OSVAJANJE SREĆE…

tamoiovde-logo

Dragi i poštovani, koji redovno ili povremeno, namerno ili slučajno dolazite Ovde, želim  da u ovoj kalendarskoj godini osvojite ili još bolje, sami stvorite i oblikujete svoju sreću!

TAMOiOVDE

Bora*S


NOVOGODIŠNJA PORUKA

Na kraju ove i na početku Nove godine, mogli bismo se kao deca zakleti i reći makar sebi:
– Neću više nikad, ili ću manje nego do sada,
ili ću samo onoliko koliko moram, jer sam takav kakav sam.
Nemojte se danas boriti za ono protiv čega ste se nekad borili.
Nemojte nikad više tuđim greškama objašnjavati i pravdati svoje.

Foto ilustracija: Bora*S

Nemojte raditi ono čega bi se vaši roditelji stideli
i čega će se vaša deca sutra stideti,
nemojte sebe proglašavati jedinim i najboljim.
Najbolji više nisu živi, a mi smo tu samo zato što njih više nema.

Oslobađajte se slugu. Pomozite im da ne budu sluge,
čak i onda kada bi oni to hteli da budu.

Poštujte druge ljude, nemojte ih proglašavati prijateljima
samo onda kada su vam potrebni.
Nemojte se dokazivati pred gorima od sebe, pred ravnodušnima,
pred onima kojima bi trebalo platiti piće da bi vas slušali
i da bi vam verovali.

Nemojte stalno vikati i tražiti još.
Ponekad recite dosta i neću više, hvala, ni ovo nisam zaslužio.
Nemojte tražiti da vam se unapred plati ono što sto ćete tek uraditi.
Mogli biste pre toga vratiti ili uraditi ono što ste već uzeli.
Budite skromni zato što vi tako hoćete,
a ne samo zato što vam drugi ne daju.

Dušan Radović


OSVAJANJE SREĆE

Neće biti srećan mnogo
ko na sreću gleda strogo,
ko je meri sa svih strana
i nalazi sreći mana.
Ovu hoće, onu neće
– tu ne može biti sreće.

Neko traži mnogo sreće,
i najlepše i najveće.
Sve što nije mera puna
on u sreću ne računa.
Mnogo hoće, malo neće
– tu ne može biti sreće.

Nekom zavist mira ne da
svoju sreću i ne gleda.
Svoju sreću ne uzima
jer je drugi više ima.
Tuđu hoće, svoju neće
– tu ne može biti sreće.

Ima jedna mudrost stara:
i za sreću treba dara,
srećan čovek – sreću stvara!

Dušan Radović


SIMULACIJA STVARNOSTI…

tamoiovde-logo

U kom Matrixu ti živiš?

U nemogućnosti da prihvatimo postojeći svet onakvim kakav zaista jeste, kreiramo sopstveni svet, sopstvene simbole i perspektivu stvarnosti. Jezik tog sveta sadrži samo obrise realnog. Sastoji se od istih slova i znakova interpunkcije. Razlika se ogleda u tome što taj jezik nema samo drugačije značenje nego nema značenje uopšte.

Simbolički interakcionizam označava komunikaciju koja se odvija putem slova i znakova. Sadržina govora se diskredituje na osnovu društvenog položaja govornika, jer on simboliše njegovu isključivu vrednost. Distinkcija između simbolisanja i značenja se gubi usled nemogućnosti individua da se samo značenje shvati.

U jeziku istovetnog mumlanja, naše reči i naše ime ne znače previše, umesto toga se predstavljamo imenom naših automobila ili mobilnih telefona koji jedini validiraju i daju značenje prethodno izgovorenim i neizgovorenim rečima. Prema tome, razmena mišljenja predstavlja puku razmenu informacija koja dobija značaj apriorno i čija se simbolika već unapred zna.

Eskapizam putem jutarnje doze morfijuma koja se ogleda u validaciji zavisnika od istog, predstavlja najbolji način na koji društvene mreže simuliraju stvarnost. Simbol „umreženosti“, kreira simulaciju socijalnog habitusa koji je jedna od osnovnih ljudskih potreba. Konformizam kao stil življenja nalaže da je mnogo jednostavnije boraviti i živeti u takvoj stvarnosti.

Iz interakcije se može pobeći sutrašnjim odgovorom na poruku, pod izgovorom da smo bili zauzeti, emocije se iskazuju putem smajlija koje je mnogo jednostavnije staviti nego veštački osmeh na lice čije je dublje značenje jedino grč koji oslikava stalno nastojanje da svoje želje stavimo u okvir postojećeg sveta.

Uostalom, uvek se možemo sakriti iza „offline“ statusa.

Sliku o sebi koja se gradi konstantnim intelektualnim i emocionalnim razvojem zamenjuje slika sebe koja se može jedino videti i čiji jedini okvir predstavlja okvir ogledala ili ekran mobilnih telefona. Promena se, dakle, ne ogleda u samom menjanju već jedino u drugačijem predstavljanju sebe.

Zarobljeni između gubitka identiteta i neostvarene želje za kreiranjem novog, stvaramo jedino kompleks koji se zasniva na težnji za prikazivanjem sebe kroz savremene parametre idealne fotografije.

Simulacija stvarnosti, koja je vremenom konvencijski postala sama stvarnost, kreira slike individua. Pored toga, manjak potencijala pojedinaca da fotografiju odvoje od ličnosti, kao i višak reklama objašnjavaju celu fikciju koju živimo. Globalizacija stvarnosti se ogleda u činjenici da se zadovoljstvo sopstvenim likom ne može prodati kao što je to slučaj sa maskarama i maskama.

Kada naš ego baziramo isključivo na maskama i simbolima, postavlja se pitanje: Šta se dešava kada se vratimo sa maskenbala? Kada se maska pocepa ili izađe iz mode? Odnosno, ko smo kada skinemo masku koju nosimo?

Niko, fiktivna ličnost koja ne predstavlja ništa drugo do kaskadera današnjice koji je upravo odigrao svoju ulogu.

Konstantnom životnom rutom, koju ne činimo rutom već rutinom koju čini naša istovetna ideja stvarnosti, kreiramo sebi pećinu u okviru koje stvaramo naš pogled na svet koji se uglavnom svodi na svet senki, ukoliko imamo sreće da ih vatra reflektuje kao crne mrlje oslikane na njenim zidovima. Ukoliko pećina predstavlja naše okruženje, vatra našu percepciju a senke naše simbole i ideje stvarnosti, dobijamo realnu sliku sveta u kojem živimo.

piše: Luka Pribišić

Izvor: kultivisise.rs


GREJPFRUT I LEKOVI…

tamoiovde-logo

Ako je iz Biblijske perspektive zabranjeno voće opisano kao slatka, crvena jabuka, onda bi se iz perspektivne farmacije zabranjeno voće opisalo kao kiseli, narandžasti grejpfrut.

Nedavna istraživanja pokazuju da grejpfrut ili grejpfrutov sok značajno utiču na koncentraciju mnogih lekova datih oralno, pri čemu mogu da nastanu brojni štetni efekti. Interakcije sa različitim lekovima nastaju posle uzimanja i samo jedne čaše soka, a efekt traje i nekoliko dana. Drugi predstavnici citrusa (narandža, limun) nemaju takve efekte.

Grejpfrut može stupiti u interakcije sa različitim lekovima i dovesti do po život opasnih neželjenih efekata, uključujući abnormalne srčane ritmove, krvarenje u želucu i oštećenje bubrega.

Neophodno je izbegavati istovremeno uzimanje grejpfruta i onih lekova čiju farmakokinetiku menjaju aktivni principi koji se nalaze u tom voću. Lekovi koji mogu da imaju interakciju sa sokom od grejpfruta su antiaritmici (amiodaron) , lekovi za snižavanje holesterola (simvastatin, simvastatin, atorvastatin), blokatori kalcijumovih kanala (verapamil), lekovi za erektilnu disfunkciju (vardenafil, tadalafil, sildenafil) , antimikrobni lekovi (eritromicin, klaritromicin), antihistaminici (feksofenadin, loratadin), estrogeni i oralni kontraceptivi, benzodiazepini, imunosupresivni lekovi, psihijatrijski lekovi…

Grejpfrut može stupiti u interakcije sa različitim lekovima i do 24 sata nakon njegovog uzimanja, zato je jako bitno da izbegavate konzumiranje ovog voća, ako vaš farmaceut ili lekar proceni da može stupiti u interaciju sa lekom koji trenutno uzimate.

Ovaj tekst je informativnog karaktera i ne zamenjuje mišljenje stručnjaka. Pre upotrebe leka, obavezno pročitajte uputstvo za upotrebu. O indikacijama, merama opreza i neželjenim reakcijama na lek, posavetujte se sa lekarom ili farmaceutom.

Izvor: generacijarp.

________________________________________________________________________

PSI NAS VOLE…

tamoiovde-logo

Dokazano: Psi nas vole onoliko koliko smo se nadali, možda čak i više!

Mahanje repom, sedenje u krilu, krađa jastuka i slićno pokazuju nam da nam psi zasigurno vraćaju ljubav. Ali pošto psi ne umeju da odgovore šta se događa unutar njihove krznate glave, kako možemo biti sigurni da nas stvarno vole?

1452005321vZapravo, i možemo – piše američni Science. Mic, a prenosi magazin Pas. Zahvaljujući nedavnom razvoju novih tehnologija slikanja mozga, možemo dobiti bolju sliku o tome šta se dešava u psećem mozgu.

Naučnici sve više i temeljnije proučavaju pseći mozak. I ono što istraživanja pokazuju pozitivno je za sve vlasnike pasa: ne samo da nam psi uzvraćaju ljubav, nego nas i vide kao članove svoje porodice.

Izgleda da se psi više oslanjaju na ljude u zadobijanju privrženosti, ljubavi i zaštite, nego na sopstvenu vrstu.

pas_9Najnoviji i najdirektniji dokaz da su psi sasvim posvećeni ljudima dolazi iz nedavnog istraživanja i slikanja psećeg mozga, orijentisanog na procesuiranje mirisa u mozgu. Stručnjaci za životinjsku kogniciju sa Univerziteta Emory dresirali su pse da mirno leže za vreme magnetne rezonance kako bi izmerili njihove neurološke odgovore na mirise pasa i ljudi, i poznatih i nepoznatih.

Psi se kroz svet kreću pomoću nosa, pa je moguće da će uvid u procesuiranje mirisa dati nove dokaze o društvenom ponašanju. Naučnici su otkrili da aroma vlasnika zapravo aktivira “centar za nagrade” u psećem mozgu. Od svih neodoljivih mirisa koje su mogli onjušiti, psi su postavili ljudski miris kao prioritet nad svim ostalim.

Ti rezultati podudaraju se sa još jednim neurološkim istraživanjem pasa koje su sproveli istraživači sa Univerziteta Eotvos Lorand u Budimpešti. Oni su proučavali moždanu aktivnost pasa u odnosu na različite ljudske i pseće zvukove, poput glasova, lajanja, te beznačajnog gunđanja i uzdaha obe vrste. Pre ovog istraživanja nismo imali pojma šta se događa unutar psećeg mozga kada ljudi prave buku.

pas_10Između ostalih iznenađujućih činjenica, istraživanje je pokazalo sličnosti u načinu na koji pas i čovek reaguju na emocionalno obojene glasove i zvukove. Istraživači su dokazali da veseli zvukovi potiču i pozitivno utiču na auditivni korteks u obe vrste.

Ta zajednička osobina govori nam o jedinstvenom komunikacijskom sistemu koji izgrađuje vezu između psa i čoveka. Ukratko – psi ne poprimaju samo naizgled suptilne promene raspoloženja, već su zbog načina na koji su povezani s ljudima fizički osetljiviji i podložniji i za najmanju promenu raspoloženja.na sigurno!

– Vrlo je važno i zanimljivo razumevanje tog alata koji omogućava uspešnu vokalnu komunikaciju između vrsta – izjavio je za Mic Attila Andics, neuronaučnik i autor ovog istraživanja. – Zapravo nam nije bilo potrebno slikanje mozga da bismo videli da komunikacija između pasa i ljudi uspeva, no bez tog slikanja ne bismo razumjeli zašto funkcioniše. Sada zasta počinjemo shvatati zašto.

poljubacBihevioralna istraživanja podupiru nedavna neuronaučna istraživanja. Prema Andicsu, psi ulaze u interakciju s vlasnicima na isti način na koji bebe ulaze u interakciju s roditeljima. Kada su psi prestrašeni ili zabrinuti, trče svom vlasniku, jednako kao i mala deca svojim roditeljima. A to je čist kontrast u odnosu na druge domaće životinje – skamenjene će mačke, kao i konji, pobeći.

Psi su takođe jedina vrsta, osim primata, koja gleda ljude u oči. To je otkrio Andics, zajedno s mnogim drugim kolegama, pre desetak godina kada je proučavao i učio o pripitomljavanju vukova, za koje je smatrao da će mu odati tajnu. Ta posebna značajka, to posebno ponašanje između psa i ljudi zaista je jedinstveno – psi traže kontakt očima od ljudi, ali ne i svojih bioloških roditelja.

– Vezivanje uz vlasnika mnogo više znači psu nego ijednom kućnom ljubimcu – kaže Andics.

Naučnici su ujedno bacili pogled na ljudsko-pseću povezanost i iz drugog ugla. Ispada da i ljudi psu uzvraćaju snažna osećanja ljubavi i privrženosti. U istraživanju objavljenom u časopisu PLOS One, istraživači Opše bolnice Massachusetts merili su aktivnost ljudskog mozga kao odgovor na slike dece i pasa.

giphyUčesnici istraživanja bile su žene koje imaju decu i psa bar dve godine. Obe slike izazvale su aktivnost u regijama mozga povezanih s emocijama, nagradom, pripadanju, vizualizaciji i socijalnim interakcijama. Možemo zaključiti da nas i krznati i malo manje krznati članovi naše porodice jednako vesele.

Ljubitelji pasa par puta su pogrešili u čitanju izraza pasjih lica, npr. pretpostavili su da pognuta glava znači krivicu, emociju koja zahteva višestruku samosvest koju psi verovatno nemaju, saglasni su bihevioralni stručnjaci. Ali u porodici su naši instinkti, što se tiče osećaja naših pasa, najčešće tačni.

Šta psi poručuju onim zabrinutim ili željnim pogledom na onaj njihov setan način, nije uvek jasno. Možemo, međutim, odahnuti imajući na umu da nas naši ljubimci dokazano vole onoliko koliko smo se nadali, možda čak i više.

Iako oni nisu naša deca, oni nas smatraju svojom porodicom. A za nas? Za naš će oni uvek biti naše bebe.

Izvor: zivotinje.rs

_________________________________________________________________________________

SOCIJALNA FOBIJA…

tamoiovde-logo

Socijalna fobija (nekad nazivana i socijalna anksioznost) jedan uobičajen i relativno nov konstrukt u psihopatologiji.

Ovaj poremećaj smo izabrali kao prvi u ovoj seriji, jer je u velikoj meri povezan sa temom o kojoj smo do sad pisali, dakle sa samopouzdanjem. U stvari, ne samo da je usko povezan, već da je potpuno nemoguće sagledavati izvan konteksta samopouzdanja, slike o sebi i funkcionisanju ega. To ćemo objasniti kasnije, prvo da počnemo sa definicijom i objasnimo šta je u stvari socijalna fobija.

boy-835101_640Socijalna fobija se karakteriše intenzivnim strahom od socijalnih situacija – tj. bilo kakvih situacija koje uključuju interakciju i komunikaciju sa drugim ljudima. Veliki strah izaziva i samo razmišljanje o ovakvim situacijama, pogotovo ukoliko bi osoba bila u centru pažnje.

Strah je najviše vezan za ponašanje osobe, kroz koje bi se ona eventualno obrukala ili osramotila pred drugima – strah da će reći nešto neprikladno, da će joj se drugi smejati, da će joj ispasti nešto što drži, da će joj spasti pantalone, da će se saplesti, itd.

Strah postoji i od toga da će kroz ponašanje pokazati da se plaši i da je anksiozna, što bi opet moglo dovesti do toga da je drugi ismevaju. Zamišljanje ovakvih situacija izaziva ogromnu nelagodnost kod osobe; u isto vreme, njoj se čini da postoji velika verovatnoća da se upravo tako nešto desi. Stoga će izbegavati da uopšte ulazi u ovakve situacije, izbegavaće ljude i komunikaciju, tj. bilo kakvu mogućnost da ima interakciju sa drugima. Naravno, samo izlaganje socijalnim situacijama (što se uglavnom dešava ukoliko za nju nema drugog izbora) dovodi do intenzivnog osećaja straha i neprijatnosti.

Ako se pak stvarno desi da se osoba izbruka pred drugima (ili umisli da se izbrukala), može se dogoditi da se anksioznost, usled naglog povećanja intenziteta, razvije u paničan strah, tj. početak paničnog napada. Kada su „primorane“ na interakciju sa ljudima, ove osobe će na sve načine pokušavati da pobegnu iz situacije, ili će na neki drugi način pokušati da smanje „rizik“ od toga da se izblamiraju i budu ismejani.

Ovo može uključivati ćutanje ili minimalno obraćanje drugima, zauzimanje mesta unutar prostorije (ukoliko se interakcija dešava negde unutra) gde će biti najmanje „izložena“ drugim ljudima (npr. stajaće u ćošku tako da smanji mogućnost da joj drugi priđu i započnu razgovor).

Ukoliko neko započne sa njom interakciju, gledaće da na svaki način okonča razgovor što pre (pre nego što se obruka ili je sagovornik ismeje). Strah je intenzivniji ukoliko je više ljudi oko osobe, tj. ako je u grupi – jednostavno postoji više mogućnosti da je neko od njih ismeva i ponizi. Osobe koje imaju socijalnu fobiju ne vole da budu posmatrane, te će se najradije izolovati od pogleda drugih.

Fizički simptomi koji se uobičajeno javljaju kada je osoba izložena stimulusima od kojih se plaši (dakle, kada razgovora sa drugima, ili je posmatrana od drugih, ili je u fokusu pažnje) su crvenilo, znojenje, ubrzan rad srca, drhtanje i mučnina. Sve su to, naravno, fizičke manifestacije intenzivne anksioznosti koja je izazvana radom određenih mentalnih mehanizama, posebno intenzivnim zamišljanjem nelagodnih situacija i projekcijama o nekakvoj „katastrofi“ koja se može dogoditi.

Termin „katastrofa“ je namerno upotrebljen, jer je tu na delu jedan mentalni mehanizam koji spada u domen iracionalnog mišljenja, a koji se u bihevioralnoj psihologiji naziva „katastrofiziranje“. Dakle, osoba ne samo što umišlja gomilu neprijatnih situacija (što spada u domen obsesivnih misli) već preuveličava kako same situacije, tako i njihove posledice. Intenzivan, skoro paralizujući strah nije u proporciji sa stvarnim posledicama situacije – ovakav strah je normalan samo ukoliko se radi o situacijama opasnim po život. Naime, šta god da se desi prilikom socijalne interakcije, uglavnom nije ni blizu opasnosti po život. Osim, možda ako je ta interakcija sa serijskim ubicom. Što je veoma malo verovatno.

Iracionalan i ne-proporcionalan strah ovakve vrste je karakterističan za sve fobije, ne samo za socijalnu fobiju. Ono što je interesantno za stanja ovakve vrste je to osoba na nekom nivou shvata da je strah iracionalan i da se verovatno neće dogoditi to što ona umišlja. Međutim, ona u isto vreme ne može da utiče na taj strah, jer se on skoro automatski javlja prilikom pomisli ili izlaganju datim situacijama.

Zašto se ovo dešava? Za javljanje i nastanak ovog automatskog straha (tj. fobije) psiholozi su predložili različite mehanizme, koji se međusobno prepliću i zavise jedan od drugog (inače, ovi mehanizmi stoje iza svih fobija). Prvo i najrasprostranjenije objašnjenje nastanka fobija je mehanizmom uslovljavanja.

Najprostije rečeno, negativno iskustvo (ili iskustva) koje je osoba imala u jednoj (ili više) socijalnih situacija je delovalo kao okidač za nastanak fobije, jer je bilo vrlo traumatično po osobu. Osoba se tako uslovljava da reaguje strahom na svaku socijalnu situaciju, jer je asocira na prošlu traumatičnu situaciju. Na primer, kada nam neko donosi čokoladu svaki put kada ga vidimo, mi ćemo se svaki put unapred radovati viđanju sa njim. Počećemo i da „gotivimo“ tu osobu i osećamo prijatna osećanja prema njoj. Naime, mi smo sada povezali, asocirali tu osobu, kao i situaciju viđanja sa njom – sa čokoladom, tj. nekim zadovoljstvom i pozitivnim iskustvom. Ta pozitivna iskustva i osećanja se sada prenose na čitavu situaciju i na samu osobu. Isto tako, ali obrnuto, dešava se kod nastanka neprijatnih osećanja, pa na kraju i fobije.

Ako nas je neko ponizio i izblamirao, pa smo se osetili veoma neprijatno i nelagodno, to će učiniti da razvijemo negativna osećanja prema toj osobi i situaciji interakcije sa njom. Ako imamo učestala negativna iskustva prilikom komunikacije sa ljudima, onda ćemo te situacije postepeno povezati sa negativnim osećanjima – osećaćemo se nelagodno kada treba da se nađemo u takvim situacijama.

Ukoliko su ta iskustva bila traumatična, utoliko će pre nastati i strah od tih situacija. Kasnije ćemo svaku sledeću situaciju gledati kao na neku od prošlih i očekivati da se isto desi, jer jednostavno imamo takva iskustva. Istraživanja su pokazala da ljudi koji su okarakterisani kao oni sa socijalnom fobijom, uglavnom imaju negativna iskustva u detinjstvu gde su maltetirani i zlostavljani od strane vršnjaka, imaju prestroge i preterano kritikujuće roditelje, kao i kod onih koji su bili odbačeni i ignorisani od strane roditelja ili vršnjaka.

Ipak, nije dovoljno da nam se samo dešavaju loše stvari i da se stalno blamiramo pa da se stvori fobija. Iako je moguće da jedna situacija značajno utiče na razvoj fobije, ono što je važno naglasiti, to je da je ta situacija najverovatnije delovala samo kao okidač i podstrekač naglijeg razvoja poremećaja, a ne kao jedini i glavni uzrok.

Da bi to bilo moguće, potrebno je da se neprijatna situacija dogodi u tzv. kritičnom periodu razvoja (uglavnom u detinjstvu i u adolescenciji), da osoba već ima generalno nisko ili sniženo samopoštovanje i samopouzdanje, te da ima i „pogodnu“ genetičku konstituciju. Ukoliko osoba „prođe“ detinjstvo i adolescenciju bez ovakvih situacija i ukoliko ima „dobru osnovu“, onda je vrlo mala verovatnoća da se kasnije razvije socijalna fobija. Međutim, ukoliko se te dve stvari poklope, onda je verovatnoća da se javi fobija, a najverovatnije i neki drugi poremećaj, velika.

Nisko samopouzdanje, visok nivo samokriticizma, opterećenost slikom o sebi i emocionalna osetljivost su ključni faktori koji dovode do toga da osoba razvije neadekvatan odnos prema okolini i kasnije reaguje nekim poremećajem. Deca koja su maltretirana i ponižavana od strane vršnjaka, u školi, ili što je najgore, od strane svojih roditelja, imaće lošu sliku o sebi. Kao što smo videli, osobe koje imaju socijalnu fobiju stalno se plaše kako će da ispadnu glupi, ružni, nesposobni, itd. One zamišljaju i uverene su kako će situacija ići tim smerom, kako će ih drugi tako okarakterisati – baš zato jer to u stvari sada misle sami o sebi.

Dakle, može se reći da je socijalna fobija, pored ostalog, upravo ekstremna manifestacija manjka ljubavi i poštovanja i vere u sebe, te negativnih osećanja usmerenih prema sebi, koja se kasnije projektuju na druge. Psihički svet osobe se gradi postepeno i tokom celog života, a kada je temelj neadekvatno izgrađen onda će cela kuća biti nestabilna, pa je dovoljan i blag vetar da je zaljulja, što je u najvećem broju slučajeva, dobra metafora nastanka svih vrsta fobija.

Autor: Vladimir Stanković, dipl.psiholog-master

FELJTON: Psihički poremećaji (1)

Prethodni članak:VI STE UNIKAT I NEMA VAM PREMCA

_________________________________________________________________________________________

AUTORITETI I DRUŠTVO…

tamoiovde-logoKoreni samopouzdanja

U prethodnom tekstu pominjali smo roditeljske stilove kao jedan od najvažnijih faktora koji utiču na razvoj samopouzdanja kod osobe. Ovaj faktor, iako najvažniji i najmoćniji, nije jedini „odgovoran“ za razvijeno tj. nerazvijeno samopouzdanje kod odraslih osoba.

girls-60660_640Pored roditeljstva i porodične situacije, postoji još dosta uticaja na razvoj, ne samo samopouzdanja, već i celokupne ličnosti i životnog stila osobe. Pre nego što nastavimo sa analizom psihičkih faktora samopouzdanja, ovde ćemo spomenuti te uticaje, jer su bitni za nastavak priče.

Tokom razvoja ličnosti, dete prolazi kroz svakojake kontekste i ima različita iskustva sa različitim ljudima sa kojima dolazi u kontakt. Kao što znamo, deca od sedme godine polaze u osnovnu školu, a često se roditelji odluče i da ih šalju u vrtić, tj. predškolsko. Ovde dete provodi veliki deo dana, te je logično da su iskustva u ovim kontekstima veoma važna prilikom analize čovekove psihe.

Od načina interakcije i komunikacije sa osobom koja je glavna u vrtiću (vaspitačem) uveliko će zavisiti i kako će sutra dete formirati sliku o autoritetima i načina interakcije sa njima, što je priprema za školski kontekst. U školi se, naravno, susreće sa učiteljima i nastavnicima, osobama koje su u fokusu detetove pažnje prilikom vremena koje tamo provodi. Interakcija sa ovim osobama je za dete veoma važna, jer od toga zavisi i njegova budućnost – ako ima loš odnos sa učiteljem, uglavnom će imati i lošu ocenu.

Ako je učitelj strog ili prestrog (što sada možemo nazvati „autoritarni učiteljski stil“) i zahteva suviše od deteta, za očekivati je da će se dete osetiti kao nedovoljno dobro i kompetentno da ispuni zadatke. Stoga, ono će doživljavati konstantne poraze na školskom planu, a ovo će doprineti da se slika koju ima o sebi još više degradira.

Sada će gledati na sebe kao na „glupana“, što će značajno doprineti da se oseća loše sa sobom, a možda i kao nekog ko „nije za školu“ što će značajno uticati i na izbor životnog puta. Istraživanja su pokazala da je akademski uspeh (visoke ocene u školi, pohvale i nagrade od strane školskih autoriteta, itd.) jedna od veoma važnih odrednica pozitivne slike koju dete, sutrašnji odrastao čovek, ima o sebi. Ova logika se može primeniti i kada se uzmu u obzir i druge oblasti – sport, zanat, igre, itd. Logično je dakle, da će neko ko je odličan đak ili dobar sportista imati generalno veće samopouzdanje nego onaj ko to nije (pogotovo onaj ko je dobar sportista, jer se nekako u detinjstvu sport više ceni od škole).

Dete koje je izloženo stalnim kritikama će se, naravno, osećati vrlo loše – biti kritikovan je samo po sebi neprijatna situacija. Štaviše, ono što se dešava je da dete, kada je konstantno kritikovano od strane autoriteta u njegovom životu, tj. osoba koje su od neke važnosti u njegovom svetu, prisvaja te kritike i počinje da kritikuje samo sebe.

Ovaj proces se u psihološkoj literaturi naziva „introjekcija“ i mi smo o njemu ranije govorili. Za one koji su propustili da pročitaju tekst u kojem se ovaj termin objašnjava i pominje, ili za one koji ne znaju, introjekcijom se naziva proces kojim se nešto što je spolja prisvaja i „ugrađuje“ u našu mentalnu shemu.

Kada govorimo o kriticizmu, dete koje često biva kritikovano introjektuje tu kritiku u svoj mentalni sistem i onda samo sebi postaje kritizer. U psihoanalitičkoj terminologiji, često se dešava da ovaj introjektovani mehanizam postane trajan deo ličnosti osobe, tj. učestvuje u formiranju tzv. super-ega – dela ličnosti koji zadužen za kontrolisanje celokupnog ponašanja i razmišljanja osobe u odnosu na njenu funkcionalnost u društvu i socijalnom kontekstu.

Ovo je uglavnom „socijalni“ deo ličnosti i funkcioniše u sprezi sa socijalnim konvencijama i on se formira na osnovu interakcije deteta sa autoritetima (introjekcije autoriteta su zapravo glavni mehanizam super-ega), njegovih iskustava sa nagrađivanjem i kažnjavanjem i opštim vaspitanjem. Kao takav, on kasnije predstavlja jedan veoma važan deo ličnosti osobe, koji joj omogućava da adekvatno funkcioniše u društvu.

Upravo ovaj deo ličnosti je najviše odgovoran za nivo samopouzdanja koji će se kasnije razviti kod osobe, a odrediće tok razvoja i mogućnost menjanja tog nivoa. Naime, ukoliko se dete susreće  uglavnom sa kritizerskim, strogim, autoritarnim, hladnim i kažnjavajućim osobama, ono će razviti veoma nisko mišljenje o sebi. Isto tako, kasnije će ono samo sebi postati najveći i najstrožiji sudija, onaj koji sputava, ograničava, zabranjuje, vređa i ponižava (samog sebe).

Osobe koje imaju nisko samopouzdanje ustvari stalno u glavi ponavljaju rečenice i izjave drugih ljudi (kritikujućih autoriteta iz detinjstva) kojima sami sebe, narodski rečeno, „ubijaju u pojam“. Iako tih ljudi i kritika više nema, osoba se jednostavno navikla da je uvek nesposobna, da ništa što ona uradi neće valjati – stoga će često samu sebe sputavati u različitim situacijama, ne dozvoljavajući sebi da se izrazi na pravi način. Dakle, osoba sada ne veruje u sebe i ne dozvoljava sebi da veruje. Zaista teška situacija, ali ne i nerešiva – međutim, o tome ćemo u nekom od sledećih tekstova.

Još jedan važan faktor u razvoju optimalnog nivoa samopouzdanja su vršnjaci, tj. prijatelji, „drugari“, svi „saborci“ sa kojima dete provodi vreme u nekoj od vaspitnih ustanova ili sa kojima se druži u slobodno vreme. Deca koja pođu u školu počinju da obraćaju pažnju i shvataju sličnosti i razlike između sebe i ostalih vršnjaka, te počinju da se porede sa njima. Socijalno poređenje ima veliki uticaj na sliku koju dete formira o sebi. Kako ćemo znati šta mislimo o sebi ako ne znamo šta drugi misle o nama? Ovaj princip funkcionisanja je od krucijalne važnosti pogotovo u detinjstvu i adolescenciji, kada se obrazuje socijalna komponenta ličnosti.

Deca su posebno osetljiva na mišljenje drugih o njima i posebno im je važno šta drugi, pogotovo njihovi vršnjaci, misle o njima. Status deteta u bližem i daljem društvu u ovom periodu može imati presudan značaj u kasnijem vrednovanju sebe. U ovom periodu, neke, da ih tako nazovemo, površnije karakteristike se više uzimaju obzir prilikom vrednovanja drugih – izgled, frizura, marka odeće, porodica i socioekonomski status, „blamaže“ tj. neprijatni događaji, nadimci, itd.

Kako kod dece još nije u potpunosti razvijena ta socijalna komponenta i empatičnost, deca nisu često „fina“ jedna prema drugima.  Dešava se, da se neko ismejava samo zbog većeg broja patika ili zbog pramena kose koji štrči van frizure – čak se i dešava da se neko omalovažava zato što nema para da kupi užinu. Ovakve stvari su skoro nezamislive kod odraslih ljudi, ali kod dece su vrlo uobičajene. Ono što je takođe problem je što deca nisu svesna da su takva ponašanja drugih „detinjasta“ i nezrela, pa ih uzimaju veoma ozbiljno.

Ukoliko je neko ismejavan kao mali ili konstantno maltretiran, to će imati značajan uticaj na njegovu ličnost kasnije, pa čak i na izbor celokupnog životnog puta i kvaliteta života. Poznati su slučajevi ljudi koji nose „ožiljke“ iz mlađih dana, kada su bili zlostavljani od strane vršnjaka, koji nose ogromne negativne posledice po život tih ljudi.

Neko nikada ne preboli neke situacije u detinjstvu, te će čitav život pokušavati da „istera pravdu“ ili vrati „milo za drago“ ljudima, ili će se jednostavno osećati loše sa sobom. Nezadovoljstvo sobom je, kao što smo više puta napomenuli, jedno od najtežih stanja u koje čovek može da zapadne, a sigurno je jedno od najzaslužnijih za razvoj ogromnog broja psihičkih teskoba.

Ljudi koji su okruženi velikim brojem prijatelja od kojih imaju podršku, pogotovo u adolescentnom dobu, će kasnije imati generalno više nivoe samopouzdanja. Ovo je logično, jer ako vas neko konstantno podržava i pokazuje veru u vas, čak i ako ste bazično sniženog samopouzdanja, počećete da verujete sami u sebe.

Takođe, ljudima je seksualnost veoma važan aspekt života, kao i slike o sebi, tj. identiteta. Tako, iskustva u seksualnoj sferi i sa suprotnim polom su od velikog značaja za formiranje samopouzdanja. Samopouzdanje koje se naruši negativnim seksualnim iskustvima se ne naruši samo što se tiče budućih seksualnih iskustava, već se negativan efekat „preliva“ i na opštu sliku o sebi.

Svi ovi faktori u većoj ili manjoj meri utiču na formiranje samopouzdanja osobe. Ista situacija neće isto uticati na sve osobe. Mi se razlikujemo i po genetici i po temperamentu, po iskustvima i po načinu opažanja sveta oko sebe, kao i po mnogim drugim faktorima. Stoga, uticaj i posledice nekih od ovih situacija koje smo pominjali nisu univerzalne i to nije zakon i pravilo.

Ono što je ključno da zapazimo, to je da postoji određena tendencija da određene situacije i iskustva imaju specifične posledice po naš psihički razvoj, te da ih moramo uzeti u obzir prilikom bilo kakve psihološke analize ovog i sličnih fenomena.

Autor: Vladimir Stanković, dipl.psiholog-master

Feljton: Psihologija samopouzdanja (3)

Prethodni članak

________________________________________________________________________________________

BOGATSTVO UNUTRAŠNJEG SVETA ŽIVOTINJA…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

Tajni život šimpanze Santino: i životinje imaju ličnost…

 5189026855_297c66f1ba_mIdemo redom. Fred je agresivniji od Frenka- tokom svađe gura, šutira i udara protivnika. Teri je hrabriji od Tima- u potrazi za hranom nije ga strah da se otisne u novu sredinu, da korača nepoznatim putem, čak i ako na tom putu preti opasnost. Suzi je veoma razdražljiva, prgava i manipulativna. Ovi opisi vam verovatno ne znače mnogo, sve dok ne saznate da su Fred i Frenk pastrmke, Teri i Tim voćne mušice, a Suzi medved.

Još zanimljivosti? Gorile u igri sa drugim gorilama, tačno mogu da prepoznaju kada njihovi saigrači gube interes, te ciljano koriste različite oblike interakcije kako bi zadržali njihovu pažnju. Isto tako, gorile imaju smisao za humor. Primećeno je da gorila gurka štapom prijatelja gorilu, a zatim skreće pogled, kao da on nema ništa sa tim.

Na kraju, značajna vest: majmuni imaju sposobnost da misle o budućnosti! Upoznajte šimpanzu Santina (36), pripadnika švedskog zoološkog vrta Furuvik. Velika lokalna zvezda. Deset godina, Santino je svakog jutra, pre otvaranja zoološkog vrta, sakupljao kamenje kako bi gađao posetioce. Kada bi ponestalo municije, odvaljivao je delove betona. Dešavalo se da i da mu se određeni posetilac posebno ne dopada. Ovakvo spontano i ciljano planiranje budućnosti- koje podseća na naše, ljudsko- odjeknulo je u svetu nauke i pobilo uverenje da životinje žive samo u sadašnjem trenutku. Nameće se mišljenje da šimpanze poseduju unutrašnji svet, koji im omogućava da razmatraju prošle epizode iz svog života i razmišljaju o predstojećim danima, a ipak, žive pod ključem i bravom. Naravno, ne misle sve šimpanze o budućnosti, kao što ni svi ljudi ne umeju da reše integrale. Dovoljno je da znamo da njihov um poseduje takvu sposobnost.

Ukoliko ste pomislili da bi bilo zanimljivo posetiti Santina ako vas put ikada nanese u Švedsku- ipak nećete moći da svedočite ovoj atrakciji. Logično, ukoliko Santino poseduje unutrašnji svet nalik ljudskom, pomislili biste da je sada, u najmanju ruku, u nekoj naučnoj laboratoriji gde se istražuju njegove napredne kognitivne sposobnosti. Ali ne. Majmun koji razjareno baca kamenje na mušterije, nije pogodan za biznis, pa su vlasnici zoološkog vrta odlučili da smanje njegove agresivne tendencije koje su posledica visokog nivoa testosterona (tipične za dominantne mužjake). Rešenje je bilo- kastriranje. Nepovratna operacija. Što je sigurno, sigurno je. Da li je ovo rešenje, iako je u pitanju šimpanza, opravdano?

Prošlo je tačno 20 godina otkada su Piter Singer i Ričard Dokins, projektom The Great Ape, tražili od Ujedinjenih nacija, da se primatima daju ljudska prava. Sve u cilju zaštite primata od eksperimentisanja i mučenja. Akcija je, naravno, propala. A šta smo od tada naučili?

Brojna istraživanja potvrdila su postojanje ličnosti kod životinja, iako su se mnogi naučnici godinama opirali ovoj ideji i smatrali je bespotrebnom antropomorfizacijom (pripisivanje ljudskih osobina životinjama). Svako ko ima kućnog ljubimca ili je nekada posetio zoološki vrt, to već zna. Ličnost je pojam sa kojim smo svi upoznati, čak se smatra da je percepcija ličnosti urođena sposobnost. Definisanje ličnosti u naučnim terminima je ipak nešto drugo, i daleko je od intuitivnog i očiglednog. Istraživanja ličnosti kod životinja se fokusiraju na samo jedan deo, onaj koji je moguće izmeriti, jer životinje ne mogu da nam popunjavaju upitnike i testove ličnosti. U pitanju su bihejvioralne crte- crte ponašanja, ponekad se kaže i temperament. Crte su relativno trajne i opšte osobine, odgovorne za doslednost u ponašanju u različitim situacijama, i čine individualne razlike u ponašanju. Primer crta su društvenost, agresivnost, radoznalost. Relativno trajne znači da ih životinja pokazuje tokom vremena u različitim okruženjima, što ne znači da je UVEK takva, već da je to jedan opšti oblik ponašanja.

8520986866_afc36f76be_nProučavanje individualnih razlika kod životinja započeo je nobelovac Ivan Pavlov, serijom eksperimenata na psima, početkom XX veka. Pavlov je identifikovao 4 osnovna tipa temperamenta kod pasa (Miran, Neobuzdan, Slab i Živahan), u odnosu na način funkcionisanja nervnog sistema. Od tada, crte ličnosti su zapažene i dokazane kod brojnih životinjskih vrsta- majmuna, paukova, repatih vodozemaca, ptica, rakova, hijena, hobotnica, riba.

Činjenica da životinje poseduju ličnost, trebala bi da nas navede da poštujemo druge vrste. Cilj nam svakako nije samo humaniji odnos prema životinjama, već i razumevanje njihovog ponašanja i kognicije. Problem sa kojim se ovde suočavamo jeste interpretativna greška, ili već pomenuti antropomorfizam. Svaki rezultat istraživanja na ovom polju iskrivljujemo u našu korist, jer smo opsednuti idejom da u drugim bićima tražimo sličnost sa nama samima. Možda polazimo od pogrešne pretpostavke da znamo tačno koje su crte inherentno ljudske, čime negiramo mogućnost da ih poseduju i životinje samo zato što pripadaju “nama”. Možda je instrospekcija o sopstvenom funkcionisanju pogrešna, i možda je naše donošenje odluka mnogo jednostavnije nego što nam se čini. Da bismo suštinski razumeli ponašanje životinja, nije dovoljno postaviti pitanje koliko su slični ili različiti od nas. Često mislimo da laskamo životinjama ukoliko im namećemo ljudske karakteristike, a u stvari laskamo sebi kao ljudskoj vrsti. Gubimo sposobnost da cenimo životinje pod njihovim uslovima, i da razumemo neki drugi način postojanja. A i izgleda da bar ličnost nije nešto što nas odvaja od drugih pripadnika životinjskog carstva, već učvršćuje naše biološke veze.

Ako usvojimo i prihvatimo da i životinje imaju bogat unutrašnji svet, manje ćemo da sležemo ramenima na naše bezobzirno uništavanje njihove prirodne sredine, ili u slučaju Santina, da ih bespotrebno izlažemo bolu i patnji, samo da bismo ih prilagodili potrebama svoje “dominantne” vrste.

psihobrlog.wordpress.com

___________________________________________________________________________________________

Divlji slonovi razlikuju ljudske jezike i glasove

Divlji slonovi razlikuju ljudske jezike i mogu da odrede da li je reč o muškom ili ženskom ili dečjem glasu, pokazala je nova studija koju su objavile svetske agencije.

434286_sirotiste07reutersfoto-reuters_f

Dok ljudi proučavaju slonove, i oni takođe proučavaju ljude

Stručnjaci koji su puštali snimke ljudi slonovima u Keniji tvrde da ovu naprednu sposobnost mišljenja druge životinje nisu pokazale. Slonovi zahvaljujući tome mogu da ocene ko predstavlja pretnju, a ko ne.

Rezultati su pokazali da dok ljudi proučavaju slonove, ove pametne životinje takođe proučavaju ljude i to skladište u sećanju, rekla je autorka studije Karen Mekomb.

 „Zaporavo su razvili veliko znanje o ljudima sa kojima dele svoj habitat“, objasnila je Mekomb, profesorka životinjskog ponašanja na Univerzitetu Saseks.

„Pamćenje je ključ. Nekako su morali da izgrade to znanje“, dodala je ona.

444355_elephantskili-amboseli2_f

Nacionalni park „Amoseli“ severno od Kilimadžara

Mekomb i njene kolege radili su u nacionalnom parku Amboseli u Keniji gde na stotine divljih slonova žive sa ljudima, a ponekad se i sukobe zbog manjka vode. Naučnici su koristili snimke Masaija koji su povremeno ubijali slonove posle sukoba oko ispaše i Kamba muškaraca koji nisu tolika pretnja slonovima. Snimci su imali istu frazu na dva jezika: „Pogledaj tamo. Dolazi grupa slonova“.

Na Masai zvuke slonovi su reagovali defanzivno, povlačili su se i okupljali u grupu jer su ih doživljavali kao neprijateljsko ljudsko pleme.

„U stanju su da uoče fine razlike u ljudskim jezicima. Uspeli su da prikupe prilično detaljno znanje a jedini način da to urade je da imaju izuzetno veliki mozak“, rekao je koautor studije Grejem Šenon sa Univerziteta Kolorado.
 Naučnici su potom ponavljali eksperiment sa snimcima Masai muškaraca i žena. Pošto žene retko kada napadaju slonove, oni su reagovali blaže na njihove glasove. Ista stvar se ponovila i sa glasovima dečaka. 

444356_elephantsatamboselinationalparkagainstmountkilimanjaro_f

Razumni poredak: Jaki napred u kolini, a mali i slabi zaštićeni u sredini

I dok ova otkrića pokazuju kolika je inteligencija i sposobnost slonova da se adaptiraju, oni takođe ukazuju i na problem, kaže biolog Džoš Plotnik koji se specijalizovao za slonove.
 „To je istovremeno fascinantno videti koliko su ove životinje fleksibilne ali i tužno jer pokazuje na sve veći konflikt slonova i ljudi“, rekao je on.

Mekomb i Šenon su takođe izveli još jedan eksperiment i izmenili su muške i ženske glasove učinivši da ženski glasovi deluju kao muški snižavanjem tona i rezonance i obrnuto. Takve promene mogu često da prevare i ljude ali ne i slonove koji su i dalje bežali od izmenjenih muških glasova.

Tanjug /blic.rs

___________________________________________________________________________________________

Priredio:Bora*S