PONAŠANJE PČELA…

 tamoiovde-logo

Pčele shvataju da je nula manje od jedan!

Uprkos njihovim malenim mozgovima, pčele su sposobne za rešavanje puzli ili učenje novih veština putem imitacije. Sada su proglašene za prve insekte koji shvataju koncept nule!

Da li ste znali da pčele shvataju da je nula manje od jedan? Ovo su utvrdili naučnici, pomoću vizuelnih matematičnih testova.

Tako su se medonosne pčele pridružila delfinima, papagajima, primatima i predškolskoj deci. Kako prenosi SPOS, uprkos njihovim malenim mozgovima, sposobne su za kompleksno ponašanje, kao što je rešavanje puzli ili učenje novih veština putem imitacije. Sada su proglašene za prve insekte koji shvataju koncept nule.

Istraživači su trenirali grupe pčela

Istraživanje u kome su pčele pokazale prepoznavanje obrazaca slično ljudima, vodila je doktorantkinja sa RMIT univerziteta u Melburnu u Australiji, Skarlet Haurd (Scarlett Hovard). Njen istraživački tim je pčelama davao vizuelne matematičke zadatke, pomoću belih plakata sa različitim brojem crnih oblika na njima.

Pomoću nagrade u vidu hrane, trenirali su jednu grupu pčela da lete prema plakatima koje sadrže više crnih fleka. Drugu grupu trenirali su da lete ka onim plakatima koji imaju manje fleka. „Kada su pčele u drugoj grupi naučile da treba da slete na plakat sa što manje crnih fleka, naučnici su uključili i potpuno belu površinu. Pčele su u više od 80% slučajeva razumele da ovaj plakat predstavlja nulu i da je njegova vrednost manja od jedan. Bilo im je teže da razlikuju nulu od manjih brojeva, kao što su dva ili tri od većih brojeva – četiri pa na dalje.

Ovaj fenomen se naziva efekat numeričke distance i takođe je primećen kod dece i primata, što sugeriše da pčele interpretiraju brojeve kao delove kontinuuma“, piše Vlastimir Spasić.

Pčele brzo i efikasno uče

Pčele brzo i efikasno uče, a smatra se da je razlog tome kompleksno okruženje u kome žive i u kome moraju da pamte pozicije i izgled cveća. Naučnici smatraju da je moguće da su prilagođene na učenje i primenu novih informacija zbog načina na koji prikupljaju hranu. Istraživanje je sprovedeno u Australiji i Francuskoj, a uključivalo je mnoge kontrole eksperimenata, kako bi se potvrdili rezultati.

Izvor: agroklub.rs

____________________________________________________________________________________________

Advertisements

KAKO JE NAUKA O DUŠI DOBILA SVEST…

tamoiovde-logo

Na pitanjima o  sadržaju svesti i nastajanju znanja o svetu nastala je psihologija kao nauka. Kako je svest došla u centar naučnih istraživanja? 

unconscious-mindIzučavanje svesti i nesvesnog u psihologiji nije počelo sa Frojdom. I još važnije, nije se tu završilo. Pored izučavanja svesnih procesa i ponašnja, ono što je zajedničko za psihologe različitih disciplina, bilo da se bave marketingom, poremećajima ponašanja ili na primer percepcijom, je da tragaju i za onim psihičkim procesima kojih čovek nije svestan, a koji u velikoj meri utiču na njegovo ponašanje, motive, stavove i emocije.

Pitanja sadržaja svesti i nastajanja znanja o svetu su pitanja na kojima je psihologija kao nauka nastala. Moglo bi se reći da se psihologija (psiha – duh, duša, logos – istraživanje, studija) rodila onda kada su naučnici počeli da proučavaju svest  koja je do tada bila predmet filozofije, eksperimentalnim metodama preuzetim iz prirodnih nauka. Kako je nauka o duši počela da izučava svest?

Mentalna hemija

Početkom 17. veka radom francuskog matematičara i filozofa Rene Dekarta, svest zauzima centralno mesto u filozofskim razmatranjima o umu. Dekart je govorio je da je zapravo svest tj. mogućnost mišljenja i refleksije nad sobom, ono što čoveka definiše kao biće i razlikuje ga od životinja.

Nešto kasnije, u Engleskoj, filozof Džon Lok pokušava da odgovori na pitanje kako svest nastaje i od čega se sastoji. Lok, danas smatran ocem empiriznma u filozofiji, zastupa ideju da je svo naše znanje o svetu stečeno kroz iskustvo, putem čula i da se celokupna naša svest može rastaviti na sastavne delove – jednostavne ideje. Lokov savremenik, nemački filozof Gotfrid Vilhelm Lajbnic, prvi govori o različitim nivoima svesvnosti i pragu svesti i time na mala vrata uvodi pojam nesvesnog u razmatranja o umu.

I dok su se filozofi u svojim kabinetima i bibliotekama bavili ovakvom “mentalnom hemijom”, sredinom 19. veka u laboratorijama u Nemačkoj, fizičari i lekari se sve više bave eksperimentalnim proučavanjem fiziologije čula i opažanjem, odnosno, odnosom stimulusa iz spoljašnje sredine i čovekove svesti o toj stimulaciji. Tako nastaje posebna naučna disciplina – psihofizika, koja se bavi proučavanjem odnosa između čovekove svesti i materijalnog sveta koji ga okružuje.

Uticaj ove dve struje, empirizma u filozofiji s jedne, i eksperimentalnog proučavanja fiziologije čula sa druge strane, dovodi do rađanja psihologije kao nauke krajem 19. veka.

group03Svest pod lupom

Prvi čovek koji je sam sebe nazvao psihologom, danas poznat kao otac psihologije kao formalne nauke, bio je Vilhem Vunt. Vunt je osnovao prvu laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju 1879. godine u Univerzitetu u Lajpcigu. Psiholozi u prvoj psihološkoj laboratoriji su pokušavali da, koristeći eksperiment, odgove na pitanje od čega se sastoji naša svest, koji su njeni sastavni elementi i kako se oni povezuju.

Drugim rečima, proučavali su proces nastanka našeg znanja o svetu preko informacija koje dobijamo preko čula. Kako je svest definisana kao subjektivni, unutrašnji doživljaj, metod za ispitivanje svesti bio je samoposmatranje – posmatranje i izveštavanje o svesnim mislima i osetima koje čovek oseča pod strogo kontrolisanim, laboratorijskim uslovima.

Međutim, početkom 20. veka, u Americi, dolazi do velike revolucije u psihologiji – 1913. godine Džon Votson objavljuje manifest prema kome cilj psihologije kao nauke može biti samo vidljivo i merljivo ponašanje (nikako svest i slični unutrašnji doživljaji), a jedini valjan metod objektivno spoljašnje posmatranje. Time su svest i samoposmatranje bili proterani iz psihologije uz obrazloženje da treba da ostanu u domenu filozofije, odakle su i potekli.

Bihevioristi se posvećuju izučavanju ponašanja pacova, pasa, čovekolikih majmuna što je značajno doprinelo razumevanju inteligentnog ponašanja ljudi, posebno procesa učenja i rešavanja problema. Nemački psiholog Volfang Keler provodi 6 godina na Kanarskim ostrvima posmatrajući ponašanje šimpanzi. Naime, Keler je smatrao da ljudi kada rešavaju složene probleme (daleko složenije od problema kako dohvatiti bananu štapom) nisu svesni procesa koji ih dovode do rešenja i da o tim procesima možemo saznati posmatrajući šimpanze, čovekove najbliže biološke rođake.

U međuvremenu, na kauču

“…Naša je duša kao neki dom, podeljen u dva nejednaka dela. Vrlo prostrano predsoblje nesvesnoga i prilično tesni salon, u kojem stanuje svest…” pisao je Frojd, početkom 20. veka, u Beču, kada je ideja da je ponašanje u velikoj meri iracionalno, podstaknuto nesvesnim motivima, pa još seksulanim, bila prilično revolucionarna. Sigmund Frojd, tvorac psihoanalize, najzaslužniji je za prisustvo koncepata svesti i nesvesnog u svakodnevnoj upotrebi i pop kulturi. Danas se čini gotovo očigledno da nesvesno može uticati na čovekovo ponašanje, iako oduvek nije bilo tako.

Frojd, po profesiji lekar, razvijao je svoju psihoanalitičku teoriju potpuno nezavisno od psihologije i nije se mnogo osvrtao na razvoj psihologije svoga doba. Kao mlad lekar odlazi na usavršavanje kod Šarkoa, uglednog pariškog neurologa koji je među prvima govorio da su duševne bolesti (kako su se tada nazivali psihički poremećaji) izlečive i da se mogu izlečiti samo razgovorom, bez lekova i instrumenata, što je bilo potpuno revolucionarno u to vreme.

Po povrtaku iz Francuske Frojd, u saradnji sa svojim mentorom doktorom Jozefom Brojerom, počinje privatnu praksu sa pacijentima sa psihičkim problemima na osnovu koje razvija psihoanalitičku teoriju. Osnova Frojdove teorije bila je da nagoni, strahovi i želje iz detinjstva, koje smo tokom odrastanja i vaspitanja potisnuli, kasnije, u odraslom dobu “izbijaju na površinu” u vidu lapsuza, snova i različitih psihičkih poremećaja. U skladu sa tom idejom, Frojd je verovao da osvešćivanje tog potisnutog sadržaja (metodom slobodnih asocijacija, analizom snova ili hipnozom), dovodi do izlečenja i nestanka simptoma.

Na istoj pretpostavci se i danas zasniva najveći broj psihoterapijskih pravaca. Savremeni kognitivno-bihejvioralni terapeutski pravci zanivaju se na pretpostvaci da su čovekovo ponašanje i emocije u velikoj meri određeni uverenjima i životnim filozofijama kojih se slepo drži, a da toga nije svestan, te je cilj terapije upravo njihovo osvešćivanje i kreiranje alternativnih, fleksibilnijih životnih filozofija.

firsteegSkeniranje svesti

Razvojem tehnologije u drugoj polovini 20. veka svest i drugih “nevidljivi” psihički procesi vraćaju se na psihološku scenu. Savremene tehnike neuroodslikavanja (engl. neuroimaging) omogućavaju direktno praćnje moždane aktivnosti u zavinosti od pihičkih procesa koji se dešavaju. Jedna od najstarijih tehnika neuroodslikavanja, elektroencafalografija, zasniva se na beleženju aktivnosti mozga registrovanjem moždanih talasa elektrodama koje su jednim krajem postavljene na površinu glave, a drugim vezane za poligraf, na kome se se “ocrtava” rad mozga.

Pozitronska emisiona topografija (engl.PET scan) zanisva se na beleženju razlika u protoku krvi koje povezanih sa moždanom aktivnošću, zahvaljujući kretanju radioaktivne supstance ubrizgane u krvotok ispitanika. Najmoćnija tehnika, neuroodslikavanje putem funkcionalne magnetne rezonance, radi na principu beleženja razlika u magnetnoj rezonanci određenih atomskih jezgara u zonama neuralne aktivnosti. Za razliku od Vunta koji je mogao da se osloni samo na samoposmatranje i izveštavanje svojih ispitanika, danas psiholozi o svesnim i nesvesnim procesima saznaju preko objektivnih, merljivih pokazatelja.

Psihologija je kroz istoriju menjala, sužavala i širila predmet svog istraživanja kao i metode kojima se koristila, ali pitanja svesti i nesvesnog ne prestaju da budu aktuelna. Psihoge iz različitih psiholoških disciplina i danas inspirišu ista pitanja od kojih su počeli Vunt i saradnici krajem 19. veka – na koji način postajemo svesni o svetu koje nas okružuje i od čega se ta svest sastoji. Procesi opažanja i pažnje, pamćenja i zaboravljanja, automatizovanih radnji, izmenjenih stanja svesti (npr. pod dejstvom psihoaktivnih supstanci), procesi donošenja odluka, implicitni i eksplicitni stavovi samo su neki od svesnih i nesvesnih psihičkih procesa koji su danas predmet proučavanja različitih psiholoških disciplina, ali i medicine i neuronauka.

Tekst: Đurđa Timotijević

Izvor:elementarium.cpn.rs

__________________________________________________________________________________

 

 

 

SAČUVAJ SVOJE PRAVO DA MISLIŠ, JER…

tamoiovde-logo

…bolje je i misliti pogrešno, nego ne misliti uopšte

Hipatija iz Aleksandrije

U 4.veku, u Aleksandriji je živela Hipatija, ćerka Teona, koji je smatran najučenijim čovekom u Aleksandriji.

67o5ckOna je prva žena za koju se sa sigurnošću može reći da je dala značajan doprinos razvoju matematike i o kojoj imamo neko biografsko znanje ili znanje o njenoj matematici.

Iako postoji značajna količina materijala o njoj, dosta toga je nesigurno, izmišljeno ili jednostavno pogrešno, tako da je teško znati tačno na čemu je radila, mada postoje neki specifični istorijski dokazi o njenoj matematici, kao i izveštaji o njenoj užasnoj smrti.

U vreme kada je Hipatija rođena, Aleksandrija je bila kosmopolitski centar, gde su se naučnici iz svih civilizacija okupljali da razmenjuju ideje. Veliki uticaj na njeno obrazovanje imao je njen otac Teon Aleksandrijski, poslednji matematičar koji je radio u Aleksandrijskom muzeju, tako da je Hipatija rasla u atmosferi učenja i istraživanja.

Da je Hipatija bila matematičar, to je van svake sumnje. Iako nemamo baš dokaze o njenim konkretnim podvizima u matematici, ni rukopise koji su zaista njeni, njena reputacija kao vodećeg matematičara i filozofa je potvrđena u starim rukopisima. Prema Sudi pisala je komentere na Apolonijeve Konike, Astronomski Kanon i Diofantovu Aritmetiku.

Najstariji zapisi dolaze od Suda Leksikona ili iz zapisa rane Hrišćanske Crkve, kao i sačuvanih pisama njenog učenika, Sinezisa iz Kirene. Mnogobrojni autori su pretvorili priču o Hipatiji u legendu o prekrasnoj mladoj paganki, naučnici koju su ubili hrišćanski kaluđeri u Aleksandriji. Neki pisci, govore o njoj kao o duhu Platona u telu Afrodite i o tome da se odmah posle njene smrti na Evropu spustilo mračno doba.
Bavila se matematikom, astronomijom i filozofijom.

Poznato je da je napisala opširne komentare čuvene Diofantove Aritmetike i Konusnih preseka Apolonija iz Perge, nekoliko dela iz filozofije, a bavila se i sastavljanjem astronomskih tablica. U njene pronalaske ubrajaju se hidromer (instrument za određivanje gustine tečnosti), astrolab (instrument za određivanje geografske širine i položaja nebeskih tela.

U pregledima istorije filozofije i dalje je često neopravdano zaobilaze, ali neosporno je njeno mesto u istoriji matematike kao prve žene koja je imala značajnu ulogu u razvoju ove nauke. Zajedno sa ocem Teonom pomagala je da se očuvaju neka blaga starih Grka iz oblasti matematike i astronomije.

ŽIVOT I LEGENDA

Hypatia-AgoraHipatija je rođena u Aleksandriji, i tragično je stradala 415. godine. Iako nije problem odrediti mesto rođenja, istoričari nailaze na razumljive prepreke pri određivanju datuma.

Opšte prihvaćeno mišljenje je da je rođena oko 370. godine, mada mnogi autori smatraju da je umrla u šezdesetim, što bi značilo da je rođena oko 350. Kao argument za ovo mišljenje se navodi biografija Sinezisa iz Kirene, Hipatijinog učenika.

Iako ni godina njegovog rođenja (370.) nije sigurna, iz njegovih pisama pouzdano saznajemo da je učio od Hipatije oko 390. godine. Pa je logičnije (A. Cameron) da je učio od nekog starijeg, takođe, njegova pisma su puna poštovanja što ne ide uz sliku dvadesetpetogodišnje žene.

Drugi autori smatraju da je rođena oko 370. što bi značilo da je imala oko 40 kada je ubijena. U prilog ovom istoričari navode da ako je Teon je rođen 335. malo je verovatno da je dobio ćerku sa petnaest godina, tako da kasniji datum Hipatijinog rođenja prihvatljiviji. (M.Deakin).

Teon je bio neobično liberalna osoba u vreme kada su muškarci dominirali u intelektualnom svetu, a žene imale tek nešto bolji status od robova. On je ohrabrivao svoju ćerku da razvija svoj um i pomogao joj je da postigne akademsko znanje koje ni jedna žena pre nje nije imala. Teon je nadzirao njeno obrazovanje i kao njen tutor preneo je na nju svu svoju ljubav prema matematičkoj lepoti i logici. Uz matematičku obuku Hipatija je imala i formalno obrazovanje iz umetnosti, literature, nauke i filozofije.

Prema legendi Teon je bio odlučan da od nje napravi savršeno ljudsko biće, što je izuzetno, pošto su u to vreme žene nisu imale nkakva prava i smatrane su samo jednom vrstom vlasništva. Kao deo svog plana Teon je utvrdio režim fizičkih treninga za Hipatiju kako bi bio siguran da će njeno telo biti zdravo kao i njen dobro trenirani um. Takođe ju je savetovao da ne dozvoli nekom strogom religioznom sistemu da zaposedne njen život i isključi otkrivanje novih naučnih istina.

Teon joj je govorio:
Sve religije koje zovemo dogmatskim su van logike i ne bi smele biti bezrezervno prihvaćene od osoba koje drže do sebe.

Veruje se da se Hipatija nikada nije udavala, umesto toga odlučila je da posveti svoj život intelektualnom radu. Postoje dokazi da je opisivana kao fizički lepa i da je nosila dronjavi ogrtač, omiljen od strane akademaca.

Hipatija je putovala u Italiju i Atinu gde je učila u školi Plutarha mlađeg a izučavala je između ostalog i dela Plotina, osnivača neoplatonizma, i njegovog naslednika Jambliha. Kada se vratila u Aleksandriju postala je učitelj matematike i filozofije.

hypatia-2Studenti iz celog sveta dolazili su u Aleksandriju da čuju njena predavanja. Hipatija nije podučavala u Muzeju, već je držala predavanja u svom domu koji je postao intelektualni centar gde su se učenici okupljali da diskutuju o naučnim i filozofskim pitanjima.

Oko 400. god Hipatija je postala upravnik neoplatonističke škole u Aleksandiji. Tamo je podučavala matematiku i filozofiju, a među njenim učenicima bilo je i dosta hrišćana.

Takođe, držala je i javna predavanja o Platonovim i Aristotelovim delima i donela je matematičke i filozofske diskusije u centar grada, gdje je njeno govorništvo i produhovljena mudrost, njena mladost i neverovatna lepota, počela da privlači veliki broj učenika i poštovalaca.

Nije oklevala da kaže šta misli, čak ni u prisustvu muškaraca, jer je imala veliko poverenje u sopstvene sposobnosti i inteligenciju. Iako nikada nije postala savršeno ljudsko biće kakvo je njen otac želeo, bila je svestrani i harizmatični učitelj, omiljena kod učenika i poštovana u intelektualnoj zajednici.

Pripisuje joj se rečenica:

,,Sačuvaj svoje pravo da misliš, jer bolje je i misliti pogrešno, nego ne misliti uopšte.“

Izvor:vesna.atlantidaforum.com

__________________________________________________________________________________

I VODA IM TEČE UZBRDO…

tamoiovde-logo

Podno Radan planine prostire se put koji se protivi zakonima fizike. Nauka tvrdi da je po sredi optička varka – ali malo ko u to može da poveruje

3-300x232

Teško da je optička varka – jasno se vidi da je uzbrdica

Na tridesetak metara dela asfaltne saobraćajnice kod sela Ivanje jasno se vidi da se proteže nizbrdica. Međutim, kada se tu zaustavi automobil, ugasi motor ili ostane na “leru”, vozilo samo od sebe kreće uzbrdo!

Za ovu neobičnu pojavu meštani sela na padinama Radan planine znaju već dve decenije, ali tek poslednjih godina znatiželjni ljudi u sve većem broju dolaze da se načude čudu.

Treće oko je prvi put o ovom fenomenu pisalo još 1996. godine…

Mnogi istraživači, amateri i profesionalci su vršili merenja, donosili specijalne libele i razne uređaje… a odlazili bez pravog razrešenja ove misterije i valjanog odgovora šta se zapravo dešava.

Meštani Ivanja, koji su i otkrili neobičnu pojavu, pričaju da su zbunjeni i na različite načine objašnjavaju fenomen, povezujući ga i sa blizinom Đavolje varoši. Vele i da, pored ovih neobičnih pojava na samom terenu, ljudi osećaju razne promene i da na njih deluje ovaj fenomen.

1-300x224

Gravitaciona anomalija – teg ide uzbrdo

U nekom periodu ljudi, koji se zateknu na ovoj deonici puta, osećaju se izgubljeno, a dosta meštana Ivanja ima ovakvo iskustvo.

– Svi koji dođu sa strane ovde su impresionirani – objašnjava Dragana Stanković iz Turističke organizacije Lebana. – Pored posete najatraktivnijoj lokaciji, Caričinom gradu, posetioci obavezno pitaju i gde nalazi ovaj sve popularniji put.

Profesor dr Pavle Premović, sa Katedre za geohemiju, kosmohemiju i astrohemiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Nišu, koji je sa svojim saradnicima posetio ovu saobraćajnicu kod sela Ivanje, kaže da se ovde uočava fonomen kao da automobil “u praznom hodu” ide uzbrdo.

– Mada na prvi pogled to izgleda tako, suština je da je bočni nagib (niz brdo) na tom delu puta veći nego sam uspon puta (uzbrdo) – pojašnjava profesor Premović. – Automobil se kreće nizbrdo, bočnim nagibom, a izgleda kao da se kreće uzbrdo. To svako lako može da predstavi sebi ako uzme jedan pravougaoni papir pa ga postavi kao strmu ravan, s tim da mu bočni nagib nadole bude veći od strmine na gore.

22-300x236

Na misterioznoj deonici uvek ima istraživača i posmatrača…

Dragan Stojanović – Žika, urednik i voditelj popularne emisije “Promaja” niške “TV5”, predočava nam da je posle prvog obilaska puta podno Radan planine, još najmanje pet puta posetio ovu lokaciju.

– Kada sam prijateljima pričao o ovom fenomenu, mnogi su me gledali “belo” i smejali mi se – priča Stojanović. – Sa tim istim “nevernim Tomama” potom sam se obreo na ovom putu i uživao u njihovom zaprepašćenju. Verujem nauci ali i svojom očima, a tu mi se trenutno nešto ne slaže.

*
Kod sela Ivanje na planini Radan, kako tvrdi meštani, čak i voda teče uzbrdo u dužini od 250 metara. A ovi neobičnu pojavu sa automobilom, koji se takođe kreće uzbrdo, pojedini stručnjaci su nazvali “gravitaciona anomalija”.
M. Ristović

Izvor: treceoko.rs

__________________________________________________________________________________

NOĆ U SOBI VAN GOGA…

tamoiovde-logo

Jedna od najpoznatijih slika na svetu krije tajnu koja i danas zbunjuje naučnike

Jedan od najvećih slikara svih vremena Van Gog, iza sebe je ostavio veliki broj vrhunskih dela. Ipak, najpoznatija je svakako slika „Zvezdano nebo“ koja je u umetničkim krugovima izuzetno cenjena zbog poteza četkicom i postizanja tako žive slike neba nad južnom Francuskom.

Zprofimedia-0052195674_1000x0

Zvezdana noć, Foto: Profimedia.rs

Međutim, sada je ovo delo postalo izuzetno popularno i u krugovima matematičara, fizičara i astronoma, zbog jedne tajne koju krije.

Pored toga što je bio izvandredan umetnik, ispostavilo se da je Van Gog bio i naučnik, i to daleko ispred svog vremena. Jer on je još pre više od 100 godina uspeo na platnu da dočara astrofizički fenomen koji i danas naučnicima zadaje probleme – zvezdanu turbulenciju.

Ovo je još uvek neistražena pojava, kojom se naučnici tek u poslednjih par godina ozbiljnije bave, i čak se dovodi u vezu i sa Velikim praskom i nastankom Zemlje. Reč je o konceptu u fluidnoj dinamici koji je izuzetno težak za razumevanje čak i najvećim umovima.

Stvar postaje još fascinantija kada shvatite da su naučnici tek nedavno počeli da shvataju ovu pojavu, a Van Gog je, dok je bio u azilu u Francuskoj, sam od sebe video i naslikao nešto tako veličanstveno.

Koliko je čitava stvar oko turbulencija komplikovana, najbolje pokazuje izjava fizičara Vernera Hajzenberga:

„Kada budem sreo Boga, postaviću mu dva pitanja: zašto relativitet i zašto turbulencija? Nadam se da će imati odgovor na prvo pitanje.“

Naučnici su ispitali i druga dela velikih slikara, da vide nisu li i oni možda imali detalje turbulencija na svojim delima – i ispostavilo se da je većina impresionista uspela na slikama da dočara „sjajnost“, fenomen zbog kog slike deluj živo, a zbog igre svetla ponekad deluju i kao da se pomeraju.

Ali niko osim Van Goga nije zašao u polje turbulencije zvezda.
Autor: ljk

Izvor: 24sata.rs

_______________________________________________________________________________

Replika Van Gogove sobe kao ponuda za smeštaj u Čikagu

Ljubitelji umetnosti imaju priliku da provedu noć u sobi koja je replika spavaće sobe slikara Vinsenta van Goga za samo deset dolara.

67608720456be1d684c347721699852_v4 big

Foto: Tanjug / AP

Institut umetnosti u Čikagu dekorisao je garsonjeru za izdavanje da izgleda kao Van Gogova slika njegove sobe u južnoj Francuskoj.

Soba koja se nalazi u čikaškom kvartu River Nort reklamira se na portalu za iznajmljivanje Airbnb kao da je sam umetnik izdaje da bi skupio novac za kupovinu boja.

Oni koji iznajme prostoriju dobiće i karte za izložbu „Van Gogove sobe“ u Institutu umetnosti (Art Institute Chicago), koja se otvara u nedelju 14. februara i trajaće do 10. maja.

Portparolka muzeja Amanda Hiks rekla je da su svi termini za februar odmah rasprodati nekoliko minuta po objavljivanja ponude u utorak uveče. Dalja ponuda biće objavljena preko društvenih mreža Instituta umetnosti. Druga replika Van Gogove sobe napravljena je za samu izložbu u Institutu umetnosti.

Izvor: Beta petak, 12.02.2016.

 Izvor:b92.net

________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

TIMOČKI NAUČNI TORNADO…

tamoiovde-logo
Timočkim predelima Srbije, u subotu, 31. oktobra, između 10 i 14 sati, “protutnjao” je četvrti Timočki Naučni Tornado.

Epicentar TNT zabeležen je u prostoru borske Osnovne škole „Dušan Radović“.

n-INFO-TNTOvaj nesvakidašnji naučni vrtlog izazvalo je više od 400 mladih “eksperata-naučnika”, preko stotinu vaspitača, nastavnika i profesora iz Bora, Zaječara, Negotina i Knjaževca, kao i stručnjaci iz 27 ustanova, preduzeća i drugih institucija.

Oni su na Festivalu nauke izveli i prezentovali više od 300 ogleda, eksperimenata, različitih naučnih i obrazovnih programa, iz oblasti prirodnnih i teničkih nauka, poput hemije, fizike, matematike, biologije, geologije, biohemije, ekologije, rudarstva i drugih naučnih disciplina, koji su oduševljavali a neki i zadivili mnogobrojnu i znatiželjnu publiku.

TNTBila je ovo jedinstvena prilika da i učesnici i posetioci mogu da razvijaju svoju radoznalost, maštu, kreativnost i znanje.

Organizovano je i 13 nagradnih kvizova znanja iz različitih oblasti a najboljima je dodeljeno više od pet stotina nagrada.

Festival nauke zamišljen je tako da učenici i studenti koji pokazuju veća interesovanja za prirodne i tehničke nauke budu izvođači ogleda, demonstracija i prezentacija na samom Festivalu uz mentorstvo svojih nastavnika i profesora. Time im je pružena prilika da se kao „mladi naučnici“ isprobaju u praksi i razvijaju svoja znanja i veštine. U pripremi za Festival nauke nastavnik se stavlja u ulogu moderatora, koji usmerava učenike na primenu principa očiglednosti i primenjljivosti. To upravo razvija i veštine samih nastavnika i vodi ka stvaranju boljih odnosa između nastavnika i učenika, kao i samih učenika jer većinu ogleda izvode timski.”- kazala je profesorka Nataša Ranđelović, idejni tvorac i koordinator ovog Festivala.

12183884_902130513157102_762853252596601055_oTNTPored toga, svaka institucija koja je učestvovala na Festivalu imala je priliku da promoviše svoju delatnost, programe i aktivnosti, a srednje škole i fakultet sopstvene obrazovne profile i smerove, pošto je jedan od dugoročnih ciljeva Festivala da se na ovakav način afirmišu prirodne i tehničke nauke pre svega, jer je očigledno da one u poslednje vreme gube trku sa društvenim naukama, kada je u pitanju izbor budućeg zanimanja i nastavak školovanja mladih ljudi.

Uz finansijsku podršku Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, organizatori ovog naučnog festivala bili su :Tehnički fakultet iz Bora, Osnovna škola „Dušan Radović“ Bor i Društvo mladih istraživača Bor.

19989_913642178713223_8804946706165103453_n-TNTČinjenica da smo ovogodišnji Festival nauke u Boru realizovali najviše lokalnim snagama, pokazuje da naša sredina ima kapaciteta da deci pokaže čari prirodnih nauka i motiviše ih da dublje uplove u svet prirodnih nauka.”- naglasila je Ranđelovićeva.

Do kraja godine po već utvrđenom programu ”TNT 2015”, očekuju nas novi mini festivali  u Zaječaru i Negotinu, kao i izložba u Vidinu.

Autor: Bora Stanković

Foto: Nataša Ranđelović i Bora Stanković

_________________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________________

MATEMATIČKA GENIJALNOST PČELA…

tamoiovde-logo

ZAŠTO PČELE VOLE ŠESTOUGLOVE?

Da li ste se nekada zapitali, kako pčele bez šestara ili lenjira, uz maksimalnu uštedu materijala i u potpunom mraku, grade savršeno pravilne i komforne stambene objekte u obliku šestougla?

Pročitajte priču i pogledajte video Zeka Petersona i Endija Pitersona

3626046_60x60-pngPčele su fascinantna stvorenja iz više razloga: njihove neverovatne radne etike, slatkog sirupa koji proizvode i njihove složene društvene strukture. Još jedan razlog je taj što su pčele zapravo izvanredni matematičari.

Naučnici tvrde da ovi majušni insekti mogu da proračunaju uglove, pa čak i da mogu da razumeju da je Zemlja okrugla. Ali postoji posebna matematička genijalnost pčela iza najvažnijeg aspekta života pčela – košnice.

Kao i ljudima, pčelama je potrebna hrana i sklonište da bi preživele. Košnica je ne samo dom pčela, već istovremeno i mesto za skladištenje njihovog meda. Pošto je tako važna za preživljavanje, pčele moraju da usavrše arhitektonski dizajn košnice. Ako istražite bilo koji deo košnice, videćete da je napravljen od tesno zbijenih šestougaonih ili šestostranih ćelija.

Od svih mogućih dizajna, zašto pčele biraju ovaj?

Da biste to razumeli, morate da mislite kao pčela.

Pčelama je potrebno sigurno mesto na kome će živeti čitava kolonija. Takođe, potrebno je i mesto gde se njihov nektar može čuvati i valjano sazreti dok se ne pretvori u med. To znači da postoji potreba za promišljenim korišćenjem prostora. Dobro rešenje je izgraditi male jedinice za skladištenje, ili ćelije, velike tek toliko da može stati pčela, koje se takođe mogu da se koriste kao kontejneri u kojima se čuva nektar: pčelinje sopstvene tegle meda.

Sledeći problem je odlučiti od čega će male ćelije biti napravljene. Pčele nemaju kljunove niti ruke da podignu stvari, ali su sposobne da proizvode vosak. Problem je u tome što treba mnogo napornog rada da bi se proizveo. Pčele moraju da potroše 230 grama meda da bi proizvele svega 30 grama voska. Stoga ne žele da ga rasipaju.

Dakle, potreban im je dizajn koji im omogućava da čuvaju najveću moguću količinu meda koristeći najmanju količinu voska.

Koji oblik to omogućava?

saceZamislimo na trenutak da su sve pčele morale da pohađaju akademiju za arhitekturu i idu na časove matematike.

Recimo da su pitali svog učitelja geometrije: „Koji oblik bi nam dao najviše prostora da čuvamo med, a zahteva najmanju količinu voska?“

Tada je učitelj geometrije odgovorio: „Oblik za kojim tragate je krug“.

Ostavivši pčele da se vrate na svoje probno mesto izgradnje i započnu sa građenjem košnice koristeći kružne ćelije. Posle nekog vremena, neki od njih bi primetili problem sa dizajnom: mali razmak između ćelija.

„Ne možemo ni da stanemo unutra! To je traćenje prostora!“, pomislili bi.

Stoga, ignorišući lekciju geometrije i uzevši stvar u svoje ruke, pčele se vratiše na tablu da iznova osmisle dizajn košnice.

Neko je predložio trouglove: „Možemo da koristimo trouglove. Pogledajte! Savršeno se poklapaju.“

Druga pčela je predložila kvadrate. Najzad, treća pčela uzviknu i reče: „Petouglovi izgleda da ne funkcionišu, ali funkcionišu šestouglovi! Hoćemo onaj oblik koji će koristiti najmanju količinu voska a moći da skladišti najveću količinu meda. Da, mislim da je to šestougao.“

„Zašto?“
„Više liči na krug od ostalih.“
„Ali kako da budemo sigurni?“

Da bi saznali, insekti industrijske arhitekte su izračunali površine trouglova, kvadrata i šestougla i otkrili da je šestougao zapravo oblik koji je pružao najviše prostora za skladištenje. Složili su se oko idealne veličine i vratili na posao.

Prostorno efikasna košnica koja je danas zaštitni znak pčela, verovatno je rezultat ovih pokušaja i pogrešaka, ali tokom dugih perioda evolucione istorije.

Kako bilo, isplatilo se. Zavirite u bilo koju košnicu – sa zaštitnim naočarima i mrežom na sebi, naravno – i videćete rezultat: prelepa kompaktna košnica kojom bi se svaki arhitekta ponosio da ju je dizajnirao.

honey_bees-1920x1080Najstarija svedočanstva o fenomenu zvanom košnica podario nam je Arhita Taranćanin, veliki genije starog veka, i ta svedočanstva pripadaju pitagorejskoj školi.

Arapski matematičar IX veka, Al – Horezmi govori o “idealnim šestouglima pčelinjim“ i o “visokoj matematici koja tamo vlada“ ali nedokučivoj.

Slede Kepler i Ruđer Bošković koji su ukazivali na “matematičku opravdanost“ svega pčelinjeg; fizičari Reomir Maks i još mnogi drugi nalazili su odgovore na pitanje oko izrade pčelinjeg saća.

Šestougaone strukture ne samo da su ekonomične nego su i izuzetno čvrste. Samo 40 grama pčelinjeg šestougaonog saća dovoljno je da prihvati čak 1814 grama meda.

U prirodnom pčelinjem gnezdu saće je postavljeno vertikalno sa horizontalno pozicioniranim šestougaonim ćelijama, nalik gomili pažljivo složenih nezarezanih grafitnih olovki. Saće ima dva lica sa šestougaonim ćelijama na obe strane. Ukoliko se pod pravim uglom pogleda kroz ćeliju može da se primeti obris rasporeda ćelija sa suprotne strane saća.

Centar osnove jedne ćelije nalazi se tačno naspram tačke u kojoj se stiču tri ćelije sa suprotne strane. A ako se pogleda pažljivije, može se videti da se osnova svake ćelije sastoji se od tri spojena identična romba koji ujedno predstavljaju trećinu osnove svake od susedne tri ćelije na suprotnoj strani saća.

d0bfd187d0b5d0bbd0b8d19ad0b5-d181d0b0d19bd0b5Svaki zid šestougaone ćelije pčelinjeg saća pripada zapravo dvema susednim ćelijama, čime se izbegava beskorisno dupliranje, što bi bio slučaj sa cilindrima ili većinom prizmi sa mnogougaonom osnovom.

Samo još trouglaste i četvrtaste ćelije mogu takođe da dele sve zidove između dve susedne ćelije, mada je za izgradnju šestugaonih potrebno najmanje voska – 18 odsto manje nego kod trouglastih ćelija, a 7 odsto u poređenju sa kvadratnim ćelijama.

_________________________________________________________________________________________

 

Izvor:goranagnjidicmath

________________________________________________________________________________________

KAKO DA ŽIVIMO ŽIVOT BEZ ILUZIJA…

tamoiovde-logoUvereni smo da vodimo živote čiji pravac utvrđuju racionalno donete odluke. Sagledavamo stvarnost kako jedino možemo – iz sopstvenog ugla, i često ne vidimo da je ta naša stvarnost obavijena velom iluzija koje zapravo vode glavnu reč…

индексPsiholozi, psihijatri pa čak i mnoge stare religije i filozofski pravci ukazuju na to da je jedini put ka istinskom zadovoljstvu, miru i sreći odstranjivanje iluzija ili privida stvarnosti koji nas stave u oklope i ophrvaju.

Međutim, upravo je tu kvaka: najteži zadatak koji imamo tokom života je iskrenost.

Naime, za život bez iluzija neophodno je sebi postaviti prava pitanja i iskreno odgovoriti na njih.

Psiholog Andrej V. Karpatov, tvorac savremenog modela psihologije koji vodi jedan od najboljih psihoterapeutskih centara u Rusiji je ovom pitanju posvetio čitavu knjigu koju je nazvao „Kako promeniti odnos prema životu“.

Kako i sam kaže na početku knjige, čovek je veliki zaverenik kome uspešno polazi za rukom ne samo da sakrije istinu od drugih već i da je sakrije od samog sebe. Ali ova taktika izbegavanja, nesuočavanja i skrivanja ne daje dobre rezultate jer čak i ako sami ne želimo da priznamo nešto, naše telo uvek zna i daje nam signale kada je to potrebno.

Često koristimo reč iluzija i često se govori o tome da su one zapravo naše najveće greške. A šta je zapravo iluzija? U psihoterapeutskom smislu iluzija je greška koju pravi naša svest: „Nekada ono što želimo doživljavamo kao da je stvarno, što izaziva more neprijatnih posledica. Ponekada su nam u strahu velike oči i u suštini bezazlene događaje vidimo kao pravu katastrofu.

Ili smatramo da smo ostvarili potpuno razumevanje sa nekim, a onda se ispostavi da taj neko ne samo da nas nije shvatio, podržao, već nas je čak obmanuo, izdao“.

U tom smislu govorimo o četiri osnovne iluzije: iluzija opasnosti, iluzija sreće, iluzija patnje i iluzija međusobnog razumevanja. Jedan od glavnih faktora kod formiranja iluzija jeste i odnos leve i desne hemisfere mozga. Desna strana je zadužena za primanje informacija i emocije, a leva za logičnu analizu i donošenje rešenja. Laički rečeno, desna strana prima informacije i doživljava ih, a leva razmišlja i preduzima korake.

Iako obe strane mozga sarađuju kako bismo mi imali kompletnu sliku stvarnosti, često dolazi do nesporazuma jer, kako kaže Karpatov, treba zamisliti da je desna strana egzaltirani slikar a leva strana šašavi matematičar pri čemu slikar uvek određuje ton saradnje.

Slikar prvi dobija informaciju, a matematičar se naknadno uključuje i određuje dejstvo na osnovu informacija koje je dobio, a koje su obojene emocijama. Leva polovina mozga ne dovodi u sumnju istinitost prvobitne informacije već uz pomoć logičkih argumenata potvrđuje njen karakter ma kakva ona zapravo bila.

Kako bilo, mi smo na neki način prepušteni toj raspravi koju vode dve polovine našeg mozga u kojoj se i rađaju ove četiri osnovne iluzije. Posledica ovih iluzija je često naše žalosno duševno stanje i treba preduzeti neke korake kako bismo u donošenju odluka mogli da se što više odmaknemo od iluzija.
Izvor:lovesensa.rs

_______________________________________________________________________________________

ZA ŠTA SAM ŽIVEO…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

bertrand-russell-02BERTRAND RASEL,

književnik, filozof i pacifista, nobelovac,

umro  je na današnji dan, 02. februara 1970. godine

___________________________________________________________________________________________

Bertrand Rasel – Za šta sam živeo

Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i  nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovečanstva. 

Ove strasti, kao snažni vetrovi, su me nosile tamo i amo po svojevoljnom kursu, iznad velikog okeana  patnje, dosežući  same ivice očaja.

Tragao sam za znanjem. Želeo sam da razumem ljudska srca. Želeo sam da saznam zašto zvezde sijaju.  Trudio sam se da shvatim  pitagorejsku moć po kojoj brojevi imaju uticaj nad tokom.  Nešto od toga, ali ne mnogo, sam i uspeo.

Ljubav i znanje  su me uzdizali  ka nebesima onoliko koliko su mi bili dostupni, ali me je sažaljenje  vuklo nazad ka  zemlji. Odjeci bolnog vapaja odzvanjanju u mom srcu. Deca koja umiru od gladi, žrtve tlačenja i mučenja, bespomoćni stari ljudi koji su teret svojoj deci, i čitav svet samoće, siromaštva i zlopaćenja  koji pravi ruglo od onoga što  ljudski život treba  da bude.  Čeznem da ublažim to zlo, ali to  ne mogu,  zato i  sam patim.

To je bio moj život.  Nalazim da je bio vredan življenja, i rado bih ga proživeo ponovo da mi se za to ukaže prilika.

Tragao sam za ljubavlju, jer  pre svega, ona  donosi  ushićenje;  tako snažno ushićenje  da bih često žrtvovao ostatak života za nekoliko sati ove radosti.  Tragao sam za njom, zatim,  jer olakšava samoću, tu užasnu samoću u kojoj prestrašena svest gleda preko ruba sveta u hladni, nedokučivi , beživotni bezdan.  Tragao sam za njom, naposletku, jer sam u  ljubavnom  sjedinjenju,  u čudesnoj minijaturi,  video naznake  vizije neba koje su sveci i pesnici zamišljali.

To je ono za čim sam tragao, iako to  može delovati  previše  za jedan  ljudski život, to je ono što sam, na kraju, i  pronašao.

***

Pretpostavljao sam do tog vremena da je poprilično uobičajeno da roditelji vole svoju decu, ali me je rat ubedio da je to ipak redak slučaj. Pretpostavljao sam da mnogi ljudi vole novac  više od bilo čega drugog, ali sam otkrio da razaranje  vole još i više. Pretpostavljao sam da su intelektualci odani istini, ali sam otkrio da ni deset posto njih ne ceni istinu više od popularnosti.

***

Kao zaljubljeniku  istine, nacionalna propaganda svih ratobornih nacija mi se smučila. Kao zaljubljeniku civilizacije,  vraćanje u varvarstvo me užasnulo.

***

Živeo sam u potrazi za vizijom kako ličnom, tako i onom  društvenom. Ličnom,  da se postaram za ono što je plemenito, za ono što je lepo, za ono što je pitomo, kako bih omogućio trenucima spoznaje da daju  mudrost zemaljskim vremenima.   Društvenom : da zamislim društvo koje će tek biti stvoreno, u kom se osobe razvijaju u slobodi, i  u kom će mržnja, pohlepa i zloba izumreti jer neće biti ničega da ih hrani.

U ovo verujem, a svet sa svim svojim užasima,  još nije uspeo da me  pokoleba.

*iz  predgovora autobiografije Bertranda Rasela Za šta sam živeo

Izvor:promenaideja.wordpress.com/

_________________________________________________________________________

Poruka Bertranda Rasela budućim pokoljenjima

Bertrand Rasel za  tv emisiju  Licem u lice na BBC-u 1959. godine:

Šta mislite da je vredno poručiti budućim pokoljenjima o životu koji ste proživeli i lekcijama koje ste kroz život  usvojili?

Želeo bih da prenesem  dva zapažanja, jedno intelektualno i jedno moralno. Intelektualno zapažanje je sledeće: Kada izučavate  bilo koju materiju, ili uzimate u obzir neku filozofiju , pitajte  se samo kakve su činjenice i kakva je istina  koju  te činjenice potkrepljuju. Nikada ne dozvolite da vas zavede ono u šta želite da verujete, ili ono za šta mislite da bi bilo društveno blagotvorno kada bi se u to verovalo. To je intelektualno zapažanje koje bih želeo da im prenesem.

Moralno zapažanje koje bih želeo da im  prenesem je veoma jednostavno … rekao bih  ljubav je mudrost, mržnja je nepromišljenost. U ovom svetu koji postaje sve tešnji  i povezaniji moramo naučiti da podnosimo jedni druge.  Moramo da naučimo da se iznesemo sa činjenicom da neki ljudi govore stvari koje se nama ne sviđaju. Jedino na taj način možemo živeti zajedno, a ako hoćemo da živimo, a ne  da umremo  zajedno,  mi moramo steći  dar  saosećajnosti  i trpeljivosti    koji  su ključni  za opstanak ljudskog roda na ovoj planeti.

Izvor:promenaideja.wordpress.com/

___________________________________________________________________________________________

Bertrand Rasel (engl. Bertrand Russell; Trelek, 18. maj 1872Penhrindejdrajt, 2. februar 1970) bio je britanski filozof i matematičar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. godine.

rasel-1Rasel kao filozof i logičar

U matematici je poznat po Raselovom paradoksu koji je ukazao na propuste u naivnom (neaksiomatskom) zasnivanju Kantorove teorije skupova.

Privatni život

Bertrand Rasel (u originalu Bertrand Arthur William Russell, 3rd Earl Russell) rođen je 18. maja 1872. godine u plemićkoj porodici. Veoma rano je ostao bez roditelja, majka mu je umrla kada je imao 2 godine, a otac kada je imao 4. Ostali su on i njegov stariji brat Frenk (budući drugi Erl Rasel). O njima se brinuo njihov deda Erl Rasel (lord Džon Rasel) koji je bio predsednik britanske vlade 40-ih godina 19. veka, i dedina žena iz drugog braka. Kum mu je bio filozof DŽon Stjuart Mil. Rasel nije ispunio njihova očekivanja što se tiče ženidbe i decembra 1894. se oženio Amerikankom Alis Smit (engl. Alys Pearsall Smith). Alis je bila protestantkinja i to puritanskih shvatanja. NJihov brak je završen razvodom 1911. godine. Rasel nije bio uvek veran bračnom životu, poznate su bile dve ljubavne afere sa čuvenim damama od kojih je jedna bila glumica.

Bertrand Rasel je studirao filozofiju i logiku na Univerzitetu Kembridž od 1890. godine. Postao je član Triniti koledža 1908, godine. 1920. je putovao u Rusiju i posle toga predavao u Pekingu filozofiju jednu godinu dana. 1921. kada je izgubio profesorski posao oženio se Dorom Rasel (rođenom Blek) i sa njom je imao sina DŽona (John Conrad Russell, kasnije ga nasledio kao četvrti Erl Rasel) i ćerku Ketrin (Katharine Russell udata Tait). Rasel se u ovo vreme ispomagao tako što je pisao popularne knjige iz oblasti fizike, etike i obrazovanja za laike. Sa suprugom Dorom on je osnovao eksperimentalnu školu „Beacon Hill“ (u prevodu „Svetionik na bregu“) 1927. godine.

Posle smrti starijeg brata, Rasel 1931. godine postaje treći Erl Rasel. Međutim on se veoma retko pozivao na ovu titulu. Supruga Dora ga je izneverila u preljubi sa jednim američkim novinarom i Rasel se 1936. oženio po treći put. Nova supruga mu se zvala Patriša, bila je oksfordski student i guvernanta Raselove dece 1930. godine. Sa njom je imao jednog sina po imenu Konrad. U proleće 1939. preselio se u Santa Barbaru i predavao na univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu. Bio je postavljen za profesora na Siti koledžu u NJujorku odmah posle toga, ali posle javnog negodovanja postavljenje je povučeno; njegovo radikalno mišljenje učinilo ga je moralno nepodobnim za predavača na ovom koledžu. U Britaniju se vratio 1944. i ponovo je predavao na Triniti koledžu.

1952. u svojoj osamdesetoj godini, Rasel se ponovo razveo i oženio četvrti put suprugom Edit, sa kojom se poznavao još od 1925. godine.

Bertrand Rasel je napisao tri toma svoje autobiografije krajem 1960-ih godina i preminuo je 2. februara 1970. u Velsu u svojoj 98. godini. NJegov pepeo je rasejan u planinama Velsa.

Treba pomenuti i da je Rasel poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom 50-ih i 60-ih godina dvadesetog veka.

Titulu Erla od Bertranda Rasela nasledio je najpre njegov sin DŽon Rasel (kao 4. Erl Rasel), a potom mlađi sin Konrad Rasel (kao 5. Erl Rasel). Konrad Rasel je izabran za naslednog plemića u britanskom Domu lordova, on je ugledni britanski naučnik.

____________________________________________________________________________________________

Raselov čajnik

Raselov čajnik je analogija filozofa Bertranda Rasela kojom ilustruje tvrdnju da nije na skeptiku da opovrgne baze onog što je nemoguće proveriti u religiji, nego da je na verniku da ih dokaže.

Princip

U članku koji se zove „Is there a God?“, napisanom 1952. godine za časopis Illustrated Magazine (ali koji nikad nije bio objavljen), Rasel je napisao:

„Mnogi pravoverni ljudi smatraju kako je posao skeptika da obore usvojene dogme, a ne dogmatika da ih dokažu. Ovo je, naravno, greška. Ako bih rekao da porcelanski čajnik kruži po eliptičnoj orbiti oko Sunca, između Zemlje i Marsa, niko ne bi mogao da ospori moju tvrdnju, pod uslovom da sam bio pažljiv i napomenuo kako je čajnik isuviše mali i da se ne može videti ni kroz najmoćnije teleskope. Ako dalje kažem kako je, s obzirom na to da moju tvrdnju niko ne može oboriti, nedopustivo da ljudski razum u nju sumnja, s pravom bi se moglo reći da govorim besmislice. Međutim, ako bi postojanje ovakvog čajnika bilo potvrđeno u drevnim knjigama, ako bi se svake nedelje slavio kao sveti predmet i ideja o njemu utiskivala u umove dece u školama, oklevanje da se poveruje u postojanje takvog predmeta postalo bi znak ekscentričnosti, a sumnjičavac bi privukao pažnju psihijatra u doba prosvetiteljstva ili inkvizicije u ranijim vremenima.“

Raselov paradoks

Kantorova teorija skupova sa kraja 19. veka nije bila zasnovana aksiomatski pa se zato nazivala naivna teorija skupova. Međutim ona je implicitno u sebi sadržala nekoliko aksioma od kojih je jedna bila da za svako svojstvo možemo formirati skup svih elemenata koji imaju to svojstvo.

Polazeći od ove aksiome Bertrand Rasel je 1903. konstruisao paradoks, po njemu nazvan Raselov paradoks koji je oborio naivnu teoriju skupova. Taj paradoks se može iskazati na više načina i u više formi a suština je sledeća:

Ako za svako svojstvo postoji skup svih objekata koji zadovoljavaju to svojstvo onda to isto važi i za svojstvo „skup ne pripada sam sebi“. Ovo svojstvo je vrlo prirodno jer je vrlo teško naći skup koji pripada sam sebi. Označimo sa X skup objekata za koje važi ovo svojstvo. Da li X pripada sam sebi? Ako pripada onda znači da zadovoljava svojstvo „skup ne pripada sam sebi“ što je kontradikcija. Ako pak ne pripada sam sebi onda će da zadovolji traženo svojstvo pa će baš da pripada sebi, što je opet kontradikcija.

Do pojave ovog paradoksa verovalo se u nepobitnost matematičke istine i neprotivurečnost Kantorove teorije skupova. Posle Raselovog paradoksa usledila je i serija drugih paradoksa od kojih posebno izdvajamo Rišarov paradoks. Njihovom pojavom matematička građevina je bila ozbiljno uzdrmana do samih temelja i pretila je opasnost da se sruši. Kriza matematike je rešavana pojavom novih pravaca (Rasel – logicizam, Brauerintuicionalizam, Hilbertformalizam).

Jedna varijanta iskazivanja Raselovog paradoksa je: Postoje katalozi knjiga iz biblioteke. Ti katalozi se takođe smatraju za knjige. Neki katalozi sadrže sebe, a neki ne (u katalogu). Možemo posmatrati jedan novi katalog u koji su popisani svi katalozi koji ne sadrže sebe. Da li ovaj katalog sadrži sam sebe? Ponovo će oba slučaja analiziranja dovesti do kontradikcije.

Jedno od mogućih prevazilaženja Raselovog paradoksa je da se skup svih skupova ne smatra za skup, nego za klasu (klasa je ovde uopštenje pojma skupa).

sr.wikipedia.org/

___________________________________________________________________________________________

Rasel u Njujorku

Bertran Rasel, jedan od utemeljivača analitičke filozofije i nepokolebljivi humanista, u Njujorku je doživeo neke od najtežih trenutaka u svojoj karijeri

NYCVremenska tačka u kojoj Bertran Rasel stiže u Njujork je 1940. godina. Čuveni engleski filozof, matematičar, logičar, istoričar i društveni reformator, u Njujork stiže nakon angažmana na Univerzitetu u Čikagu. Njegov boravak u Njujorku propraćen je skandalom – nakon javnog pritiska zbog stavova o seksualnom moralu iznesenim u nekoliko knjiga, on dobija otkaz.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1950), pisac knjiga i svestrani filozof, u Njujorku dobija titulu „moralno nepodobnog“. Sudija koji je vodio slučaj bio je irski katolik Džon Mekgijan, koji je na osnovu Raselovih polazišta u knjigama O obrazovanju, U šta verujem, Obrazovanje i savremeni svet i Brak i morali doneo zaključak da je Rasel „nepodoban za podučavanje filozofije“. U ovim knjigama Rasel je, između ostalog, zagovarao seks pre braka.

Sud donosi presudu kojom Raselova žalba biva odbijena, a tadašnji gradonačelnik Njujorka La Gvardija ukida sredstva iz budžeta za njegovu poziciju na Univerzitetu. Mnogi intelektualci, koje je predvodio Džon Djui, protestovali su zbog ovakvog tretmana. Ajnštajnov slavni aforizam: „Veliku umovi su uvek nailazili na nasilnu opoziciju od strane mediokritetskih umova“, nastao je upravo u njegovom otvorenom pismu podrške Raselu. Djui je zajedno sa Horasom M. Kalenom objavio zbirku članaka o ovoj aferi pod nazivom „Slučaj Bertran Rasel“.

Rasel se ubrzo pridružio Fondaciji „Barns“, gde je raznovrsnoj publici držao niz predavanja o istoriji filozofije. Ova predavanja poslužila su kao osnov za njegovu knjigu Istorija zapadne filozofije, prvi put objavljenu 1946. godine. Istorija zapadne filozofije je postala najprodavanija knjiga 20. veka iz oblasti filozofije i neprikosnovena kao uvod u zapadnu filozofiju. Posle razlaza sa Barnsom, Rasel se iz Amerike ponovo vraća u Evropu.

Rasel se danas uglavnom smatra jednim od utemeljivača analitičke filozofije, a baveći se gotovo svim oblastima ove nauke, najplodniji je bio na polju metafizike, filozofije i logike matematike, filozofije jezika, logike i epistemologije.

Rasel i humanizam

Rasel je poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka. Iako je tokom života nailazio na osude kao kritičar svake vrste dominacije proizašle iz vlasništva, države ili u oblasti međurasnih i međupolnih odnosa, Rasel nikada nije odstupio od borbe za bolje i humanije društvo: jedno vreme je predesedavao Međunarodnom sudu za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu. Čak je i u poznoj starosti nastupao kao angažovani humanista: u 89. godini je zatvoren kao vođa i učesnik antinuklearnih demonstracija. Umro je u 98., a njegov pepeo rasut je u planinama Velsa.

Tekst: Ljiljana Ilić/Mapa: Stefan Unković/Izvor:elementarium.cpn.rs/

___________________________________________________________________________________________

BERTRAND RUSSELL

HUMANISTIČKA SEKCIJA ZAJEDNICE HUMANITAS

russellFilozof i humanist Bertrand Russell jedna je od najistaknutijih ličnosti XX. stoljeća. Bio je neumorni kritičar svoga doba, ali i reformator koji je ukazivao na moguće putove rekonstrukcije suvremenog svijeta. Bertrand Russell je bio vrlo kontroverzna ličnost, predmet vrlo različitih pa i posve suprotnih ocjena. Od djetinjstva do duboke starosti njegovo zanimanje je bilo usmjereno u dva pravca: jedan čine matematika i filozofija, a dugi – povijest i politika, područje koje ih spaja je etika.

Rassell je čitavoga života preispitivao principe i granice ljudske spoznaje i ljudskih vrijednosti, a svojim držanjem u svim ključnim društveno-političkim događajima XX stoljeća skretao je na sebe pozornost svjetske javnosti. Bio je i filozof i javna ličnost u životu svoje zajednice, poput Sokrata. I kao što je bilo suđeno Sokratu zbog – hule na bogove, kršenja važećeg morala te kvarenja mladeži, i Russell je bio dva puta osuđen od engleske demokracije – prvi put (na šest mjeseci) zbog pacifizma u I. svjetskom ratu, a drugi put kad je u dubokoj starosti podsticao građane da sjedeći na ulicama štrajkaju te se drugim miroljubivim sredstvima suprotstave nuklearnoj politici.

Russell je bio čovjek koji je svoje etičke principe živio. Pored „Komiteta stotine“ osnovao je i Fondaciju za istraživanje mogućnosti očuvanja mira. Zajedno s Einsteinom bio je osnivač Pagvaškog pokreta, u kojem se okupljaju najistaknutiji znanstvenici i humanisti svijeta da kao ljudi od znanosti i mislioci, odgovorni pred poviješću, upozore na opasnosti koje nastaju prihvaćanjem utrke u naoružanju te da predlože mjere za otklanjanje ratne opasnosti. Možda je osnivanje „Russellovog suda“ za utvrđivanje zločina u Vijetnamu vrhunac Russellove predanosti miru i čovječanstvu. Russel je bio uvjeren da, kada zakoni zemlje proturječe zakonima humanosti, odgovorni građanin treba izabrati zakone humanosti.

Bertrand Russell rođen je 1872. godine u uglednoj aristokratskoj obitelji, poznatoj po svom učešću u političkom životu Engleske od vremena Henrika VIII. Roditelji su Bertrandu izabrali za odgajatelja jednog slobodnog mislioca, ali zbog njihove prerane smrti odgojila ga je baka, škotska prezbiterijanka. Kada je kao jedanaestogodišnjak učio Euklidovu geometriju nije se mogao pomiriti s tvrdnjom da se aksiomi ne mogu dokazati, te je odlučio uporno tragati za osnovnim principima koji bi bili apsolutno nesumnjivi i dokazivi. Drugi važan trenutak u njegovoj mladosti je bio kada je, poput Descartesa, došao do zaključka da se u sve može posumnjati osim u vlastitu egzistenciju.

U dobi od 15. do 18. godine života intenzivno se bavio ispitivanjem religijskih dogmi, u nadi i želji da će naći racionalne razloge da bar neku prihvati, ali ih je – jednu po jednu – sve odbacio kao neosnovane. Najznačajnija godina u njegovom intelektualnom razvoju je godina 1900., kada je prisustvovao međunarodnom kongresu filozofa u Parizu. Tu je bio impresioniran talijanskim filozofima koji su pokazivali naročitu preciznost u mišljenju i izlaganju, a koju nije nalazio kod drugih filozofa. Slijedećih 10 godina života posvetio je matematici.
Nakon objavljivanja The Principles of Mathematics 1903. godine, zajedno s učiteljem Whitheadom pripremio je obimno trosveščano djelo Principia Mathematica, u kojem je izvršena redukcija aritmetike na logiku.

Dvije su crte Russellovog karaktera bile stalne: zainteresiranost za istinu, s jedne strane, i za dobrotu, s druge strane. Pomalo zamoren matematikom i nezadovoljan rezultatima koje nudi filozofija, uporno si je postavljao pitanje: postoji li ikakvo znanje na svijetu koje je tako sigurno da nijedan razborit čovjek ne može u njega posumnjati, te što treba učiniti da život na zemlji postane sretniji. Stoga su pored matematike i filozofije najveće Russellove preokupacije bile povijest i politika. Nakon dugih lutanja zaključio je da se pouzdano znanje može tražiti jedino oslanjajući se na znanost i ljudsko iskustvo.

Zanimljivo je da je Russell nakon izbijanja I. svjetskog rata došao do zaključka da je ratu sklona većina tzv. običnih ljudi, te da državnici i diplomati nisu jednini krivci za izbijanje ratnih sukoba. Snažni osobni pacifizam je Russella odveo u iskreno simpatiziranje Oktobarske revolucije, ali samo dok 1920. godine nije posjetio SSSR. Nakon toga, premda je izgubio svako povjerenje u kapitalizam, odlučno se suprotstavio boljševičkom socijalizmu. Osjetio je iskrene simpatije prema tradicionalnim vrijednostima drevne kineske kulture, premda je naslućivao da bi se i ona uskoro mogla boljševizirati. Jedini element u europskoj civilizaciji koji je cijelog života cijenio je onaj koji je došao od starih Grka.

Odbačen od svoje klase zbog opora ratu i oštre kritike kapitalističkog načina života, napušten od ljevice zbog kritike boljševičkih metoda izgradnje socijalizma, Russell je dugo bio usamljeni mislilac i socijalni reformator. Držao je da je osnovni problem suvremenog svijeta u tome kako uskladiti industrijalizam s humanističkim načinom života, posebice s individualnom slobodom. Doživio je mnoge javne napade u tisku, a godine 1940. odbijena mu je bila kandidatura za predavača na američkom sveučilištu New York City College, s obrazloženjem da u svojim spisima bogohuli i opovrgava sve vrijednosti te da mu se ne smije dopustiti da kvari mladež.

Potkraj života Russel je ipak dobio javna priznanja, ne samo Nobelovu nagradu za književnost, nego i brojna priznanja u znanstvenoj i progresivnoj javnosti vlastite zemlje i svijeta.

Svoj vlastiti filozofski sustav Russsell je počeo izgrađivati oko 1898. godine. Na liniji racionalizma XVIII. stoljeća, ponesen rezultatima moderne znanosti, Russell je pokušavao spojiti empirizam i racionalizam, dedukcionizam i indukcionizam, pa čak i nadići suprotnost između materijalizma i idealizama, nastojeći zasnovati novu filozofiju, koja bi bila u odlučnom protustavu prema svakoj metafizici. Često je mijenjao svoja gledišta, odbacivao jedna a usvajao druga, dakako, isključivo u smislu njihova daljnjeg razvoja i usavršavanja. Mnogi njegovi kritičari pogrešno su mu zamjerali da je svakih nekoliko godina proizvodio novi filozofski sustav. Nešto je, naime, ipak bilo konstantno u Russelllovoj filozofiji: logički atomizam, odnosno metoda logičke analize. Logički atomizam on opisuje kao metodu analize stvarnosti čiji su posljednji rezultati logički atomi (ne posljednje čestice materije, nego logičke ideje o posljednjim elementima od kojih su sačinjeni analizirani predmeti stvarnosti). Premda je neko vrijeme bio dualist, vjerujući da realno postoje „duh“ i „materija“, kao nezavisni entiteti, koji se ne mogu svesti jedan na drugi niti na nešto treće, kasnije je zaključio da rezultati moderne znanosti takvu podjelu ne dopuštaju, te da je ona ušla u filozofiju iz religije. Jedna od sigurno najbitnijih posebnosti njegove filozofije je bila razdvajanje filozofije prirode i filozofije vrijednosti.

Russell je u etici XX. stoljeća dao značajne priloge. Došao je do originalnih rješenja o gotovo svim bitnim pitanjima etike, inspirirao je neke nove orijentacije u meta-etici. Suvremena meta-etika je vrlo kritična prema cjelokupnoj ranijoj filozofiji morala. Moderni etičari tvrde da su njihovi prethodnici u povijesti postupali nekritički: oni su, naime, najprije utvrđivali najviše dobro, te onda iz njega izvodili pravila i norme za moralnu praksu.

Etička teorija Bertranda Russella nije jedinstvena. On je i u tom području duhovne djelatnosti, kao i u drugima, mijenjao svoje poglede. Kao što je u sferi znanja sve rigoroznije primjenjivao metodu logičke analize, vodeći se trajnim motivom spoznaje istine, tako je i u etici, rukovođen trajnom težnjom da pridonese ostvarenju sretnog života za sve ljude, stalno tragao za prirodom vrijednosnog fenomena i formulom univerzalne ljudske suglasnosti u pogledu najviše vrijednosti, cilja i smisla života, kao i kriterija ljudske djelatnosti. Dok je u prvoj fazi (etičkog intuicionizma) Russell smatrao da su vrijednosti nenaturalna, ali objektivna svojstva stvarnosti, u drugoj je fazi vidio vrijednosti kao izraze naših želja (etički emotivizam). Moralni subjekt on vidi kao nepogrešivog suca u izboru ciljeva i vrijednosti. Time se suprotstavio apsolutizmu i autoritarizmu u etici, te je ovakava teorija smatrana psihološkom osnovom demokratske teorije slobode.

Naglašavanjem uloge emocija i želje Russell je inspirirao čitav etički emotivistički pokret, koji je postao najdominantniji u anglosaksonskim zemljama. Ali Russell nije ostao na čisto emotivističkim pozicijama, nego je produžio tražiti objektivnu osnovu etičkih stavova, te je došao do značajnog zaključka da oni ne izražavaju samo subjektivne želje nego i nešto općenitije po svom sadržaju. Po tom Russellovom shvaćanju etika ima zadatak utvrditi opće principe iz kojih se onda mogu izvesti pravila ponašanja. U raznim vremenima u različitim krajevima, pa i u istoj zajednici u isto vrijeme, postoje različita pravila ponašanja. Russell postupno prelazi od subjektivnog etičkog emotivizma prema objektivno-društvenom emotivizmu. On misli da moralni i pravni kodeksi moraju biti prilagođeni promjenama uvjeta, imajući u vidu opće dobro za sve, a to je: dobar život, ispunjen srećom, inteligencijom, razumijevanjem i ljubavlju. Ne može biti „dobro“ jednostavno ono što se želi, jer – ljudske se želje sukobljavaju. Neka moralna načela kao da su općeljudska, univerzalna, i bez njih, čini se, nijedna ljudska zajednica ne bi mogla opstati. Ta načela mogu se gotovo empirijski utvrditi.

Inače, moralna pravila, drži Russell, treba poštivati samo ako imaju dobre posljedice, u suprotnom treba ih mijenjati. Moralna pravila su, pri tome, otjelovljena u čovjekovoj savjesti. Tri su kriterija za opravdanje moralnih postupaka: 1. autoritet moralnih pravila, 2. savjest i motiv, 3. posljedice. One želje koje nisu u suglasnosti s općim željama čovječanstva nisu vrijedne ili moralne želje. Tako se etika približava politici. U ovoj fazi (etičkog naturalizma) Russel tvrdi da se pojam „dobro“ može definirati i da se etika mora povezati s politikom, te se u tom smilsu može i znanstveno tretirati. Time je, zapravo, Russel odbacio ne samo svoj početni stav o neodredljivosti „dobra“ te kasniju poziciju o etičkim stavovima kao izrazima ličnih želja, nego i stav o nedokazivosti osnovnih etičkih vrijednosti. U posljednjoj fazi svojih etičkih promišljanja on etiku postavlja usporedo s ostalim vrstama znanja, premda s manjim stupnjem egzaktnosti, analogno prirodi samog predmeta. Dok je ranije mislio da etička objektivnost može biti politička, a ne logička i empirijska, on kasnije ide korak dalje i tvrdi da su vrijednosne i moralne propozicije deskriptivne i istinite ili pogrešne. Moralni su sudovi faktički i znanstveni, premda su bazirani na željama.

Etička vjerovanja su kroz povijest imala dva vrlo različita izvora: jedan politički i drugi povezan s osobnom religioznošću i moralnim uvjerenjima. U Starom zavjetu oni se pojavljuju odvojeno, jedan kao zakon, a dugi kao proroci. S ovim dualizmom se mora računati, jer bez građanske moralnosti zajednice nestaju, a bez osobne – njihovo održavanje nema vrijednosti. Pri tome Russell odbacuje svaki autoritet u etici, bio to Bog, istina ili savjest, što je sve u sebi kombinirao tradicionalni moral, te drži da se mogu objektivno postaviti temeljne etičke propozicije, kao da su znanstvene. Njegova je teorija bazirana na emocijama, rukovođena znanjem te okrenuta općedruštvenoj suglasnosti.

Russell je antitradicionalno i antimetafizički orijentiran, u duhu moderne znanosti, u kojoj traži oslonac, te na osnovi rezultata znanosti, povijesti ljudske misli i ljudskog iskustva, stojeći čvrsto na empirijskom tlu, on zasniva svoje refleksije o čovjeku, razbacane po brojnim djelima.

Čovjek je, smatra Russell, dio prirode, a ne nešto što bi prirodi bilo suprotstavljeno. Čovjek je prirodni fenomen. Čovjekovi misaoni i tjelesni pokreti slijede iste zakone koji opisuju kretanje zvijezda i atoma. Kao dio fizičkog svijeta, koji sam po sebi nije zanimljiv, čovjek je kao i ostala materija komponiran od elektrona i protona, te kao i oni podliježe istim zakonima koji vladaju u cijelom svemiru.

Sa stajališta svemirske beskrajnosti život je nevažan fenomen; vrlo malo zvijezda imaju planete, vrlo malo planeta može podržavati život. A i na zemlji život pripada samo maloj količini materije blizu zemljine površine; dugo vremena nije bilo života na zemlji i jednom će ga vjerojatno nestati. Stoga se živa materija ne može uzeti kao svrha cijelog stvaranja univerzuma. Ali ne postoji niti neki neutralni arbitar koji bi mogao ocijeniti vrijednost čovjeka u svemiru. Čak ako se i uzme da su ljudi vrhunac stvarateljskog akta, ipak im nešto nedostaje u sjaju.

Čovjek je samo jedna vrsta živih bića na ovoj planeti. Mi ne znamo da li na nekom drugom planetu također postoje racionalna bića. Mi malo znamo o svojoj biti. Samo je djelomično poznata povijest čovječanstva, a budućnost ljudskog roda je potpuno neizvjesna. Pretpostavlja se da se čovjek izdvojio iz životinjskog svijeta prije milijun godina. Čovjekovo je postojanje dugo u odnosu na povijesno vrijeme, ali je vrlo kratko u odnosu na geološke epohe.

Russell se zalaže za znanstveni pristup ljudskoj prirodi i motivima ponašanja pojedinaca i grupa. On sam ustvrđuje da su kod ljudi primarni oni motivi koji su vezani za održanje: hrana, krov nad glavom, odjeća i razmnožavanje, Ali kada je ovo zadovoljeno, drugi, sekundarni, motivi postaju vrlo jaki: prisvajanje, rivalstvo, zavist i ljubav prema moći. To su, zapravo, najvažniji ljudski motivi, i većina ljudskih aktivnosti može se svesti na te temeljne motive, drži Russell. Pri tome se Russell poziva na istraživanja psihologa, koja su otkrila što je naslijeđeno, a što stečeno u karakteru odraslog čovjeka. Kod novorođenčeta se mogu zamijetiti tri instinkta, pored osnovnoga za hranjenje: novorođenče je zastrašeno kad je bez zaštite, ono je ljuto kad je previše utegnuto i ono je zadovoljno kad ga se miluje.

Kao što je shvaćanje razvoja univerzuma u smislu progresivnog ili regresivnog kretanja znanstveno neutemeljeno, tako i pridavanje svemirske važnosti ljudskim nadama i strahovima nije znanstveno opravdano. Strah i nada su počesto ljudske tvorevine, one dolaze iz vremena čovjekovog djetinjstva i boravka u džungli. Za čovjekovo oslobađanje od strahova potrebna je prije svega istina o samom sebi, a ne tradicionalni i nepotrebni mitovi.

Ljudski duh, kao i tijelo, ima dvije komponente – nasljednu i stečenu. Dok je za tijelo bitna nasljedna, za duh je važna stečena komponenta. Duh i njegova sposobnost učenja su ono najvažnije po čemu se čovjek razlikuje od životinje. Prema nekim antropolozima razvoj čovjeka i njegovog mozga trajao je oko 500 000 godina, od tada se čovjekova prirodna inteligencija nije bitno promijenila. Najbolji dječak od prije 500 000 godina, koji bi imao sve uvjete za školovanje, uspio bi u učenju kao i njegov suvremeni vršnjak.

Russell ističe da je moguće mijenjati ljudsku prirodu i da se ljudska bića mijenjaju brže no životinjske vrste, a civilizirani čovjek brže od neciviliziranog. Prema Russellu, isto kao i prema shvaćanjima francuskih materijalista XVIII. stoljeća, svako je ljudsko biće produkt nasljeđa i utjecaja okoline, odgoja i mogućnosti za akciju. Stoga Russell baš kao i oni zahtjeva promjenu okolnosti putem odgoja ljudi, premda nije jasno – tko će odgajati odgajatelje, kad su i oni produkt sredine koju treba preodgajati. Russell prihvaća da postoje stanovite prirodne predispozicije, različite kod različitih naroda, a koje zajedno s vanjskim uvjetima stvaraju određene karaktere, ali on kategorički odbacuje tvrdnje da se ljudska priroda ne može ni malo promijeniti. Doduše, on priznaje da promjenjivost ljudske prirode ima i svoje granice.

Istražujući ljudsku prirodu, odnosno čovjeka kao vrstu među drugim vrstama, Russell je došao do zaključka da su u osnovi svih ljudskih aktivnosti prirodni impulsi (pri čemu ne pravi razliku između tih impulsa i instinkta, ostavljajući nas u neizvjesnosti da li je instinkt u osnovi ljudske prirode kao i kod životinja, ili je impuls za ljude ono što je instinkt za životinje, a ne znamo niti da li je impuls ili instinkt onaj posljednji element koji se ne može svesti na nešto još osnovnije ili elementarnije).

Ti impulsi su usađivani duboko u ljudsku prirodu, kroz stoljeća čovjekovih odnosa s prirodom, s drugim drugim ljudima i sa samim sobom, i to kroz selekciju. Po svojim impulsima čovjek je kompleksniji od svih drugih životinja. Nije poželjno slabljenje tih impulsa, nego njihovo upravljanje prema životu i rastu, njihova konstruktivnost. U tome mogu ključnu ulogu odigrati odgoj i obrazovanje, kako u djetinjstvu i mladosti, tako i, kasnije, kroz društvene institucije i cjelinu društvenih odnosa.

Razum, inače, nije niti može biti uzrokom ljudske aktivnosti, nego samo njen regulator. On nema veze s izborom cilja – izbor cilja određuju impulsi, razum ima presudan značaj u izboru sredstva, puta prema ostvarenju cilja koji se želi postići. Impulsi po sebi, kao i priroda po sebi, etički su neutralni. Ali je na ljudima da na osnovi impulsa učine što mogu od svog života. Pri tome važno je istaći, drži Russell, da se ništa dobro, vrijedno i sretno ne može postići protiv impulsa. Russell se oštro suprotstavlja onim koncepcijama života, naročito religioznim, koje čovjeka određuju kao prije svega duhovno biće, te ignoriraju životne impulse.

Premda je po svojoj instinktivno-impulsnoj strukturi čovjek sličan životinjama, ima, drži Russell, i bitnih razlika između čovjeka i životinja. Neke od tih razlika su emocionalne, a neke intelektualne. Jedna od emocionalnih razlika je da su neke ljudske želje, u odnosu na životinjske, u biti bezgranične, nemoguće ih je u potpunosti zadovoljiti. Imaginacija neumorno tjera i iscrpljuje ljudska bića. Ono što je čovjeku potrebno za sreću čovjeku je nemoguće ostvariti, jer su zemaljske mogućnosti ograničene. Ljudi se žele proširiti dokle god im seže mašta, a životinje su zadovoljne s postojanjem i reprodukcijom.

Što se čovjekove društvenosti tiče ona nije specifično ljudska osobina. Suradnja i jedinstvo grupe imaju osnovu u instinktu koji nalazimo kod svih društvenih životinja (najpotpunije kod mrava i pčela). Ali socijalni život mravi i pčela je mehanički i statičan, dok ljudi, premda nalaze korisnim živjeti u zajednici, imaju uglavnom individualne želje. Otuda teškoće socijalnog života i potreba za stanovitom vlasti u zajednicama. Čovjek, naime, nije potpuno društven, kao što su to pčele i mravi, nego je poludruštvena životinja. Neki su mu impulsi društveni, a neki individualni. Pri tome, prema Russellu, ne može se reći da je samački dio ljudske prirode manje vrijedan od socijalnog. Mistici, pjesnici, umjetnici, znanstvenici – u svom najunutrašnjijem biću su osamljeni.

Od svih socijalnih grupa nesumnjivo je instinktivno najjača obitelj. Za potpunu harmoniju u obitelji bio je dovoljan incest-tabu, ali je on za pleme morao biti proširen raznim složenim pravilima egzogamije i dopunom u vidu običaja i moralnih normi. Tu su običaji održali pobjedu nad instinktima. Pri tome jedna plemenska pravila vrijede za članove plemena, a druga za strance izvan konkretne plemenske zajednice, na jednoj strani stoji solidarnost, a na drugoj sumnjičenje, rivalstvo i rat.

Sve što je pogrešno u ljudskim odnosima, misli Russell, dolazi otuda što individualistički impulsi pretežu nad grupnim ili obratno. Socijalna kohezija ne može biti efikasna ako nema psihološku dopunu u osjećajima pojedinaca. Socijalna kohezija je djelomično instinktivna, a djelomično razumna. Socijalna kohezija je započela lojalnošću prema krvnoj grupi, ona je bila pojačana strahom od neprijatelja, te je rasla djelomično prirodno, a djelomično namjerno, dok nije dostigla velike sinteze kakve danas poznajemo u vidu nacija.

Russell drži da najvišu vrijednost treba tražiti u pojedincu, a ne u kolektivu. Dobro društvo je samo sredstvo za dobar život pojedinaca koji ga čine, a ne nešto što ima vrijednost samo po sebi. Russell smatra slobodu pojedinca glavnim uvjetom ostvarenja dobrog života.

U prirodi je čovjeka da stalno bude u konfliktu s nečim. Borba u kojoj je čovjek angažiran je trostruka: 1. čovjek i priroda, 2. čovjek i čovjek, 3. čovjek sam sa sobom. Konflikt s prirodom čovjek vodi pomoću znanosti i tehnike. Konflikt s drugim čovjekom vodi se politikom i ratom. Unutrašnji konflikt do sada se vodio putem religije. Konflikt s prirodom Russell smatra u izvjesnom smislu temeljnim, jer je pobjeda u ovom području bitna za održanje i povećanje broja ljudskih bića. Ali, drži Russell, dolazi vrijeme kada čovjek može postati bogatiji putem sporazuma s prijašnjim protivnikom, nego putem konflikta s njim. Zahtjev je modernoga doba da se konflikti umanje i ublaže, kako konflikti čovjeka s čovjekom tako i konflikti čovjeka sa samim sobom (konflikti u čovjeku). U unutrašnjoj borbi jedna je strana nazvala drugu grijehom i odlučila je pobijediti je. istina, ta pobjeda nije nikada bila tako potpuna, kao pobjede u vanjskim konfliktima, i poslije svake pobjede sebe samog, grijeh bi uvijek iznova pokazao svoju ružnu glavu.

Russell zagovara rješavanje spomenutih konflikata uspostavljanjem harmonije, sklada. To je tim lakše postići što čovjek bolje poznaje pozadinu konflikata. Nakon što je postalo moguće osigurati dovoljno hrane za sve, nakon što je tehnika omogućila suradnju na širokoj osnovi, konflikti čovjeka s drugim čovjekom postaju anakronizam, treba ih prevladati političkim i ekonomskim ujedinjenjem, takvim kakvo predlažu zagovornici svjetske vlade. Ali, harmonija među ljudima ne može biti dovoljno stabilna, sve dok svaki čovjek ne postigne iskrenu harmoniju sa samim sobom, dok sebe ne prestane promatrati kao neprijatelja koga treba savladati.

Konflikti između čovjeka i čovjeka, odnosno između raznih ljudskih grupa, izazvani su ekonomskim interesima, rasnim ili vjerskim razlikama. Cilj rata je – obično – postizanje veće moći i bogatstva. Ali na djelu je i zadovoljstvo primjenjivanja vlasti nad drugima i življenja na račun tuđeg rada. Međutim, prema Russellu, odlučujući podstrek ratu daje impuls koji predstavlja ispunjenje jedne strane ljudske prirode. Ratove je teško suzbiti upravo zato što izviru iz impulsa više nego iz kalkulacije o isplativosti rata. Ona ista vitalna energija koja proizvodi sve što je najbolje, proizvodi i rat te ljubav prema ratu. Taj impuls prema konfliktu s drugim čovjekom, odnosno prema ratu, na djelu je kod velikog broja ljudi. Stoga je rat permanentna društvena institucija svih slobodnih zajednica, i pored činjenice da je najveći broj nacija najviše vremena u stanju mira. Premda ratove proglašavaju vlade, ratovi su rezultati akumuliranih strasti u ljudima. Zato, da bi se rat odbacio kao sredstvo rješavanja konflikata, potrebno je prije svega očistiti ljudska srca od otrova koji vode ratovima: od pretjeranog ponosa i straha, od zavisti, pohlepe, prezira i mržnje. Oni čine rat razložnim. Rat je okružen opsesijom tradicije, svetih knjiga, obrazovanja, mitova o junaštvu itd.

Pri tumačenju rata Russel posebno ističe moment straha, duboko usađenog u čovjekovu mentalnu strukturu. Strah je, po Russellovom shvaćanju, praiskonski teror koji čovjek nosi sa sobom iz džungle. On razlikuje strah kao emociju i strah kao racionalno predviđanje opasnosti. Dok je ovaj posljednji realan i kao mjera opreza do izvjesne mjere nužan, strah kao emocija, animalna reakcija i predrasuda je velika prepreka čovjekovom slobodnom razvoju. Iz straha nastaju mržnja i zavist, ali i podređivanje vođama u vrijeme opasnosti. Strah je, pak, duboko prirodna psihološka karakteristika čovjeka. On se manifestira u atmosferi ratne groznice iz koje rat neposredno nastaje, a koja, kao izraz straha, ima duboke korijene u povijesti, sve od divljaštva i barbarstva.

Na istoj liniji Russell tumači i rasni antagonizam, kao iracionalno nasljeđe koje potiče od naših animalnih predaka, jer je i njemu korijen u instinktivnom strahu od stranog i nepoznatog, koje se ne može procijeniti, pa stoga izgleda opasno. Upravo taj iracionalni strah, a ne hrabrost, u osnovi su svih progonitelja i tlačitelja (npr. Hitler).

Dosadašnja suradnja u društvu bila je gotovo potpuno temeljena na sili; sila je vladala čak i u seksualnim odnosima, jer su zarobljene žene uzimane u konkubinat. (Uopće, za podređenost žene muškarcu Russell nalazi razlog u jačim muškarčevim mišicama.) Tek od 1918. godine počinje postupna suradnja između žena i muškaraca. Ali, to je više posljedica tendencije da se sva moć koncentrira u rukama države: žene su se emancipirale od muškaraca u onoj mjeri u kojoj su i žene i muškarci postali robovi države. Otakako je nastala država, smatra Russell, čovjek je počeo činiti mnoge grozote, kao što su: rat, ropstvo, podjarmljenost žena, masovno uništavanje protivnika… Svemu tome Russell vidi kao primarne ne društvene uzroke, nego psihološku građu čovjeka, njegovu impulsivnu prirodu.

Običan čovjek ne može živjeti sretno bez natjecanja, jer je od njegovog nastanka to bio oblik njegovog života. Ali ta sklonost natjecanju može poprimiti manje štetne oblike u sportu, u znanosti, u umjetnosti… Zanimljivo je da niti odsutnost svih opasnosti ne znači automatski punu sreću za čovjeka, kojemu su, pored elementarne sigurnosti potrebne i – avanture. Stvaraoci utopija i socijalni reformatori, prema Russellu, redovito zaboravljaju da veliki dio ljudske sreće ovisi o aktivnosti, a samo mali ostatak da je sadržan u pasivnom zadovoljstvu.

Od nebrojenih čovjekovih želja (impulsa) glavne su želja za moći i za slavom, smatra Russell. Te dvije želje nisu identične, ali su vrlo srodne. Čak i kad ljudi dostignu priličan stupanj udobnosti, i pojedinci i zajednice teže daljem uvećanju svoje moći, odnosno bogatstva. To, međutim, nipošto nije ekonomski motiv. Moć, baš kao i energija, ima različite oblike: bogatstvo, naoružanje, vlast, utjecaj na javnost… Ipak, ljubav prema moći, premda je jedan od najjačih ljudskih motiva, vrlo je nejednako raspoređena te je ograničena raznim drugim motivima, na primjer: ljubavlju prema zadovoljstvu i lagodnosti, čak i ljubavlju prema suglasnosti. U smislu Adlerove podjele na podređujuće i podređene tipove ljudi, Russell smatra oba tipa nepoželjnima, naročito u njihovim ekstremnim oblicima, te prednost daje trećem tipu, koji odbija i vodstvo i podređenost, ali se takvi ljudi teško uklapaju u društvo, te nalaze slobodu u samoći. Samo, nerijetko oni koji se povlače u samoću nisu iskreno indiferentni prema moći, nego su često nesposobni osvojiti je uobičajenim načinima.

Dosadašnji čovjekov konfliktni stav prema prirodi, prema drugom čovjeku i prema samome sebi, mora, prema Russellu, upravo s razloga čovjekova opstanka, iz kojeg se taj stav i razvio, biti zamijenjen sklonošću za suradnjom (s prirodom, s drugim čovjekom i sa samim sobom).

Russellova koncepcija moći naglašava ulogu impulsa, strasti, emocija, ličnosti, slučaja, forme, stihije i drugoga što je izvan bilo kakve povijesne zakonitosti. Russell je načelno odbacivao postojanje općih zakonitosti u povijesti, uključujući i teorije rasta i propadanja (u smislu pretjerane analogije s individualnim životom). Ipak, on primjećuje stanovito cikličko kretanje: rođenje, rast, opadanje i smrt – u imperijama i civilizacijama kao i u slučaju životinja u polju. Stare imperije Egipta i Babilona zbrisala je Perzijska imperija, Perzijanci su bili zbrisani od Makedonaca, Makedonci od Rimljana, Rimljani od Arapa i Teutonaca… Pri tome, nedvojben je stanoviti stalni napredak, posebno u dvije stvari: u unapređenju znanja i u rastu i širenju organizacija, naročito država.

Ipak, i znanost i države izvori su kako dobra tako i zla: znanost je učinila ratove destruktivnijima, a velike države – proširenijima. Jedini lijek za sprečavanje rata je stvaranje svjetske države ili superdržave, kadre da rješava međunacionalne sporove bez rata. No za to je, prema Russellu potrebna što veća povezanost ljudi na svim kontinentima te više ljudske solidarnosti. Russel, inače, nalazi da je demokratsko društveno uređenje, premda ne i savršeno i kompletno, ipak najbolje. Analizirajući propagandne, psihološke i edukativne uvjete kroćenja moći on se zalaže za princip objektivnosti informacija te za znanstveni pogled na svijet.

O suvremenoj civilizaciji, jednako kao i o dosadašnjoj povijesti, Russell nema visoko mišljenje, a budućnost je neizvjesna. Ipak, Russel misli da bi ljudi poučeni prošlošću, te svjesni suvremenih tendencija mogli izabrati sretniju budućnost. Da li će ljudi izabrati život ili smrt, sreću ili nesreću, ovisi o samim ljudima, drži Russell, a ne ni o kakvoj vanjskoj sili. Tendencije suvremene civilizacije vode kako dobru tako i zlu, strasti nas vode destrukciji, a inteligencija nas upozorava da bismo morali izabrati drugačiji način života, ukoliko želimo opstati. Sasvim je, međutim, neizvjesno, da li će uspjeti pobijediti razum ili će ovaj naš svijet završiti u katastrofi (kako je pretpostavljao Albert Einstein).

Ukazujući na granice i teškoće znanosti, Russell ipak ne vidi drugi način za zasnivanje istine i drugu osnovu za ljudska vjerovanja. On se svom snagom suprotstavlja pokušajima obezvređivanja znanosti, samo zato što na svom putu nije uspjela naći odgovore na još uvijek mnoga ljudska pitanja. Zalažući se za znanstveni stav u vjerovanju i djelovanju Russell se odlučno suprotstavlja svakom misticizmu. U znanstvenom mišljenju želje nemaju nikakvog udjela, te to olakšava sagledavanje objektivne istine, realnu orijentaciju u djelovanju i ostvarivanju sretnog života. Na žalost, uvođenje toga načina mišljenja napreduje vrlo sporo, jer je ljudima teže temeljiti svoje poglede na objektivnim dokazima nego na subjektivnim željama, odnosno nadama.

Znanost kao zadovoljenje intelektualne radoznalosti je vrijednost po sebi, ali ona je i izraz impulsa za moći, kada je primjenjujemo u proizvodnji. Međutim, upravo ta praktična strana i zabrinjava Russella, jer ljudi mogu s znanošću postupiti na različite načine. Ipak, on ne uzdiše za tzv. prirodnim životom (kao Lao Tse ili Rousseau). Russell zagovara znanstveni napredak, ali i ističe da znanstveni napredak sam po sebi nije dovoljan, te da je za stvarni napredak najbitnije napredovanje u mudrosti (pri čemu se misli i na intelekt i na emocije). Kako čovjek u svojoj biti nije racionalno biće, vrlo je važno da se odgojem, tj. obrazovanjem pobuđuju kod ljudi plemeniti ciljevi, plemenite emocije, konstruktivni (a ne destruktivni) impulsi.

Moderna tehnika dala je čovjeku nevjerojatno velik osjećaj moći, koji bitno utječe na njegov mentalitet. Moderni je čovjek toliko obuzet moću da se ne pita, kao antički čovjek, što je što, nego što se može od čega napraviti. Tako oslobođena ljubav prema moći potisnula je sve druge impulse, uključujući uživanje u ljepoti ali čak i roditeljsku ljubav. Dok je tradicionalna religija razvijala vjerovanje u čovjekovu ovisnost o Bogu, moderne ideje uzdižu čovjekovu beskrajnu moć. Ako se ljudi u međuvremenu ne promijene nabolje, te ne postanu plemenitiji, ljudski život može postati najgori od mogućih oblika života. Svjetska država u tom slučaju ne bi nimalo pomogla, nego upravo obratno. Vjerovanje da znanost sama po sebi donosi napredak, po Russellu je samo komotna iluzija XIX. stoljeća.

Stvarni napredak, u smislu stvarnog poboljšanja života, ovisi u prvom redu od samih ljudi, uvjeren je Russell. Treba, kaže on, mijenjati društvene institucije, odgojem, tj. obrazovanjem, poticati dobre strane čovjekove ličnosti, poticati kreativnost, ljubav, mudrost, i to uvjeravanjem i reformama, a ne revolucijama.

Russell je energično odbacivao silu (nasilje) kao sredstvo rješavanja društvenih pitanja, uključujući i ona međunarodna. On vidi izlaz iz začaranog kruga jedino u strpljivom aktivnom prosvjećivanju svih, od običnih ljudi na ulici do najodgovornijih državnika. On se u tom smislu ne oslanja ni na koju posebnu društvenu snagu, jer ona ne bi bila dovoljna garancija da će biti ostvareni principi humanizma i sretnog života na ovoj planeti punoj povijesnih naslaga mržnje, osvete i težnje za dominacijom nad drugima.

Moderna znanost i tehnika, odnosno tehnička civilizacija, smatra Russell, nosi sa sobom industrijalizam u ekonomici i povećanu organizaciju u cjelokupnom društvenom životu. Organizacijom društvo postaje jače, ali se umanjuje sloboda pojedinca, širi se sveopća uniformiranost. Nedvojbeno je da se industrijski svijet može održati samo uz još veću organiziranost nego što je danas imamo, ali ona treba biti samo sredstvo za bolji život, nipošto cilj po sebi. Postupci modernoga čovjeka determinirani su ne samo spontanim impulsima, nego i svjesnim ili nesvjesnim ujtecajem grupa kojima pojedinac pripada: kolektiva u kojem radi, sindikata, političke stranke, tiska, radija i televizije, škole, crkve i države – kao najdominantnije organizacije. Moderni je čovjek daleko manje individualan nego srednjovjekovni seljak ili zanatlija. Moderni čovjek sve više postaje rob države i njenog univerzalnog monopola. Država nadzire školu, sredstva masovnog komuniciranja, mladi dobivaju svoje ideale od holivudskih producenata nove religije obožavanja tehnike, bogatstva, moći, uspjeha, natjecanja, rivalstva…

Russell odbacuje princip individualne koristi ili zadovoljstva, koristi ili zadovoljstva pojedinca, kao ključni etički princip, inzistirajući na maksimalnoj sreći maksimalnog broja ljudi. On drži da nije moguća sreća pojedinca bez opće sreće. Ali, on je i protivnik neke apstraktne opće sreće, koja ne bi bila ujedno i sreća za pojedince koji čine konkretnu zajednicu.

Russellu je jasno da su moderne organizacije sa svojim izvršnim funkcionarima neminovne, ali je nevolja u tome što na njihovo čelo redovito dolaze ljudi vođeni ljubavlju prema moći. Protiv njihove moći pojedinac ne može ništa učiniti. Organizaciji se može suprotstaviti samo druga organizacija. Ali konflikti među organizacijama su vrlo opasni, to više što je veća njihova unutrašnja moć nad članovima. Država koja je iznutra despotska, biće i prema van ratoborna. Zato je važno maksimalno ograničiti kompetencije države u odnosu na pojedinca. Funkcije države su opravdane samo u mjeri pružanja potrebne zaštite prema unutra zakonom i policijom, a prema van – vojskom.

U suvremenim prilikama sloboda kao da je u opasnosti da nestane, ali Russell to ne smatra neizbježnim. Treba, po njemu, naći sredinu između željene pune slobode i realno ograničene slobode. U organizaciji u kojoj pojedinci sudjeluju sa živim interesom i u kojoj izvršni organi uživaju povjerenje, stanovito žrtvovanje slobode može biti podnošljivo. Premalo slobode u društvu dovodi društvo u stagnaciju, a previše u kaos. Važno je reći da je zadovoljenje fundamentalnih ljudskih potreba za hranom, pićem, zdravljem, odjećom, domom, seksom i roditeljstvom minimumom slobode, i onaj koji je lišen ma koje od ovih potreba nije slobodan, ma što se drugo uključivalo u pojam slobode.

Sloboda se ne može proširivati ukidanjem institucije vlasti, nego njenim ograničavanjem. Želje jednog čovjeka mogu biti potpuno suprotne željama drugog čovjeka, te bi anarhija, u stvari, značila slobodu za jače, a ropstvo za slabije. Sloboda ne znači pravo na vršenje presije nad drugim čovjekom, nego pravo da mislimo i da živimo kako izaberemo, s tim da to ne sprečava druge da čine isto. Princip slobode se svodi na jednostavnu mudrost i izreku: živi i pusti druge da žive!

Sve što je više od minimalnih potreba predstavlja komfor, te Russell smatra da je opravdano da se nekoga liši komfora kako bi se osigurale potrebe drugoga. Russell vidi jedino rješenje u demokraciji koja bi se oslanjala na znanost i u kojoj bi se sloboda pojedinca shvaćala kao „mogućnost za inicijativu“. Dakako, pored znanosti nužni su i moral, umjetnost, mudrost, plemenite emocije, pravične i efikasne društvene institucije – sve u službi dobre svrhe i ljudski opravdanog cilja.

Jednu od glavnih opasnosti u suvremenom svijetu Russell vidi u povećanju fanatizma. Suprotstavljeni fanatizmi izazivaju mržnju, sprečavaju slobodno istraživanje. Oni su u opoziciji prema znanstvenom napretku, oni progone suprotne poglede i sputavaju intelektualnu slobodu kao jednu od najvećih društvenih vrijednosti. Istina često nije prijatna nositeljima moći, i ako oni budu mogli sprečavati njeno otkrivanje i priopćavanje, uslijedit će novo mračno doba, poput onoga iza briljantnog razdoblja antike. Russell se najozbiljnije boji da bi bijela rasa mogla ponovno poći putem fanatizma kakav su kršćani preuzeli od Židova, vjerujući da je samo jedna religija istinita. Sada se tvrdi da je samo jedna ideologija istinita, ili samo jedan način života dobar, a da su svi drugi loši. U tome leži izvor netolerantnosti i velike opasnosti izbijanja rata.

Ljudi su skloni prihvaćati fanatizme, jer im oni daju osjećaje sigurnosti i suradnje u grupi, čiji su članovi udruženi temeljem oduševljenja za jednu stvar. Nasuprot fanatizmu Russel preporuča toleranciju, prije svega toleranciju u pogledima.

Ono što stoji na putu ozdravljenja nisu fizičke ili tehničke prepreke, nego zle strasti u ljudima, ljudskim duhovima: sumnja, strah, žudnja za moći, mržnja, netolerantnost…. Lijek je u ljubavi i suosjećanju. Svirepost, zavist, rivalstvo i traganje za iracionalnom sigurnošću dovele su čovječanstvo na rub katastrofe. Novi način života ne može biti uspješan tako dugo dok je to čisto intelektualno uvjerenje. On se mora duboko osjećati, duboko vjerovati, čak i u snu. Nedvojbeno ima stvari koje nije dobro činiti, ali najgori način da ih se izbjegava činiti je dati im etiketu grijeha, te ih tako učiniti neizdrživo atraktivnim.

Je li Russell bio socijalist? Premda nije prihvaćao ni jednu etabliranu socijalističku doktrinu, nego je nudio svoj koncept najboljeg uređenja društva, njega se bez sumnje može smatrati socijalistom. Bit njegova socijalizma čine sljedeći stavovi.

Profit kao ekonomska kategorija na određenom je stupnju razvoja bio društveno koristan, ali je danas štetan. Budući da kapitalist ne vodi računa o potrebama zajednice, nego o svom profitu, on je neminovno u sukobu s interesima zajednice. Osim toga jagma za profitom vodi iscrpljivajućem natjecanju, nemilosrdnoj konkurenciji i ekonomskom imperijalizmu, što se više jednostavno ne isplati.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji danas je moguće s malo rada postići pristojan komfor. Russell drži da su četiri sata rada i potrebna i dovoljna za svakog zdravog čovjeka, i kad bi svi radili toliko, za sve bi bilo dovoljno dokolice. Na žalost u kapitalizmu i radnik i kapitalist žele duži radni dan, prvi da bi imao veću nadnicu, a drugi da bi imao veći profit, pri čemu nezaposleni ostaju praznih ruku. Je li to mudro? Što se tiče etike prema kojoj je radišnost vrlina, Russell je vidi kao etiku vladajućih za siromašne, robove, kmetove itd. Za civilizaciju je esencijalna dokolica, a ne rad. Bez stanovite dokolice čovjek je lišen najljepših stvari u životu.

Stalni strah od nezaposlenosti i neuspjeha u poslu, karakterističan za kapitalistički poredak, jedan je od uzročnika duševnih bolesti, a želja za bogatstvom je često samo izraz želje za nedostajućom sigurnošću. Stalna nesigurnost uzrokuje mnogo nesreće u svijetu. Raditi bi trebali svi koji su za rad sposobni, a nagrada bi trebala biti prema voljnosti za rad. 

Sustav odgoja i obrazovanja u kapitalističkom društvu je nepravedan i štetan. Kvalitetno obrazovanje imaju samo djeca bogatih, a talenti djece siromašnih propadaju. Russel drži da bi država trebala preuzeti na sebe troškove izdržavanja djece, te omogućiti udanim ženama rad izvan obitelji. Žene trebaju biti potpuno oslobođene ovisnosti o muževima. Umjetnici su u kapitalističkom svijetu poniženi jer rade za imućne pokrovitelje, koji su vrlo često neobrazovani. U modernom društvu širi se broj javnih ustanova i javnih službi, te je nad njima neophodna javna kontrola. Russell smatra da internacionalističko socijalističko društveno uređenje smanjuje vjerojatnost ratova, koji vrlo često imaju ekonomske motive. U kapitalističkom se društvu sve stvari mjere prema njihovoj uporabi, a trebalo bi ih mjeriti prema njihovoj pravoj vrijednosti.

Russell, dakle, doista preporučuje socijalizam kao najadekvatnije rješenje. Pri tome on ga ne povezuje s ovom ili onom društvenom snagom, nego ga preporuča svim klasama i svim pojedincima, odgovornim državnicima i običnim ljudima na ulici. Socijalizam koji Russell predlaže svojevrsni je kozmopolitski humanizam. Russell je pristalica socijalizma u razvijenim zemljama, koji bi se ostvario mirnim putem, uvjeravanjem i postupno. On osjeća simpatije za anarhizam, ali vidi ga samo kao ideal kojemu treba aproksimativno težiti, jer – kad bi se i ostvario – on bi se raspao za nekoliko godina. Russell ne prihvaća marksistički socijalizam jer u njemu ima preveliku ulogu moć države. On je pristalica tzv. gildskog socijalizma, koji usvaja sve što je vrijedno u socijalizmu i sindikalizmu. Taj socijalizam nije za ukidanje države, ali je za njeno konzekventno smanjivanje. Tvornice bi, prema tom modelu, bile slobodne odlučivati o vlastitoj produkciji. Vlasnik je država, ali upravljaju gilde plaćajući državi rentu. Svaka gilda samostalno odlučuje o raspodjeli zarade, prema samostalno utvrđenim principima nagrađivanja. Gilda je proizvođač, a država je potrošač. Parlament predstavlja potrošače na geografskom principu, a gildski kongres proizvođače na industrijskom principu. Iznad njih je zajednički tribunal i proizvođača i potrošača, koji odlučuje o spornim pitanjima, utvrđuje cijene i poreze, on ima autoritet i vlast.

Russell smatra da bi jedan minimalni dio prihoda morao biti osiguran za sve, bilo da rade ili ne, a prihod preko tog minimuma išao bi onima koji su voljni angažirati se na poslu koji zajednica smatra korisnim. Kvalificiraniji ne bi trebali biti bolje plaćeni, jer je njihov posao zanimljiviji i privlačniji. Pravednije je bolje nagraditi one koji su voljni raditi manje prijatne poslove. Russell zagovara omogućavanje samouprave svagdje gdje je to moguće. Socijalizam koji je bio na djelu u XX. stoljeću Russell je držao previše nestrpljivim, nadahnutim nestrpljivim idealistima, prorocima i reformatorima te je nalazio u njemu mnoge slabosti. Russell drži da su boljševici htjeli posao od nekoliko desetljeća i djelo generacija sažeti u nekoliko godina. Russell ne prihvaća Marksovu filozofiju i ekonomsku teoriju, odbacuje diktaturu proletarijata kao nedemokratsku, umjesto klasnog rata preporuča socijalističku promidžbu, a komunizam vidi kao svojevrsni fašizam, koji ograničava slobodu, paralizira napredak, njeguje mržnju itd. Ipak, Russell nalazi da i kod Marksa ima važnih istina.

Osnovni preduvjeti za stvaranje boljeg svijeta i života po Russellu su: 1. sprečavanje rata kao izvora nesigurnosti, straha od opće destrukcije, 2. uspostavljanje svjetske vlade koja bi jamčila mir i sigurnost te sprečavala podsticanje nacionalističkih strasti, nepovjerenja i mrženje među narodima 3. veliki posao educiranja ljudi u smislu tolerancije, kreativnosti i opće simpatije. Russell je duboko uvjeren da sve to treba i da je sve to moguće ostvariti u praksi borbe za bolji svijet, a jednom stvoreni bolji društveni uvjeti stvorili bi i nove karaktere ljudi, drugačije od današnjih.

Čovjek, prema Russellu, ne može ograničiti svoj pogled na vlastiti život, pa ni na samo svoju vlastitu zemlju, ili svoje vlastito doba, a da ne postane sterilan. Mi nismo samo pojedinci, mi smo i članovi vrste. Zato on procjenjuje narode i razdoblja ne samo po svakodnevnoj sreći njihovih pojedinačnih pripadnika, nego i po njihovom ukupnom doprinosu civilizaciji kao ukupnosti svih onih mentalnih vrijednosti koje dijele čovjeka od majmuna, a civiliziranog čovjeka od divljaka.

Russell je veliki protivnik religija uopće, a posebno religijskih moralnih dogmi. Za Russella je religija bolest rođena iz straha, a njen je izvor u ljudskoj bijedi. Ona je oličenje straha, mržnje i uobrazilje. Russell odbacuje religiju i sa znanstvenog i sa moralnog stajališta. Treba njegovati istinoljubljivost i dobrotu, ali prepreka prvome je u (religijskim) dogmama, a drugome – u vjerovanju u grijeh. Moralisti su, ističe Russell, dvije tisuće godina osuđivali čovjekovu težnju za srećom kao nešto degradirajuće i bezvrijedno, čime su samo svjedočili svoju mržnju na ljudski rod. Sreća je najviše dobro i smisao života, i ljudi moraju biti sretni da bi bili dobri. Da bi bili sretni ljudi se moraju osloboditi svega što čini život nesretnim: loših društvenih odnosa, loših navika, loših vjerovanja itd., te trebaju živjeti u skladu sa svojom prirodom, baziranom na kreativnim impulsima.

Russell stalno naglašava spontanu, prirodnu, instinktivnu radost, kao elementarnu, osnovnu (iako ne najvišu) vrijednost i sastavnicu sreće, zatim bezinteresno istraživanje istine, uživanje u umjetnosti, međuljudsku naklonost itd.

Russell se ne oslanja ni na koju političku organizaciju, društvenu klasu ili sloj, on apelira na sve ljude dobre volje – jednako na lordove i proletere, na anarhiste i boljševike, na svećenike i slobodne mislioce, na bijele i obojene.

Da bi pojedinac živio dobar život, on treba imati prije svega dobro zdravlje, dovoljan prihod (sredstva za život), sretne osobne odnose (prijateljstva, ljubav, djecu – ako ih želi, posao koji nije nezanimljiv, a za sve to je uvjet – dobar odgoj i obrazovanje.

Russell ističe da sreća ne dolazi niti sama od sebe, niti od prirode, niti od nekog nadljuskog bića: ona ovisi potpuno i isključivo od samih ljudi, od svakog pojedinca ali i od ljudske zajednice u cjelini. Sreću, stoga, ne treba čekati, nego je treba osvajati, i to na ovom svijetu i u ovom životu, ne sutra nego danas, ne negdje tamo – nego tu gdje jesmo.

 IZ RIZNICE RUSSELLOVIH MISLI

Da je čovjek produkt uzroka koji nisu sadržavali predviđanje o rezultatima koji će se postići, da čovjekov postanak, njegov rast, njegove nade i strahovi, njegove ljubavi i vjerovanja nisu ništa drugo nego proizvod slučajnog grupiranja atoma, da nikakva vatrenost i heroizam, nikakva intenzivnost misli i osjećanja ne može sačuvati indiviudalni život s onu stranu groba, da su sav rad vjekova, sva posvećenost, sva inspiracija, sva podnevna svjetlost ljudskog genija osuđene na nestanak u ogromnoj smrti sunčevog sustava i da cijeli hram čovjekovog dostignuća mora biti neizbježno sahranjen na ruševinama razorenog univerzuma – sve ove stvari, iako ne sasvim nesumnjive, već su gotovo toliko sigurne da nikakva filozofija koja ih odbacuje nema nade održati se.

Postoje stvari koje znanost ne može tretirati, na primjer – sva pitanja vrijednosti: što je dobro a što loše (kao cilj). 

Ispravne želje su one želje koje mogu biti u skladu sa što je moguće više drugih želja, a pogrešne one želje koje mogu biti zadovoljene sputavanjem drugih želja.

Mudar čovjek misli o svojim nevoljama samo onda kad ima smisla o njima misliti, inače misli o drugim stvarima.

Mnoge se (čovjekove) nevolje mogu umanjiti shvaćanjem njihove beznačajnosti. 

Vrhovno moralno pravilo treba biti: Postupaj tako da proizvedeš radije harmonične nego disharmonične želje.

Dobar je onaj život koji je inspiriran ljubavlju, a vođen znanjem.

Ljubav je ne samo izvor slasti, nego je njeno odsustvo izvor boli.

Ljubav je prvi i najobičniji oblik emocije koji vodi prema suradnji.
Osjećajno i srdačno ponašanje prema drugim ljudima nije ugodno samo tim drugim ljudima, nego je i velik izvor sreće za čovjeka s takvim osobinama: on postaje predmetom opće ljubavi.

Jedan od glavnih uzroka odsustva (životnog) poleta je osjećaj da nas nitko ne voli, dok osjećaj da nas ljudi vole ohrabruje životni polet.

Ne možemo od drugih ljudi očekivati da misle o nama bolje, nego što mi mislimo o njima.

Što mi zovemo mišlju izgleda da ovisi o organizaciji veza u mozgu jednako kao što putovnja ovise o putovima.

Maksima da ljudska priroda ne može biti promijenjena, jedna je od onih dosadnih plitkosti, koje kod neznalica prikrivaju dubine njihovog vlastitog neznanja.

Cijeli naš život sagrađen je oko izvjesnog – ne tako malog – broja primarnih instikata i impulsa.

Samo ono što je na ovaj ili onaj način povezano s našim instinktima i impulsima izgleda nam poželjno ili važno.

Svako zadovoljstvo koje ne nanosi štetu drugima, dostojno je uvažavanja.

Naši motivi u dobročinstvima rijetko su tako čisti kao što mi zamišljamo da jesu.

Najveći dio aktivnosti čak i najplemenitijih ljudi ima u sebi nešto sebično, ali da nije tako – ljudski rod ne bi mogao opstati.

Nesumnjivo je da trebamo željeti sreću onih koje volimo, ali ne kao alternativu vlastitoj sreći.

Idealističke teorije nikada nisu toliko jake da bi mogle dovesti do velikih promjena, kada do velikih promjena dođe teorije koje ih pravdaju samo su prikrivene strasti.

Ne postoji moć bilo „razuma“ ili „vrline“, ili ma kako da se ona nazove, koja može izuzeti naš aktivni život i naše nade i strahove izvan područja koje je kontrolirano prvim pokretačima svih želja. 

Ono što uzdiže čovjeka iznad životinja je njegova mentalna sposobnost, koja je sa sobom donijela želje koje nisu čisto materijalne.

Uvijek kada prijeđemo granicu obitelji, vanjski neprijatelj je taj koji nam daje koheziju. 

Život bez avanture može lako postati nezadovoljavajući, ali život u kojem avantura uzme nekontrolirane forme, sigurno će biti kratak.

Od nebrojenih čovjekovih želja glavne su želje za moći i za slavom.

Ono što ljudi stvarno podrazumijevaju kada govore o borbi za opstanak, to je zapravo – borba za uspjeh.

Ono što suvremeni čovjek traži od novca, to je da mu donese još više novaca kako bi mogao da se razmeće, bliješti i pretekne one koji su bili s njim na ravnoj nozi.

Usvojeno je pravilo da je pametan onaj čovjek koji stekne mnogo novaca, a nitko ne voli da ga smatraju budalom.

Novac može povećati čovjekovu sreću, ali samo do izvjesne granice.

(Materijalni) uspjeh može biti samo dio sreće, i vrlo je skupo plaćen ako su mu za postizanje žrtvovani svi ostali (njeni) dijelovi.

„Zlatna sredina“ je često osporavana, ali u vrlo mnogim stvarima ona je točna.

Suvremeni muškarci i žene izgleda da su postali nesposobni za veća intelektualna uživanja.

Jedan od izvora nesreće, zamora i nervne napetosti sastoji se u nesposobnosti (suvremenih ljudi) da se zainteresiraju za bilo što što nije od praktične vrijednosti za njihov život.

Jedna od mana suvremenog visokog obrazovanja je u tome što je ono postalo previše upućivanje na stjecanje određenih znanja, a premalo na proširenje misli i osjećaja nepristranim pogledom na svijet.

Pripadnici inteligentne manjine trebaju nastojati međusobno se upoznati te uzajamno uživati u međusobnom druženju.

Sreća se uvećava druženjem s ljudima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.

Naklonost u smislu iskrenog uzajamnog zanimanja dvaju osoba jedne za drugu, ne samo na korist konkretnih dviju osoba, nego sa zajedničkom težnjom k općemu dobru, jedan je od najvažnijih elemenata stvarne sreće. 

Glupa, puna predrasuda ili svirepa sredina zaslužuje da se (inteligentan) čovjek s njom raziđe.

Za sretan život neophodno je umjeti podnositi izvjesnu mjeru dosade, i to je činjenica o kojoj valja poučavati mladež.

Pod pretpostavkom da nije pretjeran, i nadosadniji rad je većini ljudi manje neprijatan od nerada.

Dosada koju čovjek osjeća u nužnom i nezanimljivom poslu nije ništa u usporedbi s dosadom koju čovjek osjeća kada ne zna što učiniti s vremenom. 

Razum i znanstvena narav duha potrebniji su svijetu no što su to ikada ranije bili, jer su srušena sva vjerovanja i navike koje su se oslanjale na iracionalne autoritete.

Znanost je uvećala čovjekovu kontrolu nad prirodom, te bi se zato moglo pretpostaviti kao vjerojatno povećanje čovjekove sreće i blagostanja, i to bi bio slučaj – kada bi ljudi bili racionalni, no oni su ustvari bezgranični u svojim strastima i instinktima.

Ljudi će postići moć da mijenjaju sebe, i oni će je neizbježno upotrijebiti, ali što će oni učiniti od ljudske vrste – ne usuđujem se proricati. 

Tako dugo dok ljudski život traje, sloboda će biti bitna za mnoge od najvećih dobara što nam ih naša zemaljska egzistencija može ponuditi.

Sloboda ima izvor u jednom od najelementarnijih čovjekovih instikata.

Za racionalni duh nije pitanje: da li hoćemo organizaciju ili ne, nego – koliko mnogo organizacije hoćemo, i gdje i kada i koje vrste?

Civilizirano društvo je nemoguće zamisliti bez visokog stupnja sputavanja spontanih impulsa, jer je spontani impuls u stanju postići samo najjednostavnije oblike društvene suradnje, a ne i one vrlo složene kakve zahtjeva moderna ekonomija.

Prednosti koje proizlaze iz organizacije tako su velike i tako očevidne da bi bilo apsurdno željeti povratak na ranije uvjete, ali oni koji su svjesni samo prednosti, skloni su previdjeti opasnosti koje su vrlo realne i vrlo prijeteće. 

Ako ljudski rod odluči sebi produljiti život, morat će učiniti vrlo drastične promjene u svom načinu mišljenja, osjećanja i ponašanja.

Najinteligentniji zapadni narodi izumiru.

Opasnost za intelektualnu slobodu veća je u naše dane, nego je bila i u jedno vrijeme od 1660. godine, ali ona više ne dolazi od kršćanske crkve, nego od vlada, koje su zahvaljujući modernim opasnostima od anarhizma i kaosa, naslijedile svetost koje je ranije pripadala svećeničkom staležu. 

Dio je znastvenog stava da tvrdnje znanosti ne pretendiraju na to da su sigurne, nego samo da su najviše vjerojatne na temelju prisutne evidentnosti. 

Važna činjenica sadašnjega vremena nije borba između kapitalizma i socijalizma, nego borba između industrijske civilizacije i humanosti.

Moralni napredak je ono što je potrebno: ljudi moraju naučiti toleranciju i izbjegavanje nasilja, ili će civilizacija iščeznuti u univerzalnoj degradaciji i bijedi.

Nije država, nego zajednica, široka svjetska zajednica svih ljudskih bića, sadašnjih i budućih, ono čemu trebamo služiti.

Nema konačnog zadovoljstva u njegovanju samo jednog elementa čovječje prirode na račun (svih) drugih, niti u tome da se svijet svede na sirovinu za veličanstvenost vlastitog ja.

Ljudi u modernom svijetu nisu sretni, ili bar to nisu u velikoj većini slučajeva.

Stvari koje su za čovjekovu sreću neophodne jesu: hrana, stan, zdravlje, ljubav, uspješan posao i poštovanje zajednice (bez tih stvari mogu biti sretni samo izuzetni ljudi), ali ljudi koji imaju spomenute osnovne stvari ili ih mogu postići a nesretni su – pate od neke psihološke smetnje.

Ozbiljnije psihološke smetnje možda spadaju u djelokrug psihijatra, ali u običnijim slučajevima može ih izliječiti kod sebe i sam pacijent, pod pretpostavkom da je u stanju zauzeti pravilan stav prema stvarima. 

Naklonost roditelja prema djeci i djece prema roditeljima može biti jedan od najvećih izvora sreće, ali su u našoj današnjoj zbilji odnosi između roditelja i djece u devet od deset slučajeva izvor nesreće za obje strane, a u devedeset devet o stotine slučajeva – izvor nesreće za bar jednu od dviju strana.

Količina zadovoljstava u životu modernog čovjeka nesumnjivo je veća nego u primitivnim zajednicama, ali se povećala i svijest da bi ta količina mogla biti daleko veća.

Kako bi izašao iz očajanja, civilizirani čovjek morao bi proširiti i svoje srce, kao što je proširio svoj mozak.

Pored (stalne) zabrinutosti jedan od najznatnijih uzroka nesreće (suvremenih ljudi) je – zavist.

Zavidan čovjek ne samo da želi i izaziva nesreću drugoga, on je i sam nesretan.

Zavidan čovjek umjesto da osjeća radost zbog onoga što ima, pati zbog onoga što imaju drugi.

Jedini lijek protiv zavisti je sreća, ali je nevolja u tome što je zavist sama po sebi strašan neprijatelj sreće.

Zavist je prisutna i u temeljima demokracije.

Namjerno ili iz nužde, ali većina suvremenika vodi život koji uništava čovjekove živce.

Kad prijeđe izvjesnu granicu, želja za uzbuđenjem je znak nastranog raspoloženja ili nekog nagonskog nezadovoljstva.

Kakvog smisla ima praviti sve ljude bogatašima, kad su i sami bogataši jadni?

Ma što mi mislili, mi smo stvorenja Zemlje, naš je život dio života Zemlje.

Tajna čovjekove sreće je u sljedećem: treba koliko je to god moguće proširiti područja svoga zanimanja te se na stvari i osobe koje čovjeka zanimaju reagirati što više prijateljski, a što manje neprijateljski.

Život je prekratak da bismo se mogli zainteresirati za sve, ali je dobro biti zainteresiran za toliko stvari koliko može ispuniti naše dane.

U dobrom životu treba biti ravnoteže među aktivnostima, te nijedna ne treba uzeti toliko maha da smeta drugima.

Ako želimo da naši ukusi i želje budu izvorom sreće, oni trebaju biti u skladu sa zahtjevima zdravlja, s naklonostima onih koje volimo i s poštovanjem društva u kojem živimo.

Čovjekova sreća ovisi dijelom o vanjskom svijetu, a dijelom o samom čovjeku.

Da bi čovjek bio sretan, naročito kada mu prođe mladost, važno je da sebe vidi ne kao izdvojenu jedinku čiji će dani ubrzo doći kraju, nego kao dio životne rijeke koja teče od prvog sjemena do daleke i nepoznate budućnosti. 

Svijet koji moramo tražiti je svijet u kojem će biti živ kreativni duh, u kojem će život biti avantura puna radosti i nade, koji će se više temeljiti na gašenju nego na neograničenom oslobađanju želje da zadržimo ono što posjedujemo ili da uzmemo ono što posjeduju drugi, to mora biti svijet u kome će naklonost imati slobodu igre, u kojem će ljubav biti očišćena od instikata za dominacijom, u kome će svirepost i zavist biti odstranjeni srećom i nesputanim razvojem svih instikata koji čine život i ispunjavaju ga duhovnim užicima; takav svijet je moguć, on samo čeka ljude da ga stvore.

Oni koji nalaze zadovoljstvo u građenju postižu veće zadovoljstvo, nego što ga ljubitelji rušenja mogu naći u rušenju.

Bolje je ne činiti ništa, nego činiti štetu.

Sretan život je u velikoj mjeri isto što i – dobar život.

IZVORI:
B. Rasel NAUKA I RELIGIJA, “Svjetlost” , Sarajevo 1976 .
B. Rasl OSVAJANJE SREĆE, “Minerva”, Subotica – Beograd 1982.

Izvor:web.archive.org

___________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

ZAOSTAVŠTINA JEDNOG „POKVARENJAKA“…

tamoiovde-logo

ATANASIJE STOJKOVIĆ

Pre dva veka, on je pisao o flogistonu kao supstanci koja prenosi toplotu, prema tada popularnom naučnom konceptu koji se kasnije pokazao pogrešnim. I koji je, zatim, sasvim iščezao. Sto godina posle toga, u brdo usred sibirske tajge koje je nosilo njegovo ime neobičnom snagom udario je ogroman meteor. I odmah zatim, sasvim ispario. Još sto godina kasnije, svi drugi njegovi tragovi potpuno su izbledeli.

images-2013-09-atanasije_stojkovic_zaostavstina_jednog_pokvarenjaka_aps_249369374

Reprodukcija: Pavel Đurković, dr Atanasije Stojković, pisac i profesor Univerziteta u Harkovu; Galerija Matice srpke, Novi Sad

Atanasije Stojković (1773–1832; sam Atanasije se potpisivao kao Stojkovič), prosvetitelj, književnik i utemeljivač prirodnih nauka, najuticajniji intelektualac među Srbima krajem XVIII i početkom XIX veka, danas se imenom i prezimenom u Srbiji pominje samo u najtežim pitanjima na televizijskim kvizovima jer se čini da je javnosti gotovo sasvim nepoznat.

Stojković je napisao prvi roman na srpskom jeziku, kao i prvu srpsku enciklopediju prirode koja je, osim priče o flogistonu, dala pregled svih tadašnjih znanja o prirodnim pojavama. Bio je prvi pravi naučnik među Srbima, čija je naučna i profesorska karijera daleko dosegla, a njegov intelektualni ugled je bio toliki da je bacio senku na čitav vek duhovnog razvoja tada najmlađe evropske nacije.

Međutim, danas ni u najvećim srpskim gradovima, kao što su Novi Sad i Beograd, ne postoji ulica sa imenom Atanasija Stojkovića. Nigde nema njegovog spomenika, nema nacionalnih društava i nagrada koje nose njegovo ime, savremena kritička izdanja njegovih dela gotovo se ne objavljuju, a sasvim je nezamislivo da neki mladi pisac kaže kako piše pod Stojkovićevim uticajem ili da je neki naučnik inspirisan njime.

Ovo nije još jedna tužna priča o tome kako neke nacije zaboravljaju svoje duhovne utemeljivače. Slučaj Atanasija Stojkovića, prvog srpskog fizičara i romanopisca, bitno je komplikovaniji. Zapravo, Stojković je vrlo prisutan u narodnom i umetničkom sećanju, ali kao negativna epizoda iz brojnih filmova, drama i knjiga o ovoj epohi. Uvek prikazan kao džangrizavi filozof sa perikom i pomodnim frakom, sentimentalni rusofil lakom na hranu i piće, Stojković se javlja kao prevrtljiv i zlonameran kritičar progresivnih ideja i, pre svega, reforme srpskog jezika i kulture koju je sproveo jedan drugi velikan tog doba, Vuk Karadžić, književnik čije slike danas vise u svakoj učionici, u svim zemljama u kojima žive Srbi.

Šta to nije bilo u redu sa Atanasijem Stojkovićem?

Rođen 1773. u Rumi, bio je sin nepismene seljanke, pohađao je „gramatikalne latinske“ škole, potom nalik na uzora koga je posle jednog susreta našao u prosvetitelju Dositeju Obradoviću, svoje obrazovanje sticao je putujući Evropom – u Požunu, Segedinu, Šopronju i Pešti, a potom se, zahvaljujući stipendiji od 300 forinti srpskog arhimandrita Startimirovića, upisao na Univerzitet u Getingenu. Tu je studirao fiziku i matematiku, stekavši doktorat iz filozofije.

Njegovo životno delo predstavlja „Fisika“ koja je u periodu 1801– 1803. izdata u Budimu u tri toma, kao originalni i sistematični pregled nauke odakle su se obrazovale prve generacije srpskih naučnika. U duhu vremena, bavio se raznim oblastima, a pored naučnih radova, pisao je poeziju i romane – između ostalih i prvi originalni roman na srpskom jeziku, sentimentalno delo iz 1801. godine „Aristid i Natalija“. Napisan na teško razumljivom slavenoserbskom jeziku, roman je ipak stekao ogromnu popularnost u građanskim slojevima.

„Mada je deo jednog danas uglavnom prevaziđenog prosvetiteljskog literarnog koncepta, i sama Stojkovićeva Fisika je primer čini se još uvek nedovoljno korišćenih potencijala literarizacije naučnih žanrova“, kaže Goran Korunović sa Katedre za komparativnu književnost Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, objašnjavajući kako Stojković nije za srpsku literaturu važan samo kao autor prvog romana na srpskom jeziku.

Međutim, upravo u doba najveće slave „Aristida i Natalije“, o autoru tog dela počinju da se šire svakojake glasine i ružne vesti. Budući da ne pronalazi nikakvo postavljenje, Stojković na sve načine pokušava da dođe do novca, od krijumčarenja do krupnijih podvala. Ne dobija mesto na katedri za fiziku na Požunskoj akademiji, tako da, uprkos svojim javnim prosvetiteljskim nastupima, 1802. prividno odlazi u monahe kako bi dobio mesto arhimandrita manastira u Kovilju.

No, bez uspeha. Na kraju dobija mesto profesora na novom Univerzitetu u Harkovu u Rusiji, u koju trajno odlazi 1804. godine. Živi u Harkovu, Kišnjevu i Petrogradu, a zbog naučnih dostignuća osvaja raznovrsne privilegije, dva puta biva biran za rektora univerziteta, stiče čin državnog savetnika, postaje član ogromnog broja naučnih društava, sve se više bogati, da bi u Besarabiji dobio od cara jedno imanje, feud od 26.000 jutara. Međutim, rđave glasine brzo dolaze za njim. Kao i njegov loš karakter i još lošije navike.

Kako opisuje upravo Vuk Karadžić, Stojković čak pokušava da Srbe, koji su se u tadašnjoj seobi na istok doseljavali u Rusiju, naseli kao kmetove na svoj „spahiluk“ u Besarabiji, ali oni, nenaviknuti na kmetstvo ni pod Turcima, odbijaju da rade kao robovi za Stojkovića. Posle jedne posete Habzburškoj monarhiji, u ruskoj javnosti izbija afera o njegovoj umešanosti u krijumčarenje robe iz Austrije u Rusiju. Istraga na početku otkriva da je krijumčario vino, svilu, drago kamenje i umetnine, ali se proces oteže i nikada se ne okončava. No, zbog toga Stojković 1813. gubi položaj rektora na univerzitetu i napušta mesto profesora.

Čini se da Stojković zasluženo stiče glas „zlog naučnika“, no, kad se uporedi sa drugim velikanima nauke koji nisu baš briljirali na moralnom planu, ipak je čudno kako je zaboravljen, bar zbog „kapitalnog dela“ koje je bez sumnje „ostavilo veliki trag u našoj kulturi i nauci“, kako o Stojkoviću pišu istoričari nauke Milorad Dimitrijević i Vidojko Jović. U tom smislu se može porediti i sa Isakom Njutnom, koji je, osim kao utemeljivač moderne fizike, poznat i po retko lošem karakteru. Stojkovićeva „Fisika“ je na neki način za srpsku kulturu imala podjednako pionirski i temeljan značaj kao Njutnova „Philosophiae Naturalis Principia Mathematica“ za svetsku nauku, pa je čudno da je spontano potisnuta.

Biće da brisanju zaostavštine ovog pokvarenjaka ipak nisu najviše kumovali njegov karakter i neprijatne afere, koliko sukob sa Vukom Karadžićem oko uvođenja narodnog jezika u književnost. Sam Stojković je pisao slavenoserbskim jezikom, veštačkom tvorevinom koju je razumela samo građanska elita, pa je posle rata oko prevoda „Novog zaveta“ iskoristio sve svoje uticaje da diskredituje Vukovu reformu. I u tome je uspeo.
To je odložilo štampanje Vukovog „Novog zaveta“ i pobedu njegovih ideja sve do 1847. godine – punih pet godina pošto je Stojković preminuo kao državni savetnik, bivši harkovski profesor i bogati besarabijski spahija, nesvestan da se u verovatno najvažnijoj kulturnoj revoluciji u srpskoj istoriji nalazio na pogrešnoj strani. Potonji potpuni poraz veštačkog slavenoserbskog jezika gurnuo je u senku slavu „Fisike“, kao i sve ostale Stojkovićeve doprinose. „Teško svjakomu onomu koji rod svoj prosvjećivati počne, teško njemu od sujevernih, nerazumnih i zlobnih nekih svojega roda ljudi“, pisao je svojevremeno sam Stojković, nesvestan da zapravo govori o Vuku, kao svom poslednjem, nemoćnom neprijatelju, koga je tokom života samo prividno porazio.

Rascep između Vuka Karadžića i Stojkovića nastao je oko Vukovog prevoda „Novog zaveta“ na narodni jezik. Kako kaže Vladimir Mošin u tekstu „O Vukovom prevodu Novog zaveta“, Biblijsko društvo iz Beča poslalo je prevod na recenziju doktoru Stojkoviću u Rusiju, a on ga je sasvim iskasapio uz komentar da je „prevod toliko slab da ga on ispraviti ne može“. Potom je sam preveo Novi zavet na veštački slavenoserbski jezik kojim se nije govorilo u narodu, a kojim je Stojković pisao svoja književna i naučna dela. Slavenoserbskim je pisao dobar deo elite tog doba – pre svega tadašnji „bestseler“ autor sentimentalnih romana Milovan Vidaković (1780–1841), takođe Vukov protivnik, koji je iščezao iz istorije.

Autor: Slobodan Bubnjević/ Izvor: nationalgeographic.rs

_______________________________________________________________________

NOVA AMAZONSKA MISTERIJA…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Kula i ograda prečnika dva centimetra!

TamoiOvde-Amazonska misterija, foto 1Otkriveni su u Amazonu početkom juna i još uvek niko od naučnika nema predstavu šta bi to moglo biti i kojoj životinjskoj vrsti pripada.

Minijaturna i misteriozna!

 

U peruanskom delu Amazona otkrivena je čudna „struktura“ – mala šiljata kula sa ogradom oko sebe, prečnika dva centimetra.

Naučnici su u čudu! Ko u prirodi pravi ovakve stvari?

Prvu ovakvu strukturu primetio je početkom juna Troj Aleksander, student Univerziteta „Džordžija tek“, i to na dnu plave cirade koja se nalazila u blizini Istraživačkog centra „Tambopata“ u Peruu.

 

TamoiOvde-Amazonska misterija, foto 2Posle toga je naišao na još tri identične strukture u džungli.

Nakon ovog otkrića svoje fotografije postavio je širom interneta u pokušaju da otkrije njihovo poreklo.

Još nije uspeo da dođe do odgovora.

Fil Tores, biolog istraživačkog centra „Tambopata“ takođe je postavio link do fotografija na svom Tviter nalogu pošto je i on podjednako zbunjen ovim otkrićem.

 

TamoiOvde-Amazonska misterija, foto 3Vilijam Eberhard, entomolog iz „Smitsonijan“ instituta za tropsko istraživanje izjavio je za „Smitsonijanov“ sajt da ni on nema predstavu šta je strukture napravilo niti šta one predstavljaju.

Neki su sugerisali da je stvorena od strane Urodidae porodice insekata, odnosno vrste poznate po tome što plete čaure slične korpama, kao i da je to možda nepotpuna čaura.

Nagađa se i da je reč o „radu“ moljca iz Bucculatricidae porodice.

Izvor: rts.rs

P.S.

Ko god da je, vrstan graditelj je!

Bora*S

SUNCOKRET JE…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________

Suncokret prirodno matematičko čudo

Suncokreti (Helianthus annuus) su prelepi ikonični cvetovi, popularni u mnogim kulturama koje su se smenjivale kroz istoriju – a poznato je da su uzgajani u području današnjeg SAD-a čak i pre 5.000 godina!


suncokretSuncokrete prate i brojni mitovi, a najpopularniji je onaj da se okreću za Suncem. Iako je istina da se mladi cvetovi zaista okreću, zreli cvetovi ipak ostaju fiksirani na jednoj poziciji, uglavnom okrenuti prema istoku.

Većina nas voli grickati semenke koje proizvode, međutim, da li ste se ikada zagledali u njihovo središte? Suncokreti su više nego samo lep cvet ili ukusna hrana – oni su takođe i pravo matematičko čudo.

suncokret1Semena unutar suncokreta striktno slede Fibonačijev niz, ili 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144…

Ako ste prespavali taj čas matematike, svaki broj u nizu je zbir prethodna dva broja. Spirale koje vidite u središtu su generisane od ovog niza, a dve serije krivulja se odmotavaju u suprotnim smerovima – počinju u centru i završavaju kod latica.

Svako seme mora biti pod tačno određenim uglom u odnosu na susedno seme – kako bi svi zajedno upešno stvorili savršenu spiralu. Odgovarajući ugao, ili zlatni ugao u suncokretu je 137.508 stepeni… Ako bi se ovaj ugao promenio čak i za jednu desetinu stepena, savršena struktura semenki bi se potpuno poremetila.

 

suncokret2Alan Turing, britanski matematičar, logičar i kriptograf koji se smatra ocem modernih kompjutera, prvi je predstavio ideju o suncokretima i Fibonačijevom nizu, te predložio da bi smo mogli proučavanjem suncokreta bolje razumeti kako sve biljke rastu. Prerana smrt (1945.) je prekinula njegovo dalje proučavanje, a hipoteza je napokon stavljena na proveru oko 60 godina kasnije, u jednom od brojnih projekata osmišljenih kako bi se proslavila stogodišnjica njegovog rođenja.

Projekat pokrenut u martu 2012. godine imao je za cilj da potvrdi ovaj fenomen i da pokuša predstaviti najveću studiju o matematičkim modelima suncokreta. Ljudi širom sveta, uključujući i mnoge učenike, bili su angažovani da uzgoje suncokrete, te prikupe podatke o uzorcima, uključujući broj spirala koje se razvijaju u smeru kazaljke na satu, i obrnuto.

Rezultat projekta je objavljen u oktobru (2012.) u Mančesteru. Kombinovana statistika, koja se sastojala od proučavanja 557 cvetova suncokreta, je zaključila da osam od deset cvetova savršeno sledi Fibonačijev niz.

Izvor:veseleklupe.wordpress.com

____________________________________________________________________________________________

INŽENJER KOJI JE VOLEO DUDOVE…

tamoiovde-logo

ATANASIJE NIKOLIĆ, ČOVEK OD 100 ZNANJA

Da napravi tehnički rečnik, organizuje pozorište, izlije top, napiše dramu, sagradi put, drži časove radnicima, sastavi policijski zakonik, kalemi voćke – sve je to zanimalo, nesuđenog pravnika i artiljerca

 atanasijenikolicDa je živeo bar tri, a ne samo jedan život, Atanasije Nikolić, jedan od osnivača Društva srpske slovesnosti, čiji je naslednik Srpska akademija nauka i umetnosti, raskrilio je polje delovanja na crtanje, „zemljomerije”, inženjerstvo, matematiku, pozorišnu umetnost, poljoprivredu. Dobar crtač, u Novom Sadu 1824. godine otvara privatnu školu crtanja, bavi se kartografskim poslovima, a umeće koristi i u više umetničke svrhe kada izrađuje pečat Liceja u Kragujevcu.


Zaljubljenik u matematiku i tehniku, piše prve udžbenike iz ove oblasti, gradi velike melioracione kanale u Bačkoj, brane, nasipe, drumove. Piše drame, glumi u predstavama, sa Jovanom Sterijom Popovićem osniva prvo beogradsko stalno pozorište, čuveni Teatar na Đumruku. Piše o poljoprivredi, iz Austrije i Mađarske donosi razne sorte voća, osniva prvu poljoprivrednu školu u Topčideru, upošljava zatvorenike na poljoprivrednom dobru, otvara prvu fabriku sukna. Kao da mu nije dosta, izliva prvi top i osniva prvu fabriku municije u Beogradu i topolivnicu u Kragujevcu.
I moglo bi još da se nabraja, kako je napisao prvi policijski zakonik, uredio poštanski saobraćaj, prvi proslavio Svetog Savu kao školsku slavu…
Još bi više umeo napisati, što bi nužno bilo da se kao građa upotrebi u novijoj našoj istoriji, ali mi nestaje snage i volje za pisanje”, zaključuje 28. avgusta 1875. godine završavajući autobiografiju.

Međutim, i ovo do sada napisano dovoljno je da nas uvede u šaroliki život Atanasija Nikolića.

Ćirilična matematika

Lomila su se koplja oko toga hoće li mladi Atanasije biti zanatlija, što je predlagao otac Nikola, trgovac, ili će poći „na nauke”, u čemu ga je podržavala majka Marija. Prevagnula je ova druga strana: upornošću majke završava gimnaziju u Sremskim Karlovcima, a uz pomoć ujaka, trgovca Marka Despotovića, odlazi da studira filozofske nauke u Đuru. Zvanje pravnika koje se dobijalo po završenim studijama, nije ga privlačilo: Atanasije se živo seća kako je, zavolevši crtanje i topografiju, pred kraj gimnazijskog školovanja sa pažnjom učio od Marka Ignjatovića koji je pravio kartu sela Bukovac.
Od ovoga vremena oseti ja čežnju za matematikom i za zemljomerijem. I činjaše mi se kad bi umeo zemlju meriti i karte sačinjavati, da bi bio najsrećniji čovek na svetu”.
Vođen savetom da se dobre tehničke nauke izučavaju u Artiljerijskoj školi u Beču, odlučuje da tamo nastavi školovanje i 1821. godine, dok je njegovim drugovima mrsko da izlaze na polja Simiringeka, Atanasiju su „mile zabave” da vežba sa topovima, gađa, gradi baterije, vezuje fašine.  Kako u vojnoj službi nisu napredovali najuporniji, već oni sa dobrim poreklom i vezama, napušta Beč i u Novom Sadu otvara privatnu školu crtanja, ali će i tu ponovo naići na zatvorena vrata. Nikolićeva škola dobiće dozvolu da postane javna, ali će njegovo postavljenje za javnog učitelja zaustaviti odluka jednog od senatora Novosadskog mađistrata koji se protivi da rimokatoličkoj deci crtanje predaje pravoslavac.
I ponovo Atanasije napušta dotadašnja nastojanja i otvara sebi vrata na drugom mestu. „Zloba me natera da postanem indžinirom”.

topolivnicaukragujevcu

Topolivnica u Kragujevcu

U Pešti polaže ispite za inženjera 1829. godine, i bude naimenovan za besplatnog inženjera Bačke varmeđe. Počeo je da pravi melioracione kanale, brane, nasipe i već je uveren da će biti postavljen za redovnog inženjera sa mesečnom platom. Ista stvar ponavlja mu se kao i u Artiljerijskoj školi: imenovanje dobija kandidat sa jačim preporukama, a ne onaj koji se radom dokazao. Opet je vreme za novu službu.
   Atanasije Nikolić prihvata poziv Petra Čarnojevića da bude upravnik njegovog imanja. Nedugo zatim, kao inženjeru u Munkaču na imanju grofa Šenborna, stiže mu pismo od Dimitrija Isajlovića, člana  Popečiteljstva prosvete, koji ga poziva u Srbiju da bude profesor matematike u nedavno osnovanom Liceju u Kragujevcu. Osim skromnog pokućstva, novi profesor, koji je postavljen i za rektora Liceja, donosi sa sobom u Kragujevac i prvi udžbenik iz algebre, koji je napisao pripremajući se za početak školske godine. Listajući ga u vreme kada piše autobiografiju Atanasije Nikolić priznaje da je preterao prevodeći latinske reči za potrebe srpskih đaka: čak su i simboli, matematičke formule napisani ćiriličnim slovima!

                                              Škola: sveto mesto

   Polaznici kragujevačkog Liceja dobili su vrednog i svestranog rektora, profesora koji će im uz časove algebre, geometrije, trigonometrije, crtanja, držati i dodatnu nastavu kako bi poboljšao njihovo slabo znanje matematike. Uz predanost, međutim, išla je i strogost. Mogli su odmah da je naslute svi oni koji su došli na svečani početak školske godine kada je rektor, znajući da disciplina nije bolja strana novosnovanom Liceju, umesto prigodnog pozdravnog govora, zagrmeo „Stoj! Stoj! Stoj! Jer mesto na kojem stojiš sveto je”. Obaveze rektora i profesora nisu ga sprečavale da uveče obilazi đake da bi pazio čime se zanimaju kad nisu u školi, a po nezadovoljstvu kafedžija zadovoljno konstatuje da je njegova zabrana točenja likera licejistima urodila plodom.
   „Moj postupak sa Srbčadma beše patrijarhalan i očinski. Ja sam nastajavao, da svaku pogrešku mladiću primetim, pa ovu bez opomene, bez saveta, a dosta puta bez kazni nisam ostavio“.
   Osim što je izradio pečat Liceja, uveo školsko zvono koje je označavalo početak i kraj časova, Atanasije Nikolić za „hram znanja” uvodi i proslavljanje školskog patrona Svetog Save. Kragujevčani su te 1840. godine posmatrali kako se svečana litija sačinjena od crkvenih velikodostojnika, profesora i đaka kreće gradskim ulicama do Liceja, a zvanice prisustvuju priredbi i gozbi organizovanoj u zgradi škole.
Po završetku školske godine, međutim, profesori biraju drugog kandidata za mesto rektora, a Atanasije Nikolić odlazi u Beograd. To, ipak, nije kraj njegovom pedagoškom radu. Još čvršću disciplinu uvešće u poljoprivrednoj školi. Kada su prvi đaci stigli u Zemljodelsku školu u Topčideru u maju 1853. godine, na poljoprivrednom dobru koje su već obrađivali zatvorenici bilo je raznih sorti žita, 125 vrsta vinove loze, 460 sorti jabuka i 320 krušaka, soj štajerskih krava i bikova, ali i konja, svinja. Upravitelj škole učenicima je obezbedio ne samo uslove za dobru praktičnu nastavu, već i odeću, obuću, dva obroka, knjige, mastilo i hartije.
   Njihovo je bilo da naredne dve godine prionu na učenje o zemljoradnji, vinogradarstvu, pčelarstvu, šumarstvu, „svilodeljstvu i skotovodstvu”. Po zamisli Atanasija Nikolića, oni su se „usposobljavali i za plug i za pušku”. Uz takmičenja u kalemljenju voćaka, učenje o hranjenju svilenih buba, imali su obavezne egzercire, učili gađanje i rukovanje puškom. Na završni ispit pozivani su kmetovi iz svih srezova, a najbolji đaci kući su nosili posebne nagrade: bika, prase engleskog soja, kutiju sa oruđima za kalemljenje voćaka, dve oke semena deteline…

   04_Atanasije-Nikolic_ilustrNova strujanja u politici posle Svetoandrejske skupštine, kada je zbačena dinastija Karađorđevića, a na vlast vraćeni Obrenovići, donela su promene i u Zemljodelskoj školi. Zbog tužbe koju su podneli pitomci, a iza koje su stajali ekonom škole Vladimir Jovanović i profesor Josif Pecić i posle žalbi na loše uslove učenja, preteranu strogost upravnika i loša znanja koja dobijaju, Atanasijeva poljoprivredna škola se zatvara. Njegov trud oko imanja i škole ruši se kao kula od karata. Želja da obrazuje druge, da poučava „Srbčad”, zbog koje je tako veselo krenuo iz Munkača, iako je mogao da proživi dane bez mnogo trzavica u službi mađarskog grofa koji je obezbeđivao i penziju, nije se ograničila samo na mlade niti samo na zvanične škole.
   U Beogradu, kao i prethodne godine u Kragujevcu, „u školi kod Saborne crkve”, Atanasije drži predavanja o poljskoj ekonomiji: besplatno i svojevoljno. Sricali su slova i pisali brojke kod Nikolića i šegrti, kalife, sluge. S namerom da i oni dobiju kakvo-takvo obrazovanje, Atanasije s prijateljima profesorima pokreće nedeljne škole, gde je radnički sloj svih uzrasta mogao besplatno da dolazi na časove.

                                            Pozorište u magazi

   Isti taj strogi profesor, zaljubljenik u „zemljomerije” i matematiku, znao je da obuče i glumački kostim i zaigra na daskama koje život znače. Pred nama je sada plodan pozorišni čovek koji je iza sebe ostavio više dramskih komada sa temama iz nacionalne istorije, postavio brojne predstave, osnovao prvo stalno pozorište u Beogradu, a i dalje govorimo o Atanasiju Nikoliću.
   Kada je 1824. godine u Novom Sadu počeo da s đacima svoje škole crtanja da izvodi predstave, odvajajući prihod od ulaznica u fond škole, Novosađani su tu dušekorisnu zabavu veoma lepo prihvatili. Osim Joakima Vujića, niko nije izvodio predstave na srpskom jeziku u njihovom gradu. A Atanasije Nikolić, uvežbavajući đake kako će glumiti, predstavio im se komadom „Zao otac i nevaljao sin”, da bi nešto kasnije pred publiku izneo i istorijsku dramu Stefana Stefanovića „Smrt Uroša Petog”. Za tu predstavu i sam se našao u glumačkoj postavi tumačeću ulogu kralja Vukašina, glavnog zloće u drami.
   Istorijski kostim navući će i u Kragujevcu, kada je u velikom hodniku Liceja igrao cara Dušana u svojoj drami „Ženidba cara Dušana” koju je posvetio knezu Mihailu Obrenoviću. Igrali su u toj predstavi činovnici i profesori, a scenografija i kostimi napravljeni su od onoga što se imalo. Dobar prijatelj sa Jovanom Sterijom Popovićem, još iz vremena kada je Atanasije bio rektor kragujevačkog Liceja, a Sterija profesor prirodnog prava, zajedno s ovim velikim dramskim piscem osniva pozorište 1842. godine.
   Bio je to teatar za koji je ustupljena jedna magaza na Đumruku, carini, sa glumačkim ansamblom sastavljenim od diletanata, mladih činovnika i „ženskinja”, ali bilo je to prvo beogradsko stalno pozorište, Teatar na Đumruku. Sala je dekorisana, podignuta galerija za orkestar i moglo je da se počne sa predstavama – igrale su se utorkom i četvrtkom, a na repertoaru su tada omiljene istorijske drame.
nasip

Podizanje nekoliko nasipa pod rukovodstvom Atanasija Nikolića uređena je močvara na prostoru nekadašnje Bare ‘Venecije’.  

Beogradska publika gledala je pozorišnu igru s pesmama u tri čina koju je Atanasije Nikolić napisao po narodnoj pesmi „Kraljević Marko i Arapin”, Sterijinu dramu „Smrt Stefana Dečanskog”, Stefanovićevu „Smrt cara Uroša”, u kojoj Atanasije ponovo igra kralja Vukašina. Pre Teatra na Đumruku, sa Sterijom Atanasije Nikolić osniva još jednu važnu instituciju: Društvo srpske slovesnosti 1841. godine. Atanasije prvo razmatra sa Sterijom da bi trebalo okupiti učenjake koji bi radili na srpskom tehničkom rečniku i prevodili stručne termine na naš jezik.

  Upošljavanje zatvorenika

Iz te ideje rađa se Društvo srpske slovesnosti, za koje su Atanasije i Sterija izradili Statut, a među prvim članovima su i Jovan Stejić, pesnik Sima Milutinović, Dimitrije Isajlović, koji je pisao Nikoliću da dođe u Srbiju. Već na prvim sednicama iznose se i prve plodonosne ideje: da se osnuje nacionalna biblioteka, da se za nju podigne posebna zgrada, a da se štamparije obavežu da će od svake knjige davati dva primerka za biblioteku.

Tih četrdesetih godina Atanasije uveliko igra predstave sa svojim amaterima, a bije ga glas pozorišnog znalca, pa se kod njega dolazi i po savete. Kada je 1847. godine grupa mladića iz Pančeva došla u Beograd sa namerom da igra predstave, u Nikoliću su imali podršku i pomoć. Odlazio je na njihove probe u kafani „Kod jelena”, davao savete, a za svoju dramu s pesmama „Zidanje Ravanice” sa kompozitorom Šlezingerom obučavao ih je i u pevanju.
Napustivši kragujevački Licej i došavši u Beograd, Atanasije Nikolić je 1841. godine imenovan za načelnika policajno-ekonomičkog odeljenja pri Popečiteljstvu vnutrenji dela (Ministarstvu unutrašnjih poslova), gde je pomoćnik ministra Ilija Garašanin. U državnoj službi, s manjim prekidima, Atanasije će ostati do kraja života. Bio je Garašaninov čovek od poverenja – pomoćnik ministra i kasnije najmlađi srpski ministar pisao je za njega da nije samo običan pisar, već i „projekt-majstor”.

Jedan od njegovih projekata bio je i da uposli zatvorenike, koji su do tada kažnjeničke dane provodili besposleni. Organizujući ih da rade prvo na malom imanju ispred Ministarstva finansija, Atanasije će uskoro dobiti veliko zemljište na Topčideru, gde će biti izgrađen i zatvor, ali i fabrika sukna i veliko poljoprivredno dobro na kojem su u voćnjacima, zasadima dudova, radili kažnjenici, uposleni i oko proizvodnje ćebadi za vojsku i izrade sanduka za municiju. U vreme kada je počeo da radi sa zatvorenicima, Nikolić razmišlja o tome kako bi mogao razviti zemljoradnju.

   Uzbuna velikih sila

Sa ciljem da sa što širim krugom ljudi podeli „zemljodelska” znanja, počinje da uređuje „Čiča Srećkov list” od 1844. do 1847. godine.   Naročito se interesuje za proizvodnju svile. Kako bez dudova nema ni svilenih buba, na Nikolićev predlog izdaje se naredba policajcima iz svih okruga da popišu stabla duda, a on zatim radi na tome da podstakne njihovo sađenje. Plod tog njegovog rada je i da je u Požarevačkom okrugu zasađeno 60.000 stabala, dok je on u Topčideru imao, takođe, znatan broj.
Odeljenje čiji je načelnik ima veoma širok krug delovanja: policiju, građevinu, vojsku, poljoprivredu, ekonomiju. I Atanasije koji upravlja njime širi krug svog delovanja: sastavlja prvi policijski zakonik, uređuje poštanski saobraćaj, šljunkom nasipa puteve po Srbiji, radi na razvoju poljoprivrede, organizovanju dobrovoljaca u Vojvodinu tokom 1848. godine, naoružanju zemlje. U nesigurno vreme, doba kada se vode pregovori oko oslobađanja balkanskih naroda od Turaka, dok Srbiju potresaju unutrašnji nemiri i previranja oko vlasti, Atanasije Nikolić sa majstorom Vesom u Beogradu pravi prvi top izlivajući materijal za njega od dva stara.
Top nije bio lep, nije imao nikakvih ukrasa, ali se mogao dati upotrebiti. Šta više ovim opitom pokrenuli smo bar tu ideju, da bi mogli topove liti i tako ovo oružje sebi pribaviti”. U Beogradu, Atanasije organizuje rad fabrike municije, a u Kragujevcu, pošto je uspešno završio ogled sa majstor-Vesom, otvara topolivnicu.   Proizvodnja teškog naoružanja izazvala je veliku pažnju stranih sila.   Žučnu prepisku sa Carigradom razvili su Rusija i Austrija koje protestuju zbog otvaranja topolivnice, a svoje ljude šalju u Srbiju da izvide kakva je to proizvodnja.

    Tajni zadatak 

Nikolić učestvuje i u nekoliko poverljivi diplomatskih misija, sastaje se sa predstavnicima Francuske, Rusije, zastupajući svoju vladu, učestvuje u određivanju položaja topova i osiguravanju granice od mađarskog napada u vreme bune u Vojvodini 1848. godine. Posle Svetoandrejske skupštine, kada je Aleksandar Karađorđević abdicirao pod pritiskom ustavobraniteljske vlade, Atanasije Nikolić prinuđen je da napusti Srbiju. Tada kao pedesetsedmogodišnjak odlazi u Novi Sad i nudi svoje usluge kao geometar.
desniPo dolasku kneza Mihaila Obrenovića na vlast, Atanasije Nikolić je pomilovan, određena mu je penzija i on ponovo dolazi u Beograd 1861. godine. Čeka ga i jedan zadatak dostojan akcionih filmova: da iz Rusije tajno preveze u Srbiju tovar od 60.000 pušaka. Uspeh ove misije bio je utoliko veći što je Nikolić prevlačeći toliko oružje, izvukao živu glavu, a u zemlju dopremio 30.000 pušaka koje su od početka decembra do kraja januara s bugarske granice donošene u Srbiju.
Čovek od sto zanata koji je više puta, ne posustajući, tražio za sebe novo zanimanje i počinjao svoju karijeru bezmalo od početka, smirio se zauvek u Beogradu, 28. juna 1882. godine, okončavši u osmoj deceniji buran, bogat i raznovrstan životni put.

Autor: J. Čalija /Ilustrovao: Dragan Maksimović /politikin-zabavnik.rs/broj: 3126

_______________________________________________________________________________________________

INTERVJU S NIKOLOM TESLOM IZ 1899. GODINE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________________________________________

Sa gromovima i munjama pričam na srpskom jeziku

 Stekao sam sposobnost da upravljam snom, i zaspim i budim se u čas koji sam sebi odredio. Ako mi nešto u onome što radim nije jasno, primoravam sebe da mislim o tome u snu i na taj način nalazim rješenje…

Intervju koji vam donosimo je naučnik Nikola Tesla(Muzej u Beogradu-ovde) 1899. godine dao za časopis “Besmrtnost” u svojoj tadašnjoj laboratoriji u Kolorado Springsu

nikola-tesla* NOVINAR: Futuristi kažu da su dvadeseti i dvadeset prvi vijek rođeni iz glave Nikole Tesle(Jedina Teslina poseta Srbiji-ovde). Oni slave obratno magnetsko polje i pjevaju himne indukcinom motoru. Njihovog tvorca nazivaju lovcem koji je u svoju mrežu uhvatio svjetlost iz dubine Zemlje, i ratnikom koji je zarobio vatru iz neba. Otac naizmeničnih struja učiniće da fizika i hemija zavladaju polovinom svijeta. Industrija će ga proglasiti za svog vrhovnog sveca, a bankari za najvećeg dobročinitelja. U laboratoriju Nikole Tesle prvi put je razbijen atom. Tu je stvoreno oružje koje vibracijama izaziva zemljotres. Tu je otkriven i crni kosmički zrak. Pet rasa moliće mu se u Hramu Budućnosti, jer ih je naučio velikoj tajni da se Empedoklovi Elementi napoje životnim silama iz etera.

TESLA: Da, to su neka od mojih važnijih otkrića. Ja sam ipak poražen čovjek. Ja nisam ostvario ono najveće što sam mogao.

* NOVINAR: Šta je to, gospodine Tesla?

TESLA: Htio sam osvijetliti čitavu Zemlju. U njoj je dovoljno elektriciteta da postane drugo Sunce. Svijetlost bi sijala oko polutara, kao prsten oko Saturna. Ljudski rod nije sazreo za veliko i dobro. U Kolorado Springgsu napojio sam Zemlju elektricitetom. Isto tako je možemo napojiti i drugim energijama, kao što su pozitivne psihičke energije. One su u muzici Baha ili Mocarta, ili u stihovima kod velikog pjesnika. U Zemljinoj unutrašnjosti postoje energije vedrine, mira i ljubavi; njihovi izrazi su cvijet koji raste iz zemlje, hrana koju dobijamo iz nje i sve ono što je čini čovjekovim zavičajem. Ja sam proveo godine tražeći način na koji bi te energije mogle uticati na ljude. Ljepota i miris ruže mogu se uzimati kao lijek, a sunčevi zraci kao hrana. Život ima beskonačan broj vidova, a dužnost naučnika je da ih pronalazi u svakom obliku materije. Tri stvari su bitne u tome. Sve što činim je traganje za njima. Znam da ih neću naći, ali neću ni odustati od njih.

* NOVINAR: Koje su to stvari?

Nastavite sa čitanjem