A U VOZU STJUARDESE, MUZIKA…

tamoiovde-logo

20. oktobra 1971. Zaječarci prvi put motornim vozom putovali do Beograda – A U VOZU STJUARDESE, MUZIKA…

20. oktobra 1971. godine, počeo je da saobraća motorni voz na relaciji Beograd-Niš-Prahovo Pristanište. Bio je to rezultat višegodišnjeg rada na modernizaciji železničkog saobraćaja na području Timočke krajine.

zeleznicka-stanica-zajecar-1971-prvi-motorni-voz

Foto: radiomagnum.rs

Putovanje motornim vozom iz Knjaževca, Negotina, Zaječara i Bora do Beograda preko Niša postalo je tako udobnije, a vreme putovanja skraćeno od 12 na samo šest i po časova.

Tokom putovanja motornim vozom putnike su posluživale stjurdese, putnici su slušali muziku i mogli su tokom putovanja da provedu neko vreme u bifeu gde su posluživani hranom, pićem i kafom.

Pored pomenutih prednosti, skraćivanje putovanja na šest i po sati i udobno putovanje motornim vozom iz Timočke krajine do Beograda doprinelo je skraćivanju putovanja i do drugih destinacija u velikoj Jugoslaviji i postalo ugodno i zanimljivo za decu i stare osobe.

Jedini putnički voz, koji je spajao 200.000 stanovnika Zaječarskog i Borskog okruga sa prestonicom, odlukom „Železnica Srbije“ je pre oko sedam godina ukinut. Voz koji je decenijama putovao od Zaječara, preko Bora, Majdanpeka, Kučeva i Požarevca, do Beograda i koji je bio jedina železnička veza istočne Srbije sa prestonicom, prestao je da saobraća. Ova linija ujedno je bila i jedini lokalni prevoz za stanovnike sela Borskog i Zaječarskog okruga.

Železnice Srbije su se na ovaj potez odlučile zbog starih pruga i racionalizacije železničkog saobraćaja, a ukidanje ove relacije je, kako je tada rečeno, privremeno rešenje.

Medjutim, niko ne zna kada će voz iz Zaječara ponovo krenuti ka Beogradu.

Izvor: radiomagnum

_________________________________________________________________________________

ZLATONOSNA REKA PEK…

tamoiovde-logo

Reka Pek, koja protiče kroz Kučevo pominje se u mnogim hronikama , putopisima i knjigama i dobro je poznata naučnicima, istraživačima i ljubiteljima prirode. Ovakav publicitet Pek opravdano nosi, jer u svom koritu skriva neobično bogatstvo – sitne čestice zlata.

Zbog zlata u Peku i okolnim brdima, Kučevo ponekad zovu i gradom u zlatnoj dolini. Feliks Kanic, poznati putopisac i naučnik iz XIX veka, beleži da se Kučevo u stara vremena zvalo Chrisovehia (Starozlatija).

4ca17609bbf04f835dd292a4353c2a93_L

TOVG

Pek izvire u podnožju Crnog Vrha, a uliva se u Dunav kod Velikog Gradišta posle 124 km toka. Najvećim delom Pek protiče kroz opštinu Kučevo (80km), gde je i najlepši.

Po ulasku u kučevsku opštinu u blizini naselja Blagojev Kamen, Pek dugo teče Volujskom klisurom (20 km), sa obe strane oivičenom bujnom bukovom šumom.

Kod mesta Krst u selu Voluja, Pek ulazi u široku Zvišku kotlinu. Posle krivudavog toka od 31,5 km, na izlasku iz Kučeva Pek ulazi u Kaonsku klisuru, kroz koju teče do sela Lješnica (13,5 km).

Od Lješnice, Pek teče kroz plodno Braničevo i postaje ravničarska reka. U ataru sela Rabrovo Pek izlazi iz opštine Kučevo, da bi se posle 20 – tak kilometara toka ulio u Dunav kod Velikog Gradišta.

Većinu važnijih pritoka Pek prima upravo u Zviškoj kotlini.
Leve pritoke Peka izviru u Homoljskim planinama. To su: Gložana (14 km), Komša (20 km), Bukovska reka (18 km) i Kučajnska reka (15 km).
Desne pritoke Peka izviru na obroncima Severnog Kučaja i Zviških planina. Najveće su: Železnik (8 km), Brodička reka (14 km), Dubočka reka (15km), Ševička reka (12 km) i Rakovobarska reka (12 km).

Osim zlata, u Peku naravno ima i ribe. Među brojnim vrstama dominiraju skobalj i klen.
Odvajkada je oblast u dolini Peka važila za predeo bogat zlatom. Intenzivna eksploatacija zlata iz rečnih nanosa počela je dolaskom Rimljana u ove krajeve – posebno u periodu vladavine cara Hadrijana ( II vek nove ere ), da bi je u Srednjem veku nastavili srpski kraljevi.

Posle oslobađanja od Turaka, eksploatacija zlata obnovljena je krajem XIX veka u vreme Kraljevine Srbije, a zatim i u Kraljevini Jugoslaviji. U tu svrhu korišćeni su specijalni bageri za vađenje zlatonosnog peska.

Najveći bager postavljen je početkom 30 – tih godina prošlog veka u selu Neresnica, u blizini Kučeva. Po veličini bio je drugi u svetu, odmah iza bagera britanskog kralja u Indiji. Kupilo ga je akcionarsko preduzeće “Neresnica-Glogovica“, u kojem je kralj Aleksandar Karađorđević bio većinski vlasnik. Bager je proradio 12. oktobra 1934. godine, samo tri dana posle atentata na kralja u Marseju.

Prema dostupnim arhivskim podacima ovaj bager je iz Peka vadio između 25 i 32 kilograma čistog zlata mesečno. Ako se zna da je radio sve do sredine 1955. godine, kada je prodan u staro gvožđe preduzeću “Otpad“ iz Viteza, on je iz pečkog korita izvadio više od sedam tona zlata.

U drugoj polovini XX veka, zbog veće produktivnosti, prešlo se na dobijanje zlata industrijskom preradom rude bakra, dok je eksploatacija ispiranjem zlatonosnog rečnog peska potpuno zamrla. Danas samo nekolicina starijih ljudi poznaju stari, tradicionalni način ispiranja zlata, koji se u suštini zasniva na veštom korišćenju jednostavne drvene posude zvane Ispitak.

Ispiranjem pomoću vode, u Ispitaku se razdvaja krupan materijal od sitnog i postepeno izbacuju lakši, manje vredni minerali i metali, da bi na kraju ostalo čisto zlato ili platina. Najčešće se koristi «vlaški» tip ispitaka koji je rađen od mekog drveta, kao što su joha ili topola, a oblik ovog ispitaka datira još iz vremena pre dolaska Rimljana u ove krajeve.

Da bi se tradicionalni način ispiranja zlata sačuvao od zaborava i turistički promovisao, u okviru manifestacije “Homoljski motivi“, svake godine se na obali Peka vrši i demonstriranje ispiranja zlatonosnog peska Ispitakom, na isti način kako se to radilo i u davna vremena.

Ispiranje zlata pomoću ispitaka može se lako naučiti, ali koliko god da ste vešti, potrebna je i mala pomoć boginje Fortune. Ispiranje zlata je izazov i nezaboravna avantura za svakog ko želi da se na obalama zavodljivog Peka oproba u potrazi za dragocenim žutim metalom.
Izvor: srbijuvolimo.rs


 

IZUZETNA DESTINACIJA EVROPE…

TAMOiOVDE-logo

Opština Knjaževac pobednik je prvog konkursa za nacionalni izbor „Izuzetne destinacije Evrope“ – EDEN, objavila je Turistička organizacija Srbije (TOS), kao organizator konkursa.

TAMOiOVDE-14112013275

Srpska Venecija/Foto: Bora*S

Knjaževac pobednik konkursa za izbor „Izuzetne destinacije Evrope“ u Srbiji

 unnamedimage003Turistička organizacija Srbije kao organizator nacionalnog izbora za „Izuzetne destinacije Evrope“ (European Destinations of Excellence – EDEN) u Srbiji sa zadovoljstvom objavljuje da je pobednik prvog konkursa održanog u našoj zemlji opština Knjaževac.

Za prateće destinacije izabrani su Kovačica, Topola, Kučevo i zajednička kandidatura Nove Varoši i Prijepolja.

img_1190

Foto: Bora*S

 Ovogodišnji izbor u Srbiji organizovan je sa ciljem da prepozna i nagradi destinacije koje baziraju i razvijaju svoju turističku ponudu na promociji sopstvenog teritorijalno-specifičnog nematerijalnog kulturnog nasleđa.

Pobednička destinacija konkurisala je sa đurđevdanskim obredom Molitva, koji je upisan na Listu elemenata nematerijalnog kulturnog nasleđa Republike Srbije i, kao deo Đurđevdanskih običaja, uključen u regionalni predlog za upis Đurđevdana na Unesko Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine.

TAMOiOVDE-img_3618

Foto: Bora*S

 Konkurs je naišao na veliko interesovanje, što potvrđuje ukupno 40 pristiglih prijava. Petočlani stručni žiri u sastavu: dr Violeta Orlović Lovren – ambasador programa u Srbiji sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Danijela Filipović iz Etnografskog muzeja u Beogradu, Danijela Vićentijević iz Sektora za turizam Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija, dr Jovan Popesku sa Fakulteta za turistički i hotelijerski menadžment Univerziteta Singidunum i dr Bojan Zečević sa Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, odabrao je navedenih pet finalista, a njihov konačan redosled utvrđen je nakon poseta destinacijama.

TAMOiOVDE-img_3642

Foto: Bora*S

 Nacionalna ceremonija dodele nagrada pobedničkoj i pratećim destinacijama biće održana u okviru proslave Svetskog dana turizma i dodele nagrade „Turistički cvet“ krajem septembra ove godine. Izabrane destinacije u Srbiji biće uvršćene u „Mrežu izuzetnih destinacija Evrope“ (EDEN Network), čiji ciljevi su stvaranje platforme za razmenu dobrih primera iz prakse među nagrađenim destinacijama i podsticanje drugih destinacija u Evropi da usvoje modele održivog turističkog razvoja.

tamoiovde-img_3627

Foto: Bora*S

 Za više informacija o samom konkursu i izabranim destinacijama na raspolaganju su internet stranica www.srbija.travel/EDEN i adresa e-pošte eden@serbia.travel.

 Sandra Vlatkovic, PR Manager

Priredio: Bora*S

____________________________________________________________________________________________

PRIVEG -VATRA ZA UMRLE BEZ SVEĆE…

TAMOiOVDE________________________________________________

DSC06999 Kroz nedeljno, u najavi sunčano jutro i lepote predela južnog Kučaja, sa pozivnicom, fotoaparatom i beležnicom u torbi putujem ka Laznici, selu koje administrativno pripada opštini žagubičkoj a geografski se nalazi u samom srcu Homolja. Motive da se zaputim u ovo mesto našao sam u nazivu manifestacije PRIVEG i dva segmenta koji su navedena u njenom programu.

U napred pomenutoj pozivnici stoji:

„Pozivamo Vas da prisustvujete našoj tradicionalnoj manifestaciji „PRIVEG“, dana 10.marta 2013. godine.

DSC00602U programu manifestacije, pored ostalog:

08-13,00 sati- Prikupljanje drva;

14,15- 15,00-Tradicionalno puštanje vode

17, 00-Defile učesnika programa;

17, 30-Tradicionalno paljenje vatri uz poštovanje verskih običaja i tradicije;

19, 00-Kulturno-umetnički program domaćih i gostujućih društava.“

Pokušaji, da se pre donošenja odluke o putovanju detaljnije obavestim o ovoj manifestaciji, te posebno o tradiciji i značenju „Paljenja vatre“ i „Puštanja vode“, nisu urodili plodom. Zanimljivo je, da se na zvaničnom sajtu opštine Žagubica ili lokalne Turističke organizacije, ne nalazi niti jedan redak o ovome. Ako nisam bio dovoljno uporan ili vešt u pretrazi, to znači da nisam u pravu, te izvinjavam se pomenutim subjektima.

DSC06997 Put do Laznice, vodi me preko Crnog vrha, fascinantne, ali u ovo doba godine klimatski ćudljive planine. Njena se, takva ćud i ovom prilikom pokazuje na delu. Iz vedrog i osunčanog jutra ulazim u maglovite i snežne predele planinske.

Silaskom u Žagubičku kotlinu u kojoj je Laznica smeštena, ulazim za ovih par sati u treću klimatsku zonu.

Ovde lije kiša ranog proleća. Sa kraćim, varljivim pauzama.

Da. Ćudljive li baba Marte!

Panoramic_view_of_Laznica-LaznicaStižem u Laznicu, kažu selo, no meni već pri prvom susretu, izgleda potpuno varošanski.

Nalazi se na putu između Žagubice, Majdanpeka i Petrovca, u severnom delu Homolja.

U naselju ima 614 domaćinstava, u kojima živi 1715 punoletnih stanovnika, prosečne starosti 46,6 godina (44,5 kod muškaraca i 48,7 kod žena).

Stanovništvo je većinsko vlaško, a  poslednja tri  popisa, pokazuju osetan i permanentan pad  broja stanovnika.

Pre dvadestak godina Laznica je bila najrazvijenije selo u  opštini Žagubica. Okosnicu lazničke privrede činile su pilana i zadruga. Danas, posle dve decenije obećavanog boljeg života, privreda sela je uništena. Osim sitnih zanatlija ona u bilo kom obliku više ne postoji.

No, ipak ima nade. Ljudi su ovde vredni, zemlja blagorodna, priroda je darežljiva, očuvana i još uvek čista. O njenoj lepoti ne treba trošiti reči. Imajući u vidu da je ovo tradicionalno stočarsko i poljoprivredni kraj, postoje sasvim realne   mogućnosti za razvoj stočarstva, poljoprivrede i turizma. 

Postojeće arheološke iskopine i ostaci rimske tvrđave, dokazuju da je selo i okolina kontinuirano naseljeno više od 2000 godina. Prema pisanim izvorima, ime Laznica je staro, srednjovekovno. U današnjem ataru sela je postojalo pet zaseoka; spominju se prvi put u 14. veku, u Braničevskom tefteru.

„Prema istraživanjima Cvijića, Tihomira Đorđevića i Antonija Lazića, selo je u prvoj polovini XVIII veka naseljeno Vlasima iz Banata, Almaša, Erdelja, Vlaške nizije i Moldavije. Sudeći prema tradicionalnoj nošnji i govoru, u ovoj metanastaziji prevladala je banatska struja.“(P. Es Durlić)

DSC06992Nakon srdačnog susreta sa domaćinima, koristim prestanak padanja kiše i naglo razvedravanje, da upoznam selo i deo njegove prelepe okoline. Odlučujem se za rečnu klisuru kroz koju prolazi put ka Majdapeku. Dilemu za donošenje odluke: auto ili pešačenje, razrešava pogled u nebo. Plavetnilo, sve ređi ploveći beli oblaci i mirisi ranog proleća posle kiše, favorizuju pešačenje. 

Nakon pola sata, taman kad sam  odškrinuo vrata za moje i uživanje objektiva fotoaparata, nebo se iznenada namrgodilo i prosulo novu, obilnu kišu.

Jednoj prirodnoj kamenoj potkapnici u klisuri, dugujem zahvalnost za zaklon i delimičnu suvoću donjih slojeva odeće.

No, sprečilo me to, da prisustvujem, jednom od dvaju najzanimljivijih dešavanja u ovom danu- „PUŠTANJE VODE“.

Šteta.

DSC06987Po povratku u centar Laznice, neophodno  je sušenje odeće kraj peći i zagrevanje toplom, ne baš naročitom kafom u prepunoj seoskoj kafani. Tmurno od zgusnutih oblaka nebo je velikodušno zalivalo homoljske oranice, livade i šume. A možda i plakalo.

DSC00519A onda je počeo PRIVEG.

Najpre se čula muzika koja je svirala neku tužnu melodiju.

DSC00529Potom je buknula vatra.

Plamen i varnice poletele su ka nebu.  U susret kiši. 

Narod se tiskao okolo vatri , žene u crnoj odeći  sa vatre Privega palile su sveće i ruku uzdignutih  prema plamenu namenjivale vatru, svetlost i toplotu svojim pokojnicima, prema kojima imaju obrednu obavezu, prizivajući ih da dođu na svetkovinu i da se uključe u nju.

DSC00493Priznajem, bio sam zatečen prizorima.

Istovremeni talasi tihe jeze i  uzbuđenja, smenjivali su se. Bio sam mokar, promrzao, zbunjen…

I, nedovoljno obavešten.

Pokušao sam da od  učesnika doznam nešto više o simbolici i suštini onoga što sam video.  Bilo mi je jasnije.

Ali, priznajem, ne sasvim.

DSC00568Po završetku  ovih obrednih ceremonija pokraj upaljenih vatri, narod se povukao i tiskao u obližnjoj povelikoj sali, gde je sledila igranka i nastupi Kulturno-umetničkih društava, vokalnih i instrumentalnih solista.

Trajalo je ovo do u duboku noć.

Po povratku, sutradan, „morao“ sam naći osobu kompetentnu da mi razjasni suštinu i značaj PRIVEGA.

DSC00587Ne poznavajući ga lično, no znajući za njegovu stručnost, obratio sam se mejlom  gospodinu Paunu Es Durliću, sa molbom da mi kaže nešto više o ovome ili dozvoli pruzimanje njegovih, već postojećih tekstova. Gospodin Durlić se odmah javio, izražavajući zahvalnost za moje zanimanje i naravno, dozvolio da koristim njegove tekstove. 

Zahvaljujem mu i Ovde  na ljubaznosti i gestu dobre volje.

 Bora*S


***
PORODIČNI PRIVEG U LAZNICI

slika1mPriveg je jedan od najarhaičnijih i najkompleksnijih običaja iz kulta mrtvih koji se može danas naći na tlu Evrope.

On je u svoj punoći i svežini sačuvan u obrednoj praksi Vlaha Ungurjana severoistočne Srbije. Za Vlahe je priveg („privjegju“)  „vatra za one koji su umrli bez sveće“, dok je kod Rumuna priveghiu „noćno bdenje uz odar pokojnika“. Reč je starinom latinskog porekla, direktno od oblika pervigilium („pobožno bdenje“) a od osnove vigil, vigilis koja je imala značenje „stražariti budan“.

U obrednoj praksi Vlaha priveg se praktikuje u porodičnoj i seoskoj varijanti. Porodični se priređuje na godišnjicu smrti pojedinca, a seoski na Mesne i Bele poklade, kada se pali jedna velika vatra za sve pokojnike sela. Ovaj drugi, karakterističan inače za sela zbijenog tipa, napušten je gotovo svuda početkom šezdesetih godina ovoga veka. Zadržao se jedino u Rakovoj Bari kod Kučeva, a 1990, nakon tri decenije pauze, obnovljen je u Debelom Lugu kod Majdanpeka.

U ceremonijalnom smislu, porodični priveg kod Ungurjana nije svuda isti. Suštinska razlika je u prisustvu ili odsustvu elementa veselja, odnosno igranke otvorenog tipa koja traje do duboko u noć i kojoj mogu da prisustvuju svi koji to žele. Tamo gde se priveg završava svetkovinom, kao u slivu Porečke reke na primer, upravo se po broju prisutnih ljudi, bučnosti muzike i razuzdanosti igre ceni uspešnost same manifestacije. Daju se prilične svote novca ne zbog toga što mrtvi „vole muziku i igru“, kako se ponekad tumači, već se ulaže u obnovu društvenog statusa porodice koja je u periodu žaljenja bila izolovana od određenih oblika društvenog života sela. Integritet i stabilnost su imanentne potrebe ovakvih ljudskih aglomeracija, i ka njihovom održanju usmerene su mnogobrojne individualne i kolektivne običajne aktivnosti njihovih članova.

Odsutvo veselja nije uzrokovano obrednim propisima, već materijalnim stanjem porodice koja priređuje običaj, kao što je bilo u ovom slučaju koji je snimljen u Laznici. Reintegracija tih porodica u društveni život sela, preko tzv. „kola za mrtve“, obavlja se tada na nekom drugom mestu: na nečijoj svadbi, igranci, na vašarskom veselju i slično. Izdaci su u tom slučaju mali jer se svode na plaćanje svirača za jedno kolo i nabavku darova kojima se kite igrači u njemu.

Treba naglasiti da se porodični priveg ne priređuje svakom pokojniku, već samo onom koji je umro bez sveće. Umiranje „u mraku“ smatra se najvećom tragedijom koja može čoveka da zadesi, i porodica umrlog ima u takvom slučaju veliku obavezu da učini sve kako bi mu pomogla „da izađe na svetlo“. Svet mrtvih je kod Vlaha danas, u kulturnom smislu, sinkretistički višeslojan, ali se može lako uočiti da je u njegovoj osnovi veoma dobro očuvan koncept tamnog vilajeta. Na to nas, na primer, upućuje običaj čuvanja umirućeg kako se ne bi desilo da izdahne bez sveće u ruci, jer mu je ona potrebna ne samo kao osvetljenje na putu do carstva mrtvih, već i da bi mogli ostali pokojnici da ga vide kad tamo stigne. On isto tako može da vidi samo one koji imaju sveću u ruci. Carani u Negotinskoj krajini i Vlasi u Porečkoj reci za umrle „u mraku“ izrađuju naročitu sveću („lumanarja rajuluj“) i to po mogućstvu još za dan sahrane, ili najkasnije za četrdesetnicu.

U Zviždu, Homolju i Gornjem Peku, gde je ova sveća manje poznata, za izvođenje pokojnika „na svetlost“ žrtvuju belog petla. Uz žrtveni kolač „preskuru“ na kojoj se nalaze 44 upaljene sveće, petao se nameni i preko prozora preda nekom licu izvan familije (Zvižd), ili odmah tu pod prozorom zakolje (Gornji Pek). U osnovnoj svojoj nameni, dakle, priveg ima luminalni karakter, ali istovremeno on greje pokojnika, jer pored toga što je mračan, svet mrtvih je po shvatanju Vlaha i veoma hladan.

Sem paljenja i namenjivanja vatre, i opšteg veselja uz muziku, ovaj običaj je, inače, u ostalim elementima potpuno istovetan sa daćom („pomanom“) koja se daje pokojnicima umrlim sa svećom u ruci. To znači da sadrži, kao osnovne elemente, izlazak na groblje radi buđenja i prizivanja pokojnika, namenjivanje odeće i stvari za ličnu upotrebu, zatim „puštanje“ vode i na kraju samu „pomanu“, odnosno obrednu trpezu sa kultnim jelima. I sami Vlasi kažu: „dăm pomană ku privjegj“, („dajemo pomanu sa privegom“). U suštini, ovakve složene obredne obaveze živih prema mrtvima, koje podrazumevaju zadovoljenje njihovih ne samo duhovnih i emocionalnih potreba već i telesnih, počiva na prastarom, preanimističkom verovanju da se posle smrti duša i telo ne razdvajaju već da čovek ostaje celovit; šta više, sada čak sa rafiniranijim psihofiziološkim prohtevima! U etnološkoj teoriji, ovakav tip verovanja naziva se animatizam.

„PUŠTANJE“ VODE

slika4mPored toga što je mračan i hladan, svet mrtvih je i bezvodan. Vlahu Ungurjanu, koji je ceo život proveo sa stokom po planinama i pio vodu sa bistrih izvora i potoka, teško pada novo bezvodno podneblje u koje je morao da se preseli. U pogrebnim pesmama raj se slika kao cvetna livada sa velikim, večno zelenim drvetom u sredini ispod koga izvire voda.

Pastoralna slika je, kao što priliči, samo uteha putniku u trenutku kad polazi na put u nepoznato. Zato živima ostaje obaveza da mu redovno šalju vodu da bi utolio žeđ. Za godišnji pomen Petru i Dragutinu Pankalujiću „puštena“ je voda na česmi u Valja mare, u neposrednoj blizini sela. Preko potočića koji otiče od česme, stavljena su dva „brvna“ (za svakog pokojnika po jedno), okićena cvećem na krajevima. Voda se izliva na belo platno prebačeno preko „brvna“. Broj izlivenih kofa kontrolišu žene vezivanjem čvorova na belom vunenom koncu. Na kraju, taj konac se odreši, iseče na komade i stavi u kutiju od šibice. Za dance se zalepe četiri male sveće a kutijica dopuni pramenima bele vune. Sveće se upale i „čamčić“ se pusti niz vodu, praćen zebnjom, jer koliki put on pređe – toliko će pokojnik imati vode na onom svetu!

Autor teksta: Paun Es Durlić

Uvod i foto: Bora*S


FotoPlus



Video:http://www.youtube.com/watch?v=ejBwB_ENnIM&feature=player_embedded#!