MALA CRNA HALJINA…

tamoiovde-logo

Kako se menjao ovaj stilski klasik kroz istoriju

Kad se započne razgovor o modi, retko koji će izostaviti pominjanje možda i najvećeg modnog i stilskog klasika ‒ male crne haljine.

Koko Šanel i ilustracija koja se pojavila u Vogu

Popularna LBD (little black dress) smatra se ključnim komadom koji svaka dama koja drži do stila mora da poseduje. Čuveni Karl Lagerfeld je rekao da niko ne može biti preterano ili nedovoljno sređen kada nosi malu crnu haljinu. Brojni modni dizajneri uključuju ovaj komad odeće kao standardan deo gotovo svake nove kolekcije.

Ništa ne prolazi bez male crne haljine, a evo kako je ona prolazila kroz istoriju.

Prvo pojavljivanje male crne haljine

Poreklo male crne haljine vezuje se za dvadesete godine prošlog veka i dizajnere Koko Šanel i Žana Patua. Priča kaže da su oni pokušavali da osmisle komad odeće koji će ujedno biti i priuštiv i šik. Jednostavno, svetu mode je trebalo nešto što će svaka žena poželeti, ali će, za promenu, moći i da kupi.

Danas mala crna haljina je igranje na sigurno, ali je tada ona bila svojevrsni rizik.

No, bio je to rizik koji se dobrano isplatio. Vreme je pokazalo da je mala crna haljina više od trenda, jer trend umire sa svakom sezonom, dok ona preživljava iz godine u godinu.
Prvobitna mala crna haljina bila je dugačka do listova i ravno sečena. Koko Šanel ju je 1926. godine predstavila ni manje ni više nego u Vogu, modnoj bibliji.

Uredništvo ovog kultnog časopisa nazvalo je malu crnu haljinu Šanelovim fordom. I istina je, ono što je za Fordovu kompaniju bio T model, za kuću Šanel bila je mala crna haljina. Njena jednostavnost i mogućnost da bude prikladna za sve prilike učinili su je normom u svetu mode i stila.

Štaviše, može se reći da je upravo mala crna haljina i doprinela tome da crna bojapostane toliko značajna u svetu mode i siguran način da neko ostavi utisak kao osoba od stila. Ono što je pre male crne haljine bila boja žaljenja, od tada postaje boja elegancije.

Istina, crnina se i danas vezuje za žalost, međutim, to nije nužno i prva asocijacija kada se spomene ova boja, naročito ne u svetu mode.

Mala crna haljina i njena transformacija

U početku, mala crna haljina nije nužno bila tako mala, bar ne za današnje standarde.

Crtež Koko Šanel koji se pojavio u Vogu predstavljao je haljinu srednje dužine koja je čak imala i rukave. Međutim, već sledeće godine rukavi se gube, a haljina dobija elegantniju i izazovniju notu iako je i dalje dugačka. Već nakon dve-tri godine, mala crna haljina počinje da uvodi kombinaciju materijala, pa tako ramena i dekolte prekriva čipka.

Početak tridesetih označiće vrhunac dekadencije za ono vreme, jer haljina biva nikad kraća (seže do kolena), a kroj je osmišljen tako da otkriva ramena i leđa. Međutim, kako to sa trendovima biva, ovakav trend brzo se pretvara u svoju suprotnost. Do 1935. mala crna haljina ne samo da se vraća na staru dužinu nego je i premašuje, pa tako seže do polovine listova ili čak članaka.

Postepeno se u modu vraćaju i rukavi, najpre kratki, da bi potom ravni, dugi rukavi obeležili kraj tridesetih.

Nova decenija donosi i nove promene, pa do tad relativno ravno sečena suknja počinje da dobija volumen. Mala crna haljina sada postaje haljina A kroja, a elegancija počinje da ustupa mesto komforu. Otprilike u drugoj polovini četrdesetih, Šanelu se pridružuje druga vodeća modna kuća koja je dosta uticala na status koji danas ima mala crna haljina.

Radi se, naravno, o modnoj kući Dior.

S istorijske tačke gledišta, mala crna haljina nekako je uvek oslikavala duh civilizacije. Nakon Drugog svetskog rata, društvo počinje da se opušta, zabave i društveni događaji dobijaju na važnosti, a takvo raspoloženje u društvu je plodno za modne dizajnere. Tako mala crna haljina počinje da se pretvara u komad koji se graniči sa umetničkim, za razliku od ranijih godina kada su je više smatrali uniformom.

„Novi izgled‟ male crne haljine

Ovu kompletnu struju pokrenula je modna kuća Dior koja je predstavila tada popularni „novi izgled.‟ Ukratko, malu crnu haljinu odlikovao je uzak struk i široka suknja sa puno volumena, dok je najpopularniji gornji deo ličio na košulju kratkih rukava sa jednim redom dugmadi.

Dizajneri od tog trenutka počinju da se igraju krojem, i tokom pedesetih gotovo da je nemoguće definisati neki generalni stil male crne haljine. U čitavoj istoriji mode, ovo je možda i najuzbudljiviji period kada je mala crna haljina u pitanju, jer su neki od kultnih krojeva nastali upravo u ovoj dekadi. Redom svi poznatiji krojevi pripadaju Dioru, i sve ih odlikuje uzak struk i suknja do listova, ili polovine listova.

Tokom godina koje su usledile, mala crna haljina će doživeti brojne transformacije, a dužina i kroj menjaće se gotovo iz sezone u sezonu. Još kada se šezdesetiih pojavila mini-suknja, mala crna haljina dobila je potpuno novu, zabavniju dimenziju. Od tada, pa do danas, mala crna haljina nije abdicirala sa trona koji čvrsto drži kao kraljica stila i elegancije.

Štaviše, ova tekovina mode uspela je da se uklopi u različite modne i muzičke pokrete, pa su je jednako kombinovali sa pank frizurama, martinkama, različitim čizmama, ili je dekonstruisali za potrebe grandž pokreta.

Kako bilo, mala crna haljina uspela je da se prevede na svačiji stilski jezik.

Mala crna haljina u popularnoj kulturi

Kada se pojavila dvadesetih godina prošlog veka, mala crna haljina postala je gotovo neodvojivi deo popularne kulture. Neko bi rekao da to tako biva kada vas svetu predstavi jedna veličina kakva je Vog.

Možda se prvi upliv male crne haljine u vode popularne kulture desio u crtaću o Beti Bup. Iako ovu animiranu junakinju danas prepoznajemo po njenoj crvenoj haljinici, u originalnom crtaću, haljina je bila crna. Izvesno je da je haljina bila crna jer tada nije bilo televizije u boji, ali je, tehnički, ovo bilo jedno od prvih pojavljivanja male crne haljine na televiziji.

Merilin Monro naročito je volela da nosi malu crnu haljinu (film Džungla na asfaltu)

Nakon Drugog svetskog rata, a naročito tokom pedesetih, mala crna haljina bila je prvi izbor poznatih glumica i fatalnih žena Holivuda, kakva je, na primer bila Merilin Monro.

No, iako ju je popularizovao Holivud, mala crna haljina je remek-delo francuske mode, pa su je tako nosile i velikanke francuske kulture kakva je, na primer, Edit Pjaf koja je tokom svoje duge karijere gotovo uvek nastupala u elegantnoj maloj crnoj haljini. Kasnijih godina, malu crnu haljinu nosile su i Brižit Bardo i mnogo druge dive francuskog glumišta.

Odri Hepbern u „Doručku kod Tifanija“, Izvor: Trailer screenshot – Breakfast at Tiffany’s trailer, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=16292840

No, da se vratimo Holivudu ‒ 1961. godine stupa na scenu još jedna kultna inkarnacija male crne haljine. Te godine izlazi Doručak kod Tifanija u kome Odri Hepbern paradira u haljini koju je dizajnirao Hubert de Živanši. Pored nje, ikone koje su inspirisale dizajnere da stvaraju nove verzije male crne haljine 60-ih bile su i Džeki Kenedi i Sofija Loren.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, mala crna haljina proslavlja se i u svetu rokenrola, a popularizuju je dive poput Debi Hari.

Ukoliko vam se čini da je Šanelovo čedo tokom godina odlutalo u ruke drugih dizajnera, ne varate se. Jednostavno, čitava modna kuća Šanel počela je da gubi svoj sjaj koji je imala u vreme Koko Šanel, pa ni ne čudi da se onda nisu znatno isticali u kreiranju male crne haljine. To naravno ne znači da ona nije bila deo njihovoh kolekcija, ali, naprosto, Šanel više nije izbacivao ništa toliko dobro da bi parirao drugim modnim kućama.

No, to se kolo okreće osamdesetih kada na čelo ove kuće stupa perspektivni Karl Lagerfeld, koji je preporodio modnu kuću Šanel, a u tome mu je pomogla i mala crna haljina koju on predstavlja kao stub elegancije. U njegovim kolekcijama mala crna haljina prelazi u sferu visoke mode i pojavljuje se u brojnim varijacijama.

No, i pored toga, popularnost ove haljine će blago uminuti, jer je crna boja za osamdesete bila previše mirna i ukroćena, što ne čudi za jednu epohu koja se odlikovala ekscesom u svakom pogledu. Opet, tako karakteristično za svet mode, ovaj trend smenjuje njegova potpuna suprotnost, a sa minimalizmom devedesetih i mala crna haljina ponovo stupa na scenu.

I ovoga puta zaista mislimo mala. Simbol ove dekade je haljina koju je često nosila Poš Spajs, tj. Viktorija Bekam u danima kada je nastupala sa Spajsicama. Njena haljina bila je ekstremno kratka i imala je tanke bretele.

Gotovo da nema popularne dame koja nije ponela malu crnu haljinu makar jednom, a često su je koristile kako bi prenele svetu neku poruku.

Tako je, Lejdi Di, nakon što se razvela od princa Čarlsa, za svoju „osvetničku haljinu‟ (kako su je mediji prozvali) odabrala upravo riskantnu malu crnu haljinu. Zanimljivo je da se radi o istoj maloj crnoj haljini koju je nosila na prvom pojavljivanju nakon što se verila sa princom Čarlsom; upravo onoj haljini koja je do te mere uzburkala britansku javnost, da se čitava ujdurma graničila sa skandalom u britanskoj štampi.

Mala crna haljina pokazala se i kao toliko moćno oružje da je mogla i da promeni nečiji život. Naime, brojni modni kritičari (pola u šali, a pola u zbilji) kažu da je mala crna haljina koju potpisuje Versaće, a u kojoj se Elizabet Herli pojavila na premijeri filma Četiri venčanja i sahrana ono što je ovu glumicu lansiralo u svet filma i popularnih ličnosti.

No, kada je konkretno o modi reč, koliko je mala crna haljina stilski klasik i od kolikog je značaja za istoriju mode govori i činjenica da je čuveni Andre Leon Tali 2012. posvetio izložbu ovom modnom komadu u Američkom muzeju umetnosti u Savani, na osnovu koje je objavio i knjigu Mala crna haljina u kojoj se predstavljen dug istorijski put do klasika kakav je danas.

 Slađa Stamenković

Izvor: kultivisise.rs

_____________________________________________________________

 

ČUDA FRUŠKE GORE…

tamoiovde-logo

ČUDA FRUŠKE GORE: Grgeteg – oaza mira i blagoslova duže od pola milenijuma

Manastir Grgeteg smešten je na mirnim obroncima Fruške gore, ušuškan u zagrljaj ove planine, kako jedno ovakvo kulturno blago i zaslužuje.

Naime, manastir Grgeteg je od Iriga udaljen svega 9 kilometara, od Novog Sada tridesetak, dok je od Beograda udaljen 72 kilometra, a do njega se pristiže lokalnim putem R130, od Iriga ka Grgetegu.

Prema legendi, ovu baroknu građevinu je osnovao despot Vuk Grgurević, poznatiji kao Zmaj Ognjeni Vuk, kako bi u manastir Grgeteg smestio svog slepog oca Grgura Brankovića, kasnije hilandarskog monaha Germana.

Veruje se da je manastir podignut izmežu 1459. i 1521. godine, negde nakon pada Despotovine, a neposredno pre no što su Turci osvojili Srem. Ipak, tačna godina ostaće misterija.

Tokom svoje istorije manastir Grgeteg je vrlo često bio pribežište za kaluđere koji su pod naletom Turaka bežali iz Srbije.

Tako je manastir Grgeteg 1739. godine primio bratstvo manastira Slanci. U ovaj manastir su takođe sklanjane i vredne relikvije pa su iste godine iz pridvorne kapele beogradske mitropolije u Grgeteg  prenete i njihove prestone ikone. Manastir nije uspevao da ostane netaknut tokom vekova.

Za vreme tursko – austrijskog rata 1683-1699. godine, manastir su zapalili Turci 1688. godine, posle čega biva napušten.

Kada je 1691. godine odlukom austrijskog cara Lepoloda, poklonjen Isaiji Đakoviću, počinje njegova obnova. Manastir se ponovo naseljava i obnavlja crkva i konaci. Crkva koju je sagradio Isaija Đaković bila je od kamena, sa dva kubeta. Pod je bio popločan opekama,a zidovi okrečeni. Zna se da je postojao ikonostas, koji nije sačuvan i ne zna se kako je izgledao.

U nekim spisima se pominju ikone tog prvog ikonostasa kao “proste molerie”, što dovodi do zaključka da su bile jednostavne i male umetničke vrednosti. 1744. godine Jakov Orfelin izrađuje nov ikonostas koji je na sebi imao 85 ikona, a danas su od njega ostale samo 2 ikone i to prestone ikone sv. Nikole i sv. Jovana (rađene na drvetu). Pretpostavlja se da je očuvanje ovog ikonostasa bilo nemoguće zbog toga što je bio rađena na zidanoj podlozi.

Za današji izgled manastira Grgeteg zaslužan je arhimandrit  Ilarion Ruvarac, poznati istoričar, koji je započeo restauraciju manastira 1899. godine.

Tada je urađen i treći ikonostas od osnivanja crkve, koji je sa umetničke strane i najvredniji, jer ga je živopisao akademski slikar Uroš Predić. Živopisanje je trajalo 2 godine od 1902-1904. godine. Na ovom ikonostasu se nalazi 21 ikona.

Stare sačuvane drvene prestone ikone koje su do tada bile u nivoucarskih dveri, Predić je nasuprot dotadašnjem običaju postavio iznad carskih dveri. Pored toga Predić je oslikao samo dva najvažnija događaja  Rođenje i Vaskrsenje Hristovo. Unutrašnjost crkve nije živopisana, ali je kompletna unutrašnjost crkve ukrašena mnogobrojnim floralnim ukrasima. Ikonostas je sagrađen odkombinacije mermera, gipsa i kovanog gvožđa, tako da je drvo veoma malo zastupljeno ( carske i sporedne dveri).

U središtu ikonostasa nalazi se velika ikona na kojoj je prikazana Tajna večera sa Isusom u sredini čiji lik apsolutno dominira. Prestonih ikona ima ukupno 4 (sv. Nikola, Bogorodica, Isus, Jovan Krstitelj) i one se nalaze u drugoj zoni (u prvoj nema ikona – izuzev na carskim dverima). U gornjoj zoni nalazi se velika ikona Svetog Trojstva, a sa strane Hristovo vaskrsenje i Hristovo rođenje. Na vrhu ikonostasa je veliki krst sa raspećem, a oko njega su dve manje ikone.  Manastir Grgeteg nije imao mnogo dragocenosti, ali je njihova vrednost bila veoma velika.

Pred II svetski rat u njemu se nalazio epitrahilj kojeg je radila Jelena Crnojević (1533. godine) od crvene svile. On se danas nalazi umuzeju Pravoslavne crkve u Beogradu. Vez na njemu je goblenski rad rađen više svilom nego metalnom žicom (kod ostalih epitrahilja na Fruškoj gori je obratno).

Na epitrahilju su izvezeni Deisis i apostoli. Čini se da je vezilja pokušala da upotrebom raznih boja imitira boje zografa na ikoni. Obnova crkve je urađena po projektima zagrebačkog arhitekte Hermana Bolea. Svečano osvećenje manastira je obavljeno 10. juna 1901. godine. Na osvećenju su prisustvovala velika imena tog vremena mitropolit Georgije Branković , Antonije Hadzić, pesnik Laza Kostić, bački episkop Mitrofan (Šević, 1900-18 ), nastojatelji svih fruškogorskih manastira i mnogi drugi. Arhimandrit Ilarion Ruvaracnakon ovog svečanog osvećenja nije još dugo živeo i umire 1905. godine.

Njegov grob (sa skromnim spomenikom) danas se nalazi na brežuljku iznad manastira.  Tokom II svetskog rada ovaj manastir je doživeo velika i teška oštećenja. Najveću štetu pretrpeo je zvonik koji je srušen do temelja. Zbog toga je novi otvoreni zvonik postavljen pod starim borovima, koji je bio u funkciji sve do 2002. godine, kada je obnovljen stari.

Obnova manastira počela je 1953.godine. Manastir se obnavlja postepeno pa su tako 1988. godine izvršeni konzervatorsko-restauratorski radovi. Obnovom manastirskog hrama, započetom 1987, crkva je građevinski sanirana, a dekoracija u njoj rekonstruisana.  Tokom 1994. su obnovljeni i manastirski konaci.

Danas, nakon više od 500 godina, Grgeteg i dalje odoleva zubu vremena, stasit, blistav i ponosan. Svojom lepotom oduzima dah, a svojom bogatom istorijom pomuti um mnogobrojnim turistima i posetiocima.

Ipak, njegova namena se za pola milenijuma nije promenila: tu je da pruži utočište i mir svakome kome je ono potrebno.

Deo teksta preuzet sa:http://www.ajmonegde.com/

Izvor: sremskevesti.rs


DAN KOJI JE PROMENIO SVET- „BEATLES“…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________

Pre 50 godina „Bitlsi“ prvi put stigli u Ameriku, a dočekalo ih 4.000 histeričnih tinejdžera

spek-bitlsi_620x0KAŽU da svet ne može da se promeni za dan.

Ali, tog 7. februara 1964. godine, svet se promenio!

Pre pola veka letom 101 „Pan amerikena“ liverpulski čupavci „Bitlsi“ sleteli su u 13.20 na njujorški aerodrom „DžFK“, gde ih je dočekalo 4.000 histeričnih tinejdžera, 200 novinara i više od 100 policajaca. Terminali su bili načičkani mladim ljudima koji su uzbuđeno plakali i vrištali, a Tom Volf, koji je pratio ovaj događaj za „Herald tribjun“, primetio je da su neke devojke pokušale da se bace preko potpornog zida.

– Imao sam osećaj kao da ogromna hobotnica svojim pipcima grabi avion i uvlači nas u Njujork – prokomentarisao je bubnjar Ringo Star u dokumentarcu „Antologija Bitlsa“. – Nismo mogli da verujemo šta se dešava. Sedeli smo u automobilima, pod jakom policijskom pratnjom i zapanjeno posmatrali kako se tinejdžerke tiskaju okolo i bacaju na kola.

Džon Lenon, Pol Makartni, Džordž Harison i Ringo Star su zvuk američkog rokenrola prilagodili svom stilu i uspeli da stvore jedinstvenu muziku. U Ameriku su stigli 77 dana posle ubistva predsednika Kenedija, dok je zemljom i dalje vladala opipljiva depresija, a zabrinutost zbog rata u Vijetnamu rasla. Svojim talentom, šarmom i energijom, „Bitlsi“ su to promenili. Odmah po sletanju, na aerodromu su održali i prvu američku konferenciju za štampu, koja je bila prilično haotična, budući da je buka u prostoriji bila tolika da su se jedva mogli čuti pitanja i odgovori. Evo kako je to, otprilike, izgledalo.

Novinar: Hoćete li nešto da nam otpevate?

Džon Lenon: Ne, prvo tražimo pare!

Novinar: Koliko novca mislite da iznesete iz SAD?

Džon Lenon: Oko pola krune.

Ringo Star: 10 dolara!

Novinar: Hoćete li se ošišati dok ste ovde?

Džordž Harison: Ja sam se juče šišao!

Ringo Star: Istina, trebalo je da ga vidite prekjuče.

Novinar: Šta mislite o Betovenu?

Ringo Star: Odličan je, naročito tekstovi njegovih pesama. 

spek-bitlsi-u-tekstDva dana kasnije, 9. februara, „Bitlsi“ su prvi put nastupili u Americi, u čuvenom šou programu Eda Salivena.

Mada je pozorište „Maksin Eliot“ na Brodveju, odakle je emitovan šou, imao samo 700 mesta, organizatorima je stiglo čak 50.000 zahteva za ulaznice.

„Bitlsi“ su uživo otpevali pet pesama, među kojima i „I njant to hold your hand“, „She loves you“, i standard „Til there njas you“. Šou je pratilo 73 miliona Amerikanaca, odnosno polovina domaćinstava koja su tada posedovala TV aparat. Tehničari koji su radili šou rekli su da je te večeri nastao takozvani „snimak publike“. Naime, tinejdžerke su toliko bile histerične i bučne, da je jedna kamera sve vreme bila uperena u njih i pratila reakcije. Vrištanje za pop zvezdama nije bilo novina u to vreme. Frenku Sinatri se to desilo decenijama ranije, baš kao i Elvisu Prisliju, deset godina pre dolaska „Bitlsa“ u SAD.

Ali nikada se u američkoj istoriji nije dogodilo da toliko mladih ljudi izbezumljeno vrišti u istom trenutku.

Prvi američki koncert „Bitlsi“ su održali 11. februara u vašingtonskom „Koloseumu“, a 12. i 13. februara nastupali su u njujorškom „Karnegi holu“. U rodnu Englesku vratili su se 22. februara, da bi u avgustu 1964. opet došli u Ameriku na turneju.

Jedini su na planeti koji su osvojili ceo svet, bez ijednog ispaljenog metka.

ZID NA AUKCIJI

PLASTIČNI komad scenske kulise, dimenzija 1,2 sa 0,6 metara, koji su „Bitlsi“ potpisali tokom njihovog istorijskog nastupa kod Eda Salivena, biće ponuđen na aukciji 26. aprila u Njujorku i očekuje se da dostigne cenu od 800.000 do čak milion dolara! Osim autograma, na komadu plastičnog zida nalaze se i karikature Džona, Pola, Džordža i Ringa. Dosad su najveću cenu dostigli ručno oslikan „rols-rojs fantom 5“ Džona Lenona, koji je prodat 1985. na aukciji za 2,23 miliona dolara i rukom ispisan tekst pesme „Sve što ti treba je ljubav“ prodat 2005. za 1,25 miliona dolara.

V. M. P. |novosti.rs

___________________________________________________________________________________________

___________________________________________________________________________________________

CNN priprema dokumentarnu seriju “Šezdesete”

tv cnn sezdesete 1_620x0Desetodelna dokumentarna serija, čiji je izvršni producent oskarovac Tom Henks, baviće se, po mišljenju mnogih, najznačajnijom dekadom 20. veka.

NA Nacionalnoj geografiji smo gledali “Osamdesete”, serijal o događajima i ljudima koji su obeležili tu deceniju, u pripremi su i “Devedesete”, a kakve su bile šezdesete, saznaćemo zahvaljujući Si-En-Enu.

Desetodelna dokumentarna serija, čiji je izvršni producent oskarovac Tom Henks, baviće se, po mišljenju mnogih, najznačajnijom dekadom 20. veka.

Šezdesete su bile neverovatan period koji su obeležile kulturne i globalne promene – podseća Džef Cuker, predsednik Si-En-Ena. – Bile su to godine antiratnih protesta, ljudskih prava, “Bitlsa”, inovativne tehnologije i politike. Veoma smo zadovoljni što ćemo, u saradnji s Tomom Henksom, predstaviti ovu specijalnu seriju našoj publici.

Emitovanje počinje u novembru, specijalom “Ubistvo Džona Kenedija” kojim će se obeležiti pola veka od smrti najvoljenijeg američkog predsednika. Prva epizoda baviće se zaključcima Vorenove komisije koja je istraživala atentat na Kenedija, ali i uticajem ovog događaja na Ameriku i njenu politiku.

Nakon toga sledi pauza do aprila kada se serija vraća na program s temama poput droge, rokenrola i “slobodne ljubavi”.

Osim korišćenja starih snimaka (iz javnih i privatnih arhiva), slikanju šezdesetih doprineće i intervjui s istoričarima poput Dejvida Mekulofa i javnim ličnostima, poput voditelja vesti Dena Radera i Roberta Meknila (on je pratio posetu predsednika Dalasu tokom koje je Kenedi i ubijen).

V.N. |06. oktobar 2013./ novosti.rs

___________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S