BIJELJINSKI ROMEO I JULIJA…

tamoiovde-logo
Jovan Dučić je jedan od najznačajnijih srpskih mislilaca i pjesnika, autor niza knjiga poezije i proze, među kojima su i „Gradovi i himere“ i „Blago cara Radovana“, akademik Srpske kraljevske akademije, diplomata Kraljevine Srbije i Jugoslavije u Rimu, Atini, Madridu, Kairu i Društvu naroda, poslanik (u rangu koji je odgovarao rangu ambasadora) u Budimpešti, Rimu i Madridu.

prikaz.php
Prvi jugoslovenski diplomata sa zvanjem ambasadora (u Bukureštu), veliki rodoljub, ali i osvajač brojnih ženskih srca u gradovima u kojim je službovao, zavodnik koji je od jedne zaljubljene grofice na poklon dobio vilu u centru Budimpešte, koju je poklonio svojoj zemlji i u kojoj je i danas ambasada Republike Srbije, čovjek koji je, priča se, na pitanje zašto nema kuću u Beogradu, odgovorio: „Šta će mi kuća, kad ću jednom imati čitavu ulicu?“.

Jednog jesenjeg dana 1893. godine u Bijeljini je, na početku uzbudljivog životnog puta, osvanuo Jovan Dučić. Prvo zaposlenje koje je našao nakon završene somborske Preparandije (Učiteljske škole) bilo je u Srpskoj osnovnoj školi (današnja OŠ „Sveti Sava“) u Bijeljini.

Pod uticajem jugoslovenskih slobodarskih ideja i talasa nacionalnog buđenja koji su zahvatili tadašnju Bosnu i Hercegovinu, Dučić se odmah uključio u društveni život Bijeljine, privlačeći pažnju okoline kako već tada bogatim duhom, tako i hercegovačkim stasom i naočitošću. Vrlo brzo po dolasku u Bijeljinu, sa vršnjacima – trgovcima, zanatlijama i rijetkim službenicima, osnovao je amatersku dramsku grupu koja je izvodila komade nacionalno-romantičarskog sadržaja.

prikaz.php22U to vrijeme, središnji kulturni događaji su bile Svetosavske akademije, a Akademija u hotelu „Drina“ 1894.godine je imala sledeći program:

1. Govor – Jovo Dučić, srpski učitelj
2. Srbin, Srbin – kompozicija Havlasa, pjeva muški zbor
3. Vila – J. J. Zmaj, deklamuje Vjera Bugarska, srp. učiteljica
4. Sabljo – pjesma
5. Sveti Sava – pjesma V. Ilića, deklamuje Katarina Novaković, učenica IV razreda osn. škole
6. Duet za tenor i bariton, od Ivana pl. Zajca, pjeva g. Stevo Todorović, ovdašnji građanin
7. Izdajici – J. J. Zmaj, deklamuje Pavle Čonić, srp. učitelj
8. Pod prozorom – pjevaju članovi muškog zbora
9. Kosovka djevojka – narodna pjesma uz guslu
10. „Svetislav i Mileva“ – žalosna igra u četiri radnje, predstavlja bijeljinska srpska omladina.

Vjerovatno na ovoj Svetosavskoj akademiji mladi Dučić je upoznao Magdalenu – Magu Živanović, unuku bogatog bijeljinskog trgovca i jednog od najuglednijih Bijeljinaca (Magdalenino rođeno prezime joj je bilo Nikolić, ali je iz ljubavi prema djedu preuzela njegovo prezime). Kasnije je Dučić ovako opisivao Magdalenu: „Al i bješe đevojka, rođo moj, da je ne bi aman u svoj Posavini našao! Mani se, čoče, ko je nije vidio, nije mu ni oko zapelo za njom.“ Njihovi savremenici su o mladoj Magdaleni govorili da je voljela da se poslednja pojavljuje u kolu, jer je držala do toga da svi na nju obraćaju pažnju. Bila je uvijek lijepo obučena, držeći u ruci pri igranju crvenu maramicu kojom je često mahala, a ostale su im u sjećanju i njene crvene papuče u kojim je igrala.

Između dvoje mladih ubrzo je planula ljubav, koja je od početka bila osuđena na propast, što će Jovanu i Magdaleni donijeti oreol bijeljinskih Romea i Julije. Krajem 1893. godine mladi ljubavni par se tajno vjerio i, vjerovatno pod Dučićevim uticajem, Magdalena je počela da piše poeziju, postavši tako prva bijeljinska pjesnikinja. Ubrzo je o ljubavi Živanovićeve unuke i siromašnog učitelja počelo da se priča po čaršiji i svi su čekali da vide šta će se dogoditi i kako će reagovati Magdalenina porodica.

Naravno, u to vrijeme je bilo teško preći preko klasnih razlika i Magdalenin otac nije dozvolio da mu se kćerka uda za siromašnog čovjeka iz nepoznate daljine i za nju je tražio priliku ravnu sebi po bogatstvu i položaju. Kao patrijarhalno vaspitana kćerka, Magdalena ga je poslušala i nije se udala za Dučića, ali je bila dovoljno odlučna da se ne uda ni za „priliku“ koju joj je našao otac, bogatog trgovca iz Brčkog.
Kraju Magdalenine i Jovanove je doprinijela i sila mnogo moćnija od bijeljinske čaršije i porodice Živanović. U maju 1894. godine policija je izvršila premetačinu Dučićevog stana i pronašla dvije rodoljubive pjesme u kojim Dučić, između ostalog pjeva:

„Ne trza te užas bjede, nit te trza užas rana,
Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom okovana,
Zarudiće ljepša zora, ljepšom dobu svanut dani…“

10. jula iste godine Dučić je, na osnovu rješenja Zemaljske vlade, morao da zauvijek napusti Bijeljinu i svoju Magdalenu. Dopisivali su se još nekoliko godina, a onda su Dučićeva pisma prestala da dolaze. Svojevrsna pjesnička prepiska je ostala zabilježena i na stranicama književnog časopisa „Bosanska vila“ u kojem su objavljivane njihove pjesme.

Magdalena je pisala:

„Nad grančicom djeno slavuj bolno jeca,
Spustila se noćca tija,
Đe potočić tiho bruji, vjetrić pirka
I grančicu lako nija:
Tu umorna duša moja mira traži
I u čežnji tebe čeka:
Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,
Kad ćeš doći izdaleka…?“

A Dučić joj je „odgovarao“:
„Tebe tražim dan kad mine
I spusti se veo noći,
Kad zvjezdano nebo sine,
I po tihoj, po samoći,
Mjesec blijedi kad zaplovi
Po pučini neba plava

Tebe tražim slatko lane
I plamene tvoje oči
I sve dane prosnivane,
Probdivene strasne noći –
I vesele, burne sate
I jad što me sjeća na te…“

Magdalena nikad nije preboljela rastanak sa Dučićem i sve do smrti, 1956. godine, živjela je u kući svoje mladosti, usamljeno i u nepovjerenju prema spoljnom svijetu, zaboravljena gotovo od svih. Jedina utjeha su joj bila bezbroj puta pročitana Dučićeva pisma.
A ni Dučić, i pored nebrojenih ljubavnih avantura, vjerovatno nikad nije prebolio Magdalenu, o kojoj je često sa sjetom pričao svojim prijateljima.

O Dučićevoj vezi sa Bijeljinom svjedoči i jedna molba koju je Dučić, kao već poznati književnik i diplomata, dobio od Pjevačkog društva „Srbadija“ za pomoć u izgradnji doma za potrebe Društva: „Na prvom mjestu, u ovome idealnom, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi željelo i da bi bilo srećno, ako vidi da Vaš dom Srbadije bude sazidan i nazvan Zadužbina pesnika Jovana Dučića“, stoji, između ostalog, u pismu upućenom 1937. godine.

Na margini pisma Dučić je zapisao: „Poslao 6. decembra 1937. godine prilog od 1.000 din. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka“.

| Pri izradi teksta o ljubavi Magdalene Živanović i Jovana Dučića, između ostalog, korišteni su podaci iz knjige „Korzo stare Bijeljine“ Slobodana Petrovića |

Izvor: infobijeljina.com Dnevnik stare Bijeljine /23.11.2014 /

_________________________________________________________________________________

 

MAJKA NAJVEĆE BRITANSKE PORODICE…

tamoiovde-logo1Imam šesnaestoro dece i mogla bih još da rodim

Su Redford ima 38 godina, a već ima 16 dece, devet sinova i sedam ćerki. U poslednje 24 godine porađala se na svakih 17 meseci. Prvi put je zatrudnela sa 14 godina.

Ona je majka najveće britanske porodice.

60572_1radfordfamily_630x0

Svi na okupu

– Moj muž Noel i ja imamo 16 dece. U njega sam se zaljubila kada sam bila veoma mlada. Kada smo krenuli da se zabavljamo, imala sam samo 13 godina, a Noel je bio tri godine stariji od mene. Nakon nekoliko meseci zabavljanja, ostala sam trudna – sa svojih 14 godina! – priča Su.

I ona i Noel su se iznenadili što je ostala trudna, jer su uvek pazili.

60573_2radfordfamily_630x0– Kada smo saznali, više smo brinuli zbog toga šta će biti sa našom vezom nego zbog toga šta će naši roditelji reći. Želeli smo da zadržimo bebu i ostanemo zajedno. Abortus nije dolazio u obzir – kaže Su.

Njihovi roditelji su teško prihvatili te vesti i zabranjeno im je da se viđaju sve dok se prašina nije slegla. U petom mesecu trudnoće napustila je školu.

Podučavana sam kod kuće sve dok nisam rodila Krisa. Nakon nekoliko meseci, vratila sam se u školu.

Noel je bio kuvar pripravnik i nije zarađivao mnogo novca, pa je promenio posao da bi zarađivao više.

60574_3radfordfamily_630x0Dane smo provodili zajedno, ali sam se uveče vraćala kod roditelja. Kad sam imala 17, iznajmili smo prvu kuću. Bilo je prelepo, bili smo prava porodica – priča Su.

Sa 19 gdoina ostala je po drugi put trudna. I ona i njen muž jedva su čekali da im se ćerka Sofi rodi.

– Kada smo saznali da je devojčica, osetili smo se kao da ćemo konačno imati savršenu porodicu. Oboje smo voleli da budemo roditelji: volimo da brinemo o deci, bliski smo i volimo jedno drugo. Odlučili smo tada da imamo još jednu bebu, pa se posle 18 meseci rodila i Kloi. A posle 18 meseci i Džek. Do tada je Noel već planirao da pokrene svoju pekaru.

Znam da je nekim ljudima teško da razumeju, ali mi jednostavno uživamo u roditeljstvu! – priča ona.

60575_4radfordfamily_630x0Prvo su živeli u trosobnoj kući koju su kupili kada su imali četvoro dece i očekivali peto. Zatim su uzeli četvorosobnu, ali su već posle 12 meseci morali da se presele u veću kuću. Posle nekoliko godina prerasli su i tu kuću.

– Mnogo smo se brinuli zbog toga što ne možemo da nađemo dovoljno veliku kuću, a da je u skladu sa našim budžetom. Napokon smo našli desetosobnu kuću sa tri kupatila, ogromnom kuhinjom i trpezarijom, iako smo potrošili mnogo vremena i novca praveći od nje kuću kakvu smo želeli. Ali vredelo je – kaže Su.

A onda je zatrudnela sa desetim detetom.

60576_5radfordfamily_630x0 Mislili smo „Koja je poenta ovako velike kuće ako je nećemo ispuniti decom?“ Rodila sam nakon toga još šestoro dece, svako sa 17 meseci razmaka. Finansijski nam nije uvek baš lako i nedeljno trošimo 300 funti na osnovne namirnice za kuću – kaže ona.

Sofi i Kloe su napustile kuću, pa sada u kući žive sa 14 dece. Sofi se pre dve godine porodila, pa su dobili još jednog člana porodice.

– Naša deca znaju da dele i dobro se slažu – kaže ova majka.

Prošle godine Su je imala pobačaj, ali se oporavila, i sada je spremna da rađa ponovo.
Vladimir Tanacković | Foto: Privatna arhiva
Izvor:zena.blic.rs

______________________________________________________________________________________________

TRAGANJE ZA SKRIVENIM…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Utopijsko kraljevstvo Šangri-la

Mnoge svetske legenda kažu da se negde na Tibetu nalazi skrivena zemlja, utopija, koja se nalazi u planinskoj dolini, i gde ljudi žive u miru pod pravičnom vladavinom lame, bez ikakve potrebe i prisustva policije i vojnika.
Šangri-la
Početak
Na žalost, ovaj mit, niko nije u mogućnosti niti da opovrgne niti da ga potvrdi. Sami Tibetanci kažu da je istinski raj u svakom čoveku kada ga pronađe, te da sama potraga za tom utopijom u stvari sprečava čoveka da nađe raj u sebi. Međutim to ne sprečava mnoge istraživače i pustolove da dolaze na Tibet, upravo u potrazi za tom utopijom.

Ovaj mit je došao u Evropu 1580-tih godina i to tako što su putnici iz Evrope čuli na dvoru Mongolskog cara čudesne priče o Tibetanskoj utopiji. I premda je priča o toj utopiji bila zapisana u nekoliko budističkih tekstova i samim tim se smatra tibetanskom, mnogobrojni dokazi upućuju na to da je priča o čudesnoj utopiji nastala u Indiji oko 962. godine.

Legenda
Legenda kaže da je ovo mistično kraljevstvo Šangri-la(izvorno Šambala), koje je sakriveno iza snežnih vrhova Himalaja puno mira i sklada, i u kojem ljudi žive izolovano i u skladu sa budističkim načelima, i koji se spremaju za dan kad će i ostatak sveta biti spreman da živi u miru. Navodno se u ovoj utopiji nalazi celokupna mudrost čovečanstva, i stanovnici Šangri-la su spremni da spasu svet i da ga dovedu do novog zlatnog doba.
Naziv ove utopije, Šamabla vodi poreklo od reči koje označava mesto sreće, mira i umerenosti. U Budizmu je ovo sveto mesto postalo poznato pod nazivom ’’Čista zemlja’’ i u skladu sa budističkom filozofijom, ona predstavlja kraljevstvo koje je prisutno i u fizičkom svetu, ali i u duhovnoj ravni, mesto koje je u isto vreme i stvarno nestvarno.

Kako je ovo mesto postalo onda toliko poznato?
Jedan engleski pripovedač ga je spomenuo u svom avanturističkom romanu(u kojem je umesto Šambala iskoristio izraz Šangri-la) koji je objavljen 1933. godine pod nazivom ’’Lost Horizon’’, i koji je vrlo brzo postao instant hit, a istoimeni film koji je snimljen je još više podstakao ljude i istraživače da krenu u potragu za ’’rajem na zemlji’’.

Ovo utopijsko kraljevstvo Šangri-la je opisano kao jedan samostan lame koji se nalazi na krovu sveta, a koji je okružen nepristupačnim planinama u zabačenom i neistraženom delu Tibeta. Do mističnog kraljevstva se može doći samo peške.
U samostanu se nalzi 50 lama, a na čelu samostana se nalazi glavni lama koji poznaje tajnu dugovečnog života i koji može da predvidi budućnost, a po njemu budućnost nije toliko sjajna. Naime, po njegovoj viziji budućnosti, doći će dan kad će varvari pokušati da osvoje i ugroze Šangri-la, i zbog toga se on trudi da ga što duže drži sakrivenim od očiju znatiželjnika.
Pored samostana, u kraljevstvu Šangri-la se nalazi i mali grad u kojem živi i radi oko 1000 ljudi. Grad je lociran u dolini veličine 8 km * 20 km, zemlja je plodna a stanovnici grada sve što ne mogu da uzgajaju a treba im, kupuju od trgovaca sa kojima se uvek sastaju van grada da bi sačuvali tajnu lokaciju utopijskog kraljevstva.

Legende o Šangri-la
Neke od legendi o kraljevstvu Šangri-li govore o tome da ja Šangri-li u stvari veliki grad u srcu Agharte u kojem vlada kralj celog sveta, i da postoje podzemni tuneli koji povezuju Agharte sa svim džavama sveta.
Druga priča o Šambali potiče od engleskog književnika i političara Edvard Bulver Liton-a koji je tvrdio da u Šangri-li-ju ne žive miroljubivi ljudi, već Vril-ja, ratoborna rasa koja planira da jednog dana osvoji ’’gornji’’ svet.
I neonacisti imaju svoju teoriju o ovom utopijskom gradu. Naime, prema njima, posle poraza u Drugom svetskom ratu, Hitler je pobegao i sakrio se u Šambalu. Oni takođe tvrde da je i Staljin bio organizova mnogobrojne ekspedicije u cilju pronalaženja ove utopijske kraljevine.

Tibetanska utopija
Istraživači i avanturisti koji veruju da ovakva utopijska kraljevina zaista postoje, tvrde da se ona baš mora nalaziti na Tibetu, upravo zbog njegove negostoljubivosti i zabačenosti. Tibetanska visoravan je okružena visokim planinskim lancima i zaista predstavlja jednu od najzabačenijih i najmanje istraženih lokacija na svetu.
Razlog tome što Tibet još nije dovoljno istražen je upravo njegova izolovanost, jer se zna da je Tibet bio i ostao zatvoren za strance čak i u 20. veku. Samo je nekolicini srećnika bilo dopušteno da posete glavni grad Tibeta – Lhau (Središte bogova).
Danas, naravno, niko ne zna gde je Šambala, jer je ona mesto koje ljudi ne mogu videti niti ’’komunicirati’’ na uobičajeni način. Neki tvrde da je ona u stvari locirana u drugoj dimenziji i da se na zemlji nalaze ’’otvori’’ koji vode do tog drugog sveta, neki da je to u stvari ideal zemlje kojem svi treba da teže, dok drugi kažu da je u pitanju obična mašta.

Bilo kako bilo, šta god da je istina, potraga za Šambalom u većini slučajeva počinje kao spoljni put koji vremenom postane unutrašnje putovanje za pronalaženje i otkrivanje ličnosti koja se uputila na taj put.
Izvor:zanimljiveinformacije.com

_____________________________________________________________________________________________________

NAJBRIŽNIJE TATE ŽIVOTINJSKOG CARSTVA…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________

Evo liste najbrižnijih mužjaka bez čije nege potomstvo ne bi imalo prevelike šanse za svetlu budućnost.

   TamoiOvde-files.php 8. Pažljivi marmozeti

Mužjak marmozeta brine o svom potomstvu, poput najnežnijeg oca na svetu – kupa ih i čisti čim se rode.

  Ako ne mislite da je to dovoljno simpatično, uzmite u obzir i ovo: kada mladunci dođu na svet, mužjak ne nastavlja svoju potragu za novim ženkama u ovulaciji, uprkos stereotipu da svi mužjaci brinu isključivo o širenju svojih gena, prenosi nationalgeographic.rs.

  Gestacija i porođaj su vrlo iscrpljujući za ženku marmozeta, pa je uključenost oca u odgajanje potomaka od velikog značaja za njihov opstanak. Kada su naučnici iz Nacionalnog centra za istraživanje primata poprskali miris plodne ženke ispred novopečenog oca marmozete, očekivali su da će nivo testosterona kod ove životinje skočiti i da će se u njemu stvoriti nagon za parenjem. Na sveopšte iznenađenje, marmozeti su pokazali da su pravi porodični tipovi. Nivo testosterona se nije ni mrdnuo!

7. Otac u drugom stanju

Mužjak morskog konjića je ultimativna zagonetka. Ne samo da ostaju u drugom stanju, negujući jaja u svojoj torbi, već su apsolutno monogamni i ostaju uz svoju partnerku do kraja života. Evo kako to funkcioniše: morski konjići se pare peko svojih repova, tako što ženka „prikači“ svoju cevčicu za trbuh mužjaka i tamo polaže jaja. U sopstvenom stomaku, mužjak oplođuje jaja i čuva ih u sebi tokom dve do tri nedelje, zavisno od vrste. I kao svaki dobar tata, on motri na nivo soli u svom stomaku, trudeći se da on ostane isti kao u okruženju, kako bi bebe morskih konjića ostale zdrave.

TamoiOvde-ffiles.phpt6. Vodene bube pune ljubavi

Džinovske vodene bube, nisu baš prijatno društvo jer je njihov ujed veoma bolan, ali zato male bubice ne bi mogle imati bolje tate od ovih.

Posle parenja, ženka zalepi leglo od više od 100 jaja na leđa svog partnera, koji svuda sa sobom nosi svojem potomstvo tokom nekoliko nedelja – izvodi ih redovno u šetnju na vazduhu i „češlja“ ih svojim nogama s vremena na vreme, kako bi ih zaštitio od gljivičnih infekcija.

To su jedne srećne male bube!

5. Kreketave tate

Treba vam prevoz? Neke žabe podsećaju na pokretne autobuse za svoje mladunce. Članovi porodice uskoustih žaba, viđeni su kako prenose svoje potomke na leđima u stilu krkača. Dve vrste žaba koje pripadaju ovoj porodici (Sphenophryne cornuta i Liophryne schlaginhaufeni), žive u brdima Paupa Nove Gvineje, gde je Dejvid Bikford sa Nacionalnog univerziteta Singapura prvi put i uočio mužjake sa čitavim potomstvom na svojim leđima. I uvom slučaju, ženka polaže jaja i nestaje, dok otac ostaje da ih oplodi i brine o odrastanju mladih.

TamoiOvde-ffiles.phptt4. Istrajni očevi nandua

Ova poligamna ptica koja živi u haremu od desetak ženki, možda ne deluje kao životinja koja bi mogla da se kandiduje za priznanje Otac godine. Ali ono što mu nedostaje kada je posvećenost jednoj ženki u pitanju, nandu nadoknađuje očinskom posvećenošću. Mužjak nandua gradi gnezdo gde će ženke položiti jaja, a zatim leži na njima i brine o mladima kada se izlegnu dok majke nastavljaju dalje u potrazi za novim mužjacima sa kojima će se pariti. Tata nandu je vrlo zaštitnički nastrojen, a sa svojih 40 kilograma i 1.5 metar visine, on je zaista telohranitelj u koga mladunci mogu imati poverenja.

3. Izgladnele tate

Mužjaci pingvina su veoma uključeni u negu mladunaca. Oni preuzimaju dužnost sedenja na jajima tokom više nedelja, dok ženke odlaze u lov na ribu. Mužjaci tokom ovog perioda gladuju, ali ako se mladunče izlegne pre nego što se ženka vrati sa ulovom, oni ipak mogu da proizvedu supstancu nalik surutki kojom hrane novorođenče.

U stvari, mužjaci su toliko važni za proces odgajanja, da ženke traže debeljuškaste partnere jer će oni moći duže da sede na jajima bez hrane. U studiji iz 2010. godine otkriveno je da su ženke u stanju da procene koliko je mužjak dobro uhranjen, samo na osnovu zvuka njegovog zova za parenjem.

TamoiOvde-ffiles.phpgg2. Samohrani emu

Emui važe za vrlo snažne roditelje sa svoja dva metra visine i 45 kilograma težine, a tate emui gotovo da ne mogu biti nadmašeni kada je u pitanju posvećenost mladuncima. Nakon što ženka položi jaja, kojih bude između šest i 11, ona odluta dalje kako bi našla novog partnera, dok mužjak ostaje sam da brine o jajima kojima treba oko 60 dana da se izlegnu.

Posle toga, ovaj samohrani roditelj brine o svojim potomcima čak dve godine.

1. Tatino obdanište

Lisac vrste Otocyon megalotis (lisica sa ušima nalik na slepog miša), preuzima sve odgovornosti prema mladuncima, dok majka odlazi u potragu za hranom. Zapravo mužjak ove vrste lisice, provodi isto, ako ne i više vremena pazeći na mlade, negujući ih, u poređenju sa ženkom. Ova noćna životinja živi u porodičnoj zajednici, sa monogamnim partnerom i njihovim mladima.

(Izvor: LiveScience.com via Nationalgeographic.rs)


 

KRALJEVSTVO ŽENA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

  POSLEDNJE MESTO NA SVETU GDE VLADAJU ŽENE

U 2012. godini skoro milion i po turista posetilo je jezero Lugu, tri puta više nego u toku protekle godine. Jezero se nalazi u podnožju Himalaja, a znak na ulazu kaže:

slikacitava.phpzene‚‚Dobro došli na jezero Lugu. Dobro došli u kraljevstvo žena.“

Jezero Lugu je postojbina Mosua, etničke manjine koja broji 40 000 ljudi i koja je jedna od poslednjih matrijarhalnih zajednica na svetu. Lugu se nalazi između provincija Sičuan i Junan i dugo je bio odvojen od ostatka sveta. Do njega je vodila samo jedna krševita staza, a tek pre 10 godina stanovnici su dobili električnu energiju.  

Porast turista doneo je velike promene u kulturi Mosua. U 2012. godini skoro milion i po turista posetilo je jezero Lugu, tri puta više nego u toku prethodne godine. Poboljšanje infrastrukture učinilo je jezero dosta pristupačnijim: drugi put otvoren je 2012, a ove godine biće završen i aerodrom.

Ključni razlog zbog kojeg ljudi dolaze je da bi videli ‚‚Kraljevstvo žena“.  

– Mosuancima su jedno žene naslednici –  kaže La Cjer (51), najstarija od svojih sestara, koja je postala glava kuće kada joj je majka umrla.  

Obučena u dugu pamučnu suknju do zemlje i u crveni tkani šešir, ona objašnjava da njene sestre doprinose domaćinstvu tako što rade u gradu. Ostali članovi porodice žive kod kuće. ‚‚Žene su pouzdanije od muškaraca“, kaže La, ‚‚Mi rađamo decu, mi ih odgajamo i mi služimo porodicu. Nema potrebe da nam muškarci pomažu.“  

Žene ovde imaju sve seksualne slobode. Muškarci i žene ne ulaze u monogamne veze do kraja života. Radije imaju ‚‚šetajuće brakove“ u kojima muškarac uveče došeta u ženinu sobu, a ujutru se vrati u kuću svoje majke. Deca rođena iz ovih zajednica pripadaju majci.  

Istorijski, ovo je dovelo da pogrešnog gledanja na Mosuance od strane kineskih vlasti, koje su htele da odbace ovu manjinu kao varvarsku i označe ovu kulturu zaostalom. U Luošuiju, jezerskom selu koje je najposećenije od strane turista, postoji crveno osvetljena ulica u kojoj se nalaze prostitutke obučene u nošnju Mosuanki.  

– Iz feminističke perspektive, ne postoji ‚‚žig nevinosti“, što znači da ovde nije sramota što žena ima seks – kaže Ajlin Velš, antropolog na Univerzitetu u Sidneju, koji je dugo proučavao ovu oblast.  

Ovo je oblast u kojoj nema napuštenih žena i napuštene dece, razvoda, kopiladi koja provode život u patnji, a nema ni udovica. Ipak, ovo društvo nije u potpunosti matrijarhalno – muškarci imaju političku moć.

Turizam je od vitalne važnosti za razvoj Lugu jezera. Hu Šunfa (42), vozač taksija, koji je ranije bio ribar, kaže:  

– Kada sam imao 20 godina, ljudi su jedva prehranjivali svoje porodice, a deca nisu imala odeću. Školovanje da ne pominjem. Danas je 80 odsto porodica uključeno u turizam i zarada je dobra. Mnoge porodice dopustile su svojim sinovima da upravljaju čamcima za turiste ili ćerkama da plešu za njih.  

Huova žena, sa kojom nakon ‚‚šetajućeg braka“, ipak, živi zajedno, otvorila je gostionicu.

glassrpske.com