KAD BI MANJE PRIČALI…

tamoiovde-logo

O ĆUTANJU

„Nikаd čovek ne može dа kаže onoliko mudrosti koliko može dа prećuti ludosti, čаk i gluposti. Jedino ćutаnje može dа prikrije kod čovekа strаsti koje su nаjnаsrtljivije i nаjštetnije: sujetu, lаkomost, mrzovolju, osetljivost, mizаntropiju.

Foto ilustracija Bora*S

Jedino ćutаnje može dа sаčuvа čovekа od posledicа koje mogu dа mu nаnesu trenutnа i nesmotrenа rаspoloženjа; i nаgle i nepromišljene impulsije.

Čovek koji pusti uvek jedаn rаzmаk u vremenu između pitаnjа koje mu se postаvi, i odgovorа koji trebа dа dаdne, jedini je koji može rаzmišljeno dа kаže štа hoće. On je već tim odmerio koliko jednа minutа može dа sаdrži pаmeti i gluposti, dobrote i zloće.

Sаmo tаkаv uzdržljiv čovek izbegne nаjveći broj nesrećа, nesrećа koje dolаze od nаše nesposobnosti dа uvek budemo prisebni, i dа nikаd ne budemo glupi. – I učenici Pitаgore su morаli ćutаti.

Duhoviti Atinjаni su se divili i tаkozvаnoj lаkonskoj krаtkoći izržаvаnjа, kojom su se služili ljudi iz Spаrte. Kаtolički red kаluđerа kаrmelitа imаju tаko isto propis dа govore sаmo četvrtkom.

Kаd bi svi ljudi i žene govorili sаmo četvrtkom, nа svetu bi bilo mnogo mаnje gluposti i mnogo mаnje zlа; jer čovek drugom čoveku uvek više škodi rečimа nego delimа.

– Neke životinje kušаju jedno drugo sаmo tim što približe nozdrve, i što se omirišu, odlаzeći svаko nа svoju strаnu, а dа imаju sposobnost govorа, rаstrgle bi jednа drugu.

U rečimа uvek imа više lаži nego istine, i više zloće nego ljubаvi; jer ljudi nаjčešće ne znаju ni sаmi štа kаžu, ni zаšto su nešto rekli. Reč dovodi do više nesporаzumа, nego što bi bilo nesporаzumа dа reči uopšte ne postoje.“

Jovan Dučić


 

USKORO SE OTVARA NAJVEĆI PODVODNI RESTORAN NA SVETU…

tamoiovde-logo

Izgradnja najvećeg podvodnog restorana na svetu, koji će se nalaziti u Norveškoj, završava se sledeće godine.

Ovaj neobični betonski objekat nazvan „Under“, veličine 600 kvadratnih metara, uronjen je u julu u Severno more na najjužnijoj tački norveškog priobalja, u blizini malog mesta Båly.

Sledeća faza razvoja restorana uključuje oblikovanje unutrašnjih prostorija i osmišljavanje rešenja za napajanje elektičnom energijom, ventilaciju, dovod vode i kanalizaciju. 

Kada izgradnja bude gotova, „Under“ će biti nalik podvodnoj tvrđavi, a dizajnerima je kao inspiracija poslužila podmornica „Nautilus“ iz popularnog  romana Žila Verna.

Poput „Nautilus“-a, i „Under“ će imati dvostruku funkciju – biće i restoran, i naučni centar, odnosno laboratorija, u kojoj će naučnici sprovoditi istraživanja podvodnog sveta.

Restoran „Under“ je počeo da prima rezervacije za period od aprila 2019, a glavni kuvar Nicolai Ellitsgaard još uvek nije otkrio meni, ali kaže da će svakako biti u ponudi tradicionalni norveški specijaliteti od lokalnih ptica, divljih ovaca i začinjene heljde.

Izvor: turistickisvet.com

_________________________________________________________________________________________

SIMBOLIKA „ĐURĐEVDANSKOG VENČIĆA“…

tamoiovde-logo

Venci se svijaju od raznog cveća i zimzelenog bilja, i najčešće su okrugli da bi nosili magijsku moć kruga, ili lučnog oblika, kao slavoluci i svadbeni venci na kapijama, ispod kojih se prolazi.

Đurđevdan je jedan od najlepših i najomiljenijih praznika, koji razdvaja leto od zime, predstavlja dobar dan za početak novih poslova, a u narodu je praćen raznovrsnim, bogatim i živopisnim običajima. Gotovo svi običaji su vezani za buđenje proleća, posvećeni su mladosti i ljubavi i praćeni prazničnim urankom, umivanjem biljnom vodom, kupanjem u rekama i pletenjem venaca od cveća.

Mladi odlaze na uranak još u zoru i dan dočekuju viteškim odmeravanjem, plivanjem i pletenjem venčića od đurđevdanskog cveća. Venčići se puštaju niz vodu ili se njima kite izvori, vrata kuća, štala, bunara, dvorišne kapije, ili se venčići odnose u njive, da bi bile plodne i zaštićene od nevremena.

Pletenje đurđevdanskih venaca rasprostranjeno je u svim krajevim, a taj običaj se i do danas održao. Cveće se bere na „Biljani (biljni) petak uoči Đurđevdana, pa se stave na skriveno mesto da tu dočekaju Đurđevdan. Vence pletu devojke i mlađe žene, pevajući u polju, jer pesma pojačava simboličko dejstvo bilja, a momci i mladi ljudi ih nose u polje. Na svaku zgradu u dvorištu, nabacivani su ili kačeni venčići, a na kapiju se postavljao „izjutra“, rano pre sunca, kada se išlo na bunar po vodu, da momci devojkama iz kuće, sa venčićem ne ukradu srce.

Uoči Đurđevdana domaćica kuće bi u jedan sud potopila crveno uskršnje jaje, dren, zdravac, đurđevak, čuvarkuću, đul, jorgovan, koprivu, bršljan i miloduh, pa se tom vodom koja je prenoćila ispod ružinog grma u dvorištu, ukućani ujutru umivaju. Simbolika biljaka je da porodica bude složna, zdrava kao dren, da snahe budu privržene porodici i da se momci grabe za devojke iz te kuće. Potom se i te biljke upletu u venčiće od vrbovog i grabovog pruća trave hvatanac i mlečike, a Uskršnje jaje se vraća da čuva kuću do sledećeg Uskrsa.

Venčići se poput krune, nose na glavi da bi njihova moć, i upleteno bilje doprinelo sreći zdravlju, napretku, ljubavi i venčanju, onoga ko nosi venčić!

Autor teksta: Jasmina Marković Milenković
Foto: Jovan Živanović

Izvor: gtokg.org.rs

____________________________________________________________

FotoPlus- Đurđevdan u Gamzigradu

VRISAK U SLUŽBI MELANHOLIJE…

tamoiovde-logo

Edvard Munk – Vrisak u službi melanholije

Pravo lice melanholije najbolje se vidi na platnima norveškog slikara Edvarda Munka (1863-1944). Večito zgrčen u svom crveno-crnom i sivom svetu fatalnosti, mraka, erupcija, smrti, životinjskog u ljudima, seksualnih frustracija, ludila, žalosti, tužnog detinjstva, jeseni, plavetnih i maglovitih pejzaža, ljubavi, nežnosti i besmisla, Munk robuje svojim promenama raspoloženja i tom unutrašnjem utonuću, toliko jasno, da njegove slike kao da imaju glas.

Događaji i prizori iz Munkovog detinjstva svakako su mnogo uticali na njegovo stvaralaštvo. Majka mu je bolovala od tuberkoloze, najstarija sestra je umrla od iste ove bolesti, dok je najmlađa sestra završila u bolnici sa dijagnozom šizofrenije. Munk je takođe bio krhkog zdravlja, izolovan i usamljen kao dete. Vreme je provodio u kući, što se odrazilo na njegovu umetnost, jer su upravo motivi smrti, bolesti, unutrašnjosti doma i pogledi sa prozora, česti na njegovim slikama.

Veza sa udatom ženom, rasipništvo, dani provedeni u kockarnicama, smrt oca na čiju sahranu nije otišao, bolest, opsesija, ljubomora, paranoja, alkoholizam, zdravstveni problemi sa očima, koji su u jednom period njegovog života uslovili pojavu slepila, samo su neki od katalizatora na putu ka dubokom stanju depresije i melaholije. Upravo iz tog razloga, sasvim je jasno da su Munkove slike najbolji odraz njegove inicijacije u sopstveno biće, u njegov subjektivni doživljaj sveta oko sebe, odnosno u doživljaj realnosti kojoj nije mogao da se odupre, podležući stoga porocima.

Munkove slike predstavljaju ogledalo “konstrukcije i destrukcije” ljudskog bića, unutrašnjeg osećaja, sećanja, stalne dominacije i borbe tanatosa i erosa. Munk stvara pod uticajem francuskih impresionista i postimpresionista. Pomenuću tri njegove slike, koje lično smatram najupečatljivijim, a to su “Vrisak” (The Scream), “Vampir” ( Vampire) i “Oko u oku” (Eye in Eye).

„V r i s a k“ (1895-pastel) je prikaz stanja duha, anskioznosti, psihoze, straha, bežanja od svakodnevice, ljudi i okruženja, i nije slučajno da se baš ova slika koristi kao simbol za duševnu bol. Na slici vidimo osobu (koja može biti oba pola), koja prelazi sa jedne strane mosta na drugu. Most kao sinonim za promene, govori o potrebi autora da menja svet oko sebe, da se oslobađa lanaca fobija u kojima se našao i davljenja u sopstvenom telu. On na realnost gleda kao na sopstveni poraz i shvata da je nemoćan da taj svet menja i da ga prihvati, svestan svoje različitosti, zbog čega radije beži. Krik je simbol očaja, samoće, neshvaćenosti, melanholije i praznine.

Ovo delo je najpoznatija Munkova slika. Tokom Drugog svetskog rata nalazila se u štali jedne norveške porodice, a relativno često je i menjala svoje vlasnike. Interesantno je da nacisti nikada ovu sliku nisu smatrali vrednom, jer je ona bila protivna nacističkoj ideologiji, pošto prikazuje ljudske slabosti.

Munkova slika “V a m p i r” (Vampire, 1893/94) je slika koja prikazuje muškarca i ženu u zagrljaju i nastala je u seriji slika zajedno sa “Vriskom”. Veruje se da je na ovoj slici prikazan sam Munk, a da je žena jedna od njegovih ljubavnica. Jedan od kritičara iz sveta likovne umetnosti je pogrešno ovu sliku nazvao “Vampir”, analizirajući i aludirajući na vampirizam žene na ovoj slici, predstavljajući je kao osobu koja muškarcu pije krv, odnosno koja nad njim dominira i manipuliše. Međutim, Munkov naziv za ovu sliku je izvorno bio “Ljubav i bol.” Ovaj naziv pravilno objašnjava tematiku slike – muškarca u zagrljaju žene koja ga teši i koji je slomljen.

Slika može da govori i o postojanju velike ljubavi između njih, ali i postojanju nemoći i bola, kao i neminovnosti patnje koja će iz te ljubavi proisteći. Ona u tom smislu reprezentuje obe strane ljubavi, i dobru i lošu, duboku emociju i strast, ali i beskrajnu patnju i gubitak. Slika može da simbolizuje i rastanak koji izaziva tu patnju. Muškarac je odeven u kaput i kao da odlazi, a on to zapravo ne želi, što se vidi iz njegovog položaja tela, dok ga ona teši, potpuno nagih ruku, što govori o predanosti, senzualnosti i strasti koja je prethodila ovom zagrljaju.

Sam Munk je verovao da u ljubavi ništa nije jednostavno, a ovu sliku je opisao samo kao “zagrljaj muškarca i žene i ništa više”. Kako u ljubavi ništa nije jednostavno, po rečima Munka, samim tim su i njegove slike vrlo kompleksne. Ova slika je preko sedamdeset godina bila u rukama privatnog kolekcionara, a data je na aukciju tek 2008. godine, kada je, kako se navodi, prvi put nakon sedamdeset godina ugledala svetlost dana.

“Oko u oku” (Eye in Eye, 1894) je slika koja simbolizuje bliskost. Na noj možemo videti muškarca i ženu koji stoje jedno naspram drugog. Između njih, stoji jedno drvo, koje ih naizgled razdvaja. Drvo, kao sinonim prirode, ali i života i vizija, govori o njihovim zajedničkim planovima. Interesantno je, da Munk muškarcu i ženi nije naslikao usne, već samo oči.

Na taj način Munk daje prednost osećaju, čulima vida, intuiciji, smatrajući da za bliskost nisu potrebne reči i da je bliskost jedino što spaja dvoje ljudi.

Verovatno je ovim svojim načinom slikanja ljudskog lika, pokušao da skrene pažnju posmatraču na to da reči kvare bliskost, te da se i sam plašio toga. On ovom slikom kaže “Mi želimo isto. Reči nam nisu potrebne da bi to znali. Sve što imamo su naše oči u kojima vidimo jedno drugo.

Munk je neretko slikao samoću, čekanje, prozore, noć, sobe, žene, ljude bez maski, jutra posle poročnih noći. Jedna od njegovih najmističnijih slika je slika Noći (The Night, 1889).

Među najinteresantnijim su i slika Madone (Madonna, 1984), koja se svrstava u najlepše ženske aktove, slika Poljupca (Kiss, 1897) i Ples života (Dance of life, 1899-1900).

Autor: Mary Jane/ tihogovornik

Izvor: impulsportal

_______________________________________________________________

ČOVEK KOJI JE TRPEO PONIŽENJA ZBOG SVOG KIŠOBRANA…

tamoiovde-logo

Oko 1750. godine, Englez po imenu Džonas Hanvej vratio se sa svog putovanja po Francuskoj odakle je doneo kišobran, čudnu spravu koju je počeo da nosi sa sobom po kišnim danima.

Ugledavši Hanveja sa kišobranom u rukama, ljudi su ostali u šoku. Neki su mu zviždali i rugali se dok je prolazio, dok su drugi jednostavno zurili u neverici, pitajući se ko je taj čovek koji ni malo ne mari što je počinio toliki društveni greh.

Džonas Hanvej bio je prvi čovek koji je sa kišobranom u rukama bez stida paradirao ulicama Engleske 18. veka. Mnogi Englezi su upotrebu kišobrana videli kao simbol slabosti karaktera, a naročito je bilo apsurdno videti jednog muškarca sa takvim gnusnim, ženskim predmetom u rukama.

Inspirisan suncobranom, izumom koji je vekovima čuvao plemstvo dalekog istoka od sunca, kišobran je počeo da se koristi u Francuskoj početkom 18. veka zahvaljujući trgovcu Žanu Mariusu. On je osmislio laganu verziju suncobrana koji je mogao da se sklapa, dodavši pritom hidroizolacioni materijal čija je namena bila da korisnika zaštiti od kiše i snega.

Godine 1712, jedan od Mariusovih kišobrana pazarila je francuska princeza Palatin i ovaj predmet ubrzo postaje najpopularniji modni dodatak među plemkinjama širom Francuske. Marius je od kralja dobio petogodišnje ekskluzivno pravo proizvodnje i prodaje kišobrana, a 1759. francuski naučnik Navaro predstavio je mehanizam koji je otvarao kišobrane pritiskom na jedno dugme.

Tokom godina, Hanvej je zbog svog kišobrana trpeo različite oblike nasilja od prolaznika koje je sretao na ulici, a najgore pretnje dolazile su od kočijaša.

U Engleskoj tog doba, primarni oblik transporta bila je konjska kočija koja je imala dva točka i kabinu i u kišnim danima posao kočijaša bi cvetao. Međutim, jedan čovek i njegov kišobran pretili su da ugroze posao. Plašeći se da će ostati bez prihoda, kočijaši su Hanveja ponižavali gađajući ga smećem, a zabeleženo je i da je jednom prilikom jedan kočijaš pokušao da ga pregazi svojim vozilom. Hanvej je ostao nepovređen, ali mu je vratio tako što ga je istukao kišobranom.

Kočijaši zaista jesu imali razloga za strah jer je vremenom sve više i više ljudi počelo da nosi kišobrane. Interesovanje za ovim, nekad osporavanim predmetom, toliko je poraslo da je tri meseca nakon smrti Džonasa Hanveja 1786, u novinama objavljena prva reklama jednog proizvođača koji je nudio kišobrane sposobne da se otvore i zatvore sa velikom lakoćom zahvaljujući inovativnoj ručki sa oprugom. Ne nose svi junaci ogrtače, neki nose i kišobrane.

Izvornik:  kafenisanje.rs

______________________________________________________________

DEČAKU IZ VODE…

tamoiovde-logo

Glasovi iz grla za Milana Mladenovića

Veče posvećeno Milanu Mladenoviću, jednom od najznačajnijih umetnika bivše Jugoslavije, biće održano 21. septembra, od 20h, u Galeriji Polet (Cetinjska 15).

Na dan njegovog rođenja, beogradski umetnici će, zajedno sa poštovaocima kultnog jugoslovenskog benda EKV odati počast jednoj od najvećih legendi srpskog i jugoslovenskog rokenrola koji je ostavio neizbrisiv trag za mnoge generacije.

U muzičkom delu nastupiće Luna Škopelja (EKV Tribute Deca iz vode), Milutin Jovančić i Dejan Hasečić (ex Block out, Čovek vuk), Zlatko Stevanović, Jovana Kapriš i Aleksandar Milisavljević (Trio Rifat), Peđa Todić (Weird Fishes), Stefan Niketić (Two Horses), Natalija Rajković, Mladen Pecović, Marko Kragović, Pavle Pavičić i Ivan Deda Dedić.

Ulaz je besplatan.

Izvor: zabaviste

___________________________________________________________

OVDE – SA NJIM JE UMRLA I ROK MUZIKA U NAŠOJ ZEMLJI…

_____________________________________________________________

NAJAVA SOLARNE I GEOMAGNETSKE BURE…

tamoiovde-logo

Intenzivna solarno geomagnetska bura najavljena je za period 06 – 07. septembar 2017. godine. Kada se uspostave takvi poremećeni uslovi u Geoprostoru, može doći do neregularnosti u radu satelitskih i komunikacionih sistema, elektro mreže i distributivnih sistema, mobilne telefonije, GPS tehnologija, radarskih sistema, sistema za navigaciju.


To su sve geoefektivni uticaji solarnih i geomagnetskih bura na rad složenih tehničkih i tehnoloških sistema u radnoj i životnoj sredini, kao i različiti uticaji na ljudsku delatnost.

Zbog toga je potrebno ovu najavu solarne i geomagnetske bure (oluje) koristiti kao meru upozorenja.

Mere upozorenja obuhvataju sledeće aktivnosti:

  • Geomagnetska opservatorijska merenja je potrebno izvoditi po posebnom režimu rada,
  • Moguće su neregularnosti ili smetnje u radu uređaja i instrumenata za praćenje geoprostornih podataka,
  • Geoefektivnost solarne i geomagnetske bure može imati uticaja na promene meteoroloških parametara i na formiranje vremenskih prilika,
  • Bioritmička, radna i fizička aktivnost meteoropata i hipersenzitivnih ljudi mora biti prilagođena situaciji, moraju se pratiti uputstva i preporuke medicinskih ustanova i drugo.

Savet: Kada znamo kakvi se geomagnetski dani najavljuju, onda je lakše pripremiti telo i dušu, da tu uzburkanu magnetizaciju unesu i prenesu u naše živote.

U okviru Republičkog geodetskog zavoda postoji organizovana Geomagnetska opservatorija Grocka (GCK), na kojoj se izvode ispitivanja solarno-geomagnetskih poremećaja. Na osnovu međunarodne saradnje i razmene opservatorijskih geomagnetskih podataka u okviru INTERMAGNET-a (Svetske mreže geomagnetskih opservatorija), naša Opservatorija može dati najavu tj. prognozu solarne bure i sa njom povezane jonosferske i geomagnetske bure.


Na Geomagnetskoj opservatoriji Grocka se obavljaju kontinualna merenja i registracije kojima se prate promene indeksa solarno-geomagnetske aktivnosti, a ta istraživanja su deo istraživanja kosmičkog, solarnog i magnetskog vremena (Space, Solar & Magnetic Weather).

Na sledećem linkovima možete pratiti aktivnosti gemagnetskog polja svim delovima sveta:

http://spaceweather.com
http://www.sidc.be/index.php
http://www.sidc.be/products/cactus/
http://www.sidc.be/products/flaremail/

Izvor: rgz.gov.rs/6.9.2017.

______________________________________________________________

Na Suncu se dogodila jedna od pet najmoćnijih erupcija za koje nauka zna

DANAS se na Suncu dogodila najmoćnija erupcija za poslednjih 12 godina.

Zato što je došlo do spajanja dve velike Sunčeve „pege“.

Naučnici su već ocenili da je to možda najmoćnija erupcija (eksplozija) za koju je sposobna.

Ukazuju da je sama erupcija zagonetka zbog nečeg sasvim drugog: dogodila se u periodu kada je aktivnost Sunca na minimumu.

Nova erupcija je svrstana u klasu H i dobila je oznaku H9.3, što znači da spada među pet najmoćnijih na površini Sunca za koje se zna otkad se prate aktivnosti naše zvezde.

Erupcija se, inače, dogodila na strani Sunca koja „gleda“ na Zemlju, što znači da će njen uticaj na našu planetu biti – maksimalan.

Posledice će biti jasne kroz koji dan.

Izvor: srbijadanas.net/6. septembra 2017. 

_______________________________________________________________

ŽENE U SREDNJEM VEKU…

tamoiovde-logo

Kad je na početku trećeg milenijuma završio aktivnu karijeru univerzitetskog profesora u SAD srpski književnik iz Čikaga i istoričar književnosti Nikola Moravčević počeo je da piše istorijske romane iz dubokog profesionalnog uverenja da je ovaj žanr kod Srba strašno zaostao.

Osim što je poradio na popravci žanra, Moravčević je u srpsku književnost vratio srpski srednji vek gotovo celu deceniju pre nego što su Nemanjići postali popularni u Srbiji i dobili prvi TV serijal na državnoj televiziji. Posle knjiga u kojima su glavni junaci bili srpski srednjovekovni vladari i plemići, Nikola Moravčević je u izdanju svog ovdašnjeg izdavača Arhipelaga objavio istorijsku studiju o ženama državnicima i diplomatama s kraja 14. i početka 15. veka, pod nazivom Srpske vlastelinke.

U njoj su opisani životi šest znamenitih Srpkinja: kneginje Milice, supruge kneza Lazara, njihovih tri kćeri Olivere, Mare i Jelene Lazarević, Mare Branković, starije ćerke despota Đurđa Brankovića i malopoznate plemkinje Jelene Dejanović, koja je udajom za vizantijskog cara Manojla Drugog Paleologa postala poslednja romejska carica. Kneginja Milica, njena najstarija kći Mara, udata za Vuka Brankovića, kao i nešto mlađa Jelena supruga Đurđa Stracimirovića Balšića na državnu scenu stupile su nakon što su postale udovice.

Dok su kneginja Milica i Mara Branković, uprkos teškoćama, uspešno upravljale posedima koje su nasledile, Jelena Balšić je žestoko ratovala protiv dominacije Mletačke republike. Sa političke scene povukla se udajom za Sandalja Hanića Kosaču, kojom je osigurala potporu svom sinu Balši Trećem kao vladaru Zete. Dve srpske sultanije, Olivera Lazarević i Mara Branković, bile su diplomatska potpora Srbiji – Olivera za života sultana Bajazita, kasnije je posredovala u porodičnim sporovima, a Mara posle smrti svog muža sultana Murata Drugog, u čemu je imala veliku pomoć svog posinka sultana Mehmeda Drugog. Veruje se da posle sultanije Mare niko od Srba nije imao toliki uticaj na Porti.

Princeza Jelena Dejanović Dragaš, kći vlastelina Konstantina Dejanovića i unuka rođene sestre cara Dušana, bila je poslednja vizantijska carica. Veruje se da je zahvaljujući njenoj državničkoj mudrosti propast Vizantije bila odložena bar za pola veka. Posle smrti cara Manojla Drugog preuzela je državničke dužnosti, a potom u vođenju države pomagala i svom sinu caru Jovanu Osmom, kome ni kad je napustio ovaj svet nije zaboravila potpisivanje crkvene unije sa Rimom – zabranila je da mu se ime pominje na liturgijama uz imena ostalih romejskih careva.

„Osnovni razlog za pisanje ove studije jeste to da se prepoznaju i cene jedinstveni doprinosi ovih žena u oblasti državništva i diplomatije i da buduće generacije Srba bolje razumeju koliko im je kuraži, samopregora i mudrosti bilo potrebno da u predominantno muškom svetu surovih političkih sukoba i borbi za dolazak i ostanak na vlasti u njihovom dobu uđu u ta opasna nadmetanja i na delu dokažu da su u njima ne samo ravne, nego čak i superiorne u pogledu mnoštva realnih vladalačkih postignuća koje istorija i dolazeće generacije treba da dostojno pamte“, objašnjava Nikola Moravčević u završnici knjige, koja je kao i sva njegova dela o srpskoj prošlosti zasnovana na obimnim istraživanjima istorijske građe i umeću istorijske rekonstrukcije.

Nikola B. Moravčević (Zagreb, 1935), univerzitetski profesor, pisac istorijskih romana i istoričar književnosti, po završetku Akademije za pozorišnu umetnost BU otišao je u SAD, gde je magistrirao na pozorišnom odseku Umetničkog instituta u Čikagu, a potom i doktorirao na odseku za svetsku književnost Univerziteta države Viskonsin u Medisonu. Profesor na odseku svetske književnosti Univerziteta države Ilinois u Čikagu, bio je osnivač i šef katedre za slavistiku.

Autor je dve stotine književnih eseja i kritičkih prikaza iz oblasti ruske i srpske književnosti štampanih u desetak zbirki eseja u više vodećih enciklopedija, kao i u velikom broju književnih časopisa u SAD i Kanadi. Član je nekoliko američkih i internacionalnih profesionalnih udruženja i počasni doktor Vroclavskog univerziteta u Poljskoj. Bio je osnivač i 15 godina glavni urednik Srpskih studija, jedinog naučnog časopisa u Americi posvećenog srpskoj kulturi. Dobitnik je nagrade Rastko Petrović za životno delo. Član je Krunskog saveta i nosilac Ordena Belog orla prvog stepena.

Piše:  J. Tasić

 Izvor: Danas.rs


PODJEDNAKO, PEVANJE I PLAKANJE…

tamoiovde-logo

PODSEĆANJE, USPOMENE I ŽAL ZA BORISOM

_____________________________________________________________

ŠUMADIJSKI BLUZ

Boris Aranđelović (13. 10. 1948. Kragujevac — 27. 08. 2015. Roterdam) – „Balkanski Gilan“ i „Mr. Voice“, emocija „Šumadijskog bluza“ i jedini vokal koji je mogao da peva u duetu sa Točkovom gitarom, čovek koji je između života na dva kontinenta (Australiji i Evropi) obeležio glavni period grupe Smak. Školski primer pojma „roker“ i „motherfucker“ po temperamentu, veliki zaljubljenik u Kragujevac i Šumadiju, dobričina i bez dlake na jeziku, bio je pre svega čovek velike životne energije.

Poznat po pevanju u visokim registrima, što mu je, uz osobenu boju glasa, i donelo prepoznatljivost, u grupu „Smak” je došao 1973. godine, a izveo je neke od najpoznatijih pesama ovog popularnog sastava, poput „Crne dame”, „Šumadijskog bluza”, „Satelita”, „Bluza u parku”, numere „Alo”.

Bio je koncertni frontmen i na svojim plećima je iznosio teret koji su nametale složene melodije i ritmička kompleksnost tekstova. Posebnu atrakciju u nastupima „Smaka” predstavljao je „dijalog” između Borisovog glasa i gitare Radomira Mihailovića Točka, što je posebno uočljivo u pesmama „Šumadijski bluz”, Alo” i „Profesor”.

Bio je svetski putnik. U životu je radio svakakve poslove; u jednom periodu je bio i rudar. U društvu, na snimanjima, u kafani, pričao je viceve i šalio se, ali na sceni je bio gotovo stidljiv. Ponekad je znao da se povuče u pozadinu, odakle bi samo kuckao svojim dairama. Njegov odnos prema muzici bio je rigidan. Odbacivao je sve što mu se ne bi dopalo, bez obzira na kvalitet. Za njega je samo „Smak” bio svetinja. Nije bio ambiciozan, slava ga nikad nije interesovala. Muziku je osećao prirodno, nikad je nije učio. 

Šumadijski vitez, pevač potpuno drugačiji od drugih, jednostavan čovek koji se po toj svojoj osobini razlikovao od svih drugih velikih pevača jugoslovenske rok scene. Njegov šumadijski bluz bio je amalgam od sna i sevdaha, iz njegovog srca dopiralo je, podjednako, pevanje i plakanje. To je šifra gubitnika koji su jednom imali sve. Na kraju je završio bez dinara i viška popularnosti, taj svetski frajer i kafanski laf.

Izvor: facebook.com/srpski.underground

_____________________________________________________________

VIDEO PLUS


 

______________________________________________________________

Priredio: Bora*S

 

LIČNE GRANICE …

tamoiovde-logo

Zašto je zdravo reći ne?

Granice nas štite i odvajaju. Zadržavaju nas unutra ili nas drže van. Lične granice nam pružaju osećaj sigurnosti kojim štitimo sebe, a time i druge.

Granice definišu određenu celinu i imaju zaštitnu funkciju. Istovremeno su tačke odvajanja i spajanja celine sa njenom okolinom. Isto važi i za lične granice.

Šta su lične granice?

Lične granice su ograničenja koja postavljamo sebi u vezi našeg ponašanja, mišljenja i naših osećanja kako bi zaštitili sebe od povređivanja. Na taj način kreiramo sebi prostor i okvir u kome se osećamo dobro i bezbedno, i u kojem možemo nesmetano da funkcionišemo. Pomoću ličnih granica definišemo ko smo (šta jesmo i šta nismo), šta volimo i prihvatamo, a šta ne volimo i ne prihvatamo.

Granica je jedan od važnih pojmova u Geštalt terapiji. Ona ima dve funkcije – da pomoću nje razlikujemo sebe od drugog i da se povezujemo sa drugim ljudima. Zato je važno da granica istovremeno bude i čvrsta i propustljiva – čvrsta da bismo zadržali svoju autonomiju, a propustljiva da bismo imali razmenu sa okolinom, smatra učenik utemeljivača geštalt terapije Frica Perlsa, Gari Jontef.

Lične granice su nam neophodne da bi zaštitili sebe. Ukoliko ne postavimo zdrave lične granice, imaćemo doživljaj da nemamo kontrolu nad sopstvenim životom i da zavisimo od postupaka drugih ljudi i spoljašnih okolnosti.

Lične granice i relacije sa drugim ljudima

Lične granice su osnovni koncept za zdrav razvoj. Mnogi naši postupci vezani su za zaštitu naših ličnih granica, ili ukazuju da ne vodimo računa o svojim granicama, bilo da smo toga svesni ili ne. Izbegavanje određenih ljudi i mesta ima funkciju zaštite naših ličnih granica. Kada prihvatamo nešto što ne želimo i što bismo radije odbili mi ne brinemo o svojim granicama.

Pomenuta ponašanja povezana su sa ličnim granicama. Menjamo svoje ponašanje i sužavamo svoj svet u nastojanju da se osetimo bezbedno, sigurno, voljeno ili prihvaćeno. Bez dobro definisanih ličnih granica imamo veoma malo dozvole da kažemo „ne“ i „ne želim“ u našim životima. Kada smatramo da ne možemo da kažemo „ne“ stavljamo sebe u poziciju da se prećutno saglasimo, da se krijemo ili reagujemo samodestruktivnim ponašanjem.

Samozaštita

Lične granice su nam neophodne da bi zaštitili sebe. Ukoliko ne postavimo zdrave lične granice, imaćemo doživljaj da nemamo kontrolu nad sopstvenim životom i da zavisimo od postupaka drugih ljudi i spoljašnih okolnosti.

Bol i njena uloga

Bol nam ukazuje da nešto nije u redu. Imamo izbora kako ćemo da reagujemo. Možemo da odaberemo da se na nju fokusiramo, i da postanemo svesni šta nas boli. Kada osvestimo šta nas boli i šta nije u redu, u poziciji smo da tražimo i pronađemo rešenje situacije koja u nama izaziva bol. Ukoliko odaberemo da je ignorišemo, bol nastavlja da raste. Bol ima funkciju privlačenja naše pažnje kao alarm koji se pojačava. Kada previše naraste i više ne možemo da je ignorišemo, tražimo načina da je isključimo. Ovo je tačka kada najčešće nastupa samodestruktivno ponašanje, uglavnom u formi kompulsivnih ili zavisničkih ponašanja koja umrtvljuju bol. Ovde spadaju poremećaji u vezi ishrane, samo-povređivanje, zloupotreba psihoaktivnih supstanci uključujući i alkohol, kockanje.

Bez dobro definisanih ličnih granica imamo veoma malo dozvole da kažemo „ne“ i „ne želim“ u našim životima. Kada smatramo da ne možemo da kažemo „ne“ stavljamo sebe u poziciju da se prećutno saglasimo, da se krijemo ili reagujemo samodestruktivnim ponašanjem.

Bol i lične granice

Uspostavljanje ličnih granica zahteva od nas da budemo svesni boli. Ako možemo da osećamo, možemo da postavimo i limite određenom iskustvu. Na taj način preuzimamo odgovornost za sebe i štitimo se na vreme. Bol se javlja kada su nam povređene lične granice. U našem jeziku postoje i jezički izrazi koji govore u prilog ovoj tvrdnji – „prešao je granicu dobrog ukusa/vaspitanja/ponašanja“, „prevazilazi sve granice tolerancije“ itd.

Rad na sebi i lične granice

Rad na sebi može da nam pomogne da refokusiramo našu pažnju, da postanemo svesni različitih alternativa i da dobijemo nove informacije. Jer bez novih informacija ostajemo zaglavljeni u starim odlukama. Jedan od oblika rada na sebi može da bude i psihoterapija. Psihoterapija može da bude prilika da otkrijemo svoje lične granice i da naučimo da ih čuvamo. Na taj način čuvamo i štitimo sebe, a time i druge. Jer samo onda kada naučimo da prepoznajemo i poštujemo svetinju svojih i tuđih granica, možemo iskreno da delimo i sarađujemo sa drugima. Svako svoj, a srećni zajedno.

Piše: Kristina Pota Radulović, magistar specijalista kliničke psihologije i geštalt terapeut

Izvor: gestalt.org.rs

______________________________________________________________

 

POMENI ME U MOLITVAMA TVOJIM…

tamoiovde-logo

PRIZIV

Pomeni me u molitvama tvojim
Kad sunce pada za daleke gore,
Jer znaj da mene kobne misli more,
I da se, kao slabo dete, bojim.

Kip Svete Genoveve SR.WIKIPEDIA.ORG

Ti čista dušo, budi Genoveva,
Nad zaspalim Parizom koja bdi,
Dokle pod njenim blagoslovom sneva
Ljubavnik čedan i zločinci svi;

I nek pod tvojom molitvom zaćute,
O zaštitnice večna duše moje,
Sve kobne misli što mi srce mute,
I, ko zločinci, spremne za boj stoje.

Pomeni me u molitvama, mila,
I ja ću znati u časove tame,
Kad opet grune nečastiva sila,
Da dobra duša tvoja pazi na me…

Milan Rakić


Milan Rakić, srpski književnik, diplomata i akademik, umro  je na današnji  dan, 30. juna. 1938.godine.

Rođen je u  Beogradu, 18. septembra 1876. godine. 


Biografija Milana Rakića

Milan Rakić rođen je u Beogradu 1876. godine. Potiče iz ugledne beogradske porodice u kojoj je rano stekao široko obrazovanje i poneo intelektualne sposobnosti.

Pored oca Mite i dede po majci, akademika Milana Đ. Milićevića imao je sve uslove za tako nešto. Studirao je prava u Parizu, a po povratku u zemlju ušao je u diplomatsku službu. U njoj je proveo veći deo života. Bio je u Skadru, Bukureštu, Stokholmu, Kopenhagenu, Sofiji i Rimu.

Svojim prvim pesmama javio se u Srpskom književnom glasniku iz 1902. godine. Njegovi uzori u poeziji bili su u početku francuski parnasovci i simbolisti. Od njih se učio savršenstvu forme., preciznosti izraza, jasnosti i umetničkoj disciplini. Malo je pisao, objavio je oko pedeset pesama i dve tanke sveske stihova 1903. i 1912. godine i posle toga samo još nekoliko pesama.

Sav prožet osećanjem opšte nedovoljnosti, proliva suze bola nad „tuđim nesrećama i neiscrpnom našom bedom“. Situacija čovekove učmalosti i njegovog robovanja na zemlji našla je u njega osoben izraz u „Dolapu“ i „U kvrgama“. Jedini izlaz iz te situacije po njemu je smrt. Rakićev pesimizam obojen je ironijom i samoironijom.

Protivtežu tom egzistencijalnom očaju nalazimo u njegovom snažnom senzualizmu, u žudnji za punoćom života. On odbacuje svaku obmanu, svaku ulepšavajuću sliku i bez straha se suočava sa smrću. U ljubavi, pak, smatra da je istinit samo trenutni zanos. Ljubav je u njegovim pesmama stavljena pod lupu hladnog razuma. Poznate njegove pesme ljubavne tematike su „Iskrena pesma“ i „Očajna pesma“.

Svog pesimizma i skepse Rakić se oslobađa samo u rodoljubivim pesmama i to u ciklusu „Sa Kosova“ sa svega sedam pesama. Rakićeve kosovske pesme nose u sebi nešto od autentičnosti našeg srednjeg veka. Njegovo rodoljublje je plemenito, a jezik čist i krepak, što i pokazuje pesma „Na Gazi Mestanu“. Umro je u Zagrebu 1938. godine, a sahranjen je u porodičnoj grobnici na Novom groblju.

Izvor: knjizara.com


Očajna pesma

Upij se u mene zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojima žednim.

Kao Hermes stari i s njim Afrodita.
Stopi se u meni strašću tvojom celom,
Da sav iznemognem pod vitkim ti telom,
I da duša moja najzad bude sita…

— Kad pomislim, draga, da će doći vreme
Kad za mene neće postojati žena,
Kad će čula moja redom da zaneme,
I strasti da prođu kao dim i pena,

A da će, još uvek, pokraj mene svuda
Biti mesečine pod kojom se žudi,
I mladih srdaca što stvaraju čuda,
I žena što vole, i voljenih ljudi,

Vrisnuo bih, draga, riknuo bih tada
Kao bik pogođen zrnom posred čela
Što u naporima uzaludnim pada
Dok iz njega bije krv crna i vrela…

Upij se u meni zagrljajem jednim,
Ko groznica tajna struji mojom krvi,
Krepko stegni moje telo, nek se smrvi,
I daj mi poljupce za kojima žednim…

Milan Rakić



Priredio: Bora*S


ŠOPENHAUER: „PAZITE ŠTA, KADA I KAKO!“…

tamoiovde-logo

Pazite šta i kad mislite!

’Koristite se dobrim raspoloženjem, jer ono dolazi tako retko’ – J.V. Gete

night_and_day_1920x1200_by_seph_the_zeth-d3idke2Ma koliko imali vedre misli, čuvajte se jedne mogućnosti: Noću se one mogu iščašiti, izvrnuti, i na kraju preobratiti u tamnije misli! Ili ako lepše zvuči u – ‘plave đavole’! Uuu, misterija i magija! Ali zapravo baš i nema neke misterije…

Mislim da reči ‘plavi đavoli’ koristi Artur Šopenhauer, ali nemojte mi slepo verovati.

Govorim vam iz perspektive subjekta i ne insistiram na tome da je kod svih ljudi tako, ali ostavljam mogućnost da bi barem tako moglo biti.

random-night-dreams-butterflies-1Šopenhauer je smatrao da fantazija noću radi punim kapacitetom. Rezultat toga je pomućivanje razuma i moći suđenja.

Predmeti našeg mišljenja, a naročito oni koji se tiču ličnih stvari i egzistencije, noću mogu dobiti opasan izgled jer razum je taj koji misli racionalno, onaj koji dobro i zrelo rasuđuje. Ali, plavi đavoli… To su ‘prave’ aveti, strašila kao iz bajke za decu.

A zašto je to tako?

Noću je razum umoran, intelekt se prepusti, opusti  i spremi se za san. Svaki ulazak u san je mala smrt. Razmišljanja o teškim stvarima pred san su opasna. Fantazija uzima maha i uzburkava naša osećanja što dovodi do uzbuđenja. Ona prosto ne ume da sudi! Šopenhauer bi rekao da je noću duh malaksao.

forest-pond1Od noći stvari dobijaju crnu boju. Mrak nas čini pažljivim i plašljivim, pa će čak i ono što nam danju izgleda dobro, noću izgledati drugačije, kao u nekom čudnom ogledalu.

Zato je noć predviđena za san. San je, kao i noć, jedan događaj koji izopačuje misao.

Takođe, može se desiti da se trgnemo iz sna, da nam neka misao prođe kroz glavu, ali fantazija je već preuzme i načini je da izgleda genijalno, epohalno i prepametno. Naravno, to je obmana, jer ujutru sve nestaje i ta misao će nam izgledati kao maštarija i glupost. Umetnici možda ne moraju da budu oprezni jer je fantazija često na njihovoj strani. Maštarije plus kreativnost! Umetnik ume da kontroliše fantaziju, pored još mnogo faktora koji utiču na njegovu kreativnost i izraz.

Zato, pamet u glavu! Treba kontrolisati fantaziju i ne dozvoljavati joj da barata važnim mislima tokom noći u kojima vidi potencijalnu negativnost.

slenderman-11Sve one velike misli koje se tiču vaše ličnosti, intime, velikih odluka, egzistencijalnih pitanja, zaljubljenosti, posla…Njih ostavite za dan! Dan je beo, noć je crna. Prosto je k’o pasulj! Ništa ne osvetljava tako lepo i tako dobro kao Sunce. Prirodna svetlost daje razumu čistu moć rasuđivanja, mogućnost apstraktnog mišljenja.

Jutro je mlado, sve je sveže i vedro, tada smo jaki. Treba ranije ustajati, što meni naravno nikako ne polazi od ruke. Noć je starost i tada smo umorni, baš tako bi rekao Šopenhauer, i dodao da smo još zbog izmorenog duha u noćnim satima lakoverni i brbljivi.

Znajte, kad nastupi duboka noć lupkanje u našim ormanima može delovati kao da se iza njihovih vrata krije stepenište niz koje neko upravo silazi!

Čitati uz: https://www.youtube.com/watch?v=555XMqqDYtU


Pročitajte još: INTERVJU SA PLATONOM: OKUPAJTE SVOJU DUŠU I OBRIŠITE JE BELIM PLATNOM!

Izvor: zabaviste



 

KAKVA SVE BLAGA SRBIJA IMA…

tamoiovde-logo

RIMSKI MOST KOD IVANJICE: Kakva sve blaga Srbija ima, a da to i ne zna!

Šesnaest kilometara jugozapadno od Ivanjice, u selu Kumanica, zarastao u prirodu kao da se nalazi u jukatanskoj džungli, leži preko reke Moravice most koga narod tog kraja od pamtiveka naziva rimskim, iako njegove linije govore da je sazidan za vreme Turaka. To, međutim, ne mora ništa da znači

80

Rimski most u blizini Ivanjice, kod sela Kumanice

Naša je zemlja kao zapušteni tavan stare kuće na koji se niko nije popeo još od kako je deda Miloje poginuo na Ceru. Ne znamo kako da drugačije objasnimo činjenicu da kulturno i prirodno nasleđe kojeg naša zemlja ima u obilju leži ili zaboravljeno ili zaraslo šumu i korov kao da je u pitanju jukatanska džungla i hramovi Maja, a ne Srbija, Balkan i Evropa.

Danas vam otkrivamo postojanje jednog takvog blaga, za koje zna vrlo malo ljudi. Naravno, da je u pitanju neka druga država, malo svesnija što se tiče ovakvih stvari, znala bi cela zemlja; ovako, ne zna skoro niko.

Takozvani Rimski most se nalazi u selu Kumanica na oko 16 kilometara jugozapadno od Ivanjice u pravcu prema planini Goliji, u blizini jedne stare i nažalost, kao i Srbija, zapuštene vodenice-potočare. Nadnosi se nad reku Moravicu, što je u stvari Zapadna Morava u svom gornjem toku, jednim svodom polukružnog oblika koji se oslanja na stenovite obale svojim oporcima i upornjacima, preko ne baš izraženih stubova; da budemo precizni, oporci svoda skupa sa paralelnim krilnim zidovima čine obalne stubove.

Most je širok 2,4 metra, a to je istovremeno i širina kolovoza; dugačak je 14 metara, računajući i stubove, a veličina lučnog otvora je 6,72 metra. Visok je oko 4 metra. Sa svih strana je okružen zelenilom i potpuno je utopljen u prirodu i okruženje, tako da posmatrač nema utisak da je u pitanju veštačka tvorenima.

85Deo je starog, i ponovo moramo da kažemo, zapuštenog puta, koji je danas prohodan samo za pešake, tovarne životinje, bicikliste i motocikliste, koji je nekada vodio iz Ivanjice pa preko Međurečja i sela Bratljeva, za Sjenicu, odnosno rašku oblast, kojim je mnogi karavan tokom epohe carigradskih sultana prošao. I ispred i iza njega, drevni se drum oštrim krivinama i velikim usponima penje na obale reke preko koje prelazi.

Sam most je delom sagrađen od tamnih glinenih škriljaca kojih ima na obala Moravice; manji deo čeonog zida je uz čela svodova sazidan krupnim lomljenim kamenom, a mestimično ima i nepravilnih komada oblutaka. Ostatak mosta, njegov najveći deo, sagrađen je od pločasto lomljenog kamena, tačnije – od krupnih pločastih komada škriljaste stene koje u okolini ima u skoro neograničenim količinama. Zbog toga se veruje da je sazidan u više razdoblja.

Na desnom obalnom stubu uzvodno postoje ostaci nepravilno izvedenog kljuna, kao neke vrste zaštitnog zida koji je imao zadatak da vertikalni krilni zid mosta zaštiti od nabujale Moravice, a slična stvar postoji i kod levog oporca uzvodno.

84Rimski most danas koriste samo pešaci, seljani iz okoline, i retki turisti-pustolovi, što strani što domaći, koji se sigurno iznenade kada nabasaju na blago u polunaseljenoj nedođiji. Oko mosta se granaju mnogi brdski putići.

Ko je i kada tačno sazidao ovaj most u selu Kumanica nije lako utvrditi. Nije nemoguće, ali nije lako; za to je potrebno da se neko stručan angažuje, da ispita sam most, metod gradnje, materijal, istorijske izvore, i tako dalje. Reklo bi se da je u pitanju turski most, pošto mu otvor liči na jedini očuvani otvor na mostu preko Uvca, a sudeći po tehnici verovatno je sazidan u 15. stoleću kada i mostovi u našoj bivšoj carskoj prestonici Prizrenu.

Narod ga zove Rimski most iz naučno neshvatljivih razloga; kao što nauka ne može da objasni kako Srbi pamte cara Dukljanina (rimskog imperatora Dioklecijana) ako su došli na Balkan nekoliko vekova nakon što je ovaj preminuo, ne može da objasni ni zašto rimskim zovu turski most. Svakako ne zbog netrpeljivosti prema Osmanlijama, pošto onda ni običnu kafu ne bismo nazivali turskom već bismo je zvali srpskom, kao što je Grci zovu grčkom.

83Ne, pre će biti da je sadašnji izgled most dobio za vreme Otomanskog carstva, ali da je za vreme Rimljana na tom mestu postojao most koji su Otomani obnovili jer je i tada kao i u antici to bio najkraći put ka Duklji iz pravca Mezije; to što mnoštvo različitih materijala korišćeno pri izgradnji sugeriše da je građen u više razdoblja, samo potvđuje ovu hipotezu.

Bilo kako bilo, nesumnjivo je u pitanju vešto izgrađena i lepa tvorevina, neobično vitkih i skladnih linija.

Još nešto, pre nego što zapečatimo tekst. Zanimljivo bi bilo videti i poreklo imena sela u kome se nalazi; etimologija bi mogla da bude povezana sa turkijskim narodom Kumana, čiji su se neki pripadnici nakon mongolske invazije 1237. godine naselili u Bugarskoj: neki su, može biti, zalutali i zapadnije, u naše krajeve. Nešto kasnije, zna se, ugarska je supruga kralja Dragutina bila po majci Kumanka, a u naše su krajeve zalazili i njihovi plaćenici tokom dinastičkih borbi između Dragutina i Milutina (spalili su Žiču). I tako dalje.

Sa druge strane, u Iranu, nedaleko od obale Kaspijskog mora, postoji selo Kumani. Veza, ipak, teško da postoji. Ali, opet, ko zna.

(Telegraf/Ivatourism)

Izvor:arheo-amateri.rs

__________________________________________________________________________________

KNJIGE U RUKE…

tamoiovde-logo

Sajam knjiga pod sloganom „Knjige u ruke” od 23. do 30. oktobra

Pod sloganom „Knjige u ruke” na Beogradskom sajmu od 23. do 30. oktobra održaće se najznačajnija i najprestižnija književna manifestacija u jugoistočnoj Evropi, 61. Međunarodni beogradski sajam kjnjiga, a kako je najavljeno na konferenciji za novinare, očekuje se učešće više od 450 domaćih i inostranih izlagača.

61ad8cfcf211a25b4a704d5fb8ebc8f2_4048736237Prema rečima gradske sekretarke za kulturu Ivone Jevtić, poslovni izdavački koncept Beogradskog sajma knjiga ostao je nepromenjen i bazira se na predstavljanju savremene svetske i domaće izdavačke produkcije književnoj publici i široj javnosti, a uz prisustvo eminentnih pisaca na tribinama se pokreću aktuelna književna i društvena pitanja.

– Sajam će otvoriti profesor dr Dragan Stanić, predsednik Matice srpske iz Novog Sada, a počasni gost ovogodišnjeg sajma je Islamska Republika Iran. Mogu da najavim da smo već u dogovorima da naredne godine budu održani Dani Teherana u Beogradu – rekla je Ivona Jevtić.

Zoran Avramović, predsednik Odbora Beogradskog sajma knjiga, rekao je da i ove godine sajam povezuje tradiciju, kulturu i stvaralaštvo u raznim formama.

– I ove godine biće veliki broj izdavača, tribina i sajamskih izložbi, a posebno je važan Školski dan, Porodični dan, kao i programi za decu i bogat prateći program. Očekujmo veliki broj posetilaca i pozivamo sve poštovaoce knjige da nas posete – rekao je Avramović.

Kao zemlja počasni gost Iran će na ovom sajmu predstaviti svoju viševekovnu kulturu i tradiciju, dela naučnika, pisaca i umetnika, kao i domete dinamičkog razvoja u kulturi i izdavaštvu na 300 kvadrata izložbenog prostora.

Na najreprezentativnijem sajmu knjiga u regionu na više od 30 hiljada kvadrata izložbenog prostora u halama 1, 1a, 2a, 2b, 2c i 4 i tradicionalno će učestvovati najveći domaći, kao i brojni inostrani izdavači i pisci, a tokom osam sajamskih dana poštovaoci književnosti moći će po najpovoljnijim cenama da obnove svoju kolekciju knjiga najnovijim naslovima.

Izvor: beograd.rs

__________________________________________________________________________________

61.međunarodni beogradski Sajam knjiga

61.međunarodni Beogradski Sajam knjiga održaće se od 23.10. – 30.10.

43_img_vestiPored toga što je kulturna manifestacija velikog značaja, Sajam knjiga je mesto susretanja ljudi različitih profesija, diplomatsko-političkih i poslovnih kontakata.

Kao mesto susretanja ideja i mišljenja, Sajam knjiga će i ove godine organizovati Festival mladih – predstavljanje mladih stvaralaca iz različitih oblasti umetnosti, a radi afirmacije knjige i čitanja, uz pisce i izdavače, o iskustvu čitanja govoriće i istaknuti pojedinci iz različitih društvenih oblasti – privrede, politike, sporta, crkve, u okviru programa “Šta je knjiga meni“. Ove godine će na sajmu biti oko 1.000 izlagača i očekuje se oko 150.000 posetilaca.

Gost ovogodišnjeg Sajma knjiga je Islamska Republika Iran i učestvovaće najmanje 10 izdavača iz ove zemlje koji će predstaviti dela na persijskom, engleskom i srpskom jeziku iz oblasti iranistike, religije, gnosticizma, zatim naslove savremene iranske književnosti, knjige za decu i omladinu i knjige iz kinematografije.

Fokus ovogodišnjeg programa Sajma knjiga će, kroz tribinske i promotivne programe, kao i tematske izložbe, biti usmeren na aktuelne teme proistekle iz domaće izdavačke produkcije i jubileje evropske i srpske istorije i kulture, od Šekspirove i Servantesove 400-godišnjice, 120-godišnjice pojave romana „Hajduk Stanko“ i 100-godišnjice Petra Kočića, do sećanja na godišnjicu osnivanja Jasenovca i početka genocida nad srpskim narodom u Drugom svetskom ratu.

U okviru sajma biće održane izložbe „Šekspir i Servantes – 400 godina od smrti“, izložbe o Petru Kočiću, „Jasenovac, anatomija zaborava“, „Negujmo srpski jezik“, izložbe prvih i raritetnih izdanja knjiga Jaše Tomića, Milana Rakića, Milorada Mitrovića i Petra Kočića i tribine o evropskoj književnosti, srpskoj književnosti u domaćem filmu, novim srpskim pesnikinjama i prevođenju jugoslovenske književnosti. Pored toga, biće održane i tribine polemičkog usmerenja o temama od značaja za knjigu i kulturu danas “Arena od reči“, i program “Pisci u fokusu“ sa inostranim piscima gostima sajma, kao što su Zahar Prilepin, Erlend Lu, Vil Firt, Svejn Menensland, Vedrana Rudan, Aleksandar Mekol Smit, Pan Bujukas, Aleksandra Poter, Milenko Stojičić, Rumjan Ebert, Anton Holcer i Market Hajklova.

Ovogodišnji Međunarodni beogradski sajam knjiga predstaviće brojna izdanja i izdavače, uz bogatstvo i raznolikost pratećih programa i izložbi, što će tradicionalno obeležiti poslednju nedelju oktobra u Beogradu kao praznik knjige i kulture.

Školski dan 61. sajma biće četvrtak 27. oktobar, pojedinačne ulaznice koštaće 250, a grupne 150 dinara. Sajam knjiga je otvoren za posetioce u nedelju 23. oktobra od 10 časova.

Izvor: serbiatour.rs

___________________________________________________________________________________

TURISTIČKI KARAVAN „MOJA SRBIJA“…

tamoiovde-logo

Ponovo kreće promotivni karavan „Moja Srbija“

Promotivni karavan ,,Moja Srbija“, deo istoimene kampanje Turističke organizacije Srbije (TOS) namenjene domaćim gostima u cilju predstavljanja turističke ponude Srbije u letnjem periodu, nastavlja se ove godine. Rezultati koje je ova promotivna aktivnost TOS-a dala u 2015. godini prethodili su planiranju ovogodišnjeg karavana „Moja Srbija“.

kampanjamojasrbijalogoa-1vKaravan će putovati ove godine kroz 14 gradova Srbije: Beograd, Novi Sad, Niš, Kragujevac, Čačak, Zrenjanin, Sombor, Kruševac, Vranje, Valjevo, Novi Pazar, Užice, Zaječar, Požarevac.

Prva stanica Karavana je Užice u petak 03. juna, kod je druga stanica Novi Pazar dan kasnije.

Program na svakoj stanici karavana „Moja Srbija“ trajaće od 17-22 časa.

Karavanom koji će putovati kroz Srbiju, Turistička organizacija Srbije poziva domaće goste da svoj letnji odmor ili njegov deo provedu na destinacijama širom Srbije.

U okviru karavana, a u saradnji sa lokalnim turističkim organizacijama, udruženjima ,, Srbija za mlade“, Udruženjem banjskih i klimatskih mesta Srbije, JP „Skijališta Srbije“ i udruženjem hotelijera i restoratera Srbije „HORES“, TOS će promovisati turističku ponudu naše zemlje namenjenu odmoru u letnjem periodu.

Posetioce na gradskim trgovima očekuju štandovi brendirani logotipom “Moja Srbija” na kojima će moći da se informišu o mogućnostima za odmor u Srbiji, bogat zabavni program, nastupi muzičkih grupa, projekcije turističkih filmova, kao i kviz znanja „Koliko poznaješ Srbiju – 52 vikenda u Srbiji“, koji će najsrećnijim posetiocima obezbediti nezaboravan doživljaj leta 2016 u Srbiji.

Na štandovima lokalnih turističkih organizacija posetioci će moći i da degustiraju karakteristične lokalne specijalitete u skladu sa programom „52 ukusa Srbije“.

U pomenutim gradovima, pored samih domaćina, predstaviće se i destinacije koje gravitiraju ka tom gradu, kako bizajednički predstavili svoju regionalnu ponudu.

Raspored karavana:

13310463_1168402369847594_7895585331579155761_n1. Užice 3. 06. 2016.

2. Novi Pazar 4. 06. 2016.

3. Zaječar 9. 06. 2016.

4. Niš 10.06.2016.

5. Vranje 11.06.2016.

6. Požarevac 16.06.2016.

7. Kragujevac 17.06.2016.

8. Kruševac 18.06.2016.

9. Valjevo 24.06.2016.

10. Čačak 25.06.2016.

11. Novi Sad 1.07.2016.

12. Zrenjanin 2.07.2016.

13. Sombor 8.07.2016.

14. Beograd 9.07.2016.

Karavan će biti prilika i da se promoviše subvencionisana mera Vlade Republike Srbije – vaučeri za odmor u Srbiji sa Ministarstvom trgovine, turizma i telekomunikacija. Na karavanu će se obeležavati i 160. godišnjica rođenja velikog srpskog naučnika Nikole Tesle, kroz filmove o Tesli i deljenje suvenira posvećenih ovom naučniku.

Kampanjom „Moja Srbija“ TOS promoviše ponudu Srbije u predstojećem letnjem periodu kako putem ambijentalnog oglašavanja, tako i korišćenjem on-line kanala promocije uz naglasak na društvene mreže kao generatore velikog broja značajne ciljne grupe turista.

Izvor: srbija.travel

_______________________________________________________________________________

SELO DOBRIH JAJA…

tamoiovde-logo

Mokrin

Kao da im je bilo malo nelagodno, ali su se Mokrinčani ipak usudili da, makar i kao poslednju, šesnaestu, na svom spisku, formalnih i neformalnih, organizacija u „ličnoj karti“, koju je ulazeći u konkurenciju za dobar primer moralo da sastavi svako selo, navedu i – preferans klub „Mokrin“.

13061956_10154084928501168_3010453430078744621_n

Foto: facebook.com/MZ Mokrin

Svako ko išta zna o kartama zna da je to jedna vrlo ozbiljna i zahtevna igra koja, što je retko, istovremeno među igračima razvija i konkurentsku borbu i kolektivni duh.

Sigurno da Mokrin nije jedino mesto u Srbiji gde se igra ova igra, ali Mokrinčani, eto, spadaju među retke koji se ne libe da to i javno priznaju.

Štaviše, naglašavaju da to rade organizovano, da su treninzi svakodnevni i da se, naravno, odvijaju gde drugo nego u – kafani.

Još nešto u obično suvoparnim podacima sadrži laku šeretsku notu i upućuje na specifičan duh ovog slavnog banatskog sela. Tamošnji golubarski klub, naime, nije dobio ime ni po kakvoj vrsti goluba, ne zove se, dakle, ni gaćan ni lepezan ni prevrtač.., nego – Lasta.

imagesMikaKad se samo te dve stvari povežu prosto se nameće utisak da se Miroslav Mika Antić, poznati pesnik, autor „Plavog čuperka iz Garavog sokaka“ i desetina drugih pesama za decu od sedam do 77 godina, morao ispiliti baš u Mokrinu.

Miki Antiću u slavu i čast svakog 24, juna, na dan kada se poet uputio na onaj svet, održava se veliki Memorijal.

Od niza znametinih ljudi poniklih u Mokrinu – da ih je zaista veliki broj putnik namernik se može osvedočiti u mesnom muzeju gde je smeštena galerija sa 1.000 karikatura istaknutih Mokrinčana – ovde ne sme biti izostavljen ni Vasa Stajić, filozof i pisac. Jedna od Stajićevih preokupacija bila je i borba za prava nacionalnih manjina pa nije čudo da je u selu vrlo aktivno i lokalno Udruženje Roma.

Na osobitu životnu filozofiju žitelja Mokrina ukazuju i sledeća dva primera. Svake godine, naime, od početka januara do kraja februara, dakle puna dva meseca, duže nego Olimpijske igre, održava se, doduše samo vikendom, „Svetsko prvenstvo u nadmetanju guskova“.

 

Svetsko-prvenstvo-u-tucanju-jajima

Foto: travel.rs

A ubrzo posle toga sledi još jedno svetsko prvenstvo, ono po kome je Mokrin zaista stekao svetsku slavu. Reč je, naravno, o „Svetskom prvenstvu u tucanju farbanim jajima, koje traje 11 dana, od Lazarice do Vaskršnjeg ponedeljka“.

Ovo takmičenje je postalo atrakcija prvog reda i ne samo neizostavni deo udarnih (informativnih) emisija nacionalnih TV stanica, nego i događaj sa koga izveštavaju najpoznatiji svetski mediji.

Da parafraziramo „panonskog mornara“ Đorđa Balaševića: „u ovom selu uvek je bilo dobrih jaja“.

Tekst:agrarije.com

_________________________________________________________________________________

Šta je to što čini Mokrin Danas?

Pitate se šta je to što cini Mokrin „tako specijalnim“ u nasim pričama i srcima?
Šta je to što cini Mokrin Danas?

Ovde bih ja kao i svaki drugi Mokrinčanin mogao nabrojati 1000 stvari. Neke od njih(da samo zagrejem pero) mogle bi biti:

muzicariMokrin je naše srećno detinjstvo, Mokrin su naše umrljane od blata pantalone kad smo uveče, kao deca dolazili kućama, Mokrin je jendek u kome smo se igrali „Zoroa“ i zmuraca oko Zrenjaninske. Mokrin su vrbice, lazarice, taljige i mekana alva koja se tako nemoguće lepila za dečije zube. Mokrin je bol u stomaku usled previše pojedenih jaja za uskrs.

Mokrin je bezbrižnost i muzika.Muzika koju su svirali bendovi Mokrina, Balboksi, Đukinovi i moj kum Žika, Sima (fuck) i ja u prostorijama doma kulture. Mokrin su naše prve ljubavi, i naša prva ljubavna razočaranja. Mokrin je najlepši bioskop u kome si mogao pljuckati sa balkona na one dole u mraku.

Mokrin je prekinuta mladost ratom, Mokrin su snovi o odlasku u svet. Mokrin su svi uspesi i ostvareni snovi, Mokrin je nostalgija za srećnim detinjstvom, Mokrin je sigurnost u bolju budućnost.

I jos puno neizrečenih istina. Mokrin je sadašnjost, prošlost i budućnost.

Mokrin je stranica na internetu koja nikada neće biti izbrisana.

Autor:Milenko Milićev

Izvor: angelfire.com

_________________________________________________________________________________

Zasto Svetsko Prvenstvo

Osvano Veliki petak, pa kod mene pravi rusvaj. Unuke nedelju dana vuku kojekakve trave, moglo bi se sad naraniti vec dva osrednja juneta, a odjutros ovi ostali samo zaviju, vezivu i kuvu na dva sporeta. Posle i dresu i mazu mascom da budu onako staklena, ko da su lagovana. A mogu misliti kako je tek kod Nepini?! Kod nji se jos od deda Dusana farba bar dve korpe jaja, pa se vec isti dan od ljusaka sareni sve do Cokine kuce. Pojedu deca ona polupana. Nacemo se, rodjeni, u nedelju u varos da vidimo malo cija su jaca ove godine i da vidimo ko ce pobediti ovog prvenstva.

Eeaster_1987_Mokrin

Mokrin za Uskrs 1987 godine

Nego, jesil ti mislio kadgodj otom zasto smo mi napravili bas svetsko prvenstvo? E, da ti kazem, ako nisi. Od kad je Mokrina uvek su nasi imali bar malo jaca jaja neg ostali svet. Ta, ko bi se jos naselio na ovo mokro mesto di su i crkvu morali da izdignu, nego ljudi koji su imali malo tvrdja jaja, pa im nije smetala bas svaka sitnica. A i kroz istoriju kad gledas sve vuce na to.

Bata istoricar bi ti otom mogo pripovedati nasiroko, ali eto i Djura Jakssic je za one bune izbiro da dodje bas u Mokrinski bataljon. A taj je, kazu, proso svasta u zivotu, a da nije imo jaka jaja ne bi napravio to sto je napravio.I posle kad god je bila kakva ampa i halauka, najvise odere Mokrincane. Tako i od onog rata oni sto su oterali najvise frontovaca za Srem, isterali najvise obaveza od kulaka, poprodavali mline i porusili ciglane, isto su bili Mokrincani. I sigurno da to ne bi uradili tako dobro i detaljno da nisu imali ona prava Mokrinska – tvrda jaja.

CrnjaA tek di su oni po belom svetu? Nema, mislim, ni jedne malo vece busse na kugli nebeskoj, a da nema bar jednog Mokrincanina. Nije lako ni sa svojima kad zivis, a kako je tek u belom svetu? Ako nemas tvrda jaja, ode ti pogled. E, zato smo mi morali da napravimo bas svecko prvenstvo! Mi ovde u Mokrinu odavno, jer je ovde nasad, a eno i onaj Cokin sa Kanackim Mokrincanima pokaziva Indusima, Japancima i ostalim Amerikancima cija su jaja najjaca. Ajd, pa Hristos Vaskrs!

Pripovetka Mokrincanina Radovana Ristica – Crnje izdvojena iz njegove prve knjige „Usreh“

Izvor: angelfire.com

______________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

ELDORADO…

tamoiovde-logo

Legenda o gradu od zlata

Legenda kaže da negde duboko u južnoameričkim planinama leži izgubljeni grad – Eldorado. Među brojnim koji su ga tražili najdominantniji su bili Španci, koji nikada nisu pronašli grad Inka za koji legenda kaže da je pun zlata. Da li ovaj grad zaista i postoji?

108519_jezero-titikaka--alicia0928_af“Nalazi se na ostrvu usred slanog jezera čije je dno zlatno. U sredini ostrva nalazi se hram posvećen Suncu. Zidovi, krovovi, fontane…sve je tamo do suvog zlata” – ovakav opis zlatnog grada dao je vojnik pod komandom španskog osvajača Franciska Pizara.

Eldorado je izvorno bio naziv za čoveka, kasnije za grad, a nakon toga za celu zemlju. Prva legenda o Eldoradu govori o kralju, sinu boga Sunca koji je živeo u zlatnom dvorcu u kojem nije mogla prodreti dnevna svetlost, dok druga legenda priča priču o krunisanju prestolonaslednika.

108513_peru--emmanuel-dyan_afOve legende vremenom su se prepričavanjem promenile sve do kreiranja mita o Eldoradu kao zlatnom mestu, tako da se počevši od 1529. godine rodila zlatna groznica u potrazi za mitskim gradom!

Oko 1530. godine u kolumbijskim Andima, konkistador Gonzalo Himenes de Kesada naišao na Indijance plemena Muisko. Od indijanskih starešina je čuo mit o Eldoradu.

Priča je otišla dalje do Franciska de Oreljana i Gonzala Pizara koji su 1541. godine poveli slavnu ekspediciju u dolinu reke Amazon. Iako Španci nisu pronašli Eldorado, ipak su zgrnuli veliko bogastvo koje su zaplenili Indijancima Južne i Centralne Amerike.

108518_peru--ilkerender_afNemački baron Filip fon Huten, organizovao je još jednu ekspediciju, ali ga je njegova potraga za Eldoradom odvela u Venecuelu. Vekovima su avanturisti tražili tražili ovaj zlatni grad, i stotine ljudskih života je izgubljeno u potrazi za njihovim snom. Njihova požuda za zlatom odvela ih je na put bez povratka.

Edgar Alan Po napisao je pesmu Eldorado koja simbolično govori o vitezu koji traži ovo mesto, a koju je na srpski preveo Stanislav Vinaver. I danas aktivna legenda, Eldorado je ostao simbol nečeg što se želi a što je nedostižno. Možda u legendama ima i istine.

Možda je mitski Eldorado, zlatni grad iz bajke, zaista postojao. Ovaj legenda i dalje ostaje da golica maštu brojnih avanturista.

J.Mirkovic

Izvor: superodmor.rs/07. 04. 2016.

____________________________________________________________________________________

PODACI SU SUROVI…

tamoiovde-logo

Omaž srpskim precima slavno palim u oslobodilačkim ratovima

01

Oficiri 1. bataljona II pešadijskog puka „Knjaza Mihaila“ Moravske divizije, sa komandantom bataljona potpukovnikom Vladimirom Pešićem (u sredini sedi), 29. juna 1916. Logor – Surukli

Uz nesebičnu pomoć saradnika, izložbu su pripremili kustosi istoričari – savetnici muzeja u Leskovcu Mira Ninošević i Veroljub Trajković.

Otvaranje izložbe „Jug Srbije u Velikom ratu 1915-1918“ je u 18 časova u galeriji Radio-televizije Srbije, a biće otvorena do 25. aprila.

 

Jug Srbije u Velikom ratu 1915-1918“ hronološki prikazuje period od povlačenja srpske vojske i naroda 1915/16. godine, preko uspostavljanja okupacione vojno-civilne vlasti, stradanja i deportovanja srpskog stanovništva u logore, položaja Srpske pravoslavne crkve i školstva pod okupacijom, do izbijanja Topličkog ustanka, njegovog surovog ugušenja i, na kraju – slavnog povratka u oslobođenu otadžbinu.

1

Objava ministra vojnog generala Nikole Žekova od 5. oktobra 1915. stanovništvu teritorija okupiranim od bugarske vojske

U prvi plan istaknuti su, pre svega, pojedinci, ratnici i junaci, obični srpski seljaci, zanatlije i malobrojna srpska inteligencija, koja je pokazala besprimernu požrtvovanost u odbrani otadžbine.

Izložene su pojedinačne i grupne fotografije  odlikovanih zaslužnih ratnika, običnih vojnika i dramatičnih prizora iz borbi, ratne beleške ratnika, originalna dokumentna, izveštaji, naoružanje, oprema i još mnogo toga što upečatljivo svedoči o stradanjima na jugu Srbije u Velikom ratu.

Posetioci prvi put mogu da vide fotografije koje svedoče o putu naših ratnika preko Albanije, Krfa, Soluna, Solunskog fronta i oslobađanju Srbije, potom, o svakodnevnom životu civila, žena, dece i staraca na okupiranoj teritoriji, nad kojima su Bugari počinili do tada nezapamćene zločine.

3

Na lečenju u Bizerti, ranjenici II pešadijskog puka Moravske divizije, Milunka Savić u uniformi, 1917. godine

Strah od gladi, bolesti, internacije, zatvora i raznih vrsta maltretiranja od strane okupatora, obeležio je svakodnevni život ogromne većine Srba, onih koji su ostali u okupiranoj otadžbini i na svojoj koži osećali tešku sudbinu porobljenog stanovništva.

Civilno stanovništvo je pretrpelo veliki teror, silovanja, paljenja, nabijanja na kolac…

7 (2)

„Muška Marija“ – Rajković Marija iz Leskovca, u internaciji u Pirotu, 1918.

Podaci su surovi: 1917. godine iz Moravske okupacione oblasti je internirano u bugarske logore oko 65.000 lica od 18 do 60 godina.

U ovaj broj interniranih ulazi 8.000 devojčica koje su Bugari za zlatan novac, kao roblje, prodali Turcima za njihove hareme.

Po Rajsovom tvrđenju, to su mahom bila ženska deca od deset do petnaest godina.

Od masovnih ubistava interniranih treba navesti likvidaciju jednog konvoja od oko 600 dece iz leskovačkog kraja u okolini Sofije i konvoja od 1.000 civila, 17. aprila 1917. godine, kako se navodi u izveštaju anketne komisije.

Posebno su potresne fotografije ubijenih u Surdulici i Arapovoj dolini kod Leskovca, sa unakaženim telima civila.

ZALJUBLJENIK U LJUBAV…

tamoiovde-logo

ISTINA O NAJVEĆEM PESNIKU 20. VEKA: Nerudina romansa je dokaz da se vredi boriti

Buntovnik, večiti dečak, borac za pravdu i istinu, zaljubljenik u ljubav, život, slobodu, kosmopolita, ali i ženskaroš – Pablo Neruda ostavo je neizbrisiv trag u poeziji 20. veka oplemenivši je i učinivši malo poletnijom, malo srećnijom, malo „življom“ i daleko optimističnijom.

Legendarni Čileanac bio je pesnik ljubavi, ljubavi koja ima krila, ljubavi sa srećnim krajem, ljubavi koja nas budi i tera na velika dela.

10410515_724850410896237_5165208990208036250_nKada pomislite na poeziju koja slavi ljubav, onakvu kakvu bismo svi voleli da imamo, ne možete da se ne setite Nerude.

Njegove reči otvaraju srce i dušu, uče nas da je ljubav iskra života, neprolazno čudo koje prožima čitavo naše biće, zbog koje plačemo, skačemo, smejemo se, pevamo, dodirujemo zvezde i ostajemo noću budni…

I sam Neruda živeo je takve ljubavi – velike, strasne, nemirne i burne, često kratkotrajne i prolazne, a samo jednom večnu i do smrti.

O čuvenom Nobelovcu znamo mnogo – bio je ostrašćeni političar, odličan diplomata i senator, a istina i pravda koju je na tim funkcijama propagirao i zalagao koštale su ga mirnog i stabilnog života – progonjen od strane režima azil je zatražio u susednoj Argentini. Ipak o Nerudinoj intimi i romansama, koje su zapravo inspirisale čitavo njegovo stvaralaštvo, znamo veoma malo.

Zato, danas, uplovite u romantičnu priču o najvećoj ljubavi ovog pesnika koja je trajala gotovo četvrt veka, do kraja njegovog života, a koja dokazuje da istinska osećanja ne biraju vreme, godine i mesto, kao i da mogu da se sačuvaju i podnesu prepreke, bol i trzavice.

Matilde Urutije bila je treća i poslednja supruga Pabla Nerude, njegova životna saputnica tokom 22 godine, njegova saveznica, saradnica, najbolja prijateljica i nepresušna inspiracija. Matilde?

Matilde je bila fascinantna žena kojoj se Neruda divio od trenutka kada je prvi put video njenu vatreno-crvenu kosu na koncertu na kom je pevala i koju je obožavao bez zadrške. Obožavao toliko da joj je posvetio jednu od najdirljivijih zbirki pesama u istoriji – „100 soneta o ljubavi“

Ako ste pomislili da neko ko piše tako snažno, ko dočarava plime ljubavi na najbolji način, čije su emocije duboke i „ludačke“ ne može da bude nitkov, niste u pravu.

Neruda je bio čovek ljubavi, gajio je kult žena, voleo ih i divio im se, te su brojne avanture činile njegov život, čak i kada je bio u zvaničnom braku. Tako mu se desila i Matilde – trebalo je da bude samo još jedna ljubavnica u nizu… Ali, sudbina i strelice ljubavi učinili su svoje.

Počeci njihove ljubavi vezuju se za romantično i skriveno morsko mesto Atlantida u Urugvaju, gde su oni udarili „temelje“ svojoj velikoj romansi. Drvena kućica na plaži, orkužena mirisnim borovima, pripadala je Nerudinom prijatelju koji je bio jedan od retkih upućenih u ovu vezu.

Oni su danima plivali, smejali se, čitali poeziju, pričali, i dok je Matilde spremala večeru, Neruda je pripremao i služio im aperitive. Potom, ona bi dekorisala sto neobičnim stvarčicama koje bi tokom dana pronalazila na plaži. Zaljubljeni par skupljao je i cvetove, koje bi odlagali u svesku sa Nerudinom poezijom – na kraju su taj spomenar i „spomenik“ njihove ljubavi poklonili u znak zahvalnosti prijatelju koji im je pružio to utočište.

Afera se pretvorila u ozbiljnu i trajnu vezu, a Pablo i Matilde izgradili su „gnezdo“ u kom su zajedno živeli njegovoj tadašnjoj supruzi ispred nosa. Konačno, godinama kasnije, Neruda se razveo i odveo Matilde pred oltar.

U svojim memoarima, ona je priznala da je upravo „atmosfera greha“ podstakla njihovu ljubav i učinila da se ona ne ugasi.

Taj ukus greha, to laganje, skrivanje, bežanje – bio je najveći podsticaj našojj ljubavi. Ti tajni pogledi, saučesništvo u svakoj minuti jeste nešto zbog čega je naša želja da budemo zajedno stalno rasla. Želja nas je izjedala, i uveravala u to da ne možemo da živimo odvojeno – napisala je Matilde.

Nerudino pismo Matildi

Kao uvod u „100 ljubavnih soneta“ Neruda je priložio pismo svojoj obožavanoj supruzi, puno metafora i ličnih utisaka, ali ipak moćno, bogato strastima, uspomenama, protkano snažnim romantičnim nabojem i dubokim emocijama.

Za moju voljenu ženu

6813-pablo-neruda-280x425Patio sam dok sam pisao ove sonete bez imena, boleli su me i činili tužnim, ali sreća koju osećam dok ti ih nudim je velika kao savana. Kada sam sebi dao ovaj zadatak, znao sam pravac ovih soneta, sa elegantnim diskriminišućim ukusuom, pesnici su se uvek trudili da njihove rime zvuče kao srebro, kristal ili topovska paljba.

Ali sa velikom poniznošću napravio sam ove sonete od drveta, dao sam im zvuk te neprozirne čvrste supstance, i to je način na koji ti treba da ih čuješ.

Šetajući šumom ili plažom, pored skrivenih jezera, na predelima posutim pepelom, ti i ja smo pokupili komade čiste kore, komade drveta koji su dolazili sa svakim talasom, sa svakom promenom vremena. Od takvih mekanih relikvija džepnom sekirom sagradio sam ove gomilje ljubavi, i sagradio sam male kuće, tako da tvoje oči, kojje ja obožavama i kojima pevam, mogu da žive u njima.

Sada kada sam otkrio temelje moje ljubavi, predajem ovaj vek tebi – drvene sonate koje se uzdižu samo zato što im ti daješ život.

Prvi sonet

Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se rađa iz zemlje i traje,
reci u čijem rastu sviće,
u čijem letu planu svetlo limunova.

U tom imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke reke
koja utiče u moje zakrčeno srce.

O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepoznatog tunela
što se s mirisom sveta spaja!

O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim noćnim očima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.

Matilde je Nerudi opraštala sve grehe, sitne i krupne, a kada to i nije mogla – ona mu je priređivala male, „slatke“ osvete. Njena ljubav bila je iznad svega, iznad prolaznih avantura, iznad sitnih razmirica, iznad političkih obračuna… Kada je poeta imao aferu sa svojom nećakom, Matilde je, umesto da ga ostavi, glasala protiv njegovog kandidata na političkim izborima. To je bio njen način da mu uzvrati udarac.

Kada je 1973. njen Pablo, njen vitalni, razigrani, nestrpljivi čovek, umro, ona je ostala uz njegovo telo dugo, dugo, gorko plačući i ne mogavši da ga ne dodiruje. Zaspala je pored hladnog Nerude, i čak u snu držala ga je za ruku.

Ona je svoje dane i godine provedene sa legendarnim Čileancim pretočila u memoare „Moj život sa Nerudom“, donoseći duhovitu, toplu i na trenutke srceparajuću priču koja je zapravo najbolja biografija ovog čoveka uvek gladnog života i ljubavi.

Pesma za Matilde

Danas, posvećujem ovo tebi, ti si tako duga
kao telo Čilea, delikatna
kao cvet anisa
i svaka stabljika je svedok
naših neizbrisivih proleća:
Koji dan je danas? Tvoj dan.
A sutra je juče, i još ne prolazi,
ali dan nikada ne može da isklizne iz tvojih ruku:
ti čuvaš sunce, zemlju, ljubičice
u tvojoj senci dok spavaš
I na taj način, svako jutro
ti udišeš meni život.

Autor: S. Pavlović Foto: Wikipedia

Izvor: dnevno.rs

________________________________________________________________________________

MUŠKA MARIJA: PISMA SOLUNSKIH BORACA…

tamoiovde-logo

HEROINA IZ VELIKOG RATA: Krijumčarila pisma  solunskih boraca

Leskovčanka Marija Rajković, koju su zbog neustrašivosti zvali Muška Marija, bila je jedina veza solunskih ratnika sa jugom Srbije. Ona je krijumčarila njihova pisma.

0fb44c0083b5da0fa861fe2fbdd1bc16

Rizikovala je svoj i živote svoje petoro dece: Muška Marija (prva sleva u donjem redu). Foto: Privatna arhiva

Žena Trajka kazandžije i majka petoro dece rizikovala je svoj i život svoje porodice i sa skromnim znanjem bugarskog i nemačkog jezika probijala se kroz barikade do Kruševca, gde je bilo sedište Crvenog krsta iz Ženeve, i u džakovima sa pasuljem i brašnom prenosila poštu.

Savremenici je opisuju kao preteču partizanskih kurira, ali i kao Čučuk Stanu, kao ženu koja je svirala duduk, pucala iz pištolja, pušila cigare i onako visoka i lepa igrala kao retko ko.

Umrla je 1938, a trag o njenim delima ostao je zapisan jedino u tadašnjem „Leskovačkom glasniku“.

20e3312f2bc4ce55722e81ab7ea0a986

Foto: Privatna arhiva

– Baka je nosila crninu do kraja života jer je žalila svog prvenca Petra koga su Bugari ubili u internaciji, ali je govorila da žali i sve pobijene Leskovčane od strane Bugara – priseća se njena unuka Marija Rajković Nanović, koja, kao i ostali potomci, živi u Beogradu.

Leskovac i jug Srbije je kao ratni plen pripao Bugarima, koji su uništavali poštu izbeglih srpskih ratnika iz Grčke, a novac prisvajali.

– Kako šest meseci nije stigao glas od ratnika, Muška Marija je odlučila da se probije do Kruševca, koji je bio pod austrougarskom okupacijom i uz poznavanje stranih jezika uspela da uspostavi kontakte. Na svakih 15 dana je donosila poštu i noću je delila po kućama. Bugari su je više puta privodili i potom presekli sve kanale – priča istoričarka Mira Ninošević.

Diplomatskim veštinama uspela je da uspostavi kontakte i sa bugarskim vojnicima, pa su oni direktno radili za nju. Bugari su te kanale otkrili, uhapsili je i internirali u Pirot gde je u zatvoru provela devet meseci i u Leskovac se vratila sa oslobodiocima.

– Niko se nikada nije setio da joj postavi ni spomen-ploču, ni penziju nije imala, a odbili su i njen zahtev da joj dodele mali plac u Sijarinskoj Banji, a posle Drugog rata je i zaboravljena – priča njena unuka.

Milica Ivanović |
Izvor:blic.rs

____________________________________________________________________________________