MEMOARI JEDINE ZAPADNE GEJŠE…

TAMOiOVDE_____________________________________________________

Razgovor s gejšom Sayuki, jedinom zapadnjakinjom koja je postala deo sveta japanskih gejši

gallerysayuki09_large

Foto: Sayuki – Geisha in Asakusa

  Profesionalne japanske gejše zabavljačice, deo su japanske tradicije već dugi niz godina. O ovim prelepim, elegantnim i veštim umetnicama snimani su filmovi i pisane knjige, a mnogi ljudi samo su zbog njih krenuli put Japana. Gejše su tradicionalno japanske žene, no, prvi put u tradiciji dugoj 400 godina, zapadnjakinja je primljena u zajednicu gejši u Japanu.

Fiona Graham iz Australije, 2007. godine postala je Sayuki. Bivša novinarka Rojtersa i BBC – a dotadašnji život zamenila je karijerom japanske gejše .

Prvi put u tradiciji dugoj 400 godina , zapadnjakinja je primljena u zajednicu gejši. Kako je sve počelo ? Kada ste počeli da se zanimate za japansku kulturu ?

– Delimično sam odrasla u Japanu i živela sam tamo od svoje petnaeste godine. To je još dovoljno mlado doba da postanete tečni u japanskom jeziku, te sam takođe srednju školu i fakultet pohađala u Japanu. Vrlo su me zanimali Kimoni i japanski antikviteti na prvoj godini fakulteta, no tek mnogo kasnije, nakon što sam postala socijalni antropolog i uređivala antropološke televizijske programe,  ponovo sam se zainteresovala za ovakve stvari.

  Zapadnjaci često vide gejše u medijima, no ne shvataju u potpunosti njihove obaveze. Možete da objasnite šta je tačno posao gejše, zadaci i obaveze. Šta sve mora znati i savladati da bi zaslužila naslov gejše ?

gallerysayuki04_large

Foto: Sayuki – Geisha in Asakusa

– Gejša bukvalno znači “ umetnica „, no posao gejše je prvo i najbitnije biti umetnica i prezentovati umetnost gejši – ples i muziku svojim gostima. Iako gejša redovno nastupa pred velikom publikom, na velikim pozornicama, tradicija gejši je nastupanje na privatnim zabavama i mnogo toga se izvodi u privatnim sobama ekskluzivnih restorana, zbog čega moramo moći da razgovaramo sa gostima i zabavljamo ih na intimnijem nivou. Da bi neko bio “ poput gejše “ mora biti predivan i staložen, mora mu biti prijatno u svakoj društvenoj situaciji i talentovan umetnik.

Šta ste lično morali usavršiti da biste postali deo tradicije stare 400 godina . Je li proces bio različit za Vas ?

– Gejša nikada ne “ usavrši “ svoje umetnosti. Čak i vrlo stare gejše još uvek vežbaju i edukuju se svakodnevno . To je celoživotni proces napretka. Imala sam sreće da bude primljena u Asakusa okrug gejši, jedan od najstarijih u Japanu te mi je omogućeno vežbanje u svakom mogućem smislu, kako bi to radila bilo koja druga gejša.

U stvari je početna ideja bila da snimam televizijski program jednu godinu, no iako se udruženja gejši s time složila, nije bilo moguće snimati dok vežbam, pošto sam morala raditi sve što i bilo koja druga “polaznica”. Bilo je vrlo teško ući unutra i dugo sam uveravala udruženje gejši u to. Ne znam ni jedan drugi okrug u Japanu koji bi pustio strankinju unutra. Veliki uticaj je imalo to da sam delimično odrasla u Japanu i imala vrlo dobre veze.

memoari-gejse-tekst1Zašto ime Sayuki?
– Običaj je da nova gejša preuzme jedan deo slova iz imena svoje majke gejše i formira novo ime. Ime moje majke gejše bilo je „Yukiko„- dete sreće, stoga sam uzela deo “ yuki“ i kombinovala ga sa slovima „sa„,  što je stvorilo ime „Sayuki“ – transparentna sreća .

Možete nam reći nešto više o životu u okiyi?

– U prvoj godini edukacije , pre nego što nova gejša napravi svoj debi, najčešće mora putovati u okiyi  svaki dan i pomagati tamo. Čineći to uči kako treba nositi kimono, gde se stvari drže i sve o tome što njene starije sestre rade svakodnevno. To je vrlo praktičan trening. Sada imam svoju sopstvenu nezavisnu kuću gejši, sa dve mlađe gejše. Dolaze gotovo svakodnevno da pomognu u svemu što radim i praktično se edukuju.

Da li je bilo negativnih komentara od ostalih gejši , ili možda medija zbog svog porekla ?

– Naravno, nova gejša prima mnogo kritika, ali to je potrebno kako bi naučila da bude što bolja. Osnovni proces učenja za gejšu je da bude kritikovana od strane starijih sestara te iz toga  da nauči da je opet ne kritikuju. Ali dobro obučena gejša nikada neće govoriti o drugoj gejši u medijima. Japanski mediji su me podržavali i poštovali zbog čega sam im zahvalna .

gallerysayuki01_large

Foto: Sayuki – Geisha in Asakusa

Može li se gejša udati ?  Nosi li to posledice ?

– Gejša se ne sme udavati prema tradiciji, ali smemo imati ljubavnike, čak i decu. Tradicionalno, gejše su bile radnice i samohrane majke, dugo pre no što je to postalo prihvatljivo na zapadu .

Koliko novca može gejša  da zaradi ? Jesu li cene iste za svaku umetnicu ?

– Honorar za gejše je određen u okrugu, tako da su plaćene jednako, no ako je neka gejša veoma tražena, češće će biti pozivana na događanja.

Odevni predmet kimono veoma je skup, možete nam reći cene .

– Kimono koji gejša nosi može koštati od3000, do 12.000 $  ili više. No oni mogu biti korišćeni generacijama, zbog čega su odlična investicija. Takođe postoji mnogo poklanjanja i primanja između mlađih i starijih sestara. Ja trenutno skupljam kimona dugih rukava za mladu dvadesetogodišnju gejšu iz moje kuće. Njoj je potreban različiti kimono za svaki mesec, obično sa dizajnom baziranim prema godišnjem dobu i 12 setova ukrasa za kosu, od kojih svaki košta oko 500 $ .

gallerysayuki13_large

Foto: Sayuki – Geisha in Asakusa

Šta mislite o filmu “ Memoari jedne gejše “ ? Šta profesionalne gejše misle o njemu ?

– Šteta je da su odabrali glumicu koja se nije znala kretati u kimonu, niti hodati i stajati, a niti ponašati se kao prava japanska gejša, zbog čega film nije bio realističan. Frizure i ostali detalji su takođe bili pogrešni. Film nije shvaćen ozbiljno od strane pravih gejši. Jedina pozitivna stvar koju je doneo, pokazao je, da je svet gejši uistinu predivan .

Zašto obuka počinje sa šest godina, šest meseci i šest dana starosti ? Postoji li simbolika ?

– Podučavanje plesa i umetnosti počinjale su tada u ranijim vremenima. To je povoljno vreme za početak, no smatram da je najbitnije da počne mlad.

Zašto se gejše često povezuje sa prostitucijom ? Odakle taj stereotip ?

– Samo van Japana gejše su zamenjivane s prostitutkama, Japanci nikada ne prave takve greške. Gejše su prvi put predstavljene zapadu tako što je zapadni fotograf uslikao gole fotografije devojaka sa farmi i nazvao ih gejšama. Takođe su prostitutke za vreme Drugog svetskog rata vojnicima govorile da su gejše. Zbog tih grešaka stereotipa su otišli ​​na zapad .

Možete li ispričati šta se dogodilo 2011. godine kada se razbolela Vaša majka gejša ?

– Moja majka gejša se razbolela i nije mogla da hoda, te je morala da zatvori svoju kuću gejši i penzioniše se kao gejša . Pravila Asakusa nalažu da gejša može prijaviti sopstvenu kuću kada je radila kao gejša 4 godine. Bila sam u Asakusa gejša gotovo 4 godine i prijavila sam se za sopstvenu kuću što sam normalno trebala dobiti , no nekoliko vrlo starih ljudi u udruženju su odlučili da  ignorišu sopstvena pravila i ne dozvole strankinji da ima sopstvenu kuću gejši. To nije bila udružena odluka svih gejši i danas još uvek radim sa gejšama Asakusa. Postoji vrlo malo gejši u Japanu koje nisu povezane sa određenim okrugom već imaju sopstvenu kuću gejši, što ja imam danas. Gejša ne mora biti povezana sa određenim okrugom da bi bila gejša. Bitno je da ju je trenirala gejša.

gallerysayuki06_large

Foto: Sayuki – Geisha in Asakusa

Bili ste takođe novinarka BBC – a i Rojtersa ?

– Bila sam slobodna novinarka Rojtersa i BBC – a pre no što sam se okrenula rađenju televizijskih dokumentaraca. Još uvek radim za njih, iako se u zadnje vreme češće pojavljujem u programu nego što ga stvaram.

Da li je ijedna zapadnjakinja posle Vas postala gejša? Da li je bilo najteže za Vas pošto ste morali da probijete led i pokažete da se možete uklopiti u tako kompleksnu kulturu ?

– Dve devojke debitovale su na selu gde su standardi veoma različiti od onih u gradu, no ni jedna nije mogla to da učini u okrugu u gradu. Brak nije dozvoljen za gejše, a jedna je već odustala. Nisam “ probila led “ za strankinje pošto je još uvek praktično nemoguće da strankinja postane gejša, pošto je potreban dugotrajan boravak i tečnost u japanskom jeziku. Odrasla sam u Japanu, i nisam različita od ijedne Azijatkinje u Americi koja možda želi da postane operska pevačica ili balerina i ne bi smela biti isključena zbog boje kože .

Koliko gejši ima danas u Japanu ? Mislite li da će tradicija još dugo da potraje ? Ulaže li Japan dovoljno u očuvanje tradicije ?

memoari-gejse-tekst2– Sada ima manje od hiljadu gejši u Japanu. Zemlja ne ulaže baš u održavanje tradicije, kao što to rade za kabuki teatar. No ima znakova promene. Ove godine putovala sam u Veliku Britaniju u društvu pet gejši i sponzorisala nas je vlast grada Tokija. Oduševljena sam novim stvarima u svetu gejši. Volimo da putujemo i moja mlada gejša bi volela ići u istočnu Evropu. Možemo putovati uglavnom u martu, ili tokom leta i rado prihvatamo pozivnice iz inostranstva.

Kabuki glumci i sumo rvači su sponzorisani od strane kompanija, poput sportista i to je moguć put i za gejše. Prihvatam ideju uključivanja u reklame za časopise ili televiziju i smatram da je to dobar način izdržavanja gejši. Ipak ti proizvodi ili usluge moraju biti lepi, skupi i vredni te da pristajaju stilu gejši. Vrlo naporno radim u obezbeđivanju preživljavanja tradicije gejši u modernom dobu i brinem se da se nove gejše obučavaju, stoga, verujem da će tradicija opstati .

Sayuki možete kontaktirati na njenim službenim stranicama: Sayuki – Geisha in Asakusa

Autor:Teklić.hr/Ana Vuković /Izvor:naturala.hr/



Foto i video:Sayuki – Geisha in Asakusa

Priredio:Bora*S

AJD ŠTO SMO GAĆE IZGUBILI, NO NAS USLIKALI…

TAMOiOVDE_____________________________________________

Ne smiješ voljet državu više no što ti se kaže.

Ako si posta’ svijestan prije no što su ti rekli – briši! 

Pa kad dobiješ direktivu, kreni iznova.

E, bogomi!

Ja krenuo sam, na svoju ruku. Ono u početku, pa jedva glavu pošlje izvuko’. Sad tabanam za njima, i ne mogu one prve stić’, taman da se izujem.

Ne smiješ „podržat stvar“ prije no ti se reče: podrži!

Dok ti se u ruke ne stavi, đžaba ih ispružuješ. E, sad, ako ispustiš, ostaćeš upušten zauvijek. Ka’ ja što sam.

Dali mi više no što sam moga ponijeti . Sad mi ne daju ni ono što mogu.

Vele: sve što si reka’, dobro si reka’. No nijesi u dobri čas reka’. Poranio si. Probudio prije zore. Nijesi se naspava’. Počini.

Ono, lakše magaretu bez samara, al’ opet, htio bi ja malo zadužit ovu državu. Dako me i pošlje smrti pomenu. Men’ il’ oca mi, kako me procijene.

Možeš stotinu puta pogodit u sred ta(..)čke*, promaši jednom – to će ti pamtit’.

Samo nepromašivi ostaju. Ali oni ne pucaju više. Da se i njima ne omakne, pa kako bismo pošlje bez bezgrešnijeh.

Opalio bi’ ja opet. Po koji put.

Al’ mi ruka zadrhtala u pošljednje vrijeme. I noge zaklecale. Još da nije ove pameti. A i na nju se ne mogu kladit.

Opet- da ne bude gore.

A ovako se ne može.

 Dragutin Dobričanin

Iz knjige Memoari Joka Kokota


*(..)-Ubačio, na svoju ruku: Bora*S



SEČA KNEŽEVA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________

Burna dešavanja i neki od prelomnih ili presudnih događaja, koji su sudbinski uticali na dalji tok  srpske istorije odvijali su se u januaru i februaru 1804. godine.

U Valjevu, na desnoj obali Kolubare , pedesetak metara od mosta, na samom početku ulice Kneza Miloša nalazi se ovaj spomenik.

TAMOiOVDE-Valjevo

OVDE SU 1804. SRPSKI KNEŽEVI POSEČENI

Na ovom mestu 4. februara 1804. godine posečeni su srpski kneževi.

U aprilu 1789. godine Sultan Selim III došao je na vlast  i počeo odmah da sprovodi obimne reforme u celom Carstvu.

Bile su to pre svega poreske  i zemljišne reforme, a optočela je i reorganizacija vojske. Neke od „blagodeti“ reformskog kursa osetile su se i u Beogradskom pašaluku, te su prilike  pod turskom vlašću krajem 18. veka bile relativno povoljne u odnosu na ono što će kasnije uslediti. Naime, sultan Selim III dao je Srbima 1793. i 1794. godine, povlastice na osnovu kojih su sami ubirali poreze i druge dažbine, sudili i presuđivali po svojoj volji.

No, po pravilu ovakve reforme uvek imaju protivnike. U ovom slučaju to su bili janjičari. Njihove vođe Aganlija, Jusuf Mula, Fočić Mehmed-aga i Alija Kučuk, vrativši se u Smederevski sandžak ubijaju Hadži Mustafa pašu, preuzimaju vlast, dele pašaluk na četiri dela, zavode diktaturu i odmah ukidaju Srbima povlastice koje im je učinio Selim III.

Ovakav teror  imao za cilj da zastraši narod, izazove razdor među narondne prvake, a zapravo je rezultirao ujedinjenjem svih društvenih slojeva-  kako srpskih tako i turskih. Srbi i Turci koji su bili protiv dahija našli su se na istoj strani, organizujući pobunu 1802. godine. Neuspešno – bilo je prerano.

Početak  1803. najavljuje burne događaje koji će uslediti. Najpre se sastaju 12 knezova iz valjevske nahije dogovora radi. Na tom sastanku odlučuju da se podigne ustanak za 8 meseci. Takvu odluku donose i šumadijske starešine.

Krajem te godine, činjenice o nastaloj situaciji u Beogradskom pašaluku i namere  srpskih starešina, knez Aleksa Nenadović iznosi u pismu koje upućuje  majoru Mitezeru, austrijskom komandantu u Zemunu.  Slučajno ili ne, do ovog pisma dolaze dahije. Da bi sprečili sada već realno moguć oslobodilački pokret Srba, dahije su odmah preduzeli drastične mere. Pokolj počinje. Zanavek upamćena „Seča kneževa“. Za samo 3 sedmice posekli su preko 150 najviđenijih ljudi u Srbiji, poput   Hadži-Ruvima, Marka Čarapića, Janka Gagića, Hadži-Đere… 

TAMOiOVDE-Seča kneževa-Muselimov konak-Sima Nenadovič i Ilija Birčanin

Utamničeni i okovani u podrumu Muselimovog konaka-Aleksa Nenadović i Ilija Birčanin

Simboli seče kneževa, zbog uloge koju su imali u predustaničkim događa­jima, stečenog ugleda i načina kako su posečeni, postali su  Aleksa Nenadović iz Brankovine i Ilija Birčanin iz Suvodanja.

Ova dvojica narodnih prvaka najpre su na prevaran način utamničeni u podrumu Muselimovog konaka, okovani a onda u zoru 4. februara odvedeni na gubilište kraj Kolubare i posečeni. Njihove odrubljene glave su javno istaknute na čardaku Konaka.

 

TAMOiOVDE-Muselimov konak-Valjevo

Muselimov konak u Valjevu

Muselimov konak je najstarija sačuvana zgrada u Valjevu. Podignut je u    18.    veku. U to vreme bio je deo većeg kompleksa administrativnih zgrada u centru varoši.

Danas se u Konaku  nalaze 2 stalne muzejske postavke: u podrumu konaka, u ambijentu stare turske apsane posetioci mogu da obiđu postavku  ”Seča knezova”, a u prizemlju ”Valjevska nahija i Valjevci u   Prvom i Drugom srpskom ustanku“.

 

TAMOiOVDE-Muselimov konak-podrum-Valjevo

Između svetla i tame. Vrata podruma Muselimovog konaka

U tradiciji naroda zapadne Srbije Muselimov konak ostao je zapamćen kao mesto gde je, „posle  poslednje noći knezova, počelo da sviće jutro slobode”.

Pokušaj dahija da ovim brutalnim pogubljenjima uguše otpor i spreče oslobodilački pokret Srba, ne samo da nije uspeo, nego je bio to još veći  podsticaj za preostale srpske prvake da ubrzaju dizanje Prvog srpskog ustanka. Na Saboru u Orašcu 14. f ebruara 1804. donesena je odluka da se podigne buna na dahije. Ovo je početak rasplamsavanja Srpske revolucije za oslobođenje od viševekovnog ropstva.

Valjevo se i ovaj put našlo u centru događaja. Još jedna pažnje vredna činjenica:Valjevo je prva veća varoš koja je oslobođena na početku Prvog srpskog ustanka.

Ako je ovaj sažeti prikaz burnih istorijskih događaja pri kraju 18. i na početku 19.veka, pobudio vaše interesovanje, preporučujem da obavezno pročitate čuvene Memoare, prote Mateje Nenadovića, sina kneza Alekse, tvorca i predsednika prve  srpske vlade iz 1805. godine.

ALEKSA NENADOVIĆ

Aleksa Nenadović

Turci svežu moga oca i Birčanina, a Milovana Grbovića puste. Kad počnu vezati moga oca, vidi on šta će biti i rekne:

„Jel tuna Jakov, da mu nešto kažem?“ – Onda rekne Milisav iz Dupljaja plačući: „Nije, kneže, ovde, no kaži meni, ja ću mu kazati“. – To mu – reče – kaži da ni on i niko od mojih odsada Turcima ne veruje“.

 

ILIJA BIRČANIN

Ilija Birčanin

Povedu ih na pogublenije, i kao što su mu posle toga mnogi i Srbi i Turci kazivali, moj je otac sasvim pri sebi bio, aki bi na pir vođen bio, i slobodnim glasom vikne:

„ Fočiću, Fočiću, ne molim te za život nego te samo molim, nemoj me beščasnom smrću moriti, no sabljom kojom se junaci gube; a znaj, Fočiću, da će moja krv i pred Bogom i pred ljudima tebi dosaditi.

……

Potom poviče na dželata: „Seci!“, i odmah oba posekošem( najpre je Birčanin posečen), a narod s prozorja razbegne se, a Turci Valjevci poplaše se, i odmah počeli su jedan po jedan tajno od drugih svoje važnije stvari pripremati. Glave obadve metne Fočić više sebe na čardak. To je bilo januarija 23. pred veče 1804. godine. Njihova tela stajala su oko 80 fati niže ćuprije na poljicu do Kolubare.“

Filip Višnjić, slepi guslar na svoj način je ova dešavanja opevao u pesmi „Početak bune protiv dahija„.

A dahije? Dahije je u noći između 5. i 6. avgusta  na ostrvu Ada Kale pogubio Milenko Stojković.

Izreka  “Ko se mača lati od mača će poginuti” pokazala se istinitom i u ovom slučaju.

Priredio: Bora*S