NARCISTIŠKI POREMEĆAJ LIČNOSTI…

tamoiovde-logo

„Narcis“ – reč koja se tako mnogo i često danas upotrebljava da govor o narcizmu kao poremećaju ličnosti može delovati kao nešto što je nepotrebno i čak malo preterano.

Narcissus-Caravaggio_(1594-96)_editedSvi mi znamo kada i zašto nekog nazovemo „narcisom“ – najčešće kada se „pravi važan“, „umišlja da je nešto što nije“, da je „iznad svih“ i slično, ali ne bismo baš rekli da ima poremećaj ličnosti. To čak i nije neka teška reč, barem ne kao kada biste nekog nazvali recimo „psihopatom“.

Međutim, istraživači u naukama koje se bave ljudskim umom i ličnošću su napornim radom, i na osnovu velikog broja slučajeva iz prakse, došli do zaključka da je ekstremni narcizam jedno patološko stanje kod čoveka, te da se čak može govoriti o specifičnom poremećaju ličnosti u tom smislu.

O tome ćemo mi ovde govoriti i pokušati da vidimo šta je zapravo narcizam i zašto se ispoljavanja u određenoj formi koju nazivaju poremećajem.

Prvo, da damo definiciju samog termina. Kako knjige kažu, narcizam je jedno stanje ekstremne “zaljubljenosti” u sebe (videćemo kasnije zašto su stavljeni znaci navoda na reči “zaljubljenost”), preuveličanog osećaja sopstvene važnosti, uz duboku potrebu za divljenjem od strane drugih. I naravno, uzevši u obzir ovakvu definiciju, ne možemo baš reći da je to nešto strašno, te da svako od nas nema makar malo narcizma u sebi – svi mi donekle sebe cenimo ipak malo više od drugih, a volimo i kad nam se neko divi. Štaviše, određena doza ljubavi prema sebi je nužna za zdravo funkcionisanje podedinca.

Ona je, kao što smo par puta videli, od krucijalne važnosti za formiranje zdrave ličnosti, posebno optimalnog nivoa samopouzdanja koji će nam kasnije pomoći da sa hrabrošću idemo kroz život i da ostvarujemo svoje ciljeve. Takođe, ljubav prema sebi je ključna i za ostvarivanje zdravog odnosa sa drugima – ova činjenica je poznata kao izreka “ko ne voli sebe ne voli ni druge”.

Sasvim je normalno da cenimo sebe više nego nekog drugog i da volimo to ko smo i šta smo. E sad, to o čemu ovde govorimo je zdrava ljubav prema sebi, tj. “primarni” narcizmu koji je karakterističan za sve ljude.

Tokom svog psihičkog razvoja, čovek prolazi kroz razne etape kroz koje se um oblikuje a ličnost strukturiše. Da ne bi sada ulazili u detaljnu raspravu o celokupnoj razvojnoj krivulji, pomenućemo samo da je jedna od tih faza i tzv. “egocentrična” faza, kada je dete okrenuto skoro potpuno prema sebi i zadovoljavanju svojih potreba. Tada ga ne interesuje ništa drugo nego da sebi pribavi što više zadovoljstva a da u isto vreme ukloni sve izvore nezadovoljstva.

Ova faza se naziva egocentričnom upravo zato jer su tu drugi ljudi (roditelji) samo sporedne figure u detetovom životu, koje su, što se detetovog pogleda na svet tiče, tu samo da mu pomognu da ostvari gorenavedene ciljeve. Kasnije, dete prevaziđe ovu fazu i počinje da se okreće prema spoljašnjosti i mentalno odvaja objekte od sebe, opažajući ih kao druge ljude koji, isto kao ono, imaju svoje potrebe i ciljeve – te da sada može i on njima da pomaže da ih ostvare.

Tako, vidimo da je ta egocentričnost i gledanje “samo na sebe” normalna razvojna faza kod ljudi. Stoga, može se reći da ljudi koji ostanu egocentrični u kasnijem životu, nikada i ne uspeju da adekvatno pređu iz te rane narcističke faze u sledeću fazu. Gledano na taj način, to može značiti da su ovi ljudi ostali “zaglavljeni” negde u ranom detinjstvu, tj. da se nisu adekvatno razvili u zrele i funkcionalne osobe, jer i dalje gledaju samo kako će da ostvare svoje potrebe, bez obaziranja na potrebe drugih.

Za razliku od ovog zdravog narcizma, kada govorimo o patološkom narcizmu naglasak je na preuveličanosti, kao i načinima ispoljavanja, ali i mehanizama koji stoje iza ovog procesa.

Da vidimo prvo koji su sve to aspekti ovog patološkog narcizma, onako kako o njima govori psihološka literatura. Prvo, kao što smo rekli, to je preuveličan osećaj sopstvene važnosti (tzv. “napumpani” ego). Osoba misli da je najvažnija i da treba biti najcenjenija gde god da se pojavi.

Ona se u sve najbolje razume, sve najbolje radi, niko ne može to nešto da odradi ili zna kao što ona zna. Ako ne zna, onda će reći da je to vrlo lako naučiti i da bi ga mogla naučiti za veoma kratko vreme, mnogo kraće od onog koji je trebao nekoj drugoj osobi (npr. “Ja ne moram da idem na fakultet četiri godine kao ti da bih bio uspešan naučnik, psiholog, inženjer, itd. To mogu da naučim za par nedelja ili meseci, samo ako hoću.”).

Drugo, ovi ljudi očekuju da ih prepoznate kao superiorne u nečemu iako nemaju možda nikakve uspehe u istom, niti mogu dokazati svoju superiornost. S tim u vezi, ove osobe će često preuveličavati svoj postojeći talenat, sposobnosti i dostignuća, ako ih imaju.

Ovo se odnosi čak i na minimalna postignuća (npr. “Da ja danas nisam popravio slavinu svi biste crkli od žeđi. Bilo je skoro nemoguće, ali ja sam ipak uspeo.” ili “Biti prvak u turniru u šahu u kojem su učestvovale sve moje najbliže komšije je stvarno veliki uspeh. To ne može svako.” ili “Moje slike su neprocenjiva umetnost, realno sam i bolji umetnik od Pikasa”.).

Takođe, prisutna je česta preokupacija briljantnim uspehom, moći, bogatstvu i savršenstvu. Uverenja su da su iznad svih i da ih samo slični njima (odabrani) mogu razumeti, kao i da pripadaju, ili trebaju pripadati, samo elitnom društvu. Naravno, potrebno im je konstantno divljenje i pažnja, da ih hvalite i uzdižete, jer osećaju da su veoma važni te da imaju svako pravo na to – ali su isto tako vrlo osetljibi na kritike.

Ovi ljudi su često i arogantni, sa snobovskim stavom i na ponašaju se na provokativan način. Uz sve to, često su zajedljivi i ljubomorni na druge, posebno na tuđ uspeh; ako neko drugi ostvari nešto, na to će gledati sa prezirom i nipodaštavanjem. Kako ih interesuju samo sopstvene potrebe, često će iskoristiti druge da bi ih ostvarili, ne prezajući da “gaze preko leševa” i žrtvuju druge zarad sopstvenog dobra. Ovo je, ukratko, jedna najoubičajenija slika čoveka sa narcističkim poremećajem ličnosti.

Vratimo se sada onoj razlici između zdravog narcizma, tj. normalne i urođene ljubavi prema sebi, i ove patološke “zaljubljenosti” u sebe. Pomenuli smo kako smo reć “zaljubljenost” namerno stavili pod navodnike a sada ćemo objasniti i zašto.

Iako na prvi pogled može delovati kao da narcisi previše vole sebe, te da su puni samopouzdanja, ovo je uglavnom potpuno suprotno od onoga što se stvarno tu dešava. Naime, ispitivanjem ovakvih ličnosti psiholozi su došli do zaključka kako ove osobe ne samo što ne vole sebe, već je većina njih vrlo nezadovoljna sobom, do te mere da čak i mrze same sebe.

Sada će se čitalac koji prvi put proučava narcizam sa pravom zapitati: pa kako onda da izgleda da toliko vole sebe i zašto se termin “narcis” upotrebljava da označi stanje opsednutosti samim sobom? Odgovor je kompleksan, ali za potrebe ovog teksta (koji je samo uvod u problematiku) reći ćemo da je ovde u pitanju tzv. kompenzatorna ljubav prema sebi. To jest, narcis deluje kao da ekstremno voli sebe jer u stvari prikriva svoju mržnju prema sebi preuveličanom površnom “ljubavlju”.

Izdižući sebe u očima drugih, on izdiže sebe i u sopstvenim očima, te tako pokušava da samog sebe ubedi kako je dovoljno dobar, lep, jak i uspešan. U stvari, o sebi misli kako nikad nije dovoljno dobar, jak, lep i uspešan. Upravo zato je i toliko “navučen” na pohvale i toliko su mu potrebna hvalisanja i komplimenti od strane drugih. Zato je i toliko osetljiv na kritike i reaguje veoma agresivno kada neko “provali” ko je zapravo on i u kom grmu tu leži zec. Iza tog naizgled jakog i čvrstog ega, čeličnom sigurnošću u sebe i svoje sposobnosti, leži jedan veoma fragilan ego i uplašena i nesigurna osoba.

Narcizam je, dakle, u ovom smislu, jedan specifičan i kompleksan odbrambeni mehanizam koji osoba upotrebljava kako bi se sakrila od sebe same i slagala sebe – a i druge oko sebe – da je nešto što u stvari zna da nije.

Naravno da priča sa narcizom nije tako jednostavna i ne završava se jednim (prilično uprošćenim) objašnjenjem. Isto tako, ova teorija se ne odnosi na sve slučajeve narcističkog poremećaja, već se mehanizmi razlikuju od čoveka do čoveka. Uvek možete naleteti na slučaj gde je čovek toliko bio oduvek hvaljen, mažen, pažen (i razmažen) da je stvarno ubeđen da je on najbolji, najpametniji i najlepši. Ipak, fragilan ego i manjak samopouzdanja, koje se kompenzuje preteranim uzdizanjem sebe je jedan od najčešćih mehanizama kojim se objašnjava fenomen narcizma.

Mi smo ovde dali samo jedan mali pregled i temelj sagledavanja ove problematike, a na čitaocima je da dalje razvijaju svoje znanje i nastave sa proučavanjem ukoliko ih ovaj poremećaj posebno interesuje.

Autor: Vladimir Stanković, dipl.psiholog-master

FELJTON: Psihički poremećaji (10)

Prethodni članak: HISTRIONIČNI POREMEĆAJ LIČNOSTI

_________________________________________________________________________________

RASTUĆI SPOMENIK LJUBAVI…

TAMOiOVDE______________________________________________

Zasadio 6.000 hrastova u obliku srca kao uspomenu na preminulu suprugu

hrastovi-u-obliku-srca-02Vinston Hoves je pre 15 godina zasadio 6.000 stabala hrasta u obliku srca kao uspomenu na svoju preminulu suprugu Dženet.

Ovaj prelep spomenik ljubavi se nalazi na njegovoj livadi u Južnom Glosterširu u Engleskoj i godinama je bio skriven od očiju javnosti dok ga slučajno nije otkrio jedan pilot balona na vruć vazduh koji je krstario širom zemlje i uslikao ga.

hrastovi-u-obliku-srca-03Kada je Vinstonova supruga preminula, on je pažljivo isplanirao i zasadio hrastove, a donji deo srca je usmeren ka kući u kojoj je Dženet provela detinjstvo.

Puno visokih narcisa okružuju ovo srce i daju mu topao žuti okvir koji je vidljiv iz aviona.

Pilot aviona je rekao da često putuje balonom Velikom Britanijom, ali da je ovo najlepši prizor koji je video sa visine.



 

 ekokuce.com



P. S.

Verujem da ste nakon ovog saznanja razneženi i moguće, setni.

No, budite srećni da ste zdravi i živi, da volite i da ste voljeni. Moguće da i u vašu čast već raste, makar jedno drvo.

P.S. & Naslov: Bora*S