STRATEGIJE LETENJA…

tamoiovde-logo

Kako golubovi izbegavaju oblakodere, automobile i prolaznike?

Gradski golubovi vrlo spretno izbegavaju prepreke koje im se nađu na putu, a naučnici su uspeli da utvrde njihove strategije zahvaljujući kojim im to polazi za rukom.

Za vreme leta, golubovi moraju da odaberu između dva načina letenja – sigurnog i efikasnog leta. Kada, na primer, lete između dveju bandera, golubovi biraju imaju dve solucije. Mogu podići krila i „napraviti pauzu“ između zamaha krilima, tj. odložiti sledeći zamah ili saviti krila ka telu.

pigeon-gif.r2

Foto: Vocativ

Prva opcija je efikasna, jer se njome troši malo energije i ne gubi se na visini. Savijanje krila zahteva više energije, a golubovi ubrzo gube na visini, mada je to siguran način da se spreči povreda koja bi bila rezultat zaletanja u neku zgradu ili neku drugu prepreku.

Istraživanje je uključivalo dresiranje četiri goluba da lete uskim hodnikom niz koji su naučnici postavili nekoliko prepreka kako bi proverili koju tehniku će golubovi koristiti. Kada se radilo o uskim prostorima, golubovi su preferirali sigurnu opciju u kojoj su savijali krila, jer je postojala velika mogućnost da se zalete u stub.

images-2015-03-600450_golub_787708860

Foto: Profimedia

U nešto širim prostorima, golubovi nisu bili previše zabrinuti zbog bliskog susreta sa stubom i bili su skloniji rizičnijoj opciji pravljenja pauze između zamaha krilima.

„Izbor između dva položaja tela zavisi od elemenata opreza i nesigurnosti – efikasniji način leta golubovi koriste kada su izgledi za sudaranje s nekim predmetom maleni“, zaključuje se u istraživanju.
Izvor: nationalgeographic.rs

___________________________________________________________________________________

Zbog čega ptice smenjuju na čelu formacije?

Opšte je poznato da se ptice smenjuju dok lete u V-formaciji, a Univerzitet u Oksfordu nedavno je istraživao zbog čega one to čine.

images-2013-12-600450_vptice_899120292

Foto: Wikimedia Commons

Odavno je poznato da letenje u formaciji pticama omogućava da sačuvaju dragocenu energiju, koja im je potrebna za duge migracije. Međutim, novo istraživanje navodi da ptice selice „dele bol“ predvođenja V-formacije, pa se svi članovi jata smenjuju na toj poziciji kako bi uštedeli energiju.

Novo istraživanje predstavlja prvi ubedljivi dokaz „smenjivanja“, tj. saradnje kod ptica.

To je ujedno tek drugi dobar primer recipročne saradnje među životinjama, nakon što je drugo istraživanje otkrilo da vampirski šišmiši dele krv kako bi održali druge šišmiše u životu.

Međunarodni tim stručnjaka, predvođen Univerzitetom u Oksfordu proučio je 14 mladih ćelavih ibisa (Geronticus eremita) koje migriraju iz Salcubrga u Austriji do Orbetela u Italiji. Ptice su imale male čipove koji su omogućili istraživačima da prouče kako se jedinke ponašaju u V-formaciji.

Istraživači su otkrili da sve ptice menjaju poziciju unutar jata konstantno, leteći u formaciji između dve i 12 ptica. Jedinke su provele skoro trećinu vremena leteći na potisku koji proizvodi mahanje krilima druge ptice – što im omogućava da sačuvaju energiju – i sličnu količinu vremena predvodeći formaciju.

Da bi pokazali koliko su migracije rizične za ptice, prethodno istraživanje je pokazalo da do 35 odsto mladih ptica može da umre od iscrpljenosti tokom svoje prve selidbe. Letenje u formaciji pomaže im da sačuvaju neophodnu energiju. Na primer, smatra se da guske mogu da sačuvaju i do 10-14 odsto energije zahvaljujući potisku drugih ptica.
Izvor:nationalgeographic.rs

_____________________________________________________________________________________

Saznajte ovde: PENJU SE SVUDA I MEKEĆU AKCENTOVANO…

_____________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

SUSRETANJE…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________________________

ČUDO PRIRODE: Susretanje dva mora

U najsevernijoj tački Danske susreću se Baltičko i Severno more. Njihovo susretanje stvara zamišljenu „liniju“ koja ih bukvalno razdvaja i koja ne dozvoljava njihovo mešanje

moreU turističkom centru Skagen u Danskoj možete naleteti na neverovatan, ali potpuno prirodan fenomen.

Naime, u najsevernijoj tački Danske susreću se Baltičko i Severno more.

Njihovo susretanje stvara  zamišljenu “liniju” koja ih bukvalno razdvaja i koja ne dozvoljava njihovo mešanje.

Ovo neobično razdvajanje, naučnici objašnjavaju različitim gustinama mora, nešto poput nemogućnosti mešanja ulja i vode.

(I. Danić) telegraf.rs


BAČIJE KOJIH VIŠE NEMA…

TAMOiOVDE_______________________________________________

Možda još samo u pesmi, ali na padinama Dubašnice i Vojale, nadomak borskog sela Zlot, nema više “100 ovaca- 300 jaganjaca“.

Naslovna-_5665-300x199 “Spala knjiga na tri slova“. Verovatno jedinu ovogodišnju Bačiju, zajedničko čuvanje seoskih ovaca, drže tri vremešna “čobančeta“: Vladimir i Ruža Nedeljković, sa po oko 70 godina, i vižljasta i krhka Miroslava Barzilović, koja je zakoračila u devetu deceniju.

DSC_5427-150x150Vreme kada je najveće selo “grada bakra“ imalo na hiljade ovaca i Bačije diljem Dubašnice, na istočnom delu Kučaja, na površini od skoro 100 kvadratnih kilometara, može se videti još samo na “Susretima sela“, gde se evociraju uspomene i baštini vlaška tradicija i kultura.

Ruza-Nedeljkovic-5413-212x300

Ruža Nedeljković

Dolazi novo vreme, deca se dala na škole, a mi stari posustajeno. Pitanje je samo vremena kada više niko neće imati ovce da čuva, pa ni na ovaj načinkaže Ruža, čiji svakodnevni posao je da od tri dnevne muže mleko pretvori u kvalitetan i punomastan ovčiji sir, nadaleko čuven po kvalitetu.

 Vladimir, zvani Krajan, se ovim poslom bavi otkad je otišao u penziju, koju je stekao u “Srbija šumama“.  Tek što je doterao ovce sa prepodnevne paše, umoran i žedan , ali ga “ne drži mesto“. Skakuće i obleće oko nas i nutka nas onim što se na Bačiji zateklo. Dosadilo mu, valjda, samovanje sa ovcama, pa mu omilelo društvo.

Tu, polovinom maja smo se okupili svi čije su ovce i izmerili čije daju koliko mleka. Pošteno i saglasno. Sada prvi sir, koliko mu pripada, uzima gazda čije su ovce na merenju dale najviše mleka, pa tako do poslednjeg, sa najmanje mleka. Svi dobiju svoj deo i sve se lepo složi- širi ruke Krajan iz Zlota i dodaje– Ma, zapričasmo se, a ja vas ne pitah hoćete li da prezalogajite? Ima svega, dao Bog, ima rakije, piva… Hoćete hladnu surutku, lekovita je, leči sve?

Miroslava-Barzilovic-5400-211x300

Miroslava Barzilović

Iako najstarija, Miroslava, koja je Nedeljkovićima “rod po trećem kolenu, neumorno, metlom sačinjenom od vitkog obližnjeg pruća, vešto i temeljito mete obor za ovce. Kaže, nikada je niko nije “turio u novine“.

– Deco, nije mi ovaj posao težak, teže je po ceo dan čobanovati na suncu, po šumama, brdima i dolinama. Ovce su neumorne, samo negde jurcaju, a čobanin treba dobro da ih nahrani kako bi dale dosta mleka, zbog koga sav ovaj posao i radimouverava nas baka Miroslava, koja je, kaže, ceo život provela sa stokom i na poljoprivredi.

Spuštamo se niz planinu, za nama ostaje Bačija i blejanje ovaca. Možda od čistog vazdu i prelepe netaknute prirode, tek, tu negde, maštom stvorena, priviđa nam se i Muma paduri-šumska majka, u vlaškoj mitologiji najveća svetica i zaštitnica žena, a zašto ne i sve ređih čobana. Uskoro će i o Bačija ostati samo mit.

Izvor:bor-sve.net


DSC_5589-150x150 DSC_5618-150x150DSC_5654-150x150Naslovna-_5665-150x150DSC_5673-150x150



DSC_5421-300x199DNEVNA PAŠA-LITAR MLEKA

Ovogodišnja Bačija broji 85 ovaca, iz 7-8 zlotskih domaćinstava. Čobani dobijaju za čuvarinu po oko 30 evra po ovci, za celu sezonu , koja traje od maja do kraja septembra, pa se lako može izračunati čobanska plata. Skromno za celodnevni naporan posao, i skromnih 60-70 litara mleka dnevno. Domaćini napominju da su 15-tak ovaca “jalovice“ i da ne daju mleko, što, pak, znači da se po ovci dobije oko litar mleka dnevno.

DSC_5578-300x215“PLES S VUKOVIMA“

 Ima i vukova, ali i oni su proredili. Tu i tamo napadnu ovce, ili se tek pojave, koliko da se priča o njima prenese.

– Tu, pre koju godinu dva vuka su se ustremila na jednu moju ovcu. Hoće na moje oči da je odvuku. Šta sam drugo mogao, vrisnem, dignem galamu, i oni utekoše. Ne vole oni da se sretnu s nama, kako ni mi s njima-tu su negde, prate, vrebaju, ali beže od velike larme koju mi stvaramokaže Vladimir.

MOJE VREME SA PRINCEZOM I PRINCOM…

TAMOiOVDE__________________________________________________________________________________________

 Na Čegru, brdu iznad Niša, juče sretoh njihova kraljevska visočanstva princa Vladimira Karađorđevića i princezu Brigitu.

DSC09106TIOTIOPrinc Vladimir Karađorđević, najstariji je sin princa Andreja, brata kralja Petra drugog.

Sa suprugom Brigitom živi u Nemačkoj .

Uvod i foto: Bora*S

________________________________________________________________________________________________________________________________

TamoiOvde-DSC09134TIO12TamoiOvde-DSC09125TIO1TamoiOvde-DSC09123TIO2TamoiOvde-TIO1
______________________________________________________________________________________________________________________________________

TamoiOvde-DSC09103TIO5TamoiOvde-DSC09095TIOTamoiOvde-DSC09104TIO15TamoiOvde-TIO2
_______________________________________________________________________________________________________________________________________

TamoiOvde-DSC09109TIO7TamoiOvde-DSC09116TIO9TamoiOvde-DSC09108TIO3TamoiOvde-DSC09119TIO10_______________________________________________________________________________________________________________________________________

Princ Vladimir za „Blic“: Žalim braću i sestre, ali ih ne mrzim

Princ Vladimir Karađorđević, sin kraljevića Andreja i unuk kralja Aleksandra I, ekskluzivno za “Blic” govori zašto se protivio da zemni ostaci njegovog oca sada budu preneti iz SAD u Srbiju i, kako kaže, izdaji njegove braće i sestre.

345069_vladimir02rasfoto-mladen-surjanac_ff

Foto: M. Šurjanac

Zašto niste bili za to da vaš otac bude sahranjen na Oplencu?

 – Ovo je prekretnica u poslednjih 78 godina srpske istorije i zaista istinski dobra volja mnogih da isprave ono što je učinjeno Karađorđevićima. Ali, plašim se da mnoga pitanja još nisu rešena, niti u potpunosti shvaćena. Na neki način, postoji potencijalna opasnost od stavljanja “kola pre konja”.

 Na šta tačno mislite?

– Nisam želeo da vratim svog oca u vreme velikog previranja u Srbiji. Zar porodica nije mogla da bude ljubazna i zar se nije moglo sačekati da se patnja i sav taj pritisak na srpski narod smanji, pre nego što sam doneo svog dragocenog oca kući? On će biti sahranjen u porodičnoj grobnici na Oplencu, zaostavštini kralja Petra I. Ali, prethodne vlade, čak i posle brojnih sudskih sporova još od 1991. godine, 90 odsto zemljišta i imovine na Oplencu još nisu vratile zadužbini. Karađorđevići moraju da spavaju po hotelima u Topoli, umesto da spavaju u imovini njihovih predaka. Uprkos počasti koja će biti odata vraćenim i izgnanim članovima porodice Karađorđević 26. maja, u koji to ustavni kapacitet ih mi, živi naslednici, zapravo vraćamo? Ja sam lično obećao ocu mnogo više od toga i to je razlog zašto sam toliko ogorčen i razočaran time što su drugi članovi moje porodice odlučili da idu iza mojih leđa i dovedu mog oca u Srbiju sada!


S obzirom na to da ste ipak prisustvovali pomenu, jeste li uspeli da rešite problem sa članovima porodice?
– Iako sam ljut i razočaran mojom braćom i sestrom zbog izvršenja ovog čina izdaje, ne gajim animozitet prema njima. Osećam sažaljenje jer su mislili da je ovo jedini način na koji bi oni mogli da ostvare svoje privatne ciljeve. Jedini razlog zbog kojeg sam došao na pomen je želja da pozdravim očeve posmrtne ostatke jer sam bio primoran i da se izvinim njegovoj duši zbog ove neukusne epizode.


Kako se osećate sada, kada su posmrtni ostaci vašeg oca vraćeni u Srbiju?
– Šta je urađeno, urađeno je. Osećam se oslobođeno znajući da moj otac zna da nisam ja bio taj koji je išao iza leđa drugih članova porodice sa namerom da ostvari svoje lične ciljeve. Voleo bih da sam mogao da odam počast svom ocu onako kako sam planirao, ali činjenica je da je on sada u Srbiji.

Milka Radović | 26. 05. 2013.

VRANE PAMTE VAŠE LICE…

TAMOiOVDE________________________________________________

 Vrana nikada ne zaboravlja.

Najnovije istraživanje otkriva da ove ptice mogu upamtiti ljudska lica do pet godina.

 crna_vranaVrane pamte lica ljudi koje doživljavaju kao potencijalnu pretnju i često reaguju glasnim kreštanjem i prizivanjem drugih ptica kako bi uljeza naučile pameti – pokazuje upravo objavljeno istraživanje britanskog Kraljevskog društva prirodnih nauka.

  Kako članovi družine (koju je u pomoć pozvala prva vrana) takođe indirektno pamte osobu koja predstavlja pretnju, ova studija pokazuje da se loše iskustvo jedne vrane sa određenim pripadnikom ljudske vrste može kao informacija preneti na celu populaciju vrana na određenoj teritoriji.

  Imajući na umu da vrane imaju veoma dobro pamćenje, ljudi koji ih iz nekoga razloga iritiraju mogu iskusiti i više godina neprijatnosti.

  Uznemirene vrane u početku glasno krešte i tako prizivaju druge vrane u blizini da im se pridruže, kaže koautor ove studije, John Marzluff. „Grupacija koja može brojati od dve do petnaestak ptica nas „napada“ tj. zastrašuje, ponekada se zalećući iz visine na samo pola metra od nas i ovo ponašaje traje dok šetamo na dužini staze od oko 100m od mesta koje iz nekog razloga brane.“

 Marzluff je profesor na Šumarskom fakultetu u Vašingtonu. U okviru ovog istraživanja, on i njegove koleginice Heather Cornell i Shannon Pecoraro su vranama pokazale novo „opasno lice“ noseći upadljivu masku i pritom hvatali, obeležili prstenovima i oslobodili između 7 i 15 ptica na pet lokacija u okolini Sijetla.

  Oslobođene ptice bi odmah nakon puštanja „vikale“ na osobu pod maskom. Čuvši kreštanje druge vrane iz okoline bi se ubrzo pridružile, formirajući ljutitu družinu.

  stealthKada bi naučnici kasnije stavljali maske prilikom odlazaka na druge lokacije, vrane koje nikada nisu bile same zarobljene bi odmah prepoznale „opasno lice“, ilustrujući način nakoji ove ptice dobijaju informacije kroz društvene metode a ne kao posledicu ličnog iskustva.

Glasnom kreštanju i „napadima“ bi se pridružili i srodnici i potpuno nepoznate vrane, na lokaciji udaljenoj više od 1600m od mesta gde su vrane bile hvatane pa puštane.

 Kada se jednom u memoriju vrane ureže izgled lica koje predstavlja opasnost, po svemu sudeći će tamo i ostati ceo njen život.

 „Naše istraživanje pokazuje da pamćenje traje 5 ili više godina,“ kaže Marzluff . „Pojedine vrane koje su odrasle mogu živeti 15-40 godina na slobodi (većina ugine dok su još mlade ali one koje odrastu mogu živeti jako dugo) i one verovatno pamte važne asocijacije koje su napravile tokom svojih života.“

  Prethodna istraživanja su pokazala da su vrane nadprosečno inteligentne ptice.

  „Drugi istraživači su pokazali da neke vrane prave i koriste alate, da mogu predvideti sled očekivanih događaja, zatim da razumeju šta druge životinje znaju, i, u našem slučaju, da uče iz ličnog iskustva ali i posmatrajući roditelje i druge pripadnike svoje vrste,“ objašnjava Marzluff. „Ovo su sve napredni kognitivni zadaci koje ume da rešava jako mali broj životinjskih vrsta.“

 siluete On takođe pretpostavlja da i druge društvene i dugovečne životinjske vrste koje žive u blizini ljudi dele informacije na sličan način. Ova pretpostavka obuhvata životinje poput kojota, rakuna, galebova, svinja i pacova.

Sve one mogu primenjivati kombinaciju društvenog i učenja putem pokušaja i greške (trial and error). Ovaj drugi način daje najpreciznije informacije ali je, očigledno, dosta rizičniji od indirektnog društvenog metoda učenja.

 U životinjskom carstvu ljudi imaju prednost upotrebe jezika jer na taj način mi možemo verbalno upozoriti jedni druge na postojanje opasnosti. Vokalizacija izgleda nije dovoljna vranama i po svemu sudeći im je neophodan i vizuelni pregled kako bi se informacija upamtila.

  Anne Clark, profesorka-saradnica u odeljenju bioloških nauka u Univerziteta u Binghemptonu (Binghamton), rekla je za Discovery News kako ova nova naučna studija „važno pokazatelj koliko dugotrajna istraživanja pojedinaca mogu doprineti našem razumevanju adaptivnog društvenog učenja.“

  Ona takođe dodaje: „Sumnjam da bi se iko od ljudi koji su radili sa vranama iznenadio rezultatima koji ukazuju na nekoliko putanja društvenog prenošenja informacija, ali je za to svakako neophodno još ovakvog formalnog empirijskog testiranja .“

  Kevin McGowan, instruktor u „Cornell Lab of Ornithology“, je praktično ponovio reči profesorke Clark, ali dodaje da će otkrića sigurno iznenaditi bilo koga ko misli da životinje uče samo iz ličnog iskustva.“

  „Društvene životinje su društvene iz nekoliko veoma dobrih razloga“ kaže McGowan. „Ova studija pokazuje jedan od najsuptilnijih načina kojima životinje imaju koristi iz interakcije sa drugim pripadnicima svoje vrste.“

  Autor teksta: Jennifer Viegas, Discovery news

 Pripremio: Goran Ćatić/ zivotinjsko-carstvo.com


***

PRILOG: VRANAORUĐE, KOMBINATORIKA I PLANIRANJE: agroekonomija.wordpress.com/


***

Lirski dodatak: POLOVNI ORAO ili ŠTO NE PREĐEMO NA STVAR…

VRANA I  ORAO

Jednog  je dana srela vrana
Orla na nekoj santi leda,
šacnula ga sa svih strana,
pa reče prva, preko reda:

Znaš, ti si or’o, ja sam vrana,
smatra se, skoro, da si car,
k’o Standard-Oil si sav bez mana –
Što ne pređemo onda na stvar?

Ja sam ti vrana bez gavrana,
zašto da zalud gubimo vreme,
samo ćurana veže zabrana,
Nema dileme za boeme!

I kao ženska i kao ženka
mnogim se čarima mogu da dičim,
nisam ti neka meka femka,
Garantujem ti – neću da cičim.

Ako te usrećim malim muškarcem –
polovnim orlom, tim bolje za nas;
Jednom sam rodila dete s komarcem,
smejem se zato i dan-danas!

Skinuvši krunu, orao reče
pošto je izgubio svaku nadu:
Od tebe nema gadure veće –
Ali si jedina ptica u gradu.

   Ogden Neš


Priredio: Bora*S


PREUČIO, SAŽALJENJE I PRAŠTANJE…

TAMOiOVDE_______________________________________________

PREUČIO

Dogodilo se da su me, potpuno slučajno, prijatelji iz varošice N. odveli u jednu trošnu prizemljušu, oko koje kljucaju pilići, kod starije sestre poznatog evropskog intelektualca, kojeg godinama srećem u Njujorku, Parizu i Ženevi.

imagesZapanjih se kad videh rodnu kuću ovog znamenitog čoveka i postariju ženu koja ga je odgojila i podigla posle smrti roditelja. Pomislih kako bi bilo dobro i pošteno napisati veliku dobru knjigu o starijim sestrama, tim mučenicama bez mladosti, koje su se odrekle svega samo da izvedu mlađu braću na put.

Večito u crnom, pre vremena ostarele, nikada ništa ni od koga nisu tražile; samo su davale i davale…

U životu svake neudate starije sestre postoji uvek neki divni, već zaboravljeni čovek (čiju fotografiju čuva u staroj praznoj bombonjeri), neka raskinuta veridba ili, jednostavno, osećanje da se nema prava na sreću i sopstvenu familiju dok brat ne odraste, a tada već biva kasno za bilo šta.

Te blagoslovene neudate baba-devojke, kako ih zovu u Srbiji, mnogo starije od svojih godina, borile su se za braću do poslednjeg daha, sve dok ne ostadoše bez ičega, u memljivim prizemnim sobičcima, gordo krijući nepravdu od sveta i komšiluka, koju su im nanele gospodske snaje što su im pootimale rođenu braću.

Ispucali linoleum na patosu, nacepkana drva ispod šporeta, škiljava sijalica od dvadeset pet sveća i treperavi crno-beli televizor bez tona, umesto kojeg se čuje samo tiktakanje limenog budilnika…  Posluženi slatkom od dunja (koje ne mogu da prestanem jesti), sedimo u toj skromnoj kuhinji, dobro poznatoj iz detinjstva svih provincijalaca, dok se skupljaju komšije, željne razgovora. 

Godinama pratim karijeru njenog brata, još od onih dana kada je kao seljače stigao u glavni grad. Sećam se svih njegovih džempera pletenih od raznobojne seljačke vune i gotovo svih ljubavi i bitki za stipendije koje će ga, jedna po jedna, odvesti daleko u svet…

Čudim se kako to da ništa od ovog predela, ni ovog kućerka pod sasušenim orahom, ništa od ovih mirisa i akcenata, nije prodrlo u njegovu prozu očišćenu od svega ovdašnjeg, punu pritajenog gađenja nad kišama, blatom i letnjom prašinom; zgražanja nad varvarskim klanjem i šurenjem svinja u decembru (čvarke je, ipak, jeo u svoj vreme), dok se naherena palačinka krčma „Evropa“ na kraju njegove ulice, u kojoj su mu sedeli i deda i otac, vremenom pretvorila u najcrnju metaforu balkanskog kala.

Čitam pažljivo njegove intervjue u novinama, u kojima smo mu neprestano za nešto krivi. Izgleda kao da nam je, pošavši u svet, ostavio na čuvanje neku idealnu zemlju, a mi je, prostaci i nezahvalnici, upropastili. Prevodilac engleske poezije, pisac eseja u kojima je tek svaka peta reč srpska (ne računajući veznike), potpisnik mirovnih proglasa i član međunarodnih foruma, od mladosti je preskakao vekove bežeći od svog skromnog porekla. Najveća pohvala koju je dobio bila je ona da uopšte ne liči na Srbina i da strane jezike govori savršeno, bez akcenta! 

Godinama ne mogu da definšem tu vrstu izdaje, jer je gađenje nad svojim narodom, takođe, izdaja; godinama pokušavam da pronađem razloge ili neku davnu povredu koja ga je na kraju dovela do izjave da su „Srbi započeli ovaj prljavi rat“ i nikako ne uspevam da pronađem tu tananu nijansu i da je pretočim u reči i slog…

Ali, evo, dok sedimo u polumračnoj kuhinji njegove starije sestre, pijemo preslatku kafu (koju nije on poslao iz belog sveta) i pričamo, zbog nje, sve najlepše o njemu, moj mudri narod, koji tako nepogrešivo ume lako i prosto da objasni i najsloženije stvari, progovara kroz usta komšije, penzionisanog poštara, jednu jedinu reč koja zamenjuje tone ispisane hartije. On, koji ga poznaje od malih nogu, zavijajući otvrdlim prstima cigaru, kaže mi u poverenju, mrmljajući sebi u bradu da ostali ne čuju:

Preučio!“
U toj mudroj reči ima i sažaljenja i praštanja…

Preučio! Vredelo je putovati pet-šest sati autobusom po to, kako jednostavno, pomalo razočaravajuće „preučio“, izrečeno kroz dubok uzdah, blago i bez ikakvog gneva, zavisti i zlopamćenja.

Momo Kapor


 

UMETNOST DODIRA…

TAMOiOVDE_____________________________________________

Od svih čula DODIR se razvija prvi.

I za ljude i za životinje DODIR je od životne važnosti jer pruža sigurnost, toplinu, zadovoljstvo, užitak i vraća životnu snagu.

DODIR nam kazuje da nismo sami.

DODIR znači vezu – odnos sa onim što je izvan nas, s tlom pod nogama našim.

Naše celokupno spoznavanje stvarnosti temelji se na DODIRU.

Lišavanje DODIRA s drugima je  kazna – najgora od svih.

(massage-beleške, iz čađave sveske)