VASILISA I MONAH…

tamoiovde-logo

Kad se iznenada pojavi pred putnikom, ukriven šumskom sklopu, mali manastir obraduje čovjeka toplom ciglenom bojom svojih krovova i niskih kubeta opkoljenih raskošnim orašjem. Sve je tu u običnim ljudskim srazmjerama, izraslo iz duše skromnog majstora neimara, dostupno i seljaku argatu, čiji orah, posađen za spas duše i na uveselenije poklonicima, već odavna nadrasta pozlaćene krstove svetinje. Svoji smo, dakle, i nećemo se zamjeriti, ako neko nekog slučajno pokrije svojom sjenkom.

d0b1d180d0b0d0bdd0bad0be-d19bd0bed0bfd0b8d19b

„Невеста Господня“, autori Irina i Valerij Nagij

Tako je spolja, a već unutra, u tijesnoj manastirskoj crkvi, odozgo iz kupole, gleda te, ozbiljan i vječno budan, vizantijski Isus Pantokrator. E, sad mi reci, zašto li je on, dan i noć, zapeo da brine za naš spas, kad se i mi sami nismo baš naročito oko toga pretrgli? Zato li, valjda, posjetioci rijetko i dižu pogled put njegova lika, a kad kraj kraju dođe, nije baš ni pristojno u svetom hramu zijevati uvis kao kokoš kad vodu pije.

S ikonostasa i okolnih zidova potamnjeli sveci, tmurni i ćutljivi, osluškuju korake rijetkih posjetilaca. Oguglali kroz vjekove na sva čuda, oni više nit se boje, nit se raduju čemu. Davno su pomrli blaženi ktitori, osiromašili i razbjegli se priložnici svjatago hrama sego, a hristoljubivo je vojinstvo izginulo u bitkama protiv nevjernih agarjana. Ćuti, dakle, rabe božji, i trpi iskušenja kao pravedni Jov. Evo, ipak smo dočekali da zamre laki topot tatarske konjice i zveckanje krive dimiskije. Šta li nam se sprema u neizvjesnoj budućnosti?

Otac Simeon, prosijed i otežao kaluđer, već desetinama godina čuva opustjelu i zapuštenu svetu obitelj. Pomaže mu Zrikan, potrkuša, zvonar, a po nevolji i kuvar, mutav poput ovce. Čim prvi suton, Zrile već pobode nos u svoj kožuh i zahrče, a otac Simeon ostane sam u konaku da svodi zamršene račune od ovoga i onoga svijeta.

Minulih godina, dešavalo se, doluta u manastir onemoćao kaluđer. Dođe tu da umre, pa za dugih večeri, slabašnim glasom, priča domaćinu svoje zlehudo posno žitije, sve dokle ga tako, zagledana u prošlost, iznenada ne pozove Gospod. Onda se priča prekine, a otac Simeon, još mnogi suton kasnije, dočeka sjedeći na niskoj kamenoj ogradi tijesna manastirskog groblja. Ćuti on, ćuti samohrani gost potukač pod svježom humkom, a kad jednog dana ipak postane jasno da se nedovršena priča neće nastaviti, otac Simeon kreće spora koraka natrag u manastir. Zaputi se svojoj postojanoj utješiteljici, bezimenoj svetoj carici, koja ga tolike godine mimo gleda sa drvene ikone ispod niska crkvenog svoda.

— Presveta carice, zaštitnice, opet ostadosmo sami… Opet sami.

Ne govori joj o smrti svoga gosta, ona stoji, uzvišena i vječna, iznad svega toga. On joj se, u stvari, pomalo i pravda što je koji dan bila zanemarena, a sad, evo, opet smo sami, svoji i više nema nikog da ometa i kvari naše, tmurno usamljeničko drugovanje.

Prošlo je već nekoliko desetina godina od onoga dana kad je otac Simeon prvi put kročio preko praga ovog manastira, i prvi put se, licem u lice, susreo s posvećenom vladarkom s prastare ikone.

Bila je to jedna od onih, po grčkim uzorima rađenih, vasilisa, svetih carica, likom i stasom kao djevojčica, s kraljevskom krunom u zlatotkanoj odeždi. Videći je prvi put, mladi monah sažaljivo je uzdahnuo:

— A šta ćeš ti ovdje, jado moja, u ovoj našoj tami i divljini?

Požalio je tanjušnu krhku caricu i već prvom prilikom nabavio malo srebrno kandioce i upalio ga pred njenom ikonom. Otada je taj skromni žižak u crvenoj čašici redovno opsluživan, postojano svijetlio pred licem posvećene vasilise, toliko različite od ostalih strogih i mrkih svetitelja, čak i od zabrinute Bogomajke, nagnute nad golišavim mladencem.

Jedne večeri, vraćajući se kasno s nekog seoskog pogreba, kaljav, prozebao i malo pripit, otac Simeon obradova se vjernom žišku u tami, priđe ikoni i prozuklo upita:

— Bdiješ li, zlatolika, a? A ja, nedostojni, vidiš li kakav izlazim pred tvoje časno lice. Nevolja, velika nevolja, carice moja, vladarko.

Otada, redovno, kad god bi se vraćao odakle iz okolnih sela, s kakvog obreda ili svetkovine, tamni monah pokajnički je prilazio svojoj vasilisi i, malčice se povodeći, tmurno se žalio:

— Znam, presvjetla, opet ćeš okrenuti svoje lice od mene, mnogogrješnog raba tvojego. Na rakiještinu bazdim, na bijeli luk i takav se, evo, usuđujem da iziđem preda te. Praštaj, sveta carice, i pomeni me u molitvama svojim.

Odlazio je zatim u svoju mirnu ćeliju i tamo u zaupokojenoj tišini prestarjela konaka, polako zaboravljao sve napore, tegobe i pogubnu gungulu mirjanskog svjetovnog života. Na koncu, u razdvoju jave i sna, ostajao mu je u zamrloj svijesti samo onaj maleni žižak i nad njim sveta carica, neizmjenljiva vječita u svojoj čistoj neuništivoj ljepoti. Takva je ulazila u njegov san, blaga nezlobiva gospodarica, koja ne pamti i nigdje ne bilježi njegova ovozemaljska pregrešenija, voljnaja i nevoljnaja.

Jednog dana mirni manastir ispuni se nesvakodnenom larmom i trkom. Došli su istoričari umjetnosti, konzervatori i zaštitnici starina. Sve su znali, sve vidjeli kao na dlanu, čak i ono što se krilo pod naslagama počađala maltera. Oko zlatolike carice zagraja vašarski bučna gomila

— Ovo apsolutno mora na centralnu nacionalnu izložbu. Vidite li vi ovaj rad, ovaj čisti i profinjeni likovni izraz.

Otac Simeon se pobuni sa žestinom i njemu samom neočekivanom:

— Ne, ovo neće iz ove svete obitelji!

— Ali, dragi oče, pa ovo je pravo otkrovenje.

Otkrovenje?! Šta o nekom otkrovenju znaju ovi bučni svjetovnjaci koji ni jednu jedinu oblačnu jesenju noć nisu proveli pod ovim teškim svodovima? Šta za njih znači smirena vasilisa, koja zrači nezemaljskom vedrinom iznad ovoga nejakog žiška koji se uporno bori s tamom?

Jedno mršavo prozračno momče, svijetlih očiju, prihvati oca Simeona za ruku.

— Pustite, dragi oče, čuvaćemo je kao svoj život. Evo, ja vam riječ dajem, iz istog smo kraja, zemljaci.

Poslije nekoliko dana otac Simeon ispratio je kola sa svojom caricom. Potišten kao da prati pokojnika na njegov posljednji put: so svjatimi upokoj! A kad se uveče zaputio u svoju ćeliju, prolazeći kraj utuljena kandila, on tek tada konačno shvati zašto to ponekad u pustoj zimskoj noći tako očajno zavijaju vuci. Nije to samo od gladi. Samoća je strašnija od svega na svijetu, ali šta bi Gospod kazao da krštena duša počne da zavija?

Neočekivano, petnaestak dana kasnije, stiže ono tršavo momče s vasilisom, upakovanom u bezbroj zavoja i hartije kno da je ranjenik.

— Oče, vraćamo ti tvoju caricu, ona ne može bez manastira.

— Caricu?

— Jeste, dragi oče. Stoljećima navikla na ovaj manastir, izložena drvena ikona iznenada je počela da ,,radi“, da se nadima i potklobučuje. Da bi je spasili, morali smo, hitno da je vratimo na njezino staro mjesto. Kasnije ćemo vidjeti šta ćemo dalje, moraće na liječenje.

Te iste večeri, svečan i uzbuđen, otac Simeon ponovo je užegao kandilo pred ikonom svoje utješiteljice i prijekorno uzdahnuo:

— Eto ti, presveta, kako je to u ovome guravom svijetu. Ni petnaest dana nisi provela tamo, a već si počela gubiti svoj sveti lik. Šta li ćeš tek onda reći za mene, mnogogrešnog, koji nikad i ne vadim noge iz ovoga teškog zemaljskog blata!

Branko Ćopić, VASILISA I MONAH, (str. 133-136), BIGZ, Beograd, 1977

Izvor srodstvopoizboru.


 

IŠLA JE SVOJIM PUTEM…

tamoiovde-logo

SVAKA TVOJA REČ

Na današnji dan, 16. maja 1898. rođena je velika poetesa Desanka Maksimović

Svaka tvoja reč, u meni je do pesme porasla svaka tvoja reč.

Svaki tvoj dodir,
u meni je do zagrljaja porastao
svaki tvoj dodir.

Naš slučajni susret,
u meni je do života porastao,
naš slučajni susret.

Sve što mi se zbog tebe dogodilo,
kao očarano živi u meni,
i čini se, neće proći,
sve što mi se zbog tebe dogodilo.

Desanka i Sergej

I volela bih
da te tek sada volim prvi put.

Volela bih da ne verujem
da će mi srce za tobom proći
kada budeš jednom otišao.

Desanka Maksimović


FotoPlustamoiovde-logo

Brankovina

Stara, Protina (levo) i Nova, Desankina škola (desno) u Brankovini

MOLITVA OČEVOM SRCU

Oče, pronađi me noćas u svetu zlome,
nagni se nad mene sa nebeskog šara.
U molitvi jedino čujem da srcu mome
tvoje, već večno srce odgovara.

Kako si otišao sa  zemlje, nije davno,
nisi ljudske patnje još zaboravio.
Nagni se noćas nad ovo carstvo tavno
gde si jednom i ti sa nama boravio.

Neka me srce tvoje ovu noć čuva,
ono jedino na nebu za mene mari.
Nagni se noćas nad krov tvoj stari,
gde sam ja, i bolovi i jesen i drva suva.

Kada se Bogu molim, on hladno ćuti;
bezbroj je na svetu onih koji ga mole;
a ti, znam, u svakoj malenoj minuti
slušaš samo šta šapćem ja na zemlji dole.

Grob Desanke Maksimović u Brankovini

NAŠA TAJNA 

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo poznanik bio,
ili prijatelj drag; ni kakav je, 
ni da li je u našim snovima
i žudima dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame, 
žeđi, umora, ni da li je 
ikada ma koje od nas drugo volelo; 
niti srce naše 
da li nas je radi nas 
ili radi drugih 
kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno; 
ni da li sam ja ili si ti bio rad 
da tako bude – 
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život 
ili od smrti strah 
spajao naše ruke; 
ni da li zvuke 
smeha voleli smo više 
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini, 
šta je moglo, ni da li je moglo nešto, 
da uplete i sjedini 
duše naše kroz čitav vek; 
ni da li je otrov ili lek 
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa 
u meni večito: 
da li opija toplo kao šume naše s proleća; 
ili tiha i tužna 
ćuti u meni rečito. 
O, nikome neću reći 
da li se radosna ili boleća 
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane 
odemo ona i ja 
tamo gde istom svetlošću sja 
i zora i noć i dan; 
tako gde su podjednako tople 
i sreća i bol živa; 
tamo gde je od istog večnog tkiva 
i čovek i njegov san.

JEDNO UVERENJE

Moram ti lepe večeri neke
zenice tople gledati do dna,
pa ti na kapke providne, meke,
lagano, kao milovanje sna,
spustiti usne.

Moram ti jednom u dana jatu
od mrskog dana učiniti drag,
pa ti na srce, blago kao bratu
kad bih da bola otklonim trag,
spustiti ruku.

Moram, kad jednom opazim da me
s radošću sretaš poslednji put,
uz tihu pesmu na tvoje rame,
taj tako čudno primamljivi kut,
spustiti glavu.

Tako ćeš lepih jutara nekih
pružajuć drugoj zenica dna
reći: „O, gde su oni meki,
slični milošti lakoga sna
poljupci njeni?“

Tako ćeš često u noći jatu,
kada ti život ne bude drag,
reći: „O, gde je ona kao bratu
da mi sa srca zbriše bola trag
dodirom ruke?“

Tako ćeš, posle lutanja razna
osamljen kad se vidiš prvi put,
reći: „O, gde je ona mazna,
ramena moga na osamljen kut
da spusti glavu?“



Život i rad Desanke Maksimović

Srpska pesnikinja, Desanka Maksimović, rođena je 16. maja 1898. godine u selu Rabrovica kod Valjeva. Otac joj je radio u školi kao učitelj, a ubrzo po njenom rođenju je dobio premeštaj, pa se tako cela porodica preselila u Brankovinu.

Detinjstvo je provela u Brankovini, gimnaziju je završila u Valjevu, a Filozofski fakultet u Beogradu.

Desanka Maksimović

U avgustu 1933. godine udala se za glumca i pesnika, Sergeja Slastikova. Imali su skladan život, iako nisu imali biološku decu. Mnogi smatraju da je sav njen porod bio književni.

Radila je kao profesor srpskog jezika u nekoliko škola od 1923. do 1953. godine. Prvo je radila kao profesor u obrenovačkoj gimnaziji, zatim u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu, nakon čega je premeštena u učiteljsku školu u Dubrovniku, gde je provela godinu dana. Posle toga je radila u Prvoj ženskoj gimnaziji u Beogradu. Jedna od njenih najboljih učenica bila je Mira Alečković, koja je takođe postala pesnik, ali i Desankina prisna prijateljica.

Desanka je osvojila brojne književne nagrade, među kojima su Vukova nagrada, Njegoševa nagrada i nagrada AVNOJ-a (nagrada Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije). Izabrana je za počasnog građanina Valjeva.

  1. godine rekonstruisana je osnovna škola u Brankovini, koju je Desanka pohađala i u kojoj je njen otac radio kao nastavnik. Stanovnici Brankovine nazvali su je „Desankina škola“.

U Valjevu je, još za njenog života, podignuta njena statua, iako se pesnikinja tome protivila, a kada su je pitali kako se oseća kada vidi svoj spomenik, rekla je: „Skamenila sam se“.

Zbog svoje besmrtne poezije, Desanka Maksimović je 17. decembra 1959. godine postala vanredni član Srpske akademije nauka i umetnosti, a 16. decembra 1965. godine i redovan član.

Umrla je 11. februara 1993. godine u Beogradu, a sahranjena je u Brankovini.

Nakon njene smrti, osnovana je fondacija „Desanka Maksimović“ koja dodeljuje nagradu za književnost pod nazivom „Desanka Maksimović“.

Desankina poezija

Prve ocene svoje poezije dali su joj drugovi iz srednje škole u Valjevu. Čitala im je svoje pesme, a oni su se oduševljavali i hrabrili je da nastavi s pisanjem. Glavni motivi njenih pesama su ljubav i patriotizam. Njene pesme su mladalačke i pune entuzijazma, a opet ozbiljne i osećajne. Kaže se da se u pesmama Desanke Maksimović najbolje vidi pevljivost srpskog jezika. Neke od njenih najboljih pesama su: Predosećanje, Strepnja, Prolećna pesma, Opomena, Na buri, Tražim pomilovanje, Pokošena livada, Prolećni sastanak, Đačko srce, itd.

Njena poeziju su kritičari odmah nazvali ženskom poezijom, a pod tim nazivom su podrazumevali poeziju koja je prvenstveno zasnovana na mlakim lirskim osećanjima, a kojoj nedostaje misaona dubina. Zbog toga njenoj poeziji nisu pridavali onoliki značaj koliki je zaista imala. Međutim, njena iskrena, sveža i snažna lirska osećanja u dubini kriju i duboke misli o svetu i čoveku, i zapravo su zasnovana na dubokoj i vešto sakrivenoj misaonosti.

U vreme kada se javila Desanka Maksimović, u srpskoj poeziji su dominirale modernističko-avangardne pesničke tendencije, kao što su ekspresionizam, nadrealizam, i sl. Ona se, međutim, nije priklonila nijednoj vladajućoj pesničkoj školi, već je išla svojim putem. Umešno i skladno je povezivala tradicionalno i moderno. Pošto nije išla za književnom modom, njena poezija je bila pristupačna za najširi krug čitalaca.

Iako njena poezija nije bila moderna, svakako je bila savremena, što znači da je Desanka pratila sve značajnije događaje i zbivanja svog vremena i svog naroda. Ona je uvek bila uz „male“ ljude iz naroda. Na primer, kada je čula da su nemački vojnici streljali đake jedne osnovne škole u Kragujevcu, Desanka je napisala pesmu pod nazivom “Krvava bajka” koja govori o svireposti okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu. Pesma je objavljena tek kada se rat završio.

Poznati srpski pesnik Stevan Raičković je ovako video Desanku Maksimović:

„Desanku Maksimović mnogi smatraju pesnikom ljubavi, mladosti i vedrine, pesnikom zemaljskih lepota i plodova. U njoj, čini se, pre treba videti velikog pesnika velikih strahova i velikih sumnji. Ona je možda najautentičniji pesnik Srbije. Ali je ona još autentičnija kada opeva neku zemlju koja i jeste i nije, koja i postoji i ne postoji, i za koju se ne zna da li je pesnikov zavičaj ili zemlja njegovog progonstva. Od kada je objavila svoje prve pesme 1920. godine u časopisu Misao ona neprekidno stvara, tako da spada u naše najplodnije pesnike. Objavila je oko 50 knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. „Kada su se stvarale ove pesme, izvirali su stihovi kao voda; kao da sam neku česmu otvorila. I sama sam se čudila kako su tekli glatko, neprestano… Dogodilo se ono najpoželjnije, oblik i sadržaj su sliveni, jedno drugo ističu i dopunjuju,“ rekla je jednom prilikom sama pesnikinja.“

Krvava bajka

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu,

umrla je mučeničkom smrću

četa đaka

u jednom danu.

Iste su godine

svi bili rođeni,

isto su im tekli školski dani,

na iste svečanosti

zajedno su vođeni,

od istih bolesti svi pelcovani

i svi umrli u istom danu.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu

umrla je junačkom smrću

četa đaka

u istom danu.

A pedeset i pet minuta

pre smrtnog trena

sedela je u đačkoj klupi

četa malena

i iste zadatke teške

rešavala: koliko može

putnik ako ide peške…

i tako redom.

Misli su im bile pune

i po sveskama u školskoj torbi

besmislenih ležalo je bezbroj

petica i dvojki.

Pregršt istih snova

i istih tajni

rodoljubivih i ljubavnih

stiskali su u dnu džepova.

I činilo se svakom

da će dugo

da će vrlo dugo

trčati ispod svoda plava

dok sve zadatke na svetu

ne posvršava.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka

na brdovitom Balkanu

umrla je junačkom smrću

četa đaka

u istom danu.

Dečaka redovi celi

uzeli se za ruke

i sa školskog zadnjeg časa

na streljanje pošli mirno

kao da smrt nije ništa.

Drugova redovi celi

istog časa se uzneli

do večnog boravišta.

Izvor: srednjeskole.edukacija.rs



Priredio: Bora*S

MOLITVA ZA INTELEKTUALCE…

tamoiovde-logo

Mirko Kovač: Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice

28-okttrezor1Žao mi je svih oni intelektualaca koji gledaju na jedno oko,
koji primaju počasti a prave se da im nije do njih.

Žao mi je svih onih neslobodnih ljudi koji strahuju nad svojom egzistencijom, koji su postali robovi sopstvene sudbine.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijeloga života pribavljaju sebi alibi.

Žao mi je svih onih koji se slijepo drže jednog mjesta, jer nijesu za neko drugo.

Žao mi je intelektualaca koji vjeruju da su miljenici vlasti.

Žao mi je svih poltrona, svih onih koji primaju mito laskavaca.

Molim se za one nesrećne dostavljače da se što prije vrate svome Ja.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji tuđe mišljenje saopštavaju kao svoje.

Žao mi je ljudi pohlepnih na vlast, žao mi je svih karijerista, svih materijalista.
Žao mi je svih onih koji vjeruju da znače nešto u očima onih koji ne znače ništa.

Žao mi je koji nemaju snage reći: Ne, kada se ne može kazati: Da!

Žao mi je onih nesretnika koji za slobodoumnost odmah traže nagradu.

Žao mi je svih onih koji ništa ne znaju o istini, i onih koji nikad neće otvoriti oči, nikada izaći iz svog lunarnog vrta.

Žao mi je onih za koje je efemerna slava – vječnost.
Žao mi je onih skorojevića koji sebi pribavljaju maske snobova.

Žao mi je svih onih koji idu na premijere, koji za trpezom žude za prvim mjestima.

Žao mi je svih onih koji zavide drugima, koji su tašti i koji se ne mogu izliječiti od oholosti.
Žao mi je i onih ljudi koji misle da je njihova šutnja principijelnost.

Žao mi je svih onih nesrećnika koji cijelog svog života ne mogu rizikovati,
svih onih slabića koji drhte nad sobom, koji njeguju svoj strah,
svih onih intelektualaca koji se lako odriču svog mišljenja.

Žao mi je svih onih koji žele uspjeti na tuđu štetu.

Žao mi je onih ljudi koji bi htjeli biti slobodoumni, a po prirodi su svojoj kukavice.

Žao mi je svih onih koji mrze ljude sposobnije od sebe.

Molim te, Gospodine, za sve nesretnike koji su sami uzrokom svoje nesreće.

Izvor: filozofskimagazin.wordpress.com


 

SRPSKA SLAVA NA LISTI UNESKA…

tamoiovde-logo POSTAJE DEO KULTURNOG NASLEĐA ČOVEČANSTVA!

Praznik porodice posvećen svetitelju zaštitniku domaćinstva, oblikovan u srednjem veku, postaje do kraja nedelje deo nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva

dru-djurdjevda_620x0DO kraja predstojeće sedmice, saznaju „Novosti“, srpska krsna slava, zvanično će biti na Uneskovoj reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva.

Tako će slava, najprepoznatljiviji običaj većine naših pravoslavnih porodica, ostati upamćena i kao „prvi upis“ Srbije na listu svetskog nematerijalnog kulturnog nasleđa.

Ali, iako nema sumnje koliki je značaj slave za Srbe u Srbiji i kod većine Srba u regionu i svetu, našu javnost ovih dana najviše interesuje kako su je predlagači opisali i predstavili Uneskovoj komisiji.

Magistar Marko Stojanović, član nominacionog tima Slave za Uneskovu reprezentativnu listu nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva, kaže da je slava predstavljena, pre svega kao obred osveštanja hrane i pića, koji pravoslavni hrišćani u Srbiji praktikuju u okviru godišnjeg ciklusa običaja. Kao praznik porodice, posvećen svetitelju, zaštitniku domaćinstva.

Naglašeno je, kaže, i da je reč o narodnom običaju proslavljanja sveca zaštitnika pod nazivom slava, krsno ime, krsna slava i, ranije, pamjat svetom, koji je oblikovan u srpskoj srednjovekovnoj državi, kao i da njegovu današnju običajno-religijsku formu, osim većinskog srpskog stanovništva, praktikuju i pripadnici nekih manjinskih zajednica.

– Objasnili smo i da obred slave i rituali sadrže beskrvne i krvne žrtve, uz molitve i zdravice. A, centralni, hristijanizovani ritual podrazumeva paljenje sveće, molitvu i unakrsno presecanje, prelivanje vinom i lomljenje hleba odnosno slavskog kolača na četiri dela, što simbolizuje telo, krv i bestelesnu prirodu Hrista.

Gozba, koja sledi nastavak je i sjedinjenje sa centralnim ritualom. Ona i za domaćina i za goste započinje uzimanjem zalogaja slavskog kolača i slavskog žita, potom otpijanjem gutljaja vina uz zdravicu, koja se izgovara za plodnost i blagostanje svih prisutnih, slavljenika i gostiju – kaže mr Stojanović.

NACIONALNA LISTA SA 27 “STAVKI“

Pre Uneskove, nematerijalno kulturno nasleđe mora da se nađe na nacionalnoj listi.

Srbija je, 2012. godine, usvojila registar koji trenutno sadrži 27 „stavki“ srpskog nematerijalnog kulturnog nasleđa.

Osim slave, tu su molitva – đurđevdanski obred, belmuž, izlivanje i paljenje ratarskih sveća, izrada pirotskog kačkavalja, pirotsko ćilimarstvo, filigranski zanat, klesarski zanat, pazarske mantije, kosovski vez, pevanje uz gusle, groktalica, pevanje iz vika, erski humor, kolo (kolo u tri, kolo u šest), rumenka, sviranje na gajdama, frulaška praksa, sviranje na kavalu, naivno slikarstvo Slovaka, Lazarice u Sirinićkoj župi, izrada drvenih čutura u selu Pilica, Vukov sabor, ojkača, vranjska gradska pesma i čuvanje Hristovog groba.

On pojašnjava da je u „objašnjenju“ slave, predočeno i da je na gozbi neizostavna pečenica od mesa, kao krvna žrtva koja potiče iz antičkih vremena, i koja za slave koje se obeležavaju za vreme hrišćanskog posta ili na posne dane podrazumeva isključivo uzimanje ribe.

– Naglasili smo, takođe, da se i takozvano prenošenje slave obavlja uz kolač, kada sinovi, koji prema običaju isključivo nasleđuju slavu, na njen dan od oca ritualno preuzimaju komad kolača za vlastito domaćinstvo.

Rekli smo i da gozbu, slavski kolač i žito, pripremaju isključivo žene, i tako postaju ravnopravni nosioci slavskog obreda. Deca, pak, pomažu, rade manje poslove, posmatraju i uče da u budućnosti preuzmu značajnije uloge – priča naš sagovornik.

Posebno je ukazano da ritualna priprema i ukrašavanje slavskog kolača, utiskivanje Hristovih simbola IS-HS-NI-KA, uz kvalitet i obilje jela na gozbi, naglašavaju kulturnu, obrednu i društveno ritualizovanu ulogu žene i njen prestiž. Jer, pripremanjem žrtve u hrani, ona obezbeđuje plodnost i blagostanje domaćinstvu, ali ujedno prenosi ritualna znanja i veštine sa kolena na koleno.

– Objašnjavajući značaj slavske gozbe, pojasnili smo i da se tako širi društveni krug u kome se slava prepoznaje kao simbol zajedništva i identiteta. Pozivanjem i učešćem rodbine, prijatelja i suseda u gozbenom ritualu, usklađuju se društveni status, različita etnička i religijska pripadnost učesnika i naglašava važnost svakog gosta – naglašava Stojanović i kaže da je komisiji koja je odlučivala o tome da li će se slava naći na Uneskovoj reprezentativnoj listi nematerijalnog kulturnog nasleđa čovečanstva naš centar priložio obimnu dokumentaciju i priloge koji najbolje svedoče o istinskoj važnosti slave za identitet srpskog naroda tokom minulih vekova, danas i u budućnosti.

ZASLUŽNI I MEDIJI

– ZAKONSKI okvir, koji domaćinima za dan slave omogućava da ne rade, uz podršku medija koji povodom slava emituju ili pišu prigodne priloge, odražava opštedruštveni, pozitivan stav javnog mnjenja, što pospešuje očuvanje i održivi razvoj slave kao nematerijalnog nasleđa u Srbiji.

Osim toga, u Etnografskom muzeju u Beogradu i Muzeju hleba u Pećincima sprovode se dečji obrazovni programi koji promovišu i podižu svest o značaju proslavljanja porodičnog svetitelja – naglašava mr Marko Stojanović.
J. Matijević 

Izvor:novosti.rs| 23. novembar 2014.

___________________________________________________________________________

IZUZETNA DESTINACIJA EVROPE…

TAMOiOVDE-logo

Opština Knjaževac pobednik je prvog konkursa za nacionalni izbor „Izuzetne destinacije Evrope“ – EDEN, objavila je Turistička organizacija Srbije (TOS), kao organizator konkursa.

TAMOiOVDE-14112013275

Srpska Venecija/Foto: Bora*S

Knjaževac pobednik konkursa za izbor „Izuzetne destinacije Evrope“ u Srbiji

 unnamedimage003Turistička organizacija Srbije kao organizator nacionalnog izbora za „Izuzetne destinacije Evrope“ (European Destinations of Excellence – EDEN) u Srbiji sa zadovoljstvom objavljuje da je pobednik prvog konkursa održanog u našoj zemlji opština Knjaževac.

Za prateće destinacije izabrani su Kovačica, Topola, Kučevo i zajednička kandidatura Nove Varoši i Prijepolja.

img_1190

Foto: Bora*S

 Ovogodišnji izbor u Srbiji organizovan je sa ciljem da prepozna i nagradi destinacije koje baziraju i razvijaju svoju turističku ponudu na promociji sopstvenog teritorijalno-specifičnog nematerijalnog kulturnog nasleđa.

Pobednička destinacija konkurisala je sa đurđevdanskim obredom Molitva, koji je upisan na Listu elemenata nematerijalnog kulturnog nasleđa Republike Srbije i, kao deo Đurđevdanskih običaja, uključen u regionalni predlog za upis Đurđevdana na Unesko Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine.

TAMOiOVDE-img_3618

Foto: Bora*S

 Konkurs je naišao na veliko interesovanje, što potvrđuje ukupno 40 pristiglih prijava. Petočlani stručni žiri u sastavu: dr Violeta Orlović Lovren – ambasador programa u Srbiji sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Danijela Filipović iz Etnografskog muzeja u Beogradu, Danijela Vićentijević iz Sektora za turizam Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija, dr Jovan Popesku sa Fakulteta za turistički i hotelijerski menadžment Univerziteta Singidunum i dr Bojan Zečević sa Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, odabrao je navedenih pet finalista, a njihov konačan redosled utvrđen je nakon poseta destinacijama.

TAMOiOVDE-img_3642

Foto: Bora*S

 Nacionalna ceremonija dodele nagrada pobedničkoj i pratećim destinacijama biće održana u okviru proslave Svetskog dana turizma i dodele nagrade „Turistički cvet“ krajem septembra ove godine. Izabrane destinacije u Srbiji biće uvršćene u „Mrežu izuzetnih destinacija Evrope“ (EDEN Network), čiji ciljevi su stvaranje platforme za razmenu dobrih primera iz prakse među nagrađenim destinacijama i podsticanje drugih destinacija u Evropi da usvoje modele održivog turističkog razvoja.

tamoiovde-img_3627

Foto: Bora*S

 Za više informacija o samom konkursu i izabranim destinacijama na raspolaganju su internet stranica www.srbija.travel/EDEN i adresa e-pošte eden@serbia.travel.

 Sandra Vlatkovic, PR Manager

Priredio: Bora*S

____________________________________________________________________________________________

HAJDE SEDI I POPIJ SA MNOM BAR JEDAN LITAR DALJINE…

TAMOiOVDE_______________________________________________

Joca

— Jesi l čuo da će sutra padati dinari s neba?
— Nisam.
— A je l veruješ da ima tica što donosi kolače?
— Ne verujem.
— Jesi l čuo da ima negde gde je stalno leto?
— Nisam.
— A je l veruješ da u radiju žive mali ljudi?
— Ne verujem.
— Marš odavde iz našeg sokaka, kad ne umeš da sanjaš.
Da te pokrljam na pola — kao lebac.
Eto!



Umesto ruže na njegovom grobu

miroslavantic.jpg

Hajde sedi i popij sa mnom bar jedan litar daljine.
mikinidani.org

Na današnji dan u Mokrinu je rođen neponovljivi Miroslav Antić.

Sve što je uradio potpisivao je kao pesnik, a ceo radni vek proveo je u „Dnevniku“ i bio njegova „prva violina“

Miroslavu Antiću (Mokrin, 14.3.1932 – Novi Sad, 24.6.1986) ne treba nikakva lakirana biografija, lažna slava, unjkavi govor, prigodan tekst.

Kao da je žurio da umre da bi ponovo živeo. Ni kod jednog drugog našeg mrtvog pesnika, grob nije počeo da uzdiže stvaralaštvo, koje je u svim žanrovima i oblastima iz jednog komada i antićevsko, pesničko u svom biću. U samrtnom času, preteći je digao glas nad svom mrtvačkom menažerijom, u kojoj amebe i paramecijumi traže svoj trenutak: „Niko ne sme da mi drži govor!“. Vojvodina i ona stara Jugoslavija je zapamtila taj oproštaj, za koji je Antić sam napisao „Besmrtnu pesmu“ i naručio Janikine tamburaše i „Pira manđe korkoro“ („Lutam sam po svetu“).

Iz Ulice Mihala Babinke broj 1, kome je kao pesniku i kolegi iz iste redakcije i rubrike izborio sokak, Antić se preselio u legendu. Još za života je bio mit, a njegova meteorska figura zaparala je panonsko nebo ostavljajući opus kome je teško sagledati kraj, samo u pisanom obliku.

Pesnik koji je bio simbol slobode i nezavisnosti svake vrste, posejao je tragove svoje genijalnosti i u „pobočnim umetnostima“: na filmu, u pozorištu, slikarstvu. Da ne govorimo o novinarstvu. Tu skoro objavljena Antićeva bibliografija sadrži 3225 bibliografskih jedinica, 152 izdanja Antićevih knjiga.

U svemu što je takao, uradio svojom rukom, Antić je bio neponovljiv i postao, uistinu, kultna ličnost.

Živeo je više života, najmanje osam, a svi detektivski napori da se oni rasvetle ostaju bez ikakvog rezultata. Oni koji su o Antiću „znali sve“ iz kafanskih priča i naklapanja, hvalisanja onih koji ga možda nisu ni videli, tek iz njegovih sabranih dela su u prilici da dotaknu jednog autentičnog Miku. Onog koji nije mogao da se sakrije i kada je to žarko želeo. Jedna od tih dragih knjiga ima naslov „Rečnik Vojvodine“. U njoj Antić nije čuo zvezde, razumevao ptice, mirisao trave, osećao moć zemlje. Više od knjiga čitao je ljude, savremenike koji su se uzdigli pedalj iznad razora i horizonta u kome se spajaju nebo i zemlja.

Antić je voleo da parafrazira Kandinskog i kaže kako je „sve što umetnik izdahne umetnost“ – činio je to sa prevelikom strašću. On je sve to zvao – pesma. I potpisivao kao Pesnik. Krećući se u svim vremenima i prostorima, zahvaljujući novinarstvu i mestu reportera u „Dnevniku“, Antić je znao da kaže:

– Sve je stvoreno iz kretanja, a ko se više kreće nego novinar. Zahvaljujući novinarstvu uspeo sam da obiđem ceo svet, sem Australije. Naravno da tamo nisam samo skupljao materijal za reportaže, nego se tu vrlo mnogo zalepilo za mene od drugih kultura.

Pesnik koji je poslednje dane propatio kao Isus na krstu, iznedrio je biser čiji je sjaj teško gledati otvorenih očiju. Antić nije hteo u kalup, u biografiju, i onda kada je promišljeno pravio. Sa zlatnim prahom među prstima otišao je na onaj svet da nam sa nebeskih visina u zvedanom jatu pokatkad namigne. To je ta njegova trajna i tajna veza:

Ljubav je jedini vazduh 

koji sam udisao 

I osmeh jedini jezik 

koji na svetu razumem 

 Na ovu zemlju sam svratio 

da ti namignem malo. 

Da za mnom ostane nešto 

kao lepršav trag 

Miroslav Antić živi svoj drugi život u bljesku kometa, a njegov duh je u svemu što je svojom rukom uradio.

Tom Antiću vredi se vraćati. Uvek!

Milan Živanović /mikinidani.org


MOLITVA

Poslušaj me, bože, veliki gospodine,
ako me još nekad ponovo budeš pravio,
molim ti se, udesi mi da ne budem
ni milicajac,
ni car,
ni Rom.

Pretvori me u jedno veliko drvo.
Sto godina tako da rastem
i da me onda poseku.

Naćve od mene da naprave.

Sto godina u meni testo da mese.
Od hleba sav da se raspadnem.



 

KAD SAM BIO GARAV

U ona tako divna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnoga se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, nikada se više neće roditi.

TamoiOvde-Miroslav_Antic_-_Garavi_sokak

Miroslav Mika Antić-Garavi Sokak

Ubili su ga fašisti u drugom svetskom ratu, 1942. godine, i sad leži negde ka selu Jabuci, kod Pančeva, u velikoj zajedničkoj grobnici bezimešzh žrtava. Dve humke. U ravnici, na nekadašnjem dnu Panonskog mora, gde je sve nisko, one i danas liče na dve sumorne planine. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem.

Čudan je bio taj moj drug Mile Dileja. Sećam se, iako najmanji, sedeo je uvek u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin.

Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži sa đavolima.

Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kraj sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.
 
Bio sam dosta nežan, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki đavo, i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom, psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika. Jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, što je ponekad mnogo teže nego da se ukrade.
 
Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao na licu mesta one stare, koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, kao u nekoj čudnoj groznici, govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohanu što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno.

Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: zato je loš đak, što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i matematiku, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
 
Onda je došao taj rat. Došlo je strašno Čohano koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje ne zna još ni da govori, plašite ga Baba-Rogom, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga čime god hoćete — vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči:

— Mir! Ide Čohano!
 
Dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.

Kad je došao rat, u kućama u Garavom sokaku u Pančevu, dvadeset dana neprekidno su gorele sveće, jer vlada verovanje da se Čohano boji svetlosti, pošto je duh mraka i smrti.
 
— Čohano jede sveće — kažu oni. — Palite zato jednu na drugu, da se produži svetlost.
 
Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin i da svako može da ga ubije kad hoće.
 
Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se jednom da smo, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. U šlemu, pod oružjem, a jedva da je bio pet ili šest godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, rumeno lice, u prvi mah učinilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi i upitao, uz vrlo srdačan osmeh:

— Čega se to vas dvojica igrate?
 
— Ničega — rekao sam. — On se boji, pa mu čuvam strah.
 
— A šta je on tebi kad mu čuvaš strah?
 
— Brat — kazao sam.
 
I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko da sam morao da se uspnem na prste.
 
— A koga se to bojiš? — upitao je Mileta.

Mile je ćutao i gledao u zemlju.
 
— Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče — kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osećao sam da mi nozdrva polako puca.
 
— A ti se ne bojiš?
 
— Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati — rekoh.
 
— A gde je tvoj stariji brat?
 
— Nemam ga, gospodine vojniče — kazao sam. — Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred Miletom ne smem. Moram da čuvam njegov strah.
 
Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u raskrvavljenoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola nisam umeo da mislim ništa drugo i stalno sam ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeh bez nosa.
 
Vodio me je tako dva ugla. Onda mu je, iznenada, sve to dosadilo, ošamario nas je obojicu i oterao. I danas, kad me Cigani zagrle i kažu mi: brate, ja se pipnem za nozdrvu. A onu žutu traku čuvam za uspomenu, složenu u jednoj knjizi kao što deca u spomenarima čuvaju neki, samo njima dragi, cvet.
 
Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. A ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
 
Odlazim i u kafane gde sviraju dobre ciganske klape. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam, i sad već polako neki dobri orkestri, kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme.
 
— Iz poštovanja — kaže mi Steva basista. — Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas.
 
I ja, evo, već godinama, lutam i izmišljam pesme Roma. Romi — to je isto što i Cigani, njihovo pravo ime sa mnogo poštovanja i časti, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.
 
A Mile Dileja?
 
Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u tom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir.
 
Uvek ga je tako mnogo želeo.

Miroslav Antić, 30. april 1973./riznicasrpska.net



 

VLAJKO

Uvek kad se igramo,
meni kažu: bićeš konj,
i ja — šta ću: moram.
 
I još neki budu konji,
a ostali sednu nam na leđa,
pa se tako trkamo.

Mi, koji smo konji,
dok trčimo do cilja,
u konje se pretvorimo, majke mi.
 
I srce nam konjsko.
I mozak nam konjski.
I oči nam konjske.
 
I mogu vam reći: kad sam konj,
uošite mi nije važno da stignem baš — prvi.
To je važno samo onom što me jaše, majke mi.

ĐORĐE

Kako možeš da lažeš
da najviše voliš da jedeš,
na svetu,
kad najviše volim da jedem — ja!
 
Ja, bre, kad jedem, brate,
padaju zvezde na krovove
kao bele dudinje
i plivaju mnoge lađe po Tisi.
 
Ja, bre, kad jedem, brate,
konji rastu lepi kao violina
i vozovi u Peštu putuju,
i čak u Rumu, majke mi.
 
I kad nema hleba — ja žvačem.
Žvačem ništa, brate. Onako,
Za moju dušu, majke mi.
 
Nemoj zato da lažeš
da najviše voliš da jedeš
na svetu,
kad najviše volim da jedem — ja!

ZARUKE

— Ustani Ružo, očešljaj se.
Došli su ti Romi, prosioci.

— Neću ga, majko, ne mogu,
jer je Miloš mator,
jer je mnogo crn i garav
ko garava šerpa.

— Ustani, Ružo, očešljaj se.
Miloš te je kupio.

— Čekaj samo dok ja umrem,
pa me više nikad nećeš naći.
Samo će doći jedna luda tica
na moj grob,
da mi plače ko da mi je ona mama,
a ne ti.

Samo će doći jedan blesav vetar
na moj grob,
i šareno šašavo cveće
da mi plaču ko da su mi oni mama,
a ne ti.

Čekaj samo dok umrem,
pa ćeš da me uvek praviš od blata.
Da oživim.
A ja: ništa.
Nikad više.

Sad vidiš da ne mogu da ustanem,
ni da se očešljam,
ni da obujem bele cipele.

Sad vidiš da ne mogu da se udam
od jedanaest godina.

BALADA

Volim ovo selo.
I rode im lepše nego naše.
Tu mi tata svira
u Žarkovoj bandi.

Sviraj meni, tata.
jednu pesmu lepu kao minđuša.
Pesmu o mojoj mami
što nas je ostavila.

Volim ovo selo.
I deca im lepša nego naša.
Samo mame nigde nisu lepše
nego što je moja.

ROMANSA

— Jesi l moje
Najmoje?

— Jesam tvoje.
Najtvoje.

— Da ti sviram u ušima?

— Da mi kupiš dve firange
od cica.
Al da budu na cvetiće.

— Da zakačim viljuškama
na ragastov od pendžera.

— Da me mrze sve komšije.

— Da ja imam samo tebe.
— Da ti imaš samo mene.

— Da ne uđu ni Mesec ni Sunce.
Da u sobi bude jedna crkva.
Da gledamo kroz taj pendžer,
kroz taj penđer pun cvetića,
da je život nešto naše,
najnaše.
— — — — — — — — — —

— Jesi l moje?
Najmoje?

— Jesam tvoje.
Najtvoje.

VAŠAR

III

— Hoćemo li u Šabac,
na vašar?

— Pa bili smo tamo.
Tako nam i treba.

Na vašaru šatra.
A u šatri roštilj.
Kraj roštilja ražanj.
Tu se peku pljeskavice,
ćevapčići i ražnjići,
mućkalice, vešalice,
kolenice, ćulbastija,
krmenadle, džigerica,
kobasica i mozak na žaru.

A na ražnju prasići i jagnjad.
I služi te jedna lepa Mica,
jelna Mica — lepa Žeravica.
— Bolje da sam bio ćevabdžija.

Bar bih seo
i sve sam pojeo.



 



Priredio: Bora*S

ALEKSANDRIJA, PRESTONICA SEĆANJA…

TAMOiOVDE________________________________________________________________________

PRESTONICA SEĆANJA

Jedan mladić je imao 25 godina kada je na krilima ratničke i osvajačke slave osvojio Egipat 332. godine pre nove ere.

103270_aleksandrija-by-ramblurr_af

Foto by Ramblurr/Flickr.com

Odlučio je da prestonica novoosvojene zemlje bude na morskoj obali, a kao idealno mesto poslužiće jedna luka na obali Sredozemnog mora sa savršenom klimom i prilazom Nilu u čijem zaleđu je ležalo slatkovodno jezero Mariut. Zapovedio je svom arhitekti Dinokratu da baš tu sagradi zajedničku prestonicu Afrike, Evrope i Azije – tri kontinenta tadašnje civilizacije. Tako je rođena Aleksandrija.

103269_aleksandrija-by-mrsnooks_af

Foto by MrSnooks/Flickr.com

  Aleksandar Veliki nikad neće videti svoj grad. Nova osvajanju su ga odnela dalje i kada je, desetak godina kasnije, umro – njegovo telo će biti prebačeno iz Vavilona i sahranjeno u centru Aleksandrije. Nad grobom je podignut hram Soma, a ljudi i dan danas uzalud tragaju za staklenim kovčegom u kome leži balsamovano i zlatom optočeno telo velikog osvajača. Nadživeo ga je grad koji je osnovao.

 

Aleksandrija je danas metropola sa pet miliona stanovnika koja se prostire na obali Sredozemnog mora u dužini od gotovo sedamdeset kilometara. Iz aviona noću izgleda kao zlatna brazletna na vratu kakve egipatske princeze, danju to je kosmopolitski mravinjak sa svojim kapijama Sunca i Meseca, širokim bulevarima (kornišima), spomenicima što svedoče o vekovima stare slave i čuvaju magiju velikih ljudi, velikih ratova i velikih ljubavi.

103268_aleksandrija-by-miriam.mollerus_af

Foto by Miriam.Mollerus/Flickr.com

 Tu je čuvena Kleopatra slomila srce rimskim vojskovođama Gaj Juliju Cezaru i Marku Antoniju i tako spašavala svoje carstvo, a kada joj to nije uspelo i sa proračunatim Oktavijanom koji je nameravao da je odvede u Rim i pogubi kao robinju, ona se obavila egipatskim kobrama čiji su je ujedi odveli u večnost i legendu.

Iako na svakom koraku srećete “toponime” savremene civilizacije u vidu restorana brze hrane, fri šopova, prodavnica, univerziteta, samo jedan pogled na njene spomenike vraća vas u vrtlog vekova i podseća da su ljudi prolazni, a ovaj grad večan.
 

103267_aleksandrija-by-iyng883_af

Foto by Iyng883/Flickr.com

103266_aleksandrija-by-fighting-irish-1977_af

Foto by Fightung Irish 1977/Flickr.com

103264_aleksandrija-by-a.m.-kuchling_af

Foto by A.M.Kuchling/Flickr.com

103265_aleksandrija-by-eviljonius_af

Foto by Eviljohnius/Flickr.com

99827_crveno-more-----derek-keats_af

Foto by Derek Keats/Flickr.com

Pompejev stub je jedan od retkih sačuvanih spomenika antičke Aleksandrije napravljen od crvenog granita iz Asuana, visok 22 metra i posvećen Dioklecijanu. Na mestu jedne uklonjene turske tvrđave iskopani su ostaci Rimskog pozorišta sa mermernim sedištima za 700-800 gledalaca u kome se za vremena vladavine Ptolomeja nalazio Panov vrt, a kasnije vile i kupatila. Sa platoa obnovljene čuvene Aleksandrijske biblioteke posmatra vas bista Aleksandra Velikog mermernog pogleda uprtog ka jugu. Ona je , zapravo, bila deo Aleksandrijskog muzeja, filozofske ustanove koju je dao da se sagradi jedan od Ptolomeja, naslednika istoimenog Aleksandrovog generala. U međuvremenu, biblioteka je rušena i paljena mnogo puta, poslednji put je obnavljena krajem prošlog veka.

Ovde su tri veka pre nove ere vršeni proračuni za gradnju čuvenog svetionika Faros na isturenom rtu istoimenog ostrva koje će kasnije sa kopnom povezati nasip Hepstadion ( “dug sedam stadiona”). Svetionik Faros bio je zaštitni znak Aleksandrije i jedno od sedam svetskih čuda antike. Bio je sagrađen od krečnjaka, imao je četiri dela, bio je visok oko 135 metara, a njegova kupa se završavala sedam metara visokom statuom Posejdona – boga mora. On je Arapima, koji su ga zvali El Manara, poslužio kao prototip za minarete, tornjeve pored džamija sa kojih se vernici pozivaju na molitvu. Propadao je postepeno, uništavan ljudskom rukom i zemljotresima, tu je građena džamija, a danas na njegovom mestu stoji tvrđava Kaitbej koju je podigao istoimeni sultan krajem petnaestog veka.

Poseban doživljaj pružaju Montaza vrtovi, kompleks od 50 hektara, koji su danas mondensko letovalište a nekada su bile rezidencije poslednjih egipatskih kraljeva iz dinastije Muhamed Alija. Ovde su u prelepim palatama, okruženi bogatstvom i hiljadama konkubina, živeli Abuz Hilmi, Fuad i poslednji egipatski kralj Faruk koji je abdicirao 1952. godine i sa poslugom i blagom isplovio put Venecije. Danas ove vrtove pohode romantici kako bi prošli njegovim Mostom ljubavi i večno ostali zaljubljeni.

Aleksandriju su osvajali Persijanci, Arabljani, padala je u ruke Evropljana a tragovi ovih potonjih su vidljivi u fasadama građevina izgrađenih u neoklasicističkom stilu i secesiji. Kad je sredinom prošlog veka Naser proglasio nacionalizaciju, stotine hiljada Evropljana napustilo je ovaj grad, ali je pečat starog kontinenta ostao i Aleksandrija ima sve odlike jednog mediteranskog grada.

Aleksandriju valja doživeti i, zašto da ne, ostati u njoj poput velikog grčkog pesnika Konstantina Kavafija (1863-1933). On je u doba najveće slave živeo u stanu iznad jednog bordela, a iza ćoška grčke crkve u današnjoj ulici Šaria Šarm el Šeik i pevao elegije gradu koji ga je zauvek kupio.

“Ti govoriš: Otići ću nekoj drugoj zemlji,
nekom drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj…
Al ne, drugu zemlju, drugo more
ti pronaći nećeš.
Ovaj grad će zauvek te pratit…”

www.superodmor.rs


 

O NADI I RELJI, LJUBAVI I MOSTU…

TAMOiOVDE………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………

tamoiovde-logo

Pišući prethodni članak o Mostu ljubavi u Vrnjačkoj banji, nisam imao saznanja o priči koja sledi. Promaklo mi. Bio je obojen priličnom dozom sarkazma.

Boraveći ovih dana Tamo, bio sam radoznao. I dođoh do ove priče. Istinite.


U osvit Prvog svetskog rata, dok još rat ni slutili nisu, zavoleli su se učiteljica Nada i srpski oficir Relja.

Zavoleli se i jedno drugom obećali.

Bila je to ljubav o kojoj su svi pričali, koja je plenila pažnju svih Vrnjčana.

Ali, došao je rat sa svim užasima koje sobom nosi. Relja odlazi u Grčku na ratište.

Odlazi da se više nikad ne vrati, zbog prelepe Grkinje u koju se zaljubljuje te raskida zaruke sa Nadom.

O njegovoj daljoj sudbi legenda ne kazuje ništa, ali zato Nadinu sudbinu zna svaki Banjčanin.

Zbog prevelike tuge ona svakim danom kopni i naposletku umire, mlada i nesrećna.

Devojke, potrešene Nadinom sudbinom, u želji da sačuvaju svoju ljubav, na katance ispisuju svoja imena i svojih dragana i vezuju za ogradu mosta koji je bio omiljeno sastajalište Nade i Relje, a ključeve simbolično bacaju u reku.

Došli su novi ratovi i nova stradanja. Priča je bila zaboravljena, a običaj devojaka da „vezuju“ svoju ljubav se izobičajio.

Sve dok Desanka Maksimović, po pričanju starih meštana, u jednoj od mnogih poseta Vrnjačkoj Banji nije saznala za ovu tragičnu priču i inspirisana njome napisala jednu od svojih najlepših ljubavnih pesama: Molitva za ljubav.

Iako smo skloni zaboravu ova priča ipak nije zaboravljena; a da bi produžili njen život mladi parovi su nastavili tradiciju „vezivanja“ svoje ljubavi, a most nazvali Most ljubavi.

 Evo i Desankine-

MOLITVE  ZA LJUBAV

Brzo kao kratkovečne cveća liske

i ova ljubav staće da se kruni i drobi;

žedan je zaborava taman vir.

O, Bože, drugi ti se mole za sreću i mir,

a ja; sačuvaj u srcu mom, zarobi,

jučerašnjeg dana nestali pram.

 

Zaklopi dušu moju sad ko zlatnu škrinju,

načini je ljubavi hram.

O, duša moja duša ne moli za sreću za se-

sve dosadašnje radosti nek se snište-

ali pobožno ona od tebe ište

da dan se ovaj od strašnog brodolama spase.

 

Bez pomoći tvoje povenuće sve brzo

kao bulka u zrelome žitu i lanu.

O, Bože, ne molim za sreću, za radost, za slast.

Da bol ovaj ne umre, mene je strah

da oganj sveti što u meni planu,

ne sagori iznenadno u prah,

ne razbukti se prekonoć u strast.

Izvor: Nedavno, lično na licu mesta.

Bora*S