POVEZIVANJE PRIRODE I ČOVEKA…

tamoiovde-logo

Kuće u obliku jelke usred šume

Ekološka kuća Primeval Symbiosis (promitivna simbioza) na četiri sprata koja svojim oblikom podseća na jelku namenjena je ljubiteljima prirode koje žele da žive daleko od grada u „šumskim predgrađima“.

476357311556d7376eb678903783457_v4 big

YouTube Printscreen

Arhitekta ovog ambicioznog projekta koji ima za cilj ponovno povezivanje čoveka i prirode je danski student Konard Vojcik.

Ovaj mladi Danac smatra da je neophodno usporiti urbani razvoj koji je, delimično, kriv za seču šuma.

„Čovek je uspeo da za jedva 200.000 godina prisustva na zemlji uništi što je priroda stvarala stotinama milijardi godina“, napisao je autor ove ekološke kuće na svom sajtu.

U kući mogu živeti dve do četiri osobe. Zidovi su potpuno prekriveni solarnim panelima, što omogućava značajnu uštedu energije.

Konstrukcija kuće je u potpunosti od drveta, opremljene prirodnim rashladnim sistemom i biorazlagačem, što omogućava snabdevanje stana biogasom. Gas se pravi od metana i fermentacijom organskim životinjskih materija u odsutvu kiseonika. Zamisao arhitekte je da se iz ovih rezidencija uopšte ne emituje ugljendioksid.

Ovakav ekološki mehanizam napravljen je po uzoru na funkcionisanje drveća koje se hrani iz svoje okoline koju za uzvrat ne zagađuje.

Kuća je površine 61 metar kvadratni i može potpuno da bude reciklirana kad joj istekne rok trajanja, prenosi list Figaro.

Prema planovima arhitekte, kuće treba da budu raštrkane u prirodi kako bi se izbegao pogled na komšije.

Mnogi zainteresovani kupci kontaktirali su Vojcika koji još uvek nije istakao cenu prvog prototipa kuće-drveta.

Izvor: b92.net/Tanjug

_____________________________________________________________________________________

ZNAM SVE O NJOJ…

TAMOiOVDE

JELKA

 U januaru nailazim na bačene novogodišnje jelke.

images

foto: mic.org.rs

Leže pred kapijama polomljenih grana sa pokojim zaboravljenim, napuklim ukrasom što tajanstveno svetluca među crnim vrećama đubreta.
A samo pre dvadesetak dana išli smo na pijacu da kupimo našu jelku!

Birali smo je dugo i pažljivo među posečenom šumom; okretali je sa svih strana, širili joj grane, merili visinu…

Odakle je ova jelka? Sa Romanije ! U granama joj još zavijaju vučiji urlici Crvenih stjena.

A ova ? Sa Tare. Ukus mećave i katuna. Šum ledenih potoka.

Ova je sa Zlatibora! Jos je živa: niz stablo joj padaju lepljive, teške suze smole.

Neka je sa srećom! – rekao je brkajlija koji je posekao.
Nosili smo je ponosno kroz grad, vukli uz stepenice i postavili na počasno mesto u sobi. Kitili smo je kuglama i srebrnim girlandama. Palili sveću u njenu čast. Nazdravljali joj. Polagali poklone pod njeno granje. Hvalili se njenom lepotom pred gostima. Divili se njenom stasu. Milovali je, dodirivali, mirisali. Obožavali je.

I mada je Nova godina prošla, bilo nam je žao da se rastajemo, od tog čudesnog drveta. Onda je naglo počela da se suši.

Venula je na naše oči.

Najpre smo poskidali ukrase.

Branila se, bodući nas u dlanove sasušenim iglicama, koje više nisu bile nežno zelene, već žutosmeđe i oštre, gotovo pakosne. Ko je imao peć, iscepao je jelku i naložio je. Izgorela je dostojanstveno, okićena poslednji put poslednjim iskrama.

Ko nije imao peći, izbacio je onako oglodanu i ogoljenu pred kuću, da je odnesu đubretari.

Ne govorite mi samo o ljubavi !

Znam sve o njoj.

                                     Momo Kapor