GOLGOTA I VASKRS…

tamoiovde-logo

Albanska golgota i krfski vaskrs

U ratnoj 1915. i 1916. godini odigralo se nešto sasvim neuobičajeno u istoriji Evrope i sveta. Jedna država napustila je svoju teritoriju, da bi se, preko dve susedne zemlje, sklonila na teritoriju treće. Priča o golgoti i vaskrsu Srbije u sebi ima sve odlike istinske epike. Značenje Krfa u istoriji Srba kao da nije dovoljno prepoznato i jasno protumačeno.

87840_vest_rusija-vesti-vostokOno što se dogodilo sa Srbijom i Srbima od oktobra 1915. do septembra 1918. nezabeleženo je u istoriji Prvog svetskog rata, pa i u istoriji Evrope. Jedna država – kralj i regent, vlada, Narodna skupština, Vrhovna komanda, vojska, banka i blagajna, sve ključne ustanove – napustila je svoju teritoriju da bi se, preko dve susedne (Crna Gora i Albanija), povukla na tle treće zemlje (Grčka).

Tu, na ostrvu Krf, ona je, uz pomoć saveznika, obnovila svoje snage. Srpska vlada i državne ustanove ostaće sve do kraja rata, a preporođena srpska vojska ostrvo će konačno napustiti sredinom maja 1916. godine. Vojska će odatle biti prebačena na Solunski front, odakle 15. septembra 1918. kreće u pobedonosnu ofanzivu i oslobađanje otadžbine.

 

Foto 7

Kolona srpskih vojnika u povlačenju 1915. godine

Za vreme egzodusa, usred masovnih stradanja, preovladavalo je osećanje sloma i poraza. Bilo je traganja za krivcima u sopstvenim redovima, međusobnih optuživanja i obračuna. Proboj Solunskog fronta, oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, dali su, međutim, albanskom stradanju i krfskom preporodu naknadni, dublji istorijski smisao.

To je učinila i Vidovdanska, Kosovska ideja, obnovljena još uoči Prvog svetskog rata, snažno prisutna i u kulturi Kraljevine SHS, zahvaljujući pesmama Milana Rakića, skulpturama Ivana Meštrovića, prozi Nikolaja Velimirovića, Isidore Sekulić, Miloša Đurića. Povlačenje preko Albanije i preporod na Krfu sagledavani su kao izraz kosovskog opredeljenja srpskog naroda. Nazivani su „raspećem“ i „vaskrsom“, ili „golgotom i vaskrsom Srbije“.

Istoričari već ceo jedan vek pokušavaju da razumeju i protumače ono što se dogodilo 1915. i 1916. godine. Neverovatno, ali istinito – o golgoti i vaskrsu Srbije nije snimljen nijedan igrani film. Fotografi i dokumentaristi su, međutim, dostojno odužili svoj dug. Konačno, književnost je, možda, učinila najviše za uobličavanje sećanja i znanja o 1915. i 1916. godini.

foto 5

Vojnici nose mrtvog druga ka „plavoj grobnici“

Dovoljno je samo setiti se onih pisaca koji su u ovim događajima učestvovali i o njima neposredno svedočili, poput Branislava Nušića, Stevana Jakovljevića, Rastka Petrovića, Dragiše Vasića, Stanislava Krakova. U kolektivnom sećanju, koje čini temelj srpskog nacionalnog identiteta, golgota i vaskrs Srbije, kao središnji deo ratova od 1912. do 1918, imaju ključno mesto, zajedno sa Nemanjićima, Kosovskom bitkom, Karađorđevim ustankom, Drugim svetskim ratom, Jasenovcem, „Olujom“ i „Milosrdnim anđelom“.

Srpski istoričari se uzalud trude da o golgoti i vaskrsu Srbije 1915-1916. pišu hladno i objektivno. Nije reč samo o tome da će se srce svakome stegnuti kada vidi fotografije dečaka sa šajkačama, u poderanim opancima, sa pletenim torbicama o ramenu, kako, bez roditelja, sa srpskom vojskom, pešače preko Kosova polja i umiru, napušteni i zaboravljeni, u zavejanim bespućima albanskih planina, u dalekom Fijeru ili na obalama Vojuše. Ili o tome da će svako ko dođe na Vido – „ostrvo smrti“, tu posetu, bez ikakve sumnje, pamtiti do kraja života.

Screenshot0011Priča o 1915. i 1916. godini ima, naime, sve odlike epskog, nečega što podstiče i pokreće dubinske, junačke i stradalničke slojeve u zbunjenoj duši današnjeg čoveka. U oktobru 1915, Srbi su se tukli sa vojskama tri carstva – Nemačke, Austrougarske i Bugarske (čak se i Bugarska, naime, 1908. godine, proglasila za carstvo). Nemci, najopasniji neprijatelj, koji je probio srpske redove na Savi i Dunavu, na glavnom pravcu nastupanja, u dolini Morave, čudili su se silini otpora srpske Treće armije, pod komandom generala Pavla Jurišića Šturma. Trupama Odbrane Beograda, pod komandom generala Mihaila Živkovića Gvozdenog, usred borbe pomagali su građani srpske prestonice – deca, žene i starci. Neprijatelj ih je, zarobljene, streljao. Vojvoda Stepa Stepanović je, sa svojom Drugom armijom, držao front prema svojim starim znancima, Bugarima.

Tek kada je Bugarska, pošto je sačekala da Nemci probiju srpski front na severu, udarila u leđa Srbije, srpska vojska je krenula u povlačenje koje će se okončati na Krfu. Čak i posle bugarskog napada 14. oktobra, Prva srpska armija vojvode Živojina Mišića ostala je neporažena. Ona je sve do tada uspešno držala front prema Austrougarima. Na dramatičnim sastancima srpskih vojvoda i generala u Peći, 29. i 30. novembra, vojvoda Mišić će tražiti da srpska vojska izađe na Kosovo polje i tu primi odsudnu bitku sa neprijateljem, umesto da se povlači u Crnu Goru i Albaniju.

Za vreme egzodusa, sve do Skadra i Lješa, Mišićeva Prva armija štitiće odstupnicu srpske vojske i civila i voditi neprekidne borbe u odstupanju. Vrhovno starešinstvo nad svima imalo je nekoliko staraca, sređenih životnih iskustava i čvrstih uverenja – kralj Petar Karađorđević, predsednik vlade Nikola Pašić i načelnik Generalštaba vojvoda Radomir Putnik. Kralj Petar i regent, mladi Aleksandar Karađorđević, koji je uoči rata stao na očevo mesto, nalazili su se u prvim borbenim redovima, da bi ohrabrili svoje vojnike. Dubina nerazumevanja između Srba i osvajača videla se i po tome što su prisustvo Karađorđevića na borbenim položajima tumačili kao pripremu za predaju.

Foto 6

Kralj Petar sa Nikolom Pašićem i članovima vlade u Nišu

Potpuno nerazumevanje vladalo je, međutim, i između Srba i njihovih saveznika. Rusija, Britanija i Francuska su, u septembru 1915, sprečile Srbiju da napadne Bugarsku i da tako na vreme spreči njen udarac u leđa srpske vojske. Zauzvrat su Srbima obećavali da će im iz Soluna priteći u pomoć. Na tome se zasnivao srpski ratni plan kada je počeo napad neprijatelja. Srpska vojska, međutim, nije uspela da se spoji sa saveznicima, koji su 5. oktobra počeli da se iskrcavaju u Solunu. Te francuske i britanske trupe bile su preslabe da bi odbranile dolinu Vardara od Bugara, i da bi se probile kroz njihove redove. Za epsku priču potreban je i motiv izdaje.

Srbi su 1915. verovali da su ih saveznici izdali i prepustili sudbini. U jednom trenutku, sredinom novembra 1915, srpski kralj, regent, vlada, narodni poslanici, sva srpska vojska i izbeglice slegli su se na Kosovu polju. Mnogi su se tada pitali da li će tu, na Kosovu, propasti i obnovljena srpska država, baš kao nekada srednjovekovno srpsko carstvo? Da li je sve što se događalo još od 1804. bio samo san o slobodi, pre povratka u tuđinsko, vekovno ropstvo? Čak i rasulo koje je Srbe konačno zahvatilo u Prizrenu i Peći imalo je u sebi nečeg epskog.

Foto 22

Deo artiljerijskog naoružanja srpske vojske ostao je na Kosovu i Metohiji

U Peći su, pre pokreta ka crnogorskim planinama, usred masovnih dezertiranja, uništavanja municije, spaljivanja dokumenata i ogromnih vatri i eksplozija, srpski artiljerci plakali dok su „sahranjivali“ svoje topove koji su im čuvali glave još od 1912. godine. Oni koji tada nisu pobegli, krenuli su ka snežnim visovima koji su se kao zidine uzdizali iznad Peći i Prizrena, bili su rešeni da se ne predaju, da se bore do kraja.

U planinskim, snežnim bespućima Crne Gore i Albanije, mraz, glad, rane, bolesti i umor desetkovali su srpske kolone. Glavnini vojske i izbleglica, koji su prošli kroz Crnu Goru, tamošnje srpsko stanovništvo neretko je davalo poslednje rezerve hrane; ljudi su, međutim, u opštoj nemaštini i nesreći, morali da misle i na svoju decu i porodice. U Albaniji je Srbe čekalo neprijateljsko i ravnodušno stanovništvo.

U pljačkaškim napadima Albanaca naročito su stradale trupe Novih oblasti, koje su se povlačile putem kojim su 1912. godine Srbi već ulazili u Albaniju, preko Puke i Orošija ka Lješu i Skadru. Najviše su stradali komora i civilno stanovništvo, deca i žene, koje su Albanci bespoštedno otimali i odvodili. Jedan oficir je opisao kako je sa svojim vojnicima krenuo za napadačima, da bi ušao u njihovo selo i oslobodio veliki broj zarobljene dece, žena, pa i vojnika.

foto 2

Iscrpljeni i gladni srpski vojnici na ulicama Skadra

Pošto su, u prvoj polovini decembra 1915. izbili na albansku obalu, u Skadar, Lješ i Drač, Srbi su ponovo morali da se suoče sa sporošću i ravnodušnošću saveznika. Ruski car, sada predaleko da bi mogao da pomogne, zahtevao je od Pariza, Londona i Rima da Srbima hitno priteknu u pomoć. Francuzi su pomogli najviše i najbrže. Britanci su bili ravnodušni, iako su njihovi inžinjerci mnogo toga učinili da olakšaju položaj i kretanje Srba. Italijani, zabrinuti da će im Srbi ugroziti posede u Valoni i Draču, bili su neprijateljski raspoloženi.

Sporadične evakuacije iz Svetog Jovana Medovskog i prečesta potapanja brodova koji su donosili hranu, pokazali su da je ova luka bila previše opasna za evakuaciju cele srpske vojske i civila. Okršaji britanskih, francuskih i italijanskih flota sa ratnim brodovima i podmornicama Austrougarske u Jadranu bili su skoro svakodnevni; najveća bitka odigrala se kod Drača, 29. decembra 1915. godine.

Sabijeni na obalama Albanije, Srbi su svakog časa, prodorom Bugara sa istoka i Austrougara sa severa, mogli da budu uhvaćeni u klješta i konačno uništeni. Pošto je pala Crna Gora, 12. januara 1916, trupama Austrougarske otvoren je put ka Skadru i Albaniji. Srpska vojska je morala da krene na novi marš, ka Draču i Valoni. Pokret kroz nepregledne vode i močvare, pod kišom i vetrovima, bio je još ubitačniji od prelaska zaleđenih planina.

foto 3

Na jadranskoj obali u iščekivanju savezničkih brodova

Prava, masovna evakuacija srpske vojske iz Drača i Valone počela je tek krajem januara i trajala je do 19. februara. Poslednji delovi srpske Konjičke divizije na Krf će biti prebačeni tek 5. prila 1916. Bila je to najveća pomorska operacija ovog tipa u Prvom svetskom ratu. I docnije, ona će po svojim razmerama, biti uporediva samo sa evakuacijom Britanaca i Francuza iz Denkerka 1940. godine.

Uprkos neprijateljstvu i međusobnim sumnjičenjima, mora se reći da je glavni teret masivne i rizične operacije spasavanja Srba sa albanskih obala podnela italijanska ratna flota. Na Krfu će ih sačekati italijanske, ruske i britanske misije, ali će im glavnu pomoć pružiti Francuzi. Oni će Srbe hraniti, snabdeti naoružanjem i reorganizovati njihovu vojsku. Francuska će primiti najveći deo srpskih civilnih izbeglica i školovati najviše srpske izbegličke dece. Francuska ratna flota prebaciće srpsku vojsku, počevši od 18. aprila, sa Krfa na Solunski front.

foto 4

Groblje srpskih vojnika na Krfu

Ubedljiva većina srpskih vojnika nikada ranije nije videla more. Njegove modre dubine, oko Vida i Krfa će, međutim, primiti posmrtne ostatke preko 5.000 ovih junaka. Takav završetak njihovog ratnog puta prevazišao je čak i epsku maštu.

Egzodus iz 1915. i 1916. odneo je živote 77. 455 srpskih vojnika i preko 140.000 civila. Kada se tome pridodaju umrli u epidemijama, od posledica gladi, bolesti i iscrpljenosti, u neprijateljskoj najezdi i koncentracionim logorima, onda je, prema nekim proračunima, 1915. i početkom 1916. godine umrlo oko četiri petine od ukupnog broja stanovnika Srbije stradalih u Prvom svetskom ratu – čak oko 1.050.000 ljudi, žena i dece.

Vido je upamćeno kao „ostrvo smrti“, ali Krf je za Srbe bio „ostrvo vaskrsa“. Mesto i značenje Krfa u istoriji Srba kao da još nije dovoljno jasno prepoznato.

4

Put kroz Albaniju vodio je preko planinskih vrhova pokrivenih snegom

Tu je, 1916. godine, vaskrsla Srbija. Sred vekovnih maslinovih šuma, pod blagim mediteranskim suncem, okrepljena krfskim vinom i dobrotom Krfljana, ovde je oživela srpska vera, preporođena srpska vojska i obnovljena srpska država.

Odatle će Srbi krenuti u pobedu i slavu, ka svojim kućama, ka otadžbini.

 

 

Tekst je deo dokumentarnog filma „Srbi na Krfu“ koji Radio-televizija Srbije realizuje u koprodukciji sa Ministarstvom rada, zapošljavanja i socijalne politike Republike Srbije. Realizaciju filma su pomogli Ministarstvo odbrane RS i Ambasada Velike Britanije u RS. Autor RTS projekta „Srbi na Krfu“ je Slađana Zarić.

dr Miloš Ković
RTS

Izvor: vostok.rs

___________________________________________________________________________________

 

VREME HEROJA I SMRTI – KOLUBARSKA BITKA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________

tamoiovde-logo

Na današnji dan, 16. novembra 1914. godine počela čuvena Kolubarska bitka koja je trajala trideset dana i noći

Jedno od najvećih stratišta srpskog naroda, Kolubarska bitka vođena je na frontu dugom 150 kilometara, protiv dva puta brojnijeg i nesrazmerno jače opremljenog zavojevača vojske Austrougarske carevine.

Tada je jedna mala srpska zemlja bacila u ovaj sudbonosni sudar 250000 boraca koje su činili svi ljudi grada i sela, sva inteligencija i čitav podmladak jednog naroda.

  Komandant austrougarskih snaga general Oskar fon Poćorek komanduje bitkom prvo iz Tuzle, a zatim iz Banje Koviljače. Pred sam početak bitke izveštava carevinu rečima: “Srpske jedinice se povlače u neredu prema Kragujevcu i nema izgleda za borbu“.

Naime Poćorek je očekivao da će gro srpskih snaga braniti grad Valjevo, da će uspeti da potisne srpsku vojsku i da je na reci Kolubari, koja se izlila tri kilometra oko sebe, uništi. Srpska vrhovna komanda ga je preduhitrila naredivši svojoj Prvoj armiji da brani Valjevo, a ostalim jedinicama da se na vreme povuku preko reke Kolubare.

Tako je 16. novembra 1914. godine počela čuvena Kolubarska bitka koja je trajala trideset dana i noći.

Jedno od glavnih žarišta bitke na Kolubari je bilo Vrače brdo koje se nalazi nadomak Lazarevca, a koje je bilo po petnaest puta u toku dana čas u rukama jednih, čas u rukama drugih. Na ovom brdu je izginulo oko 20 000 srpskih i 30 000 austrougarskih vojnika. Svi su oni zajedno pohranjeni u spomen kosturnici crkve Sv. Velikomučenika Dimitrija u Lazarevcu, po čemu je naš srpski narod jedinstven u svetu.

Naime, udostojili smo svoje neprijatelje, koji su nam naneli toliko zla, palili zemlju, vešali žene, decu i ostalo civilno stanovništvo, toga da budu sahranjeni u kripti jedne od najlepših naših crkava i time ih po dostojanstvu izjednačili sa svojim kraljevima koje smo na isti način pohranili u kripti crkve Sv. Vel. Georgija na Oplencu.

Ova bitka se izučava na svetskim vojnim akademijama, a karakteristična je po tome što se jedna mala vojska suprotstavila jednoj velikoj sili i pobedila. Naš vojnik je pobedio hrabrošću, vojnom taktikom i veštinom. Poznato je da je naš vojnik bio hrabar, disciplinovan i veoma poslušan, evo i jednog primera te discipline.

Sa kote Mačkov kamen jedan poručnik šalje svoj izveštaj komandantu:

„Gospodine majore na ovoj koti je pola moje jedinice izginulo, dozvolite mi da se povučem.“
„Ne dozvoljavam.“, odgovara komandant, inače major Tucaković poreklom iz Užica.

Malo kasnije opet se poručnik obraća majoru:
„Gospodine, mitraljez mi je pogodio obe noge, dozvolite mi da odem da se previjem, krvarim.“
„Krvari, ne dozvoljavam.“, odgovora major.

Nešto kasnije major se obraća poručniku:
„Sine, izdrži još malo, Srbija gleda u tvoja leđa.“

Srpska vojska je i vojno-taktički pobedila austrougarsku vojnu silu. Naime, kad je srpska komanda prozrela šta Poćorek sprema, a on je krenuo sa svojom petom armijom na Beograd, naredila je svojim snagama da se povuku iz Beograda i da se zbiju oko reke Kolubare 40 kilometara od Beograda. Ostala je samo jedna jedinica za odbranu grada Beograda, mala ali izuzetno hrabra vojska, koja je branila Beograd, ali ga nije odbranila.

Neprijatelj 3. decembra ulazi u Beograd. Istog dana Austrougari prave jednu veliku vojnu paradu kojoj prisustvuje i sam Poćorek. Svetska štampa piše da srpski vojnik više ne postoji, a po celoj austrougarskoj carevini deljene su ironične posmrtne liste da je grad Beograd umro.

General Živojin Mišić

Komandant prve armije general Živojin Mišić 2. decembra izdaje naredbu na svoju ruku u Gornjem Milanovcu, jer se vrhovna komanda nije složila, da se rano izjutra 3. decembra krene u kontraofanzivu i da se napadne neprijateljska šesta armija.

Mišić je dobro ocenio situaciju jer se nosio mišlju da iskoristi slavlje Poćoreka u Beogradu. Imao sam čast da u našoj crkvi u Lazarevcu razgovaram sa komandirom prve čete koja je izvršila proboj, jedan je od 1300 kaplara, koji opisujući proboj kaže:

Na Suvoboru je moja četa puzila jednom prostranom livadom prema neprijateljskim rovovima. Čitavu livadu je prekrila gusta magla, ali na moju nesreću i mojih vojnika, magla je iza naših leđa počela polako da se diže i postojala je opasnost da nam neprijatelj otkrije položaje. U takvoj situaciji bio sam u kratkoj nedoumici, a zatim sam naredio juriš. Pošto je trubač zasvirao juriš, veoma poznat švabama, neprijateljski vojnici su napustili svoje rovove i dali se u bekstvo. Tako smo bez mnogo napora zauzeli neprijateljske rovove. Ovaj događaj se brzo raširio po čitavom frontu, na kome se vrlo brzo krenulo u kontraofanzivu“.

Vojvoda Stepa Stepanović

Ovaj poraz je bio Poćoreku treći za redom u njegovoj vojnoj karijeri. Prvi je bio 28. juna 1914. god. u Sarajevu, prilikom atentata na prestolonaslednika Ferdinanda, bio je u automobilu sa prestolonaslednikom. Drugi, pak u avgustu mesecu iste godine i porazu u bici na Ceru, a treći na Kolubari.

Sam austrougarski car koji mu je za pobedu na Drini dodelio najviše odlikovanje, posle Kolubarske bitke je izjavio: “Znao sam, ne može se magarac sa lavom izboriti“.

Po narodnosti Poćorek je bio Čeh, a posle Kolubarske bitke nije pominjan u austrougarskim vojnim krugovima. Poručivali su mu iz vrhovne komande da izvrši samoubistvo, odnosno da se obesi. On im je na to odgovorio: „Kada doživim da jedan austrougarski vojskovođa pobedi srpsku vojsku, tada ću to učiniti“.

Pre Kolubarske bitke odigrala se avgusta meseca bitka na Ceru gde je austrougarska doživela poraz, ali prilikom povlačenja, naročito u Mačvi neprijatelj je palio srpska sela i vešao srpski narod. Zbog toga se za vreme Kolubarske bitke narod povlačio sa vojskom jer nije smeo da čeka neprijatelja. Bilo je to vreme smrti , kako kaže Dobrica Ćosić.

1300 kaplara

U borbi za Vrače brdo 20. novembra, poginuo je i Dimitrije Tucović. Prvo je bio sahranjen pod jednim hrastom na samom bojištu, pa je zatim prenet na šušnjarsko groblje, a odatle u spomen kosturnicu gde mu je telo bilo položeno u sanduk broj tri. Izvesni Draža Marković, tadašnji funkcioner, je preneo njegovo telo na Slaviju.

Srpski narod je u toku Cerske i Kolubarske bitke mnogo postradao, ali upečatljiv je primer jedne majke koja je povlačeći se ispred Austrougara sa sobom vodila i svoja tri sina, dvojicu za ruke, a trećega u torbi na leđima. Posle dugog puta, umora, golotilje, gladi, majka odlučuje da jednog od njih ostavi, a to je značilo skoro sigurnu smrt.

Posle dugog razmišljanja i borbe sa sobom odluka je pala na najmlađeg u torbi. Majka ga ostavlja na jednoj steni i odlazi, ali okranuvši se, dete se na nju nasmeje, a ona sažalivši se vraća se da ga uzme i nastavlja dalje put.

Nakon dužeg puta, majka ne može dalje i opet odlučuje da ostavi najmlađeg sina, ali opet okrenuvši se da ga vidi još jednom, ona se vraća i uzima sina i kako je znala i umela uspeva da pronese svoja tri sina kroz ratni vihor.

Naredne 1915. godine u Srbiji je harao pegavi tifus. Oba starija sina su podlegla bolesti i umrla, a majci je ostao u životu jedino najmlađi sin koga je ona htela da ostavi, da je gleda i brine o njoj. Naš narod za to ima jednu lepu poslovicu koja kaže: „Na mrđanu kuća ostaje“.

Najveće zasluge za pobedu u Kolubarskoj bici pripadaju vojvodi Živojinu Mišiću komandantu prve armije. Značajno mesto pripada i vojvodi Stepi Stepanoviću, koji je rođen na Torlaku i čitav život proveo u vojnoj službi. Sa svojom Drugom armijom bio je sve do osloobođenja. Sa svojom vojskom je prošao golgotu Albanije, ostrva Krfa i Vida, na kojima su mnogi srpski vojnici ostavili svoje kosti. Odlikovao se skromnošću tako da iako je bio srpski vojvoda nije imao svoju poslugu, jeo je iz vojničke činije, a čitav život spavao u vojničkom krevetu.

Pored vojnika Prve i Druge armije u ovoj spomen kosturnici sahranjene su i kosti vojnika Treće armije kojom je komandovao general Pavle Jurišić – Šturm, kao i vojnici užičkog korpusa sa komandantom Aleksom Vukomanovićem. Najveći broj izginulih u Kolubarskoj bici, tačnije 75 posto čine vojnici moravske jedinice.

Kasnija istorijska dešavanja, naročito ona posle Drugog svetskog rata, kreirana od strane lojalnih sledbenika komunističke revolucije, načinila su jednu istorijsku nepravdu radi očuvanja bratstva i jedinstva među jugoslovenskim narodima.

Naime, na predlog i naredbu tadašnjeg visokog funkcionera komunističke partije, Jovana Veselinova, negde pred proslavu pedesetogodišnjice Kolubarske bitke (1964. god), broj od 250000 srpskih vojnika koji su učestvovali u Kolubarskoj bici je u spomen- kosturnici vidno izbrisan i prepravljen na 120000, a sve to na račun ostalih jugoslovenskih naroda, koji su istini za volju učestvovali u Kolubarskoj bici, ali zasigurno ne na našoj, srpskoj već neprijateljskoj strani.

Kada je ušao u spomen – kosturnicu i video na zidu brojku od 250000, rekao je „Mnogo je to“, i bez skrupule i trunke poštovanja prema tim žrtvama odokativnom metodom rekao neka to bude naprimer 120000. Šta drugo reći do „srpska sramota“.

Prekrajali smo istoriju, odricali se naših predaka, očeva, dedova, ignorisali smo njihove žrtve na kojima danas počiva naša država i naša sloboda, stideli smo se svoga imena i zato nam se danas dešava to što nam se dešava. Plašim se da iz istorije nismo ništa naučili, te smo dužni ponovo da je proživimo.

Svim ovim žrtvama za ljubav i slobodu svih nas neka je večan pomen, slava i hvala.

Амин.

(Na osnovu kazivanja i dugogodišnjeg služenja Bogu u hramu Sv. Velikomučenika Dimitrija u Lazarevcu protojereja stavrofora Živorada Jakovljevića.)

crkvaulazarevcu.org

____________________________________________________________________________________________

Naslov: Bora* S

VOJNE POČASTI SRPSKOM RATNOM KONJU…

TAMOiOVDE____________________________________________________

SCENARIO ZA SPILBERGA

Muzej u Šapcu krije priču o Aculi, koji je sa svojim vlasnikom prošao sve golgote – od Cera do Krfa i nazad, a sahranjen je kako i dolikuje – vojniku.

 Priča o konju Aculi iz sela Uzveće u Mačvi po mnogo čemu liči na scenario najnovijeg filma Stivena Spilberga, „Ratni konj“, koji se trenutno prikazuje u srpskim bioskopima, pa se može reći da, „i mi konja za priču imamo“.

Štaviše, Aculina ratna odiseja je kudikamo dramatičnija od one u Spilbergovom filmu jer je sa svojim vlasnikom prošao sito i rešeto ratova od 1912. do 1918., uključujući i povlačenje preko Albanije. Doživeo je duboku starost, a sahranjen je  – uz sve vojničke počasti.

Ovaj veličanstveni , snažni jahaći konj sjajne crne dlake, pripadao je Dragomiru Rajiću (1886 – 1974), zemljoradniku iz Uzveća kod Šapca, od dana kad je bio ždrebe. Sa konjičkim pukom Drinske divizije Dragomir je vojevao u oba balkanska i Prvom svetskom ratu, a pošto je i Acula bio vojni obveznik, morao je da ga vodi sa sobom. U Mačvi je, inače, oduvek bilo dobrih konjanika, a bilo je uobičajeno da se zajedno regrutuju konj i vlasnik jer niko nije mogao bolje da brine o konju od gospodara.

– Dragomir i Acula učestvovali su u Kumanovskoj i Bregalničkoj bici, da bi potom nastavili ratovanje u Prvom svetskom ratu: Cer, pa Kolubara, a u međuvremenu borbe na Drini i Mačkovom kamenu. Usledilo je povlačenje preko Albanije, kada je Acula tokom snažnih mećava u albanskim gudurama grejao svog gospodara i spasao ga smrzavanja. Stigao je Dragomir sa konjem na Krf, a potom su učestvovali u probijanju Solunskog fronta. Po povratku u Srbiju, stigli su sve do Osijeka, gde je Dragomir sa konjem demobilisan, pa su se 1919. vratili kući u Uzveće – priča Svetlanka Milutinović, muzejski savetnik u narodnom muzeju u Šapcu, gde se čuva sedlo koje je koristio Dragomir Rajić.

Sedlo je Muzeju 1992. poklonio je Dragomirov unuk  Dragoljub Rajić, profesor srpskog jezika i pesnik iz Uzveća, nakon što je decenijama ležalo u štali na porodičnom imanju.

Dragoljub nije imao dece, ali je njegova sestra Radojka priču o dedi i njegovom konju prenela svojim potomcima. Radojkin sin Dušan Majstorović, takoreći, napamet zna dogodovštine iz tih mračnih vremena u kojima su dva ratna druga više puta  stavljala život na kocku za oslobođenje Srbije.

– Majka mi je pričala da je pradeda često govorio da se ne bi živ vratio kući da nije bilo Acule. Njih dvojica prešli su hiljade kilometara pod kišom metaka, izloženi hladnoći i gladi, provlačeći se kroz ruševine gde je i čoveku teško da prođe, a kamoli konju…Pradeda je gledao kako mrtve ljude bacaju u more i, iako su tokom povlačenja preko Albanije mnogi pomrli od gladi i iscrpljenosti, on nije želeo da ostavi konja. Kako je mogao da se ne veže za njega kada su šest godina delili nedaću?

Jedna od najtežih prepreka koju je trebalo savladati u Albaniji bila je reka Maća, a okolo močvarni teren…Tu su stradali mnogi naši ljudi. A Acula je uvek išao prvi, pre drugih konja, jer je uvek trebalo da jedan konj prvi pređe prepreku da bi ostali krenuli za njim – objašnjava Dušan Majstorović i dodaje da je Acula bio tako dobro dresiran da je Dragomir davao i drugima da ga jašu kada je trebalo savladati neku prepreku.

U sećanje mu se posebno urezala majčina priča da su konje utovarivali na francuske brodove tako što su im ispod stomaka podvlačili šatorsko krilo vezano konopcima, a onda ih podizali.

– Prava je sreća da se Acula vratio živ u Uzveće, jer su pri povlačenju kroz Albaniju bili veliki gubici i ljudstva i konja. Spasen je, tvrde, tek svaki deseti konj – kaže Dragoljubov sestrić Dušan Majstorović.

 Dragomirovo voljno

Po povratku u Uzveće Dragomir je Aculi dao doživotno voljno – nije više radio seljačke poslove ni vukao čeze jer je svoje odužio. Samo ga je hranio i negovao. A kada je 1932. Acula uginuo, Dragomir je pozvao preživele saborce na sahranu, a sahranio ga je kao što dolikuje borcu – uz sve vojničke počasti.

 Petar Blečić

foto: skyscrapercity.com (fotografija snimljena u šabačkom muzeju)