„TAMO DALEKO” – HIMNA RATNIKA BEZ ZEMLJE…

tamoiovde-logo

Đorđe Marinković, vojnik i umetnik iz sela kraj Kladova, pravi je kompozitor pesme „Tamo daleko“. Pesma malog naroda ostala je popularna u Evropi i posle Drugog svetskog rata

Setnu himnu srpskih ratnika bez zemlje „Tamo daleko“ pevali su od 1917. svi saveznički vojnici na solunskom frontu na svojim jezicima, ali sa obaveznim stihom „Živela Srbija“.

srpska-vojska-orkestarPesma malog naroda u Velikom ratu ostala je dugo popularna u Evropi i posle Drugog svetskog rata zahvaljujući francuskom maestru Žoržu Marinkoviču, koji je nastupao i pod pseudonim Žorž Mariel.

Njemu su 1922. u Parizu priznata autorska prava na pesmu „Tamo daleko“. Katalog Francuske nacionalne biblioteke u Parizu u šturoj biografiji otkriva: „Autor je interpretator i kompozitor, instrumentalista i profesor citre, srpskog porekla, u Francuskoj od 1920. godine, državljanstvo Francuske, rođen 18.., umro 1977. godine“.

Žorž Marinkovič bio je u stvari Đorđe Marinković iz sela Korbova kraj Kladova, izdanak porodice koja je generacijama davala sveštena lica u oblasti Donjeg Ključa u Negotinskoj Krajini, navodi Ranko Jakovljević, saradnik Istorijskog arhiva u Negotinu.
On je otkrio dokumente koji potvrđuju Marinkovićevo autorstvo nad pesmom „Tamo daleko“ u porodičnoj zaostavštini porodice Jovanović. Đorđe je do kraja života ostao u kontaktu sa ratnim drugom Jovanom D. Jovanovićem. Zajedno su prešli Albaniju i oporavljali se na Krfu, gde je Marinković 1916. komponovao pesmu koja je osvojila srca ratnika-izgnanika.

tamo-daleko-ploca– Stela Franklin, australijska književnica, stupila je 1917. u Bolnicu žena Škotske na Solunskom frontu i pišući roman o stradanjima srpskih ratnika ona primećuje šta Srbi pevaju – „Tamo daleko, pesmu o selu, devojci, o zemlji“.

Svi ostali učesnici Solunskog fronta prihvataju ovu pesmu kao svoju; Englezi su je nazivali „Far way over there“, Francuzi „Au loin, au loin sur Corfu“, Česi i Slovaci „Tam v dali“… O njenom kultnom značaju za srpski narod govori i to što je Nikola Tesla na večni počinak po svojoj želji ispraćen ovom pesmom – nabraja Ranko Jakovljević.

Posle prve Marinkovićeve verzije teksta za „Tamo daleko“, posvećene Korbovu na Dunavu, pojavilo se mnogo varijacija na temu, jer su srpski vojnici stihove proširivali imenima svog zavičaja.
– Pevalo se više verzija stihova, prilagođavanih, između ostalog, osećanjima vojnika iz određenih srpskih regija. Verzija koja se pevala na Solunu nabraja čak pet reka i Šumadiju ponaosob i pravi je mali „srpski geografski leksikon“- kaže Jakovljević.

Posle Drugog svetskog rata komunistički cenzori su „Tamo daleko“ dugo vremena držali što dalje od Srbije.
rep-tamodaleko-MALA2– Partijski zvaničnici smatrali su jeretičkim pevanje „Tamo daleko“, budući da asocira na monarhiju i Karađorđeviće. Žarko Petrović, popularni srpski kompozitor, svedoči da su 1970. bile proskribovane njegove interpretacije „solunskih pesama“, u vreme zaoštravanja Titove politike prema „srpskim nacionalistima“. Nijedna srpska gramofonska kuća nije htela da objavi „Tamo daleko“, „Marš na Drinu“, „Kreće se lađa francuska“. Tako se desilo da mnoga domaćinstva u Srbiji u to vreme poseduju dragocenu kolekciju pesama jedino zahvaljujući okolnosti da zagrebački „Jugoton“ sedamdesetih godina proteklog veka nije bio „pod prismotrom“ zbog širenja srpskog nacionalizma – kaže Jakovljević.

Hor Radio Beograda tek 1966. snima jednu verziju „Tamo daleko“, ali bez imena autora.

Usledila je molba iz Pariza ispisana ćirilicom, drhtavom rukom.
Zahvaljujem pevačkom horu iz dubine duše što su snimili moju pesmu „Tamo daleko“… Pesmu „Tamo daleko“ napisao sam na Krfu 1916. godine posle našeg povlačenja preko albanske planine. Zato vas lepo molim da uvek napišete moje ime i prezime na programu posle svakog izvođenja na Radiju… – napisao je Đorđe Marinković u pismu upućenom Radio Beogradu pošto ga je ratni drug Jovan obavestio da je nacionalna radiofonska kuća izdala solunsku pesmu. Marinković je priložio i dokumentaciju koja dokazuje njegovo autorstvo.

tamo-daleko-1Međutim, kao odgovor u štampi su se pojavili navodni naslednici drugog kandidata za autora, koji su priznali Marinkoviću da je napisao muziku, ali ne i tekst. Ponudili su mu nagodbu da ne bi poveli parnicu. Neki politički podobni muzički stručnjaci su „otkrili“ i da je pesma plagijat. U to vreme osporavanje svega što je srpsko bilo je korisno za karijeru. Stvorena je farsa u kojoj su diskreditovani i autor i stari srpski ratnici.

Đorđe Marinković je u Srbiji ponovo gurnut u zaborav, dok je u Francuskoj ostao popularan kompozitor i muzičar. Nekoliko puta je dolazio u rodni kraj i pevao zemljacima pravu verziju „Tamo daleko“, pričali su istraživaču stari Korbovčani.

– U najblistavijoj fazi karijere Marinković je postao evropski sinonim muziciranja na citri. On je odsvirao čuvenu melodiju u filmu „Treći čovek“. Bio je poznat i kao gitarista, svirao je ukupno sedam instrumenata. U Parizu je od 1920. publikovao mnoštvo popularnih kompozicija, od kojih je jedan deo stvoren na osnovu njegovih impresija iz rodnog kraja i izgnanstva na Krfu. Danas je Marinković gotovo zaboravljen u rodnom kraju, dok je na desetine internet-sajtova preplavljeno ponudama prodaje njegovih izdanja, od Francuske, preko Španije, do Nemačke, Velike Britanije i Japana – navodi Jakovljević.

CELA SRBIJA U PESMI / PESMA Đorđa Marinkovića koja je počinjala stihovima
„Tamo daleko, daleko kraj Dunava
Tamo je selo moje, tamo je ljubav moja“
bila je posvećena rodnom podunavskom Korbovu.
Srpski ratnici na Krfu su dodavali nove stihove dok se nije došlo do ove verzije:

Tamo daleko, daleko od mora,
Tamo je selo moje, tamo je Srbija.
Tamo daleko, gde cveću nema kraj,
Tamo su najdraži moji, tamo je moj zavičaj.
Tamo daleko, kraj Save i Dunava,
Tamo je radost moja, tamo je Beograd.
Tamo gde dušman sve ruši i obara,
Tamo su moji dvori, tamo je Kolubara.
Tamo daleko, gde sunce već ne sija,
Tamo je ljubav moja, tamo je Šumadija.
Tamo gde hladna protiče Morava,
Tamo mi ikona osta, tamo je moja slava.
Tamo u brda Đetine gde je put,
Tamo mi suza majke preliva svaki skut.
Tamo gde Timok pozdravlja Veljkov-grad,
Tamo mi spališe crkvu, u kojoj se venčah mlad.
Tamo gde Drina uništen kvasi gaj,
Tamo mi ljubav osta, tamo je moj rodni kraj.
Tamo daleko, gde cveta limun žut,
Tamo je srpskoj vojsci jedini bio put.
Tamo daleko, gde cveta beli krin,
Tamo su život dali, zajedno otac i sin.
Bez otadžbine, na Krfu živeh ja,
Ali sam klicao uvek, živela Srbija!

Spasao Kralja od Arnauta
Nema svedočanstava o tome kako je i gde Marinković naučio da svira i komponuje. On je „znameniti instrumentalista na citri i diplomirani profesor“, navodi pariski recenzent Marinkovićeve knjige „Nove racionalne i kompletne metode za tirolsku citru“. Tu se pominje da mu je „jednog dana 1916. godine, u planinama Albanije, citra spasila život“, ali ne i kako.
– Đorđe je bio tri puta ženjen, poslednja supruga bila je Francuskinja Magdalena, ali nije imao poroda. U Kraljevoj gardi prvo je bio bubnjar, a potom je sam tako dobro naučio da svira citru da je prilikom dvorskih koncerata muzicirao i na ovom instrumentu. Kako se priča u porodici Marinković, Đorđe je slučajno saznao da grupa Arnauta sprema atentat na kralja, uspeo je da Njegovo veličanstvo o tome bude blagovremeno obavešteno, pa mu je kasnije, kao znak zahvalnosti, omogućen odlazak u Pariz, radi muzičkog usavršavanja – ispričao je 2007. Ljubomir Marinković, kapetan rečnog brodarstva iz Korbova, praunuk Milana – rođenog brata Đorđa Marinkovića.

Boris Subašić
Izvor:novosti.rs



Priredio:Bora*S

KOVNICA MODERNE SRPSKE KULTURE…

TAMOiOVDE-logo

Karlovačka gimnazija je najstarija srpska gimnazija, osnovana 15. avgusta 1791. godine, na padinama Fruške gore u Sremskim Karlovcima.

_____________________________________________________________________________________________

KARLOVAČKA GIMNAZIJA

Istorijat škole

Slobodoumna shvatanja prosvećenog apsolutizma uticala su na unapređenje školstva na čitavom prostoru Habzburške Monarhije. U skladu sa duhom vremena, putem otvaranja svetovnih škola, tokom čitavog osamnaestog veka, radi se na prosvećivanju i izgrađivanju visokog kulturnog nivoa sveukupnog stanovništva, tako i Srba. Za srpski narod u Austriji, čitav XVIII vek biće u znaku borbe za srpske škole i štamparije.

    Istorija srpskog školstva, na području novovekovne Ugarske, započinje još u XVI veku, kada su imućni Srbi slali svoju decu u manastirske škole, ili su dovodili privatne učitelje koji su držali mešovitu nastavu na grčkom i srpskom jeziku. Posle Velike seobe 1690. godine, patrijarh Arsenije III se, u dva navrata, lično obraćao bečkom dvoru (1698. godine tražeći otvaranje sholastičke gimnazije u Sečuju, 1706. godine tražeći odobrenje za otvaranje štamparije). Austrijska vlada osujetila je obe zamisli, kao što je i inače osujećivala otvaranja i nižih, pogotovo viših srpskih škola. Mitropolit Isaija Đaković  je pokušao isto 1708. godine. Ipak 1727. Godine, bečki dvor je izdao odobrenje da se mogu osnivati i podizati srpske narodne škole. Bilo je veoma teško, tada, naći učitelje za srpske škole.

Mitropolit Mojsije Petrović se obratio ruskom caru za pomoć (1718. I 1721. godine). Pod njegovim rukovodstvom, sa ruskim učiteljima Maksimom i Petrom Suvorovim, u Sremskim Karlovcima osniva se rusko-slovenska škola, prva značajnija obrazovna institucija (niža gimnazija). Maksim Suvorov, njegovi učenici i sledbenici, uveli su ruskoslovenski jezik, na kojem su se pojavili prvi bukvari i crkvene knjige.

    Na poziv mitropolita Vikentija Jovanovića, a sa blagoslovom kijevskog arhipastira Rafaila Zaborovskog, u Sremske Karlovce je, 1733. godine, je došao Emanuel (Manuil) Kozačinski da bude profesor i rektor Slavensko-latinskih škola (Collegium slaveno-latino carloviciense). Predavao je latinski jezik, poetiku, retoriku.

Stvorio je prvu potpunu gimnaziju u Srba, zamišljenu tako da u dogledno vreme stasa u akademiju (visoku školu). S Emanuilom Kozačinskim  i njegovom Traedokomedijom, i sa gimnazistima (učenicima Slavensko-latinskih škola),  u Sremskim Karlovcima, 1734. godine, započinje u Srba novija dramska književnost i novije njihovo pozorište. Praizvedba, zasad jedina izvesna predstava, je bila juna meseca (po starom kalendaru). Traedokomedija je tkz. školska drama i tkz. školsko pozorište. Mnogogostruka vokacija do koje su u školi dosegli i omiljena obaveza svih – i nastavnika i učenika, bio je taj školski teatar na čelu sa Kozačinskim.

Nastavnici su iskazivali svoje literarne, rediteljske, scenografske, kostimografske, rekviziterske i svake druge teatarske sposobnosti, a đaci su učili jezik (latinski i svoj narodni), učili istoriju, pomagali profesoru u svakom poslu u vezi sa predstojećom igrom, sticali iskustva u pesničkim umećima – i kao izvođači i kao koautori razvijali i rasuđivali usvajane oblike svesti i pripremali se čak i za javne – svetovne i duhovne službe. Školska drama i školsko pozorište bili su, i jesu, i oblik i izraz učilišne duhovnosti: i tragedija, i komedija, (tragikomedija), i drama u užem smislu, i deklamacija, i panegirik, i dijalog, i disput, i duhovna drama, i balet, i opera, i hor, i narodna muzika, i njihove neme poziture, i školski zadatak, i književnost koja se kazuje… jer je školska drama veoma širok žanr, sjedinjuje u sebi elemente različitih žanrovskih struktura.  Traedokomedija Kozačinskog je sačuvana zahvaljujući prepisu Jovana Rajića, đaka i glumca u predstavi Emanuila Kozačinskog.

    Upravo Jovan Rajić će produžiti i profesorsku delatnost magistra Kozačinskog. U vreme mitropolita Pavla Nenadovića, osniva se 1749. godine, u Sremskim Karlovcima, Latinska škola, sa srpskim učiteljima iz redova kaluđera i sveštenika, među kojima je i Jovan Rajić, istoričar i pisac. Posebna pažnja poklanjala se učenju nemačkog i latinskog jezika i već tada u karlovačko učilište su dolazili đaci iz svih srpskih pokrajina Austrije i Turske. Bulo ih je između 55 i 80.

   StefanStratimirovic 1790. godine za karlovačkog mitropolita izabran je Stefan Stratimirović, bečki đak, uman čovek. Ilirska dvorska kancelarija je izradila osnovno pismo za Gimnaziju, a car Leopold II, Diplomom ga je svojeručno i potvrdio 11. oktobra 1791. godine. Mitropolit Stratimirović  je privoleo bogatog karlovačkog trgovca Sabova da novac koji je želeo da izdvoji u dobrotvorne svrhe, upotrebi za osnivanje gimnazije. Dimitrije Anastasijević Sabov dao je 20.000 forinti u srebru.

Njemu su se pridružili i drugi imućni Srbi iz Karlovaca, prikupivši  još 13.100 forinti. Mitropolit Stratimirović je 15. Avgusta 1791. godine izvestio ilirskog dvorskog kancelara o željama Srba da otvore svoju gimnaziju, o prikupljenim sredstvima i molbom se obratio da se Sabov odlikuje za svoje dobročinstvo. Tada je osnovana naša gimnazija.     

Gimnazija, ipak,  nije počela da radi 1791.godine. Car Franja I je, posle svih peripetija, 12. decembra 1792. godine potvrdio drugo zakladno pismo  i odobrio nastavni program Gimnazije. Tako je, nakon godinu dana odlaganja, za koje je vreme patoronat Gimnazije otvorio pripremnu školu, Gimnazija počela rad.

stara skola

Stara skola

Srpska velika gimnazija karlovačka, ubrzo po osnivanju, postaje središte srpske  prosvete, kulture i duhovnosti. U početku su njeni đaci bili iz Karlovaca i okoline, ali ne zadugo, u gimnaziju počinju pristizati đaci iz svih srpskih krajeva.

    Do 1852. godine Karlovačka gimnazija je bila šestorazredna potpuna, a te godine  gimnazija je dobila sedmi i osmi razred. Zalaganjem patrijarha Rajačića, od 1860. godine, u gimnaziji se proslavlja Sveti Sava kao školska slava. Godine 1872. Vukovim pravopisom je bio ispisan program Velike gimnazije Karlovačke. Pravo na polaganje završnog ispita ostvareno je 1873. godine.

    Gimnazija je prvih sto godina delovala u staroj zgradi Latinske škole. Za to vreme, kroz njene učionice, prošlo je više od 18.000 učenika.

 GermanAnđelićStara  gimnazijska zgrada je porušena u aprilu, 1890. godine. Temelje novoj zgradi osvetio je patrijarh Georgije Branković, 12.maja 1890. Novcem  braće Anđelić (patrijarha karlovačkog Germana i sremskomitrovačkog sveštenika Stefana), a po projektu arhitekte budimpeštanskog Julija (Đule) Partoša, podignuta je nova, reprezentativna zgrada, u srpsko-vizantijskom stilu, sa bogato ukrašenim glavnim ulazom. Gradnja je završena 19. oktobra, 1891. godine i profesori su mogli otpočeti predavanja svojim đacima. O Svetom Savi, 27. januara 1892. godine proslavljena je školska slava u novoj Svečanoj sali, koja kao nova i danas stoji. Iznad bogato ukrašenog ulaza u Gimnaziju stoji: Braća Anđelići Srpskom narodu.

    Od 1907. godine nastavu u gimnaziji mogle su da prate i devojke. U početku, samo one koje su živele u Sremskim Karlovcima, da bi uvek mogle biti pod kontrolom svojih roditelja. Potom su učenice počele pristizati u Sremske Karlovce na školovanje iz svih krajeva u kojima žive Srbi.

    Od 1921. godine gimnazija postaje državna realna.

    Mnogi znameniti ljudi su bili karlovački đaci i profesori, među njima: Pavle Solarić, Dimitrije Davidović, Sima Milutinović Sarajlija, Milovan Vidaković, Jakov Gerčić, Josif Rajačić, Stefan Šupljikac, Jovan Sterija Popović, Jovan Subotić, Branko Radičević, Ilija Okrugić Sremac, Đorđe Popović Daničar, Kosta, Dimitrije i Ilarion Ruvarac, Đorđe Natošević, Jovan Čokor, Milorad Popović Šapčanin, Milan Jovanović Batut, Jovan Živanović, Radivoje Vrhovac, Milan Nedeljković, Nikola Radojčić, Dimitrije Kostić, Vasa Stajić, Borislav Mihajlović Mihiz, Dejan Medaković, Vida Ognjenović…

    „Istorija Karlovačke gimnazije predstavlja bitan i častan deo srpske kulturne istorije. Ona je jedna od najuspešnijih kovnica moderne srpske kulture“, kaže bivši učenik i profesor Karlovačke gimnazije, istoričar Nikola Radojčić.

   KGspomenbib „Zajedno sa gimnazijom osnovana je i biblioteka njena“, piše u prvom štampanom školskom Programu, za godinu 1853. Ili su knjige dobijane na poklon „darovane od raznih Gimnazije naše prijatelja, ili su nabavljane sopstvenim troškom gimnazijskog fonda“. Te godine u biblioteci ima 319 knjiga. Sedamdesetih godina 19. veka izdvajaju se znatnija sredstva za kupovinu knjiga, a pojedinačna dela, pa i cele svoje biblioteke, Gimnaziji poklanjaju njeni direktori, profesori, bivši đaci, dobrotvori, patroni i prijatelji, naučna društva i ustanove, knjižari i izdavači.

Do danas su sačuvane knjige sa posvetama prvih direktora Gimnazije: Jovana (Johana) Grosa, Andrije Volnija, Georga Karla Rumija, kao i njenih prvih profesora: Kirila Aranickog, Joana Živkovića, Jovana Živanovića, koji je celu svoju biblioteku zaveštao Gimnaziji. Tu je i legat Patrijarha Germana Anđelića; legat Teodora Radičevića, đaka karlovačkog i oca Branka Radičevića, najčuvenijeg karlovačkog đaka; Jovana Gerčića, prvog Srbina direktora Gimnazije, legat Paje Adamova Markovića, profesora Gimnazije, književnika, osnivača „Brankovog kola“… i mnogi drugi znameniti građani zaveštavali su svoje knjige gimnazijskoj biblioteci (baron Aleksandar Rajačić, arhimandrit Antonije Nako, crnogorski knjaz Nikola Petrović…)

    Fototipsko izdanje Miroslavljevog jevanđelja , koje je štampao o svom trošku, Biblioteci je 1897. godine poklonio kralj Aleksandar Obrenović.

    Knjiga po jezicima ima najviše na srpskom i hrvatskom jeziku, a odmah potom na latinskom i nemačkom jeziku, te grčkom, ruskom, češkom, francuskom, mađarskom, italijanskom, engleskom, rumunskom jeziku.

    Karlovačka gimnazija je vlasnik i čuvar ove Spomen biblioteka, koju čine 18198 knjiga i 8481 godište periodike, egzemlari, veliki broj srpskih knjiga 18. i 19. veka, štampanih srbulja, rukopisa, časopisa i listova. Svojom celinom Biblioteka je spomenik kulture.

     Zbirka je smeštena u reprezentativnoj prostoriji Karlovačke gimnazije i pleni lepotom i bogatstvom svakog posetioca.

Priredila Jelena Ratkov Kvočka, prof.

Izvor:sites.google.com

KARLOVAČKA GIMNAZIJA TRADICIJA I SAVREMENOST/brosura

Izvojena fotografija:terraditutti.com

_______________________________________________________________________________________________