U ratnoj 1915. i 1916. godini odigralo se nešto sasvim neuobičajeno u istoriji Evrope i sveta. Jedna država napustila je svoju teritoriju, da bi se, preko dve susedne zemlje, sklonila na teritoriju treće. Priča o golgoti i vaskrsu Srbije u sebi ima sve odlike istinske epike. Značenje Krfa u istoriji Srba kao da nije dovoljno prepoznato i jasno protumačeno.
Ono što se dogodilo sa Srbijom i Srbima od oktobra 1915. do septembra 1918. nezabeleženo je u istoriji Prvog svetskog rata, pa i u istoriji Evrope. Jedna država – kralj i regent, vlada, Narodna skupština, Vrhovna komanda, vojska, banka i blagajna, sve ključne ustanove – napustila je svoju teritoriju da bi se, preko dve susedne (Crna Gora i Albanija), povukla na tle treće zemlje (Grčka).
Tu, na ostrvu Krf, ona je, uz pomoć saveznika, obnovila svoje snage. Srpska vlada i državne ustanove ostaće sve do kraja rata, a preporođena srpska vojska ostrvo će konačno napustiti sredinom maja 1916. godine. Vojska će odatle biti prebačena na Solunski front, odakle 15. septembra 1918. kreće u pobedonosnu ofanzivu i oslobađanje otadžbine.
Kolona srpskih vojnika u povlačenju 1915. godine
Za vreme egzodusa, usred masovnih stradanja, preovladavalo je osećanje sloma i poraza. Bilo je traganja za krivcima u sopstvenim redovima, međusobnih optuživanja i obračuna. Proboj Solunskog fronta, oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dali su, međutim, albanskom stradanju i krfskom preporodu naknadni, dublji istorijski smisao.
To je učinila i Vidovdanska, Kosovska ideja, obnovljena još uoči Prvog svetskog rata, snažno prisutna i u kulturi Kraljevine SHS, zahvaljujući pesmama Milana Rakića, skulpturama Ivana Meštrovića, prozi Nikolaja Velimirovića, Isidore Sekulić, Miloša Đurića. Povlačenje preko Albanije i preporod na Krfu sagledavani su kao izraz kosovskog opredeljenja srpskog naroda. Nazivani su „raspećem“ i „vaskrsom“, ili „golgotom i vaskrsom Srbije“.
Istoričari već ceo jedan vek pokušavaju da razumeju i protumače ono što se dogodilo 1915. i 1916. godine. Neverovatno, ali istinito – o golgoti i vaskrsu Srbije nije snimljen nijedan igrani film. Fotografi i dokumentaristi su, međutim, dostojno odužili svoj dug. Konačno, književnost je, možda, učinila najviše za uobličavanje sećanja i znanja o 1915. i 1916. godini.
Vojnici nose mrtvog druga ka „plavoj grobnici“
Dovoljno je samo setiti se onih pisaca koji su u ovim događajima učestvovali i o njima neposredno svedočili, poput Branislava Nušića, Stevana Jakovljevića, Rastka Petrovića, Dragiše Vasića, Stanislava Krakova. U kolektivnom sećanju, koje čini temelj srpskog nacionalnog identiteta, golgota i vaskrs Srbije, kao središnji deo ratova od 1912. do 1918, imaju ključno mesto, zajedno sa Nemanjićima, Kosovskom bitkom, Karađorđevim ustankom, Drugim svetskim ratom, Jasenovcem, „Olujom“ i „Milosrdnim anđelom“.
Srpski istoričari se uzalud trude da o golgoti i vaskrsu Srbije 1915-1916. pišu hladno i objektivno. Nije reč samo o tome da će se srce svakome stegnuti kada vidi fotografije dečaka sa šajkačama, u poderanim opancima, sa pletenim torbicama o ramenu, kako, bez roditelja, sa srpskom vojskom, pešače preko Kosova polja i umiru, napušteni i zaboravljeni, u zavejanim bespućima albanskih planina, u dalekom Fijeru ili na obalama Vojuše. Ili o tome da će svako ko dođe na Vido – „ostrvo smrti“, tu posetu, bez ikakve sumnje, pamtiti do kraja života.
Priča o 1915. i 1916. godini ima, naime, sve odlike epskog, nečega što podstiče i pokreće dubinske, junačke i stradalničke slojeve u zbunjenoj duši današnjeg čoveka. U oktobru 1915, Srbi su se tukli sa vojskama tri carstva – Nemačke, Austrougarske i Bugarske (čak se i Bugarska, naime, 1908. godine, proglasila za carstvo). Nemci, najopasniji neprijatelj, koji je probio srpske redove na Savi i Dunavu, na glavnom pravcu nastupanja, u dolini Morave, čudili su se silini otpora srpske Treće armije, pod komandom generala Pavla Jurišića Šturma. Trupama Odbrane Beograda, pod komandom generala Mihaila Živkovića Gvozdenog, usred borbe pomagali su građani srpske prestonice – deca, žene i starci. Neprijatelj ih je, zarobljene, streljao. Vojvoda Stepa Stepanović je, sa svojom Drugom armijom, držao front prema svojim starim znancima, Bugarima.
Tek kada je Bugarska, pošto je sačekala da Nemci probiju srpski front na severu, udarila u leđa Srbije, srpska vojska je krenula u povlačenje koje će se okončati na Krfu. Čak i posle bugarskog napada 14. oktobra, Prva srpska armija vojvode Živojina Mišića ostala je neporažena. Ona je sve do tada uspešno držala front prema Austrougarima. Na dramatičnim sastancima srpskih vojvoda i generala u Peći, 29. i 30. novembra, vojvoda Mišić će tražiti da srpska vojska izađe na Kosovo polje i tu primi odsudnu bitku sa neprijateljem, umesto da se povlači u Crnu Goru i Albaniju.
Za vreme egzodusa, sve do Skadra i Lješa, Mišićeva Prva armija štitiće odstupnicu srpske vojske i civila i voditi neprekidne borbe u odstupanju. Vrhovno starešinstvo nad svima imalo je nekoliko staraca, sređenih životnih iskustava i čvrstih uverenja – kralj Petar Karađorđević, predsednik vlade Nikola Pašić i načelnik Generalštaba vojvoda Radomir Putnik. Kralj Petar i regent, mladi Aleksandar Karađorđević, koji je uoči rata stao na očevo mesto, nalazili su se u prvim borbenim redovima, da bi ohrabrili svoje vojnike. Dubina nerazumevanja između Srba i osvajača videla se i po tome što su prisustvo Karađorđevića na borbenim položajima tumačili kao pripremu za predaju.
Kralj Petar sa Nikolom Pašićem i članovima vlade u Nišu
Potpuno nerazumevanje vladalo je, međutim, i između Srba i njihovih saveznika. Rusija, Britanija i Francuska su, u septembru 1915, sprečile Srbiju da napadne Bugarsku i da tako na vreme spreči njen udarac u leđa srpske vojske. Zauzvrat su Srbima obećavali da će im iz Soluna priteći u pomoć. Na tome se zasnivao srpski ratni plan kada je počeo napad neprijatelja. Srpska vojska, međutim, nije uspela da se spoji sa saveznicima, koji su 5. oktobra počeli da se iskrcavaju u Solunu. Te francuske i britanske trupe bile su preslabe da bi odbranile dolinu Vardara od Bugara, i da bi se probile kroz njihove redove. Za epsku priču potreban je i motiv izdaje.
Srbi su 1915. verovali da su ih saveznici izdali i prepustili sudbini. U jednom trenutku, sredinom novembra 1915, srpski kralj, regent, vlada, narodni poslanici, sva srpska vojska i izbeglice slegli su se na Kosovu polju. Mnogi su se tada pitali da li će tu, na Kosovu, propasti i obnovljena srpska država, baš kao nekada srednjovekovno srpsko carstvo? Da li je sve što se događalo još od 1804. bio samo san o slobodi, pre povratka u tuđinsko, vekovno ropstvo? Čak i rasulo koje je Srbe konačno zahvatilo u Prizrenu i Peći imalo je u sebi nečeg epskog.
Deo artiljerijskog naoružanja srpske vojske ostao je na Kosovu i Metohiji
U Peći su, pre pokreta ka crnogorskim planinama, usred masovnih dezertiranja, uništavanja municije, spaljivanja dokumenata i ogromnih vatri i eksplozija, srpski artiljerci plakali dok su „sahranjivali“ svoje topove koji su im čuvali glave još od 1912. godine. Oni koji tada nisu pobegli, krenuli su ka snežnim visovima koji su se kao zidine uzdizali iznad Peći i Prizrena, bili su rešeni da se ne predaju, da se bore do kraja.
U planinskim, snežnim bespućima Crne Gore i Albanije, mraz, glad, rane, bolesti i umor desetkovali su srpske kolone. Glavnini vojske i izbleglica, koji su prošli kroz Crnu Goru, tamošnje srpsko stanovništvo neretko je davalo poslednje rezerve hrane; ljudi su, međutim, u opštoj nemaštini i nesreći, morali da misle i na svoju decu i porodice. U Albaniji je Srbe čekalo neprijateljsko i ravnodušno stanovništvo.
U pljačkaškim napadima Albanaca naročito su stradale trupe Novih oblasti, koje su se povlačile putem kojim su 1912. godine Srbi već ulazili u Albaniju, preko Puke i Orošija ka Lješu i Skadru. Najviše su stradali komora i civilno stanovništvo, deca i žene, koje su Albanci bespoštedno otimali i odvodili. Jedan oficir je opisao kako je sa svojim vojnicima krenuo za napadačima, da bi ušao u njihovo selo i oslobodio veliki broj zarobljene dece, žena, pa i vojnika.
Iscrpljeni i gladni srpski vojnici na ulicama Skadra
Pošto su, u prvoj polovini decembra 1915. izbili na albansku obalu, u Skadar, Lješ i Drač, Srbi su ponovo morali da se suoče sa sporošću i ravnodušnošću saveznika. Ruski car, sada predaleko da bi mogao da pomogne, zahtevao je od Pariza, Londona i Rima da Srbima hitno priteknu u pomoć. Francuzi su pomogli najviše i najbrže. Britanci su bili ravnodušni, iako su njihovi inžinjerci mnogo toga učinili da olakšaju položaj i kretanje Srba. Italijani, zabrinuti da će im Srbi ugroziti posede u Valoni i Draču, bili su neprijateljski raspoloženi.
Sporadične evakuacije iz Svetog Jovana Medovskog i prečesta potapanja brodova koji su donosili hranu, pokazali su da je ova luka bila previše opasna za evakuaciju cele srpske vojske i civila. Okršaji britanskih, francuskih i italijanskih flota sa ratnim brodovima i podmornicama Austrougarske u Jadranu bili su skoro svakodnevni; najveća bitka odigrala se kod Drača, 29. decembra 1915. godine.
Sabijeni na obalama Albanije, Srbi su svakog časa, prodorom Bugara sa istoka i Austrougara sa severa, mogli da budu uhvaćeni u klješta i konačno uništeni. Pošto je pala Crna Gora, 12. januara 1916, trupama Austrougarske otvoren je put ka Skadru i Albaniji. Srpska vojska je morala da krene na novi marš, ka Draču i Valoni. Pokret kroz nepregledne vode i močvare, pod kišom i vetrovima, bio je još ubitačniji od prelaska zaleđenih planina.
Na jadranskoj obali u iščekivanju savezničkih brodova
Prava, masovna evakuacija srpske vojske iz Drača i Valone počela je tek krajem januara i trajala je do 19. februara. Poslednji delovi srpske Konjičke divizije na Krf će biti prebačeni tek 5. prila 1916. Bila je to najveća pomorska operacija ovog tipa u Prvom svetskom ratu. I docnije, ona će po svojim razmerama, biti uporediva samo sa evakuacijom Britanaca i Francuza iz Denkerka 1940. godine.
Uprkos neprijateljstvu i međusobnim sumnjičenjima, mora se reći da je glavni teret masivne i rizične operacije spasavanja Srba sa albanskih obala podnela italijanska ratna flota. Na Krfu će ih sačekati italijanske, ruske i britanske misije, ali će im glavnu pomoć pružiti Francuzi. Oni će Srbe hraniti, snabdeti naoružanjem i reorganizovati njihovu vojsku. Francuska će primiti najveći deo srpskih civilnih izbeglica i školovati najviše srpske izbegličke dece. Francuska ratna flota prebaciće srpsku vojsku, počevši od 18. aprila, sa Krfa na Solunski front.
Groblje srpskih vojnika na Krfu
Ubedljiva većina srpskih vojnika nikada ranije nije videla more. Njegove modre dubine, oko Vida i Krfa će, međutim, primiti posmrtne ostatke preko 5.000 ovih junaka. Takav završetak njihovog ratnog puta prevazišao je čak i epsku maštu.
Egzodus iz 1915. i 1916. odneo je živote 77. 455 srpskih vojnika i preko 140.000 civila. Kada se tome pridodaju umrli u epidemijama, od posledica gladi, bolesti i iscrpljenosti, u neprijateljskoj najezdi i koncentracionim logorima, onda je, prema nekim proračunima, 1915. i početkom 1916. godine umrlo oko četiri petine od ukupnog broja stanovnika Srbije stradalih u Prvom svetskom ratu – čak oko 1.050.000 ljudi, žena i dece.
Vido je upamćeno kao „ostrvo smrti“, ali Krf je za Srbe bio „ostrvo vaskrsa“. Mesto i značenje Krfa u istoriji Srba kao da još nije dovoljno jasno prepoznato.
Put kroz Albaniju vodio je preko planinskih vrhova pokrivenih snegom
Tu je, 1916. godine, vaskrsla Srbija. Sred vekovnih maslinovih šuma, pod blagim mediteranskim suncem, okrepljena krfskim vinom i dobrotom Krfljana, ovde je oživela srpska vera, preporođena srpska vojska i obnovljena srpska država.
Odatle će Srbi krenuti u pobedu i slavu, ka svojim kućama, ka otadžbini.
Tekst je deo dokumentarnog filma „Srbi na Krfu“ koji Radio-televizija Srbije realizuje u koprodukciji sa Ministarstvom rada, zapošljavanja i socijalne politike Republike Srbije. Realizaciju filma su pomogli Ministarstvo odbrane RS i Ambasada Velike Britanije u RS. Autor RTS projekta „Srbi na Krfu“ je Slađana Zarić.
Vrhovna komanda Srpske vojske, na današnji dan 1915. godine, donela je Odluku o povlačenju iz Beograda, u pozadinu fronta preko Crne Gore i Albanije, u Grčku.
Povlačenje srpske vojske 1915.
U naredbi je, između ostalog, stajalo:
„Kapitulacija bi bila najgore rešenje, jer se njome gubi država, a naši saveznici bi nas sasvim napustili„.
Prilikom povlačenja srpske vojske i naroda, jedinstvenom u istoriji ratovanja, život je izgubilo više od 240.000 ljudi.
Na ostrvo Krf stiglo je 135.000 vojnika, a u Bizertu oko 12.000.
Posle oporavka, ponovo oformljena srpska vojska, 1918. godine, probila je Solunski front, oslobodila Srbiju i druge teritorije od kojih je, potom, formirana Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. (rts.rs)
Zašto se Srbija odriče grobova svojih poginulih vojnika, slavne prošlosti i istorije (II) – Otkud srpski vojnik u grobovima severne Afrike
Stupivši na obale albanskog primorja, Srbija je bila na istinskom raspeću. Našavši se u izgnanstvu, država je bila raspeta između teritorije i naroda koji je napustila i tuđine i neizvesnosti u koju se uputila. Vrhovna komanda bila je raspeta između rasutih pukova od Skadra do Valone, Bizerte, Soluna i Krfa, gde su se sve u jednom momentu našle njene jedinice. Na najvećem raspeću, ipak, bio je srpski vojnik koji je, zaglavljen u blato, tumarajući između Medove, Drača i Valone, u svojoj duši lutao između ognjišta i najmilijih koje je napustio i neizvesnog puta bez povratka, između posramljenosti i patriotizma. Premda deluje da se jedan deo Srpske vojske iskrcao u Bizertu pod spletom čudnih okolnosti, vojska na taj put nije krenula samovoljnom odlukom pojedinih komandanata niti stihijski, već po planu saveznika i na osnovu naredbe Vrhovne komande.
Srpski vojnik posle albanske golgote, napisano je ,,otac petoro dece, težak 27 kg”
KRVAVA 1915. GODINA
Posle neuspelih austrougarskih pohoda u 1914. godini, komandu nad snagama Centralnih sila na Balkanu i neposredno rukovođenje vojnim operacijama preuzima Nemačka. U nameri da ovlada balkanskom transverzalom do Carigrada, Nemačka je pripremila novi plan napada na Srbiju.
Poučena prethodnim iskustvima austrougarskih poraza, cilj napada ovoga puta bio je daleko radikalniji: totalno uništenje srpskog naroda, države i vojske.
U strategijskom pogledu plan napada je predviđao angažovanje tri carevine sa oko sto miliona stanovnika i njihov udar svom snagom na malu srpsku kraljevinu sa ciljem da se prokrčči kopnena komunikacija koja izvodi u Dardanele radi pomoći Turskoj i približavanja energetskim sirovinama. U početnim opreracijama neprijatelj angažuje oko pola miliona vojnika svrstanih u šest nemačkih i austrougarskih i četiri bugarske divizije.
(Prema podacima Marka Božovića u delu Trnovit put Srbije 1914 – 1918 (BIGZ, 1974. str. 226) brojno stanje Srpske vojske u oktobru 1915. godine je 420697 boraca od toga 8897 oficira i 411700 podoficira i vojnika.)
U taktičkom pogledu planiran je istovremeni napad na frontu od 1200 kilometara i to: glavninom snaga na Beograd i Smederevo, a na pomoćnom pravcu upad u Podrinje i Mačvu, prodor preko Višegrada ka Kragujevcu, a nakon pet dana ulazak i bugarskih trupa na teritoriju Srbije i zauzimanje Niša i Skoplja.
Medljika – srpska kob-kota
Na obode Kosova 11. novembra stiglo je svega 280 do 300 hiljada ljudi, što znači da su gubici u odstupanju od Beograda do Kosova iznosili oko 120 do 140 hiljada. Namera srpskih snaga bila je da i u tim uslovima, osloncem na severoistočne kosovske objekte (Prepolac i Merdare), pruže neprijatelju snažan otpor u odbrani pravca koji od Podujeva i Mitrovice izvode ka Kačaniku i dalje ka Skoplju. Trebalo je, istovremeno, odoleti snažnom pritisku nemačkih jedinica sa severa i ostvariti kontrolu nad Kačaniččkom klisurom koju su držale bugarske snage.
Padom Medljike i neuspelim pokušajem da preuzmu kontrolu nad kačaničkim i končuljskim tesnacom, plan proboja Kačaničkom klisurom doveden je u pitanje, a celokupna Srpska vojska, iskrvavljena i prepolovljena u teškim bitkama, našla se na Kosovu okružena i stešnjena, ali ne i uništena. Ovakvim razvojem događaja, izgubljena je svaka mogućnost povlaččenja Srpske vojske ka Skoplju i pala je u vodu i poslednja nada Vrhovne komande da će se povlaččenjem kroz Kačaničku klisuru i dolinom Vardara sastati sa saveznicima.
(Padom Kačanika Nemačka je obustavila dalja dejstva smatrajući da je rat na Balkanu za nju završen. Zato je 24. novembra naredila povlaččenje svojih trupa iz Srbije. Obaveštavajući da više neće izdavati kominikee sa balkanskog ratišta, ona je smatrala da su i poslednji bedni ostaci ostataka Srpske vojske uništeni, da je, osvajanjem Niša i uspostavljanjem kopnene veze sa Bugarskom i Turskom, ispunjen planirani cilj i da se u neutralnost Grččke ne treba mešati pa je dalju sudbinu ratnih dejstava prepustila uglavnom Bugarskoj i Austro-ugarskoj vojsci.)
U Vrhovnoj komandi Srpske vojske usledila su traganja za drugim rešenjima. Jedini izlaz, s obzirom na očajno stanje i položaj trupa, koje su bile opkoljene višestruko nadmoćnijim snagama na relativno malom prostoru, nazirao se u tom momentu u daljem povlaččenju kroz Crnu Goru i severnu Albaniju na Jadransko primorje.
Sudbonosna odluka
Nameru o povlačenju preko Albanije i Crne Gore Vrhovna komanda uobliččila je 23. novembra, a već 25. izdala je istorijsko i sudbonosno naređenje Obr. 24942 svim komandantima armija o povlačenju trupa iz Otadžbine. Naređenje je predviđalo povlaččenje vojske sa Kosova na jadransko primorje u tri pravca. O namerama i detaljima ovog manevra istog dana (23. novembra) obavešten je naš vojni izaslanik u Podgorici pukovnik Petar Pešić, a 26. novembra i vojni izaslanici Rusije, Francuske, Engleske, Italije i Rumunije.
Istorijsku odluku o odstupanju vojske Vrhovna komanda obrazlaže naređenjem Obr. 24971 od 25. novembra:
“Kapitulacija bi bila najgore rešenje, jer se njome gubi država…Jedini je spas iz ove teške situacije, povlaččenje na Jadransko primorje…Ubedite sve, da je ovo povlaččenje državna potreba, spas države, i da je u ovim teškim danima naš spas u istrajnosti, strpljenju i krajnjem požrtvovanju sviju nas…”
Moral srpskih vojnika pao je na najniži nivo. Uz pretrpljene gubitke poččelo je naglo osipanje jedinica. Mnogi vojnici su se predavali neprijatelju. Starešine nisu mogle, a iz moralnih obzira nisu ni insistirale, da sprečavaju prebege. Otkazivanje poslušnosti bio je rezultat straha i panike pojedinaca i kod nekih manjih jedinica. Ako uporedimo zvanične podatke proizilazi da je Srpska vojska od 11. novembra do 1. decembra, izvodeći odbranu osnovice za povlaččenje preko Albanije i Crne Gore u uslovima gotovo potpunog okruženja, zabeležila gubitke od oko 80 hiljada poginulih, ranjenih i nestalih vojnika.
Foto: Albanska golgota; Po zapisima Koste Stojanovića, profesora Velike škole i Beogradskog univerziteta, ,, od svih grešaka srpske vlade i njenog organa, Vrhovne komande, najveća je ona, koja je ravna zločinu, evakuacija srpske vojske i bekstvo izbeglica za vojskom, u Albaniju i Crnu Goru. Ne možemo još tačno znati kad je ova odluka doneta, da li se ovo sve slučajno dešavalo, da li je greška ili nesreća naša, koja je upropastila i odnela više života, no austrijski, nemački i bugarski kuršumi.”
ALBANSKA GOLGOTA – Odstupnica grobovima obeležena
Komandant 2. armije 1. decembra izdao je naređenje broj 10526 svim jedinicama za odstupanje u kome obrazlaže:
“Zbog promene situacije kod Đakovice i na frontu trupa Odbrane Beograda, konaččno je napuštena namera za ofanzivu i konačno rešeno da se produži povlačenje po naređenju Vrhovne komande”.
Vezan ljubavlju i dubokim osećanjima za porodicu i ognjište, srpski vojnik je pomišljao da će se duboko ogrešiti o svoju porodicu, svoje imanje i svoju otadžbinu ako je napusti. I tu, između patriotizma i poverenja – panike i straha lomila se duša Srbinova. Mnogi vojnici su govorili kako će svoje oficire dopratiti samo do granice, a da dalje ne žele da idu, jer se boje da će ih u tuđoj zemlji, po stupanju na albansko primorje, oficiri ostaviti na cedilu. Ipak, i u uslovima velikih prebega i predaja, nadvladalo je poverenje u komandu i starešine tako da ovo nije postalo pretežno razmišljanje i pojava, jer je najveći broj vojnika krenuo u odstupnicu.
Za ovaj marš, dug u proseku oko 150 kilometara, i prikupljanje na liniji Skadar – Lješ – Tirana – Elbasan, 2. armiji trebalo je 19 dana, Timočkoj vojsci 20, Odbrani Beograda 22, Trupama novih oblasti 13 (Kombinovani odred stigao je u Lješ 14. decembra, a odatle je upućen u pravcu Dračča (u raštbulski logor jedinice su pristigle 5. januara), a 1. armiji, koja je ulogu zaštitnice obavila do krajnjih mogućnosti i nečuvenog požrtvovanja, čak oko 70 dana.
U vojnim kolonama, pored 220000 starešina i vojnika maršovalo je i 200000 civila izbeglica od kojih se trećina nije spasila. Starci, žene i deca, uz sveže ranjene i obolele vojnike, koji su zaostajali, ali se nisu predavali neprijatelju već su odstupali od jedne do druge sanitetske stanice na maršruti, predstavljali su posebnu odgovornost i veliko opterećenje u organizaciji marša. Po strahotama i žrtvama, bio je to najteži marš koji je do tada istorija zabeležila.
A istorija nije zabeležila i još nešto. Nikada do tada nije se desilo da jedna vojska i cela državna struktura napuste svoju teritoriju i da se ista ta vojska i država, pod zastavom slave i pobede, ponovo vrate u svoju Otadžbinu i donesu joj slobodu. I u tome je zapravo odgovor na delikatnu dilemu u kojoj su posle boja svi generali pametni: da li je sve tako moralo i da li je cena smrti u odstupajućim kolonama i među civilnim žrtvama stanovništva koje je ostalo na svojoj zemlji, nadmašila cenu takve odluke.
Dinar i hleb
Posle napuštanja slagališta u dolini Morave i u Nišu i promene komunikacijskog pravca ka Solunu gde su bile preduzete mere za formiranje glavne baze za snabdevanje, Vojska je zapala u, do tada, najveću krizu snabdevanja. Da bi se situacija bolje razumela treba imati na umu potpunu iscrpljenost srpskog vojnika u tom momentu te da se znatna oskudica hrane kod vojnika osećala još tokom odstupnih borbi, a naročito nekoliko poslednjih dana na Kosovu. Uz sve to, deo zaliha predviđen za odstupnicu već je bio načet u iščekivanju i tokom organizacije marša. Vojnici su, dakle, na ovaj put neizvesnosti krenuli bez odmora i – gladni. Ukupne zalihe trupa u hrani bile su svedene na najviše 4 do 5 dana. Taj problem konstatovan je na četvrtoj sednici komandanata armija 1. decembra popodne.
Posvećujući ovom problemu izuzetnu pažnju, komandanti armija su na petoj sednici, koja je održana 2. decembra ujutru, doneli jednu jedinu odluku:
“Da se za dalje, kad vojnici prime polovinu obroka hleba, izdaje svakom vojniku po pola dinara u vidu novčane hrane, a kad ne budu mogli da prime ni polovinu obroka hleba, onda da im se izdaje po jedan dinar dnevno.” Ali, šta da uradi jadni srpski vojnik sa jednim dinarom dnevno? Arnauti za hleb traže samo suvo zlato, dukate i oružje, a prema predstavci Obr. 9947 koju je komandant 1. armije uputio 12. decembra Vrhovnoj komandi na pravcu kroz Crnu goru “…Stanovništvo prosto globi vojnike naplaćujući proju od jednog kilograma težine po 15 do 20 dinara… sva težina, dakle, i sve zavisi od hleba… Stanje je takvo da su ljudi od gladi već počeli da umiru…” Šta da uradi jadni srpski vojnik sa jednim dinarom dnevno kad mu stanovništvo kroz Crnu goru naplaćuje i prenoćište. Jedan od sudionika seća se: “Hanovi kraj puta većina pozatvarani, a gde su otvoreni za prenoćište plaća se pet perpera za ležanje na daskama, a jedan za sedenje uz vatru. Po neki protest i preka rečč sa Crnogorkama i njihovim starcima i decom zbog takve bezdušne skupoće, ne izmenjuju ništa stanje. Jedni nas sažaljevaju, a drugi napadaju…što smo ostavili Srbiju…” Šta da uradi sa bednim dinarom kad mu kroz albanske moččvare za prelaz preko reke Škumbe Arnauti naplaćuju jedan turski groš, a za prenos preko nabujale Maće vojniku uzimaju dva dinara. I, koliko je para bilo potrebno srpskom vojniku da bi platio sve te besne ucene i isplatio svoj bedni položaj u koji je zapao!? Na ovom putu za proju se davalo sve: najpre izlišnije i teže stvari, onda oružje, pa šinjeli i odelo, sve do košulje i na kraju – goli život. Obična računica jasno pokazuje da prosečan srpski vojnik na ovom strašnom maršu ka primorju nije video hleba očima najmanje 15 do 20 dana, a neki i duže – čim su istrošene četvorodnevne zalihe. O tome svedoče brojna sećanja boraca. Treba istaći da su saveznici, razmatrajući pitanje kako da pomognu Srpskoj vojsci, za prioritete i red hitnosti u pružanju pomoći odredili organizaciju prihvata i ishrane na obalama albanskog primorja, a ne prevoženja. A upravo na problemu dopremanja hrane brodovima oččitavala se sva bezdušnost i nerazumevanje saveznika i njihove politike prema Srpskoj vojsci. Saveznici su pali na ispitu.
Da takav zaključčak o angažovanju saveznika ne bi ostao na nivou paušalnog iskaza i spekulacija lako ga je potkrepiti podacima o tome kako je teklo dopremanje hrane u pristaništa:
Italija, koja je preuzela obavezu da u medovsko pristanište svakog drugog dana dopremi po jedan brod sa hranom, umesto transporta hrane, od 6. do 12. decembra, glavninu svojih pomorskih snaga angažuje samo za prevoz svog ekspedicionog korpusa iz Torina u Valonu. Zbog toga je za 26 dana, od predviđenih 13, u albanske luke stiglo samo pet brodova sa hranom od kojih je jedan (lađa “Malfeta”) bio potopljen. Nakon što su tih dana potopljeni i italijanski kontratorpiljer “Enterpido” i francuski sumaren “Fresnel”, prevoz hrane bio je potpuno obustavljen kad je to bilo najpotrebnije – između 6. i 12. decembra.
– Zato, kada su 16. decembra prve jedinice stigle u Skadar, nisu ih sačekale obećane savezničke lađe ni hleb nasušni, priželjkivani.
(Francuska i Engleska uveravale su Srbiju da su njihovim staranjem u Brindizi pristigle dovoljne količčine hrane, a da je sve zapelo oko Italije koja tu hranu nije pravovremeno i uredno dopremila do albanskih pristaništa. Ali ova pravdanja nisu ni u čemu popravile situaciju u Srpskoj vojsci.)
Istine radi, treba reći da su u Drač stigle sledeće količčine i transporti hrane: 12. decembra dva parobroda sa 700 tona hrane, 19, 20, i 24. decembra još 1400 tona, krajem decembra 400 tona i 5. januara 500 tona hrane; u Medovu 10, 16, i 24. decembra 1100 tona i u Valonu 16. decembra 400 tona, krajem decembra 500 tona, 5. januara 400 tona.
Dakle, u albanska pristaništa je od 12. decembra do 5. januara dopremljeno ukupno 5.400 tona hrane za Srpsku vojsku.
Ali, šta je sve to vredelo kad je za mnoge srpske vojnike sve već bilo kasno, jer su prve veće količine dopremljene u dračku luku tek 19. decembra. Situaciju je posebno otežavala okolnost da je i dopremanje hrane iz pristaništa išlo veoma teško i sporo. Izvodeći u jednom momentu raččnicu da bi se pristiglim količčinama mogla hraniti celokupna vojska punih 6 dana, glavnom intendantu Vrhovne komande nije preostalo ništa drugo, već da, u oččaju, i pismeno prokomentariše bednu situaciju u kojoj se nalazile jedinice: “…Samo kad bi brašno bilo bliže vojsci, ili vojska bliže brašnu!”
Nastala situacija otuda nameće logičan zaključčak da: s jedne strane, u pogledu snabdevanja hranom i prihvata trupa, odstupni marš niti je realno isplaniran niti diplomatski pripremljen, a sa druge, da saveznici, koji su imali dovoljno i vremena i sredstava, nisu odgovorili obavezama koje su sami preuzeli, niti su postupali shodno dramatiččnoj situaciji koja je se tu pred njima odigravala. Zato će se ovaj pomor zbog nedostatka hrane nastaviti sve do ukrcavanja u brodove za Bizertu i Krf.
Na Hristovom putu
U neizvesnost do beskraja putuje čitava država, vojska i deo naroda. Odstupni marš isplaniran je precizno – stazama briljantnog nastupanja Srpske vojske u Prvom balkanskom ratu. Samo, junaci sa Zebrnjaka i Bakarnog Gumna sada ne nastupaju, već odstupaju, a ni dovoljno hleba ni smeštaja. Haraju glad, horde Arnauta i bela smrt. Zla kob nadvila se nad kolonama koje se s mukom probijaju preko snežnih vrhova Prokletija, zaleđenog Čakora, Paštrika i Koritnika. Sneg pokriva mrtve i umorne. Čopori kurjaka i Arnauta i jata zloslutnih gavrana postaju njihovi stalni pratioci.
I, dok kidaju meso sa promrzlih kljusina, srpski vojnici u isto vreme liju suze za uništenim topovima i pobijenim konjima i volovima, a u zaleđenim klancima dostojanstveno i ćutke razmičču kolone pred nosiljkom u kojoj su mošti Stefana Prvovenččanog i pred volujskim kolima sa Starim Kraljem. To izabran narod na putu izgnanstva, na Hristovom putu, raspet između otadžbine i neizvesne tuđine, u pobožnom redu samrtne tišine, u kolonama nalik na sprovod, ispašta svoja smrtna i istorijska sagrešenja. Odstupnicu grobovima obeležava, a smrznuti leševi postaju mu jedini putokazi.
Bio je to marš mučenika. I te muke neki porediše sa Hristovim, a Albaniju prozvaše Srpskom Golgotom.
Posle 19 dana nadčoveččanskih napora, podviga i neprebrojanih žrtava u savlađivanju albanskih tesnaca i vrleti i crnogorskih klisura i gudura, praćeni kišom, snegom i ledom, bosotinjom i golotinjom, vaškama, gadom i smradom i pljačkom divljih hordi Arnauta, junaci sa Cera, Drine i Kolubare bejahu strašnog izgleda, da otac nije mogao prepoznati sina, brat brata. Ličili su na pokretne senke, utvare, aveti i kosture – na propale prosjake pre nego na vojsku.
Od utegnutih snažnih i spretnih vojnika ostale su rite od šinjela, od trećepozivaca poderani opanci, pocepane šajkače, nagoreli zubuni i koporani. Bili su bosi, prljavi, vašljivi, promrzli, izmučeni, poluodeveni, gladni, neobrijani, oborenih brkova, stisnutih usana, upalih obraza, utonulih očiju.
(“Nikakva žalba nije se čula sa usana ovih ljudi koji su toliko pretrpeli; kao da ih je neka zla kob gonila, išli su ćuteći; samo bi po kadšto izgovorili “hleba”; to je bila jedina reč koju su imali snage izgovoriti. Ima nekoliko dana kako većina ne beše ništa okusila…”, opisuje ulazak srpskih vojnika u Skadar Ogist Bop u delu Kroz Albaniju.)
(I u tim najtežim trenucima srpski vojnik nije poklekao. On je u svojim njedrima sačuvao Srbiju, ljubav, veru i poverenje: ljubav prema otadžbini, veru u Boga i poverenje u svoje oficire da ih i u odstupnici iz rodne grude neće odvesti na put bez nade i povratka.
A o časti i čestitosti srpskog oficira tih dana i toga vremena svedoči jedan vrlo interesantan podatak. U pregledu gubitaka Srpske vojske u periodu od 14. aprila 1916. do 13. januara 1917. godine, koji predstavlja i zvanični izveštaj Vrhovne komande, navedeno je da se u naznačenom periodu od starešinskog kadra neprijatelju predao samo – jedan oficir).
U glibu diplomatije
U samom poččetku razmatranja pitanja kako da pomognu Srpskoj vojsci u ključnim trenucima njenog izbavljenja, saveznici nisu imali jasan plan kako sa tom vojskom postupiti. Zato, a i iz brojnih drugih razloga (nesloge i nepoznavanja situacije koja je nastupila i slabih procena šta će tek nastupiti) za prioritete i red hitnosti u pružanju pomoći odredili su organizaciju prihvata i ishrane a ne prevoženja. Odugovlačćeći sa procenama u kojima je kamen spoticanja bilo pitanje da li “bedni ostaci ostataka” zavređuju ma kakvu reorganizaciju, pitanje transporta, oporavka i reorganizacije naše vojske potisnuto je u drugi plan i ostavljeno za kasnije rešavanje.
A najveći razlog što kod saveznika nije postojao jasan plan o tome na koji način postupiti sa Srpskom vojskom ležao je u opreččnim procenama saveznika, koje su bazirane na njihovim sebiččnim političkim interesima.
Upravo su slabe procene celokupne vojne situacije na Balkanu i stanja Srpske vojske, kojima su saveznici raspolagali, dovele do toga da u ključnom trenutku budu izmenjeni i početni planovi evakuacije. Jer, da su procene bile realne, bilo bi jasno da nema te vojske koja bi se mogla reorganizovati tu, u Albaniji, u uslovima potpunog okruženja, a pogotovu ne one koja je pretrpila svojevrsni brodolom.
A da su saveznici uz brodove sa hranom privukli i transportne brodove radi hitne evakuacije Srpske vojske na sigurno, uz puno obezbeđenje prevlasti na moru za organizaciju nesmetanog transporta, to bi već značčilo da su njihove procene bile dobre, a namere nekih od njih iskrene pa bi i srpske žrtve bile neuporedivo manje.
Treba imati na umu da je odluka o povlačenju Srpske vojske kroz Albaniju i Crnu Goru, preko vojnih izaslanika upućena savezniččkim snagama istoga dana kada je i doneta. Odluka je, međutim, odmah izazvala sporenja među njima.
Engleska i Italija zauzele su stav da Srpska vojska ostane u Albaniji i da se tu, ako se to uopšte isplati, reorganizuje, dok su Francuska i Rusija uspostavili početni zahtev da se ona prebaci u severnu Afriku.
(Za englesku diplomatiju ovo je bila i prilika da uceni Srbiju zbog neustupanja koncesija Bugarskoj, pa je cinično još uvek postavljala pitanje opravdanosti odluke Vrhovne komande o povlačenju i same potrebe reorganizacije Srpske vojske.
“ Što se danas nalazite u teškoj situaciji, sami ste krivi. Tvrdoglavo ste odbijali da Bugarskoj učinite koncesije”, izjavljuje ministar vojni Velike Britanije.)
(Italijanska diplomatija nastojala je da iskaže sebične interese i pretenzije prema Balkanu, kao i prezir koji je gajila prema Srbiji kao istoččnom susedu. Nastala situacija išla je donekle na ruku francuskim težnjama za otvaranjem novog – Balkanskog fronta, jer se mogla uklopiti u njena nastojanja da rastereti zapadni front. Ali, njen zamah u tom pravcu kočio je sveže potpisani ugovor sa Italijom. Uz to i postojeće okolnosti nametale su joj potrebu dodatnog vojnog angažovanja, pa odluku nije bilo jednostavno doneti.)
Osim što su Italijani 8. decembra pohitali da sa jednim odredom vojske okupiraju Drač i Valonu (više radi sticanja svojih pozicija na Balkanu nego radi prihvata Srpske vojske i dostavljanja hrane u slagališta) od donetog rešenja o akciji na Balkanu, pa do prvih praktičnih koraka, prošlo je dvadesetak dana mučnog natezanja saveznika, slanja inspekcija, sagledavanja i procene stanja i analiziranja izveštaja, a da gotovo ništa nije učinjeno…
Srbija “izgubila” 1483 vojnička groba
Podaci do kojih je autor studije-knjige “SRBIJO, MAJKO I MAĆEHO” došao poređenjem pet vrsta spiskova, sa podacima iz drugih dokumenata, govore da je na tlu severne Afrike na 24 groblja ostalo da počiva 3226 srpskih vojnika. Od toga je evidentirano: 1 general, 88 oficira, 143 podoficira i 42 pitomca. U navedene podatke uključeni su i sahranjeni u grčko groblje u gradu Tunisu i nastradali brodolomnici u bizertsko-sicilijanskom prolazu i u blizini Malte, kao i grobovi i groblja u Alžiru, a koje retko koji autor pominje i o čemu postoje slabo evidentirani tragovi.
Od toga u Tunisu na 5 grobalja i u dubini bizertskog zaliva ostalo je da večno počiva najmanje 2769 srpskih ratnika, a u francuskoj koloniji Alžir na 18 grobalja u tri kolonijalna departmana (Alžir, Konstantin i Bon), svoje kosti rasulo je 457 srpskih vojnika.
Ko je Luka Nikolić?
Luka Nikolić je rođen je 29. oktobra 1954. godine u Zaovinama kod Bajine Bašte. Posle osnovne škole koju je završio u rodnom mestu, putevi daljeg školovanja vode ga u Sarajevo gde završava Srednju vojnu školu Kopnene vojske. Odličan uspeh omogućio mu je da odmah upiše Vojnu akademiju kopnene vojske u Beogradu, zvršio je sa odličnim uspehom. Zbog nesporaziuma sa mentorom oko izbora teme, odustao je od magistarskog rada na Fakultetu političkih nauka koji je studirao uporedo sa Vojnom akademijom.
Sa činom potporučnima raspoređen je na službu u 20. gardijski pešadijski puk u Valjevu. Od 1982. do 1991. godine radi kao novinar, urednik i odgovorni urednik lista “Vojnik”. Od prvog do poslednjeg dana rata na prostorima Jugoslavije obavljao je dužnost predsednika Komisije za identifikaciju poginulih Prve armije pri VMA. Po završetku ratnih sukoba obavljao je dužnost načelnika Doma garde u Topčideru. Penzionisan je u činu potpukovnika 1996. godine, a po izbijanju agresije NATO na SRJ dobrovoljno se prijavio na dužnost koju je obavljao u prethodnim ratnim dejstvima.
Njegov pradeda Sava učestvovao je u “Javorskom ratu”, deda Đunisije u Prvom i Drugom balkanskom i Prvom svetskom ratu, otac Radomir u Drugom svetskom ratu, a on u poslednjim ratovima na tlu Jugoslavije i odbrani od NATO agresije.
Ozbiljnim naučnim ratom poočeo je da se bavi tek po penzionisanju. Do sada je učestvovao na nekoliko simpozijuma iz oblasti vojne istorije i objavio više naučnih radova. Ova knjiga je njegov prvenac.
Na današnji dan, 16. novembra 1914. godine počela čuvena Kolubarska bitka koja je trajala trideset dana i noći
Jedno od najvećih stratišta srpskog naroda, Kolubarska bitka vođena je na frontu dugom 150 kilometara, protiv dva puta brojnijeg i nesrazmerno jače opremljenog zavojevača vojske Austrougarske carevine.
Tada je jedna mala srpska zemlja bacila u ovaj sudbonosni sudar 250000 boraca koje su činili svi ljudi grada i sela, sva inteligencija i čitav podmladak jednog naroda.
Komandant austrougarskih snaga general Oskar fon Poćorek komanduje bitkom prvo iz Tuzle, a zatim iz Banje Koviljače. Pred sam početak bitke izveštava carevinu rečima: “Srpske jedinice se povlače u neredu prema Kragujevcu i nema izgleda za borbu“.
Naime Poćorek je očekivao da će gro srpskih snaga braniti grad Valjevo, da će uspeti da potisne srpsku vojsku i da je na reci Kolubari, koja se izlila tri kilometra oko sebe, uništi. Srpska vrhovna komanda ga je preduhitrila naredivši svojoj Prvoj armiji da brani Valjevo, a ostalim jedinicama da se na vreme povuku preko reke Kolubare.
Tako je 16. novembra 1914. godine počela čuvena Kolubarska bitka koja je trajala trideset dana i noći.
Jedno od glavnih žarišta bitke na Kolubari je bilo Vrače brdo koje se nalazi nadomak Lazarevca, a koje je bilo po petnaest puta u toku dana čas u rukama jednih, čas u rukama drugih. Na ovom brdu je izginulo oko 20 000 srpskih i 30 000 austrougarskih vojnika. Svi su oni zajedno pohranjeni u spomen kosturnici crkve Sv. Velikomučenika Dimitrija u Lazarevcu, po čemu je naš srpski narod jedinstven u svetu.
Naime, udostojili smo svoje neprijatelje, koji su nam naneli toliko zla, palili zemlju, vešali žene, decu i ostalo civilno stanovništvo, toga da budu sahranjeni u kripti jedne od najlepših naših crkava i time ih po dostojanstvu izjednačili sa svojim kraljevima koje smo na isti način pohranili u kripti crkve Sv. Vel. Georgija na Oplencu.
Ova bitka se izučava na svetskim vojnim akademijama, a karakteristična je po tome što se jedna mala vojska suprotstavila jednoj velikoj sili i pobedila. Naš vojnik je pobedio hrabrošću, vojnom taktikom i veštinom. Poznato je da je naš vojnik bio hrabar, disciplinovan i veoma poslušan, evo i jednog primera te discipline.
Sa kote Mačkov kamen jedan poručnik šalje svoj izveštaj komandantu:
– „Gospodine majore na ovoj koti je pola moje jedinice izginulo, dozvolite mi da se povučem.“ – „Ne dozvoljavam.“, odgovara komandant, inače major Tucaković poreklom iz Užica.
Malo kasnije opet se poručnik obraća majoru: – „Gospodine, mitraljez mi je pogodio obe noge, dozvolite mi da odem da se previjem, krvarim.“ – „Krvari, ne dozvoljavam.“, odgovora major.
Nešto kasnije major se obraća poručniku: – „Sine, izdrži još malo, Srbija gleda u tvoja leđa.“
Srpska vojska je i vojno-taktički pobedila austrougarsku vojnu silu. Naime, kad je srpska komanda prozrela šta Poćorek sprema, a on je krenuo sa svojom petom armijom na Beograd, naredila je svojim snagama da se povuku iz Beograda i da se zbiju oko reke Kolubare 40 kilometara od Beograda. Ostala je samo jedna jedinica za odbranu grada Beograda, mala ali izuzetno hrabra vojska, koja je branila Beograd, ali ga nije odbranila.
Neprijatelj 3. decembra ulazi u Beograd. Istog dana Austrougari prave jednu veliku vojnu paradu kojoj prisustvuje i sam Poćorek. Svetska štampa piše da srpski vojnik više ne postoji, a po celoj austrougarskoj carevini deljene su ironične posmrtne liste da je grad Beograd umro.
General Živojin Mišić
Komandant prve armije general Živojin Mišić 2. decembra izdaje naredbu na svoju ruku u Gornjem Milanovcu, jer se vrhovna komanda nije složila, da se rano izjutra 3. decembra krene u kontraofanzivu i da se napadne neprijateljska šesta armija.
Mišić je dobro ocenio situaciju jer se nosio mišlju da iskoristi slavlje Poćoreka u Beogradu. Imao sam čast da u našoj crkvi u Lazarevcu razgovaram sa komandirom prve čete koja je izvršila proboj, jedan je od 1300 kaplara, koji opisujući proboj kaže:
„Na Suvoboru je moja četa puzila jednom prostranom livadom prema neprijateljskim rovovima. Čitavu livadu je prekrila gusta magla, ali na moju nesreću i mojih vojnika, magla je iza naših leđa počela polako da se diže i postojala je opasnost da nam neprijatelj otkrije položaje. U takvoj situaciji bio sam u kratkoj nedoumici, a zatim sam naredio juriš. Pošto je trubač zasvirao juriš, veoma poznat švabama, neprijateljski vojnici su napustili svoje rovove i dali se u bekstvo. Tako smo bez mnogo napora zauzeli neprijateljske rovove. Ovaj događaj se brzo raširio po čitavom frontu, na kome se vrlo brzo krenulo u kontraofanzivu“.
Vojvoda Stepa Stepanović
Ovaj poraz je bio Poćoreku treći za redom u njegovoj vojnoj karijeri. Prvi je bio 28. juna 1914. god. u Sarajevu, prilikom atentata na prestolonaslednika Ferdinanda, bio je u automobilu sa prestolonaslednikom. Drugi, pak u avgustu mesecu iste godine i porazu u bici na Ceru, a treći na Kolubari.
Sam austrougarski car koji mu je za pobedu na Drini dodelio najviše odlikovanje, posle Kolubarske bitke je izjavio: “Znao sam, ne može se magarac sa lavom izboriti“.
Po narodnosti Poćorek je bio Čeh, a posle Kolubarske bitke nije pominjan u austrougarskim vojnim krugovima. Poručivali su mu iz vrhovne komande da izvrši samoubistvo, odnosno da se obesi. On im je na to odgovorio: „Kada doživim da jedan austrougarski vojskovođa pobedi srpsku vojsku, tada ću to učiniti“.
Pre Kolubarske bitke odigrala se avgusta meseca bitka na Ceru gde je austrougarska doživela poraz, ali prilikom povlačenja, naročito u Mačvi neprijatelj je palio srpska sela i vešao srpski narod. Zbog toga se za vreme Kolubarske bitke narod povlačio sa vojskom jer nije smeo da čeka neprijatelja. Bilo je to vreme smrti , kako kaže Dobrica Ćosić.
1300 kaplara
U borbi za Vrače brdo 20. novembra, poginuo je i Dimitrije Tucović. Prvo je bio sahranjen pod jednim hrastom na samom bojištu, pa je zatim prenet na šušnjarsko groblje, a odatle u spomen kosturnicu gde mu je telo bilo položeno u sanduk broj tri. Izvesni Draža Marković, tadašnji funkcioner, je preneo njegovo telo na Slaviju.
Srpski narod je u toku Cerske i Kolubarske bitke mnogo postradao, ali upečatljiv je primer jedne majke koja je povlačeći se ispred Austrougara sa sobom vodila i svoja tri sina, dvojicu za ruke, a trećega u torbi na leđima. Posle dugog puta, umora, golotilje, gladi, majka odlučuje da jednog od njih ostavi, a to je značilo skoro sigurnu smrt.
Posle dugog razmišljanja i borbe sa sobom odluka je pala na najmlađeg u torbi. Majka ga ostavlja na jednoj steni i odlazi, ali okranuvši se, dete se na nju nasmeje, a ona sažalivši se vraća se da ga uzme i nastavlja dalje put.
Nakon dužeg puta, majka ne može dalje i opet odlučuje da ostavi najmlađeg sina, ali opet okrenuvši se da ga vidi još jednom, ona se vraća i uzima sina i kako je znala i umela uspeva da pronese svoja tri sina kroz ratni vihor.
Naredne 1915. godine u Srbiji je harao pegavi tifus. Oba starija sina su podlegla bolesti i umrla, a majci je ostao u životu jedino najmlađi sin koga je ona htela da ostavi, da je gleda i brine o njoj. Naš narod za to ima jednu lepu poslovicu koja kaže: „Na mrđanu kuća ostaje“.
Najveće zasluge za pobedu u Kolubarskoj bici pripadaju vojvodi Živojinu Mišiću komandantu prve armije. Značajno mesto pripada i vojvodi Stepi Stepanoviću, koji je rođen na Torlaku i čitav život proveo u vojnoj službi. Sa svojom Drugom armijom bio je sve do osloobođenja. Sa svojom vojskom je prošao golgotu Albanije, ostrva Krfa i Vida, na kojima su mnogi srpski vojnici ostavili svoje kosti. Odlikovao se skromnošću tako da iako je bio srpski vojvoda nije imao svoju poslugu, jeo je iz vojničke činije, a čitav život spavao u vojničkom krevetu.
Pored vojnika Prve i Druge armije u ovoj spomen kosturnici sahranjene su i kosti vojnika Treće armije kojom je komandovao general Pavle Jurišić – Šturm, kao i vojnici užičkog korpusa sa komandantom Aleksom Vukomanovićem. Najveći broj izginulih u Kolubarskoj bici, tačnije 75 posto čine vojnici moravske jedinice.
Kasnija istorijska dešavanja, naročito ona posle Drugog svetskog rata, kreirana od strane lojalnih sledbenika komunističke revolucije, načinila su jednu istorijsku nepravdu radi očuvanja bratstva i jedinstva među jugoslovenskim narodima.
Naime, na predlog i naredbu tadašnjeg visokog funkcionera komunističke partije, Jovana Veselinova, negde pred proslavu pedesetogodišnjice Kolubarske bitke (1964. god), broj od 250000 srpskih vojnika koji su učestvovali u Kolubarskoj bici je u spomen- kosturnici vidno izbrisan i prepravljen na 120000, a sve to na račun ostalih jugoslovenskih naroda, koji su istini za volju učestvovali u Kolubarskoj bici, ali zasigurno ne na našoj, srpskoj već neprijateljskoj strani.
Kada je ušao u spomen – kosturnicu i video na zidu brojku od 250000, rekao je „Mnogo je to“, i bez skrupule i trunke poštovanja prema tim žrtvama odokativnom metodom rekao neka to bude naprimer 120000. Šta drugo reći do „srpska sramota“.
Prekrajali smo istoriju, odricali se naših predaka, očeva, dedova, ignorisali smo njihove žrtve na kojima danas počiva naša država i naša sloboda, stideli smo se svoga imena i zato nam se danas dešava to što nam se dešava. Plašim se da iz istorije nismo ništa naučili, te smo dužni ponovo da je proživimo.
Svim ovim žrtvama za ljubav i slobodu svih nas neka je večan pomen, slava i hvala.
Амин.
(Na osnovu kazivanja i dugogodišnjeg služenja Bogu u hramu Sv. Velikomučenika Dimitrija u Lazarevcu protojereja stavrofora Živorada Jakovljevića.)
Muzej u Šapcu krije priču o Aculi, koji je sa svojim vlasnikom prošao sve golgote – od Cera do Krfa i nazad, a sahranjen je kako i dolikuje – vojniku.
Priča o konju Aculi iz sela Uzveće u Mačvi po mnogo čemu liči na scenario najnovijeg filma Stivena Spilberga, „Ratni konj“, koji se trenutno prikazuje u srpskim bioskopima, pa se može reći da, „i mi konja za priču imamo“. Štaviše, Aculina ratna odiseja je kudikamo dramatičnija od one u Spilbergovom filmu jer je sa svojim vlasnikom prošao sito i rešeto ratova od 1912. do 1918., uključujući i povlačenje preko Albanije. Doživeo je duboku starost, a sahranjen je – uz sve vojničke počasti.
Ovaj veličanstveni , snažni jahaći konj sjajne crne dlake, pripadao je Dragomiru Rajiću (1886 – 1974), zemljoradniku iz Uzveća kod Šapca, od dana kad je bio ždrebe. Sa konjičkim pukom Drinske divizije Dragomir je vojevao u oba balkanska i Prvom svetskom ratu, a pošto je i Acula bio vojni obveznik, morao je da ga vodi sa sobom. U Mačvi je, inače, oduvek bilo dobrih konjanika, a bilo je uobičajeno da se zajedno regrutuju konj i vlasnik jer niko nije mogao bolje da brine o konju od gospodara.
– Dragomir i Acula učestvovali su u Kumanovskoj i Bregalničkoj bici, da bi potom nastavili ratovanje u Prvom svetskom ratu: Cer, pa Kolubara, a u međuvremenu borbe na Drini i Mačkovom kamenu. Usledilo je povlačenje preko Albanije, kada je Acula tokom snažnih mećava u albanskim gudurama grejao svog gospodara i spasao ga smrzavanja. Stigao je Dragomir sa konjem na Krf, a potom su učestvovali u probijanju Solunskog fronta. Po povratku u Srbiju, stigli su sve do Osijeka, gde je Dragomir sa konjem demobilisan, pa su se 1919. vratili kući u Uzveće – priča Svetlanka Milutinović, muzejski savetnik u narodnom muzeju u Šapcu, gde se čuva sedlo koje je koristio Dragomir Rajić.
Sedlo je Muzeju 1992. poklonio je Dragomirov unuk Dragoljub Rajić, profesor srpskog jezika i pesnik iz Uzveća, nakon što je decenijama ležalo u štali na porodičnom imanju.
Dragoljub nije imao dece, ali je njegova sestra Radojka priču o dedi i njegovom konju prenela svojim potomcima. Radojkin sin Dušan Majstorović, takoreći, napamet zna dogodovštine iz tih mračnih vremena u kojima su dva ratna druga više puta stavljala život na kocku za oslobođenje Srbije.
– Majka mi je pričala da je pradeda često govorio da se ne bi živ vratio kući da nije bilo Acule. Njih dvojica prešli su hiljade kilometara pod kišom metaka, izloženi hladnoći i gladi, provlačeći se kroz ruševine gde je i čoveku teško da prođe, a kamoli konju…Pradeda je gledao kako mrtve ljude bacaju u more i, iako su tokom povlačenja preko Albanije mnogi pomrli od gladi i iscrpljenosti, on nije želeo da ostavi konja. Kako je mogao da se ne veže za njega kada su šest godina delili nedaću?
Jedna od najtežih prepreka koju je trebalo savladati u Albaniji bila je reka Maća, a okolo močvarni teren…Tu su stradali mnogi naši ljudi. A Acula je uvek išao prvi, pre drugih konja, jer je uvek trebalo da jedan konj prvi pređe prepreku da bi ostali krenuli za njim – objašnjava Dušan Majstorović i dodaje da je Acula bio tako dobro dresiran da je Dragomir davao i drugima da ga jašu kada je trebalo savladati neku prepreku.
U sećanje mu se posebno urezala majčina priča da su konje utovarivali na francuske brodove tako što su im ispod stomaka podvlačili šatorsko krilo vezano konopcima, a onda ih podizali.
– Prava je sreća da se Acula vratio živ u Uzveće, jer su pri povlačenju kroz Albaniju bili veliki gubici i ljudstva i konja. Spasen je, tvrde, tek svaki deseti konj – kaže Dragoljubov sestrić Dušan Majstorović.
Dragomirovo voljno
Po povratku u Uzveće Dragomir je Aculi dao doživotno voljno – nije više radio seljačke poslove ni vukao čeze jer je svoje odužio. Samo ga je hranio i negovao. A kada je 1932. Acula uginuo, Dragomir je pozvao preživele saborce na sahranu, a sahranio ga je kao što dolikuje borcu – uz sve vojničke počasti.
Petar Blečić
foto: skyscrapercity.com (fotografija snimljena u šabačkom muzeju)