PROSVETLJENJE MASA U SLUČAJU BANANE…

tamoiovde-logo
NAJOTKAČENIJA NAUČNA STUDIJA

Ig Nobelova nagrada za studiju o „klizavoj banani“

Istraživanje koje se bavi razlozima zbog kojih su banane klizave kada se na njih stane glavni je ovogodišnji laureat Ig Nobelove nagrade

banana_620x0

Kjoši Mabući

Istraživanje koje se bavi razlozima zbog kojih su banane klizave kada se na njih stane glavni je ovogodišnji laureat Ig Nobelove nagrade.

Priznanje, koje se dodeljuje za najotkačenije (čitaj najapsurdnije) naučne studije, postalo je gotovo isto tako „prestižno“ koliko i prava Nobelova nagrada, a uručeno je na ceremoniji koja se od 1991. tradicionalno održava na američkom Harvard Univerzitetu.

Tim japanskog naučnika Kjošija Mabućija izračunao je trenje kore banane u laboratoriji i pokazao zašto ljuska jabuke ili pomorandže, na primer, ne može da se meri sa njom po pitanju opasnosti.

Stručna ekipa Kitasato Univerziteta je za „prosvetljenje masa u slučaju babane“ dobila Ig Nobelovu nagradu za fiziku.
Šašavo priznanje, koje uručuju pravi Nobelovci, dobilo je još devet radova.

Među njima je studija koja pokušava da dokuči šta se dešava u mozgu ljudi koji vide lik Isusa Hrista na prepečenom hlebu, delo Kanga Lija sa Univerziteta u Torontu, kao i istraživanje koje otkriva da su osobe koje kasno ležu samoljubivije, manipulativnije i sklonije psihopatskim stanjima od ljudi koji se rano dižu, a koje je sproveo tim Pitera Džonasona sa Vestern Univerziteta u Sidneju.

Nagrađen je i rad Jaroslava Flegra sa Karlovog Univerziteta u Pragu koji se pozabavio opasnostima koje posedovanje mačke može da ima na ljudsku psihu.

Njegov zemljak Vlastimil Hart sa Češkog Univerziteta nauke je pak osvojio Ig Nobelovu nagradu jer je dokazao da psi, dok vrše nuždu, svoja tela usmeravaju prema severno-južnim linijama zemljinog magnetnog polja.

Nagrade su dobili i Marina de Tomazo i njene kolege sa Univerziteta u Bariju koji su izračunali bol koju ljudi osete dok gledaju u ružnu sliku, kao i Ijan Hamfriz sa Državnog Univerziteta Mičigena za lečenje „nekontrolisanih“ krvarenja iz nosa pomoću tampona sačinjenih od komadića slanine.
Izvor:novosti.rs

______________________________________________________________________________________________

POMEŠANE KARTE…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________________________

PROSTOR SNA

godovi


Foto: nsprogram.org

 Vidite li zemlju kako nam se seli,

S prnjama i celom svojom sirotinjom

Kako se seli-

Na sever i na zapad?

A tamo gde se sunce rađa, i na jugu,-

Nje više nema.

Vidite li planine i reke, sela i gradove

I ukopane zadužbine

Kako se pokreću,

Premeštajući svoje oblike i imena,

Čineći sve da se u korenu izmene,

Da zatru svoje poreklo i svoj rodoslov,

Krećući uzbrdo i uzvodno,-

Suprotno zakonima fizike?

 

Vidite li opšte preokretanje stvari?

Preokretanje  povesnice i vraćanje na

prapočetak.

 

Pogledajte i na ljude,

I oni su kao izvrnuti džepovi:

Uskoro će možda početi-

Da hodaju na rukama

I da dube na glavi?!

 

Vidite li izvore kako nam sahnu,

Snaga biljaka i životinja

Kako kopni i korenje kako se suši

Do poslednjih žilica u humusu?

I kako suvi škriljac i go kamen

Osvaja i gore i polja?

 

Ljudi sa zavičajem u srcu i očima,

Kreću u nove pustolovine,

Sanjajući uzaludno izgubljene predele

Predaka i detinjstva.

Sanjajući senku senke,

Što ostade u daljinama,

I zaboravu.

 

Smeštena u prostor čistog sna,

I kolevka sa detetom nam ostade

Da gine

U zaboravu.

 

        POMEŠANE KARTE

Pomešane karte-TamoiOvde

Foto: Bora*S/Pomešane karte

Šta učinismo za toliku kaznu?

Koji li korak, koji li mrak

Toliko pogrešan?

Koji li greh, koja li pokora

Zbog koje ispaštamo?

 

Jeste li bar vi mirni

U dubini svog mraka,

Rasuti po zemlji?

 

Ili vam se kosti prevrću?…

 

Jesu li izravnani računi

Između vidljivog i nevidljivog,

Između bivšeg i sadašnjeg?

 

Pomešala se imena i reči,

Pomešalo se crno i belo,

Dobro i zlo;

Pomešale su nam se

Karte.

 

Čiji glas se sad jače čuje?

 

U dubini godina

Razaznaje se samo plač deteta,

Neutešan.

Tanasije Mladenović (iz knjige pesama Pomešane karte)

UZMI ME ZA RUKU I MASKU MI SKINI…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________________________________

ILI SE SA MASKOM IPAK, LAKŠE ŽIVI?

DSC06941TAMOiOVDE

Autor: Julija Kolev
Foto: Bora*S

DSC06965BTAMOiOVDE

Autor: Julija Kolev
Foto: Bora*S

DSC06942TAMOiOVDE

Autor: Julija Kolev
Foto: Bora*S

______________________________________________________________________________________________

DSC06952TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljeć
Foto: Bora*S

DSC06958TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

DSC06955TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

DSC06960TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

DSC06962TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

DSC06956TAMOiOVDE

Autor: Suzana Radosavljević
Foto: Bora*S

_________________________________________________________________________________________________

DSC06940TAMOiOVDE

Autor: Dragana Perčić
Foto: Bora*S

DSC06950TAMOiOVDE

Autor: Dragana Perčić
Foto: Bora*S

DSC06938TAMOiOVDE

Autor: Dragana Perčić
Foto: Bora*S

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

VIDIK NA MOJE MISLI…

TAMOiOVDE_____________________________________________

U MOJOJ GLAVI STANUJEŠ

U mojoj glavi stanuješ: tu ti je
soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.

Usputna traganja za tragovima-Bora*S

 

Ponekad slušaš kako mi zakuca
srce ko živi leptir iz kutije.

Ja ti odškrinem vrata: niz basamake
silaziš u vrt za kog niko ne zna.

Na povetarcu lebdiš poput slamke.

(Dok za to vreme, možda: neoprezna
stojiš na nekom rubu, ispred zamke…)

Nekad (u mojoj glavi dok baš skačeš
umorsku penu, ispod sunca, gola)

spazim te kako po kiši preskačeš
barice i sva u blatu do pola
žuriš na posao s licem ko da plačeš.

Prolazi dan za danom i sva svota
vremena tvog se po dva puta zbira:
pa pola oko moga klupka mota.

Vidim sa tvoga lica punog mira
da ne znaš kako živiš dva života.

U mojoj glavi stanuješ i dubiš
crne i bele hodnike za moje
misli: kako mi bežiš il me ljubiš?

Van tebe druge misli ne postoje.

Samo dok spavam ti se nekud gubiš…

Stevan Raičković


SAMO NAPRED. GURAJ, GURAJ…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________________

Nadam se da ste noćas, tačno u 02:00 sata, svečano, a na osnovu Zakona o računanju vremena, pomerili kazaljke na vašim i tuđim časovnicima za sat unapred.

Tim ritualnim činom ste „produžili“ dan, omogućili uštedu u potrošnji ličnih resursa, električne i  ostalih energija, povećali produktivnost, poboljšali prilagodljivost, radni dan učinili efikasnijim…

Jednostavno- “uskladili ste se”.

Jeste li?

Nemoj da niste.

Tramvaj kreće.  A ni onaj Voz neće da čeka na neusklađene i zaostale.

Bora*S

AJD ŠTO SMO GAĆE IZGUBILI, NO NAS USLIKALI…

TAMOiOVDE_____________________________________________

Ne smiješ voljet državu više no što ti se kaže.

Ako si posta’ svijestan prije no što su ti rekli – briši! 

Pa kad dobiješ direktivu, kreni iznova.

E, bogomi!

Ja krenuo sam, na svoju ruku. Ono u početku, pa jedva glavu pošlje izvuko’. Sad tabanam za njima, i ne mogu one prve stić’, taman da se izujem.

Ne smiješ „podržat stvar“ prije no ti se reče: podrži!

Dok ti se u ruke ne stavi, đžaba ih ispružuješ. E, sad, ako ispustiš, ostaćeš upušten zauvijek. Ka’ ja što sam.

Dali mi više no što sam moga ponijeti . Sad mi ne daju ni ono što mogu.

Vele: sve što si reka’, dobro si reka’. No nijesi u dobri čas reka’. Poranio si. Probudio prije zore. Nijesi se naspava’. Počini.

Ono, lakše magaretu bez samara, al’ opet, htio bi ja malo zadužit ovu državu. Dako me i pošlje smrti pomenu. Men’ il’ oca mi, kako me procijene.

Možeš stotinu puta pogodit u sred ta(..)čke*, promaši jednom – to će ti pamtit’.

Samo nepromašivi ostaju. Ali oni ne pucaju više. Da se i njima ne omakne, pa kako bismo pošlje bez bezgrešnijeh.

Opalio bi’ ja opet. Po koji put.

Al’ mi ruka zadrhtala u pošljednje vrijeme. I noge zaklecale. Još da nije ove pameti. A i na nju se ne mogu kladit.

Opet- da ne bude gore.

A ovako se ne može.

 Dragutin Dobričanin

Iz knjige Memoari Joka Kokota


*(..)-Ubačio, na svoju ruku: Bora*S



NA JAVI I U SNU…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________________

S’N IL’ JAVA…

TAMOiOVDE________________________________________________

Sedo si odocutra na drvnik predi ambar i samujem si. Ete ju mojna mela sobu, i dojde sas đubrovnik kude men i vide me da me uvatil golem čemer. Mnogo me ona znaje. Cel vek sam sas nju provel. Videla da se sas men nekvo dešava, da mi se duša rastrza.  Svleče se do men i sede. Ćuti. Ja samo savivam duvan u artiju odi džak i trzam. Ma poubavo i savivam nego li onija kubansćini bradonja. Njem i liče. A na men od zor. Ćuti ona, ćutim ja. Njurimo obadva.

– Da donesem li rećijicu? – pituje me.

– Neču!

– Što? Kakvo je sas teb?

– Ništa.

– Neje teka. Nekvo samo uzdisaš.

Kvo da voj oratim. Znaje me u petoparac. Nikad ju nes’m lagal. Probam po neći put. Teka nekude se zamratim, pa si dom po neći d’n ne vidževljam. Pa još odi Nenavicu počenm da smišljujem kvo da voj dom oratim, kude sam bil. I če ju l’žem. Ali mi l’žata ne ide sas ruće. Neći bre umeju. Ma izlže te i ne trepne. Ma i tija si izgleda veruje u toj kvo l’že. Ja numejem. Če voj oratim kvo me naleglo.

Nastavite sa čitanjem

ZABORAVLJENA PRICEZA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________

U dosluhu sa pričom Sonje Đorđević  „U SNOVIMA“. (ovde)