ŽIVETI, A NE UMRETI ZAJEDNO…

tamoiovde-logo

“Želeo bih reći dve stvari, jednu intelektualnu i jednu moralnu.

Ilustracija: Bora*S / ulje na keramici

Intelektualna stvar koju želim reći je ova: Kada proučavate bilo koju materiju ili uzimate u obzir bilo koju filozofiju, zapitajte se samo šta su činjenice i šta je istina koju te činjenice potvrđuju.

Nikada ne dopustite sebi da vam pažnju odvrati ono u šta želite verovati ili ono što mislite da će imati društvene koristi ukoliko se u to veruje. Pogledajte samo i isključivo činjenice. To je intelektualna stvar koju bih želeo reći.

Moralna stvar koju želim reći je vrlo jednostavna: Ljubav je mudrost, mržnja je ludost. U ovom svetu koji je sve više i više povezan, moramo naučiti da tolerišemo jedni druge, moramo naučiti živeti sa činjenicom da neki ljudi kažu stvari koje nam se ne sviđaju.

Samo na taj način možemo živeti zajedno – a ako želimo živeti zajedno, a ne umreti zajedno, moramo naučiti dobročinstvo i toleranciju, koji su od apsolutno vitalnog značaja za nastavak ljudskog života na ovoj planeti.“

Bertrand Rasel


 

OD ZLOČINA LJUDI ZBUNI SE PRIRODA…

tamoiovde-logo

ZNAŠ LI DETE MOJE?

Zašto se zatvaraju oblaci onda kada su polja žedna kiše, a otvaraju onda kada polja kišu ne žele?
Od zločina ljudi zbuni se priroda, i napusti red svoj.

Foto ilustracija: Bosa*S

Znaš li, dete moje, zašto njive ponesu teški plod u proleće, a u leto daju jalovu žetvu?
Zato što i kćeri ljudske omrzoše na plod utrobe svoje i ubijaju ga u cvetu.

Znaš li, dete moje, zašto izvori presušuju i plodovi zemaljski nemaju više slasti one koje imadoše?

Zbog greha ljudskog, od koga uđe nemoć u svu prirodu.

Znaš li, dete moje, zašto pobedonosni narod trpi poraze od svoje nesloge i razdora i jede hleb zagorčan suzama i pakošću?
Zato što pobedi krvnike oko sebe, a ne pobedi ih u sebi.

Znaš li, dete moje, zašto majka hrani i ne može da nahrani decu svoju?
Zato što dojeći ih ne peva im pesmu ljubavi no pesmu mržnje prema susedu.

Znaš li, dete moje, zašto ljudi postadoše ružni i izgubiše lepotu svojih predaka?
Zato što odbaciše lik Božji što iznutra iz duše delja lepotu lika i navukoše obrazinu zemlju.

Znaš li, dete moje, zašto se bolesti umnožiše i pomori strašni?
Zato što ljudi počeše smatrati da je zdravlje otmica od prirode, a ne dar od Boga.
A što se otima s mukom, s dvojnom mukom se mora braniti.

Znaš li, dete moje, zašto se ljudi bore za zemlju i ne stide se svoga ravenstva s krticama?

Zato što im zemlja proraste kroz srce, te oči vide samo ono što u srcu raste.
I zato, dete moje, što ih greh suviše onemoća za borbu za nebo.
Ne plači, dete moje, skoro će Gospod doći i urediće sve.

Vladika Nikolaj Velimirović


 

DUBOKO ĆUTANJE JE DUHOVNA SUŠTINA…

tamoiovde-logoPo koji put se u životu vraćam na tačku: ćutati, ćutim, ćutanje. Blago onima koji su rod tima trima stvari.

U saobraćaju s ljudima i sa događajima čovek govori, u sebi, čovek ćuti. Kako je zagonetna stvar ćutanje, i san je zagonetna stvar ali ćutanje zagonetnije.

cutanjeKad ćutimo u sebi to je sasvim neko osobito stanje izvan svake konkretne realnosti. U životu, čovek je ograničen u sebi on je neograničen kraja mu nema. Naravno pod uslovom da duboko ćutimo i da duboko u sebi ćutimo. Duboko ćutanje i duboka samoća, dve apsolutno duhovne stvari u čoveku.

Govorom se kažu velike važne divne stvari, ali sve u ograničenjima. Najpreciznije i najsuštinskije znamo ono sto ne možemo nikada iskazati.

Jezik sam je ograničen. Jednako se razvija ali jednako vene i opada. Što je govoreno i pisano pre pedeset godina, čudno je i smešno, danas. A što je pre trista godina govoreno i pisano, to je mrtav jezik to je knjizi fotografisan pokojnik.

Ćutanje, naprotiv uvek je isto. Ono duboko ćutanje, da naglasimo opet. Plitko ćutanje, sa stegnutim ustima očima uperenim u savremenost i savremenike u svakidašnje planove, brige, ambicije, mržnje, osvete, to nije ćutanje, to je razgovor šaputav i prikriven na povrsini čoveka i stvari.

Duboko ćutanje je duhovna suština.

Ko ume duboko ćutati, dato mu je da izađe iz ograničenja, da ima dodir sa suštinama. Ko lepo govori, moćan je zemaljski, ko duboko ćuti, moćan je vaseljenski. Kad je čovek sav duhovan i sav suština on mora biti nem, nepomičan, sam. Onda je izašao iz života svakodnevnog, onda je deo vaseljenskog uma. Otuda je tako silan simbol tako silan čovek izveden u kamenu od genijanog uma i genijalnih ruku.

A kako si jutros ćutao? Jesi li se spustio duboko u se, jesi li umotrio jad čovečanstva. Da se o duhu vaseljenskom i čovečnjem, o njegovim energijama i potencijalima znade danas manje no što se znalo o materiji pre hiljadu godina.

Šezdeset sekundi ćutanja dovoljno je da čovek duhom takne onoliko koliko govorom ne može ni za šezdeset dana. Napolju je parada, unutra ćutanje. Sad je vreme da se otvore i studije za ispitivanje duha i njegovih potencijala. Kakve se tu tek tajne kriju!

Sa malim svećicama toga duha otkrivaju ljudi sve tajne u materiji. A velike buktinje duha videju oni koji mogu duboko ćutati, koji mogu izaći iz ograničenja.

Duboko u sebi, gde se čovek ne žara, gde čovek ne laže ni sebe ni druge, duboko u sebi čovek oseća: Bolje bi bilo jedan minut naknadnog ćutanja zameniti sa više minuta prethodnog ćutanja.

Kako je ograničeno sve što je ovde govoreno i pisano, a kako je ono što duboko ćuti beskrajno, silno vaseljensko.

Isidora Sekulić: Duboko ćutanje je duhovna suština

Izvor:filozofskimagazin.wordpress.com

___________________________________________________________________________________

DUŠEVNI (NE)MIR …

TAMOiOVDE________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Bila jednom dva monaha, koji su punih 40 godina živeli u istom manastiru a da se nijednom nisu posvađali.

Jednog dana prvi monah rekao je drugome:  „Ne misliš li da bi trebalo bar jednom da se posvađamo?“ a ovaj je uzvratio: „Zašto da ne? Oko čega cemo se svađati?“ „Mogli bismo oko ovog hleba“, predložio je prvi.

„U redu, svađajmo se oko hleba. Kako se to radi?“ „Ovako“, rekao je prvi monah. „Ovaj hleb je moj, šta ćeš sad?“ „Zadrži ga“, rekao je drugi monah.

Duševni mir ne mora biti pokvaren nekim sporom ili diskusijom. Ono što uništava taj mir je „ja“, naš ego.

„Ovo pripada meni i ni sa kim ga neću deliti.“ Kada prevagne ovakav egoistički stav i vezanost za stvari, srce postaje svakim danom sve tvrđe. To je najveći neprijatelj unutrašnjeg mira i spokojstva: tvrdo srce, okorelo od egoizma i prianjanja za ono što nas okružuje.

Zamislite da u jednoj naciji grupa ljudi koji po-seduju velike površine zemlje i novca izjavi: „Ni sa kim necemo deliti naše bogatstvo“.  Zamislite da svi narodi na zemlji zauzmu isti stav: „Samo nas naše blagostanje zanima; drugi nas uopšte ne interesuju“.  Kako očuvati mir u takvoj situaciji?

Okamenjena srca, okamenjene nacije. Ali pre nego što progovorimo o nacijama, govorićemo o vama, o sebi.

Posmatrajte svoje srce. Mogli biste reći: „Život nam je ispunjen svađama i borbom!“ Ali nema mržnje, nema ozlojeđenosti. „Život nam je ispunjen bolom i patnjom!“ Ali nema nikakvog nereda u vašoj svesti. „Život nam je ispunjen stalnom dinamikom i neprekidnom akcijom!“

Ali nema duševnog nemira, nema nervoze.

Možete li ovo izjaviti kad je reč o vama?

Anthony de Mello