MALA CRNA HALJINA…

tamoiovde-logo

Kako se menjao ovaj stilski klasik kroz istoriju

Kad se započne razgovor o modi, retko koji će izostaviti pominjanje možda i najvećeg modnog i stilskog klasika ‒ male crne haljine.

Koko Šanel i ilustracija koja se pojavila u Vogu

Popularna LBD (little black dress) smatra se ključnim komadom koji svaka dama koja drži do stila mora da poseduje. Čuveni Karl Lagerfeld je rekao da niko ne može biti preterano ili nedovoljno sređen kada nosi malu crnu haljinu. Brojni modni dizajneri uključuju ovaj komad odeće kao standardan deo gotovo svake nove kolekcije.

Ništa ne prolazi bez male crne haljine, a evo kako je ona prolazila kroz istoriju.

Prvo pojavljivanje male crne haljine

Poreklo male crne haljine vezuje se za dvadesete godine prošlog veka i dizajnere Koko Šanel i Žana Patua. Priča kaže da su oni pokušavali da osmisle komad odeće koji će ujedno biti i priuštiv i šik. Jednostavno, svetu mode je trebalo nešto što će svaka žena poželeti, ali će, za promenu, moći i da kupi.

Danas mala crna haljina je igranje na sigurno, ali je tada ona bila svojevrsni rizik.

No, bio je to rizik koji se dobrano isplatio. Vreme je pokazalo da je mala crna haljina više od trenda, jer trend umire sa svakom sezonom, dok ona preživljava iz godine u godinu.
Prvobitna mala crna haljina bila je dugačka do listova i ravno sečena. Koko Šanel ju je 1926. godine predstavila ni manje ni više nego u Vogu, modnoj bibliji.

Uredništvo ovog kultnog časopisa nazvalo je malu crnu haljinu Šanelovim fordom. I istina je, ono što je za Fordovu kompaniju bio T model, za kuću Šanel bila je mala crna haljina. Njena jednostavnost i mogućnost da bude prikladna za sve prilike učinili su je normom u svetu mode i stila.

Štaviše, može se reći da je upravo mala crna haljina i doprinela tome da crna bojapostane toliko značajna u svetu mode i siguran način da neko ostavi utisak kao osoba od stila. Ono što je pre male crne haljine bila boja žaljenja, od tada postaje boja elegancije.

Istina, crnina se i danas vezuje za žalost, međutim, to nije nužno i prva asocijacija kada se spomene ova boja, naročito ne u svetu mode.

Mala crna haljina i njena transformacija

U početku, mala crna haljina nije nužno bila tako mala, bar ne za današnje standarde.

Crtež Koko Šanel koji se pojavio u Vogu predstavljao je haljinu srednje dužine koja je čak imala i rukave. Međutim, već sledeće godine rukavi se gube, a haljina dobija elegantniju i izazovniju notu iako je i dalje dugačka. Već nakon dve-tri godine, mala crna haljina počinje da uvodi kombinaciju materijala, pa tako ramena i dekolte prekriva čipka.

Početak tridesetih označiće vrhunac dekadencije za ono vreme, jer haljina biva nikad kraća (seže do kolena), a kroj je osmišljen tako da otkriva ramena i leđa. Međutim, kako to sa trendovima biva, ovakav trend brzo se pretvara u svoju suprotnost. Do 1935. mala crna haljina ne samo da se vraća na staru dužinu nego je i premašuje, pa tako seže do polovine listova ili čak članaka.

Postepeno se u modu vraćaju i rukavi, najpre kratki, da bi potom ravni, dugi rukavi obeležili kraj tridesetih.

Nova decenija donosi i nove promene, pa do tad relativno ravno sečena suknja počinje da dobija volumen. Mala crna haljina sada postaje haljina A kroja, a elegancija počinje da ustupa mesto komforu. Otprilike u drugoj polovini četrdesetih, Šanelu se pridružuje druga vodeća modna kuća koja je dosta uticala na status koji danas ima mala crna haljina.

Radi se, naravno, o modnoj kući Dior.

S istorijske tačke gledišta, mala crna haljina nekako je uvek oslikavala duh civilizacije. Nakon Drugog svetskog rata, društvo počinje da se opušta, zabave i društveni događaji dobijaju na važnosti, a takvo raspoloženje u društvu je plodno za modne dizajnere. Tako mala crna haljina počinje da se pretvara u komad koji se graniči sa umetničkim, za razliku od ranijih godina kada su je više smatrali uniformom.

„Novi izgled‟ male crne haljine

Ovu kompletnu struju pokrenula je modna kuća Dior koja je predstavila tada popularni „novi izgled.‟ Ukratko, malu crnu haljinu odlikovao je uzak struk i široka suknja sa puno volumena, dok je najpopularniji gornji deo ličio na košulju kratkih rukava sa jednim redom dugmadi.

Dizajneri od tog trenutka počinju da se igraju krojem, i tokom pedesetih gotovo da je nemoguće definisati neki generalni stil male crne haljine. U čitavoj istoriji mode, ovo je možda i najuzbudljiviji period kada je mala crna haljina u pitanju, jer su neki od kultnih krojeva nastali upravo u ovoj dekadi. Redom svi poznatiji krojevi pripadaju Dioru, i sve ih odlikuje uzak struk i suknja do listova, ili polovine listova.

Tokom godina koje su usledile, mala crna haljina će doživeti brojne transformacije, a dužina i kroj menjaće se gotovo iz sezone u sezonu. Još kada se šezdesetiih pojavila mini-suknja, mala crna haljina dobila je potpuno novu, zabavniju dimenziju. Od tada, pa do danas, mala crna haljina nije abdicirala sa trona koji čvrsto drži kao kraljica stila i elegancije.

Štaviše, ova tekovina mode uspela je da se uklopi u različite modne i muzičke pokrete, pa su je jednako kombinovali sa pank frizurama, martinkama, različitim čizmama, ili je dekonstruisali za potrebe grandž pokreta.

Kako bilo, mala crna haljina uspela je da se prevede na svačiji stilski jezik.

Mala crna haljina u popularnoj kulturi

Kada se pojavila dvadesetih godina prošlog veka, mala crna haljina postala je gotovo neodvojivi deo popularne kulture. Neko bi rekao da to tako biva kada vas svetu predstavi jedna veličina kakva je Vog.

Možda se prvi upliv male crne haljine u vode popularne kulture desio u crtaću o Beti Bup. Iako ovu animiranu junakinju danas prepoznajemo po njenoj crvenoj haljinici, u originalnom crtaću, haljina je bila crna. Izvesno je da je haljina bila crna jer tada nije bilo televizije u boji, ali je, tehnički, ovo bilo jedno od prvih pojavljivanja male crne haljine na televiziji.

Merilin Monro naročito je volela da nosi malu crnu haljinu (film Džungla na asfaltu)

Nakon Drugog svetskog rata, a naročito tokom pedesetih, mala crna haljina bila je prvi izbor poznatih glumica i fatalnih žena Holivuda, kakva je, na primer bila Merilin Monro.

No, iako ju je popularizovao Holivud, mala crna haljina je remek-delo francuske mode, pa su je tako nosile i velikanke francuske kulture kakva je, na primer, Edit Pjaf koja je tokom svoje duge karijere gotovo uvek nastupala u elegantnoj maloj crnoj haljini. Kasnijih godina, malu crnu haljinu nosile su i Brižit Bardo i mnogo druge dive francuskog glumišta.

Odri Hepbern u „Doručku kod Tifanija“, Izvor: Trailer screenshot – Breakfast at Tiffany’s trailer, Public Domain, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=16292840

No, da se vratimo Holivudu ‒ 1961. godine stupa na scenu još jedna kultna inkarnacija male crne haljine. Te godine izlazi Doručak kod Tifanija u kome Odri Hepbern paradira u haljini koju je dizajnirao Hubert de Živanši. Pored nje, ikone koje su inspirisale dizajnere da stvaraju nove verzije male crne haljine 60-ih bile su i Džeki Kenedi i Sofija Loren.

Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, mala crna haljina proslavlja se i u svetu rokenrola, a popularizuju je dive poput Debi Hari.

Ukoliko vam se čini da je Šanelovo čedo tokom godina odlutalo u ruke drugih dizajnera, ne varate se. Jednostavno, čitava modna kuća Šanel počela je da gubi svoj sjaj koji je imala u vreme Koko Šanel, pa ni ne čudi da se onda nisu znatno isticali u kreiranju male crne haljine. To naravno ne znači da ona nije bila deo njihovoh kolekcija, ali, naprosto, Šanel više nije izbacivao ništa toliko dobro da bi parirao drugim modnim kućama.

No, to se kolo okreće osamdesetih kada na čelo ove kuće stupa perspektivni Karl Lagerfeld, koji je preporodio modnu kuću Šanel, a u tome mu je pomogla i mala crna haljina koju on predstavlja kao stub elegancije. U njegovim kolekcijama mala crna haljina prelazi u sferu visoke mode i pojavljuje se u brojnim varijacijama.

No, i pored toga, popularnost ove haljine će blago uminuti, jer je crna boja za osamdesete bila previše mirna i ukroćena, što ne čudi za jednu epohu koja se odlikovala ekscesom u svakom pogledu. Opet, tako karakteristično za svet mode, ovaj trend smenjuje njegova potpuna suprotnost, a sa minimalizmom devedesetih i mala crna haljina ponovo stupa na scenu.

I ovoga puta zaista mislimo mala. Simbol ove dekade je haljina koju je često nosila Poš Spajs, tj. Viktorija Bekam u danima kada je nastupala sa Spajsicama. Njena haljina bila je ekstremno kratka i imala je tanke bretele.

Gotovo da nema popularne dame koja nije ponela malu crnu haljinu makar jednom, a često su je koristile kako bi prenele svetu neku poruku.

Tako je, Lejdi Di, nakon što se razvela od princa Čarlsa, za svoju „osvetničku haljinu‟ (kako su je mediji prozvali) odabrala upravo riskantnu malu crnu haljinu. Zanimljivo je da se radi o istoj maloj crnoj haljini koju je nosila na prvom pojavljivanju nakon što se verila sa princom Čarlsom; upravo onoj haljini koja je do te mere uzburkala britansku javnost, da se čitava ujdurma graničila sa skandalom u britanskoj štampi.

Mala crna haljina pokazala se i kao toliko moćno oružje da je mogla i da promeni nečiji život. Naime, brojni modni kritičari (pola u šali, a pola u zbilji) kažu da je mala crna haljina koju potpisuje Versaće, a u kojoj se Elizabet Herli pojavila na premijeri filma Četiri venčanja i sahrana ono što je ovu glumicu lansiralo u svet filma i popularnih ličnosti.

No, kada je konkretno o modi reč, koliko je mala crna haljina stilski klasik i od kolikog je značaja za istoriju mode govori i činjenica da je čuveni Andre Leon Tali 2012. posvetio izložbu ovom modnom komadu u Američkom muzeju umetnosti u Savani, na osnovu koje je objavio i knjigu Mala crna haljina u kojoj se predstavljen dug istorijski put do klasika kakav je danas.

 Slađa Stamenković

Izvor: kultivisise.rs

_____________________________________________________________

 

MREŽE I NITI…

tamoiovde-logo

Smatra se da je prvenstvena upotreba paučine bila za izgradnju kokona, pa tek kasnije da je počela da se koristi za pravljenje mreža. Mnogi paukovi koji se sakrivaju u pukotine stena, drveća i zemlje, svoje stanove oblažu paučinom. Neke kućice u zemlji imaju i pokretni poklopac, operkulum, napravljen od paučine, kamenčića, lišća i sličnog.

Mreže su svakako najčudesnija pojava kod paukova. Postoji više tipova lovnih mreža, najednostavnije su mreže nepravilnog oblika sa nitima razapetim na sve strane, a najsavršenije su okrugle, uspravne mreže kakve pravi pauk krstaš ili osaš. Izgled mreže se koristi u taksonomiji.

Tipovi mreža

Preuzeto i adaptirano iz Spiders (Hiliyard,1999)

Velika elastičnost, čvrstina i otpornost su osobine koje paučinu izdvajaju kao izuzetan materijal. Postoje podaci da se paučina kida tek nakon istezanja na dužinu koja je 5 do 15 puta veća od osnovne, što zavisi od tipa paučine, a kada bi se napravila velika mreža sa nitima debljine olovke, bila bi dovoljno jaka da u letu zaustavi Boing 747. Često se u literaturi ističe da je tanja od svile, a jača od čelika.

Izuzetno je otporna na bakterije i gljive, i ne rastvara se u vodi, tako da predstavlja savršen materijal. Može se naći podatak da je Plinije zabeležio kako su je Rimljani koristili za previjanje rana. Domoroci nekih tropskih ostrva koristili su paučinu za izradu torbi za strele.

Stanovnici Madagaskara bili su poznati po izradi zenskih čarapa i rukavica od paučine. Iskustvo u predenju tkanina od paučine imali su i Kinezi. Kineska delegacija, kada je dolazila u Evropu 1896. godine , poklonila je Kraljici Viktoriji haljinu (više kao plašt, ogrtač) napravljenu od paučine. Danas se naučnici trude da tehnikama rekombinantne DNK dobiju sintetički materijal takvih karakteristika koji bi imao široku primenu.

Sposobnost pravljenja paučine koristi paukovima i u mnogim drugim životnim situacijama. Tako na primer, pri kretanju, prave sigurnosne niti preko kojih se, u slučaju opasnosti, opuste i brzo skliznu na sigurnije mesto. Pored ovoga, ispuštanjem slobodne niti mogu da lebde u vazduhu pa tako koriste vazdušne struje za seobu (balooning).

Ima primera da su se, ovako putujući, spuštali na brodove udaljene od obale više od 360 km. Ove seobe postaju intenzivnije tokom toplih jesenjih dana kada se, uglavnom, mladi paukovi u velikom broju penju na vrhove stabljika i puštaju dugačke niti koje lelujaju na vetru. U trenutku kada nit postane dovoljno velika da izdrži pauka u vazduhu on skuplja noge i prepušta se vazdušnim strujama. U narodu se ova pojava naziva Bablje leto ili Marijine niti.

Upotreba paučine

Preuzeto i adaptirano iz Spiders (Hiliyard,1999)

Izvor: paukovisrbije.com

______________________________________________________________

 

BEZ ŽURBE U BUDUĆNOST…

TAMOiOVDE-logo

Amiši iz Pensilvanije

Iako su svi prihvatili moderan način života, u SAD postoji narod koji u svom bajkovitom okruženju živi po pravilima nepojmljivim savremenom čoveku

Neki potpuno drugačiji svet!
amisi-iz-pensilvanije-bez-zurbe-u-buducnost-1338411792-169020Dok većina ljudi koristi Fejsbuk, i dok se naše devojke nerviraju zbog toga da li da za maturu obuku haljinu s dezenom zmije ili krokodila, negde u Pensilvaniji Amiši žive potpuno udaljeni od modernog načina života.
Ne voze preskupe automobile, i u kočijama kaskaju za savremenim svetom, a nalaze se na samo nekoliko sati od Njujorka, koji nudi bukvalno sve…

I dok turistima iz automobila trešti Rijana, dok žeđ gase „koka-kolom“ i slikaju ih najnovijim foto-aparatima, oni spuštene glave prolaze pored njih jer im religija ne dozvoljava da se fotografišu.
Reč je o religioznim grupama koje naglašavaju skromnost, porodicu i zajednicu, a žive u naseljima u 22 američke države i Kanadi. Amiši nemaju istu religiju, a zajednička veza im je uglavnom nemačko poreklo.

Drugačiji u svemu
I među Amišima postoje razlike. Neki čak voze automobile i nude svoje farme kao turističke atrakcije, dok drugi ne žele nikakvu komunikaciju. Oni jašu konje, nemaju struju u kućama, a deca im idu u privatne škole i završavaju samo osam razreda, a do venčanja rade na porodičnoj farmi.Većina njih govori tri jezika – kod kuće koriste dijalekat holandskog, pri molitvama koriste nemački, a u školi uče engleski, kojim se služe kada razgovaraju s turistima.

Ne koriste ogledala
Devojke i žene oblače se u skromne haljine s dugačkim rukavima, preko kojih nose ogrtače i kecelje. Nikada ne seku kosu i vezuju je u punđu. Na glavama imaju belu kapicu ako su udate, a crnu ako nisu. Ne nose nakit i ne koriste velika ogledala.

Muškarci nose tamna odela bez revera, crne čarape, cipele i crni ili slamnati šešir. Nemaju brkove, ali nakon venčanja obavezno puštaju bradu.

Porodica je najvažnija
Porodica je za Amiše centar sveta i izbor partnera je najvažnija odluka u njihovom životu. Dečaci i devojčice počinju da traže supružnike posle 16. godine. Kada napune dvadesetu, bliži se dan venčanja. Ali, da bi se par venčao, oboje moraju biti iz crkve koja ih priprema za zajednički život. Mladić pita devojku da li će se udati za njega dajući joj porcelan ili sat. Mladi čuvaju tajnu do jula ili avgusta i tek tada roditeljima saopštavaju svoje planove.

Haljina za svadbu i sahranu
Nedeljom se svi okupljaju u crkvi i tog dana se obelodanjuje da par želi da se venča. Nakon službe mladin otac saopštava datum venčanja i poziva prisutne da dođu. Devojka za to vreme sprema večeru i zajedno provode veče sve dok ne dođu roditelji da se upoznaju. Nakon toga imaju samo nekoliko dana da pripreme venčanje.

Venčanica mlade nije bela, već plava. Sve na njoj mora biti novo i ona sama pravi skromnu haljinu, koja nema čipku, detalje, veo ni cveće. Venčanica se kasnije koristi za svaku svečanu priliku, i na kraju je običaj da je sahrane u njoj. Mladoženja nosi crno odelo, belu košulju, kravatu i šešir.

Dan venčanja kod Amiša započinje u četiri ujutru. Iako je venčanje, krave se moraju pomusti, a i svi ostali poslovi moraju biti završeni pre nego što gosti dođu. Cela ceremonija odvija se u mladinoj kući.

Ne učestvuju u izborima
Amiši se drže van svih društvenih tokova i, iako su u Americi, kao da nisu deo nje. Plaćaju poreze jer su na to obavezni zakonom, ali ne učestvuju u izborima, ne žele državne penzije i ne žele zdravstvenu zaštite za starije građane.

Povratak u stvarnost
Kada se nakon ovog iskustva vratite u Njujork, ponovo nailazite na gužvu, jurnjavu, nove kolekcije u izlozima skupih radnji i trčanje za dolarima. Jednom rečju, na sjaj i bedu modernog načina života. Amiši, daleko od gradske vreve, žive mirno i dostojanstveno…
Autor: Ekipa Kurira

zvor:kurir-info.rs

______________________________________________________________________________________________

ISTRAŽIVANJE POKAZALO

Deca Amiša, odrasla na seoskim farmama na severu američke savezne države Indiane, ne pate od astme, dijabetesa, alergija, niti bilo kojeg oblika savremenih bolesti.

1369557-amish-kids

Deca Amiša su zdrava | Foto: foter.com

Istraživanje o zdravlju amiške dece

Švajcarski naučnik Mark Holbrejhm koji je istraživao zdravlje amiške dece kaže: “Zaključak je da je stopa savremenih oboljenja veoma, veoma niska kod amiške dece. Zaista, kao da postoji nešto što štiti amišku decu, a šta je to i dalje ostaje nejasno. ”

Istraživači su uspoređivali decu odraslu u relativno zdravim, ruralnim sredinama i došli su do zaključka da su Amiška deca zdravija od dece odrasle na evropskim farmama. Šta više, u posljednjih 20 godina zabeleženo je svega nekoliko amiške dece koja su bila alergična na nešto.

Inače, amiške porodice, od kojih mnoge vuku korene upravo iz Švajcarske, žive u prirodi, daleko od gradova, hrane se organski gajenom hranom, i veoma su religiozne.

Savremene bolesti gotovo nepoznate

Inače, još ranije je pisano o odličnom mentalnom zdravlju Amiša i činjenici da u ovoj zajednici jednostavno ne postoji autizam – što svakako nije samo puka slučajnost. Naime, konvencionalna medicina je često zbunjena time što Amiši nemaju iskustva s autizmom, ili bilo kojom drugom poteškoćom s učenjem koje predstavljaju pošast današnjeg tehnološkog društva.

Oni žive u društvu koje se, prema shvaćanjima prosečnih Amerikanaca, koji imaju problema s gojaznošću, dijabetesom, srčanim bolestima, autizmom, i koje je zahvatila moralna kataklizma, vodi staromodnim idealima. Amiška prehrana se sastoji od organske hrane, svežih, lokalno uzgojenih proizvoda, a što je veoma bitno, oni se uglavnom ne vakcinišu. Uprkos činjenici da farmaceutska industrija ulaže veliki novac u kampanju za vakcinaciju i upotrebu veštačkih lekova, bolesti srca, rak i dijabetes su gotovo nepoznati u amiškim selima.

Zdrava hrana, bez GMO-a i velika inteligencija

Hrana koju amiši jedu su organski proizvodi starih sorti uzgajani isključivo na organskom đubrivu i ove zajednice se nikada nisu susrele s GMO-hranom. U dosadašnjem istraživanju zdravlja Amiša registrovano je samo tri slučaja autizma kod njihove dece. Od tih troje, za dvoje je jasno dokazano da su bila vakcinisana.

Prvi slučaj je bilo kinesko dete koje je primilo brojne vakcine pre nego što je usvojeno od strane porodice Amiša. Drugi je bio redak slučaj u porodici Amiša koji su podlegli propagandi i medicinskom pritisku za vakcinisanje svoga deteta. Pojedini “naučnici” tvrde da Amiši očito imaju poseban super-gen koji ih čini imunim na brojne bolesti savremenog doba.

Takođe, još jedna karakteristika Amiša, a koja je malo poznata, jeste da su oni inteligentniji, s izuzetno naprednom veštinom pisanja koja je na fakultetskom nivou, iako mnogi od njih nikada nisu studirali.

Izvor:alo.rs

______________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

UKRAŠAVANJE PORODIČNOG ALBUMA…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Novi trend među nevestama: Uz kume pokazuju gole guze

Vekovne tradicije na venčanjima obogatio je najnoviji fotografski trend koji mnogi još uvek smatraju neprikladnim za ukrašavanje albuma.

slikacitava.php

Foto-trendovi se trenutno izmjenjuju na gotovo dnevnoj bazi.

novi-trend-meu-mladenkama-uz-kume-pokazuju-gole-guze-900x600-20140726-20140701140717-0cee1618327bb998c84434c77027a466Neverovatno popularno fotografisanje hrane i selfieja za Instagram ipak bi mogao zaseniti najnoviji trend koji se zasad naziva ‘Wedding flashing’, prenosi 24sata.hr

Naime, novim nevestama dizanje vela pred oltarom očito više ne predstavlja centralni deo njihovih venčanja.

novi-trend-meu-mladenkama-uz-kume-pokazuju-gole-guze-900x600-20140726-20140701140741-802b77656305e6cf1995af62a2f8c2eaDevojke koje upravo uplovljavaju u bračnu luku, ali i njihove deveruše odlučile su se na korak dalje. I ne, pri tome ne mislimo na nevino podizanje haljine iznad kolena ili pak skidanje podvezice.

One odvažno dižu haljine i bez imalo kompleksa pokazuju svoje više ili manje gole guze.

Šta na kraju reći nego da porodični albumi koji se čuvaju generacijama više nikada neće biti isti.

novi-trend-meu-mladenkama-uz-kume-pokazuju-gole-guze-504x335-20140726-20140701140643-c1be9dfa439cee2864a4cc8b3e164a33

________________________________________________________________________________________________________

 

ZLATNI DODIR KOŽE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

Kako izgleda haljina od čistog zlata

index2Zlatne haljine napravljene od 78.000 komada zlata , teške tri kilograma , uprkos ceni od 300.000 turskih lira ili više od 150.000 evra , kupilo je osam osoba , javlja agencija Anadolu ( AA ) .

Haljine je izradio zlatar u turskom gradu Kahramanmaras .

Vlasnik kompanije koja je dizajnirala i prodala haljine Ahmet Atakan za AA je kazao da su napravili dizajn za koji niko nije imao hrabrosti da pre napravi, te da se prodaju posebno na području Egejske regije .

On je dodao da im je prioritet proizvodnja zlatnog nakita , ali da su pre šest meseci počeli sa proizvodnjom zlatnih haljina te da se konačan proizvod sastoji od 22 – karatnog zlata . Na izradi zlatne haljine je 15 dana radilo sedam radnika.

“ Trenutna cena haljine je oko 300.000 turskih lira “ , pojasnio je Atakan .

Prema njegovim rečima , oni su mislili da prodaja ovih haljina neće ići dobro , ali da “ u stvari ide prilično dobro “ .
index“ Do sada smo prodali  osam haljina . Imamo još narudžbina tako da ih nastavljamo praviti  “ , kazao je Atakan .
On je dodao da ima onih koji čekaju u redu da kupe zlatnu haljinu te da ekonomska kriza , promena kursa dolara , ali i zlata ne utiču na prodaju ovog skupocenog odevnog predmeta .

Kako kaže Atakan , cena haljine se menja zavisno od dužine , ali i proporcija klijentkinje koja će je nositi tako da rade na haljini koja će koštati oko 800.000 lira .
Atakan dodaje da su pripadnice lepšeg pola oduševljene haljinama .

“ Ovo nisu haljine u kojima možete šetati ulicom . Ima osoba koje ih možda neće ni obući , ali žele da ih imaju . Prodali smo ih i za venčanje , ali i veridbu “ , kazao je on .
Atakan je takođe kazao da  od februara spremaju da haljine proda iu arapskim zemljama te da imaju dve porudžbine .

Izvor:dubrovnikpress.hr

___________________________________________________________________________________________

U ČAST HIMENA…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

ISTORIJA VENČANICE

Većina svadbenih običaja poreklo vodi iz Starog Rima, pa je tako poznato da prsten na četvrtom prstu leve ruke simboliše veridbu.

Izvori svedoče da je mlada belu haljinu na venčanju nosila u čast Himena, boga svadbe i nevinosti.

Providan veo i venac od cveća je nosila na glavi. Na sebi je imala haljinu od bele tkanine, a oko struka “Herkulov” čvor, ne bi li oterala zle duhove od sebe i svog braka.

Srednjovekovna venčanja koja su se ugovarala među plemstvom su češće sklapana iz političkih razloga nego iz ljubavi. Mlada je bila ogledalo porodičnog statusa i standarda, izbor svile i svake druge tkanine na njoj bio je odraz imućnosti mladine porodice. One koje su pripadale nižoj klasi, nosile su haljine u zelenoj i plavoj boji. Za njih je venčanje predstavljalo bitan događaj za koji su se oblačile onako kako im je budžet dozvoljavao, ali su u svakom pogledu težile da oponašaju venčanja kakva je organizovalo plemstvo.

Početkom četrnaestog veka izrađuje se venčanica protkana na grudima ili na leđima, sa dugim uskim rukavima i dubokim prorezom spreda koji bi otkrivao haljinu koja je išla do tela. Ove venčanice su se izrađivale od svile i bile bi ukrašene zlatnim pojasom na kojem se isticalo drago kamenje. Mlada je nosila prsten kao simbol večne ljubavi, broš kao odraz nevinosti i venac od cveća na kosi.

Kraljevska venčanja

v39_om_2b

Victoria & Albert

Poznato je da je princeza Filipa (Phillipa), kćerka Henrija IV nosila tuniku i mantil od belog satena na svom venčanju 1406. godine. En (Anne), vojvotkinja Bretanje, na svom venčanju 1499. godine nosila je takođe belu haljinu.

Bohemijska kraljica Elizabeta (Elizabeth) se udala 1613. godine, a na njenom venčanju deveruše su nosile haljine u beloj i srebrnoj boji ukrašene čipkom.

Jedna od najlepših venčanica svih vremena je svakako ona koju je kraljica Viktorija (Victoria) nosila 1840. kada se udavala za princa Alberta (Albert).

U periodu od 1837.  do 1901. pored belih venčanica izrađivale su se i one u krem i ivory nijansi. Ove toalete su bile jednostavnog dizajna i odgovarale su svakoj figuri. Često je veo bio najvažniji detalj. Kao takvom, poklanjala mu se posebna pažnja i svaka mlada je želela da njen veo bude jedinstven. Kako je plava boja bila simbol čistote, mnoge žene su svoje toalete nosile u ovoj boji.

Veliki broj žena nije mogao sebi da priušti glamuroznu belu toaletu, koju nakon venčanja neće više nositi zbog ekstravagantnog dizajna koji ne predstavlja prikladnu odevnu kombinaciju za jedan običan dan. Iz ovog razloga, dame su birale haljine jednostavnog kroja u svetloplavoj ili svetlozelenoj nijansi, a bilo je slučajeva kada su mlade nosile crnu haljinu – ukoliko bi se udavale za udovca.

Industrijska revolucija je svoj pečat ostavila i na istoriji mode. Uskoro su cene venčanica prilično opale, a nova cena je bila više nego pristupačna za sve klase.

Godine 1890. prihvaćeno je da venčana haljina bude bela.

Početak dvadesetog veka donosi promene u dizajnu venčanice. Izrađuju se haljine ukrašene čipkom i biserima. Veliki uticaj na modu ostavlja holivudski glamur i kreacije koje su filmske dive nosile na velikom platnu. Želeći da imaju haljinu “kao iz filma”, mnoge mlade su svoju venčanicu nakon svadbe bojile omiljenom bojom zadržavajući samo okovratnik i dugmad belim.

U dvadesetim godinama izrađuju se venčanice do kolena, koje je svojevremeno Koko Šanel (Coco Chanel) uvrstila u svoje kolekcije haljina za venčanje. Na ovakve toalete obično je išao dugačak veo, po pravilu: što je haljina kraća, to je veo bio duži. U tridesetim godinama kriza je uzela maha i žene su bile primorane da za svoje venčanje umesto venčanice obuku svoju najbolju haljinu. Bitan detalj ovog svečanog outfita je bila tijara.

1920s-great-gatsby-wedding-dressGrejs Keli

Kada govorimo o istoriji venčanice, ne možemo da ne pomenemo haljinu koju je holivudska diva Grejs Keli (Grace Kelly) nosila na svom venčanju.Venčanica je bila delo Helen Rouz (Helen Rose), poznate američke dizajnerke.

Ona je haljinu pripremala punih šest nedelja. Njena svilena venčanica pokrenula je potpuno novi trend, koji se zadržao do danas.

grace-kelly-wedding-dressgrace-kelly_wedding_brideGornji deo haljine, koji je pokrivao i vrat mlade, davao je uzvišen, kraljevski izgled. Veo je bio ukrašen sitnim vezom ručne izrade (motiv ptičice na grani) i hiljadama sitnih bisera. U ciframa, haljina se može opisati ovako: 125 metara svile, 40 metara skupocene čipke iz Valensije i hiljade malih bisera.

 Boda-Lady-Di-y-Carlos5Svoj pečat u ovoj priči ostavlja i venčanica princeze Dajane (Diana). Njena haljina, koju je nosila na svom venčanju 1982. godine je sinonim za raskoš. Inspirisana viktorijanskim stilom, izrađena od teške svile uz jedinstvene detalje – venčanica princeze ostaje jedna od najzapamćenijih u istoriji.

 Danas su mladama dostupne venčanice najrazličitijih stilova i boja, napravljene od kvalitetnih i manje kvalitetnih materijala. Suvišno je isticati popularnost poznatih dizajnera kojima je kreiranje venčanica posao i strast. Bile one izrađene “po poslednjoj modi”, ili pak vintage – venčanice zauzimaju posebno mesto u mašti svake devojčice i životu svake mlade. Zablistajte na svom venčanju u haljini koja će u potpunosti oslikavati vaš senzibilitet i stil.


Jovana Katić Dajte joj pero i hartiju i stvoriće vam modernu bajku. Ulepšaće vam dan neobičnim pričama o večnim modnim klasicima i venčanjima. Svoju kreativnost ispisuje na stranicama svog blogaJuliet’s Pen.

 Izvor:wannabemagazine.com/*Naslov: Bora*S

_________________________________________________________________________________

BAJKOVITO VENČANJE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________

LJUBAVNA  ZAKLETVA VITEZA I PRINCEZE

U manastiru Manasija, posle šest vekova, plemićko venčanje. Zvanice u kostimima srednjeg veka.  Lepa Ruskinja za kneza povratnika.  U pratnji dvaju viteza-barjaktara i plemkinje, na konju vrancu u rano nedeljno jutro, u portu manastira tvrđave Manasija ušetali su Anastasija Mironjuk i Hadži Zoran Mrđenović.

  Mlada, Ruskinja, u ručno vezenoj haljini, kakve su nosile srpske kneginje, mladoženja u odori srednjovekovnog viteza, prošli su kroz špalir kostimiranih zvanica i u svečarskom miru uputili se ka Crkvi Svete Trojice.

Tu, na samo korak od moštiju zaštitnika i zadužbinara despota Stefana Lazarevića, poznatog i kao Visoki Stefan, Anastasija i Hadži Zoran zakleli su se na večnu ljubav. Liturgiju je služio otac Jovan iz Crne reke.

Bajkovito venčanje odisalo je duhom prošlih vremena, utopljenih u mirise svežeg poljskog cveća, manastirskog tamjana i sveća.

U ceremoniji koju je organizovao kraljevski red vitezova, a koji deluje pod pokroviteljstvom Linde Karađorđević i sa blagoslovom patrijarha srpskog gospodina Irineja uživali su brojni ugledni gosti. Mnogi su stigli izdaleka, iz Rusije, Francuske, Engleske, Nemačke, Grčke i Španije. Oduševljeni smo, kao da smo ušetali u bajku – rekli su roditelji Anastasije Mironjuk, koja će rodnu Moskvu zameniti Beogradom. Posle 600 godina bilo je ovo prvo kompletno viteško plemićko liturgijsko venčanje u Srbiji.

Tačno toliko, punih šest vekova, prošlo je od početka gradnje Manasije, zadužbine hrabrog i mudrog despota i jedne od naših najvrednijih i najlepših srednjovekovnih svetinja. Posle ritualnog venčanja i pričešća, usred živopisne prirode, u dvorištu manastirskog utvrđenja ukrašenog sa 11 visokih kula, koje su čuvali komandiri viteške garde, održana je borba mačevalaca, a streličari su nišanili – jabuku. U dramskom programu rekonstruisane su srednjovekovne bitke vitezova, a plemkinje su plesale uz zvuke srednjovekovne srpske muzike.

Tek venčana Anastasija mušku bebu podigla je visoko, a ovaj simboličan čin koji najavljuje sreću, porod i blagostanje, propratile su mladoženjine reči zahvalnosti: – Kraljevski red vitezova oživljava ono najuzvišenije iz srpskog zadremalog duha. To je vera, ljubav i nada da će se među nama javljati kroz naše potomke, Stefan, Lazar, Miloš, Sava… i da će nam svet opet lepo odgovoriti… Amin!

SLOVO O LJUBAVI

Hadži Zoran Mrđenović, slikar i glumac, predsednik je Reda vitezova. Rođen je u Parizu. U Beograd, grad njegovih roditelja, preselio se kad je počelo bombardovanje. – Biti vitez, znači ostati veran svojoj sudbini, kao što je to bio despot Stefan Lazarević – kaže Zoran. Uz drevnog viteza uvek je stajao duhovnik: jedan je bio misao, drugi akcija. A despotovo renesansno delo „Slovo ljubve“ govori da je bio i – nežan čovek! 20.07.2012.

forum-srbija.com