ALI, NE VERUJ MI…

tamoiovde-logo

Molim te, poslušaj ono što ne kažem

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
maske koje se bojim da skinem,
a nijedna od njih nisam ja.

Foto ilustracija. Bora*S

U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.

Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mleko u meni
i oko mene
da mi je ime samouverenost,
a smirenost moja igra,
da je sve mirno i da sve kontrolišem
i da ne trebam nikog.

Ali, ne veruj mi.          

Možda se čini da sam smiren,
ali moja smirenost je maska
uvek promenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.

Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da iko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.

Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.

Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega sledi prihvatanje.
Ako sledi ljubav.

To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.

To je jedino što će me uveriti u ono u šta ne mogu da uverim samog sebe,
da uistinu nešto vredim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.

Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslediti prihvatanje,
da neće uslediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje ceniti, da ćeš se smejati,
a tvoj bi me smeh ubio.

Bojim se da duboko negde nisam ništa, da ne vredim,
i da ćeš ti to videti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim detetom unutra.

Tako počinje svetlucava, ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.

Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.

Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.

Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih voleo da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa da krijem,
Ne volim da igram veštačke, lažne igre,
želim da prestanem s igrama.
želim da budem iskren i spontan, te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.

Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to poslednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.

Svaki put kad si ljubazan, nežan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!

Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.

Želim da to znaš.
Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj – do Boga pravedan stvoritelj – moje osobe
ako tako izabereš.

Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih drhtim,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga senovitog sveta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.

Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.

Dugotrajno uverenje o bezvrednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.

To je nerazumno, ali uprkos tome što o čoveku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.

Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.

Molim te pokušaj pobediti zidove
čvrstom rukom
jer dete je vrlo osetljivo.

Ko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojeg znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovek na kojeg naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

Charles C. Finn


Original (eng.) : Please Hear What I’m Not Saying


 

MASKA ILI JAVNO JA…

TAMOiOVDE_______________________________________________

FORMULE ŽIVLJENJA

Ljude možemo razlikovati na osnovu toga da li smo sa njima bliski ili držimo distancu.

Untitled-1.jpg1

Ilustracija Srđan Pečeničić

  Prvi čine naš intimni socijalni svet, a oni drugi spadaju u javnost.

  Sa bliskim ljudima možemo da se ponašamo spontano, da sa njima delimo naše uspehe i brige.

  Između nas i bliskih ljudi postoji neka vrsta ljubavi: erotska, rođačka, prijateljska. Odnosi su stabilni i čvrsti jer se dobro poznajemo i prihvatamo jedni druge. U bliskim odnosima iskrenost se podrazumeva.

  Ako se u javnosti ponašamo kao što se ponašamo u bliskim odnosima, mogu nastati dva problema. Ili ćemo svojom iskrenošću uvrediti nekog drugog ili će tu iskrenost neko iskoristiti da bi na našu štetu ostvario svoj cilj. Zato je važno da se u javnosti zaštitimo od drugih i da druge zaštitimo od sebe. Način da to postignemo je da naučimo da u javnosti nosimo psihološku masku. Nositi masku je samo po sebi, osim u retkim izuzecima, negacija bliskosti. Osobe koje u bliskosti nose masku i pretvaraju se da su bliske dobijaju etikete kao „dvolične” i „licemerne” (onaj koji meri, namešta lice).

 Međutim, kada iz sveta bliskosti izađemo na ulicu, uđemo u javnost, maska postaje obavezni deo komunikacije. Kulturna komunikacija jednostavno nije moguća ako ne nosimo maske. Dok ljubav spada u bliskost, ljubaznost spada u javnost. Ljubazni smo kada se prema nepoznatoj osobi ponašamo kao da je volimo, iako ne osećamo ljubav. I zato su maske sasvim legitimni deo naše ličnosti – čine naše javno Ja, koje nam omogućuje da pozitivno komuniciramo sa ljudima sa kojima nismo bliski.

 Sasvim je drugo pitanje da li je ta maska takva da informiše ili da dezinformiše. Noseći masku i pripadajući kostim, ljudi se na određeni način predstavljaju jedni drugima. Cilj je da kod drugih stvore određenu sliku o sebi. Ako su u tome uspešni, tada će se drugi prema njima ponašati na predvidljiv način.

 Ličnost možemo uporediti sa prodavnicom koja ima izlog.

Nepoznati ljudi koji prolaze ulicom primećuju šta je u izlogu. Ukoliko su zainteresovani zastanu, pažljivije pogledaju u izlog, ako prepoznaju nešto što ih zanima, uđu u prodavnicu. Isto tako nosimo naše izloge i predstavljamo se drugima. Pretpostavka je da ono što ima u izlogu ima i u prodavnici. U velikoj većini slučajeva je zaista tako. Ali, nekada ima u izlogu, a nema u prodavnici ili obrnuto – glavna delatnost prodavnice nije predstavljena u izlogu.

 Poznavanje koncepta maske pomaže da se smanji naivnost i kod odraslih i kod dece. Svi smo psiholozi koji pokušavaju da razluče šta je nečija maska, a šta je onaj drugi deo ličnosti.

Zoran Milivojević/.politika.rs



UZMI ME ZA RUKU I MASKU MI SKINI…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________________________________

ILI SE SA MASKOM IPAK, LAKŠE ŽIVI?

DSC06941TAMOiOVDE

Autor: Julija Kolev
Foto: Bora*S

DSC06965BTAMOiOVDE

Autor: Julija Kolev
Foto: Bora*S

DSC06942TAMOiOVDE

Autor: Julija Kolev
Foto: Bora*S

______________________________________________________________________________________________

DSC06952TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljeć
Foto: Bora*S

DSC06958TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

DSC06955TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

DSC06960TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

DSC06962TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

DSC06956TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

_________________________________________________________________________________________________

DSC06940TAMOiOVDE

Autor: Dragana Perčić
Foto: Bora*S

DSC06950TAMOiOVDE

Autor: Dragana Perčić
Foto: Bora*S

DSC06938TAMOiOVDE

Autor: Dragana Perčić
Foto: Bora*S

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

STANJE NA NAŠEM LICU GOVORI…

TAMOiOVDE_______________________________________________

Svi mi na našim licima nosimo svoju prošlost i život.

imageshjimagesmk

Svaka bora, tačka, mišić, svako stanje na našem licu govore ko smo. Moj cilj je bio da to što je vidljivo naslikam još vidljivije, otvarajući pitanje psihologije realnosti svakog lika“. Jovan Balov, slikar iz Berlina i vlasnik likovne galerije Prima centar, koja godinama okuplja umetnike sa prostora bivše Jugoslavije.

1961 – Rođen u Skoplju (Republika Makedonija), 6. novembra;
1981 – 84 -Fakultet za istoriju umetnosti i arheologiju, Univerzitet „Kiril i Metodij, Skoplje, Makedonija“;
1983 – 87- Fakultet likovnih umetnosti, slikarstvo, Univerzitet „Sv Kiril i Metodij „, Skoplje, diplomirani;
1995 – Vratio se u Berlin. Živi i radi u Berlinu kao samostalni umetnik.

   Neobični portreti  Balov, koji se od 2007. godine bavi portretom, kaže da je još fasciniran tom temom, jer je svako lice unikatno i to čini rad interesantnim.

  Portret njegove majke pokazuje jednu polovinu lica veselu, drugu tragičnu, portret supruge Doroteje ima suzne oči, a usta u iščekivanju, a kod Volfganga Petrika,  jednog od najznačajnijih nemačkih umetnika i njegovog ličnog prijatelja, Jovan se poigrao tako što gornja polovina odaje umetnika, a donji deo je skeptični lik profesora.
  – Problem je samo što slike nastaju sporo, za jednu mi treba tri do pet meseci i zato nisam interesantan za galeriste – kaže uz smeh Balov.

Portret Petrick122SAM_0828

Portreti slikara Jovan Balova, neodoljivo podsećaju na fotografije, ali su zapravo slikarstvo proizašlo iz principa američkog foto-realizma.

Izvori:www.dw.de/ vesti-online.com/http://www.balov.de


Priredio: Bora*S