ČOVEK KOJI JE TRPEO PONIŽENJA ZBOG SVOG KIŠOBRANA…

tamoiovde-logo

Oko 1750. godine, Englez po imenu Džonas Hanvej vratio se sa svog putovanja po Francuskoj odakle je doneo kišobran, čudnu spravu koju je počeo da nosi sa sobom po kišnim danima.

Ugledavši Hanveja sa kišobranom u rukama, ljudi su ostali u šoku. Neki su mu zviždali i rugali se dok je prolazio, dok su drugi jednostavno zurili u neverici, pitajući se ko je taj čovek koji ni malo ne mari što je počinio toliki društveni greh.

Džonas Hanvej bio je prvi čovek koji je sa kišobranom u rukama bez stida paradirao ulicama Engleske 18. veka. Mnogi Englezi su upotrebu kišobrana videli kao simbol slabosti karaktera, a naročito je bilo apsurdno videti jednog muškarca sa takvim gnusnim, ženskim predmetom u rukama.

Inspirisan suncobranom, izumom koji je vekovima čuvao plemstvo dalekog istoka od sunca, kišobran je počeo da se koristi u Francuskoj početkom 18. veka zahvaljujući trgovcu Žanu Mariusu. On je osmislio laganu verziju suncobrana koji je mogao da se sklapa, dodavši pritom hidroizolacioni materijal čija je namena bila da korisnika zaštiti od kiše i snega.

Godine 1712, jedan od Mariusovih kišobrana pazarila je francuska princeza Palatin i ovaj predmet ubrzo postaje najpopularniji modni dodatak među plemkinjama širom Francuske. Marius je od kralja dobio petogodišnje ekskluzivno pravo proizvodnje i prodaje kišobrana, a 1759. francuski naučnik Navaro predstavio je mehanizam koji je otvarao kišobrane pritiskom na jedno dugme.

Tokom godina, Hanvej je zbog svog kišobrana trpeo različite oblike nasilja od prolaznika koje je sretao na ulici, a najgore pretnje dolazile su od kočijaša.

U Engleskoj tog doba, primarni oblik transporta bila je konjska kočija koja je imala dva točka i kabinu i u kišnim danima posao kočijaša bi cvetao. Međutim, jedan čovek i njegov kišobran pretili su da ugroze posao. Plašeći se da će ostati bez prihoda, kočijaši su Hanveja ponižavali gađajući ga smećem, a zabeleženo je i da je jednom prilikom jedan kočijaš pokušao da ga pregazi svojim vozilom. Hanvej je ostao nepovređen, ali mu je vratio tako što ga je istukao kišobranom.

Kočijaši zaista jesu imali razloga za strah jer je vremenom sve više i više ljudi počelo da nosi kišobrane. Interesovanje za ovim, nekad osporavanim predmetom, toliko je poraslo da je tri meseca nakon smrti Džonasa Hanveja 1786, u novinama objavljena prva reklama jednog proizvođača koji je nudio kišobrane sposobne da se otvore i zatvore sa velikom lakoćom zahvaljujući inovativnoj ručki sa oprugom. Ne nose svi junaci ogrtače, neki nose i kišobrane.

Izvornik:  kafenisanje.rs

______________________________________________________________

OSLIKANO SELO…

tamoiovde-logo

ZALIPJE: CVETNO SELO NA JUGU POLJSKE

Kuće, mostovi, ambari, kokošinjci, kućice za pse, bunari, sve što se nalazi u malom selu na jugu Poljske, u blizini Krakova, oslikano je cvetovima.

Poznato još i kao Oslikano selo, Zalipje najviše podseća na neko selo iz bajke. Gotovo je nemoguće pronaći površinu u Zalipju koja nije ukrašena cvetnim motivima, a tradicija oslikavanja cveća u ovom mestu stara je skoro sto godina.

Iako postoji malo dokaza koji potkrepljuju tu priču, veruje se da je tradicija nastala u danima kad su čađ i dim počeli da izbijaju iz pećnica koje je svaka kuća imala. Kako su se crne, čađave fleke našle na zidovima kuća, domaćice iz Zalipja su jednostavno preko njih naslikale cvet, a u početku su čak pravile i sopstvene četkice za slikanje od kravlje dlake.

Vremenom su stare pećnice, koje su stvarale probleme, zamenjene modernijim i čistijim šporetima, a praksa oslikavanja umesto da izumre, postala je još razvijenija.

Oslikavanje cvetnih motiva postalo je deo identiteta ovog sela, a razvoj boja i tehnika omogućio je meštanima da Zalipje učine još šarenijim.

Od 1948. održava se i takmičenje u oslikavanju, gde meštani svake godine iznova crtaju cvetiće na svaku praznu površinu na koju naiđu.

S obzirom na sve veću popularnost među turistima, jedna kuća je pretvorena u muzej kako bi znatiželjni posetioci mogli što bolje da se upoznaju sa istorijom Zalipja i tradicijom po kojoj je specifično.

Čini se da je u Zalipju svaka nepokretna stvar potencijalna podloga za oslikavanje cvetnih motiva.

Izvor: kafenisanje.rs/2014/11/27/


LET U STRANU I UNAZAD…

tamoiovde-logo (1)

Kako kolibri leti i unazad?

Osim što se, u odnosu na druge ptice, kolibriji razlikuju po tome što mogu da lete i unazad, specifični su i po svom letu u stranu. Posebna građa, dobar raspored mišića i veći broj rebara, omogućava im da budu vrlo spretni, a u isto vreme i graciozni.

kolibridef

Kolibri poseduje osam pari rebara

Simpatični kolibriji, za razliku od ostalih ptica, bez problema lete unazad! Međutim, kolibri ima još jednu tajnu veštinu: može da leti i u stranu!

Za  izuzetnu pokretljivost kolibrija zaslužna je jedinstvena građa mišića, posebno u krilima.

Krila mogu da pokreću ne samo gore-dole, već i kružno, stvarajući „osmice“ u vazduhu. Smer osmica određuje i na koju stranu će se kolibri usmeriti u daljem letu. Lako kontrolišu telo i kada se u vazduhu zadržavaju na jednom mestu, posebno tokom hranjenja.

Te spretne ptice mašu krilima brzinom od petnaest do čak sto zamaha u jednoj sekundi, a pritom uvek ostaju graciozne u letu.

Najmanja ptica na planeti 

Kolibriji su uglavnom vrlo male ptice. Najmanja vrsta u familiji je i najmanja ptičja vrsta na svetu ‒ „Mellisuga helenae“ je, sa kljunom i repnim perajima, dugačka tek šest centimetara.

S druge strane, najveći kolibri je „Patagona gigas“, koji dostiže veličinu od oko 25 centimetara.

Kolibriji se ističu i po većem broju rebara ‒ dok druge ptice imaju najčešće šest pari rebara, kolibriji ih imaju čak osam.

Njihovo srce broji od 400 do 500 otkucaja u minuti, a za to vreme jedan kolibri udahne čak 250 puta!

Familija kolibrija broji više od 100 rodova i oko 350 vrsta. U prirodi naseljavaju Ameriku, u pojasu od juga Aljaske pa do Ognjene zemlje.

Autor: Maja Stojanović

Izvor: RTS

__________________________________________________________________________________

 

 

ŠIROM OTVORENIH OČIJU…

tamoiovde-logo

Možete li naučiti da gledate pod vodom?

“Kad je naišla plima, deca su počela da plivaju, ali ne na način koji je bilo ko od nas video ikada ranije. Ličili su na morska stvorenja, ronili su širom otvorenih očiju – bili su kao mali delfini”.

144937539256d56f2891966702705995_v4_big

Foto: James Chew / Flickr.com

Duboko u arhipelagu u Andamanskom moru, nedaleko od obala Tajlanda, živi malo pleme Moken naroda.

Ovi morski nomadi od malih nogu uče svoju decu da love ribu roneći i najveći deo dana provode na moru u potrazi za hranom.

Deca stiču i jedinstvenu “opremu” za to: njihov vid pod vodom je perfektan.

Ispostavlja se da bi uz malo vežbe, bilo koja mlada osoba mogla da stekne njihove jedinstvene sposobnosti.

Ana Gislen sa Lund univerziteta u Švedskoj 1999. je istraživala različite aspekte ljudskog vida, kada joj je jedan kolega predložio da ispita ovu .

Sedela sam u mračnoj laboratoriji tri meseca, pa sam s oduševljenjem odlučila da idem u Aziju”, kaže Gislen.

Ona je sa šestogodišnjom ćerkom putovala na Tajland i zajedno s njom provela neko vreme u Moken plemenu, prateći ih u njihovom lovu i borbi za opstanak.

Ustanovila je da oni mogu da uhvate ribu, zato što je primete i na više metara dubine, što je sposobnost koju Gislen i njena ćerka nisu imale.

Onda je pokrenula eksperiment, kako bi ispitala kako ta deca zaista vide. Dete bi zaronilo i postavilo čelo na jednu ploču. Odatle bi mu bila prikazana karta sa vertikalnim ili horizontalnim linijama. Svaki put kad bi zaronili, linije bi postajale sve tanje i zadatak da odrede položaj linija postajao je sve teži.

Međutim, ispostavilo se da Moken deca vide dva puta bolje od malih Evropljana, koji su kasnije učestvovali u istom eksperimentu.

Šta je tako posebno u njihovim očima?

Gislen je zaključila da su se deca kroz mnogo decenija, pa i vekova prilagodila na gledanje pod vodom, a da to ne ugrozi njihov opšti vid.

Ispostavilo se i da zenice ovih mališana mogu maksimalno da se prošire i skupe, kao i da njihovo očno sočivo može da promeni oblik. Na sličan način se prilagođavaju oči foka i delfina.

U normalnim okolnostima, kada pokušavate da gledate pod vodom, sve je toliko mutno, da oko čak i ne pokušava akomodaciju. To nije uobičajen refleks”, kaže Gislen. “Ali Moken deca mogu i da smanje zenice i da promene oblik svog sočiva”.

Ona je testirala i odrasle Mokene, ali oni nisu pokazali nikakve posebne sposobnosti, kada je reč o gledanju pod vodom, možda zato što odrasli love prvenstveno kopljem nad površinom vode.

Kako starimo, naša očna sočiva postaju sve manje fleksibilna, pa je razumljivo što odrasli gube ovu sposobnost”, kaže Gislen.

Što je najzanimljivije, Moken deca nemaju nikakve genetske predispozicije za dobar podvodni vid. Drugi eksperiment koji je podrazumevao treniranje malih Šveđana da gledaju pod vodom pokazao je da i oni mogu steći podjednako dobre rezultate. Ipak, njih su pekle oči zbog soli u vodi, ali Mokeni nisu imali taj problem.

Gislen se nedavno vratila na Tajland da obiđe svoje prijatelje, ali su se stvari u međuvremenu promenile. Cunami je 2004. potpuno razrušio dom Mokena. Od tada je tajlandska vlada vredno radila da ih preseli i zaposli u Nacionalnom parku.

Ponovo je testirala iste ispitanike koji su sad već tinejdžeri i ponovo su postigli vrhunske rezultate. Odrasle nije mogla da ubedi da i oni pokušaju da se testiraju, jer su bili suviše stidljivi. Ipak, sigurna je da su oni izgubili svoju sposobnost.

Mokeni su možda poslednji narod na planeti koji jasno vidi pod vodom, ali niko od njih više ne provodi mnogo vremena na moru.

Sumnjam da će neka od njihove dece koja danas odrastaju imati tako izuzetan vid”, kaže Gislen.

Izvor: b92.net

____________________________________________________________________________________

JAVNI FRIŽIDER SOLIDARNOSTI…

tamoiovde-logo

Zanimljiv izum za borbu protiv bacanja hrane

U baskijskom gradu Galdakaou krajem aprila ove godine na ulici je postavljen javni „frižider solidarnosti“ kako bi se smanjila količina bačene hrane, što se pokazalo kao uspešan potez.

thumbnail.php-hrana

Foto: Shutterstock

Frižider je bio ideja Alvara Saiza, koji je čitao o ovakvom projektu u Nemačkoj, nazvanom Foodsharing.de, koji pomaže ljudima da se reše neželjenih ostataka hrane koje bi drugi mogli želeti, te je takvo nešto poželeo implementirati i u svom gradu.

Rezultat svega bio je „frižider solidarnosti“ koji je gradonačelnik španskog grada Ibon Uribe entuzijastično podržao sa 5.500 dolara kojima je kupljen uređaj, plaćena struja, održavanje i studija zdravstvene sigurnosti.

Volonteri lokalnog udruženja kažu da ove namirnice najčešće koriste siromašni, a neki dolaze čak i iz drugih mesta. U frižideru završe i jela, salate, frapei, omleti ili cele korpe hrane koje ostavljaju stanovnici, ali i restorani i barovi. Na svakom proizvodu naznačen je rok trajanja.
„Dosad ništa nismo bacili“, ponosni su ovi humani ljudi.

Nema ograničenja u količini hrane ili napitaka koje se mogu uzeti iz frižidera, a uskoro bi još jedan takav frižider trebao biti postaljen u drugom delu grada.

Važno je dodati da volonteri redovno proveravaju svaki pojedinačni proizvod kako bi bili sigurni da ništa nije pokvareno. Dobrim ljudima sugeriše se da u frižider ne ostavljaju sveže meso, ribu niti jaja, a sve što je skuvano kod kuće mora imati adekvatnu nalepnicu na kojoj piše šta je i kad je napravljeno.

Samo u prvih pet sedmica od propadanja je spašeno na stotine kilograma hrane, a siromašni su nahranjeni.

Pokretač projekta kaže da su ga već kontaktirali iz brojnih drugih gradova koji su zainteresovani da pokrenu nešto slično.

Izvor: nationalgeographic.rs

_______________________________________________________________________________________

PPOMOVIŠE LJUBAV I BRAK…

tamoiovde-logo

NE SAMO O POSLU: MATIČARKA GORDANA ZORIĆ

Venčala je više od 10.000 parova i postala poznata po tome što je uvek bila spremna da mladencima izađe u susret, makar izgovarali „da” u vodi, u vazduhu, na klupi u parku…

Promovise-ljubav-i-brak.gif

Gordana Zorić (Foto: Privatna arhiva)

Matičarka Gordana Zorić će narednog vikenda biti na novom specijalnom zadatku u Kraljevu u Dolini jorgovana. Jer nekad davno iz velike ljubavi prema francuskoj princezi Jeleni Anžujskoj, koja mu je 1250. godine postala žena, srpski kralj Uroš Prvi Nemanjić, odlučio je, da celom Ibarskom dolinom, od Kraljeva do Raške, zasadi mirisno lila i belo cveće kako bi ulepšao sure litice i budućoj kraljici dočarao rodnu Provansu.

U znak sećanja na francusko-srpsko prijateljstvo i njihov srećan brak, sklopljen pre 765 godina, u Kraljevu će, od 23. do 25. maja, u podne biti organizovano i kolektivno venčanje, ispred spomenika u centru Kraljevu.

Za ovu manifestaciju nazvanu „U Dolini jorgovana” jedan glumac će izgovarati tekst, kraljevački matičari završiti administrativni deo, a Gordani, kao osobi od iskustva, pripalo je zaduženje da pomogne kolegama oko protokola: da uzima lične karte kumovima dok se mladenci budu potpisivali…

– Tog dana dogodiće se i jedna novina – obnova zaveta. To nije zakonska forma. Na taj način ljudi koji su u braku žele da pokažu kako se i dalje vole posle 20 ili 30 godina zajedničkog života – najavila je Gordana, inače inicijator kolektivnog venčanja u Beogradu 1999. godine, koje je kasnije preuzela Skupština grada.

– Tu ideju osmislila sam ne znajući da ćemo da budemo bombardovani. Kad je počelo, mislila sam da odustanem, ali mi mladenci nisu dozvolili. Drago mi je što je ta manifestacija opstala. Smeta mi jedino što se svake godine lažno predstavlja da je bilo 1.000 parova, a nikada taj broj nije prešao 100. Ja sam prvi put venčala 19 mladenaca. Pa i toliko njih je značilo mnogo u momentu kada je moja zemlja bila napadnuta a mi time prosto prkosili. Živela sam za taj dan jer je ta slika iz Beograda otišla u svet. Neki su tako saznali da im se ćerka udaje, jer su je videli na televiziji – priseća se matičarka koja je 26. decembra prošle godine zvanično otišla u penziju, ali i dalje radi punom parom.

Venčanje u porodilištu

Uvek je isticala da joj je najvažnija porodica, a onda i posao, kojim je bila očarana.

– Zahvalna sam Bogu što mi je pružio priliku da promovišem ljubav i podstičem ljude da se vole, žene i udaju. Radila sam to iskreno, iz duše, i verovatno zato i imam toliko, kako bi današnji klinci rekli, fanova. Dok su zakazivali venčanje, redovno su mi poveravali gde su se i kako upoznali. Posle su svraćali da sa mnom podele radost kada im se rodi dete ili da se pohvale nečim drugim. Sve me je interesovalo. Koliko samo tih priča imam u glavi.Ne mogu svih ni da se setim. Pokušala sam te svoje utiske da beležim u kompjuteru, misleći da ću jednoga dana, kad budem u penziji, od tog materijala da napišem roman. To želim i dalje, mada prosto ne uspevam, stalno mi nedostaje vreme – kaže naša sagovornica.

Gordana je venčala više od 10.000 parova. U javnosti se pročula po tome što je uvek bila spremna da mladencima izađe u susret i ispuni njihove maštovite prohteve.

– U zakonu piše da se venčanje obavlja u sali propisanoj za to ili na nekom drugom mestu. To drugo mesto podrazumeva da, recimo, matičar ode u bolnicu, ako je neko na lečenju, ili u stan, ako je nepokretan. Priča o neobičnim venčanjima počela je slučajno, kada je 1992. godine dvoje mladih došlo da me pita da li mogu da dođem i venčam ih u Domu JNA. Nisam imala ništa protiv, saglasio se i predsednik opštine i tako je počelo – seća sematičarka koja je od tada bukvalno sve želje mledenaca ispunjavala, čak i kada su budući supružnici u bračne vode želeli da uplove u neuobičajeno vreme i na najluđim mestima. Nikada nije rekla „ne može”, šta god da su tražili.

Venčavala sam i u osam uveče, i u ponoć i pred zoru, u panoramskom balonu nekoliko puta, ali i u avionu, u porodilištu, u Zoološkom vrtu, na klupi u parku gde su se upoznali…. I za vreme pomračenja sunca sam takođe venčavala. Bilo je onih koji su sudbonosno „da” preda mnom izgovarali skačući padobranom tik pre nego što su dotakli tlo. Bračni zavet potpisao je i jedan par koji je izronio iz jezera na Adi, pa su se, umesto u venčanici i svečanom odelu, na večnu ljubav zakleli u ronilačkim kombinezonima. Kao šlag na torti došlo je kolektivno venčanje za vreme bombardovanja, a sada, evo, i ovo u Dolini jorgovana – sa zadovoljstvom se preslišava.

Sam Bog zna koga je sve i na koji način venčala, ali ne zaboravlja da je venčalai našeg bivšeg predsednika Srbije Borisa Tadića. „Njeni” mladenci bili su i sportisti, i glumci, i režiseri, i ministri, i umetnici svih fela, i poznate i nepoznate ličnosti, i stariji i mlađi… O tim njenim venčanjima mnogo se pisalo, a kada bi je novinari pitali koje je ostavilo najveći utisak na nju, nekako bi se po pravilu prvo setila venčanja u porodilištu, za koje se, zapravo, i ne može reći da je mladalački hir. Čitav ceremonijal zakazan je u restoranu, ali je mlada bila u poodmakloj trudnoći, pa je iznenada, ipak, morala u bolnicu. Svatovi su, međutim, krenuli za njom.

– Zamislite, venčavam ljude, a ona najedared počne da vrišti: „Pukao mi je vodenjak!” Ja se tu oduzmem i pomislim da li ću da budem babica ili matičar. Ona se pribrala, pa kaže: „Nemojte da žurite, prvo ćemo svi na žurku, pa ću ja na porodiljski sto.” I zaista se tako i dogodilo. Srećni tata je sutradan došao da mi kaže da su dobili jednog malog batu – priča i danas ushićeno.

Kada se zaposlila u beogradskoj opštini Stari grad, Gordani ni na kraj pameti nije palo da je to korak do poziva matičara. Pošto joj je kancelarija bila na prvom spratu, gde sedi i predsednik, počela je da razmišlja o sigurnijem radnom mestu, na koje neće uticati promena rukovodeće garniture, i došla je na ideju da je to mesto matičara.

Ona neće ponovo da se venčava…

Prvo što je uradila kada je prešla na novi posao bilo je da organizuje druženje svih beogradskim matičara, pozvavši ih sve u Skadarliju. Međutim, u tu kafanu nenajavljeno je banula i ekipa RTS-a koja je šetala gradom, pa su na licu mesta morali da improvizuju venčanje za kamere. Venčali su se kolega iz Novog Beograda i koleginica sa Zvezdare. Goca je vezala ešarpu umesto lente i kao bajagi venčala mladence. Bio je februar. U septembru ih je zaista venčala, i to po propisu, i oni su još u braku. Zna ona sve unapred… Kroz nekoliko godina ženio se brat te koleginice i ona je zvala Gocu da i njega venča jer je srećne ruke. Seća se, samo jedan par nije hteo da ih ona venča, zato što je udovica. Nikakve druge neprijatnosti nije doživela na poslu.

Gordani nije jasno zašto u našem društvu to zanimanje nije posebno cenjeno, pa ima potrebu da pojasni šta sve zapravo matičar radi.

– Kada školarci dođu na praksu i povedem ih u salu za venčanja, oni misle da je samo to posao matičara. I drugi su me često pitali: „Šta radite kad ne venčavate?” Vi ne znate kako smo mi, matičari, važni, često sam imala običaj da podsetim i moje rukovodstvo. Dočekamo vas kad se rodite, venčavamo vas i razvodimo i, daleko bilo, ispratimo kad vas upišemo u knjigu umrlih. Mi pratimo sve promene koje nastaju u čovekovom životu. To je ogromna administracija, rudarski posao, ali je i interesantan. Zamislite kako je lepo kad u istom danu odluče da naprave svadbu i venčaju se dve sestre, brat i sestra ili dva brata. Kada je čovek okružen sa toliko ljubavi i stalno deli tu sreću sa njima, naprosto i sam mora da počne da misli pozitivno – uverava nas i ističe da posle svoje porodice najviše voli svoj posao i opštinu Stari grad.

– Živim na Savskom vencu, ali, uz sve uvažavanje, retko pomenem tu opštinu, a Stari grad – uvek. Došla sam u vreme kada je ova zemlja bila uređena. Bila sam vrlo poštovana. Stalno su govorili da sam brend te opštine. Neverovatno je koliko živim od tog vremena. Menjale su se i ove, i one stranke, ali nikada nije bilo mobinga, nije se znalo šta je to. Obožavam te kolege i oni mene. Viđamo se i družimo. Nažalost, gde god se okrenem, imam utisak da je sve manje ljubavi. Mnogo toga se promenilo otkada smo prešli u nadležnost grada: uvedena su neka nova pravila, pa sada mladenci nailaze na problem jer moraju da se uklope u radno vreme opštine, koje je do četiri sata. Sreća te sam otišla u penziju, tako da ne moram s tim da se suočavam – dodaje s olakšanjem.

A kako je izgledalo njeno venčanje?

– Udala sam se mlada. Venčala sam se u mesnoj kancelariji u selu Prkosava, u blizini Lazarevca, gde sam i rođena. Sada sam udovica, moj muž je umro pre dvanaest godina. Iz tog braka imam dve ćerke i one su me stalno terale da izađem iz kuće i upoznam nekoga. Mada nisam htela, pre šest godina dogodilo mi se da sretnem čoveka svog života. Sada me zadirkuju da bih mogla ponovo da stanem pred matičara. Rešila sam, neću da se udajem. Ne mora baš svaka veza da se kruniše brakom. I ovako sam srećna žena – pomalo je zagonetna Gordana Zorić, matičarka bez premca.
—————————————————-
Bezbrižno detinjstvo

Goca je baka četvoro unučadi. Troje su školarci: devojčica ima 13 godina, najstariji dečak 14 godina, srednji ide u prvi razred, a najmlađem, koji im uveseljava život, tek je tri godine, tako da je, kaže u šali, još u fazi odrastanja. Možda zato i ne krije godine.
– Rođena sam 1. maja 1952. godine. Moja deca se pitaju kako je izgledalo moje detinjstvo bez televizora. Odgovaram: uglavnom bezbrižno. Pored deke i bake, kao najmlađa u porodici, bila sam omiljeno unuče. Jedino žalim što mi je tata poginuo kada sam imala dve godine i što ga nisam zapamtila. S ponosom ističem gde sam rođena, kao što stalno potenciram i govorim o opštini Stari grad. Imam neraskidivu vezu sa svojim selom. Kad god imam vremena, odlazim tamo, a na moju radost, u selo vole da idu i moje ćerke i unuci.
—————————————————-
Ćerke venčala Gocina koleginica

– Mada u zakonu ne stoji da matičar ne može da venča svoje najbliže srodnike, moje ćerke venčala je koleginica jer sam tada želela da se opustim i proveselim.
—————————————————-
Pravi najbolje knedle od šljiva

– Ja sam bik u horoskopu i veliki sam hedonista. Uvek sam morala da imam lepu haljinu, cipele, sve. I zaista me je častio Bog što mi je dao toliko ljubavi. Kad ujutru skuvam kafu i sedim na mojoj terasi, ne možete da zamislite koliko se radujem cveću, travi, svemu. Ali, to je dar. Neke žene mi kažu – udala sam se tek da bih se udala. Kako mogu da se udaju, a da ne vole tog čoveka? Ili, kako mogu da piju neko piće ako im se ne pije? Ja ne mogu ništa da radim ako to i ne volim. Moj hobi su putovanja, kuglanje i kuvanje. To moje društvo zna. Kod mene su na terevenkama neizostavne knedle od šljiva. Oduvek sam maštala da imam restoran, pa ću to uskoro na neki način i ostvariti. Sa drugaricom sam planirala jedan poslić koji je vezan za hranu. Biće zaista nešto specifično, ljudi će se oduševiti – otkriva Goca, koja je čitav život putovala kad god joj se ukazala prilika. Sada je trebalo da bude na putu u Sen Tropeu, kod prijateljice, ali je zbog angažovanja u Dolini jorgovana odložila.
—————————————————-
Brak koji je trajao nekoliko sati

– Moj najstariji mladoženja imao je 95 godina, a mlada je imala samo pedeset i nešto. Bilo je i obrnutih slučajeva. Evo, Vericu Rakočević sam ja venčala. Privatno poznajem još parova gde je velika razlika u godinama. Jedna gospođa je tridesetak godina starija od svog izabranika. Davno sam ih venčala, a i danas su u lepom braku. Godine nisu ni prepreka, ni garancija za sreću.

Moj najkraći brak trajao je samo nekoliko sati. Venčala sam ih, recimo, u jedan sat. Po podne je opštinski fotograf otišao da im odnese slike, a tašta je već „otpustila” mladoženju, premda je mlada bila trudna. Rasturili su brak jer nisu mogli da se dogovore oko menija.

Dolazili su i momci sa željom da sklope gej brak. Kod nas to nije dozvoljeno, ali kod nekih naših suseda u Evropi jeste, pa su oni otišli i venčali se tamo, a mi smo po zakonu taj brak ovde morali da upišemo – kaže matičarka.
—————————————————-
Venčanje na kruzeru

Nismo imali pravo da venčavamo van granica Srbije, ali sam ipak prisustvovala takvom venčanju kada su moji prijatelji udavali ćerku i uplatili kruzer od Barselone do Tenerife. Mladoženja je Španac i došao je u Beograd da se venčaju sa svim urednim papirima, a onda smo ostali gosti i ja, otišli do Barselone, tamo proslavili devojačko veče, ujutru se ukrcali na brod i u Sredozemnom moru priredili veličanstveno venčanje uz stihove Duška Radovića, koje se poklopilo sa mojim rođendanom, pa ga je slavilo 500 ljudi. U jednom momentu gase se svetla, a torta ide prema meni dok cela sala peva. Srce je moglo da mi pukne od uzbuđenja. Moja prijateljica je isplanirala da mi na lep način uzvrati.
Dana Stanković
 Izvor:politika.rs / 18.05.2015.

________________________________________________________________________________________

PUTEVI ZMAJEVA…

tamoiovde-logo
Festival puštanja zmajeva u Kini označava dolazak proleća. Hiljade ljudi okupi se svake godine u pokrajini Šandong na istoku zemlje kako bi se takmičili i uživali u ovoj drevnoj veštini.

503623_zmaj_f

Reuters

Puštanje zmajeva: Festival koji nagoveštava proleće

Kineski filozof Mo Zi proveo je tri godine u 5. veku pre nove ere posmatrajući jastrebove kako lete. Kinezi su prvi upotrebili svilu i bambus za pravljenje zmajeva i puštanje nebu pod oblake.

Postoje mnoge priče iz drevne Kine o puštanju zmajeva. U 2. veku pre nove ere kineski general Han Hsin koristio je zmaja da leti preko dvorca koji je opsedao sa vojskom da bi dužinom konca odredio koliko dugačak tunel treba da prokopaju da bi zauzeli tvrđavu iznutra.

Kineski carevi često su koristili zmajeve u ratu da šalju signale svojim trupama. U 13. veku Marko Polo je pisao da su vlasnici trgovačkih brodova pre plovidbe puštali zmaja, ako bi otišao pravo i visoko, putovanje će biti brzo i uspešno, ali ako se zmaj sruši ili ne leti, to je bio loš znak, što je značilo da ne treba još isploviti.

Dizajn većine današnjih kineskih zmajeva ima simboličko značenje ili su ilustrovani motivima iz kineskog folklora i istorije.

Kornjača i breskve znače dug život, šišmiši su znak dobre sreće, leptiri i cveća predstavljaju harmoniju, a zmaj moć i napredak.
Izvor:vesti-online.com

______________________________________________________________________________________

UGAŠENI VULKANI U SRBIJI…

tamoiovde-logo

Da li možete da verujete da je nekada na tlu Srbije bilo na desetine aktivnih vulkana, čije erupcije nisu zaostajale za najjačim koje je istorija zabeležila! Iako već dugo ne izbacuju lavu, sa vulkanima se nikada ne zna, jer su oni, kažu vulkanolozi

11150563_1043850215643998_8514644790284549140_nRazorne vulkanske erupcije na Rudniku i Radan planini bile su tako snažne da su se nakon njih stvarale „pečurke“ kao posle nuklearnih bombi! Pored pomenutih, obrise vulkanskih reljefa možemo naći u gotovo svim krajevima naše zemlje – kaže dr Vladica Cvetković, profesor na Rudarsko–geološkom fakultetu u Beogradu.

U prošlosti je na području Srbije bilo različitih vidova vulkanske aktivnosti, međutim, detaljnija rekonstrukcija moguća je samo za događaje koji su se odvijali u poslednjih 300 miliona godina.

Poput egipatskih piramida, Ostrvica je impresivni vulkanski vrh koji pripada Rudničkom masivu.

– Za Ostrvicu se pretpostvalja da je samo deo većeg vulkana čiji je sedište bilo u blizini Rudnika, a za koji se veruje da je poslednji put bio aktivan pre oko 20 miliona godina – objašnjava za „24 sata“ dr Pavle Premović, profesor na Prirodno–matematičkom fakultetu u Nišu.

Upravo za ovaj vulkan se smatra da je na našem prostoru bio pravi džin, a o njegovom postojanju upoznati su i meštani ovog kraja.

I jug Srbije krije svoje tajne! Na geografski malom prostoru nalaze se ostaci ugašenih vulkana Oblika i Glota, Vranjska Banja sa termalnom vodom temperature preko 110 C, a u blizini je i Sijarinska banja sa retkim prirodnim fenomenom u kontinentalnoj Evropi – gejzirom! Pretpostavlja se da ovo bogatstvo Vranje i njegova okolina duguju vulkanskoj prošlosti.

– Nastali u doba miocena, Oblik i Glot su ugašeni vulkani, koji su nalaze na udaljenosti od samo 1,5 km. Njihove padine veoma su strme i prekvirene tufom (mešavinom vulkanskog pepela i vode), koji na nekim mestima dostiže debljinu od čak 7 metara! U njihovoj okolini nalazi se i plodno poljoprivredno zemljište koje je odlika gotovo svih vulkanskih područja u svetu – dodaje Premović.

Na pitanje postoji li šansa da se jednog dana u Srbiji probudi neki od ovih vatrenih divova, vulkanolozi su složni – ne u narednih 100.000 godina.

Izvor: facebook.com/Sirković Nikola


BLAGO U SRPSKOJ NARODNOJ TRADICIJI…

tamoiovde-logo

Priče o blagu u srpskoj narodnoj tradiciji

U srpskoj narodnoj tradiciji veoma su česte priče o blagu, pre svega o zakopanom blagu, sa mnoštvom mitoloških motiva. Predstave o zakopanom blagu javljaju se u mnogim narodnim verovanjima i u narodnoj književnosti. Tema su brojnih bajki i predanja, baziranih na verovanju da se pod zemljom krije blago.

676091ebc71184b3b493c133a431b831_LJoš od antičkog vremena pa sve do danas kod različitih naroda mogu se pratiti verovanja o zakopanom blagu. Na njihovu međunarodnu rasprostranjenost ukazuju i brojni motivi srodnog tipa, koji su prisutni u pričama i pesmama raznih naroda.

Kao zakopano blago uglavnom se, na nivou sinonimije, označava zlato, a interesovanje za blago i zlato, kao i za srodne mitološke motive, prisutno je u srpskoj etnologiji, folkloristici i srodnim naukama, pri čemu su predanja ovog tipa konstatovana i širom južnoslovenskog, slovenskog i indoevropskog kulturnog prostora.

Ovaj kompleks je najzastupljeniji u istočnoj Srbiji, gde predstavlja jedan od najvitalnijih mitoloških sistema, koji sažima izuzetno drevna i nova verovanja i motive. Sa druge strane, traganje za zakopanim blagom je u savremenim okolnostima preraslo i u svojevrsni društveni problem, jer „divlji“ tragači uništavaju vredne arheološke lokalitete i potencijalna nalazišta. Osim toga, traganje za blagom često prerasta i u kolektivnu maniju, što, poput kockarske zavisnosti, dovodi do osiromašenja i psiho-socijalnih devijacija ljudi koji se predaju ovoj strasti.

Do blaga se, prema narodnim predstavama, dolazi na različite načine (u tačno određeno vreme i uz različite rituale), najčešće preko prepoznavanja određenog tajnog znaka i uz pomoć mitskog bilja, poput raskovnika, ili uz savladavanje čuvara blaga (zmaj, vila, zmija itd.). Naime, legende o zakopanom blagu, pre svega u istočnoj Srbiji, uglavnom su zasnovane na predstavama o blagu koje se nalazi u zemlji, vodi, ili u pećini, i koje čuva zmaj, zmija, ili neko drugo mitološko biće.

Tajni znak (na primer, neobičan plamen) ukazuje na mesto gde treba kopati, dok čudesna trava raskovnik omogućava neposredan pristup blagu. Raskovnik noću svetli, po obliku je sličan čoveku i, u skladu sa jednim ilustrativnim kazivanjem, raspolaže „najjačom silom u prirodi“.

Postoji i predanje da je Srebrni car, koji boravi pod zemljom, gospodar srebra i zlata. Verovalo se da blago čuvaju i kućni duhovi (talasoni), koji potiču od onih ljudi čija je senka uzidana u odgovarajuću građevinu i da uzimaju oblik neke životinje. Često se talason, kao čuvar blaga, u narodnim predstavama poistovećivao sa samim blagom.

U navedenom kontekstu zanimljivo je i verovanje da ako neko ugleda zmiju pre Đurđevdana, ne treba da je ubije, već da obrati pažnju na kojem će mestu ona ući u zemlju, jer se smatralo da tu ima zakopanog blaga. Predstave o talasonu u istočnoj Srbiji bliske su predstavama o biću pod nazivom talas’m u današnjoj Bugarskoj i domovoju u Rusiji, koji su takođe zaštitnici kuće i javljaju se u obliku zmije.

Blago se često doživljava ne samo kao materijalni već i kao duhovni entitet, čijim zadobijanjem se rešavaju suštinske ljudske potrebe i zapitanosti. I pored privlačne spoljašnjosti, veruje se da je blago prokleto i opasno, odnosno, da se može koristiti samo u posebnim slučajevima, kao i da ga najčešće nalaze oni koji ga ne traže.

Zabeležen je veliki broj predanja o opasnom blagu, pre svega o zlatu, pri čemu traženje blaga dovodi do bolesti ili smrti. Ovakvi sižei su, po svemu sudeći, u vezi sa predstavama o blagu koje je u vlasti natprirodnog sveta, sve dok ga društvo (na nivou relacije kultura / priroda) ne ,,očisti“ od uticaja onostranog.

Predstave o blagu imaju izražen htonski, ali i solarni karakter, naročito kada je reč o simbolici zlata kao idealtipskog zakopanog blaga. Vezu zlata sa suncem naglašava simbolička sinonimija sa motivom podzemnog sunca.

U predstavama o zakopanom blagu često se spajaju savremeni i drevni motivi. Primera radi, u selu Balta Berilovac (Knjaževac) nalazi se kamen u obliku sedla, ispod koga je, prema verovanju, blago. Jedno od zabeleženih predanja kaže da je na taj kamen iz pao Marko Kraljević.

Izvor: srbijuvolimo.rs



CVET TREŠNJE, SIMBOL LEPOTE I KRATKOĆE TRAJANJA ŽIVOTA…

tamoiovde-logo

Cvetanje trešnje – praznik u Japanu

Svakog proleća, počevši od najjužnijeg ostrva Okinave, pa do najsevernijeg Hokkaida, u Japanu počinju da cvetaju trešnje.

cvece-cvet-tresnja-kajsija-prolece-toplo-vreme_660x330

RTV (Vladimir Molnar)

Ovo je gotovo magičan momenat za Japance, koji se tokom tih nekoliko dana ponašaju kao da je u njihov kraj stigao karneval.

U parkovima, voćnjacima, u gradovima i selima, svugde gde ima trešanja, okuplja se i staro i mlado, donosi se hrana i muzika i zajedno svi učestvuju u jednom od najneobičnijih običaja.

Kada Japanci kažu “cvet” to najčešće znači cvet trešnje, koji se smatra jedinstvenim simbolom lepote, ali i kratkoće trajanja života. Stoga je Hanami običaj izuzetno važan za ovu istočnjačku zemlju.

Cilj je naći najbolje mesto ispod neke rascvetale trešnje, pa se često dešava da jedan ili nekoliko članova grupe dođu uveče u park, ili u voćnjak u kome ima rascvetalih trešanja, samo da zauzmu što bolje mesto za svoje prijatelje, kolege, članove porodice – koji će se tu okupiti tek sutradan popodne.

„Posmatranje cvetanja trešnje je događaj u kom učestvujem od detinjstva. Japan ne bi bio Japan bez trešnjinog cveta – toliko nam to znači „, kaže Mieko Nakai.

Dok traje hanami, zapostavljaju se neki radni zadaci, odlažu neke obaveze, čini sve da se provede što lepše i isprati taj prelepi cvet kratkog trajanja, ali neverovatne lepote.

Neki Japanci, kažu poznavaoci, odlaze na hanami više zbog jela, pića, zabave, a cvetove se nekada i ne sete da pogledaju, pa zato i postoji poslovica „Hana jori dango“, što znači „kolač je važniji od cveta“.

To ipak ne umanjuje misticizam jedne od najstarijih tradicija u zemlji izlazećeg Sunca.

Izvor: rtv.rs



 

U POTRAZI ZA SVETLOŠĆU…

tamoiovde-logo

Sjaj i odsjaj suve travke, ševara, zaleđene bistre ili zamućene barice, opalog i natrulog lišća i iznenađujuće skladno ukrštanje i preplitanje oblika i prelivanje boja i senki u harmoničnom su odnosu kao da su majstorskom rukom naneti uljem na slikarsko platno u višeslojnim nanosima.

DSC_0913

 Izložba fotografija “ U POTRAZI ZA SVETLOŠĆU ” autora Đorđa Ilića iz Zaječara, upriličena je u borskoj Narodnoj biblioteci, u sredu, 4. marta 2015. godine.

Motivi na fotografijama su iz bliže okoline Bora i  Zaječara a zabeleženi su uglavnom u zimskom periodu, pri minusnim temperaturama.

Fotografije su štampane  na platnu, onakve kakve su viđene u prirodi. Prema tvrdnji  autora, boje  na izloženim fotografijama su autentične i nije bilo nikakvih intervencija u Fotošop–u ili bilo kom drugom programu.

IMGP0428tio-Senke-TAMOiOVDE

Onima koji do sada to nisu učinili, toplo preporučujem da do kraja ove  sedmice pogledaju ovu zanimljivu zbirku  fotografija,  koje neodoljivo liče na ulja na platnu.

Da uživaju u njihovoj i lepoti onoga što je tu pored nas a sami ga ne zapažamo, da inspirisani ovim motivima i sami tragamo za svetlošću okolo nas i u nama.

Da jednostavno, uveliko obnevideli od lažnog, naučimo da vidimo istinski sjaj i odsjaj svega.

Bora*S

 ___________________________________________________________________________

DIGITAL CAMERAĐorđe Ilić je rođen 1958. godine u Zaječaru.

Fotografijom se bavi oko 15 godina i za sobom ima 12 samostalnih izložbi.

„Moram da naglasim da su sve ove fotografije nastale u nekim relaksirajućim, popodnevnim šetnjama (većina njih u zimskom periodu decembar-januar, kada je temperatura mnogo stepeni ispod nule) u bližoj okolini  Zaječara kao rezultat radoznalosti istraživačkog duha i zapažanja svega onoga što nas okružuje.

IMGP0430-Senke-TAMOiOVDETu ne postoji nikakva namera zadovoljenje neke forme ili teorijske zamisli već je puki odraz neke moje unutrašnje estetike.

Moja poruka da treba malo da se probudimo, jer ako fokusiramo pogled (pažnju) na sve ono što nas okružuje, videćemo da neslućena lepota „izbija“ i iz onoga gde je naizgled nema.

U običnim, zanemarenim i našim slepilom neuočenim detaljima koji su svuda oko nas i koji, kada se sa sa njima uspostavi bliski kontakt, isijavaju sjaj za izuzetan estetski doživljaj, potvrđujući da je u malom izobilju, ako se gleda radoznalo i izbliza.

IMGP0415-Senke-TAMOiOVDEUgledao sam ih onim unutrašnjim istraživačkim okom radoznalca, izdvojio sam ih i učinio vidljivom njihovu lirsku i espresivnu likovnu lepotu.

Sjaj i odsjaj suve travke, ševara, zaleđene bistre ili zamućene barice, opalog i natrulog lišća i iznenađujuće skladno ukrštanje i preplitanje oblika i prelivanje boja i senki u harmoničnom su odnosu kao da su majstorskom rukom naneti uljem na slikarsko platno u višeslojnim nanosima.

DSC_0903A šta je mene podstaklo da se baš na ovakve detalje sa ovakvim skladom spajanja svetla, obličja i boja usresredim u datom trenutku, iz kakvih emocionalnih, saznajnih i estetskih pobuda i potreba, ostaje tajna i za mene samog, kako je to i inače uobičajeno za svako umetničko stvaralaštvo.“- Đorđe Ilić, autor fotografija i izložbe

Referenca: Katalog izložbe

Foto: Ivana Ilić, Bora Stanković

Bora*S

__________________________________________________________________________


PODVODNI VODOPAD NA MAURICIJUSU…

tamoiovde-logo

PRELEPO ČUDO PRIRODE

Popularno ostrvo pored mnoštva blagodeti u kojima možete uživati, nudi jedistven prirodni fenomen koji će vas lepotom ostaviti bez daha

Podvodni-vodopad-na-Mauricijusu-3-620x350

Foto: kulfoto.com

Ostrvo Mauricijus smešteno je u Indijskom okeanu na oko 2.000 kilometara od obale Afrike.

Ostrvo obiluje mnogim prirodnim lepotama, ali ono što ga izdvaja je jedinstvena optička iluzija podvodnog vodopada.

 

Podvodni-vodopad-na-Mauricijusu-1

Foto: stregismauritius.com

Naime, struje su “glavni krivac” za stvaranje vodopada, jer su one s vremenom “slagale” pesak s obala Mauricijusa stvarajući kaskade, odnosno ležišta koja odaju utisak slivanja vode nasred okeana.

Ovaj fantastični prizor najlepše je posmatrati iz vazduha.

Kad ga gledate iz drugih uglova, možete videti plavetnilo okeana, mešanje tirkizne, plave i smaragdnozelene boje koje se prelivaju u spust nalik vodopadu, međutim, potpuni vizuelni užitak izostaje.

Podvodni-vodopad-na-Mauricijusu-2

Foto: Google Maps

Saznanje da ovo nije pravi vodopad ne umanjuje njegovu lepotu, jer prikazuje kako se priroda čudnovato poigrava uvek intrigantnim i nedovoljno istraženim prostranstvom okeana.
Izvor:Telegraf.rs

_______________________________________________________________________________________

TOLIKO RAZLIČITE…

tamoiovde-logoOne su bliznakinje?!

Jedna ima ravnu riđu kosu, izrazito svetao ten i plave oči, dok druga ima bujne lokne, taman ten, kosu i oči.

Bliznakinje

Lusi i Marija

Ipak, iako izgleda neverovatno, one su sestre i to bliznakinje.

Devojčice su rođene potpuno različite zbog svojih roditelja. Naime, njihova majka Dona je polu-Jamajkanka, a njihov otac Vins je belac.

Bliznakinje Lusi i Marija Ajlmer rođene su u januaru 1997. godine, piše Dejli mejl.

Njihova majka je bila i više nego začuđena kada ih je prvi put ugledala, jer ništa na njenim dotadašnjim pregledima nije ukazivalo na različite boje kože devojčica.

Bliznakinje 1

Porodica Ajlmer

„Nije imala pojma da smo toliko različite i kada nas je videla u rukama babice ostala je bez teksta“, kaže Lusi, devojčica sa riđom, ravnom kosom.

Nedugo nakon Lusinog i Marijinog rođenja, njihovi roditelji su se razveli, a bliznakinje imaju još troje braća i sestara.

„Naša braća i sestre imaju boju kože koja je nešto između Marijine i moje. Mi smo na različitim krajevima spektra boja, a oni su negde između“, šali se Lusi.

Bliznakinje 2„Niko nam ne veruje da smo bliznakinje. Čak i kad se slično oblačimo i dalje nimalo ne ličimo.

Neki prijatelji su nam čak tražili i krštenicu da im dokažemo da smo sestre“, kaže Lusi i dodaje da one ne mogu ni da pomisle da kao drugi blizanci glume jedna drugu i zbunjuju ljude.

Čak su i njihova interesovanja potpuno različita: Lusi studira nauku i umetnost, dok Marija studira pravo.

Bliznakinje 3

Lusi i Marija sa majkom, braćom i sestrom

Takođe, tamnokosa tinejdžerka je slobodnija i druželjubivija, dok je Lusi veoma stidljiva.
Izvor:rts.rs

_____________________________________________________________________________________________

BAJKOVITE PRIČE…

tamoiovde-logoO ISTRAŽIVANJU AFRIKE

Afrika je dugo bila tajanstveno, čarobno i zastrašujuće mesto. Prvo su istraživani severni delovi, dok je jug dugo bio obavijen praznoverjem, pričama, mitovima i legendama.

15124746335470a99364b16604072390_orig

Foto: Wilfraco / Flickr.com

Istraživanje ovog dela Zemlje bilo je ozbiljan poduhvat, a tokom kog su nastale neke od najuzbudljivijih avanturističkih priča u istoriji.

Misteriozno otkriće Madagaskara
Madagaskar je jedno od najmisterioznijih mesta na svetu, s ekosistemom koji ne postoji nigde drugde. Za njegovo otkriće zaslužan je Robert Druri, nakon što je doživeo brodolom i bio zarobljen od domorodaca koji su ga iskorišćavali i zlostavljali.

Uz veliki napor uspeo je da im pobegne i vrati se nazad u Evropu. 1729. godine napisao je knjigu i opisao svoja iskustva u zarobljeništvu. Niko nije verovao da je njegova priča istinita, pa je umro u siromaštvu i odbačen od društva.
Tek 275 godina nakon njegove smrti, britanski arheolog Majk Parker Pirson odlučio je da ponovi njegovo putovanje sledeći knjigu.

Ispostavilo se da je knjiga istinita jer su u njoj opisani detalji koje je mogao da poznaje samo neko ko je posetio Madagaskar. Pirson je na kraju uspeo da nađe i olupinu broda sa kojim je Druri došao do Afrike.

Henri Navigator
Ovaj čovek zaslužan je za otvaranje puta ekspedicijama u Afriku i činjenicu da je Portugalija kolonizirala veći deo tog kontinenta. Kao sin kralja i kraljice imao je otvorene mogućnosti da istražuje svet oko sebe. Tako je bio poslat u Afriku kako bi izveo Špance iz severnoafričkog grada Seute. Tada je uvideo priliku za povećanjem portugalske prekomorske teritorije, pa je osnovao školu za pomorce u kojoj su se školovali budući veliki moreplovci i istraživači .

Izrada mapa
Najranije mape o celom afričkom kontinentu napravio je Sebastijan Munster, nemački naučnik, oko 1554. godine. On je dobio informacije o Africi tako što je intervjuisao nemačke naučnike i imigrante, prikupljao različite karte i spajao ih u jednu. Pre nego što je umro od kuge, bio je jedan od najuticajnijih kartografa tog doba.

Zato i ne čudi što je u današnjem području pustinje Sahare pretpostavio da se nalazi šuma, da područje današnje Nigerije nastanjuju džinovi i da reka Nil izvire u Mesečevim planinama. Isto tako zabeležio je mnogo ostrva oko Afrike, što se na kraju nije pokazalo tačnim.

Zanimljivo je da je položaj reka bio – neverovatno tačan.

Pol di Šelu i Pigmeji
13061513545470a99472b98548203553_v4 big Ovaj Francuz poznat je po tome što je bio prvi Evropljanin koji se susreo s gorilom. Do tog trenutka one su se smatrale mitskim bićima. Isto tako bio je prvi Evropljanin koji je istražio narod Pigmeja. Pigmeji su se spominjali u literaturi godinama pre toga, ali se smatralo da su više deo legendi nego stvarni ljudi.

Njegovi prvi utisci o Pigmejima zabeleženi su ovim rečima: „Ljudi koji se s neverovatnom lakoćom, brzinom i tišinom mogu kretati po šumi”.
Bio je fasciniran njihovom visinom, a njihovo poverenje zadobio je prezentacijom hrane koju je doneo sa sobom.
Izvor:b92.net

______________________________________________________________________________

UZBUDLJIVI SUSRETI…

tamoiovde-logo

Uhvaćeno“ čudovište iz „20.000 milja pod morem“

RibaNedaleko od obala Malte, grupa ronilaca je doživela uzbudljivi susret s impresivnim morskim stanovnikom nalik na cepelin, džinovskom ribom mola-mola.

Riba 2Grupa ronilaca doživela je uzbudljivi susret sa džinovskom ribom mola-mola u kristalno bistrim vodama Malte, piše Dejli mejl.

Pored impresivnog morskog stanovnika nalik na cepelin, poznatog i kao veliki bucanj, ljudi koji plivaju oko njega i snimaju izgledaju kao patuljci.

Ronilac Erik van Got kaže da je nezaboravno iskustvo doživeo u blizini ostrva Gozo i čuvene kapije u steni Vid il Mijelah.

Riba 3Erik van Got i njegove kolege naletele su na ribu bizarnog izgleda na dubini od 15 metara.

Na podvodnom snimku vidi se koliko je ovo stvorenje ogromno i neobično.Sa težinom oko dve i po tone, to je najteža riba sa koštanim skeletom na svetu (za razliku od riba sa hrskavičavim skeletom).

Riba 4Može da dostigne dužinu od tri metra, a stručnjaci tvrde da ima primeraka koji vertikalno idu i više od četiri metra!

Izvor:rts.rs

______________________________________________________________________________________________

Megaplanina u dubinama Pacifika

Oko 2.600 kilometara južno od Havaja, naučnici su otkrili ogromnu podvodnu planinu, čiji vrh se uzdiže 1.100 metara iznad morskog dna.

043087

Megaplanina u dubinama Pacifika

Primarni zadatak naučnika bio je da mapiraju spoljne ivice američkog epikontinentalnog pojasa, tj. deo morskog dna najudaljenijeg od obale koji SAD ima pravo da eksploatiše. Ispitivan je najmanje poznat pojas centralnog dela Pacifika, oko 300 kilometara južno od nenaseljenog ostrva Džarvis.

Podvodna planina koja još nema ime, međutim, kao da je iskočila niotkuda.

Ekspertski tim zaslužan za otkriće podvodne megaplanine predvodio je naučnik Džejms Gardner.
– Planine su veoma česte po morima i okeanima, ali mi ne znamo za njih jer za mnoga mesta nisu napravljene mape – naveo je Gardner.

043088Budući da postoje satelitski snimci niske rezolucije za gotovo čitavu planetu, mnoge podvodne planine, čak i ovako velike, nisu otkrivene. Međutim, misije u kojima se koriste napredni sonari otkrivaju razne lepote reljefa ispod površine vode.

Još nije poznato da li čovek može da ima neke koristi od megaplanine koja se nalazi u oblasti na 5.100 metara dubine. Čak i njen vrh nalazi se na više od četiri kilometra dubine.

– Najverovatnije je stara oko 100 miliona godina i možda će nam iz nje nešto trebati za 100 godina – rekao je Gardner.
Planine na morskom i okeanskom dnu rezultat su vulkanskih aktivnosti.
Dok Mont Everest, sa 8.850 metara, drži rekord u visini na kopnu, najviša planina na planeti, ipak, je delimično podvodni uspavani vulkan visine 10.200 metara, Mauna Kea, koji iznad površine vode „viri samo“ 4.000 metara.
Izvor:rtrs.tv

______________________________________________________________________________________________

 Kolos konačno seciran, naučnici zadivljeni

Tri srca, oči veličine bundeve, pipci poput creva za gašenje požara i kljun kao u papagaja – novozelandski naučnici obavili su autopsiju kolosalne lignje čije je telo u decembru 2013. godine isplivalo iz dubina Antarktika.
Lignja, foto 1Morski glavonožac, koji se čuva u muzeju „Te Papa“ u Velingtonu, dug je preko četiri metra i teži 350 kilograma. Ima osam pipaka, svaki dug 3,3 metra.

Lignja, foto 2Kao i svi drugi primerci Mesonychoteuthis hamiltoni koji su pronađeni netaknuti ili u stomaku velikih ulješura, i ovaj je ženka.

Nijedan mužjak ovog diva još nikada nije identifikovan.

Obdukcijom je utvrđeno da lignja, koja je čuvana zaleđena tokom osam meseci, ima tri srca i oči prečnika 35 centimetara, koje su verovatno najveće u životinjskom svetu.

Lignja, foto 3„Imaju izuzetno velike i osetljive oči jer žive na velikim dubinama.

Veoma je retko videti ovako dobro očuvano oko“, kaže Ket Bolstad sa Univerziteta u Oklendu koja je učestvovala u autopsiji.

Lignja, foto 4

Kolosalna lignja uhvaćena 2007. godine na Antarktiku. Isprva se mislilo da je u pitanju prvi odrasli mužjak, ali se na kraju ispostavilo da je ženka u pitanju

Inače, kolosalnu lignju treba razlikovati od džinovske.

Lignja, foto 5Iako su joj pipci kraći od džinovske, glava je mnogo veća i teža, a na pipcima, osim sisaljki, imaju i kuke kojima hvataju plen.

Izvor:rts.rs

______________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

ŽIVOT U ŠARADI…

TAMOiOVDE-logoKao da su je braća Grim krečila…

Ova šarena šuma koja je „nikla“ na fasadi višespratnice u Moskvi, samo je jedna od najživopisnijih fasada u svetu po izboru posetilaca sajta „Boredpanda“.

Fasada-iz-bajke,-foto-1

Zgrada u Moskvi

Da li biste živeli u jednoj od ovakvih kuća ili zgrada?

Fasada-iz-bajke,-foto-2

Hundertvaserhaus u Beču

Imajte na umu da to što od dužeg gledanja u neke od njih može da vam pozli, nema nikakve veze sa enterijerom.

Fasada-iz-bajke,-foto-3

Istanbul

Mišljenja na sajtu „Boredpanda“, koji je i sakupio ovu kolekciju šarenih fasada, jesu podeljena – neki komentarišu da grad treba da bude što veseliji i pozitivniji, dok je za druge ovo cirkus!

Fasada-iz-bajke,-foto-4

Zgrada Karabanšel, Madrid, Španija

Fasada-iz-bajke,-foto-9

Kuća u Bruklinu (Foto: boredpanda.org)

Podelite svoj stav sa nama…

Izvor.rts.rs

______________________________________________________________________________________________

Fasada-iz-bajke,-foto-5

Mikonos, Grčka (Foto: boredpanda.org)

Fasada-iz-bajke,-foto-6

Zgrada u Drezdenu koja svira kad pada kiša (Foto: boredpanda.org)

Fasada-iz-bajke,-foto-7

Foto: boredpanda.org

Fasada-iz-bajke,-foto-8

Galerija u Vilnjusu, Litvanija (Foto: boredpanda.org)

 

 

 

 

______________________________________________________________________________________________

Fasada-iz-bajke,-foto-10

Foto: boredpanda.org

Fasada-iz-bajke,-foto-11

Fasada u Kelnu (Foto: boredpanda.org)

Fasada-iz-bajke,-foto-12

Ljubičasta kućica u San Francisku (Foto: boredpanda.org)

Fasada-iz-bajke,-foto-13

Singapur (Foto: boredpanda.org)

 

 

 

 

______________________________________________________________________________________________

Fasada-iz-bajke,-foto-15

Zamošć, Poljska (Foto: boredpanda.org)

Fasada-iz-bajke,-foto-14

Vimeru, Francuska (Foto: boredpanda.org)

Fasada-iz-bajke,-br-16

Granada, Nikaragva (Foto: boredpanda.org)

 

 

______________________________________________________________________________________________

PAMETNICA…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

 Žedna vrana moli za malo vode

1406677874_vranaVrane su nam još davno dokazale da se svrstavaju među najpametnije stvorove na svetu.

Danas ćete se još jednom uveriti u to.

Glavni akter ovog videa je jedna žedna vrana, koja je odlučila da turiste zamoli za malo vode, što joj je najzad i uspelo.

_____________________________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________________________

Vrane razmišljaju kao sedmogodišnje dete

Reč nauke

1396016485Naučnici se već neko vreme zalažu za tezu da su vrane daleko inteligentnije nego što smo do sada verovali.

Naučni časopis Plos One nedavno je objavio rezultate studije sprovedene na vranama iz Melanezije. One su testirane na nekoliko načina, a među logičkim zadacima koje su im naučnici postavili našao se i test iz Ezopove basne o vrani i krčagu sa vodom.

Pred ptice su, naime, postavljene epruvete napunjene vodom do koje životinje nisu mogle da dopru, zbog oblika i duzine svog kljuna. Pošto nisu mogle da dohvate vodu, ptice su ubacivanjem predmeta u epruvetu podigle njen nivo.

Vrane su uspešno rešile veliki deo zadataka i zadivile naučnike svojim razmišljanjem i odabirom strategije.

Rezultati studije su neverovatni, jer potpuno menjaju naše mišljenje o ovim zivotinjama. Njihovo logičko razmišljanje blisko je onom kod sedmogodišnje dece – objašnjava Sara Gelbert sa Univerziteta Oklend.

_______________________________________________________________________________________________________

Autor: zivotinje.rs

_____________________________________________________________________________________________________

TREBA IH OSTAVITI NA MIRU…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Sentinelci – jedan od najprimitivnijih naroda na svetu

U Bengalskom zalivu u Indijskom okeanu se nalazi Severni Sentinel, ostrvo površine 72 km2 na kojem živi možda i najprimitivniji narod na svetu, narod koji još uvek ne poznaje poljoprivredu i koji još uvek ne zna da zapali vatru. Narod koji, gledano po tehnološkom napretku, još uvek živi u Kamenom dobu.

aaaaaaaa24Sentinelci, jedan od najizolovanijih naroda na svetu, još uvek nisu imali uspešan kontakt sa civilizacijom, uglavnom jer se više niko i ne usuđuje da poseti njihovo ostrvo, s obzirom da svakog stranca zaspu kišom kamenja i strela.

Ko su Sentinelci?
Danas o Sentinelcima ne znamo gotovo ništa. Par informacija koje posedujemo možemo da zahvalimo prethodnim pokušajima ekspedicija koje su se uglavnom završile tragično, zatim zahvaljujući avionskim, helikopterskim ili satelitskim snimcima.
Veruje se da oni direktno potiču od prvih ljudi koji su napustili Afriku i da verovatno žive na Andamanima (grupa ostrva u Bengalskom zalivu) oko 60.000 godina.

Činjenica da je njihov jezik toliko različit čak i od drugih naroda Andamana, sugeriše na to da nisu imali kontakt sa drugim ljudima već hiljadama godina.

Ukupan broj stanovnika Severnog Sentinela je skoro pa nemoguće tačno utvrditi, a prema nekim procenama, Sentinelaca ima minimalno 40, a maksimalno 500 (kao prosek se uzima 250). U 2001. godini, prema popisu stanovništva Indije, na ostrvu je zabeleženo 39 osoba (21 muškarac i 18 žena), međutim ovo istraživanje je sprovedeno sa udaljenosti i gotovo sigurno ne predstavlja tačnu brojku.
Sentinelci, kao i drugi autohtoni narodi Andamana, se često opisuju kao ”negritos”, narod karakterističan po relativno niskom stasu (Sentinelci su visoki oko 160 cm), tamnoj koži i jako kovrčavoj kosi. Koliko se to može zaključiti iz daljine, čini se da su jako zdrav narod, što je čista suprotnost od ostalih naroda Andamana koji su ”imali koristi” od zapadne civilizacije.

Kako Sentinelci žive?
aaaaaHTML3Prema svim standardima, Sentinelci još uvek žive u Kamenom dobu, uz jedan izuzetak – oni ponekad prave oruđe i od gvožđa koje pronađu na obali, a koje more izbaci od starih olupina brodova. Uglavnom su uvek goli, osim kad love, a tada se prekriju lišćem ili nekim drugim prirodnim vlaknima.
Oruđe prave od kostiju, kamena i drveta. Njihovo naoružanje se sastoji kopalja i ravnih lukova koji su poprilično precizni. Dokumentovano je da koriste i najmanje 3 vrste strela, za lov na kopnu i u vodi. Imaju ribarske mreže, kao i primitivne kanue koje koriste za ribolov i sakupljanje školjki iz lagune, ali ne i za izlete na pučinu. Što se tiče hrane, jedu uglavnom ribu, kokose, svinje, a verovatno i ostalu divljač koju ulove u gustim šumama ostrva.
Sentinelci još uvek ne poznaju koncept poljoprivrede i svu hranu love ili sakupljaju. Takođe, istraživanja su pokazala da oni još uvek ne znaju da zapale vatru, a vatru koju pronađu (nastalu prirodnim katastrofama, kao što su zapaljena trava ili šumski požari koje uzrokuju munje ili spontano sagorevanje organskih depozita) kontrolišu i dugo održavaju kao žar.

Pokušaji uspostavljanja kontakta

aaaaaaa4Njihovo ostrvo zvanično pripada Indiji, ali u praksi, Sentinelci imaju potpunu autonomiju, a indijske vlasti su ograničene na povremeno posmatranje i opšte sprečavanje bilo kakvog pokušaja da se ostrvu pristupi.
Od 1967. godine indijske vlasti su pokušale da stupe u mirni kontakt sa Sentinelcima pod pokroviteljstvom antropoloških istraživanja. Te ”kontakt ekspedicije” su se sastojale od niza poseta u kojima su nosili darove poput kokosa koje su ostavljali na obali, ali gotovo su svi pokušaji dočekani kišom strela i kamenja.
Za neko vreme, činilo se da je postignut neki ograničeni uspeh, međutim program je obustavljen u kasnim 1990-im, nakon niza neprijateljskih susreta koji su rezultirali sa nekoliko smrtnih slučajeva. Pored toga, postoji i ozbiljna opasnost za Sentinelce da bi mogli da pokupe neku ”zapadnu” bolest, poput obične prehlade, a koja bi za njih mogla biti kobna.

Nakon velikog cunamija koji je u decembru 2004. godine pogodio regiju, vlasti su proverile stanje na ostrvu kako bi utvrdili da li je iko od Sentinelaca preživeo. Nakon krakog izviđanja utvrđeno je da se ostrvljani bave svojim poslom kao i obično, kao da cunamija nikada nije ni bilo.
 Godine 2006, Sentinelci su ubili dva ribara koji su ilegalno lovili ribu u blizini ostrva, a takođe su kišom strela oterali i helikopter koji je došao da pokupi tela. Prema trenutnoj politici indijske vlade, ostrvljane jednostavno treba pustiti na miru, a bilo kakav pokušaj kontakta je strogo zabranjen.

Izvor:zanimljiveinformacije.com

_____________________________________________________________________________________________________

JEMENSKE KUĆE, ZVEZDE, SUNCE, SREĆA I BLAGOSTANJE…

TAMOiOVDE_____________________________________________

Jemenske kuće stare 25 vekova odolevaju zubu vremena

U Jemenu, koji je bio kolevka mnogih civilizacija, nalaze se prelepe i iznad svega veoma neobične „Jemenske kuće“ sa posebno ručno izgrađenim dekorativnim fasadama koje privlače pažnju stanovnika te zemlje, posebno stranih turista.

927114150536fc895d3590918281153_640x426

Rod Waddington/Flickr.com

Arhitekturom i unikatnim ukrasnim fasadama „Jemenske kuće“ u glavnom gradu Sani, od kojih su neke stare i do 2.500 godina, odolevaju zubu vremena. „Jemenske kuće“ su inače i na listi svetske kulturne baštine UNESCO-a, piše Klix.ba .

Dekorativna fasada, poznatija i kao kamerija, pravi se od crvene cigle ili od ćerpiča, i dodaje se na zid kuće. Dekorativna fasada može biti pravljena unutra ili sa spoljašnje strane kuće.

731275567536fc8977fc08725379280_v4 big

Rod Waddington/Flickr.com

To je tradicionalni način postavljanja fasade na kojoj se neretko ispisuju i verske poruke, ali i motivi sa zvezdama i suncem, jer se veruje, da bi to moglo doneti sreću i blagostanje.

Majstor za izradu dekorativnih fasada Džamil Husein Muhamed Ebu-Zein je jedan od retkih u ovoj zemlji koji pokušava da očuva tradiciju izgradnje tradicionalnih fasada.

1098236114536fc89b24426692244615_v4 big

Rod Waddington/Flickr.com

Istorijski utvrđeni stari deo Sane okružen je zidom od nepečene cigle visine 14 metara. Unutar grada ima preko 100 džamija, 12 hamama i 6.500 kuća. Pojedine građevine poput palače Samsarh i stare džamije, stare su više od 1.400 godina.

Veliki broj „Jemenskih kuća“ od nepečene gline ravnih krovova, liče na nebodere, a dobar deo njih ima fasade ukrašene raskošnim dekorativnim reljefima, sa zamršeno rezbarenim prozorskim okvirima i vitražima.

452915905536fc89e48323209645908_v4 big

yeowatzup/Flickr.com

Majstor Džamil Husein istakao je da je za izradu jedne polukružne fasade potrebno najmanje 40 minuta.

Na kraju napominje da i pored sve veće upotrebe moderne tehnologije, tradicionalna fasada je i dalje veoma popularna među stanovnicima Sane.

Izvor:b92.net/putovanja/



ŽIVOT(ARENJE) OSUĐENIKA U ZATVORU…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________________________

Zatvor u San Antoniju: Izležavaju se na plaži, seksaju se i uživaju na žurkama!

zatvor

Foto: Press Online

Lišeni ste slobode u Venecueli te vas sudija šalje na služenje kazne u San Antonio? Verujte, imate više razloga za slavlje nego za očaj jer ste upravo izvukli džekpot!

 Naime, zatvor na ostrvu Margarita više podseća na elitni spa centar nego na vaspitnu ustanovu, pa stoga ne čudi što mnogi žele unutra i tuguju kada moraju napolje.

Potvrdio je to i novi dokumentarni film kompanije „Journeyman“, u kojem izbliza možemo videti kako izgleda život(arenje) u najpoželjnijem zatvoru na svetu.

Iće, piće i devojke za mladiće

Sunce, more, plaže i golišave devojke su tu sasvim normalan svakodnevni prizor, baš kao što u tom zatvoru ne manjka niti prestupa, alkohola, droge, prostitutki ili oružja.

Međutim, čak ni tu povlasticama nije kraj, nešto više od dve hiljade zatvorenika je slobodno da vodi svoje poslove i provodi vreme uz porodice, a u blizini nema ni naoružanih čuvara da stvaraju pritisak.

Pravilo je samo jedno – slušaj šta ti se kaže ukoliko ti se obraća Teofil ‘El Konejo’ Rodrigez, slavni krijumčari droge bez čijeg se blagoslova ništa ne događa.

Ko je rek’o? Zeko je rek’o!

Zeku (El Conejo) upravo i pripadaju zasluge što u San Antoniju vlada raj, pa vlasti ćute ma šta on činio jer na njegovoj teritoriji nema ni približno toliko nasilja koliko u drugim venecuelanskim zatvorima.

Naravno, problem je u tome što Zek i njegova družina bez problema vode svoje poslove izvan Margarite, međutim to je već detalj za neku sasvim drugu priču.

Običnog zatvorenika uz koktel u ruci za takvo nešto nije briga, a koliko je u San Antoniju sigurno, dokazala je i novinarka Đovana Vitola, koja je mirno usnula u ležaljci i jutro dočekala bez da joj je nestala dlaka s glave, jer Rodrigezove gošće se ne smeju dirati, a i za tim doista nema nikakve potrebe.

 

Izvor: Alo!

________________________________________________________________________________________________________________