NADŽIVELI SU DINOSAURUSE…

tamoiovde-logo

DA LI ĆE I LJUDE ?

Kada sledeći put nekome nadenete nadimak – knjiški moljac, ili dok detetu pred spavanje čitate „Cvrčka i mrave“, priznajte da, iako tako sićušni, insekti zaslužuju mnogo veću pažnju. Insekti su najbrojnija klasa životinja, a posebno poštovanje zaslužuju zbog moćne sposobnosti prilagođavanja zbog čega se neretko smatra da će nadživeti i ljudsku vrstu.

insektiaptanjug1def

Neverovatna sposobnost prilagođavanja kao prednost

Aleksandar Stojanović i Miroslav Jovanović autori su izložbe „Kroz svet insekata Srbije“ koju je u Galeriji Prirodnjačkog muzeja u Beogradu, 2015. godine videlo više od 10.000 posetilaca. Zbog velikog interesovanja, izložba bi trebalo da postane i „putujuća“.

„Insekti su zahvalni, prilagodljivi su svim naglim promenama u životnoj sredini. Čak su neke vrste postale otporne i na insekticide kojima ih ljudi suzbijaju. Brzo se prilagođavaju novonastalim situacijama.

Nadživeli su i dinosauruse, pretpostavka je da će i ljude nadživeti, vrlo brzo se razmnožavaju, nisu probirljivi što se tiče hrane, i imuni su“, navodi jedan od autora izložbe „Kroz svet insekata Srbije“, Miroslav Jovanović.

Ostali su dudovi

Neki primerci od oko 9.500 insekata koje su izložili, stari su i 25 godina. Među njima – i čuvena svilena buba koja ne živi samostalno u prirodi, već je isključivo gaji i neguje – čovek.

Aleksandar Stojanović, jedan od autora izložbe, podseća na činjenicu da danas u Srbiji nemamo ni jednu svilenu bubu i da je svilarstvo kao industrija izumrlo.

insektitanjug2def

Teški za hvatanje – jednostavni za izlaganje

„Jednostavno, kad se izgubio interes i kad su se pojavila veštačka vlakna, tad ljudi prestaju da je gaje. Negde posle rata, je pokušavano i donekle je uspevano da se obnovi svilarstvo.

Mnogi stariji ljudi će se setiti da su bake, deke, majke gajili bube i otuda po Srbiji toliko belog duda, jer upravo su ta stabla iz vremena kada se kod nas gajila svilena buba“.

Priča o svili ne zaustavlja se na zaostalim stablima duda. Nastavlja je japanska hrastova sviloprelja koja, hraneći se japanskim hrastom, daje posebnu svilu žute boje. Upravo zbog toga, dopremljena je u Evropu.

„Međutim“, kaže Stojanović, „tokom ispitivanja, ustanovljeno je da, kada se hrani bilo kojom drugom vrstom našeg hrasta, daje nekvalitetnu svilu i neupotrebljiva je. Ali, dok su ispitivanja trajala, nekoliko parova je pobeglo, odomaćilo se u šumama Evrope i danas su štetna vrsta. U Vojvodini je zabeleženo nekoliko golobrsta, kada gusnice pojedu lišće i šuma izgleda kao da je zima – nema ni jednog lista“.

Preko brda, preko brega…

U Srbiji, pretpostavlja se, živi do 40.000 vrsta insekata. Na pitanje da li je lako pronaći ih i pripremiti za izložbu, odgovara Miroslav Jovanović: „Ima dosta vrsta koje su dobri letači – vilinski konjic zaheva brzinu, a i leptiri su teški za ulov. Neke vrste leptira su brze i teško ih je loviti pogotovo što su osetljivi i njihove šare na krilima, i što, ako ih ne uhvatite kako treba, onda ste ih džabe hvatali kad ne možete da ih iskoristite za ove namene za koje treba“.

Dok hvatanje insekata podrazumeva jake živce i to da lovac nekada završi u vodi, njihovo prepariranje zahteva strpljivost i preciznost. Jovanović kaže da su insekti zahvalni za konzerviranje i prepariranje jer ih treba samo dobro osušiti.

Screenshot-Tio„Problem je, međutim, što su vrlo nežnog tela i nožica pa je to pipav posao – treba namestiti svaku nogu da bude na svom mestu i krila razapeti ,a kad se to namesti, treba ostaviti neko vreme da se osuši, nakon čega je insekt spreman za izlaganje“, objašnjava Jovanović i dodaje da nisu retki ni problemi sa čuvanjem ovakvih eksponata od takozvanih štetočina muzejskih zbirki.

Hrastova strižibuba – dubljenje nameštaja

Štetočinom se dugo smatrala hrastova strižibuba. Najviše voli najdeblja hrastova stabla u kojima živi dok ih potpuno ne osuši. Ali, pošto se ta buba uporedi sa čovekom koji takođe koristi drvo hrasta, dolazimo do situacije u kojoj hrastova strižibuba postaje zakonom zaštićena vrsta.

U Italiji je, naime, svojevremeno bio jako cenjen „prirodno uzdubljeni nameštaj“ – upravo naravljen radom hrastove strižibube.

Autor: Maja Stojanović
Izvor: RTS /subota, 30. jan 2016



 

LEKOVITO KRVAVO DRVO…

tamoiovde-logo
Posebnu vrstu tikovog drveta koje raste na jugu Afrike, poznatu po lokalnim nazivima kiat, mukva ili muniga, ostatak sveta zbog karakterističnog soka koji teče unutar stabla naziva – krvavo drvo.

U nauci je poznato kao Pterocarpus angolensis.

1759Kada se stablo ili grana odseče, iz drveta obilno poteče gust tamnocrveni sok, čija je funkcija da oporavi drvo i zaceli ranu.

Crveni sok krvavog drveta se tradicionano koristi kao farba, ali i kao lekovito sredstvo.

Lokalno stanovništvo ga meša sa čistom mašću životinja i koristi kao kozmetičko sredstvo, a sam sok kao tradicionalni lek za mnoge bolesti krvi, očne bolesti, ubode, stomačne probleme, malariju i groznicu.

Veruje se da sok ovog drveta mladim majkama obezbeđuje obilje mleka.

drvo_01Drvo mukve je veoma kvalitetno i cenjeno zbog svoje strukture, kao i svo drveće iz porodice tikovine.

Koristi se za izradu luksuznog nameštaja, lako se oblikuje i prima boje. Pošto se zbog niskog procenta vode veoma malo skuplja prilikom sušenja, naročito je pogodno za izradu brodova, kanua i podova u prostorijama sa visokim procentom vlage, poput bazena ili kupatila.

Raste od 12 do 18 metara u visinu i krase ga krošnja nalik kišobranu i veoma lepi žuti cvetovi.

Zbog visoke vrednosti na tržištu, stanovništvo centralne i južne Afrike danas nekontrolisano eksploatiše krvavo drvo, zbog čega je broj stabala u stalnom padu.

Izvor/Autor: ΜΕΔΙΑΣ

___________________________________________________________________________________________

CRNA ŠUMA I ZELENA OAZA…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________

ŠVARCVALD

Planinski masiv fascinirao je braću Grim, Marka Tvena, britansku kraljicu Viktoriju, cara Vilhema Prvog, kompozitor Štraus je održavao koncerte u Baden-Badenu, a Dostojevski provodio noći u luksuznom kazinu

s-(1)_620x0VELIČANSTVENOM i divljom lepotom, planinski masiv Švarcvald (Crna šuma) u nemačkoj pokrajini Bade-Virtenberg oduvek je fascinirao i inspirisao poznate nemačke književnike, autore najlepših dečijih bajki braću Grim i pesnika Fridriha Helderlina, kao i dobitnika Nobelove nagrade za književnost Hermana Hesea. I zaista, ima li pogodnijeg mesta od Crne šume za susret Crvenkape sa strašnim vukom, da se Ivica i Marica izgube ili Snežana nabasa na kućicu u kojoj živi sedam patuljaka.

Nepregledan niz stoletnih stabala jela, borova i bukava presecaju potoci, reke i gorska jezera, pašnjaci i livade, a u plodnoj dolini su udobno ušuškani ljupki planinski gradići i sela.

Švarcvald je vekovima centar nemačke drvne industrije, ali Nemci su još u 19. veku najveći deo ove planinske oblasti proglasili zaštićenom prirodnom zonom, tako da se stanovništvo uglavnom bavi turizmom. Slobodno se može reći da su prirodne lepote Švarcvalda prvi otkrili i u njima istinski uživali stari Rimljani tokom svojih osvajačkih pohoda. Kada su kročili u ovu, tada prilično nepristupačnu oblast, Rimljani su je zbog gustih krošnji visokih četinara, kroz koji se sunčeva svetlost slabo probijala, nazvali prikladno „Silva negra“, odnosno Crna šuma, Švarc-vald na nemačkom jeziku. Njena lepota ih je na svakom koraku ostavljala bez daha, a naročito su ih oduševili brojni termalni izvori lekovite vode na koje su naišli. U blagodetima tih izvora prvi je, pre gotovo 2.000 godina, uživao rimski car Karakala, koji je i naredio da termalni izvori budu kaptirani. Mnogo vekova kasnije na tom mestu je nikla jedna od najpoznatijih banja na svetu – Baden-Baden.

STECIŠTE KRALJEVA, UMETNIKA, BANKARA

s-(7)

Posle rimskog cara Karakule, na oporavak i osveženje u vodama 12 termalnih izvora u Baden-Badenu, dolazili su pripadnici evropskih kraljevskih porodica, bogati industrijalci, bankari, slavni umetnici. Ovde se rado odmarala i britanska kraljica Viktorija, tu je svraćao i car Vilhem Prvi, česti gosti su bili članovi čuvene porodice Vandetbilt, kao i nemački kancelar Oto fon Bizmark, a Pisac Mark Tven je tvrdio da je baš ovde izlečio reumatizam. U ovom gradiću su redovno boravio i održavao koncerte kompozitor Štraus, a Dostojevski je noći provodio u luksuznom gradskom kazinu, smeštenom u krugu lečilišta, koje je i danas zaštitni znak mesta.

Najveću slavu Baden-Baden je doživeo u 19. veku, kada je bio letnja prestonica Evrope i glavno stecište pripadnika visokog društva toga vremena. I mada je grad vremenom izgubio mnogo od prvobitnog sjaja i glamura, o njegovoj slavnoj prošlosti svedoče raskošne palate i vile, izgrađene u bel-epok stilu, sa savršeno uređenim vrtovima, kao i prelepi parkovi sa tri kilometra dugim šetalištem u aleji Lihtentaler. Kupanje u čuvenom kružnom bazenu Kupelbad, okruženom mermernim stubovima sa karijatidama i kupolastim krovom i danas predstavlja jedinstven doživljaj. Naime, ovaj bogato ukrašeni prostor po svemu više liči na omanju renesansnu katedralu nego na bazen za kupanje u toploj, lekovitoj vodi koja stiže iz dubine od 2000 metara. Baden-Baden je i danas svetski poznato lečilište, ali i centar kulture čije postavke muzeja i brojne manifestacije privlače goste iz čitavog sveta. Stoga i ne čudi da se na dugačkom spisku slavnih posetilaca nalaze američki predsednici, kao i čuvena porodica Bekam.

RAJ U ĐAVOLJEM KLANCU

s-(2)Švarcvald ima neverovatne prirodne kontraste, 18 kilometara istočno od Frajburga počinje posebna oblast. Zmijoliki put koji krivuda kroz Crnu šumu, vodi ka devet kilometara dugom klancu reke Vutah, poznatom kao Đavolji klanac. Samo na ovom mestu i nigde drugde na svetu, ljubitelji prirode mogu da uživaju u jedinstvenoj lepoti oko 1200 retkih i endemskih vrsta biljaka. Među njima je 30 vrsta orhideja, kao i u 100 vrsta ptica i 500 leptirova. Iz ovog uskog klanca, bučna i penušava planinska reka Vutah sliva se u istoimenu dolinu, sirove prirodne lepote, koju zovu i Veliki kanjon Crne šume. Dolina je dugačka 30 km, okružena je strmim stenama sa čijih vrhova se u reku vrtoglavo ili u kaskadama slivaju bučni vodopadi. I dok koračate kroz veličanstveni predeo, u ušima odzvanja melodičan zvuk vode.

Kada se krene ka najvišem vrhu planine Feldberg, na 930 m nadmorske visine nalazi se veštačko jezero Šluhze, okruženo bajkovitom prirodom. Na njegovim obalama smešteno je malo planinsko selo, ali i muzej vredan pažnje – „Hisli“. U tipičnoj planinskoj brvnari, koja je pripadala slavnoj pevačici Heleni Zigfrid, svojevremeno je snimana čuvena TV serija „Klinika Švarcvald“. U muzeju je izloženi brojni zanimljivi eksponati, od simbola Švarcvalda, drvenih satova sa kukavicama, preko rustičnog, bogato izrezbarenog nameštaja i drvenih predmeta, do grnčarije i ukrasa od stakla i porcelana, koji svedoče o bogatoj tradiciji negovanja starih zanata u ovom kraju.

s-(4)Najveća turistička atrakcija Švarcvalda je glečersko jezero Titize. Prema lokalnom predanju, ime je dobilo po rimskom caru Titusu, koji je bio očaran njegovom lepotom. Široko je dva kilometra, dugačko 720 metara, a duboko 40 metara i prema legendi u koju veruje lokalno stanovništvo, svako ko je ikada pokušao da istraži mračne dubine ovog jezera, udavio se u njegovim vodama. Titize i njegovu okolinu svake godine poseti oko dva miliona turista koji preko dana uživaju u bogatoj turističkoj ponudi ovoga kraja: u obilasku brojnih restorana, kafića i prodavnica suvenira, tik uz obalu, pešačenju, vožnji bicikla, jedrenju na dasci, vožnji čamaca i paraglajdingu. Ali, u smiraj dana, najromantičniji obavezno dolaze do obale da vide trenutak kada sunce nakratko pomiluje vrhove borova u izmaglici i spusti se do površine jezera, koja tada sija neobičnom plavičastom svetlošću, a pred očima oduševljenih posmatrača odigrava se čaroban prizor zalaska sunca.

U blizini jezera Titize nalazi se i gradić Donauešingen poznat kao mesto gde nastaje Dunav, najduža evropska reka posle Volge. Reka nastaje u neposrednoj blizini grada, kraj dvorca Firstenberg, na ušću dve planinske rečice Breg i Brigah, i dalje nastavlja svoj 2850 kilometara dug put kroz Evropu, do Crnog mora. U parku ovog dvorca nalazi se fontana iz 19. veka, koja simbolizuje zvaničan izvor Dunava i predstavlja veliku turističku atrakciju.

Obilazak planinske oblasti Švarcvald nije potpun ukoliko ne posetite i „zelena pluća“ nemačkog juga, planinu Feldberg i ne popnete se na njen vrh, na 1493 metara nadmorske visine. Sa najviše tačke u regionu pruža se veličanstven pogled sve do Alpa, na oblast prekrivenu drevnim bukovim i borovim šumama, ispresecanim gusto naseljenim rečnim dolinama, livadama i pašnjacima. U podnožju planine nalazi se jezero Feldse i one koji su prvi put ovde, kao i mnoge pre njih, zasigurno će da zbuni neobičan prizor koji je kroz istoriju inspirisao brojne umetnike – odraz planine na glatkoj površini planinskog jezera koja deluje kao da je utonula u vodu.

SKIJANJE U REZERVATU PRIRODE

s-(6)Planina Feldberg dominira najstarijim prirodnim rezervatom u ovom delu Nemačke. Ova oblast se prostire na 42 kvadratna kilometra, a 1937. godine je proglašena zaštićenom prirodnom zonom jer u njoj živi mnoštvo najrazličitijih biljnih i životinjskih vrsta. Međutim, ma koliko da je njena priroda zaštićena, planina Feldberg je danas najpopularnije nemačko skijalište sa čak 80 km uređenih staza. Tokom zimskih meseci u čarima ove planinske lepotice svake godine uživa oko dva miliona ljubitelja sportova na snegu, ali zabava je ovde zagarantovana tokom čitave godine. U podnožju je smeštena Kuća prirode, gde turiste dočekuju ljubazni vodiči, spremni da im preporuče najbolje šetačke i planinarske staze, organizuju obilazak obližnjih naselja vozom, posetu lokalnim vinskim podrumima i vinogradima, jahanje šumskim stazama ili uzbudljivu potragu za blagom sa dži-pi-es navođenjem! Nisu, naravno, zaboravljeni ni najmlađi posetioci. Nema tog deteta koje se neće oduševiti idejom da u pratnji vilenjaka krene stazom dugom nešto manje od dva kilometra u uzbudljivu i poučnu potragu za Velikim tetrebom, čuvarom vresišta i maskotom Crne šume.

Severnije od planine Feldberg, put vodi do šarmantnog planinskog gradića Bajersborna, ušuškanog u istoimenoj dolini i okruženog idiličnom prirodom u čijoj neposrednoj blizini se nalazi čak pet glečerskih jezera. U ovom delu gornjeg Švarcvalda ljubitelji prirode, željni istinskog opuštanja imaju na raspolaganju čak 550 kilometara uređenih šumskih staza, koje prolaze kroz niz planinskih sela i zaseoka u kojima je sve prilagođeno potrebama posetilaca koji stižu u sve većem broju. U svakom, čak i najmanjem zaseoku sačuvane su i restaurirane stare zanatske radionice u kojima mogu da se kupe prirodno sušene domaće kobasice i šunke, sirevi, pčelinji proizvodi i med, buketi suvog poljskog cveća, proizvodi od lekovitog bilja, ali i domaća rakija i likeri od borovnice i mladih borovih izdanaka. Lokalno stanovništvo se izuzetno trudi da boravak u ovom kraju učini nezaboravnim doživljajem.

FRAJBURG – SREDNJOVEKOVNI DRAGULJ

s-(5)UPRKOS svetskoj slavi Baden-Badena, mnogi svetski putnici slažu se da gradić Frajburg s pravom nosi nadimak „Dragulj Švarcvalda“. Iako je u bombardovanju tokom Drugog svetskog rata bio gotovo u potpunosti razoren, polako i precizno je restauriran do poslednjeg detalja, pa danas važi za jedan od najlepših srednjovekovnih gradova u Evropi. Poznat je i po najvećem broju sunčanih dana u Nemačkoj, ali i po neobičnim, uskim vodenim kanalima, tik uz ulične pločnike, kao i po prelepim trgovima. Frajburg znači doslovno „slobodni zamak“, ime je dobio jer je još u 13. veku dobio status slobodnog grada. Starim jezgrom i glavnim trgom Munsterplacom, dominira gotska katedrala Munster i njen zvonik visok 116 metara, Istorijska trgovačka kuća iz 1532. godine sa tamnocrvenom fasadom, Muzej istorije grada i Gradska kuća podignuta 1559. godine. Međutim, omiljeno mesto okupljanja stanovnika, ali i mnogobrojnih turista je trg Augustinaca sa istoimenim manastirom. Okružen je ostacima kamenih zidina na jednom kraju se nalazi veliko stepenište koje veoma podseća na čuvene Španske stepenice u Rimu zbog „žive“ atmosfere i mnoštva ljudi.

Ž. Dulić| novosti.test.mainstream.rs/ 02.12. 2013.

_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

//

ČUDESNO DRVO…

 TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Nekada davno u Kini rođenje ćerke je pratila sadnja drveta.

220px-Kobundo_JapanSudbina tog drveta je pratila sudbinu devojčice: onog dana kada je pognute glave morala da, bez prava na prigovor, krene na formalno upoznavanje sa čovekom uz čiju će narav morati da provede čitav život, oštrila se sekira. Od drveta, zvanog kiri, pravio se nameštaj, klompe, muzički instrumenti koji su bili poklon od porodice za odlazeću ćerku.

 

 Osim Azije, gde je bilo na ceni, caričino drvo (kako su ga još nazivali) je stiglo u Ameriku u XIX veku. Neuobičajeno za poslovnost Amerikanaca, ali širenje istočnom obalom nije bio planski potez lukavih trgovaca već slučajnost.

Ako u prirodi postoje slučajnosti.

Izvozni tovar iz Kine je u sebi nosio i neželjene goste – plodove caričinog drveta koji su imali ulogu današnjih kuglica od stiropora, dakle da zaštite vredan tovar od neugodnog puta. Semenke tog ploda su se rasule po američkoj zemlji i tu dokazale još jedno svoje ime – od «brzorastućeg drveta» su začas nastale šume.

 Iz Kine su stizali proizvodi od kiri drveta u Evropu gde su brzo postali veoma cenjeni. Toliko da legenda kaže da je svoj zvaničan, latinski naziv, drvo dobilo u čast princeze Ane Pavlovne, ćerke ruskog cara Pavla. Od tada je poznato kao paulovnija. Paulovnija je u tadašnje doba, ne baš bolje ali definitivno drugačije jer se još uvek cenila lepota, imala pre svega estetsku vrednost. Svetle boje, mekano i pogodno za obradu dok je sveže a opet nepodložno deformaciji kad odstoji, predstavljalo je idealan materijal za nameštaj i ukrasne predmete. Paljenjem su se dobijale ugljene olovke, prah se koristio za vatromet, od kore se pravila boja a lišće se koristilo za spravljanje sredstva protiv crva. Ostale kvalitete, a ima ih mnogo, paulovnija je otkrivala postepeno, sloj po sloj.

 

 paulownia-catalpifolia1Uzmimo kao primer bilo koju zemlju u razvoju. Naravno da je takvoj državi potrebno mnogo drveta. Ali i sve više plodnog zemljišta. Tako pluća gube bitku sa stomakom. Šume se seku, a zemlja postaje gola sve dok neko ne shvati da će biti problema i sa stomakom. Erozija ugrožava njive a građe je sve manje. Tada bi ta država trebalo da donese mudru odluku da pošumi opet zemlju i svuda zasadi paulovniju. Napravi stablima zaklone od vetra za useve i smanji njegove nalete za 30% i poveća vlažnost za desetak odsto. Pa čak i da pomeša paulovniju sa žitaricama i povrćem. Ako se stabla postave na odgovarajućoj udaljenosti unutar njive sa posejanom pšenicom, prinos se povećava za 7-12%. A da ne pričamo o tome da je u pitanju drvo koje brzo raste i kome je potrebna minimalna nega i ulaganje. U prvoj godini već dostiže visinu od 3-4,5 metra, a zrelu visinu od desetak metara ima u trećoj godini. Njegovo ogromno lišće je sjajna stočna hrana i đubrivo. Ako se na njivi od jednog hektara posadi 50 stabala za 10 godina se dobije 20-30 kubika kvalitetnih drva. Ukoliko se od posečene paulovnije naprave briketi dobije se ogrev sa energetskom vrednošću uglja a bez štetnih sastojaka u dimu.

Pluća ponovo dišu.

 Paulownia-forestbigProjekat pošumljavanja Kine paulovnijom je rezultovao povećanjem proizvodnje hrane za 30% u ravnicama i zaustavljanjem erozijem na oko 3 miliona hektara zemlje. Takođe, paulovnija je drvo izbora za pošumljavanje Australije, Nemačke, Amerike i Paname. Ali ne i za Srbiju. Šume se seku i slabo obnavljaju, jer ovde drvo još uvek spada u jeftin ogrev, pa je tražnja povećana u ova teška vremena. U Vojvodini je situacija posebno kritična. Kako kažu iz JP «Vojvodinašume», ukoliko se na vreme ne podignu zasadi, odnosno ne poveća šumovitost Pokrajine sa sadašnjih šest na 14 procenata, Vojvodini preti da od ekološke postane prava pustinja. A paulovniju retko ko pominje. Još 1997.godine profesorka Šumarskog fakulteta Dragica Vilotić i inženjer Slobodan Vukovojac su započeli priču o paulovniji, ali očigledno nisu naišli na razumevanje. Danas postoji zasađena ogledna plantaža na samom severu Vojvodine u peskovitom tlu da bi se dokazao uspešan rast paulovnije i na takvom, vrlo lošem tlu. I zaista, ovo čudesno drvo i tu uspeva. Bez obzira na to, projekat «Čudesno drvo» će u Srbiji morati da sačeka neka mudrija vremena.

Izvor:ekologija.rs/ Željko Stanković

REČI KOJE ME NISU MOGLE NAĆI…

TAMOiOVDE________________________________________________

MOJA LJUBAVI

Završila se igra:
vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha,
gotovo je…

x_727b3b2d_large

  To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa žura, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko-
Postala si neizreciva, a
počelo je bezznačajno..

Zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom..
… potreba da te dotaknem,
tvoja usta…

    Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se…
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja odbrana,
dobrovoljno progonstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama,
nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.

I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao
sada me obuhvaća, ovdje, daleko i zauvijek-
u svim uglovima života.
Postaješ bezimena,
nepoznata i smrtnonosna,
moj život i spas od života-
MOJA LJUBAV !!!

                                 Arsen Dedić

Foto: fuckingweirdfeelings.tumblr.co



SRPSKA KAFANA U NJUJORKU NA LISTI “101 NAJBOLJI RESTORAN NA SVETU”…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________

Lokal autentičnog naziva “Kafana”, čiji je vlasnik Srbin, a koji se nalazi na Menhetnu, uvršten je na listu 101 najboljeg restorana na svetu, prema analizi američkog nedeljnika “Njuzvik”.

Ovaj restoran nalazi se na Ist vilidžu, u elitnom delu Njujorka. Otvoren je 2008. godine i odmah je postao jedno od omiljenih mesta za izlazak u tom delu grada. Vlasnik i idejni tvorac “Kafane” je Vladimir Ocokoljić, koji je upotrebio svoje porodično i profesionalno nasleđe da bi stvorio prostor u kojem će se svako dobro provesti i u koji su svi pozvani.

Kako bi preneo atmosferu dobrog, starog boemskog šmeka, kakav je nekada postojao u restoranima njegovih predaka, Ocokoljić je u Njujork doneo namešaj iz kuća svojih dedova, uključujući tu i jedan stari luster. Njegov otac, arhitekta, stigao je u Njujork i pomogao sinu da ostvari svoj san.

U enterijeru je zadržana “gola cigla”, karakteristična za Menhetn, ali obogaćena brojnim starim fotografijama porodice Ocokoljić i antikvitetnim razglednicama starog Beograda.

– Ne mogu da kažem da “Kafana” predstavlja tipičnu beogradsku kafanu s početka 20. veka, ali svakako predstavlja moje viđenje Beograda, onakvog kakav je zapisan u sećanjima moje porodice – ispričao je Ocokoljić za američki portal “Bturn”.

Kako kaže, i recepti su originalni i “drevni”.

– Recepti za pite i salate su od moje tetke, mame i bake, a za roštilj su oni iz “Srpskog kuvara”, objavljenog još 1930. godine – kaže vlasnik ove kafane.

(E. T. / Bturn.com)/telegraf.rs

________________________________________________________________________________________