DEŠAVANJE IZJAVE LJUBAVI…

tamoiovde-logo

Neuspeh

Ilija Sergejič Peplov i žena mu Kleopatra Petrovna stajali su kod vrata pa su žudno i željno osluškivali. Tamo iza vrata, u maloj sali, dešavala se, po svoj prilici, izjava ljubavi, a izjavljivali je njihova kći Natašenjka i učitelj građanske škole Ščupkin.

Foto ilustracija: Bora*S

Trza! – šaputao je Peplov, drhteći od nestrpljenja i tarući ruke. – Pazi sad, Petrovna, čim počnu da govore o osećanjima, odmah ikonu sa zida skidaj pa ćemo ući da ih blagoslovimo…

Zateći ćemo ih na samom delu… A blagoslov sa ikonom je svet i nenarušiv… Posle nam ne umače, pa makar nas i sudu tužio.

A tamo, iza vrata, vodio se ovakav razgovor:

Ostavite vi vaš karakter – govorio je Ščupkin, paleći šibicu o svoje karirane pantalone. – Nikakavih pisama ja vama pisao nisam!

Gle’te, molim vas! Mislite ja ne poznajem vaš rukopis! – kikotala se devojka, afektirano i potcikujući i svaki čas pogledajući u ogledalo. – Odmah sam poznala! I kako ste čudni! Vajni nastavnik krasnopisa, a pišete svračijim nogama! Pa kakav ste vi nastavnik pisanja, kad vi sami rđavo pišete?

Hm!… To ništa ne znači. U krasnopisu nije glavno rukopis, glavno je da se učenik ne zaboravlja. Nekog lenjirom po glavi mlatnem, nekog isteram da kleči… A i šta mi je opet rukopis! Ništavna stvar! Nekrasov je pisac bio, a sramota te pogledati kako je taj čovek pisao. U celokupnim delima iznesen je njegov rukopis.

Znam, al ono je Nekrasov, a ovo ste vi… (uzdah). Ja bih za pisca sa zadovoljstvom pošla. On bi mi stalno pesme za uspomenu pisao!

Pa pesme vam i ja mogu pisati, ako želite.

A o čemu vi možete pisati?

O ljubavi… o osećanjima… o vašim očima… Pamet da vam se pomeri kad pročitate… Kao kiša ćete plakati! A ako vam napišem poetične stihove, onda ćete mi, valjda, dozvoliti ručicu da vam poljubim?

Vrlo važno!… Možete ako ćete i sad da poljubite.

Ščupkin podskoči pa, izbečivši oči, prionu uz punačku ručicu koja je mirisala na sapun od jaja.

Skidaj ikonu – užurba se Peplov, munuvši rukom svoju ženu, pobledeo od uzbuđenja i zakopčavajući se.
Pa ni sekunde ne oklevajući, Peplov širom otvori vrata.

Deco… – promrmlja on, dižući ruke put neba i plačljivo žmirkajući. – Gospod će vas blagosloviti, deco moja… Živite… plodite se… množite se…

I… i ja vas blagosiljam… – prozbori majka, plačući od sreće. – Srećni bili, mili moji! O, ta vi mi jedino moje blago oduzimate! – obrati se ona Ščupkinu. – Pa volite moju kćer, čuvajte mi je…

Ščupkin zinu od iznenađenja i straha. Ulazak roditelja bio je tako iznenadan i smeo da nije mogao ni reči da progovori.
Ukebaše me! Sputaše me! – pomisli on, sav pretrnuo od straha. – Klopka se sklopila. Iz te kože nikud!
I on pokorno podmetnu glavu kao da bi da kaže: „Evo, uzmite je – pobeđen sam!“

Bla… blagosiljam… – nastavi tata, pa se i on zaplaka. – Natašenjka, dete moje… stani tu do njega… Daj ikonu, Petrovna…

Ali tu roditelj najednom prestade da plače, a lice mu se sve iskrivi od besa.

Krljo jedna! – reče on ženi ljutito. – Glupa glavo! Kakva ti je to ikona?
Ej, naopako i u zao čas!
Šta se desilo?

Nastavnik krasnopisa bojažljivo dižeoči i vide da je spasen: onako u žurbi mamica je zgrabila sa zida, umesto ikone, portret pisca Lažečnjikova. Starac Peplov i njegova supruga Kleopatra Petrovna, sa portretom u rukama, stajahu zbunjeni, ne znajući šta da rade i šta da kažu.

Nastavnik krasnopisa iskoristi zabunu pa – strugnu…

Anton Pavlovič Čehov


 

PREPOZNAVANJE POZNATOG…

tamoiovde-logo

Savršenstvo vatre

Znam da ja nisam u svemu samo čovek.
I sad sam upotrebljen tek uz put.
Nevolja je u tome što ne znam da prepoznam
Gde sam udešen tako neverovatno nesrećno
Da upetljavam sebe u pretakanje večnosti u večnost

Foto ilustracija Bora*S

I svemu pristajem da sam posuda,
Da sam ram koji obmanjuju da je ikona,
Da sam ikona koju varaju da je boja
Da sam boja kojoj pretskazuju da je smisao,
I da sam smisao koji, na kraju ne zna šta je.
Da li ste odgonetnuli to volšebno, to složeno,
Što nazivamo u sebi: prepoznavanje poznatog?

Ako te uprlja blato i otruje gorčina
Oni to sigurno čine iz njima časnih pobuda.
Moralni zakon vode je:da udavi.
A vatre : da sagori sve što joj je u zagraljaju.
Blatu je umetnost da blati. Gorčini da je žešća.
Oni u tome vide čistotu dobrih običaja.
Sve ima svoj stvaralački sjaj i krepost.
Sve ima etiku sopstvene prirode.
Tvoje je s kim si, kud prolaziš i šta gutaš,
I zato, sve što ti je strano posmatraj
Blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje,
Jer i tvoje je delanje za nekog nasilje i bol.


Miroslav Antić


Napomena: Naslov objave nije i naslov ove pesme.


 

VASILISA I MONAH…

tamoiovde-logo

Kad se iznenada pojavi pred putnikom, ukriven šumskom sklopu, mali manastir obraduje čovjeka toplom ciglenom bojom svojih krovova i niskih kubeta opkoljenih raskošnim orašjem. Sve je tu u običnim ljudskim srazmjerama, izraslo iz duše skromnog majstora neimara, dostupno i seljaku argatu, čiji orah, posađen za spas duše i na uveselenije poklonicima, već odavna nadrasta pozlaćene krstove svetinje. Svoji smo, dakle, i nećemo se zamjeriti, ako neko nekog slučajno pokrije svojom sjenkom.

d0b1d180d0b0d0bdd0bad0be-d19bd0bed0bfd0b8d19b

„Невеста Господня“, autori Irina i Valerij Nagij

Tako je spolja, a već unutra, u tijesnoj manastirskoj crkvi, odozgo iz kupole, gleda te, ozbiljan i vječno budan, vizantijski Isus Pantokrator. E, sad mi reci, zašto li je on, dan i noć, zapeo da brine za naš spas, kad se i mi sami nismo baš naročito oko toga pretrgli? Zato li, valjda, posjetioci rijetko i dižu pogled put njegova lika, a kad kraj kraju dođe, nije baš ni pristojno u svetom hramu zijevati uvis kao kokoš kad vodu pije.

S ikonostasa i okolnih zidova potamnjeli sveci, tmurni i ćutljivi, osluškuju korake rijetkih posjetilaca. Oguglali kroz vjekove na sva čuda, oni više nit se boje, nit se raduju čemu. Davno su pomrli blaženi ktitori, osiromašili i razbjegli se priložnici svjatago hrama sego, a hristoljubivo je vojinstvo izginulo u bitkama protiv nevjernih agarjana. Ćuti, dakle, rabe božji, i trpi iskušenja kao pravedni Jov. Evo, ipak smo dočekali da zamre laki topot tatarske konjice i zveckanje krive dimiskije. Šta li nam se sprema u neizvjesnoj budućnosti?

Otac Simeon, prosijed i otežao kaluđer, već desetinama godina čuva opustjelu i zapuštenu svetu obitelj. Pomaže mu Zrikan, potrkuša, zvonar, a po nevolji i kuvar, mutav poput ovce. Čim prvi suton, Zrile već pobode nos u svoj kožuh i zahrče, a otac Simeon ostane sam u konaku da svodi zamršene račune od ovoga i onoga svijeta.

Minulih godina, dešavalo se, doluta u manastir onemoćao kaluđer. Dođe tu da umre, pa za dugih večeri, slabašnim glasom, priča domaćinu svoje zlehudo posno žitije, sve dokle ga tako, zagledana u prošlost, iznenada ne pozove Gospod. Onda se priča prekine, a otac Simeon, još mnogi suton kasnije, dočeka sjedeći na niskoj kamenoj ogradi tijesna manastirskog groblja. Ćuti on, ćuti samohrani gost potukač pod svježom humkom, a kad jednog dana ipak postane jasno da se nedovršena priča neće nastaviti, otac Simeon kreće spora koraka natrag u manastir. Zaputi se svojoj postojanoj utješiteljici, bezimenoj svetoj carici, koja ga tolike godine mimo gleda sa drvene ikone ispod niska crkvenog svoda.

— Presveta carice, zaštitnice, opet ostadosmo sami… Opet sami.

Ne govori joj o smrti svoga gosta, ona stoji, uzvišena i vječna, iznad svega toga. On joj se, u stvari, pomalo i pravda što je koji dan bila zanemarena, a sad, evo, opet smo sami, svoji i više nema nikog da ometa i kvari naše, tmurno usamljeničko drugovanje.

Prošlo je već nekoliko desetina godina od onoga dana kad je otac Simeon prvi put kročio preko praga ovog manastira, i prvi put se, licem u lice, susreo s posvećenom vladarkom s prastare ikone.

Bila je to jedna od onih, po grčkim uzorima rađenih, vasilisa, svetih carica, likom i stasom kao djevojčica, s kraljevskom krunom u zlatotkanoj odeždi. Videći je prvi put, mladi monah sažaljivo je uzdahnuo:

— A šta ćeš ti ovdje, jado moja, u ovoj našoj tami i divljini?

Požalio je tanjušnu krhku caricu i već prvom prilikom nabavio malo srebrno kandioce i upalio ga pred njenom ikonom. Otada je taj skromni žižak u crvenoj čašici redovno opsluživan, postojano svijetlio pred licem posvećene vasilise, toliko različite od ostalih strogih i mrkih svetitelja, čak i od zabrinute Bogomajke, nagnute nad golišavim mladencem.

Jedne večeri, vraćajući se kasno s nekog seoskog pogreba, kaljav, prozebao i malo pripit, otac Simeon obradova se vjernom žišku u tami, priđe ikoni i prozuklo upita:

— Bdiješ li, zlatolika, a? A ja, nedostojni, vidiš li kakav izlazim pred tvoje časno lice. Nevolja, velika nevolja, carice moja, vladarko.

Otada, redovno, kad god bi se vraćao odakle iz okolnih sela, s kakvog obreda ili svetkovine, tamni monah pokajnički je prilazio svojoj vasilisi i, malčice se povodeći, tmurno se žalio:

— Znam, presvjetla, opet ćeš okrenuti svoje lice od mene, mnogogrješnog raba tvojego. Na rakiještinu bazdim, na bijeli luk i takav se, evo, usuđujem da iziđem preda te. Praštaj, sveta carice, i pomeni me u molitvama svojim.

Odlazio je zatim u svoju mirnu ćeliju i tamo u zaupokojenoj tišini prestarjela konaka, polako zaboravljao sve napore, tegobe i pogubnu gungulu mirjanskog svjetovnog života. Na koncu, u razdvoju jave i sna, ostajao mu je u zamrloj svijesti samo onaj maleni žižak i nad njim sveta carica, neizmjenljiva vječita u svojoj čistoj neuništivoj ljepoti. Takva je ulazila u njegov san, blaga nezlobiva gospodarica, koja ne pamti i nigdje ne bilježi njegova ovozemaljska pregrešenija, voljnaja i nevoljnaja.

Jednog dana mirni manastir ispuni se nesvakodnenom larmom i trkom. Došli su istoričari umjetnosti, konzervatori i zaštitnici starina. Sve su znali, sve vidjeli kao na dlanu, čak i ono što se krilo pod naslagama počađala maltera. Oko zlatolike carice zagraja vašarski bučna gomila

— Ovo apsolutno mora na centralnu nacionalnu izložbu. Vidite li vi ovaj rad, ovaj čisti i profinjeni likovni izraz.

Otac Simeon se pobuni sa žestinom i njemu samom neočekivanom:

— Ne, ovo neće iz ove svete obitelji!

— Ali, dragi oče, pa ovo je pravo otkrovenje.

Otkrovenje?! Šta o nekom otkrovenju znaju ovi bučni svjetovnjaci koji ni jednu jedinu oblačnu jesenju noć nisu proveli pod ovim teškim svodovima? Šta za njih znači smirena vasilisa, koja zrači nezemaljskom vedrinom iznad ovoga nejakog žiška koji se uporno bori s tamom?

Jedno mršavo prozračno momče, svijetlih očiju, prihvati oca Simeona za ruku.

— Pustite, dragi oče, čuvaćemo je kao svoj život. Evo, ja vam riječ dajem, iz istog smo kraja, zemljaci.

Poslije nekoliko dana otac Simeon ispratio je kola sa svojom caricom. Potišten kao da prati pokojnika na njegov posljednji put: so svjatimi upokoj! A kad se uveče zaputio u svoju ćeliju, prolazeći kraj utuljena kandila, on tek tada konačno shvati zašto to ponekad u pustoj zimskoj noći tako očajno zavijaju vuci. Nije to samo od gladi. Samoća je strašnija od svega na svijetu, ali šta bi Gospod kazao da krštena duša počne da zavija?

Neočekivano, petnaestak dana kasnije, stiže ono tršavo momče s vasilisom, upakovanom u bezbroj zavoja i hartije kno da je ranjenik.

— Oče, vraćamo ti tvoju caricu, ona ne može bez manastira.

— Caricu?

— Jeste, dragi oče. Stoljećima navikla na ovaj manastir, izložena drvena ikona iznenada je počela da ,,radi“, da se nadima i potklobučuje. Da bi je spasili, morali smo, hitno da je vratimo na njezino staro mjesto. Kasnije ćemo vidjeti šta ćemo dalje, moraće na liječenje.

Te iste večeri, svečan i uzbuđen, otac Simeon ponovo je užegao kandilo pred ikonom svoje utješiteljice i prijekorno uzdahnuo:

— Eto ti, presveta, kako je to u ovome guravom svijetu. Ni petnaest dana nisi provela tamo, a već si počela gubiti svoj sveti lik. Šta li ćeš tek onda reći za mene, mnogogrešnog, koji nikad i ne vadim noge iz ovoga teškog zemaljskog blata!

Branko Ćopić, VASILISA I MONAH, (str. 133-136), BIGZ, Beograd, 1977

Izvor srodstvopoizboru.


 

VELIKA GOSPOJINA…

tamoiovde-logo

Srpska pravoslavna crkva danas praznuje dan Uspenja presvete Bogorodice ili Veliku Gospojinu, kako se taj praznik naziva u narodu. To je jedan od 12 najvećih hrišćanskih praznika, posvećen danu kada se Bogorodica „preselila na nebo” i za njega je vezan veliki broj narodnih običaja i verovanja.

Danas se u pravoslavnim crkvama koje koriste stari kalendar obeležava praznik Velika Gospojina. Zvanični naziv praznika je Uspenje Presvete Bogorodice.

Beograd, grad posvećen Bogorodici

Srbi veoma poštuju Bogorodicu. Legenda kaže da je despot Stefan Lazarević, obnavljajući Beograd u 15 veku, napisao: „Došavši, nađoh najkrasnije mesto od davnina, preveliki grad Beograd, koji je po slučaju razrušen i zapusteo. Sazdah njega i posvetih ga Presvetoj Bogorodici.“ Zbog ovoga, brojne crkve i manastiru u Srbiji posvećeni su Bogorodici, a širom zemlje mnoge porodice slave današnji praznik kao svoju krsnu slavu. Održavaju se vašari i narodni sabori, a jedan od onih s najdužom tradicijom je u Beogradu, kod ženskog manastira u Rakovici.

Kako Velikoj Gospojini prethodi dvonedeljni post, danas se vernici, posebno žene, pričešćuju.

U Srbiji se veruje da je Bogorodica zaštitnica svih živih bića, ali posebno porodilja i majki. Zato na današnji dan dame ne bi trebalo ništa da rade već da dan posvete poštovanju Bogorodice.

Za praznik Uspenja Presvete Bogorodice nije dobro išta raditi rukama, ili započinjati nov posao.
Do današnjeg dana treba završtiti sve letnje poslove u polju, a tek od Male Gospojine treba početi sa novim, jesenjim radovima.

Ikona Presvete Bogorodice treba da se nalazi u kući svoj hrišćana. U nekim krajevima Srbije još se i danas veruje da boja sastrugana sa ove ikone, ako se popije pomešana sa vodom na današnji dan, može da izleči mnoge ženske bolesti.
Takođe, veruje se da bilje i trave ubrane na Veliku Gospojinu imaju izuzetno lekovita svojstva. Beru se borovnice i lekovite trave, a veruje da se će one doneti zdravlje i blagostanje svima u domu.

Presveta Bogorodica je, prema verovanju Srba, zaštitnica bolesnih, pa su za Veliku Gospojinu u Srbiji mnogi bolesnici odvođeni na izvore lekovite vode da se umiju.

U prošlosti su održavana bdenija u hramovima, ili nad izvorima vode i tada su izgovarane molitve za ozdravljenje od kostobolje i očnih bolesti.

Šta je bilo sa Bogorodicom nakon Isusovog vaskrsnuća?

Predanje kaže da je Bogorodica živela 60 godina, prema nekim izvorima 72, da je nadživela svoga sina i kao svedok mnogih slavnih događanja, nastavila njegovu misiju.
Sveto pismo ne daje saznanja o kraju zemaljskog života Bogorodice. Po predanju i spisima, koji nemaju sveti karakter, smatra se da je majka božija do kraja života, posle smrti i vaskrsenja Hristovog, živela u Jerusalimu, okružena pažnjom apostola i prve hrišćanske zajednice.

Velika Gospojina uspomena je na smrt Bogorodice i, prema jevanđeljskom predanju, dan kada se ona vaznela na nebo i „predala svoj duh u ruke Spasitelja“.

Telegraf

Izvor: Od knjige do duše



IKONA STILA I NEODOLJIVE LEPOTE. GREJS…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

Životna priča – Grejs Keli: Najlepša plavuša svog doba

Gluma je bila samo deo snova koje je prelepa Grejs Keli ostvarila pre nego što je udajom postala princeza od Monaka, a savršen život zavodnice prekinua je iznenadna pogibija

TamoiOvde-thumbnail.phpIkona stila i žena koja je postavši glumica i princeza neodoljive lepote i harizme uspela da ostvari san svake devojčice, Grejs Keli, dokazala je kako bajke zaista postoje.

 Iako je od njene smrti prošlo tri decenije, njen lik i dalje sija podsećajući na one dame koje su kroz istoriju definisale kako treba da izgleda, čemu da teži i šta da voli savremena žena.

O tome kako se Grejs Keli od malog ružnog  pačeta razvila u prelepog labuda ispričani su mitovi, a njena lepota više od svih inspirisala je slavnog Hičkoka, zavela najveće zavodnike 20. veka i naterala princa jednog malog kraljevstva da se njome oženi.

 Legendarna glumica Grejs Patriša Keli rođena je 12. novembra 1929. godine u Filadelfiji kao treće dete Margaret i Džona Kelija. Njena porodica bila je veoma imućna, a otac joj je stekao bogatstvo kao građevinski poduzimač.

Detinjstvo su joj obeležile dve stvari – vera i sport.

 Porodica koja je sa očeve strane poticala iz Irske bila je strogo katolička i negovala devizu: U zdravom telu, zdrav duh.

23

____________________________________________________________________________________________
TamoiOvde-5Gospodin Keli bio je ponosan na svu svoju decu, osim na Grejs koja je bila bledunjavo dete i nije se uklapala u njegovu spartansku viziju zdravog sveta. Sa 17 godina, nakon završene srednje škole, Grejs je napustila Filadelfiju i preselila se u Njujork gde je 1947. upisala American Academy of Dramatic Arts.

Tokom studija sama se izdržavala baveći se manekenstvom i snimajući reklame za televiziju.

TamoiOvde-4Njene kolege su je opisivale kao studentkinju koja je uporno radila na sebi, tako da je na kraju fakulteta uspela da govori čistim britanskim akcentom. Svoj scenski debi Keli je dobila na Brodveju 1949. u komadu Avgusta Spilberga Otac. Međutim, ubrzo nakon prvog angažmana odlučila je da se preseli u južnu Kaliforniju kako bi se oprobala u filmskoj umetnosti.

Prvu rolu dobila je sa dvadeset dve godine u filmu Četrnaest sati, a iako epizodna, ova uloga joj je otvorila vrata Holivuda.

Na početku njen veliki film bio je Tačno u podne gde je igrala rame uz rame sa zvezdama vesterna Garijem Kuperom i Lojdom Bridžisom. Posle njega postala je izuzetno popularna. Dve godine kasnije igrala je u megahitu Mogambo, najuspešnijem projektu koji je producentska kuća MGM ikada snimila. Dočarala je lik Linde Nordli, a radila je zajedno sa Klarkom Gejblom i Hičkok.

TamoiOvde-6
Ova sporedna uloga donela joj je Zlatni globus za najbolju epizodu, ali i nominaciju za Oskara.

Ipak, Grejs je prava zvezda postala ulogom u Hičkokovom filmu Pozovi M radi ubistva, gde je pokazala koliko je dobra glumica. Sav svoj glumački potencijal prezentovala je i u Devojci sa sela. U toku 1954. godine, Grejs je snimila pet filmova, a jedan od njih je bio i Provincijalka za koji je dobila Oskara za najbolju glavnu glumicu i Zlatni globus za najbolju glavnu glumicu u drami.

TamoiOvde-7Ipak, ono što su svi smatrali njenim ogromnim poslovnim uspehom nije zadivilo i njenu porodicu. Nakon ceremonije otac glumice koja je punila bioskope izjavio je novinarima: Ne mogu da verujem da je Grejs uspela. Sve što je ikad mogla da uradi, moja starija ćerka mogla je bolje.

____________________________________________________________________________________________

8910Paralelno sa karijerom cvetale su i njene romanse. Zbog nje se od tadašnje supruge razveo partner u filmu Nazovi M radi ubistva, Rej Miland. Na snimanju Provincijalke Grejs je igrala pored svoja dva bivša ljubavnika: Binga Krosbja i Vilijama Holdena koji je takođe bio oženjen.

Pričalo se o njenoj romansi sa Kerijem Grantom, o nezasitosti u krevetu, a tračevi su otišli u krajnost pa je MGM morao da plati tabloidima da prestanu sa pisanjem pikanterija iz njenog privatnog života.

____________________________________________________________________________________________

11
Godine 1954. Grejs je ponovo radila sa Hičkokom na filmu Drž’te lopova, zajedno baš sa Kerijem Grantom koji je o njoj rekao: Uz sve poštovanje prema dragoj Ingrid Bergman, mnogo više volim Grejsi. Ona u sebi nosi neku vedrinu, mir i svetlost. Film je sniman na Francuskoj rivijeri, a kao scenografija u pozadini pojavio se Monako.

12– Čije su to bašte? – pitala je Grejs na setu pisca scenarija Džona Mišela. Princa Grimaldija – odgovorio joj je. Paralelno sa snimanjem, trač rubrike pisale su o tome kako je osvojila srce najvećeg zavodnika Holivuda Klarka Gejbla, a navodno su se zaljubili još na snimanju Mogamba, međutim ovi navodi nikada nisu potvrđeni.

____________________________________________________________________________________________

13
Ipak, 1955. godine na Kanskom festivalu Grejs je upoznala princa Renijea od Monaka. Tada je bio u dugoj vezi sa jednom francuskom glumicom koja nije mogla da mu podari dugo priželjkivano dete.

Tolika čežnja za naslednikom proistekla je iz saznanja da bi u slučaju da se ne rodi potomak njegove loze Monako potpao pod vlast Francuske zbog čega je princ ozbiljno tražio princezu koja će biti majka njegove dece.

14Kada je sreo Grejs, ljubav se među njima rodila, navodno, na prvi pogled. Ubrzo su počeli vezu, a princ je glumicu zaprosio tri dana nakon što ju je upoznao sa ostatkom porodice.

 Za Božić 1955. godine princ Renije je posetio glumicu i njenu porodicu u Filadelfiji. Odluka da se vere celom svetu ličila je na romantičnu bajku: princ i holivudska kraljica.

15Međutim, malo je onih koji su znali da je ova romantična poseta prošla u pogađanju oko miraza koji je Grejs trebalo da donese osiromašenom princu. Na kraju su se dogovorili za dva miliona dolara, a osim toga, da bi se udala, Grejs je morala da prođe inkviziciju prinčevog sveštenika, kako bi se utvrdilo koliko je buduća princeza verski podobna da vlada kneževinom kocke, ali čekalo ju je i niz fizičkih testova koji bi potvrdili da je u stanju da rodi naslednika.

 Do zvanične veridbe došlo je 5. februara 1956, međutim, Grejs je morala da snimi još jedan film za MGM zbog ugovora koji je sklopila na početku karijere.

16Posljednji film bio je Visoko društvo gde je igrala sa Frenkom Sinatrom, ali ni to nije zadovoljilo MGM, tako da je, da bi se oslobodila ugovora s njima, morala da dozvoli da se snimi venčanje u Monaku koje se emitovao u Sjedinjenim Američkim Državama kao tridesetjednominutni dokumentarni film.

 

17Dobro upućeni tvrde da je Grejs mrzela svaku sekundu svog venčanja koje se oteglo na dva dana, a počelo je 9. aprila 1956. Na njemu je bilo prisutno preko šest stotina zvanica u crkvi, sedam stotina u opštini, a oko tri miliona gledalaca širom sveta gledalo je snimak.

Uprkos nelagodnosti koju je mlada osećala na svom venčanju, ono je proteklo u najboljem redu. Među zvanicama bili su Keri Grant, Aga Kan, Glorija Svanson, Ava Gardner i Aristotel Onazis.

Nevesta je plenila svojom lepotom u raskošnoj venčanici od čipke, svile i tila kreatorke Helen Ros, a koju je dobila na dar od filmskog studija MGM. Mladoženja je ponosno mahao podanicima iz plavo-belog rols-rojsa, u odelu nalik Napoleonovoj uniformi.

18Idila je nastavljena krstarenjem na jahti Deo Huvante Drugi, koju je Renije poklonio Grejs kada je iz Amerike doputovala u Monako.

Slika nasmejanih supružnika obišla je svet, a njihova zemlja ubrzo je postala raj za kockare i bogataše.

Da bi zaštitio privatni život od očiju radoznale javnosti, princ je zabranio snimanje filmova u Monaku o životu njegove supruge. Ipak, dozvolio je pripadnicima sedme sile da zavire u palatu 23. januara 1957, nakon rođenja njihovog prvog deteta, princeze Karoline.

Naredne godine stanovnici Monaka proslavili su rođenje i princa Alberta, potonjeg vladara. Treće dete Grejs i Renijea, princeza Stefani, rođena je 1. februara 1965. godine. Za razliku od povučenog života slavnih vladara, njihovi naslednici Karolina, Albert i Stefani već u ranom detinjstvu izazivali su pažnju medija.

Kada su postali tinejdžeri, stekli su reputaciju najglamuroznijih naslednika krune na Starom kontinentu, a roditelji su im ispunjavali sve prohteve.

thumbnail.php19Javnost je s posebnim uživanjem pratila zbivanja u Monaku, centru luksuza, a život mladih Grimaldijevih ličio je na sapunsku operu.

Ono što je osim skandala fasciniralo svet svakako je i činjenica da je Grejs Keli bila svetska modna ikona. Jednostavna i elegantna frizura, kao i odeća pastelnih boja bili su sinonim za prefinjenost koju je Grejs posedovala.

20Njene večernje haljine nosile su etikete najpoznatijih modnih marki: Dior, Balensiaga, Yves Saint Laurent… Francuska modna kuća Hermes je jednu od svojih torbica nazvala po glumici – Kelly Bag i to nakon što je princeza viđena kako nosi tu tašnu od krokodilske kože.

– Niko ne može da izgleda kao Grejs Keli – ona je bila najlepša plavuša svog doba. Siguran sam da bi, da je živa, i danas bila neodoljiva. Ta vrsta savršenosti mora čak i da stari prelepo, izjavio je pre nekoliko godina kreator Karl Lagerfeld. I zaista, život čuvene Grejs odlikovao se skladom, druženjem sa slavnim prijateljima i organizovanjem dobrotvornih akcija za pomoć unesrećenima. Među mnogobrojnim prijateljima koje je imala bili su Frenk Sinatra, Ela Ficdžerald, kraljica Elizabeta, Kenedijevi, Onazis i Marija Kalas…

21Grejs se veoma trudila da njeni naslednici rastu normalno baš kao i sva ostala deca. Slobodno vreme provodili su u Filadelfiji, a nekoliko godina princ Albert je pohađao letnje kampove sa rođacima iz Amerike. Ni na koji način nije dozvoljavala da se izdvajaju od ostalih, ali je njihova sudbina ipak bila predodređena činjenicom da njihovim venama teče plava krv.

 Sklad i harmonija koja je vladala oko ove kraljevske porodice do korena je sasečena kada je Keli 13. septembra 1982. doživela tešku saobraćajnu nesreću, vraćajući se sa ćerkom Stefani sa putovanja Francuskom rivijerom. Od zadobijenih povreda glumica je preminula sutradan, 14. septembra 1982. godine, u bolnici. Prema jednoj priči Grejs je doživela udes upravo na mestu gde je snimana scena piknika iz filma Drž’te lopova. Sahranjena je u porodičnoj grobnici Grimaldijevih, u katedrali Svetog Nikole 18. septembra 1982. godine.

Posle njene smrti Renije se nije ponovo oženio, a u javnosti se pojavljivao uvek sa svojom decom. Grejsinoj sahrani prisustvovale su istaknute političke ličnosti iz celog sveta, nekadašnje kolege iz Holivuda, kao i krunisane glave. Renije je preminuo 6. aprila 2005, a njegovi najbliži prijatelji tvrdili su da nikada nije preboleo gubitak supruge za kojom svet i danas tuguje i čezne.

 Priredila: Moni Marković/story.rs/vesti/u-fokusu/

____________________________________________________________________________________________

SEKS SIMBOL KOJI I DANAS ŽIVI – MERLIN MONRO…

TAMOiOVDE____________________________________________________________________________________________________

Zanosna plavuša, žena koja je i danas modna ikona i uzor mnogima širom sveta, seks simbol, nezamenljiva Merlin Monro danas bi imala 87 godina, da nije tragično završila 1962.

96073

Foto AP/Petr David Josek (ilustracija)

   Mada su je mnogi posmatrali samo kroz fizički izgled, kao nekoga ko pažnju privlači isključivo fizičkom pojavom, ostavila je iza sebe više značajnih filmskih uloga.

   Prvu ozbiljniju ulogu Merilin Monro je dobila u filmu „Džungla na asfaltu“ u režiji Džona Hjustona, ali posle uloge u filmu „Sve o Evi“ njena karijera je procvetala.    Međutim, status plave seks bombe potvrdio se tek posle ostvarenja „Muškarci više vole plavuše“.

Nakon toga nizali su se hitovi u kojima je glumila ova poznata glumica – „Kako se udati za milionera“, „Sedam godina vernosti“, „Autobuska stanica“ kao i „Neki to vole vruće“ u kojem je ostala zapažena kao odlična komičarka. Želeći da poboljša svoju glumu, pohađala je poznati Actors Studio u Njujorku, ali su je i dalje retki doživljavali kao ozbiljnu glumicu.

Merilin Monro bila je omiljena i u svetu fotografije, pošto je pozirala obnažena za kalendare koji se danas nalaze u posedu privatnih kolekcionara.Tek posle više od 30 godina nakon smrti 1962. godine, proglašena je za najseksepilniju glumicu svih vremena, a sredinom 1999. Plejboj ju je proglasio seks zvezdom 20. veka. Sa uspehom u filmskoj industriji pojavile su se i njene fotografije koje je snimao fotograf  Tom Keli dok je još bila devojka. Te fotografije otkupio je Hju Hefner i u decembru 1953. godine objavio ih je u prvom izdanju Plejboja.

Život Merlin Monro nije bio lak. Rođena je kao Norma Džin Bejker Mortenson u sirotištu u Los Anđelesu, kao vanbračno dete Gledis Perl Monro.

Rasla je po hraniteljskim porodicama jer joj je majka imala ozbiljnih psihičkih problema. Svoje detinjstvo i tinejdžerske dane provela je uglavnom po sirotištima, jer ju je otac ostavio, a njena majka je brzo posle porođaja poslata u bolnicu za mentalno obolele osobe.

Godine 1942. udaje se za Džejmsa Dohertija, radnika u fabrici aviona. Ubrzo se i ona zaposlila u istoj fabrici, ali samo za kratko, jer je pozvana da radi kao model u lokalnom modnom časopisu. Posle četiri godine, razvodi se i odlazi u Holivud da bi pokušala kao glumica. Posle prvih uspeha i sticanja titule seks simbola, udaje se za bejzbol igrača Di Mijađa, ali njihov brak je trajao samo devet meseci. Posle razvoda je počela da uči glumu u profesionalnim školama.

Godine 1956. udaje se za Artura Milera, tada poznatog scenaristu i režisera u Holivudu, koji joj kasnije daje ulogu u filmu „The Misfits“. Od njega se razvodi 1961. godine, kada je imala i velikih problema sa drogom.

Merilin Monro je pronađena mrtva u svom domu u Los Anđelesu 5. avgusta 1962. godine. Zvanično je saopšteno da je uzrok smrti prekomerna doza tableta za spavanje, ali to je do danas ostatala misterija jer mnogi veruju da je CIA umešana u njenu smrt zbog veze sa Kenedijevima

Izvor:tanjug.rs