TVOJE TELO JE MOJE PLATNO…

TAMOiOVDE-logo
Umetnica Aleksa Mid crta po živim modelima, slika čak i unutar nozdrva i ušiju, i sve to uklapa u scenu koju prikazuje

Blue-print-3D

Iz 3D perspektive: rad „Blue print” (Foto Alexa Meade / alexameade.com)

Umetnički postupak Alekse Mid (26), koja živi i stvara u Los Anđelesu, mogao bi jezgrovito da se opiše rečenicom: Tvoje telo je moje platno. Ili, kako su o njoj govorili u jednom TV izveštaju: Umetnica koja ljude transformiše u slike.

Na prvi pogled za njene radove ne bi moglo da se kaže da su trodimenzionalni. Ali, kada se pogleda malo bolje, uočava se nesvakidašnja umetnička intervencija. Naime, u scenografiju platna ova umetnica postavlja žive modele, na čijim telima i odeći slika akrilikom i uklapa ih u scenu koju prikazuje.

Ona prati prirodne konture lica modela, slika čak i unutar njihovih nozdrva ili ušiju posebnim netoksičnim bojama.

Sve dok model nepomično sedi ili stoji, većina posmatrača ne primećuje u čemu je trik jer je ono što je naslikano na njihovim telima izuzetno vešto i verno urađeno. Jedino oči i kosa, po kojima ne slika, mogu da otkriju optičku iluziju.

Blue-print-2D

Iz 2D perspektive: rad „Blue print”

Autorka je diplomirala političke nauke na Vasar koledžu, ali se opredelila za umetnost. Radovi su joj izlagani u Smitsonijan galeriji portreta u Vašingtonu i galerijama u Njujorku, Cirihu i Londonu.

Pored slikarstva bavi se i performansom, a na njenim slikama nalaze se i poznate ličnosti, među njima i Gotje, australijski muzičar, dobitnik Gremija. O svojoj tehnici i viđenju umetnosti govorila je na mnogim konferencijama i kursevima. O tome šta i kako stvara pisali su „Njujork tajms”, „Vašington post”, „Vog”, „Volstrit džornal”, „Vajerd”, a izveštavao je i Si-En-En.

Kako prenosi „Gardijan”, na ideju da počne da radi na ovaj neoubičajen način došla je pošto nema formalno umetničko obrazovanje, a prvi atelje imala je u podrumu roditeljske kuće. Nakon što je jedan od prijatelja na blogu postavio njene radove, sve se promenilo – dan kasnije dobila je stotine mejlova.

– Nisam morala da mislim o slikanju kao o klasičnoj tehnici rada na platnu jer nisam ni imala sličnu praksu. Slikarstvo i boje doživljavam kao nešto što može da se koristi u prostoru, a ne samo na ravnoj površini. Uživam u tome da u svoju umetnost unesem i ovaj živi element.

Bez rizika da ispadne čak i smešan u svojoj inovaciji, umetnik nikad neće preskočiti barijeru osrednjosti – rekla je Aleksa Mid, koja svoju umetnost radije naziva eksperimentom.
M. D.
Izvor:politika.rs

______________________________________________________________________________________________

MOJE VREME SA PRINCEZOM I PRINCOM…

TAMOiOVDE__________________________________________________________________________________________

 Na Čegru, brdu iznad Niša, juče sretoh njihova kraljevska visočanstva princa Vladimira Karađorđevića i princezu Brigitu.

DSC09106TIOTIOPrinc Vladimir Karađorđević, najstariji je sin princa Andreja, brata kralja Petra drugog.

Sa suprugom Brigitom živi u Nemačkoj .

Uvod i foto: Bora*S

________________________________________________________________________________________________________________________________

TamoiOvde-DSC09134TIO12TamoiOvde-DSC09125TIO1TamoiOvde-DSC09123TIO2TamoiOvde-TIO1
______________________________________________________________________________________________________________________________________

TamoiOvde-DSC09103TIO5TamoiOvde-DSC09095TIOTamoiOvde-DSC09104TIO15TamoiOvde-TIO2
_______________________________________________________________________________________________________________________________________

TamoiOvde-DSC09109TIO7TamoiOvde-DSC09116TIO9TamoiOvde-DSC09108TIO3TamoiOvde-DSC09119TIO10_______________________________________________________________________________________________________________________________________

Princ Vladimir za „Blic“: Žalim braću i sestre, ali ih ne mrzim

Princ Vladimir Karađorđević, sin kraljevića Andreja i unuk kralja Aleksandra I, ekskluzivno za “Blic” govori zašto se protivio da zemni ostaci njegovog oca sada budu preneti iz SAD u Srbiju i, kako kaže, izdaji njegove braće i sestre.

345069_vladimir02rasfoto-mladen-surjanac_ff

Foto: M. Šurjanac

Zašto niste bili za to da vaš otac bude sahranjen na Oplencu?

 – Ovo je prekretnica u poslednjih 78 godina srpske istorije i zaista istinski dobra volja mnogih da isprave ono što je učinjeno Karađorđevićima. Ali, plašim se da mnoga pitanja još nisu rešena, niti u potpunosti shvaćena. Na neki način, postoji potencijalna opasnost od stavljanja “kola pre konja”.

 Na šta tačno mislite?

– Nisam želeo da vratim svog oca u vreme velikog previranja u Srbiji. Zar porodica nije mogla da bude ljubazna i zar se nije moglo sačekati da se patnja i sav taj pritisak na srpski narod smanji, pre nego što sam doneo svog dragocenog oca kući? On će biti sahranjen u porodičnoj grobnici na Oplencu, zaostavštini kralja Petra I. Ali, prethodne vlade, čak i posle brojnih sudskih sporova još od 1991. godine, 90 odsto zemljišta i imovine na Oplencu još nisu vratile zadužbini. Karađorđevići moraju da spavaju po hotelima u Topoli, umesto da spavaju u imovini njihovih predaka. Uprkos počasti koja će biti odata vraćenim i izgnanim članovima porodice Karađorđević 26. maja, u koji to ustavni kapacitet ih mi, živi naslednici, zapravo vraćamo? Ja sam lično obećao ocu mnogo više od toga i to je razlog zašto sam toliko ogorčen i razočaran time što su drugi članovi moje porodice odlučili da idu iza mojih leđa i dovedu mog oca u Srbiju sada!


S obzirom na to da ste ipak prisustvovali pomenu, jeste li uspeli da rešite problem sa članovima porodice?
– Iako sam ljut i razočaran mojom braćom i sestrom zbog izvršenja ovog čina izdaje, ne gajim animozitet prema njima. Osećam sažaljenje jer su mislili da je ovo jedini način na koji bi oni mogli da ostvare svoje privatne ciljeve. Jedini razlog zbog kojeg sam došao na pomen je želja da pozdravim očeve posmrtne ostatke jer sam bio primoran i da se izvinim njegovoj duši zbog ove neukusne epizode.


Kako se osećate sada, kada su posmrtni ostaci vašeg oca vraćeni u Srbiju?
– Šta je urađeno, urađeno je. Osećam se oslobođeno znajući da moj otac zna da nisam ja bio taj koji je išao iza leđa drugih članova porodice sa namerom da ostvari svoje lične ciljeve. Voleo bih da sam mogao da odam počast svom ocu onako kako sam planirao, ali činjenica je da je on sada u Srbiji.

Milka Radović | 26. 05. 2013.

MOJE VREME U PIVNICAMA RAJAČKIM…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________________

Hoće li lokalitet Rajačke pivnice uskoro postati deo svetske kulturne baštine?

Rajac. Od davnina čuveno po vinogradima i vinu srpsko selo u Negotinskoj krajini.

A opet, gajenje loze, način spravljanja vina, čuvanja i njegov kvalitet u ovom delu Srbije doprineli su da ovo vinogorje  zauzme istaknuto mesto i ulogu u istoriji srpskog vinarstva, dugoj više od hiljadu godina.

Vina iz Negotinskog vinogorja su još pre nekoliko vekova išla put tadašnjih evropskih prestonica.

Pilo se ovo vino u Beču, Švajcarskoj, Rusiji, Nemačkoj, Rumuniji…

Za takav uspeh zaslužni su izizetan kvalitet grožđa iz ovog vinogorja, tradicionalno visoko tehnološko umeće spravljanja vina, a posebno njegovo skladištenje, ”nega” i čuvanje u za to specijalno građenim objektima, vinskim podrumima-pivnicama.

Ovakvi objekti građeni su kao zasebna mala naselja izvan ljudskih naseobina, kako bi vino „radilo i sazrevalo” u miru i tišini, daleko od bilo kakve buke, mirisa…

Izgradnja vinskih podruma-pivnica u Negotinskoj Krajini počela je u 18. veku.

Građene su od  mekog žutog kamena, peščara, često tesanog, od brvana ili bondruka, ukopanih zadnjih zidova u tle, debelih i preko 60 cm, što omogućava postojanu temperaturu i vlažnost pogodnu,  idealnu za čuvanje vina.

Ovakvi vinski kompleksi građeni su na lokacijama u celoj Negotinskoj krajini, ali su vremenom mnogi od njih potpuno uništeni i nestali. Do današnjih dana, kao svedoci izuzetne kulturne vrednosti ostale su sačuvane Rajačke, Rogljevske, Smedovačke, Štubičke i Bratujevačke pivnice.

Zanimljivo je, da je nekada najveci kompleks pivnica bio u selu Tamnič. Ovaj kompleks je bio uzuzetan, sa kamenom popločanim ulicama i trgovima na kojima su radile i trgovine.

Njega praktično, nažalost, više nema. Poslednja kamena pivnica u ovom kompleksu porušena je 1955. godine.

Nemerljiva šteta.

Ali, na sreću, danas najbolje očuvani i reprezentativan lokalitet ove vrste, su Rajačke pivnice.

Nalaze se nedaleko od pomenutog sela Rajac, na brdu pored reke Timok, udaljene od Negotina 25, a od Zaječara 50 kilometara.

Predstavljaju jedinstven arhitektonski kompleks, lepih, precizno urađenih kuća i vinskih podruma, nastao od polovine 18. do tridesetih godina 20. veka. Kompleks čini 270 pivnica oko centralnog trga sa česmom.

Građene su na već opisan način od tesanog kamena i brvana, a pokrivene ćeramidom. Podrumi su delimično ukopani u zemlju, što omogućava veoma dobru stabilnost temperature i vlage tokom godine. Na spratu su građene prostorije za boravak u doba berbe, muljanja grožđa i negovanja vina.

Između objekata vijugaju uličice raznih širina, koje se „susreću” na trgovima, a između njih bunari…

Danas ovaj lokalitet odiše atmosferom minulih vremena, ali i nudi nove sadržaje prilagođene vremenu i zahtevima tržišta: smeštaj, dobra vina, tradicionalnu hranu ovog podneblja, kulinarske specijalitete, obilazak okoliša, proizvode domaće radinosti, suvenire…

Pored ovog napred lepog izrečenog, nešto što je na mene ostavilo loš utisak, su naizgled banalne, ali za pravilan razvoj i rast ovog zaista jedinstvenog kulturnog i turističkog bisera, preteće činjenice: jako loša dostupnost ( deo puta do samog lokaliteta je u nedopustivo lošem stanju), nedostatak dovoljnih količina vode i čini se prilično ubrzana, nekontrolisana urbanizacija čitavog lokaliteta.

I sad se vraćam na početak ovog teksta, odnosno na pitanje kojim on počinje.

Naime, Rajačke pivnice, Smederevska tvrđava, Caričin grad, manastir Manasija i grad Bač sa okolinom, – kandidati su Srbije za upis na listu svetske kulturne baštine UNESC-a, a našli su se među nominovanima koje je usvojio Komitet za svetsku baštinu te organizacije Ujedinjenih nacija.

Kako kažu stručnjaci, dva od ovih pet lokaliteta imaju i pored izuzetno strogih i specifičnih kriterijuma, realne šanse da postanu deo svetske kulturne baštine.

Hoće li to baš biti unikatne i autentične Rajačke pivnice?

Priredio: Bora*S

________________________________________________________________________________________________________