KINA DANAS ŠALJE PRVU ŽENU U KOSMOS…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________________

Kina je juče saopštila da će jedna žena kosmonaut biti u tročlanoj posadi na brodu Šendžou-9, koji će biti lansiran u subotu (16.jun 2012.) prenosi nam Tanjug.

 Šendžou -9 (Božanski brod) će poleteti u kosmos u subotu u 6:37 sati sa kosmodroma Đinćuan u pustinji Gobi. To će biti četvrto lansiranje brodova sa ljudskom posadom u kome će Liu Jang leteti sa dvojicom svojih kolega, javila je agencija Sinhua.

Troje kosmonauta će izvesti prvo kinesko kosmičko spajanje brodova. Ranije je najavljeno da će Šendžou-9 uz ručno komandovanje kosmonauta pristati uz modul Tiangong 1 koji je trenutno u orbiti oko Zemlje.

Nakon svemirskog randevua, kosmonauti će privremeno preći na Tiangong-1 (Nebesku palatu), gde će obaviti naučne eksperimente.

Misija je poslednji korak u programu koji ima za cilj da Kini omogući držanje stalne svemirske stanice u orbiti do 2020. godine.

Misija kosmonautkinje Liu, čije pripreme su kineski mediji pomno pratili, učiniće da Kina postane treća zemlja posle tadašnjeg Sovjetskog Saveza i SAD koja je poslala ženu u kosmos koristeći vlastitu tehnologiju.

 Liu je major kineske vojske i pilot na borbenim avionima. Udata je, ali nema dece, pisali su kineski mediji.

Prošlog novembra bespilotna letilica Šendžou VIII vratio se na Zemlju pošto je ostvario dva kosmička spajanja sa modulom Tiangong-1, u onom što Kinezi opisuju kao veoma komplikovanom „kosmičkom poljupcu“ kada je trebalo spojiti dve letilice u istoj orbiti, a koje lete velikom brzinom.

Ovladavanje tehnologijom pristajanja je delikatan manevar kojim su Rusi i Amerikanci uspešno ovladali tokom 1960-tih.

Prvi kineski kosmički modul Tiangong-1, deo buduće svemirske stanice, lansiran je u orbitu prošlog septembra.

Kina svoj kosmički program vidi kao deo prestiža i simbol svog globalnog statusa, sve veće tehničke sposobnosti i uspešnog pretvaranja zaostale siromašne zemlje u drugu privrednu silu na svetu.

Sadašnji kosmički program ima za cilj da obezbedi Kini svemirsku stanicu na kojoj posada može da boravi nezavisno nekoliko meseci, kao na staroj ruskoj stanici Mir ili Međunarodnoj svemirskoj stanici.

 Kina je poslala prvog kosmonauta u orbitu 2003. i od tada je izvela nekoliko misija sa ljudskim posadama, ali ni u jednoj nije učestvovala žena.

 Izvor: Tanjug | 15. jun 2012.

***

Ova vest je pravi povod da se podsetimo još jedne heroine naših vremena.

Valentina Vladimirovna Terješkova, ruskinja, žena- pilot, kosmonaut, legenda kosmosa, koja je 16. juna 1963. godine, sa kosmičkim brodom Vastok-6 poletela  kao prva žena u svetu u kosmos.

Za tri dana boravka u kosmosu obletela je 48 puta zemlju.

Terješkova je rođena  1937. godine u selu Maslenikovo u Jaroslavskoj oblasti, u Rusiji. Kada joj je otac poginuo u Drugom svetskom ratu sa majkom i još troje dece preselila se u Jaroslav. Zbog siromaštva koje je vladalo u prvim godinama po završetku rata, Tereškova nije pohađala školu sve do svoje desete godine. Uz posao i učenje bavila se padobranstvom što je bio njen prvi dodir sa aeronautikom.

“Srećna sam što mi je pala u udeo  sreća da se nađem među onima koji su krčili put ka zvezdama“.

Priredio: Bora*S

PADNEM LI,TI PRODUŽI DALJE…

TAMOiOVDE____________________________________________________________

U Muzeju Jadra u Loznici između ostalog, nalaze se i dve vojničke fotografije.

Na prvi pogled, ništa čudno. Ta malo li je takvih u muzejima širom sveta.

 Ali ne. Ipak su one jedinstvene, jer se na fotografijama vidi dečak u vojničkoj uniformi- Momčilo Gavrić.

A on, mali Momčilo nije bilo ko. On je najmlađi vojnik (silom neprilika i voljom silnika) svih armija u Prvom svetskom ratu. I ne samo to. On je sa svojih deset godinica prošao albansku golgotu, stigao na Krf, učestvovao sa činom kaplara u proboju Solunskog fronta.

A kao dvanaestogodišnjak, Momčilo Gavrić imao je čin podnarednika!

Nepotpunu priču, ili tek, u to vreme, samo informaciju, prvi put sam čuo pre nekoliko godina.

 Decembra 2010. godine, od autora Brane Filipovića dobio sam na dar knjigu SRBIJA U VELIKOM RATU u 99 SLIKA”.

A u knjizi, kako sam autor reče „nanizano je više od 120 skaski, neke su poznate, ostale nisu, ali svaka reč i svaki događaj jesu istorija i vreme kao nepokolebljivi sudija. Svrstao sam ih,više simbolički, u brojku od 99;  ima ih čistih informacija koje, iako nisu priča i zapis, objašnjavaju i bitno pojašnjavaju pojedina zbivanja.”

Na 165. strani pomenute knjige- priča o Momčilu.

Bora*S


ZABORAVLJENI NAJMLAĐI KAPLAR SVIH ARMIJA SVETA

Saša Trifunović,”Politika”, 22.septembar, 2008.

„Nedavno je obeležena godišnjica proboja Solunskog fronta u kojoj je pre devet decenija kao vojnik učestvovao i Momčilo Gavrić. Većina Lozničana ne zna ni ko je on, a kamoli odakle je. A trebalo bi jer je Momčilo, najmlađi vojnik svih armija u Prvom svetskom ratu, njihov zemljak rođen u Trbušnici, kod Loznice, ispod planine Gučevo. Nažalost loznički kraj je sasvim zaboravio ovog nesvakidašnjeg junaka. 

U knjigama je zabeleženo da je Momčilo Gavrić na početku Prvog svetskog rata imao nepunih osam godina. Bio je osmo dete svojih roditelja oca Alimpija i majke Jelene. U avgustu 1914, austrougarski vojnici su činili velike pokolje civilnog stanovništva u kojima je nastradala i porodica Gavrić. Otac je, spremajući ukućane za zbeg, Momčila poslao kod strica da nađe zapregu. U međuvremenu su stigli austrougarski vojnici zapalili kuću i pobili porodicu Gavrić.

Mali Momčilo je ostavši bez najmilijih krenuo na Gučevo da traži srpsku vojsku. Pronašao je Šesti artiljerijski puk Drinske divizije i ispričao šta se dogodilo. Vojnici su istog dana osvetili Gavrićevu porodicu a on je postao vojnik .U svojim prvim vojničkim danima redovno je tri puta dnevno pucao iz topa da se osveti za svoju porodicu.

– Mali Momčilo je sa svojim pukom peške prešao Albaniju i stigao do Krfa, izdržavši kao desetogodišnjak ono što mnogi odrasli nisu. Bio je najmlađi kaplar na svetu. Učestvovao je u proboju Solunskog fronta gde je ranjen, a Vojvoda Živojin Mišić ga je unapredio, pa je kao dvanaestogodišnjak imao čin podnarednika.

Čekajući proboj fronta i povratak u Srbiju, opismenio se, a posle rata je otišao u Englesku, gde je završio gimnaziju i 1921. se vratio u Beograd. Upoznao sam ga 1987, kada je prisustvovao otvaranju Muzeja Jadra u Loznici, gde se u stalnoj postavci nalaze i njegove dve vojničke fotografije – kaže za naš list istoričar u ovom muzeju Goran Vilić.

Vilić kaže da kad poseticima muzeja govori o Prvom svetskom ratu, posebnu pažnju uvek posveti priči o Momčilu Gavriću. U Beogradu je živeo sve do smrti, 1993. godine. Njegova ratna sudbina je „jedinstvena u svetu” i „zaslužio je da ga se današnje generacije sećaju”.

Nažalost, danas nijedna od oko 250 lozničkih ulica ne nosi ime Momčila Gavrića, nijedna škola ili ustanova se ne zove po njemu, a nema ni spomenik. Najmlađi kaplar na svetu je u njegovom zavičaju nezasluženo zaboravljen.”

***

Prethodnoj dodajem i deo, čini se još autentičnije priče starog srpskog vojnika Milana Gvozdenovića a nju je pričao doajen srpskog novinarstva Žika Živulović Serafim u Guviji, mestu gde su se iskrcali prvi srpski vojnici:

– Iskrcao se ovde još jedan Momčilo – nastavio je kazivanje Serafim. – Momčilo Gavrić, kome je tada bilo devet godina. On je iz Trbušnice, sela pet kilometara od Loznice, ispod samog Gučeva, sin Alimpija i Jelene, osmo dete po redu. Tada je bio ponos imati dosta dece. Kamo sreće da je i sada tako u Srbiji. U jednu ranu zoru početkom avgusta 1914. godine, pijane Švabe ubili su Momčilove, oca i majku, sestre i njegova četiri brata. Mali Momčilo zaždio je kroz šumu i izbio na vrh Gučeva. Naišao je na položaj Šestog artiljerijskog puka Drinske divizije prvog poziva kojim je komandovao major Stevan Tucović, brat Dimitrija Tucovića. Mališan je pao, obgrlio mu čizme i zajecao: „Čiko, sve su mi ubili…“. Major Tucović ga je pitao: „Znaš li da bacaš bombe?“ Mali Momčilo je rekao da je bacao samo kamenje.

Major je uzeo jednu bombu i pokazao mu kako se to radi. Zatim je major Tucović postrojio svoje vojnike i pitao: „Ko hoće da noćas osveti Gavrićeve roditelje, njegovu braću i sestre?“ Cela četa iskoračila je napred. Tucović je odabrao jednog dugajliju, Zlatiborca Miloša Mišovića. Pred ponoć je krenuo Mišović zajedno s malim Momčilom i zatekao pijane Švabe kako pred kačarom Gavrića pijani šenluče. Hitnuo je Mišović jednu bombu, zatim drugu, treća nije bila potrebna. Tog trenutka mali Momčilo je postao borac srpske vojske, dete Šestog artiljerijskog puka Drinske divizije. Tucović je naredio vojnicima da svakog dana malom Gavriću daju da opali tri puta iz topa i tako sveti svoju braću i svoje sestre. Došlo je povlačenje preko Albanije.

Miloš Mišović uzeo je Momčila pod svoju brigu. U Podgorici kupio mu je za poslednje pare jedan venčić od dvadeset ukljeva i rekao mu: „Sinko, ako hoćeš da ostaneš  živ, svakog dana da jedeš samo jednu ribicu. Zapamti dobro, samo jednu ako hoćeš da preživiš“. Momčilo ga je poslušao, a onda već kada su prošli Skadar ribica više nije bilo. I Mišoviću, kršnom Zlatiborcu, počelo je da ponestaje snage.

Jedne noći dok su čučali pored vatrice rekao je malom Momčilu: „Sinko, bojim se da i ja neću moći više. Uhvati me za moj šinjel i ja ću te vući dokle budem imao snage… Ako padnem, nemoj mi prilaziti, produži dalje„.

Vukao je Mišović malog Momčila, posrtao, teturao… Glad i zima slomili su kršnog Zlatiborca. Nije mogao dalje, pade u snežnu pučinu… Momčilo stade i dade mu ruku…

Ne, produži dalje, Momčilo, ne obaziri se na mene…“ Momčilo se sklupčao oko njega u snegu, milujući mu promrzle ruke: „Čika Mišo, ja neću dalje… Čika Mišo, ja hoću da umrem s tobom„. Kako da umre dete? Videvši da će mali Momčilo umreti, Miloš Mišović skupi snage, uspravi se… Posrtali su Miloš i Momčilo, bauljajući tih zadnjih desetak kilometara ispred Dračkog pristaništa.

Kasnije na Krfu malom Momčilu prišili su po jednu zvezdicu na naramenicama… Tako je devetogodišnji Momčilo Gavrić postao najmlađi kaplar na svetu.“


Priredio: Bora Stanković