DEDI MILOŠU: POSLEDNJE LETO PASTIRA…

tamoiovde-logo

   Dok je ugažavao torinu na prhkom snegu osetio je oštar bol iznad desnog kuka, kao kada bi veliki trn probio vunenu rukavicu i zabo se u kožu. Trajalo je kratko, gotovo ni sekundu, ali dovoljno da ga zabrine i na tren prekine u poslu. Prislonio se uz ogradu kotara i ostao tako neko vreme. Trgao ga je oštar dah severca koji se prokrijumčario između sena i ošinuo ga po obrazima. Namakao je krplje od pletenog pruća na obuću, nastavio započeti posao i uskoro se u celcu ukazalo pet –šest ugaženih krugova na koje je polako, pazeći da usput ne rasipa, iznosio seno.

kuca-r-3

Foto: Z. Šaponjić

Kad je završio, pritvorio je vratanca na kotaru i jednim, dobro uvežbanim zviždukom vabio ovce koje su jurnule niz padinu. Posmatrao ih je sa neskrivenim zadovoljstvom i pogled na stado učinio je da zaboravi na malopređašnju neprijatnost i loš predosećaj. Utabanom prtinom polako se uputio kući i zaustavio se kod jedinog hrasta u livadi. Uprkos paperjastim pahuljama koje su mu išle pravo u oči, podigao je pogled ka krošnji.

Većina grana bila je gola, na nekim se zadržalo sasušeno žuto lišće, samo se na jednoj od njih nekim čudom još zelenilo nekoliko listova. Odmahnuo je glavom, kao da je upravo video neki čudan znak i nastavio uzbrdo. I od tada svaki put kada bi se spuštao ka kotaru ili se vraćao nazad, pogledivao je tu čudnu granu koja je zelenim lišćem prkosila ledu i studeni. Izgubio je iz vida tek s proleća kad se priroda zahuktala i zelenilo nadvladalo čamotinju duge i uporne zime.

Proleće je bilo plahovito i nekom silinom, koja se nije skoro pamtila, poteralo je bilje, tako da je sve odjednom buknulo i uzrujalo se. Gotovo da se golim okom moglo gledati kako raste trava i izdužuju se pupoljci na drveću, a behar je ušarao proplanke i šume, pa se činilo da behara i ono što nikad nije beharalo. Sedeći u jednoj kleci, jer zemlja još beše vlažna i hladna, opet je osetio onaj isti bol od zimus. Sevnulo je u desnom kuku, ali sada je trajalo duže nego prvi put, tako da je upamtio oštrinu bola i njegovu putanju od kuka niz nogu. Kad je uminulo, ustao je, oprezno se oslanjajući na štap, bojeći se da se bol ne ponovi. Zebnja se nepovratno naselila u njegovoj svesti, odakle se, poput kukavice na zidnom satu, pomaljala s vremena na vreme. Naporedo sa zebnjom, javljala se i bol, sve češće i sve oštrije, dok ga jednog jutra nije ostavila u krevetu.

Nije ga mučila bolest koliko saznanje da je prvi put za osamdeset i tri godine ostao prikovan za postelju. Pamti, istina, još nekoliko sličnih trenutaka, ali je sve to bilo privremeno. Sada, slutio je, neće biti tako. Dok je ležao, osećao je kako napolju buja priroda. U sobu je ulazilo jednolično zujanje skakavaca prekidano poznatim javom kukavice, koji je i u najveselijem čoveku budio prigušenu melanholiju. Malim prozorom uokvireno parče neba nagoveštavalo je lepo vreme i on je lako mogao da zamisli svu lepotu koja se ljeskala sa druge strane odškrinutih prozorskih krila.

Odjednom je osetio ljutnju kako ga prožima i nadima mu damare, znao je da je njen uzrok nemoć zbog podmukle bolesti i sav taj koloplet poprimio je snagu čeličnih užadi koja su ga oborila nazad u krevet kad je pokušao da ustane. Bio je besan na telo koje nije uspelo da se otrgne i kao da mu se sve dešava prvi put, iznova je opipao rukama nogu koja je ležala sve nemoćnija i trulija. Onda bi iz kartonske kutije vadio rendgenske snimke, okretao ih ka prozoru i pokušavao da dešifruje igru crno belih senki na filmu. Zašto mu onaj doktor nije lepo objasnio šta je sa njegovom nogom, nego ga je zamajavao okolišnim pričama, nevešto pokušavajući da sve okrene na šalu kojoj tu nije bilo mesta?

Potom bi odložio filmove, pa je uzimao kutije s tabletama i iz njih izvlačio papire sa podacima o leku. S naporom je razaznavao sitna slova teksta, trudeći se istovremeno da dokuči smisao onih zvučnih, a njemu nerazumljivih medicinskih termina. Rečitije od teškog stručnog jezika i doktorske škrabotine koju su zvali dijagnozom, bilo je sašaptavanje ukućana sa nekim od gostiju. Ono bi se iznenada prekidalo kad bi iz svoje sobe sa sprata sišao dole u kuću. Krajičkom oka hvatao je poglede sažaljenja , ali se namerno napravio nevešt ili je njegova podsvest potiskivala ono što svest nije htela da prihvati. Lomila ga je ta dvostruka borba da sazna istinu i da je istovremeno nekako zaobiđe, jer je osećao da bi suočavanje sa njom bilo kao i sama smrt.

U tom magnovenju jednog jutra se setio hrasta na kome je zimus gledao zeleno lišće i poželeo je da se prošeta do njega. Skupio je snagu, sa sprata sišao niz dugačke stepenice i polako, povremeno zastajkujući, uputio se niz padinu ka hrastu Njegova krošnja je pravila debeo hlad i on se smestio s donje strane okrenut ka suncu. Hteo je da veruje kako ga muči reuma i da će večna toplota sunca odneti bol i vratiti snagu u onemoćalu nogu.

Sa svakim lepim danom spuštao se do hrasta i na trenutke mu se činilo da mu je zaista bolje i da će sve to proći poput minule zime, ali je teskoba sobe u koju se vraćao predveče iznova gušila prikupljenu snagu i bol je ponovo, kao oslobođena avet, šetala kroz kosti. Vremenom je postao svestan obmane i sve ređe je napuštao sobu, jer je naviknutost na bol bilo podnošljivije od svakodnevnog rušenja krhke iluzije o boljitku. Već je polako i zaboravio kad je poslednji put prošetao do hrasta, a onda je vetar kroz otvoren prozor uneo u sobu miris košenog sena.

S mukom se podigao iz kreveta, došetao do prozora i naslonio se na laktove – cela livada bila je pokošena i ravnomerni otkosi su ležali kao odebljale zmije. Iako je vladala mukla tišina uokvirena podnevnom jarom, njemu se učinilo da neko otkiva kosu. Razabirao je da udari čekića o tanki brid i nakovanj postaju tvrđi i prigušeniji kako otkivanje odmiče od vrha prema peti kose. Ubrzo je čekić utihnuo, ali je do njegovih ušiju dopro rezak zvuk koji pri oštrenju kose pravi beleđija u dodiru s metalom.

Koliko je samo puta tim čudnim kamenom prevukao preko britke žice, pa bi ga vratio nazad u vodijer koji je visio obešen o ovom istom kuku što ga sad nesnosno boli i odvaja od livade, kose, nakovnja, beleđije, od celog njegovog života? Danima posle je odlazio do prozora i posmatrao kako nestaju otkosi i u onom istom kotaru iz kog je zimus polagao ovcama, raste veliko seno. Ko li će ga razvršiti, pomislio je jetko, a onda, skrećući misao na nešto sasvim drugo, pokušao da se odupre navali samosažaljenja.

Bili su mu mrski ti trenuci slabosti, krio ih je od drugih, ali pred sobom je bio nemoćan. Sećanje na neki pazarni dan, mobu ili zvuk čaktara, budili su čemer kojoj se nije mogao odupreti. Borio se s tim, trudeći se da pomeri misli na nešto drugo, pa je čak sopstvenu bolest koristio da se izbori sa tugom što ga je pritiskala poput teškog vodeničnog kamena. Kako je leto uzmicalo pred jeseni, sve teže je nalazio načine da obuzda melanholiju, a bolest je napredovala, podmuklo i ne žureći, kao da ima neki svoj ritam koji više niko i ništa ne može poremetiti. Počeo je da se predaje, osećao je kako uzmiče i gubi dah.

U tom magnovenju prisetio se prošlogodišnjeg vašara u susednom selu na kome je učestvovao u trci staraca i pobedio. Odjednom mu se vratila cela slika: bubnji mu u ušima, čuje žamor okupljene svetine, razaznaje i dobacivanja, ali on se ne osvrće, juri napred i za njega samo postoji žuta traka razapeta između dva pobodena pruta kao da mu od nje zavisi sam život. Cepa je olovnim nogama i pobednonosno baca kapu u vis, sreća mu se čita sa očiju i lica, tako da aplaudiraju i oni koji su mu se podsmevali. Sada mu se ta pobeda čini kao smešan i nedoličan kapric starosti i ljuti se na sebe što je dozvolio da tako olako i nepromišljeno upadne u zamku obesne mladeži koja je njega i još nekoliko staraca nagovorila na trku kako bi se zabavljala.

Odmahnuo je rukom, kao da je hteo da otera navalu nadolazećeg stida i srušio je sa stočića kutije sa lekovima i keksom. Kada se sagnuo da ih podigne, ispod kreveta je napipao šišarku od bora. Sigurno su je donela deca, razmišljao je dok je po rukama preturao ljuspasti šeširić koji je još čuvao sveži miris borovine. Pokušavao je da se priseti kad je poslednji put bio u borovima, kako su nazivali borovu šumu gore u brdima i poslednje što je mogao da iščupa iz sećanja bio je mokar jesenji dan tokom kog je sipila dosadna kiša natapajući mu sukneni kaput. Kao i ona trka, sad mu je i taj celodnevni boravak – jer zbog vukova ni trenutka nije smeo da ostavi stado – izgledao kao podvig i strašan napor. Stresao se od neke čudne hladnoće, iako je na prozoru vazduh titrao od jare, onda je ostavio šišarku na stočić i polako se uspravio. Hteo je još jednom da vidi borove.

Dok su kola savladavala makadam, uz dobovanje kamenčića po šasiji, razmišljao je kako je ovo prvi put u životu da ga do borova voze. U njima je proveo dobar deo svog života, čak ih je dve zime i krčio. Gledao je modrozelene obrise pošumljenih brda kao da ih vidi prvi put, upijao ih je pogledom, želeo je da ih dodirne rukama. Pun čudnog ushićenja, popeo se na brdašce i seo u hladovinu bora pod kojim je decenijama provodio letnje mesece, užinao i spavao… Prelazio je rukama preko izdžikljalih vlati, opipavao je kamenje kao da ga vidi prvi put i upirao pogled u naporu da uhvati tanku zmiju puta u daljini.

Odjednom mu se učinilo da paralelno sa putem javi stado u besprekornom redu, ispred koga je koračao čobanin, polako i ne osvrćući se. Čuo je i zvuk zvona, na čas kristalno jasan, pa prigušen i onda je ugledao ogromnog vuka kako juri niz padinu prema ovcama.

Pridigao se na laktove, pokušavajući da uvežbanim halakanjem otera zver i skrene pažnju čobaninu koji je i dalje bezbrižno koračao, ali se sa njegovih usana otkinuo samo slabi krik poput zamrlog daška vetra. Još nekoliko puta je zaustio da vrisne, sa užasom gledajući kako se gladna životinja približava stadu, čudio se čobaninu što ne vidi opasnost i ovcama koje se ne pomeraju već mirno nastavljaju dalje.

U trenutku kad je zver bila na korak od prve žrtve, on je zamahnuo rukom da je otera i dok se u nemoći rušio u travu, učinilo mu se da se čobanin na trenutak okrenuo i mahnuo mu. Ličio je na njega.

Ranko Pivljanin
Izvor: iskra.co/14.07.2015.

___________________________________________________________________________________________

Možda će vam se dopasti: DEDA ILIJA ČUVA STADO I GRANICU

KOLEGINICE, DOZVOLITE DA VAM PRIČUVAM DETE…

tamoiovde-logo

Potez Sidnija Engelberga, 67-godišnjeg profesora na Univerzitetu u Jerusalimu, oduševio je milione ljudi širom sveta. Kada je dete njegove studentkinje zaplakalo dok je držao predavanje, Sidni se nije dao omesti, uzeo ga je, smirio i nastavio izlaganje držeći ga u naručju.

Predavanje 1Sidni, inače otac četvoro dece i deda petoro unučadi, vrlo je liberalan i često izlazi svojim studentima u susret. Imajući u vidu da predaje na master studijama, svestan je da među njegovim studentima ima i malo starijih, a ponekad i mladih majki, kojima dozvoljava da na predavanja dovode svoju decu.

Međutim, kada je studentkinji beba počela da plače, Sidni se nije dao omesti. Mladu majku bilo je toliko sramota da je krenula da napusti predavanje, ali joj nije dozvolio.

Ne želeći ni da mu predavanje propadne, uzeo je dete u naručje i smirio ga. Nakon toga nastavio je da predaje sa mališanom u rukama.

Ponašanje profesora, koji već 45 godina predaje, oduševilo je njegove studente, koji su ovekovečili njegovo predavanje s mališanom u rukama i postavili na društvene mreže.

Predavanje 2Fotografije su se vrlo brzo proširile internetom, a milioni ljudi pohvalili su Engelbergov potez.

Njegova supruga kaže da su i ona i njen suprug veoma iznenađeni publicitetom.
„Dobio je nekoliko ljubavnih pisama“, kaže kroz smeh supruga Fredi Siskind Engelberg.

Njegova ćerka kaže da Sidni dozvoljava mladim majkama da sa decom prisustvuju njegovim predavanjima na master studijama biheviorizma. Dozvoljava im čak i da ih doje.

„Nijedna majka ne treba da bira između svog deteta i obrazovanja“, ističe Sidni.

Izvor: RTS

____________________________________________________________________________________

DEDA DOBRI…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________

SVETAC KOJI HODA

Deda Dobri (99) sve što isprosi da siročićima

dimitrov-dobrev-foto-facebook-1392904322-448763Evo zašto je ovaj starac jedan od najboljih ljudi na svetu.

Dobri Dimitrov Dobrev ima 99 godina.

Tokom Drugog svetskog rata izgubio je gotovo potpuno svoj sluh, a svakog dana pređe 25 kilometara na putu od svog sela do Sofije, noseći garderobu koju je sebi napravio, kako bi u prestonici Bugarske prosio.

438727_1977405213969778969611815810134n_fMeđutim, Dobri ne prosi za sebe, jer uspeva da preživi sa 80 evra penzije.

_________________________________________________________________________

438722_dobrev2_ffSav novac koji je u životu sakupio (oko 40.000 evra) on je poklonio sirotištima koja nisu u stanju da plaćaju svoje račune.

_________________________________________________________________________

dimitrov-dobrev-foto-facebook-1392903815-448761On ne zadržava ni cent tih para.

_________________________________________________________________________

dimitrov-dobrev-foto-facebook-1392903873-448771Neki ga zovu „Svetac Bajlova“.

_________________________________________________________________________

dimitrov-dobrev-foto-facebook-1392903815-448769Ove godine napuniće 100 godina.

_________________________________________________________________________

438726_4007655249247008775221273440741n_fSvi ga vole.

Zovu ga „Дядо Добри“ i za građane on predstavlja najnesebičniju dobrotu koja postoji.
Izvor:kurir-info.rs

_____________________________________________________________________________________________________

SVI SMO SASVIM OBIČNI LJUDI…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________

Pismo jednog dede svojim unucima…

deda_kurir

Ljubav naših starih Foto: Kurir

   Živite punim plućima, pomažite ljudima kad god možete, radite posao koji volite i uvek recite drugima koliko vam znače.

    Pisac i pesnik Džejms K. Flanagan iz Njujorka ostavio je svojim unučićima, od kojih najmlađe ima pet, a najstarije 11 godina, pismo sa brojnim savetima koje je stekao tokom svog dugog životnog iskustva.  Trećeg septembra 2012. on je iznenada preminuo od srčanog udara, a pismo je objavljeno uz dozvolu njegove kćerke Rejčel Kreigton, javio je Kurir.

 

Dragi Rajan, Konor, Brendon, Čarli i Meri Katarina,

Moja draga i mudra kćerka Rejčel tražila je od mene da zapišem neke savete za vas, one koje sam naučio u životu. Počinjem ovo pismo 8. aprila 2012, tačno na moj 72. rođendan.

1. Svako od vas je najlepši dar od Boga vašoj porodici i celom svetu. Setite se toga uvek, naročito kad sumnjate u sebe i kad ste obeshrabreni.

2. Ne plašite se nikoga i ničega i živite punim plućima. Sledite svoje želje i nade bez obzira na to koliko su teške i koliko se razlikuju od tuđih. Ljudi često ne rade ono što žele ili što bi trebalo jer konstantno razmišljaju šta će drugi misliti ili reći.

I zapamtite još jednu bitnu stvar – ljudi koji vam ne donesu pileću supu kad ste bolesni ili ako nisu pored vas kad ste u nevolji, nisu bitni!

3. Svi smo mi sasvim obični ljudi. Neki nose preskupu odeću ili imaju velike titule ili moć i misle da su iznad svih ostalih, ali nije tako. Oni imaju iste sumnje, strahove i nade, jedu, piju, spavaju i prde, kao i sav normalan svet.

4. Kad porastete i dobijete decu, uviek imajte na umu staru irsku poslovicu: Hvalite decu i ona će cvetati!

5. Budite dobri i uvek pomažite ljudima – naročito slabijima, onima koji su uplašeni i deci. Svi oni nose neku svoju tugu i potrebno im je vaše saosećanje.

6. Nemojte se pridružiti vojsci ili bilo kojoj drugoj organizaciji koja vas trenira da ubijate. Rat je zlo. Sve ratove su započeli stari ljudi koji su prevarili mlade muškarce da mrze i ubijaju jedni druge. Starci prežive i kao što su započeli rat olovkom i papirom, završavaju ga na isti način.

7. Čitajte knjige koliko god možete. One su predivan izvor uživanja, mudrosti i inspiracije.

8. Uvek budite iskreni.

9. Putujte kad god ste u mogućnosti, posebno dok ste mladi. Ne čekajte da imate dovoljno novca ili dok se sve kockice ne slože. To se nikada, ali nikada ne dešava.

10. Izaberite posao ili profesiju koju ćete voleti. Naravno, biće i teških momenata, ali posao mora da vam bude uživanje.

11. Ne vičite! To nikad ne uspeva, a vređa i vas i druge. Svaki put kad sam vikao, doživeo sam neuspeh.

12. Uvek ispunjavajte obećanja koja ste dali deci. Nemojte da govorite „videćemo“ ako znate da je odgovor „ne“. Deca očekuju istinu, dajte im je s ljubavlju i dobrotom.

13. Nikad ne govorite nekome da ga volite ako nije tako.

14. Živite u harmoniji s prirodom: izađite napolje, obiđite šumu, planine, mora, pustinje. To je veoma važno za dušu.

15. Grlite ljude koje volite. Recite im sada koliko vam znače, ne čekajte da bude prekasno.

Izvor: Radiosarajevo.ba


 

TOPLINA DUŠE I ČAROBNJAŠTVO BRANKA ĆOPIĆA…

TAMOiOVDE_______________________________________________

NEĆETE MI VEROVATI, POZNAVAO SAM BRANKA ĆOPIĆA

Poznavao sam Branka Ćopića, bio sam mu u kući, bio sam mu u knjigama, pričali smo i smejali se zajedno, držao sam u ruci njegovu ruku koja je mnogo toga napisala.
  Branko je bio otvoren čovek. 

images

foto:www.mudremisli.com

  Čovek bez zidova, bez ograda oko sebe.
 
Sav napolju. Usred života. A opet, sav u svojim knjigama, zajedno sa svima onima koje je u životu sreo.
Čarobnjak smeha, smehoslovac, smehotres, smehmajstor, smehadžija, smeholovac.
Ćopićeve životne bajke su njegova najtoplija lirika. On je kao nekakav dobri duh svake kuće.

Ćopić se čitajući sluša. Njegove knjige su nosači zvuka. Govor, pričanje, to je odlika njegove literature. Pričanjem zavodi slušaoce, izvlači ih iz svakodnevice i odvodi u neke druge svetove koji, ipak, nisu izgubili vezu sa realnošću.
 
Branko vraća ljude prirodi. Njegove priče izviru iz starih ognjišta i zagrevaju ljudsku dušu koja mrzne u ledarama od betona.
 
Dobričina Brane. Braniša.
 
Grmečlija: grmeč i meče i lija. Veliki kao Grmeč, nežan kao meče i lukav kao lija. Grmečlija.
 
Geografija njegovog rodnog mesta i zavičaja prešla je u njegove knjige kao u zemljopis. On je zemljopisac rodnog kraja.
Knjige Branka Ćopića proglasile su Grmeč planinu za planinu sveta, sa najvišim — Ćopićevim vrhom. A njegov Grmečlija je čovek sveta. Brankov Mačak Toša sa rečice Japre poznat je koliko i Mačak u čizmama, kao filmska zvezda Mačak Feliks, kao Tom sa malog ekrana.
 
Branko je, na prvi pogled, odmah, bio drug, prijatelj i prvi sused. Njegova neposrednost u knjigama je potpuna. Izvire iz naroda i uvire u narod. Priča kao što guslar peva.
Nenadano, otputovao je na daleke pute.

Dragan Lukić: „Moji Savremenici“/riznicasrpska.net/knjizevnost

Poznati dečji pisac, književnik i akademik Branko Ćopić preminuo je 26. marta 1984. godine.


***

POHOD NA MJESEC

1048645_mali copic

foto:www.vreme.com

Tek mi je peta godina, a već se svijet oko mene počinje zatvarati i stezati. Ovo možeš, a ono ne možeš, ovo je dobro, ono nije, ovo smiješ kazati, ono ne smiješ. Niču tako zabrane sa svih strana, jato ljutitih gusaka, hoće i da udare.
— Dobićeš ti, mali, po glavi, pa će te proći tvoje budalaštine.

Kako proći! Ujutru, čim otvoriš oči, eto ih odasvud, kljucaju poput vrabaca, pa moram da zapitkujem. Ovaj svijet oko mene šašav je i budalast, a nisam ja.

Stega popušta tek onda kad se pred našom kućom pojavi stari samardžija Petrak, neumorna skitnica. Još nije ni ušao u avliju, a već grakće na mog djeda:
  — Jesi li živ, Rade, stari moj paripe?! Vidi ga, vidi.
Ihi, počelo je! Kad on već djeda smije nazvati paripom, šta li će tek biti sa ostalom čeljadi. Na mene će, vjerovatno, svi u kući i zaboraviti, moći ću da odmaglim preko potoka u ljeskar.

Kad je samardžija kod nas u gostima, onda je meni mnogo štošta dozvoljeno. Penjem se po drveću, zavirujem na tavan, švrljam oko potoka, odem čak i do malog mlina zavučenog podno našušurena gaja. Zgodio bih tako i u Ameriku samo da znam put i da se ne bojim pasa.

— Čekaj ti samo, otići će stari Petrak — prijete mi u kući kad već sasvim prekardašim.
A ti „Petrakovi dani“ u ranu jesen obično su uvijek bili praznični, sjajni i puni šapata, pa me tako povuku i ošamute da ne znam kud bih prije: kroz kukuruze, niz potok, uz brijeg. Čučim tako na vrbi i zurim u nijem svjetlucav riblji roj, a onda se pred mojim zasjenjenim očima odjednom razgrana gusta krošnja pitomog kestena s raskokanim prezrelim čaurama: ih, u kestenar, šta će mi ribetine!
 
Šijem tako čitav dan tamo-amo, a kad me suton opkoli i pritjera kući, evo ti opet nove napasti — mjeseca.

Ispluta on iza rijetka drveća na brijegu, blještav, nadomak ruke, tajanstven i nijem, zlatopera riba. I ja zanijemim sav ustreptao od skrivene lopovske nade:

— Možda bih ga nekako mogao dohvatiti?!
Noću se iznenada trgnem iza sna: viri mjesec kroz prozor, gori čitavo dvorište, a blještavi posjetilac unosi mi se u lice i šapuće:
  — Hajdemo!

Dižem se, lak, opsjednut, ali me već na prvom koraku otrijezni glas vječito budnog djeda:
— Baja, kuda ćeš? Oni mene tako uvijek: taman krenem u nešto, sav ustreptao, iznad zemlje, kad neko podvikne, a ja — coc! — o tvrdu ledinu.
Sva sreća što jednom u godini dodju i Petrakovi razvezani dani kad se mnogo štošta može.
Dodje tako jednom na red i mjesec.
Pekla se kod nas rakija od nekih ranih šljiva pa se poslom zašlo i u noć. Dušu dalo za mene! Prosinula pod kazanom vatra, stric Nidžo zarana se napio i zaspao, a uz ognjište, pod kolnicom, ostali samo djed i Petrak. Djed pazi na kazan, a samardžija mu samo pravi društvo, jer neće da se petlja ni u kakav posao neposredno vezan za ljude. Da konji piju rakiju, hajde de.

Ja se motam oko njih dvojice, više odmažem nego pomažem, prisluškujem njihov razgovor, pa se najzad toliko osmjelim da sjednem sasvim blizu, već gotov i da zapitkujem. Pomenuše mjesec.
— Djede, bi l se mjesec mogao dohvatiti grabljama? — iznenada se oglasih ja.
— Heh, šta njemu pade na um! — dočeka djed nekako s visine i ne obraćajući se meni nego samardžiji. — Hoće da dokuči mjesec.

Samardžija uzdahnu i pogleda me preko čaše.
— Pa neka, ima dječak pravo.
— Šta ima pravo?
— Pa nek oproba. Kamo sreće da sam i ja nekad tako radio, možda bi mi druge tice danas pjevale.
— Ma šta tice, šta… Ti se već napio ko moj veseli Nidžo.
— Jok, pobratime — tmurno dočeka starac. — Sjećam se kao da je večeras bilo: pomoli se mjesec nad gajem, sto metara nad našom kućom, a mene noge same ponesu k njemu. Kuda? — drekne ćaća pa za mašice, za kamdžiju, za… ne bira čime će. Zatuče me tako, utuca, izgubih dušu još od malih nogu. A da sam se jednom oteo i pošao. Rade, brate moj…
— Eno ga sad vidi. Ma nemoj mi tu kvariti unuka.
— E, Rade, Rade … ako je za nas dvojicu kasno, nije za ovoga dječaka. Hajde ti, dušo, ustaj, traži grablje, pa da ja i ti krenemo, eto njega sad iza brda.

Bacam se u ćošak po one naše najduže grablje, a stari samardžija polako ispravlja noge, ispravlja ledja, vrat i okreće se djedu, sjedećivom i začudjenom.
— Nas dva odosmo, a ti čuvaj kazan, staro mlinarsko kljuse.

Djed je toliko zabezeknut da već ne umije ni da se pokrene ni da štogod upita. Drži u ruci praznu čašu i gleda za nama dvojicom: šale se, valjda, šta li.
Sporo napredujemo uz mračan zašaptan brijeg. Nad nama razgoreno nebo najavljuje blizinu najtajanstvenijeg putnika, mjeseca. Ha, tu su grablje, samo ga zakvačimo i povučemo, evo ga začas u krilu.
Iz nizine, od malene tužne djedove vatre, odjekne povik:
— Ehej, budale, vraćajte se!
Žao mi te vatrice u dolini, žao mi vikača, ali požar nada mnom sve je rujniji i širi, a i moj saputnik ohrabri se glasno rugalicom:
— Umukni, ti dolje, kenjac jedan.

Durašno guramo dalje. Ja se već pomalo i pribojavam kako će to biti, licem u lice s onolikačkim mjesecom, a kao za pakost odozdo se opet čuje dozivanje:
— Ehej, magarci, vantazije, ozepšćete, bog vas ubio!
— U štalu, sivonjo stari, pa tamo njači — vraća mu samardžija.
  Još mi u srcu kljuca tuga za dolinom i ostavljenim djedom, ali kad mi kroz krošnjato drveće bukne u susret, sasvim izbliza, ogroman mjesečev požar, ja sve zaboravljam i uzbudjeno protepam:
— Evo ga?
— Aha, vidiš li?

Starac me prima za ruku i sad zajednički savladjujemo posljednju kratku uzbrdicu, a kad stignemo do samog vrha, mjesec iznenada odskače iza drveta pred nama i ukaže se blistav, smanjen i nevino miran iznad susjedne brdske kose.
— Aha, uteče li, je li! — pobjedonosno kliče starac. — Prepao se grabalja, a, lolo jedna.
Samardžija me čvrsto prigrli, ne da mi da se rastužim i kaže sokoleći me:
— Uteko lopov, pa da. Neka, neka. Hajde ti meni nadji dolje u selu dječaka od koga je mjesec klisnuo tako brzo. Nema ga. To si ti, samo ti, a i ja s tobom.

Hm, nema?! … Pa zaista nema takvog dječaka u čitavoj našoj dolini. Nit sam ga vidio ni čuo za njega. Ta ne dolazi džabe Petrak baš našoj kući. Ja sam tu, ja …
— Delija naša — dodaje Petrak kao da je konačno našao onu pravu, završnu riječ za čitavo moje opčarano mjesečarsko tkanje, od koga mi je glava tako puna da i sama počinje da zrači i svijetli kao žuta bundeva zaostala u požnjevenu kukuruzištu.
— Pametna djedova glava!

Stojim tako u obasjanoj noći, pred hladnjikavim nezemaljskim vidikom kakvi se javljaju samo u snu, pomalo je i strašno i tužno… Dalje se ili ne može ili se ne ide, ako već putnik nije budala i „vantazija“, što bi kazao moj djed, predobri duševni starac čija me ljubav grije i ovdje, na ovoj opasnoj granici gdje se kida sa zemljom i tvrdim svakodnevnim životom.

Pa ipak … ipak hrabro, s prijegorom, gutam ovu gorku kap svoga prvog, dječjeg, raspeća: pored mene je ovaj smjeli, nevezani, koji sve hoće i sve može, njegova je ruka na mom ramenu, a dolje, u toploj dolini, čeka me i misli na mene onaj drugi, dobri, drago gundjalo, koji će do kraja tugovati i pominjati me ako se izgubim u svom čudesnom pohodu.
— Ðede Petrače… — zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogadjajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje:

— Idemo, delijo, idemo. Opet ćemo mi ovamo doći, ima kad.

Nogu pred nogu, naniže, po mjesečini! Kako je drag i pun svaki korak povratka. I kako sve više raste, primiče se i u samom srcu razgara djedova neumorna vatrica. Eno je, bdije, zove i pokazuje nam put.
— He-he, ipak nas čeka stara paripina — rakoli se Petrak. — Ne otpisuju se tako lako ovake dvije delije.
— Evo ih, vraćaju se budalaši! — dočekao nas je djed Rade, čak nam i u susret izlazeći kao da stižemo bogzna odakle, možda čak iz Amerike. — Šta je, dohvatiste li mjesec?
— To tebe ne budi briga — otresa se samardžija. — Ti samo sjedi pod tom tvojom kolnicom i peci rakiju, a nas dvojica znamo svoj posao.

Znamo li — ne znamo, to mi baš nije jasno, ali, onako uzbudjen i premoren od čudesnog noćnog doživljaja, brzo sam zadrijemao medju djedovim koljenima, ja, velika delija, smjeli lovac na mjesec, naoružan grabljama triput duljim od mene. Posljednje što mi je od te večeri ostalo u očima bio je razigran plamičak djedove vatre, koji se neosjetno preselio i u moj san, i tamo se razrastao u moćan i stravičan mjesečev požar.

Djed me je, kažu, na rukama odnio u krevet (kakva bruka za velikog putnika!). Tamo sam svu noć bulaznio, vrtio se i budio brata, svoga suložnika. Djed je grdio Petraka i „njegov benasti konjski mjesec“, mama me je umila ledenom vodom, a kad to nije pomoglo, prišila mi je dvije-tri uz obraze, pa sam se primirio i slatko zaspao.

Sjutradan, u golubije sunčano jutro, sve je već bilo iza mene kao san, samo san. Nit mi se pričalo ni zapitkivalo o tome. Tako je, kanda, bilo i s djedom i Petrakom. Sjedili su kod kazana, a kad sam se ja pojavio, oni ni po čem ne pomenuše sinoćni doživljaj. Kao da im je bilo zazorno da se podsjećaju na nešto daleko od svjetlosti, dana i zdrave pameti, u čem se nije lijepo naći ni kao saučesnik ni kao svjedok.

Jedini stric Nidžo, koji nit je šta vidio ni čuo, nagazio je, onako mamuran, na one moje grešne osvajačke grablje, pa se nadovezao brondati, nikako da sjaše: te ko ostavlja grablje gdje im nije mjesto, te šta trebaju grablje oko rakije, te znaju li „oni, rasipnici“ (koji to oni?) kako je teško nabaviti dobre grablje, te ova se kuća raskućava, te ovo, te ono… Najzad je toliko dosadio svojim zvocanjem da je Petraku prevršilo i on, kao gost i star čovjek, nadje se pobudjen da ga uruži:
  — Daj se već jednom smiri, konjska muvo! Šta smo radili? Skupljali mjesečinu i djeli u stogove, eto šta smo. Mogao si i ti s nama da se nijesi naljoskao.

Odgundja stric kako baš ni „mjesečari“ nijesu bogzna koliko pametniji od pijanaca pa se brzo nekud izgubi. (— Ode da spava — primijeti Petrak.) Ostadoh ja sam, nekako kao ravnopravan i treći, uz dvojicu zavjerenika koji su znali za minuli noćni doživljaj s mjesecom.

I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet izmedju smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.
Pa se onda, katkad, žalovito upitam, kao da sam nagazio na one stričeve vile iz djetinjstva:

— Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?

Iz knjige: Bašta sljezove boje


BIOGRAFIJA

brankoBranko Ćopić je potekao iz siromašnog sela ispod Grmeča.

Još kao dječačić od 4 godine ostaje bez oca koji umire od španske groznice, tako da brigu o malom Branku preuzima njegova brižna majka Sofija, nježni djed Rade i veseli stric Nikola.

Tako je Branko još od ranog djetinjstva bio obasut ljubavlju koju je sačuvao u sebi do kraja života.

Po crkvenim knjigama stoji da se Branko rodio 1. januara 1915. međutim sam Branko je tvrdio da se rodio 1914. ali kako on kaže „to su bile teške i ratne godine i niko ozbiljno nije mario za tačan upis u knjige rođenih“.

U rodnom selu Hašanima dječak je, u podnožju same planine Grmeč, čuvao na proplanku stoku i provodio slobodne trenutke igrajući se ali i maštajući o Grmeču kojeg je zamišljao kao fantastičnu goru opore, oštre i divljačne ljepote. Planinu naseljenu opasnim životinjama i stanovnicima nevidljivog svijeta.

Sva ta maštanja Branko je preuzimao iz priča njegovog djede koji je kao „lička pričalica i izjelica“ prenosio iskustvo, dobro i zlo, mekotu ljudske duše i širinu njegova srca.

Djeda Rade će ostati malom Branku više nego majka; mit i legenda o ljudskoj nježnosti, a ostali ukućani i cjeli podgrmečki svijet – kao galerija likova za obradu u njegovim književnim djelima.

U školu Branko kreće u svom rodnom selu ali gimnaziju, četiri niža razreda, nastavlja u internatu u Bihaću. Poslije završene gimnazije upisuje se u učiteljsku školu u Banja Luci, potom u Sarajevu i Karlovcu. Razlog čestih prekida učiteljskog školovanja bila je nemirna Brankova duša i potreba da ukaže na nepravilnosti i lošu socijalnu i političku situaciju. Izbacivali su ga zbog naprednih ideja i zbog riječi koje nije mogao da prećuti.

Ipak završava učiteljsku školu u Karlovcu i kao mladi učitelj vraća se u rodno selo Hašane ali bez želje da započne učiteljski posao. Odlučuje da upiše Filozofski fakultet u Beogradu 1934. godine.

Živjeo je skromno a prehranjivao se honorarima za objavljene priče u „Politici“. Marljivo je učio i polagao ispite na vrijeme. Diplomirao je neposredno pred rat 1940. godine. Rat ga je zatekao na odsluženju vojnog roka u Mariboru iz kojeg odlazi u rodnu Krajinu i već 1941. godine priključuje se partizanima.

U početku biva običan vojnik ali ubrzo postaje politički komesar pa zatim se uključuje kao stalni saradnik na kulturno – prosvjetnom sektoru kao dopisnik partizanskih novina banjalučkog „Glasa“ i „Borbe“. Ćopiću je omogućeno da piše ne samo ratne izvještaje već i skečeve, pozorišne predstave, da pjeva i bude moralna i duševna snaga partizanskim borcima. Branko ostaje aktivan u NOV do kraja rata. Poslije oslobođenja dolazi u Beograd i tu se nastanjuje.

Prvi posao koji prihvata bio je kao urednik lista „Pionir“. Poslije pet godina napušta taj posao i postaje profesionalni pisac. U statusu slobodnog stvaraoca Ćopić provodi ostatak svog života.

Bio je neumoran književni radnik, izdao je brojna djela. U našoj književnosti on je stekao status književnika sa najviše odštampanih djela i najviše prevedenih djela. Njegova djela su prevedena na više od 30 jezika.

Kao veliki humanista, patriota i humorista Ćopić je dobio brojne nagrade, priznanja i pohvale. Još 1938. godine dobija prvu nagradu Akademije sedam umjetnosti za kratku priču, zatim Rakićevu nagradu (1939), nagradu Srpske akademije nauka i umjetnosti (1940), Komiteta za kulturu i umjetnost (1947, 1948), Vlade FNRJ (1949), Saveza sindikata (1953), Nagradu Zmajevih dječijih igara (1971), Njegoševu nagradu (1972) za zbirku pripovjedaka „Bašta sljezove boje“, Nagradu AVNOJ-a (1972).

Iako po prirodi vedar i nasmijan, Branko Ćopić je tužno i tragično okončao život. Posljednjih godina života se osjetio usamljen, napušten i depresivan odlučuje da sebi oduzme život.

Naveče 26. marta 1984. godine bacio se sa Savskog mosta na kej rijeke. Tako nas je zauvijek napustio i otišao „iz bajke života“ u „bajku snova“.

Ali iza njega je ostalo njegovo djelo veliko kao Grmeč.

Ćopićeva književna djela

Pripovjetke: Pod Grmečom, Beograd, 1938.  Borci i bjegunci, Beograd, 1939.  Planinci, Beograd, 1940.  Bajka o sestri Koviljki, Beograd, 1946.  Rosa na bajonetima, Beograd, 1946.  Sveti magarac, Beograd, 1946. Vratolomne priče, Beograd, 1947.  Surova škola, Beograd, 1948.  Ljudi s repom, Beograd, 1949. Major Bauk, Beograd, 1949. Ljubav i smrt, Beograd, 1953. Doživljaji Nikoletine Bursaća, Sarajevo, 1956.  Bosonogo djetinjstvo, Beograd, 1957.  Gorki med, Beograd, 1959. Krava s drvenom nogom, Beograd, 1963. Bašta sljezove boje, Beograd, 1970. Golubija vremena, Mostar, 1979.

Romani: Prolom, Beograd, 1952. Gluvi barut, Beograd, 1957. Ne tuguj bronzana stražo, Beograd, 1958. Osma ofanziva, Beograd, 1964. Delije na Bihaću, Beograd, 1975.

 Poezija: Ognjeno rađanje domovine, Beograd, 1944. Ratnikovo proljeće, Beograd, 1947. Mjesečine, Beograd, 1977. Seosko groblje, Beograd, 1978.

Književnost za djecu i mlade: U carstvu leptirova i medvjeda, Beograd, 1940. Priče partizanke, Beograd, 1944. Pjesme pionirke, Beograd, 1945. Bojna lira pionira, Beograd, 1945. Bajka o sestri Koviljki, Beograd, 1946. Doživljaji kuma Torbe, Beograd, 1946. Armija odbrana tvoja, Beograd, 1948.  Ježeva kuća, Beograd, 1949. Priče ispod zmajevih krila, Beograd, 1953. Doživljaji mačka Toše, Beograd, 1954. Orlovi rano lete, Beograd – Sarajevo, 1957. Deda Tršin mlin, Sarajevo, 1960. Magareće godine, Sarajevo, 1960. Slavno vojevanje, Sarajevo, 1961. Bitka u zlatnoj dolini, Sarajevo, 1963. Mala moja iz Bosanske Krupe, Sarajevo, 1971. Glava na klancu, noge na vrancu, Sarajevo, 1971. Mamino mudro magare, Sarajevo, 1976. Lijan vodi karavane, Sarajevo, 1981.  

Izvor: www.vuksfrj.se/kultura/knjizevnost/branko    


Priredio: Bora*S

TUGA DA TE UHVATI…

TAMOiOVDE

Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći.

Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo – to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: “Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako – i jeste i nije.” Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena “i jest i nije” bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:

– Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.

Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.

 Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine.

– Otkud lisica crvena kad je žuta!
– Hm, žuta? – beči se djed. – Žut je tvoj nos.

Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:

– Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti…

Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.

– Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.

A unučad, nas troje, nabili se u došak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica, pa ma kakve farbe bila.

Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku. Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.

Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

– Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

Ja prvi digoh ruku.

– Evo ga, Branko će nam kazati.
– Vuk je zelen! – okidoh ja ponosito.

Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.

– Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
– Kaže moj djed – odvalih ja samouvjereno.
– Nije tačno, vuk nije zelen.
– Jeste, zelen je! – neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.

Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

– Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo. Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.

Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav… hm! E, to ne može tek tako proći. Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

– A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a? Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu… Po turu bi tebe trabalo ovim štapom, pa da se jednom naučiš pameti.

Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a mi đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.

 Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandarmi. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj “buvari”, a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

– A ti, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko, pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.
– Pa kad me je ona pitala.
– Pitala te, hm! Imao si da ćutiš, pa kvit.

Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu ti pomogli ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.

Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.

 Branko Ćopić „Bašta sljezove boje