REVOLUCIONAR…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________________

REVOLUCIONAR – najnovija je knjiga Berislava Blagojevića,  izašla  nedavno iz  štampe.

Knjigu, koja sadrži 28 kratkih priča objavila je izdavačka kuća Rende iz Beograda.


Jezički bogate, vešto napisane i što je najvažnije čitljive, priče Berislava Blagojevića vraćaju nadu u opstanak i budućnost kratke prozne forme.

Njegova proza je neodoljiva, velikodušna, istovremeno vedra i surova, duhovita, ponekad apsurdna i pogađa pravo u srce.

Ove priče se bave običnim ljudima i tzv. večnim temama, ljubavlju, slobodom, ali i nemogućnošću da se ta sloboda ili ljubav ostvare, odlikuje ih blagi humor, svestan ironijski otklon, ponekad ljuta satira i utisak gorčine u ustima.

Radnje priča se događaju na različitim geografskim prostorima (Filipini, Nagorno-Karabah, Damask, Boston…), junaci nose različita imena a mogu se zvati bilo kako, jer su njegovi junaci isti, obični, mali, pošteni  ljudi koji zbog poremećenih društvenih, socijalnih i moralnih vrednosti nemaju mogućnost da se u potpunosti ostvare već skrušeno i pomirljivo prihvataju ulogu marginalnih likova na ivici života.

Berislav Blagojević kritički ali jednostavno i nenametljivo, često kroz vizuru ličnog i proživljenog, posmatra i prikazuje ljude i svet, sa željom da problem učini vidljivim i jasnim ali bez želje da donosi zaključke ili da nudi rešenja.

Svaka od ovih priča mogla bi da se završi znakom pitanja ili sa tri tačke i da nas ostavi u dubokom promišljanju.

* * *

  O KIŠNIM GLISTAMA I LJUDIMA

    Kiša je lila gotovo tri dana i činilo se da nikada neće stati. Nebo je bilo monolitni beskraj tamnog mermera bez ijedne svjetlije šare, bez ijedne pukotine. Kad su oblaci konačno iscijedili sav svoj bijesni znoj i kad su rijeke nabrekle do granice pucanja, kišne gliste su izmilile iz zemlje poput snenih i gladnih vampira kad namirišu svježu krv u blizini.

   Niko ne zna zašto izlaze nakon kiše. Niko ne zna zašto ih baš ono što im omogućava život dovodi u klopku i pogibelj. Posmatram ih pregažene, pasirane i spljeskane, upola osakaćene i zalijepljene za pločnik, prignječene na nečiju štiklu, zalutale na prometnom putu, putu sigurne smrti. Gledam ih kako mile, kako se uvijaju i gmižu ka spasonosnim travnatim oazama, ostavljajući za sobom suze – jedva primjetan trag sluzi.

     Čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi pokušao sve da protumači i razumije. Ta glad za smislom i saznanjem, što progoni čovječanstvo od prapočetka, još uvijek je prisutna. Tako su neki pretpostavili da gliste poslije kiše izlaze da bi se razmnožile. Drugi su, opet, izrazili sumnje da kiša ponekad previše natopi i zasiti tlo, pa gujavice moraju izaći na površinu da se ne bi udavile. Postoje i drugačija mišljenja. Ali nijedno od njih ne objašnjava zašto kišne gliste kreću na ove masovne, naizgled samoubilačke, pohode.

     Ne znamo. Toliko toga ne znamo, a naša umišljena pamet i izmišljene mudrosti nam zabranjuju da to priznamo. Ne bi bilo sramotno priznanje neznanja, ali je za osudu negiranje tobože sveznajućih umova da išta postoji na ovome svijetu, a da već nije razjašnjeno. Promišljam o tome dok ih gledam kako se grče i razvlače po prljavom betonu. Mora da je strašno biti u njihovoj koži, da te bombarduju najrazličitijim arsenalom obuće, od broja trideset i nešto, do četrdeset i sedam. A sve su prilike (ne mogu sa sigurnošću da tvrdim) da gliste ne razumiju zašto su se naprasito obrele tu, što nikako ne umanjuje opasnosti koje im prijete. I sve su prilike da one ne vide sve aveti koje im mogu doći glave. Ali šta je s nama, ubogim dvonošcima? Kako smo mi kraj očiju obnevidjeli? Biće da i mi živimo u tami, baš poput kišnih glista, pa nam oči i ne trebaju sem za strijeljanje podozrivim i milovanje zaljubljenim pogledima. Ako je tako, ne bismo li onda trebali biti svjesni tog mraka?

   Nisam siguran koliko puta se pomjerila kazaljka na gradskom časovniku dok sam tako nepomično stajao zamišljen, posmatrajući groblje kišnih glista ispred sebe. Stajao sam i posmatrao. Osvrnuo sam se, prvo lijevo, zatim i desno, i vidio da su neke od njih našle pribježište na vlažnoj zemlji među opalim lišćem. Nagon samoodrživosti je, čini se, jači i od sljepila i od nedostatka razuma i svijesti. Ili je to možda strah? Strah je dobar; strah hrani obazrivost i poji oprez i brižljivost. Pred strahom uzmiču nepažnja, lakomislenost i površnost. Strah je izbavljenje iz ralja neopravdane gordosti. Strah nadima mjehove što raspiruju vatre samoodbrane i opstanka. Zato punih usta i bez trena ustručavanja priznajem: Mene je strah! A vas?

* Iz knjige “Revolucionar

Izvor: Berislav Blagojević

Uz čestitke i želje da ova knjiga i njen autor dožive što više izdanja, sa velikom količinom zadovoljstva, na ovaj način dajem skroman doprinos afirmaciji stvaralaštva vrednog i talentovanog Berislava Blagojevića.

Bora*S

Advertisements