LEPO I LAKO, ALI KAKO…

tamoiovde-logo

Kako usvojiti veštinu komuniciranja

U tekstovima do sada govorili smo o asertivnoj komunikaciji, njenom značaju i nužnosti poznavanja ovog načina komunikacije. Asertivnost je jedan od najefikasnijih načina ostvarivanja svojih ciljeva, ostvarivanja sebe i svojih potencijala, izražavanja sebe na pravi način – sve to uz, kao što smo više puta napomenuli, poštovanje ciljeva i ličnog izražavanja drugih. Isto tako, pominjali smo i neke konkretne tehnike i načine izlaženja na kraj sa specifičnim situacijama prilikom komunikacije.

sun-382744_640-225x300Sve to lepo (i lako) zvuči na papiru, ali kako sve to postići u praksi?

U ovom tekstu ćemo dati neke od smernica, ukazati na određene momente koji su bitni prilikom usvajanja asertivnog načina komuniciranja i pružiti neki zaključni okvir kada je reč o formiranju veštine asertivne komunikacije.

Prva i najvažnija stvar kada je reč o usvajanju i učenju veštine asertivne komunikacije je, kao i kod svega ostalog – konstantna vežba. Možemo mi ovde pisati i pisati, a vi možete osedeti čitajući, sve će to biti uzalud ukoliko sami ne primenjujete to što pročitate u praksi.

Ovo se pogotovo odnosi na nešto što je funkcija i odraz spoljneg ponašanja i na nešto što uključuje druge ljude, kao što je komunikacija.

Ne možete sedeti sami sa sobom, čitati knjigu i odjednom postati ekspert za komunikaciju. Komunikacija, kao fenomen, je isključivo vidljiva u spoljašnjem ponašanju i u prilikom interakcije: ključna komponenta su dakle verbalna i neverbalna dimenzija. Takođe, da biste znali da li nešto radite kako treba, potrebna vam je povratna informacija od drugih. Ne možete znati da li je tehnika uspešna ili ne, ukoliko se ispostavi da je tako u realnoj situaciji.

Dakle, nužno je sve ovo što ovde piše proveriti u praksi, tj. ne verovati na reč, već samome sebi i sopstvenom iskustvu.

Takođe, još jedna ključna stvar koju treba imati u vidu je podatak da je veliki deo komunikacije neverbalni deo, tj. da se komunikacija velikim delom odvija i izvan izgovorenih reči. Poznato je da je govor tela veoma moćan „alat“ i ponekad ključan deo komunikacije. Jednostavno je nemoguće adekvatno komunicirati ne koristeći govor tela – izraze lica, gestikulaciju, pokrete, itd.

Zamislite situaciju da vam neko ispriča vic, ili napravi neku šalu sa vama, a pritom ostane „mrtav“ ozbiljan u licu – ili, još gore, vi ispričate vic u društvu, a svi ostanu ukopani u mestu i neizmenjenog izraza lica. Bez obzira šta bi vam oni u tom trenutku rekli, ovakav prizor (hladnih lica) će vam govoriti mnogo više i imati veći uticaj na vas nego puke reči. Isto tako, znamo da se kroz govor tela šalju „iskrenije“ poruke nego jezikom. Telom je mnogo teže slagati nego ustima, mnogo je teže isfolirati emocije.

Laž se najčešće otrkiva opažanjem poklapanja ili nepoklapanja verbalne i neverbalne komunikacije (čovek može da vam priča laži i bude odličan u tome, ali ako ne zna da iskontroliše svoje telo, to ga može dovesti u opasnost da bude „provaljen“.) Nužno je da se govor tela i verbalna komunikacija poklapaju, da bi poruka delovala iskreno i konzistentno. Dakle, ako smo asertivni i hrabro stupamo u komunikaciju, sa ciljem da izrazimo svoja osećanja iskreno, u to moramo biti potpuno sigurni. Ako želimo da delujemo samouvereno, moramo to stvarno i biti – ili biti ekspert u tome da se predstavimo drugima kao takvi. U suprotnom, poruka koju prenosimo, iako je možda blizu savršenstva po svim standardima asertivne komunikacije (pratili smo do tančina sve poznate tehnike), neće biti adekvatno prihvaćena.

Sledeća stvar, bez koje ćemo vrlo teško biti asertivni, je znati šta se želi i znati biti jasan u prenošenju onoga što se želi reći. Ukoliko neko ne zna tačno šta mu je cilj u komunikaciji, ili ne zna šta tačno oseća, te ne zna ni koja osećanja da ispolji, ili ne zna šta mu tačno smeta, taj neće uspeti adekvatno da iskomunicira bilo šta sa drugima. Takvi ljudi će delovati konfuzno, zbunjivaće sagovornika, a ukoliko to duže potraje, komunikacija će otići u nekom potpuno „desetom“ smeru, koji je najverovatnije neželjen. Kako znati šta želimo, ko smo i šta osećamo je tema za poseban feljton (ili knjigu), i problem je na kome čovek treba raditi čitavog života. Upoznati druge nije lak zadatak, a upoznati sebe je često čak i teži zadatak. Ali onaj koji poznaje sebe, lako će upoznati druge, a takođe će i njega drugi lakše upoznati, što je siguran put ka otvorenijoj komunikaciji.

Takođe je važno i izabrati i adekvatno vreme i mesto za asertivnu komunikaciju. Naime, od konteksta u kome se osobe nalaze mnogo štošta zavisi. Samo vreme dana, ili vreme koje imamo na raspolaganju za prenošenje poruke prilikom razgovora, često može odrediti čitav tok i ishod komunikacije. Na primer, ako smo u žurbi, ili je druga osoba u žurbi, te je vremena za komunikaciju malo, može se desiti da se tenzija podigne čak i pre nego što se počne sa komuniciranjem. Kada su ovakve situacije u pitanju, treba se potruditi što je više moguće da se prvo ublaži tenzija, ili možda treba izbeći komuniciranje i zakazati razgovor za neko drugo vreme. Mesto takođe može odrediti pravac i ishod komunikacije.

Na primer, nije isto ako sa nekim pričate u vozu, na autobuskoj stanici, na sred ulice, u gužvi u prodavnici, u glasnom društvu ili u praznoj sobi ili kancelariji. Isto tako, od toga kako se trenutno osećate (i vi i druga osoba), zavisitće dosta toga . Ako ulazite besni ili suviše napeti u komunikaciju, ako je stresna okolina ili period, ako druga osoba ima lične probleme ili joj se nešto desilo, ovo će sve imati velikog uticaja na celokupan način i boju razgovora. Na veliku većinu ovih stvari vi ne možete uticati, niti se trebate isuviše truditi da ih promenite – jednostavno trebate biti svesni svega toga i sa tim stavom ulaziti u komunikaciju. Naravno, i druga osoba treba biti svesna toga kako bi komunikacija bila na optimalnom nivou. Ukoliko nije, mudro je pokušati ukazati joj na pravo stanje stvari.

Veoma važna stvar je takođe, biti spreman na „poraz“ u komunikaciji, delimični ili potpuni. Koliko god da ste dobri u komunikaciji, uvek će se desiti da vam ne uspe da se adekvatno izrazite ili da ne uspete da smirite situaciju, da ne uspete da ubedite osobu i adekvatno prenesete poruku, da budete pogrešno shvaćeni. Ovakve situacije su sastavni deo života i na njih moramo biti uvek spremni. Ponekad ishod i ne zavisi od nas i šta god da uradimo i kažemo, desiće se nešto što nam se neće svideti. Može se desiti da druga osoba unapred odluči kako će da reaguje šta god mi da kažemo, te nam to što smo asertivni neće mnogo pomoći.

Često će se desiti da će osoba odreagovati potpuno suprotno onome što očekujemo, ili onome kako je napisano u literaturi. Međutim, stanje uma u kojem mi unapred prihvatamo sve moguće ishode i spremni smo na svakavu moguću reakciju, će nas osloboditi od straha, sprečiće kontra-reagovanje i razbuktavanje situacije i pružiće nam prostora da ipak pokušamo da usmerimo situaciju u pravom smeru.

Slušati druge prilikom komuniciranja je nešto što se ne može dovoljno naglasiti. Slušanje i opažanje reakcija drugih na ono što pričamo je veoma bitno i takođe može odrediti čitav tok komunikacije. Dobro je imati neki plan šta i kako ćemo reći, tj. poznavati tehnike komunikacije, ali ako samo naklapamo ono što imamo, bez obraćanja pažnje na reakciju drugoga, ili na ono što on želi da kaže, možemo sebe dovesti u nezgodnu situaciju. Kao što smo već pominjali, kod asertivnog komuniciranja ključna stvar je to da svi imaju pravo da iskažu svoje mišljenje, jer je to jedini način da svi budu zadovoljni. Komunikacija u kojoj vi ostvarite to što želite i kažete to što mislite, a da pri tom povređujete prava druge osobe ne može se nazvati asertivna komunikacija.

Na kraju, imajte na umu da postoje ljudi koji, isto kao i vi, znaju različite tehnike komunikacije, ili su čak eksperti u ubeđivanju i manipulisanju rečima, tako da će možda zloupotrebiti te tehnike da i vas izmanipulišu. Postoje osobe koje znaju pravila asertivne komunikacije ali se ne obaziru na aspekt koji govori o (ne)ugrožavanju prava drugih, te će pokušati iskoristiti iste te tehnike kako bi se dočepali nekog svog cilja ili vas povredili. Izvrtaće vaše reči, praviće se da vas razumeju, a nije ih u stvari briga šta želite reći, praviće se da vas slušaju, a ne slušaju vas već samo čekaju momenat da kažu ono što imaju, filozofski će iskorišćavati vaše reči protiv vas, delovaće iskreno dok su u isto vreme cinični, itd.

Ne dozvolite biti izmanipulisani i zbunjeni tako što ćete biti sigurni u ono što želite reći i tako što ćete se držati toga dokle god je potrebno. Ne potpadajte lako pod tuđ uticaj i ne dozvolite drugoj osobi da vas stavi u defanzivnu zonu, jer će to dovesti do iskrivljavanja komunikaciije i neadekvatnog ishoda.

Uvek tražite povratnu informaciju u smislu da li je drugoj osobi jasno šta želite reći i da li vas razume, kao i njen pogled na situaciju. Sve to ima za cilj da otvori komunikaciju i podstakne iskrenost i međusobno poštovanje, što su dve najvažnije stvari u komunikaciji.

Autor: Vladimir Stanković, dipl.psiholog-master
Feljton: Psihologija komunikacije (6)

Prethodni članak

_____________________________________________________________________________________