POGLEDAJ JOŠ MALO…

tamoiovde-logo

DA LI SMO PRESTALI DA BUDEMO LJUDI: Ovaj tekst Moma Kapora će vas naterati da se zamislite
Bilo koji društveni status da imate.
Svako od nas može da pomogne da nečiji život postane makar malo lepši.

Ako ovaj tekst u tome uspe, onda je on ispunio svoju svrhu. Prenosimo ga bez izmena.

Momo-Kapor-e1440449965580-600x360“Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.

Devojčica kaže majci: “Nema…“

Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje.

Majka kaže: „Pogledaj još malo…“ i dete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute.
Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju…

Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni, opet su sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori!

Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima“.

A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“.

I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.
(Momo Kapor, etrafika.net)
Izvor:vestinet.rs

ZA ŠTA SAM ŽIVEO…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

bertrand-russell-02BERTRAND RASEL,

književnik, filozof i pacifista, nobelovac,

umro  je na današnji dan, 02. februara 1970. godine

___________________________________________________________________________________________

Bertrand Rasel – Za šta sam živeo

Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem, i  nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovečanstva. 

Ove strasti, kao snažni vetrovi, su me nosile tamo i amo po svojevoljnom kursu, iznad velikog okeana  patnje, dosežući  same ivice očaja.

Tragao sam za znanjem. Želeo sam da razumem ljudska srca. Želeo sam da saznam zašto zvezde sijaju.  Trudio sam se da shvatim  pitagorejsku moć po kojoj brojevi imaju uticaj nad tokom.  Nešto od toga, ali ne mnogo, sam i uspeo.

Ljubav i znanje  su me uzdizali  ka nebesima onoliko koliko su mi bili dostupni, ali me je sažaljenje  vuklo nazad ka  zemlji. Odjeci bolnog vapaja odzvanjanju u mom srcu. Deca koja umiru od gladi, žrtve tlačenja i mučenja, bespomoćni stari ljudi koji su teret svojoj deci, i čitav svet samoće, siromaštva i zlopaćenja  koji pravi ruglo od onoga što  ljudski život treba  da bude.  Čeznem da ublažim to zlo, ali to  ne mogu,  zato i  sam patim.

To je bio moj život.  Nalazim da je bio vredan življenja, i rado bih ga proživeo ponovo da mi se za to ukaže prilika.

Tragao sam za ljubavlju, jer  pre svega, ona  donosi  ushićenje;  tako snažno ushićenje  da bih često žrtvovao ostatak života za nekoliko sati ove radosti.  Tragao sam za njom, zatim,  jer olakšava samoću, tu užasnu samoću u kojoj prestrašena svest gleda preko ruba sveta u hladni, nedokučivi , beživotni bezdan.  Tragao sam za njom, naposletku, jer sam u  ljubavnom  sjedinjenju,  u čudesnoj minijaturi,  video naznake  vizije neba koje su sveci i pesnici zamišljali.

To je ono za čim sam tragao, iako to  može delovati  previše  za jedan  ljudski život, to je ono što sam, na kraju, i  pronašao.

***

Pretpostavljao sam do tog vremena da je poprilično uobičajeno da roditelji vole svoju decu, ali me je rat ubedio da je to ipak redak slučaj. Pretpostavljao sam da mnogi ljudi vole novac  više od bilo čega drugog, ali sam otkrio da razaranje  vole još i više. Pretpostavljao sam da su intelektualci odani istini, ali sam otkrio da ni deset posto njih ne ceni istinu više od popularnosti.

***

Kao zaljubljeniku  istine, nacionalna propaganda svih ratobornih nacija mi se smučila. Kao zaljubljeniku civilizacije,  vraćanje u varvarstvo me užasnulo.

***

Živeo sam u potrazi za vizijom kako ličnom, tako i onom  društvenom. Ličnom,  da se postaram za ono što je plemenito, za ono što je lepo, za ono što je pitomo, kako bih omogućio trenucima spoznaje da daju  mudrost zemaljskim vremenima.   Društvenom : da zamislim društvo koje će tek biti stvoreno, u kom se osobe razvijaju u slobodi, i  u kom će mržnja, pohlepa i zloba izumreti jer neće biti ničega da ih hrani.

U ovo verujem, a svet sa svim svojim užasima,  još nije uspeo da me  pokoleba.

*iz  predgovora autobiografije Bertranda Rasela Za šta sam živeo

Izvor:promenaideja.wordpress.com/

_________________________________________________________________________

Poruka Bertranda Rasela budućim pokoljenjima

Bertrand Rasel za  tv emisiju  Licem u lice na BBC-u 1959. godine:

Šta mislite da je vredno poručiti budućim pokoljenjima o životu koji ste proživeli i lekcijama koje ste kroz život  usvojili?

Želeo bih da prenesem  dva zapažanja, jedno intelektualno i jedno moralno. Intelektualno zapažanje je sledeće: Kada izučavate  bilo koju materiju, ili uzimate u obzir neku filozofiju , pitajte  se samo kakve su činjenice i kakva je istina  koju  te činjenice potkrepljuju. Nikada ne dozvolite da vas zavede ono u šta želite da verujete, ili ono za šta mislite da bi bilo društveno blagotvorno kada bi se u to verovalo. To je intelektualno zapažanje koje bih želeo da im prenesem.

Moralno zapažanje koje bih želeo da im  prenesem je veoma jednostavno … rekao bih  ljubav je mudrost, mržnja je nepromišljenost. U ovom svetu koji postaje sve tešnji  i povezaniji moramo naučiti da podnosimo jedni druge.  Moramo da naučimo da se iznesemo sa činjenicom da neki ljudi govore stvari koje se nama ne sviđaju. Jedino na taj način možemo živeti zajedno, a ako hoćemo da živimo, a ne  da umremo  zajedno,  mi moramo steći  dar  saosećajnosti  i trpeljivosti    koji  su ključni  za opstanak ljudskog roda na ovoj planeti.

Izvor:promenaideja.wordpress.com/

___________________________________________________________________________________________

Bertrand Rasel (engl. Bertrand Russell; Trelek, 18. maj 1872Penhrindejdrajt, 2. februar 1970) bio je britanski filozof i matematičar, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1950. godine.

rasel-1Rasel kao filozof i logičar

U matematici je poznat po Raselovom paradoksu koji je ukazao na propuste u naivnom (neaksiomatskom) zasnivanju Kantorove teorije skupova.

Privatni život

Bertrand Rasel (u originalu Bertrand Arthur William Russell, 3rd Earl Russell) rođen je 18. maja 1872. godine u plemićkoj porodici. Veoma rano je ostao bez roditelja, majka mu je umrla kada je imao 2 godine, a otac kada je imao 4. Ostali su on i njegov stariji brat Frenk (budući drugi Erl Rasel). O njima se brinuo njihov deda Erl Rasel (lord Džon Rasel) koji je bio predsednik britanske vlade 40-ih godina 19. veka, i dedina žena iz drugog braka. Kum mu je bio filozof DŽon Stjuart Mil. Rasel nije ispunio njihova očekivanja što se tiče ženidbe i decembra 1894. se oženio Amerikankom Alis Smit (engl. Alys Pearsall Smith). Alis je bila protestantkinja i to puritanskih shvatanja. NJihov brak je završen razvodom 1911. godine. Rasel nije bio uvek veran bračnom životu, poznate su bile dve ljubavne afere sa čuvenim damama od kojih je jedna bila glumica.

Bertrand Rasel je studirao filozofiju i logiku na Univerzitetu Kembridž od 1890. godine. Postao je član Triniti koledža 1908, godine. 1920. je putovao u Rusiju i posle toga predavao u Pekingu filozofiju jednu godinu dana. 1921. kada je izgubio profesorski posao oženio se Dorom Rasel (rođenom Blek) i sa njom je imao sina DŽona (John Conrad Russell, kasnije ga nasledio kao četvrti Erl Rasel) i ćerku Ketrin (Katharine Russell udata Tait). Rasel se u ovo vreme ispomagao tako što je pisao popularne knjige iz oblasti fizike, etike i obrazovanja za laike. Sa suprugom Dorom on je osnovao eksperimentalnu školu „Beacon Hill“ (u prevodu „Svetionik na bregu“) 1927. godine.

Posle smrti starijeg brata, Rasel 1931. godine postaje treći Erl Rasel. Međutim on se veoma retko pozivao na ovu titulu. Supruga Dora ga je izneverila u preljubi sa jednim američkim novinarom i Rasel se 1936. oženio po treći put. Nova supruga mu se zvala Patriša, bila je oksfordski student i guvernanta Raselove dece 1930. godine. Sa njom je imao jednog sina po imenu Konrad. U proleće 1939. preselio se u Santa Barbaru i predavao na univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu. Bio je postavljen za profesora na Siti koledžu u NJujorku odmah posle toga, ali posle javnog negodovanja postavljenje je povučeno; njegovo radikalno mišljenje učinilo ga je moralno nepodobnim za predavača na ovom koledžu. U Britaniju se vratio 1944. i ponovo je predavao na Triniti koledžu.

1952. u svojoj osamdesetoj godini, Rasel se ponovo razveo i oženio četvrti put suprugom Edit, sa kojom se poznavao još od 1925. godine.

Bertrand Rasel je napisao tri toma svoje autobiografije krajem 1960-ih godina i preminuo je 2. februara 1970. u Velsu u svojoj 98. godini. NJegov pepeo je rasejan u planinama Velsa.

Treba pomenuti i da je Rasel poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom 50-ih i 60-ih godina dvadesetog veka.

Titulu Erla od Bertranda Rasela nasledio je najpre njegov sin DŽon Rasel (kao 4. Erl Rasel), a potom mlađi sin Konrad Rasel (kao 5. Erl Rasel). Konrad Rasel je izabran za naslednog plemića u britanskom Domu lordova, on je ugledni britanski naučnik.

____________________________________________________________________________________________

Raselov čajnik

Raselov čajnik je analogija filozofa Bertranda Rasela kojom ilustruje tvrdnju da nije na skeptiku da opovrgne baze onog što je nemoguće proveriti u religiji, nego da je na verniku da ih dokaže.

Princip

U članku koji se zove „Is there a God?“, napisanom 1952. godine za časopis Illustrated Magazine (ali koji nikad nije bio objavljen), Rasel je napisao:

„Mnogi pravoverni ljudi smatraju kako je posao skeptika da obore usvojene dogme, a ne dogmatika da ih dokažu. Ovo je, naravno, greška. Ako bih rekao da porcelanski čajnik kruži po eliptičnoj orbiti oko Sunca, između Zemlje i Marsa, niko ne bi mogao da ospori moju tvrdnju, pod uslovom da sam bio pažljiv i napomenuo kako je čajnik isuviše mali i da se ne može videti ni kroz najmoćnije teleskope. Ako dalje kažem kako je, s obzirom na to da moju tvrdnju niko ne može oboriti, nedopustivo da ljudski razum u nju sumnja, s pravom bi se moglo reći da govorim besmislice. Međutim, ako bi postojanje ovakvog čajnika bilo potvrđeno u drevnim knjigama, ako bi se svake nedelje slavio kao sveti predmet i ideja o njemu utiskivala u umove dece u školama, oklevanje da se poveruje u postojanje takvog predmeta postalo bi znak ekscentričnosti, a sumnjičavac bi privukao pažnju psihijatra u doba prosvetiteljstva ili inkvizicije u ranijim vremenima.“

Raselov paradoks

Kantorova teorija skupova sa kraja 19. veka nije bila zasnovana aksiomatski pa se zato nazivala naivna teorija skupova. Međutim ona je implicitno u sebi sadržala nekoliko aksioma od kojih je jedna bila da za svako svojstvo možemo formirati skup svih elemenata koji imaju to svojstvo.

Polazeći od ove aksiome Bertrand Rasel je 1903. konstruisao paradoks, po njemu nazvan Raselov paradoks koji je oborio naivnu teoriju skupova. Taj paradoks se može iskazati na više načina i u više formi a suština je sledeća:

Ako za svako svojstvo postoji skup svih objekata koji zadovoljavaju to svojstvo onda to isto važi i za svojstvo „skup ne pripada sam sebi“. Ovo svojstvo je vrlo prirodno jer je vrlo teško naći skup koji pripada sam sebi. Označimo sa X skup objekata za koje važi ovo svojstvo. Da li X pripada sam sebi? Ako pripada onda znači da zadovoljava svojstvo „skup ne pripada sam sebi“ što je kontradikcija. Ako pak ne pripada sam sebi onda će da zadovolji traženo svojstvo pa će baš da pripada sebi, što je opet kontradikcija.

Do pojave ovog paradoksa verovalo se u nepobitnost matematičke istine i neprotivurečnost Kantorove teorije skupova. Posle Raselovog paradoksa usledila je i serija drugih paradoksa od kojih posebno izdvajamo Rišarov paradoks. Njihovom pojavom matematička građevina je bila ozbiljno uzdrmana do samih temelja i pretila je opasnost da se sruši. Kriza matematike je rešavana pojavom novih pravaca (Rasel – logicizam, Brauerintuicionalizam, Hilbertformalizam).

Jedna varijanta iskazivanja Raselovog paradoksa je: Postoje katalozi knjiga iz biblioteke. Ti katalozi se takođe smatraju za knjige. Neki katalozi sadrže sebe, a neki ne (u katalogu). Možemo posmatrati jedan novi katalog u koji su popisani svi katalozi koji ne sadrže sebe. Da li ovaj katalog sadrži sam sebe? Ponovo će oba slučaja analiziranja dovesti do kontradikcije.

Jedno od mogućih prevazilaženja Raselovog paradoksa je da se skup svih skupova ne smatra za skup, nego za klasu (klasa je ovde uopštenje pojma skupa).

sr.wikipedia.org/

___________________________________________________________________________________________

Rasel u Njujorku

Bertran Rasel, jedan od utemeljivača analitičke filozofije i nepokolebljivi humanista, u Njujorku je doživeo neke od najtežih trenutaka u svojoj karijeri

NYCVremenska tačka u kojoj Bertran Rasel stiže u Njujork je 1940. godina. Čuveni engleski filozof, matematičar, logičar, istoričar i društveni reformator, u Njujork stiže nakon angažmana na Univerzitetu u Čikagu. Njegov boravak u Njujorku propraćen je skandalom – nakon javnog pritiska zbog stavova o seksualnom moralu iznesenim u nekoliko knjiga, on dobija otkaz.

Dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1950), pisac knjiga i svestrani filozof, u Njujorku dobija titulu „moralno nepodobnog“. Sudija koji je vodio slučaj bio je irski katolik Džon Mekgijan, koji je na osnovu Raselovih polazišta u knjigama O obrazovanju, U šta verujem, Obrazovanje i savremeni svet i Brak i morali doneo zaključak da je Rasel „nepodoban za podučavanje filozofije“. U ovim knjigama Rasel je, između ostalog, zagovarao seks pre braka.

Sud donosi presudu kojom Raselova žalba biva odbijena, a tadašnji gradonačelnik Njujorka La Gvardija ukida sredstva iz budžeta za njegovu poziciju na Univerzitetu. Mnogi intelektualci, koje je predvodio Džon Djui, protestovali su zbog ovakvog tretmana. Ajnštajnov slavni aforizam: „Veliku umovi su uvek nailazili na nasilnu opoziciju od strane mediokritetskih umova“, nastao je upravo u njegovom otvorenom pismu podrške Raselu. Djui je zajedno sa Horasom M. Kalenom objavio zbirku članaka o ovoj aferi pod nazivom „Slučaj Bertran Rasel“.

Rasel se ubrzo pridružio Fondaciji „Barns“, gde je raznovrsnoj publici držao niz predavanja o istoriji filozofije. Ova predavanja poslužila su kao osnov za njegovu knjigu Istorija zapadne filozofije, prvi put objavljenu 1946. godine. Istorija zapadne filozofije je postala najprodavanija knjiga 20. veka iz oblasti filozofije i neprikosnovena kao uvod u zapadnu filozofiju. Posle razlaza sa Barnsom, Rasel se iz Amerike ponovo vraća u Evropu.

Rasel se danas uglavnom smatra jednim od utemeljivača analitičke filozofije, a baveći se gotovo svim oblastima ove nauke, najplodniji je bio na polju metafizike, filozofije i logike matematike, filozofije jezika, logike i epistemologije.

Rasel i humanizam

Rasel je poznat kao osnivač i vođa poznatog „Prekog suda“ u kome su bili osuđivani svi zločini SAD u Vijetnamskom ratu tokom pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka. Iako je tokom života nailazio na osude kao kritičar svake vrste dominacije proizašle iz vlasništva, države ili u oblasti međurasnih i međupolnih odnosa, Rasel nikada nije odstupio od borbe za bolje i humanije društvo: jedno vreme je predesedavao Međunarodnom sudu za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu. Čak je i u poznoj starosti nastupao kao angažovani humanista: u 89. godini je zatvoren kao vođa i učesnik antinuklearnih demonstracija. Umro je u 98., a njegov pepeo rasut je u planinama Velsa.

Tekst: Ljiljana Ilić/Mapa: Stefan Unković/Izvor:elementarium.cpn.rs/

___________________________________________________________________________________________

BERTRAND RUSSELL

HUMANISTIČKA SEKCIJA ZAJEDNICE HUMANITAS

russellFilozof i humanist Bertrand Russell jedna je od najistaknutijih ličnosti XX. stoljeća. Bio je neumorni kritičar svoga doba, ali i reformator koji je ukazivao na moguće putove rekonstrukcije suvremenog svijeta. Bertrand Russell je bio vrlo kontroverzna ličnost, predmet vrlo različitih pa i posve suprotnih ocjena. Od djetinjstva do duboke starosti njegovo zanimanje je bilo usmjereno u dva pravca: jedan čine matematika i filozofija, a dugi – povijest i politika, područje koje ih spaja je etika.

Rassell je čitavoga života preispitivao principe i granice ljudske spoznaje i ljudskih vrijednosti, a svojim držanjem u svim ključnim društveno-političkim događajima XX stoljeća skretao je na sebe pozornost svjetske javnosti. Bio je i filozof i javna ličnost u životu svoje zajednice, poput Sokrata. I kao što je bilo suđeno Sokratu zbog – hule na bogove, kršenja važećeg morala te kvarenja mladeži, i Russell je bio dva puta osuđen od engleske demokracije – prvi put (na šest mjeseci) zbog pacifizma u I. svjetskom ratu, a drugi put kad je u dubokoj starosti podsticao građane da sjedeći na ulicama štrajkaju te se drugim miroljubivim sredstvima suprotstave nuklearnoj politici.

Russell je bio čovjek koji je svoje etičke principe živio. Pored „Komiteta stotine“ osnovao je i Fondaciju za istraživanje mogućnosti očuvanja mira. Zajedno s Einsteinom bio je osnivač Pagvaškog pokreta, u kojem se okupljaju najistaknutiji znanstvenici i humanisti svijeta da kao ljudi od znanosti i mislioci, odgovorni pred poviješću, upozore na opasnosti koje nastaju prihvaćanjem utrke u naoružanju te da predlože mjere za otklanjanje ratne opasnosti. Možda je osnivanje „Russellovog suda“ za utvrđivanje zločina u Vijetnamu vrhunac Russellove predanosti miru i čovječanstvu. Russel je bio uvjeren da, kada zakoni zemlje proturječe zakonima humanosti, odgovorni građanin treba izabrati zakone humanosti.

Bertrand Russell rođen je 1872. godine u uglednoj aristokratskoj obitelji, poznatoj po svom učešću u političkom životu Engleske od vremena Henrika VIII. Roditelji su Bertrandu izabrali za odgajatelja jednog slobodnog mislioca, ali zbog njihove prerane smrti odgojila ga je baka, škotska prezbiterijanka. Kada je kao jedanaestogodišnjak učio Euklidovu geometriju nije se mogao pomiriti s tvrdnjom da se aksiomi ne mogu dokazati, te je odlučio uporno tragati za osnovnim principima koji bi bili apsolutno nesumnjivi i dokazivi. Drugi važan trenutak u njegovoj mladosti je bio kada je, poput Descartesa, došao do zaključka da se u sve može posumnjati osim u vlastitu egzistenciju.

U dobi od 15. do 18. godine života intenzivno se bavio ispitivanjem religijskih dogmi, u nadi i želji da će naći racionalne razloge da bar neku prihvati, ali ih je – jednu po jednu – sve odbacio kao neosnovane. Najznačajnija godina u njegovom intelektualnom razvoju je godina 1900., kada je prisustvovao međunarodnom kongresu filozofa u Parizu. Tu je bio impresioniran talijanskim filozofima koji su pokazivali naročitu preciznost u mišljenju i izlaganju, a koju nije nalazio kod drugih filozofa. Slijedećih 10 godina života posvetio je matematici.
Nakon objavljivanja The Principles of Mathematics 1903. godine, zajedno s učiteljem Whitheadom pripremio je obimno trosveščano djelo Principia Mathematica, u kojem je izvršena redukcija aritmetike na logiku.

Dvije su crte Russellovog karaktera bile stalne: zainteresiranost za istinu, s jedne strane, i za dobrotu, s druge strane. Pomalo zamoren matematikom i nezadovoljan rezultatima koje nudi filozofija, uporno si je postavljao pitanje: postoji li ikakvo znanje na svijetu koje je tako sigurno da nijedan razborit čovjek ne može u njega posumnjati, te što treba učiniti da život na zemlji postane sretniji. Stoga su pored matematike i filozofije najveće Russellove preokupacije bile povijest i politika. Nakon dugih lutanja zaključio je da se pouzdano znanje može tražiti jedino oslanjajući se na znanost i ljudsko iskustvo.

Zanimljivo je da je Russell nakon izbijanja I. svjetskog rata došao do zaključka da je ratu sklona većina tzv. običnih ljudi, te da državnici i diplomati nisu jednini krivci za izbijanje ratnih sukoba. Snažni osobni pacifizam je Russella odveo u iskreno simpatiziranje Oktobarske revolucije, ali samo dok 1920. godine nije posjetio SSSR. Nakon toga, premda je izgubio svako povjerenje u kapitalizam, odlučno se suprotstavio boljševičkom socijalizmu. Osjetio je iskrene simpatije prema tradicionalnim vrijednostima drevne kineske kulture, premda je naslućivao da bi se i ona uskoro mogla boljševizirati. Jedini element u europskoj civilizaciji koji je cijelog života cijenio je onaj koji je došao od starih Grka.

Odbačen od svoje klase zbog opora ratu i oštre kritike kapitalističkog načina života, napušten od ljevice zbog kritike boljševičkih metoda izgradnje socijalizma, Russell je dugo bio usamljeni mislilac i socijalni reformator. Držao je da je osnovni problem suvremenog svijeta u tome kako uskladiti industrijalizam s humanističkim načinom života, posebice s individualnom slobodom. Doživio je mnoge javne napade u tisku, a godine 1940. odbijena mu je bila kandidatura za predavača na američkom sveučilištu New York City College, s obrazloženjem da u svojim spisima bogohuli i opovrgava sve vrijednosti te da mu se ne smije dopustiti da kvari mladež.

Potkraj života Russel je ipak dobio javna priznanja, ne samo Nobelovu nagradu za književnost, nego i brojna priznanja u znanstvenoj i progresivnoj javnosti vlastite zemlje i svijeta.

Svoj vlastiti filozofski sustav Russsell je počeo izgrađivati oko 1898. godine. Na liniji racionalizma XVIII. stoljeća, ponesen rezultatima moderne znanosti, Russell je pokušavao spojiti empirizam i racionalizam, dedukcionizam i indukcionizam, pa čak i nadići suprotnost između materijalizma i idealizama, nastojeći zasnovati novu filozofiju, koja bi bila u odlučnom protustavu prema svakoj metafizici. Često je mijenjao svoja gledišta, odbacivao jedna a usvajao druga, dakako, isključivo u smislu njihova daljnjeg razvoja i usavršavanja. Mnogi njegovi kritičari pogrešno su mu zamjerali da je svakih nekoliko godina proizvodio novi filozofski sustav. Nešto je, naime, ipak bilo konstantno u Russelllovoj filozofiji: logički atomizam, odnosno metoda logičke analize. Logički atomizam on opisuje kao metodu analize stvarnosti čiji su posljednji rezultati logički atomi (ne posljednje čestice materije, nego logičke ideje o posljednjim elementima od kojih su sačinjeni analizirani predmeti stvarnosti). Premda je neko vrijeme bio dualist, vjerujući da realno postoje „duh“ i „materija“, kao nezavisni entiteti, koji se ne mogu svesti jedan na drugi niti na nešto treće, kasnije je zaključio da rezultati moderne znanosti takvu podjelu ne dopuštaju, te da je ona ušla u filozofiju iz religije. Jedna od sigurno najbitnijih posebnosti njegove filozofije je bila razdvajanje filozofije prirode i filozofije vrijednosti.

Russell je u etici XX. stoljeća dao značajne priloge. Došao je do originalnih rješenja o gotovo svim bitnim pitanjima etike, inspirirao je neke nove orijentacije u meta-etici. Suvremena meta-etika je vrlo kritična prema cjelokupnoj ranijoj filozofiji morala. Moderni etičari tvrde da su njihovi prethodnici u povijesti postupali nekritički: oni su, naime, najprije utvrđivali najviše dobro, te onda iz njega izvodili pravila i norme za moralnu praksu.

Etička teorija Bertranda Russella nije jedinstvena. On je i u tom području duhovne djelatnosti, kao i u drugima, mijenjao svoje poglede. Kao što je u sferi znanja sve rigoroznije primjenjivao metodu logičke analize, vodeći se trajnim motivom spoznaje istine, tako je i u etici, rukovođen trajnom težnjom da pridonese ostvarenju sretnog života za sve ljude, stalno tragao za prirodom vrijednosnog fenomena i formulom univerzalne ljudske suglasnosti u pogledu najviše vrijednosti, cilja i smisla života, kao i kriterija ljudske djelatnosti. Dok je u prvoj fazi (etičkog intuicionizma) Russell smatrao da su vrijednosti nenaturalna, ali objektivna svojstva stvarnosti, u drugoj je fazi vidio vrijednosti kao izraze naših želja (etički emotivizam). Moralni subjekt on vidi kao nepogrešivog suca u izboru ciljeva i vrijednosti. Time se suprotstavio apsolutizmu i autoritarizmu u etici, te je ovakava teorija smatrana psihološkom osnovom demokratske teorije slobode.

Naglašavanjem uloge emocija i želje Russell je inspirirao čitav etički emotivistički pokret, koji je postao najdominantniji u anglosaksonskim zemljama. Ali Russell nije ostao na čisto emotivističkim pozicijama, nego je produžio tražiti objektivnu osnovu etičkih stavova, te je došao do značajnog zaključka da oni ne izražavaju samo subjektivne želje nego i nešto općenitije po svom sadržaju. Po tom Russellovom shvaćanju etika ima zadatak utvrditi opće principe iz kojih se onda mogu izvesti pravila ponašanja. U raznim vremenima u različitim krajevima, pa i u istoj zajednici u isto vrijeme, postoje različita pravila ponašanja. Russell postupno prelazi od subjektivnog etičkog emotivizma prema objektivno-društvenom emotivizmu. On misli da moralni i pravni kodeksi moraju biti prilagođeni promjenama uvjeta, imajući u vidu opće dobro za sve, a to je: dobar život, ispunjen srećom, inteligencijom, razumijevanjem i ljubavlju. Ne može biti „dobro“ jednostavno ono što se želi, jer – ljudske se želje sukobljavaju. Neka moralna načela kao da su općeljudska, univerzalna, i bez njih, čini se, nijedna ljudska zajednica ne bi mogla opstati. Ta načela mogu se gotovo empirijski utvrditi.

Inače, moralna pravila, drži Russell, treba poštivati samo ako imaju dobre posljedice, u suprotnom treba ih mijenjati. Moralna pravila su, pri tome, otjelovljena u čovjekovoj savjesti. Tri su kriterija za opravdanje moralnih postupaka: 1. autoritet moralnih pravila, 2. savjest i motiv, 3. posljedice. One želje koje nisu u suglasnosti s općim željama čovječanstva nisu vrijedne ili moralne želje. Tako se etika približava politici. U ovoj fazi (etičkog naturalizma) Russel tvrdi da se pojam „dobro“ može definirati i da se etika mora povezati s politikom, te se u tom smilsu može i znanstveno tretirati. Time je, zapravo, Russel odbacio ne samo svoj početni stav o neodredljivosti „dobra“ te kasniju poziciju o etičkim stavovima kao izrazima ličnih želja, nego i stav o nedokazivosti osnovnih etičkih vrijednosti. U posljednjoj fazi svojih etičkih promišljanja on etiku postavlja usporedo s ostalim vrstama znanja, premda s manjim stupnjem egzaktnosti, analogno prirodi samog predmeta. Dok je ranije mislio da etička objektivnost može biti politička, a ne logička i empirijska, on kasnije ide korak dalje i tvrdi da su vrijednosne i moralne propozicije deskriptivne i istinite ili pogrešne. Moralni su sudovi faktički i znanstveni, premda su bazirani na željama.

Etička vjerovanja su kroz povijest imala dva vrlo različita izvora: jedan politički i drugi povezan s osobnom religioznošću i moralnim uvjerenjima. U Starom zavjetu oni se pojavljuju odvojeno, jedan kao zakon, a dugi kao proroci. S ovim dualizmom se mora računati, jer bez građanske moralnosti zajednice nestaju, a bez osobne – njihovo održavanje nema vrijednosti. Pri tome Russell odbacuje svaki autoritet u etici, bio to Bog, istina ili savjest, što je sve u sebi kombinirao tradicionalni moral, te drži da se mogu objektivno postaviti temeljne etičke propozicije, kao da su znanstvene. Njegova je teorija bazirana na emocijama, rukovođena znanjem te okrenuta općedruštvenoj suglasnosti.

Russell je antitradicionalno i antimetafizički orijentiran, u duhu moderne znanosti, u kojoj traži oslonac, te na osnovi rezultata znanosti, povijesti ljudske misli i ljudskog iskustva, stojeći čvrsto na empirijskom tlu, on zasniva svoje refleksije o čovjeku, razbacane po brojnim djelima.

Čovjek je, smatra Russell, dio prirode, a ne nešto što bi prirodi bilo suprotstavljeno. Čovjek je prirodni fenomen. Čovjekovi misaoni i tjelesni pokreti slijede iste zakone koji opisuju kretanje zvijezda i atoma. Kao dio fizičkog svijeta, koji sam po sebi nije zanimljiv, čovjek je kao i ostala materija komponiran od elektrona i protona, te kao i oni podliježe istim zakonima koji vladaju u cijelom svemiru.

Sa stajališta svemirske beskrajnosti život je nevažan fenomen; vrlo malo zvijezda imaju planete, vrlo malo planeta može podržavati život. A i na zemlji život pripada samo maloj količini materije blizu zemljine površine; dugo vremena nije bilo života na zemlji i jednom će ga vjerojatno nestati. Stoga se živa materija ne može uzeti kao svrha cijelog stvaranja univerzuma. Ali ne postoji niti neki neutralni arbitar koji bi mogao ocijeniti vrijednost čovjeka u svemiru. Čak ako se i uzme da su ljudi vrhunac stvarateljskog akta, ipak im nešto nedostaje u sjaju.

Čovjek je samo jedna vrsta živih bića na ovoj planeti. Mi ne znamo da li na nekom drugom planetu također postoje racionalna bića. Mi malo znamo o svojoj biti. Samo je djelomično poznata povijest čovječanstva, a budućnost ljudskog roda je potpuno neizvjesna. Pretpostavlja se da se čovjek izdvojio iz životinjskog svijeta prije milijun godina. Čovjekovo je postojanje dugo u odnosu na povijesno vrijeme, ali je vrlo kratko u odnosu na geološke epohe.

Russell se zalaže za znanstveni pristup ljudskoj prirodi i motivima ponašanja pojedinaca i grupa. On sam ustvrđuje da su kod ljudi primarni oni motivi koji su vezani za održanje: hrana, krov nad glavom, odjeća i razmnožavanje, Ali kada je ovo zadovoljeno, drugi, sekundarni, motivi postaju vrlo jaki: prisvajanje, rivalstvo, zavist i ljubav prema moći. To su, zapravo, najvažniji ljudski motivi, i većina ljudskih aktivnosti može se svesti na te temeljne motive, drži Russell. Pri tome se Russell poziva na istraživanja psihologa, koja su otkrila što je naslijeđeno, a što stečeno u karakteru odraslog čovjeka. Kod novorođenčeta se mogu zamijetiti tri instinkta, pored osnovnoga za hranjenje: novorođenče je zastrašeno kad je bez zaštite, ono je ljuto kad je previše utegnuto i ono je zadovoljno kad ga se miluje.

Kao što je shvaćanje razvoja univerzuma u smislu progresivnog ili regresivnog kretanja znanstveno neutemeljeno, tako i pridavanje svemirske važnosti ljudskim nadama i strahovima nije znanstveno opravdano. Strah i nada su počesto ljudske tvorevine, one dolaze iz vremena čovjekovog djetinjstva i boravka u džungli. Za čovjekovo oslobađanje od strahova potrebna je prije svega istina o samom sebi, a ne tradicionalni i nepotrebni mitovi.

Ljudski duh, kao i tijelo, ima dvije komponente – nasljednu i stečenu. Dok je za tijelo bitna nasljedna, za duh je važna stečena komponenta. Duh i njegova sposobnost učenja su ono najvažnije po čemu se čovjek razlikuje od životinje. Prema nekim antropolozima razvoj čovjeka i njegovog mozga trajao je oko 500 000 godina, od tada se čovjekova prirodna inteligencija nije bitno promijenila. Najbolji dječak od prije 500 000 godina, koji bi imao sve uvjete za školovanje, uspio bi u učenju kao i njegov suvremeni vršnjak.

Russell ističe da je moguće mijenjati ljudsku prirodu i da se ljudska bića mijenjaju brže no životinjske vrste, a civilizirani čovjek brže od neciviliziranog. Prema Russellu, isto kao i prema shvaćanjima francuskih materijalista XVIII. stoljeća, svako je ljudsko biće produkt nasljeđa i utjecaja okoline, odgoja i mogućnosti za akciju. Stoga Russell baš kao i oni zahtjeva promjenu okolnosti putem odgoja ljudi, premda nije jasno – tko će odgajati odgajatelje, kad su i oni produkt sredine koju treba preodgajati. Russell prihvaća da postoje stanovite prirodne predispozicije, različite kod različitih naroda, a koje zajedno s vanjskim uvjetima stvaraju određene karaktere, ali on kategorički odbacuje tvrdnje da se ljudska priroda ne može ni malo promijeniti. Doduše, on priznaje da promjenjivost ljudske prirode ima i svoje granice.

Istražujući ljudsku prirodu, odnosno čovjeka kao vrstu među drugim vrstama, Russell je došao do zaključka da su u osnovi svih ljudskih aktivnosti prirodni impulsi (pri čemu ne pravi razliku između tih impulsa i instinkta, ostavljajući nas u neizvjesnosti da li je instinkt u osnovi ljudske prirode kao i kod životinja, ili je impuls za ljude ono što je instinkt za životinje, a ne znamo niti da li je impuls ili instinkt onaj posljednji element koji se ne može svesti na nešto još osnovnije ili elementarnije).

Ti impulsi su usađivani duboko u ljudsku prirodu, kroz stoljeća čovjekovih odnosa s prirodom, s drugim drugim ljudima i sa samim sobom, i to kroz selekciju. Po svojim impulsima čovjek je kompleksniji od svih drugih životinja. Nije poželjno slabljenje tih impulsa, nego njihovo upravljanje prema životu i rastu, njihova konstruktivnost. U tome mogu ključnu ulogu odigrati odgoj i obrazovanje, kako u djetinjstvu i mladosti, tako i, kasnije, kroz društvene institucije i cjelinu društvenih odnosa.

Razum, inače, nije niti može biti uzrokom ljudske aktivnosti, nego samo njen regulator. On nema veze s izborom cilja – izbor cilja određuju impulsi, razum ima presudan značaj u izboru sredstva, puta prema ostvarenju cilja koji se želi postići. Impulsi po sebi, kao i priroda po sebi, etički su neutralni. Ali je na ljudima da na osnovi impulsa učine što mogu od svog života. Pri tome važno je istaći, drži Russell, da se ništa dobro, vrijedno i sretno ne može postići protiv impulsa. Russell se oštro suprotstavlja onim koncepcijama života, naročito religioznim, koje čovjeka određuju kao prije svega duhovno biće, te ignoriraju životne impulse.

Premda je po svojoj instinktivno-impulsnoj strukturi čovjek sličan životinjama, ima, drži Russell, i bitnih razlika između čovjeka i životinja. Neke od tih razlika su emocionalne, a neke intelektualne. Jedna od emocionalnih razlika je da su neke ljudske želje, u odnosu na životinjske, u biti bezgranične, nemoguće ih je u potpunosti zadovoljiti. Imaginacija neumorno tjera i iscrpljuje ljudska bića. Ono što je čovjeku potrebno za sreću čovjeku je nemoguće ostvariti, jer su zemaljske mogućnosti ograničene. Ljudi se žele proširiti dokle god im seže mašta, a životinje su zadovoljne s postojanjem i reprodukcijom.

Što se čovjekove društvenosti tiče ona nije specifično ljudska osobina. Suradnja i jedinstvo grupe imaju osnovu u instinktu koji nalazimo kod svih društvenih životinja (najpotpunije kod mrava i pčela). Ali socijalni život mravi i pčela je mehanički i statičan, dok ljudi, premda nalaze korisnim živjeti u zajednici, imaju uglavnom individualne želje. Otuda teškoće socijalnog života i potreba za stanovitom vlasti u zajednicama. Čovjek, naime, nije potpuno društven, kao što su to pčele i mravi, nego je poludruštvena životinja. Neki su mu impulsi društveni, a neki individualni. Pri tome, prema Russellu, ne može se reći da je samački dio ljudske prirode manje vrijedan od socijalnog. Mistici, pjesnici, umjetnici, znanstvenici – u svom najunutrašnjijem biću su osamljeni.

Od svih socijalnih grupa nesumnjivo je instinktivno najjača obitelj. Za potpunu harmoniju u obitelji bio je dovoljan incest-tabu, ali je on za pleme morao biti proširen raznim složenim pravilima egzogamije i dopunom u vidu običaja i moralnih normi. Tu su običaji održali pobjedu nad instinktima. Pri tome jedna plemenska pravila vrijede za članove plemena, a druga za strance izvan konkretne plemenske zajednice, na jednoj strani stoji solidarnost, a na drugoj sumnjičenje, rivalstvo i rat.

Sve što je pogrešno u ljudskim odnosima, misli Russell, dolazi otuda što individualistički impulsi pretežu nad grupnim ili obratno. Socijalna kohezija ne može biti efikasna ako nema psihološku dopunu u osjećajima pojedinaca. Socijalna kohezija je djelomično instinktivna, a djelomično razumna. Socijalna kohezija je započela lojalnošću prema krvnoj grupi, ona je bila pojačana strahom od neprijatelja, te je rasla djelomično prirodno, a djelomično namjerno, dok nije dostigla velike sinteze kakve danas poznajemo u vidu nacija.

Russell drži da najvišu vrijednost treba tražiti u pojedincu, a ne u kolektivu. Dobro društvo je samo sredstvo za dobar život pojedinaca koji ga čine, a ne nešto što ima vrijednost samo po sebi. Russell smatra slobodu pojedinca glavnim uvjetom ostvarenja dobrog života.

U prirodi je čovjeka da stalno bude u konfliktu s nečim. Borba u kojoj je čovjek angažiran je trostruka: 1. čovjek i priroda, 2. čovjek i čovjek, 3. čovjek sam sa sobom. Konflikt s prirodom čovjek vodi pomoću znanosti i tehnike. Konflikt s drugim čovjekom vodi se politikom i ratom. Unutrašnji konflikt do sada se vodio putem religije. Konflikt s prirodom Russell smatra u izvjesnom smislu temeljnim, jer je pobjeda u ovom području bitna za održanje i povećanje broja ljudskih bića. Ali, drži Russell, dolazi vrijeme kada čovjek može postati bogatiji putem sporazuma s prijašnjim protivnikom, nego putem konflikta s njim. Zahtjev je modernoga doba da se konflikti umanje i ublaže, kako konflikti čovjeka s čovjekom tako i konflikti čovjeka sa samim sobom (konflikti u čovjeku). U unutrašnjoj borbi jedna je strana nazvala drugu grijehom i odlučila je pobijediti je. istina, ta pobjeda nije nikada bila tako potpuna, kao pobjede u vanjskim konfliktima, i poslije svake pobjede sebe samog, grijeh bi uvijek iznova pokazao svoju ružnu glavu.

Russell zagovara rješavanje spomenutih konflikata uspostavljanjem harmonije, sklada. To je tim lakše postići što čovjek bolje poznaje pozadinu konflikata. Nakon što je postalo moguće osigurati dovoljno hrane za sve, nakon što je tehnika omogućila suradnju na širokoj osnovi, konflikti čovjeka s drugim čovjekom postaju anakronizam, treba ih prevladati političkim i ekonomskim ujedinjenjem, takvim kakvo predlažu zagovornici svjetske vlade. Ali, harmonija među ljudima ne može biti dovoljno stabilna, sve dok svaki čovjek ne postigne iskrenu harmoniju sa samim sobom, dok sebe ne prestane promatrati kao neprijatelja koga treba savladati.

Konflikti između čovjeka i čovjeka, odnosno između raznih ljudskih grupa, izazvani su ekonomskim interesima, rasnim ili vjerskim razlikama. Cilj rata je – obično – postizanje veće moći i bogatstva. Ali na djelu je i zadovoljstvo primjenjivanja vlasti nad drugima i življenja na račun tuđeg rada. Međutim, prema Russellu, odlučujući podstrek ratu daje impuls koji predstavlja ispunjenje jedne strane ljudske prirode. Ratove je teško suzbiti upravo zato što izviru iz impulsa više nego iz kalkulacije o isplativosti rata. Ona ista vitalna energija koja proizvodi sve što je najbolje, proizvodi i rat te ljubav prema ratu. Taj impuls prema konfliktu s drugim čovjekom, odnosno prema ratu, na djelu je kod velikog broja ljudi. Stoga je rat permanentna društvena institucija svih slobodnih zajednica, i pored činjenice da je najveći broj nacija najviše vremena u stanju mira. Premda ratove proglašavaju vlade, ratovi su rezultati akumuliranih strasti u ljudima. Zato, da bi se rat odbacio kao sredstvo rješavanja konflikata, potrebno je prije svega očistiti ljudska srca od otrova koji vode ratovima: od pretjeranog ponosa i straha, od zavisti, pohlepe, prezira i mržnje. Oni čine rat razložnim. Rat je okružen opsesijom tradicije, svetih knjiga, obrazovanja, mitova o junaštvu itd.

Pri tumačenju rata Russel posebno ističe moment straha, duboko usađenog u čovjekovu mentalnu strukturu. Strah je, po Russellovom shvaćanju, praiskonski teror koji čovjek nosi sa sobom iz džungle. On razlikuje strah kao emociju i strah kao racionalno predviđanje opasnosti. Dok je ovaj posljednji realan i kao mjera opreza do izvjesne mjere nužan, strah kao emocija, animalna reakcija i predrasuda je velika prepreka čovjekovom slobodnom razvoju. Iz straha nastaju mržnja i zavist, ali i podređivanje vođama u vrijeme opasnosti. Strah je, pak, duboko prirodna psihološka karakteristika čovjeka. On se manifestira u atmosferi ratne groznice iz koje rat neposredno nastaje, a koja, kao izraz straha, ima duboke korijene u povijesti, sve od divljaštva i barbarstva.

Na istoj liniji Russell tumači i rasni antagonizam, kao iracionalno nasljeđe koje potiče od naših animalnih predaka, jer je i njemu korijen u instinktivnom strahu od stranog i nepoznatog, koje se ne može procijeniti, pa stoga izgleda opasno. Upravo taj iracionalni strah, a ne hrabrost, u osnovi su svih progonitelja i tlačitelja (npr. Hitler).

Dosadašnja suradnja u društvu bila je gotovo potpuno temeljena na sili; sila je vladala čak i u seksualnim odnosima, jer su zarobljene žene uzimane u konkubinat. (Uopće, za podređenost žene muškarcu Russell nalazi razlog u jačim muškarčevim mišicama.) Tek od 1918. godine počinje postupna suradnja između žena i muškaraca. Ali, to je više posljedica tendencije da se sva moć koncentrira u rukama države: žene su se emancipirale od muškaraca u onoj mjeri u kojoj su i žene i muškarci postali robovi države. Otakako je nastala država, smatra Russell, čovjek je počeo činiti mnoge grozote, kao što su: rat, ropstvo, podjarmljenost žena, masovno uništavanje protivnika… Svemu tome Russell vidi kao primarne ne društvene uzroke, nego psihološku građu čovjeka, njegovu impulsivnu prirodu.

Običan čovjek ne može živjeti sretno bez natjecanja, jer je od njegovog nastanka to bio oblik njegovog života. Ali ta sklonost natjecanju može poprimiti manje štetne oblike u sportu, u znanosti, u umjetnosti… Zanimljivo je da niti odsutnost svih opasnosti ne znači automatski punu sreću za čovjeka, kojemu su, pored elementarne sigurnosti potrebne i – avanture. Stvaraoci utopija i socijalni reformatori, prema Russellu, redovito zaboravljaju da veliki dio ljudske sreće ovisi o aktivnosti, a samo mali ostatak da je sadržan u pasivnom zadovoljstvu.

Od nebrojenih čovjekovih želja (impulsa) glavne su želja za moći i za slavom, smatra Russell. Te dvije želje nisu identične, ali su vrlo srodne. Čak i kad ljudi dostignu priličan stupanj udobnosti, i pojedinci i zajednice teže daljem uvećanju svoje moći, odnosno bogatstva. To, međutim, nipošto nije ekonomski motiv. Moć, baš kao i energija, ima različite oblike: bogatstvo, naoružanje, vlast, utjecaj na javnost… Ipak, ljubav prema moći, premda je jedan od najjačih ljudskih motiva, vrlo je nejednako raspoređena te je ograničena raznim drugim motivima, na primjer: ljubavlju prema zadovoljstvu i lagodnosti, čak i ljubavlju prema suglasnosti. U smislu Adlerove podjele na podređujuće i podređene tipove ljudi, Russell smatra oba tipa nepoželjnima, naročito u njihovim ekstremnim oblicima, te prednost daje trećem tipu, koji odbija i vodstvo i podređenost, ali se takvi ljudi teško uklapaju u društvo, te nalaze slobodu u samoći. Samo, nerijetko oni koji se povlače u samoću nisu iskreno indiferentni prema moći, nego su često nesposobni osvojiti je uobičajenim načinima.

Dosadašnji čovjekov konfliktni stav prema prirodi, prema drugom čovjeku i prema samome sebi, mora, prema Russellu, upravo s razloga čovjekova opstanka, iz kojeg se taj stav i razvio, biti zamijenjen sklonošću za suradnjom (s prirodom, s drugim čovjekom i sa samim sobom).

Russellova koncepcija moći naglašava ulogu impulsa, strasti, emocija, ličnosti, slučaja, forme, stihije i drugoga što je izvan bilo kakve povijesne zakonitosti. Russell je načelno odbacivao postojanje općih zakonitosti u povijesti, uključujući i teorije rasta i propadanja (u smislu pretjerane analogije s individualnim životom). Ipak, on primjećuje stanovito cikličko kretanje: rođenje, rast, opadanje i smrt – u imperijama i civilizacijama kao i u slučaju životinja u polju. Stare imperije Egipta i Babilona zbrisala je Perzijska imperija, Perzijanci su bili zbrisani od Makedonaca, Makedonci od Rimljana, Rimljani od Arapa i Teutonaca… Pri tome, nedvojben je stanoviti stalni napredak, posebno u dvije stvari: u unapređenju znanja i u rastu i širenju organizacija, naročito država.

Ipak, i znanost i države izvori su kako dobra tako i zla: znanost je učinila ratove destruktivnijima, a velike države – proširenijima. Jedini lijek za sprečavanje rata je stvaranje svjetske države ili superdržave, kadre da rješava međunacionalne sporove bez rata. No za to je, prema Russellu potrebna što veća povezanost ljudi na svim kontinentima te više ljudske solidarnosti. Russel, inače, nalazi da je demokratsko društveno uređenje, premda ne i savršeno i kompletno, ipak najbolje. Analizirajući propagandne, psihološke i edukativne uvjete kroćenja moći on se zalaže za princip objektivnosti informacija te za znanstveni pogled na svijet.

O suvremenoj civilizaciji, jednako kao i o dosadašnjoj povijesti, Russell nema visoko mišljenje, a budućnost je neizvjesna. Ipak, Russel misli da bi ljudi poučeni prošlošću, te svjesni suvremenih tendencija mogli izabrati sretniju budućnost. Da li će ljudi izabrati život ili smrt, sreću ili nesreću, ovisi o samim ljudima, drži Russell, a ne ni o kakvoj vanjskoj sili. Tendencije suvremene civilizacije vode kako dobru tako i zlu, strasti nas vode destrukciji, a inteligencija nas upozorava da bismo morali izabrati drugačiji način života, ukoliko želimo opstati. Sasvim je, međutim, neizvjesno, da li će uspjeti pobijediti razum ili će ovaj naš svijet završiti u katastrofi (kako je pretpostavljao Albert Einstein).

Ukazujući na granice i teškoće znanosti, Russell ipak ne vidi drugi način za zasnivanje istine i drugu osnovu za ljudska vjerovanja. On se svom snagom suprotstavlja pokušajima obezvređivanja znanosti, samo zato što na svom putu nije uspjela naći odgovore na još uvijek mnoga ljudska pitanja. Zalažući se za znanstveni stav u vjerovanju i djelovanju Russell se odlučno suprotstavlja svakom misticizmu. U znanstvenom mišljenju želje nemaju nikakvog udjela, te to olakšava sagledavanje objektivne istine, realnu orijentaciju u djelovanju i ostvarivanju sretnog života. Na žalost, uvođenje toga načina mišljenja napreduje vrlo sporo, jer je ljudima teže temeljiti svoje poglede na objektivnim dokazima nego na subjektivnim željama, odnosno nadama.

Znanost kao zadovoljenje intelektualne radoznalosti je vrijednost po sebi, ali ona je i izraz impulsa za moći, kada je primjenjujemo u proizvodnji. Međutim, upravo ta praktična strana i zabrinjava Russella, jer ljudi mogu s znanošću postupiti na različite načine. Ipak, on ne uzdiše za tzv. prirodnim životom (kao Lao Tse ili Rousseau). Russell zagovara znanstveni napredak, ali i ističe da znanstveni napredak sam po sebi nije dovoljan, te da je za stvarni napredak najbitnije napredovanje u mudrosti (pri čemu se misli i na intelekt i na emocije). Kako čovjek u svojoj biti nije racionalno biće, vrlo je važno da se odgojem, tj. obrazovanjem pobuđuju kod ljudi plemeniti ciljevi, plemenite emocije, konstruktivni (a ne destruktivni) impulsi.

Moderna tehnika dala je čovjeku nevjerojatno velik osjećaj moći, koji bitno utječe na njegov mentalitet. Moderni je čovjek toliko obuzet moću da se ne pita, kao antički čovjek, što je što, nego što se može od čega napraviti. Tako oslobođena ljubav prema moći potisnula je sve druge impulse, uključujući uživanje u ljepoti ali čak i roditeljsku ljubav. Dok je tradicionalna religija razvijala vjerovanje u čovjekovu ovisnost o Bogu, moderne ideje uzdižu čovjekovu beskrajnu moć. Ako se ljudi u međuvremenu ne promijene nabolje, te ne postanu plemenitiji, ljudski život može postati najgori od mogućih oblika života. Svjetska država u tom slučaju ne bi nimalo pomogla, nego upravo obratno. Vjerovanje da znanost sama po sebi donosi napredak, po Russellu je samo komotna iluzija XIX. stoljeća.

Stvarni napredak, u smislu stvarnog poboljšanja života, ovisi u prvom redu od samih ljudi, uvjeren je Russell. Treba, kaže on, mijenjati društvene institucije, odgojem, tj. obrazovanjem, poticati dobre strane čovjekove ličnosti, poticati kreativnost, ljubav, mudrost, i to uvjeravanjem i reformama, a ne revolucijama.

Russell je energično odbacivao silu (nasilje) kao sredstvo rješavanja društvenih pitanja, uključujući i ona međunarodna. On vidi izlaz iz začaranog kruga jedino u strpljivom aktivnom prosvjećivanju svih, od običnih ljudi na ulici do najodgovornijih državnika. On se u tom smislu ne oslanja ni na koju posebnu društvenu snagu, jer ona ne bi bila dovoljna garancija da će biti ostvareni principi humanizma i sretnog života na ovoj planeti punoj povijesnih naslaga mržnje, osvete i težnje za dominacijom nad drugima.

Moderna znanost i tehnika, odnosno tehnička civilizacija, smatra Russell, nosi sa sobom industrijalizam u ekonomici i povećanu organizaciju u cjelokupnom društvenom životu. Organizacijom društvo postaje jače, ali se umanjuje sloboda pojedinca, širi se sveopća uniformiranost. Nedvojbeno je da se industrijski svijet može održati samo uz još veću organiziranost nego što je danas imamo, ali ona treba biti samo sredstvo za bolji život, nipošto cilj po sebi. Postupci modernoga čovjeka determinirani su ne samo spontanim impulsima, nego i svjesnim ili nesvjesnim ujtecajem grupa kojima pojedinac pripada: kolektiva u kojem radi, sindikata, političke stranke, tiska, radija i televizije, škole, crkve i države – kao najdominantnije organizacije. Moderni je čovjek daleko manje individualan nego srednjovjekovni seljak ili zanatlija. Moderni čovjek sve više postaje rob države i njenog univerzalnog monopola. Država nadzire školu, sredstva masovnog komuniciranja, mladi dobivaju svoje ideale od holivudskih producenata nove religije obožavanja tehnike, bogatstva, moći, uspjeha, natjecanja, rivalstva…

Russell odbacuje princip individualne koristi ili zadovoljstva, koristi ili zadovoljstva pojedinca, kao ključni etički princip, inzistirajući na maksimalnoj sreći maksimalnog broja ljudi. On drži da nije moguća sreća pojedinca bez opće sreće. Ali, on je i protivnik neke apstraktne opće sreće, koja ne bi bila ujedno i sreća za pojedince koji čine konkretnu zajednicu.

Russellu je jasno da su moderne organizacije sa svojim izvršnim funkcionarima neminovne, ali je nevolja u tome što na njihovo čelo redovito dolaze ljudi vođeni ljubavlju prema moći. Protiv njihove moći pojedinac ne može ništa učiniti. Organizaciji se može suprotstaviti samo druga organizacija. Ali konflikti među organizacijama su vrlo opasni, to više što je veća njihova unutrašnja moć nad članovima. Država koja je iznutra despotska, biće i prema van ratoborna. Zato je važno maksimalno ograničiti kompetencije države u odnosu na pojedinca. Funkcije države su opravdane samo u mjeri pružanja potrebne zaštite prema unutra zakonom i policijom, a prema van – vojskom.

U suvremenim prilikama sloboda kao da je u opasnosti da nestane, ali Russell to ne smatra neizbježnim. Treba, po njemu, naći sredinu između željene pune slobode i realno ograničene slobode. U organizaciji u kojoj pojedinci sudjeluju sa živim interesom i u kojoj izvršni organi uživaju povjerenje, stanovito žrtvovanje slobode može biti podnošljivo. Premalo slobode u društvu dovodi društvo u stagnaciju, a previše u kaos. Važno je reći da je zadovoljenje fundamentalnih ljudskih potreba za hranom, pićem, zdravljem, odjećom, domom, seksom i roditeljstvom minimumom slobode, i onaj koji je lišen ma koje od ovih potreba nije slobodan, ma što se drugo uključivalo u pojam slobode.

Sloboda se ne može proširivati ukidanjem institucije vlasti, nego njenim ograničavanjem. Želje jednog čovjeka mogu biti potpuno suprotne željama drugog čovjeka, te bi anarhija, u stvari, značila slobodu za jače, a ropstvo za slabije. Sloboda ne znači pravo na vršenje presije nad drugim čovjekom, nego pravo da mislimo i da živimo kako izaberemo, s tim da to ne sprečava druge da čine isto. Princip slobode se svodi na jednostavnu mudrost i izreku: živi i pusti druge da žive!

Sve što je više od minimalnih potreba predstavlja komfor, te Russell smatra da je opravdano da se nekoga liši komfora kako bi se osigurale potrebe drugoga. Russell vidi jedino rješenje u demokraciji koja bi se oslanjala na znanost i u kojoj bi se sloboda pojedinca shvaćala kao „mogućnost za inicijativu“. Dakako, pored znanosti nužni su i moral, umjetnost, mudrost, plemenite emocije, pravične i efikasne društvene institucije – sve u službi dobre svrhe i ljudski opravdanog cilja.

Jednu od glavnih opasnosti u suvremenom svijetu Russell vidi u povećanju fanatizma. Suprotstavljeni fanatizmi izazivaju mržnju, sprečavaju slobodno istraživanje. Oni su u opoziciji prema znanstvenom napretku, oni progone suprotne poglede i sputavaju intelektualnu slobodu kao jednu od najvećih društvenih vrijednosti. Istina često nije prijatna nositeljima moći, i ako oni budu mogli sprečavati njeno otkrivanje i priopćavanje, uslijedit će novo mračno doba, poput onoga iza briljantnog razdoblja antike. Russell se najozbiljnije boji da bi bijela rasa mogla ponovno poći putem fanatizma kakav su kršćani preuzeli od Židova, vjerujući da je samo jedna religija istinita. Sada se tvrdi da je samo jedna ideologija istinita, ili samo jedan način života dobar, a da su svi drugi loši. U tome leži izvor netolerantnosti i velike opasnosti izbijanja rata.

Ljudi su skloni prihvaćati fanatizme, jer im oni daju osjećaje sigurnosti i suradnje u grupi, čiji su članovi udruženi temeljem oduševljenja za jednu stvar. Nasuprot fanatizmu Russel preporuča toleranciju, prije svega toleranciju u pogledima.

Ono što stoji na putu ozdravljenja nisu fizičke ili tehničke prepreke, nego zle strasti u ljudima, ljudskim duhovima: sumnja, strah, žudnja za moći, mržnja, netolerantnost…. Lijek je u ljubavi i suosjećanju. Svirepost, zavist, rivalstvo i traganje za iracionalnom sigurnošću dovele su čovječanstvo na rub katastrofe. Novi način života ne može biti uspješan tako dugo dok je to čisto intelektualno uvjerenje. On se mora duboko osjećati, duboko vjerovati, čak i u snu. Nedvojbeno ima stvari koje nije dobro činiti, ali najgori način da ih se izbjegava činiti je dati im etiketu grijeha, te ih tako učiniti neizdrživo atraktivnim.

Je li Russell bio socijalist? Premda nije prihvaćao ni jednu etabliranu socijalističku doktrinu, nego je nudio svoj koncept najboljeg uređenja društva, njega se bez sumnje može smatrati socijalistom. Bit njegova socijalizma čine sljedeći stavovi.

Profit kao ekonomska kategorija na određenom je stupnju razvoja bio društveno koristan, ali je danas štetan. Budući da kapitalist ne vodi računa o potrebama zajednice, nego o svom profitu, on je neminovno u sukobu s interesima zajednice. Osim toga jagma za profitom vodi iscrpljivajućem natjecanju, nemilosrdnoj konkurenciji i ekonomskom imperijalizmu, što se više jednostavno ne isplati.
Zahvaljujući modernoj tehnologiji danas je moguće s malo rada postići pristojan komfor. Russell drži da su četiri sata rada i potrebna i dovoljna za svakog zdravog čovjeka, i kad bi svi radili toliko, za sve bi bilo dovoljno dokolice. Na žalost u kapitalizmu i radnik i kapitalist žele duži radni dan, prvi da bi imao veću nadnicu, a drugi da bi imao veći profit, pri čemu nezaposleni ostaju praznih ruku. Je li to mudro? Što se tiče etike prema kojoj je radišnost vrlina, Russell je vidi kao etiku vladajućih za siromašne, robove, kmetove itd. Za civilizaciju je esencijalna dokolica, a ne rad. Bez stanovite dokolice čovjek je lišen najljepših stvari u životu.

Stalni strah od nezaposlenosti i neuspjeha u poslu, karakterističan za kapitalistički poredak, jedan je od uzročnika duševnih bolesti, a želja za bogatstvom je često samo izraz želje za nedostajućom sigurnošću. Stalna nesigurnost uzrokuje mnogo nesreće u svijetu. Raditi bi trebali svi koji su za rad sposobni, a nagrada bi trebala biti prema voljnosti za rad. 

Sustav odgoja i obrazovanja u kapitalističkom društvu je nepravedan i štetan. Kvalitetno obrazovanje imaju samo djeca bogatih, a talenti djece siromašnih propadaju. Russel drži da bi država trebala preuzeti na sebe troškove izdržavanja djece, te omogućiti udanim ženama rad izvan obitelji. Žene trebaju biti potpuno oslobođene ovisnosti o muževima. Umjetnici su u kapitalističkom svijetu poniženi jer rade za imućne pokrovitelje, koji su vrlo često neobrazovani. U modernom društvu širi se broj javnih ustanova i javnih službi, te je nad njima neophodna javna kontrola. Russell smatra da internacionalističko socijalističko društveno uređenje smanjuje vjerojatnost ratova, koji vrlo često imaju ekonomske motive. U kapitalističkom se društvu sve stvari mjere prema njihovoj uporabi, a trebalo bi ih mjeriti prema njihovoj pravoj vrijednosti.

Russell, dakle, doista preporučuje socijalizam kao najadekvatnije rješenje. Pri tome on ga ne povezuje s ovom ili onom društvenom snagom, nego ga preporuča svim klasama i svim pojedincima, odgovornim državnicima i običnim ljudima na ulici. Socijalizam koji Russell predlaže svojevrsni je kozmopolitski humanizam. Russell je pristalica socijalizma u razvijenim zemljama, koji bi se ostvario mirnim putem, uvjeravanjem i postupno. On osjeća simpatije za anarhizam, ali vidi ga samo kao ideal kojemu treba aproksimativno težiti, jer – kad bi se i ostvario – on bi se raspao za nekoliko godina. Russell ne prihvaća marksistički socijalizam jer u njemu ima preveliku ulogu moć države. On je pristalica tzv. gildskog socijalizma, koji usvaja sve što je vrijedno u socijalizmu i sindikalizmu. Taj socijalizam nije za ukidanje države, ali je za njeno konzekventno smanjivanje. Tvornice bi, prema tom modelu, bile slobodne odlučivati o vlastitoj produkciji. Vlasnik je država, ali upravljaju gilde plaćajući državi rentu. Svaka gilda samostalno odlučuje o raspodjeli zarade, prema samostalno utvrđenim principima nagrađivanja. Gilda je proizvođač, a država je potrošač. Parlament predstavlja potrošače na geografskom principu, a gildski kongres proizvođače na industrijskom principu. Iznad njih je zajednički tribunal i proizvođača i potrošača, koji odlučuje o spornim pitanjima, utvrđuje cijene i poreze, on ima autoritet i vlast.

Russell smatra da bi jedan minimalni dio prihoda morao biti osiguran za sve, bilo da rade ili ne, a prihod preko tog minimuma išao bi onima koji su voljni angažirati se na poslu koji zajednica smatra korisnim. Kvalificiraniji ne bi trebali biti bolje plaćeni, jer je njihov posao zanimljiviji i privlačniji. Pravednije je bolje nagraditi one koji su voljni raditi manje prijatne poslove. Russell zagovara omogućavanje samouprave svagdje gdje je to moguće. Socijalizam koji je bio na djelu u XX. stoljeću Russell je držao previše nestrpljivim, nadahnutim nestrpljivim idealistima, prorocima i reformatorima te je nalazio u njemu mnoge slabosti. Russell drži da su boljševici htjeli posao od nekoliko desetljeća i djelo generacija sažeti u nekoliko godina. Russell ne prihvaća Marksovu filozofiju i ekonomsku teoriju, odbacuje diktaturu proletarijata kao nedemokratsku, umjesto klasnog rata preporuča socijalističku promidžbu, a komunizam vidi kao svojevrsni fašizam, koji ograničava slobodu, paralizira napredak, njeguje mržnju itd. Ipak, Russell nalazi da i kod Marksa ima važnih istina.

Osnovni preduvjeti za stvaranje boljeg svijeta i života po Russellu su: 1. sprečavanje rata kao izvora nesigurnosti, straha od opće destrukcije, 2. uspostavljanje svjetske vlade koja bi jamčila mir i sigurnost te sprečavala podsticanje nacionalističkih strasti, nepovjerenja i mrženje među narodima 3. veliki posao educiranja ljudi u smislu tolerancije, kreativnosti i opće simpatije. Russell je duboko uvjeren da sve to treba i da je sve to moguće ostvariti u praksi borbe za bolji svijet, a jednom stvoreni bolji društveni uvjeti stvorili bi i nove karaktere ljudi, drugačije od današnjih.

Čovjek, prema Russellu, ne može ograničiti svoj pogled na vlastiti život, pa ni na samo svoju vlastitu zemlju, ili svoje vlastito doba, a da ne postane sterilan. Mi nismo samo pojedinci, mi smo i članovi vrste. Zato on procjenjuje narode i razdoblja ne samo po svakodnevnoj sreći njihovih pojedinačnih pripadnika, nego i po njihovom ukupnom doprinosu civilizaciji kao ukupnosti svih onih mentalnih vrijednosti koje dijele čovjeka od majmuna, a civiliziranog čovjeka od divljaka.

Russell je veliki protivnik religija uopće, a posebno religijskih moralnih dogmi. Za Russella je religija bolest rođena iz straha, a njen je izvor u ljudskoj bijedi. Ona je oličenje straha, mržnje i uobrazilje. Russell odbacuje religiju i sa znanstvenog i sa moralnog stajališta. Treba njegovati istinoljubljivost i dobrotu, ali prepreka prvome je u (religijskim) dogmama, a drugome – u vjerovanju u grijeh. Moralisti su, ističe Russell, dvije tisuće godina osuđivali čovjekovu težnju za srećom kao nešto degradirajuće i bezvrijedno, čime su samo svjedočili svoju mržnju na ljudski rod. Sreća je najviše dobro i smisao života, i ljudi moraju biti sretni da bi bili dobri. Da bi bili sretni ljudi se moraju osloboditi svega što čini život nesretnim: loših društvenih odnosa, loših navika, loših vjerovanja itd., te trebaju živjeti u skladu sa svojom prirodom, baziranom na kreativnim impulsima.

Russell stalno naglašava spontanu, prirodnu, instinktivnu radost, kao elementarnu, osnovnu (iako ne najvišu) vrijednost i sastavnicu sreće, zatim bezinteresno istraživanje istine, uživanje u umjetnosti, međuljudsku naklonost itd.

Russell se ne oslanja ni na koju političku organizaciju, društvenu klasu ili sloj, on apelira na sve ljude dobre volje – jednako na lordove i proletere, na anarhiste i boljševike, na svećenike i slobodne mislioce, na bijele i obojene.

Da bi pojedinac živio dobar život, on treba imati prije svega dobro zdravlje, dovoljan prihod (sredstva za život), sretne osobne odnose (prijateljstva, ljubav, djecu – ako ih želi, posao koji nije nezanimljiv, a za sve to je uvjet – dobar odgoj i obrazovanje.

Russell ističe da sreća ne dolazi niti sama od sebe, niti od prirode, niti od nekog nadljuskog bića: ona ovisi potpuno i isključivo od samih ljudi, od svakog pojedinca ali i od ljudske zajednice u cjelini. Sreću, stoga, ne treba čekati, nego je treba osvajati, i to na ovom svijetu i u ovom životu, ne sutra nego danas, ne negdje tamo – nego tu gdje jesmo.

 IZ RIZNICE RUSSELLOVIH MISLI

Da je čovjek produkt uzroka koji nisu sadržavali predviđanje o rezultatima koji će se postići, da čovjekov postanak, njegov rast, njegove nade i strahovi, njegove ljubavi i vjerovanja nisu ništa drugo nego proizvod slučajnog grupiranja atoma, da nikakva vatrenost i heroizam, nikakva intenzivnost misli i osjećanja ne može sačuvati indiviudalni život s onu stranu groba, da su sav rad vjekova, sva posvećenost, sva inspiracija, sva podnevna svjetlost ljudskog genija osuđene na nestanak u ogromnoj smrti sunčevog sustava i da cijeli hram čovjekovog dostignuća mora biti neizbježno sahranjen na ruševinama razorenog univerzuma – sve ove stvari, iako ne sasvim nesumnjive, već su gotovo toliko sigurne da nikakva filozofija koja ih odbacuje nema nade održati se.

Postoje stvari koje znanost ne može tretirati, na primjer – sva pitanja vrijednosti: što je dobro a što loše (kao cilj). 

Ispravne želje su one želje koje mogu biti u skladu sa što je moguće više drugih želja, a pogrešne one želje koje mogu biti zadovoljene sputavanjem drugih želja.

Mudar čovjek misli o svojim nevoljama samo onda kad ima smisla o njima misliti, inače misli o drugim stvarima.

Mnoge se (čovjekove) nevolje mogu umanjiti shvaćanjem njihove beznačajnosti. 

Vrhovno moralno pravilo treba biti: Postupaj tako da proizvedeš radije harmonične nego disharmonične želje.

Dobar je onaj život koji je inspiriran ljubavlju, a vođen znanjem.

Ljubav je ne samo izvor slasti, nego je njeno odsustvo izvor boli.

Ljubav je prvi i najobičniji oblik emocije koji vodi prema suradnji.
Osjećajno i srdačno ponašanje prema drugim ljudima nije ugodno samo tim drugim ljudima, nego je i velik izvor sreće za čovjeka s takvim osobinama: on postaje predmetom opće ljubavi.

Jedan od glavnih uzroka odsustva (životnog) poleta je osjećaj da nas nitko ne voli, dok osjećaj da nas ljudi vole ohrabruje životni polet.

Ne možemo od drugih ljudi očekivati da misle o nama bolje, nego što mi mislimo o njima.

Što mi zovemo mišlju izgleda da ovisi o organizaciji veza u mozgu jednako kao što putovnja ovise o putovima.

Maksima da ljudska priroda ne može biti promijenjena, jedna je od onih dosadnih plitkosti, koje kod neznalica prikrivaju dubine njihovog vlastitog neznanja.

Cijeli naš život sagrađen je oko izvjesnog – ne tako malog – broja primarnih instikata i impulsa.

Samo ono što je na ovaj ili onaj način povezano s našim instinktima i impulsima izgleda nam poželjno ili važno.

Svako zadovoljstvo koje ne nanosi štetu drugima, dostojno je uvažavanja.

Naši motivi u dobročinstvima rijetko su tako čisti kao što mi zamišljamo da jesu.

Najveći dio aktivnosti čak i najplemenitijih ljudi ima u sebi nešto sebično, ali da nije tako – ljudski rod ne bi mogao opstati.

Nesumnjivo je da trebamo željeti sreću onih koje volimo, ali ne kao alternativu vlastitoj sreći.

Idealističke teorije nikada nisu toliko jake da bi mogle dovesti do velikih promjena, kada do velikih promjena dođe teorije koje ih pravdaju samo su prikrivene strasti.

Ne postoji moć bilo „razuma“ ili „vrline“, ili ma kako da se ona nazove, koja može izuzeti naš aktivni život i naše nade i strahove izvan područja koje je kontrolirano prvim pokretačima svih želja. 

Ono što uzdiže čovjeka iznad životinja je njegova mentalna sposobnost, koja je sa sobom donijela želje koje nisu čisto materijalne.

Uvijek kada prijeđemo granicu obitelji, vanjski neprijatelj je taj koji nam daje koheziju. 

Život bez avanture može lako postati nezadovoljavajući, ali život u kojem avantura uzme nekontrolirane forme, sigurno će biti kratak.

Od nebrojenih čovjekovih želja glavne su želje za moći i za slavom.

Ono što ljudi stvarno podrazumijevaju kada govore o borbi za opstanak, to je zapravo – borba za uspjeh.

Ono što suvremeni čovjek traži od novca, to je da mu donese još više novaca kako bi mogao da se razmeće, bliješti i pretekne one koji su bili s njim na ravnoj nozi.

Usvojeno je pravilo da je pametan onaj čovjek koji stekne mnogo novaca, a nitko ne voli da ga smatraju budalom.

Novac može povećati čovjekovu sreću, ali samo do izvjesne granice.

(Materijalni) uspjeh može biti samo dio sreće, i vrlo je skupo plaćen ako su mu za postizanje žrtvovani svi ostali (njeni) dijelovi.

„Zlatna sredina“ je često osporavana, ali u vrlo mnogim stvarima ona je točna.

Suvremeni muškarci i žene izgleda da su postali nesposobni za veća intelektualna uživanja.

Jedan od izvora nesreće, zamora i nervne napetosti sastoji se u nesposobnosti (suvremenih ljudi) da se zainteresiraju za bilo što što nije od praktične vrijednosti za njihov život.

Jedna od mana suvremenog visokog obrazovanja je u tome što je ono postalo previše upućivanje na stjecanje određenih znanja, a premalo na proširenje misli i osjećaja nepristranim pogledom na svijet.

Pripadnici inteligentne manjine trebaju nastojati međusobno se upoznati te uzajamno uživati u međusobnom druženju.

Sreća se uvećava druženjem s ljudima sličnih ukusa i sličnih mišljenja.

Naklonost u smislu iskrenog uzajamnog zanimanja dvaju osoba jedne za drugu, ne samo na korist konkretnih dviju osoba, nego sa zajedničkom težnjom k općemu dobru, jedan je od najvažnijih elemenata stvarne sreće. 

Glupa, puna predrasuda ili svirepa sredina zaslužuje da se (inteligentan) čovjek s njom raziđe.

Za sretan život neophodno je umjeti podnositi izvjesnu mjeru dosade, i to je činjenica o kojoj valja poučavati mladež.

Pod pretpostavkom da nije pretjeran, i nadosadniji rad je većini ljudi manje neprijatan od nerada.

Dosada koju čovjek osjeća u nužnom i nezanimljivom poslu nije ništa u usporedbi s dosadom koju čovjek osjeća kada ne zna što učiniti s vremenom. 

Razum i znanstvena narav duha potrebniji su svijetu no što su to ikada ranije bili, jer su srušena sva vjerovanja i navike koje su se oslanjale na iracionalne autoritete.

Znanost je uvećala čovjekovu kontrolu nad prirodom, te bi se zato moglo pretpostaviti kao vjerojatno povećanje čovjekove sreće i blagostanja, i to bi bio slučaj – kada bi ljudi bili racionalni, no oni su ustvari bezgranični u svojim strastima i instinktima.

Ljudi će postići moć da mijenjaju sebe, i oni će je neizbježno upotrijebiti, ali što će oni učiniti od ljudske vrste – ne usuđujem se proricati. 

Tako dugo dok ljudski život traje, sloboda će biti bitna za mnoge od najvećih dobara što nam ih naša zemaljska egzistencija može ponuditi.

Sloboda ima izvor u jednom od najelementarnijih čovjekovih instikata.

Za racionalni duh nije pitanje: da li hoćemo organizaciju ili ne, nego – koliko mnogo organizacije hoćemo, i gdje i kada i koje vrste?

Civilizirano društvo je nemoguće zamisliti bez visokog stupnja sputavanja spontanih impulsa, jer je spontani impuls u stanju postići samo najjednostavnije oblike društvene suradnje, a ne i one vrlo složene kakve zahtjeva moderna ekonomija.

Prednosti koje proizlaze iz organizacije tako su velike i tako očevidne da bi bilo apsurdno željeti povratak na ranije uvjete, ali oni koji su svjesni samo prednosti, skloni su previdjeti opasnosti koje su vrlo realne i vrlo prijeteće. 

Ako ljudski rod odluči sebi produljiti život, morat će učiniti vrlo drastične promjene u svom načinu mišljenja, osjećanja i ponašanja.

Najinteligentniji zapadni narodi izumiru.

Opasnost za intelektualnu slobodu veća je u naše dane, nego je bila i u jedno vrijeme od 1660. godine, ali ona više ne dolazi od kršćanske crkve, nego od vlada, koje su zahvaljujući modernim opasnostima od anarhizma i kaosa, naslijedile svetost koje je ranije pripadala svećeničkom staležu. 

Dio je znastvenog stava da tvrdnje znanosti ne pretendiraju na to da su sigurne, nego samo da su najviše vjerojatne na temelju prisutne evidentnosti. 

Važna činjenica sadašnjega vremena nije borba između kapitalizma i socijalizma, nego borba između industrijske civilizacije i humanosti.

Moralni napredak je ono što je potrebno: ljudi moraju naučiti toleranciju i izbjegavanje nasilja, ili će civilizacija iščeznuti u univerzalnoj degradaciji i bijedi.

Nije država, nego zajednica, široka svjetska zajednica svih ljudskih bića, sadašnjih i budućih, ono čemu trebamo služiti.

Nema konačnog zadovoljstva u njegovanju samo jednog elementa čovječje prirode na račun (svih) drugih, niti u tome da se svijet svede na sirovinu za veličanstvenost vlastitog ja.

Ljudi u modernom svijetu nisu sretni, ili bar to nisu u velikoj većini slučajeva.

Stvari koje su za čovjekovu sreću neophodne jesu: hrana, stan, zdravlje, ljubav, uspješan posao i poštovanje zajednice (bez tih stvari mogu biti sretni samo izuzetni ljudi), ali ljudi koji imaju spomenute osnovne stvari ili ih mogu postići a nesretni su – pate od neke psihološke smetnje.

Ozbiljnije psihološke smetnje možda spadaju u djelokrug psihijatra, ali u običnijim slučajevima može ih izliječiti kod sebe i sam pacijent, pod pretpostavkom da je u stanju zauzeti pravilan stav prema stvarima. 

Naklonost roditelja prema djeci i djece prema roditeljima može biti jedan od najvećih izvora sreće, ali su u našoj današnjoj zbilji odnosi između roditelja i djece u devet od deset slučajeva izvor nesreće za obje strane, a u devedeset devet o stotine slučajeva – izvor nesreće za bar jednu od dviju strana.

Količina zadovoljstava u životu modernog čovjeka nesumnjivo je veća nego u primitivnim zajednicama, ali se povećala i svijest da bi ta količina mogla biti daleko veća.

Kako bi izašao iz očajanja, civilizirani čovjek morao bi proširiti i svoje srce, kao što je proširio svoj mozak.

Pored (stalne) zabrinutosti jedan od najznatnijih uzroka nesreće (suvremenih ljudi) je – zavist.

Zavidan čovjek ne samo da želi i izaziva nesreću drugoga, on je i sam nesretan.

Zavidan čovjek umjesto da osjeća radost zbog onoga što ima, pati zbog onoga što imaju drugi.

Jedini lijek protiv zavisti je sreća, ali je nevolja u tome što je zavist sama po sebi strašan neprijatelj sreće.

Zavist je prisutna i u temeljima demokracije.

Namjerno ili iz nužde, ali većina suvremenika vodi život koji uništava čovjekove živce.

Kad prijeđe izvjesnu granicu, želja za uzbuđenjem je znak nastranog raspoloženja ili nekog nagonskog nezadovoljstva.

Kakvog smisla ima praviti sve ljude bogatašima, kad su i sami bogataši jadni?

Ma što mi mislili, mi smo stvorenja Zemlje, naš je život dio života Zemlje.

Tajna čovjekove sreće je u sljedećem: treba koliko je to god moguće proširiti područja svoga zanimanja te se na stvari i osobe koje čovjeka zanimaju reagirati što više prijateljski, a što manje neprijateljski.

Život je prekratak da bismo se mogli zainteresirati za sve, ali je dobro biti zainteresiran za toliko stvari koliko može ispuniti naše dane.

U dobrom životu treba biti ravnoteže među aktivnostima, te nijedna ne treba uzeti toliko maha da smeta drugima.

Ako želimo da naši ukusi i želje budu izvorom sreće, oni trebaju biti u skladu sa zahtjevima zdravlja, s naklonostima onih koje volimo i s poštovanjem društva u kojem živimo.

Čovjekova sreća ovisi dijelom o vanjskom svijetu, a dijelom o samom čovjeku.

Da bi čovjek bio sretan, naročito kada mu prođe mladost, važno je da sebe vidi ne kao izdvojenu jedinku čiji će dani ubrzo doći kraju, nego kao dio životne rijeke koja teče od prvog sjemena do daleke i nepoznate budućnosti. 

Svijet koji moramo tražiti je svijet u kojem će biti živ kreativni duh, u kojem će život biti avantura puna radosti i nade, koji će se više temeljiti na gašenju nego na neograničenom oslobađanju želje da zadržimo ono što posjedujemo ili da uzmemo ono što posjeduju drugi, to mora biti svijet u kome će naklonost imati slobodu igre, u kojem će ljubav biti očišćena od instikata za dominacijom, u kome će svirepost i zavist biti odstranjeni srećom i nesputanim razvojem svih instikata koji čine život i ispunjavaju ga duhovnim užicima; takav svijet je moguć, on samo čeka ljude da ga stvore.

Oni koji nalaze zadovoljstvo u građenju postižu veće zadovoljstvo, nego što ga ljubitelji rušenja mogu naći u rušenju.

Bolje je ne činiti ništa, nego činiti štetu.

Sretan život je u velikoj mjeri isto što i – dobar život.

IZVORI:
B. Rasel NAUKA I RELIGIJA, “Svjetlost” , Sarajevo 1976 .
B. Rasl OSVAJANJE SREĆE, “Minerva”, Subotica – Beograd 1982.

Izvor:web.archive.org

___________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

HAREM PREMA – GUBERU…

TAMOiOVDE________________________________________________________________________________

Nastavci: 1. Imperija svetog cara  2. Tatari čuvari kapija  3. Trgovci lažnim zlatom  4. Brat bratu ne veruje 5. Harem prema – guberu!

IMPERIJA SVETOG CARA

Carstvo čini 15 regija sa oko 200 miliona podanika. Naseljene kineske reke predstavljaju male gradove

feljton----kina-izlozba_620x0  Carska palata u Pekingu

 U Kineskom carstvu nalazi se 15 velikih provincija, takvih da bi se, budući da svaka ima toliko veliki broj gradova i ljudi lako mogle nazvati kraljevstvima, jer pored 155 stonih gradova koji spadaju u prvi rang i u kojima se nalaze rezidencije, postoji još 1.312 velikih i važnih gradova drugog i trećeg ranga. Ti su gradovi, zbog velikog broja stanovnika i svega ostalog, toliko ukrašeni i opremljeni za uživanje, da bi svaki u svojoj oblasti mogli da budu glavni i prestoni, da i ne pominjemo manje gradove i sela koji su okruženi zidovima i kojih je toliko da ih je skoro teško pobrojati, budući da ih je, kako kažu, oko 3.000. Samo, većina tih gradova je zapuštena i razorena, mada se još mogu videti ostaci građevina i znaci koji ukazuju na to da je reč o gradu.

Rečene provincije su sledeće: Peking Beiđing koji leži na severnom kraju i koji se naziva prestonicom, gde se nalazi kineski dvor; Ksansi Šansi, Ksensi Šensi, Ksantung Šandung, Honan Hunan, Sukven Sečuan, Hukvang Hunan, Kjamsi Đijangsi, Nanking Nanđing ili Kjamnan Đijangnan, u kome se ranije nalazila carska rezidencija u južnim provincijama, Zekjang Džeđang, Foken Fuđijen, Kvantung Gvandung, Kvansi Gansu, Guangsi, Junan Junan, Kvenkeju Guičou. Tu spada i Korejsko poluostrvo, koje je kraljevstvo pod vlašću kineskog cara ili carstva. I mada nema tačnih izveštaja o broju gradova tog kraljevstva, ipak pouzdano znamo da tamo u izobilju ima zlatne i srebrne rude, polja na kojima se mogu gajiti pirinač, pšenica, pamuk, svila i sve ono što je potrebno za opstanak ljudi.

Svi njihovi gradovi izgrađeni su sa trougaonom ili četvorougaonom osnovom. Zidovi tih gradova izgrađeni su od pečene opeke ili na suncu sušenog ćerpiča, sa četvorougaonim kulama, po starinskim običajima. Nijedan od tih gradova ne bi mogao da izdrži klasičnu, osmodnevnu opsadu po savremenim evropskim standardima. I mada u njima postoje mnogoljudni garnizoni, ponajviše u onima koji se nazivaju vojnim tvrđavama, a njih je veliki broj, pored pomenutih gradova, ipak se kineska vojska smatra veoma slabom, uživa mali ugled i bila bi lako uništena.

_________________________________________________________________________________

DVA DELA PEKINGA

Pekin Beiping ili Peking (nije tačno poznato da li je cela provincija dobila ime po tom gradu, ili je pak sam grad nazvan po imenu provincije), ranije se zvao Šuntjen Šuntien. Leži na 40 stepeni geografske visine, bez pet minuta i na 144 stepena geografske dužine. Leži usred stepe među planinama i podeljen je na dva dela, prvi se zove Tatarski, a drugi Kineski grad.

_________________________________________________________________________________

U glavnom gradu svake provincije stoluje po jedan namesnik koji se menja po nahođenju svetog kineskog cara bogdikana. Međutim, priča se da za tri godine, što je obično vreme posle koga se obavlja redovna smena, jedan namesnik, bez uzimanja iz državne kase, može da zaradi pola miliona srebrnih talira iako nema određenu platu. Međutim, kada se docnije s tolikim bogatstvom vraća na dvor, često se događa da zbog mržnje drugih ministara ili zbog škrtosti i lakomosti samog vladara, to njegovo bogatstvo bude oduzeto i on padne u siromaštvo.

Mada su o prihodima svetog kineskog cara i o broju njegovih podanika mnogi istoričari različito pisali, ipak niko nije napisao da on ima manje od 200 miliona duša, uključujući tu carsku porodicu i sve bonze budističke monahe, to jest one koji služe njihovim idolima. I danas je to verovatno tačno, zato što su svi gradovi i sela i ostala nastanjena mesta prepuni ljudi.

Priča se, a o tome su mnogi i pisali, da jedna trećina Kineza, ponajviše onih koji žive u provincijama koje leže na južnoj strani, stanuje na brodovima koji plove po rekama i tako u tim toplim krajevima putuju i približavaju se gradu, koji je izgrađen na nevelikoj udaljenosti od reke ili jezera, pa to izgleda kao drugi veliki grad od svih tih brodova, a između tih brodskih naselja može se ploviti po pet ili šest sati. Oni na tim brodovima imaju svoje stanove, onakve kakvi bi bili izgrađeni i na kopnu, a na nekim rekama ima i do 50.000 takvih brodova. Rečju, čini se da su sve reke u tim krajevima naseljene.

Na isti taj neujednačeni način oni koji opisuju kinesku državu pišu i o prihodima svetog kineskog cara. Međutim, po opštem mišljenju, njegovi godišnji prihodi iznose 200 miliona unci srebra ili srebrnih talira. To deluje sasvim verovatno, jer svi njegovi podanici moraju da plaćaju dažbine, ne samo po glavi, niti od zemlje (svejedno da li se zemlja obrađuje ili ne obrađuje), već sve manufakture, kojih ima bezbroj, plaćaju još i taksu od po pet procenata za svaku rečenu radionicu. Priča se da se u gradu Nankingu Nanđingu samo od proizvodnje papira i pamučnog platna, pored drugih prihoda, ubere taksi u vrednosti od milion talira u zlatu.

Ovde je ukratko opisano stanje u tom prostranom carstvu i to na osnovu vesti dobijenih od lica kojima se potpuno može verovati i na osnovu onoga u šta smo sami mogli da se osvedočimo. Međutim, ako kogod poželi da sazna nešto više i temeljnije o svemu tome, može pročitati one autore koji su o toj državi naširoko pisali, makar i uz laskanje.

 2. TATARI ČUVARI KAPIJA

Pored dvorca jezero puno ribe, ogromni vrtovi i vinogradi. U privatne carske odaje mogu samo čuvari žena

feljton-Peking_620x0                                                                                    Jezero pored dvorca

KUĆE s dvorištima u Pekingu su prizemne i mada uglednici imaju velike palate, sve su one ipak izgrađene unutar dvorišta, tako da se sa ulice, sem velikih kapija i sa strane podignutih malih kuća u kojima živi njihova domaća služinčad, trgovci, majstori ili dućandžije, ništa drugo ne može ni videti. Ima dvorišta koja su uzdignuta za tri ili četiri stepenice i odvojena raznim praznim prostorima za pomoćne zgrade i senicima, dok se na bočnim stranama nalaze različite građevine podignute u pravoj liniji. U prvim građevinama žive sluge, u drugima rodbina, pa onda sama gospoda, a u ostalima njihove žene.

Dvorišta su tako raskošno natkrivena i ukrašena, da po lepoti raznih figura i kvalitetom opeke prevazilaze sva ostala. Jedino što tavani nisu od čvrste građe, već su opleteni trskom i oblepljeni papirom, obično belim ali i raznobojnim, što predstavlja opasnost za one koji tu žive, jer u vreme kad se digne oluja tavani podsećaju na jedra, pa opeka može da padne ili da se odlomi.

U svakoj njihovoj gostinskoj sobi jedan od četiri zida napravljen je od drvene rešetke koja je odozgo do dole oblepljena belim papirom, zato što tu nema prozora sem okanaca kroz koja prodire svetlost, pa su zato primorani da koriste ovakve zidove. Isto tako, u svakoj njihovoj gostinskoj sobi uza zid (po turskom običaju) na zidu stoji izbočina nalik na policu, napravljena od ćerpiča i oblepljena krečom ili glinom, ispod koje su, zbog hladnoće zimi, napravljene peći, pa tu onda prostru rogozinu ili sukno i tu sede i spavaju.

Carski dvorac izgrađen je usred velikog Tatarskog grada na južnoj strani i opasan je dvostrukim kamenim zidovima kvadratne osnove. Spoljni ili prvi zid izgrađen je od ćerpiča, visok je 16 pedalja, dok u dužinu s južne i severne strane ima dve italijanske milje, a širina na istočnoj i zapadnoj strani iznosi po jednu milju, tako da ukupna dužina celog tog zida oko dvorca iznosi šest italijanskih milja ili devet ruskih vrsta.

Taj zid sa svake strane na sredini ima jednu kapiju, a svaka od tih kapija ima po dva bočna kapidžika, tako da na svakoj strani zida postoje po troja vrata, među kojima su ona srednja, koja su najveća, uvek zatvorena i otvaraju se isključivo radi prolaska cara, dok su druga dva kapidžika od jutra do večeri stalno otvorena i kroz njih prolaze svi oni koji izlaze iz dvorca ili ulaze u njega. Kraj svake kapije stražu čuva po 40 mandžurskih Tatara s komandirima, a ukupno je za stražu oko kapija na dvorcu i na gradu određeno 3.000 vojnika. Taj prvi zid zove se Šunan ćin, to jest, Carski zid.

Unutrašnji ili drugi zid kojim je oivičen dvorac, po visini i debljini premašuje prvi, mada je i taj zid izgrađen od debelog ćerpiča i ukrašen zupcima. Na južnoj i severnoj strani nalaze se po tri iste onakve kapije kakve se nalaze na prvom zidu. Preostale dve kapije, na istoku i zapadu, sasvim su obične.

Iznad tih kapija i iznad četiri ugla tog zida nalazi se osam kula izuzetne veličine ali neugledne arhitekture i te su kule prekrivene crepom u žutoj boji.

Kraj svake kapije raspoređene su straže od po 40 Tatara s dvojicom oficira i samo mandarini, kancelarijski poslužitelji i dvorska posluga mogu da ulaze na te kapije. Ostalim važnim ličnostima koji ne pokažu malu koštanu ili drvenu daščicu na kojoj je napisano ime i mesto gde treba da služe, ulazak je zabranjen.

_________________________________________________________________________________

STRAH OD GLADI

AKO bi neprijateljska vojska namerila da zauzme pekinšku prestonicu (a od toga zavisi osvajanje cele države), bilo bi dovoljno da je samo opsedne ili stavi pod blokadu, tako da u roku od jednog meseca iz okolnih mesta u prestonicu ne može nikakva pošiljka da stigne. Grad bi bio prinuđen da se preda zbog gladi koju bi trpeli njegovi mnogobrojni stanovnici, kojih je unutar zidova šest miliona, koji se svakodnevno hrane provijantom koji iz vascelog carstva dovoze kanalom udaljenim 20 milja od grada.

_________________________________________________________________________________

Oko tog drugog zida iskopan je širok i dubok rov obložen kamenim pločama i u tom rovu ima ne samo mnogo vode, već i dobre ribe, a za prelaz je podignut lep most.

Između ta dva zida, na širokom praznom prostoru podignute su mnoge palate okrugle ili četvorougaone osnove i svakojake druge stambene građevine. U podnožju prvog zida sa istočne strane teče reka na kojoj se nalaze mnogi mermerni mostovi.

Na zapadnoj strani nalazi se jezero u kome ribe ima u izobilju, dugo je oko jedne vrste, a na najužem mestu tog jezera podignut je kameni most koji je sa obe strane ukrašen lukovima ili trijumfalnim krugovima.

Odaje u kojima živi kan, ograđene su tim drugim kamenim zidom po imenu Čiau. U svakom takvom apartmanu postoji velika dvorana starinske arhitekture, na drvenim stubovima obrađenim lakom. Do tih dvorana, čovek se penje mermernim stepeništem, glatko obrađenim i spreda i sa strane.

Na podu dvorane, podvijenih nogu sede prinčevi iz porodice svetog cara, svi ministri i ostali velikaši, svaki na svom malenom dušeku koji svaki od njih donosi kada je prisutan sveti car. U dvorani te dušečiće daju svojim slugama da ih nose.

Iako je carski dvor izuzetne veličine, mi u njemu nikakva bogatstva nismo videli.

Uz dvor se nalaze ogromni vrtovi i vinogradi u kojima ima više starog drveća, kao u gustoj šumi, nego cveća i povrća po evropskom običaju. Nismo u mogućnosti da znamo kako su ukrašene privatne carske odaje, jer ne samo da je svim strancima zabranjeno da u njih ulaze, već zabrana važi i za sve sluge u dvoru sem evnuha, koje su svi kineski kanovi pre ovoga držali u broju od 12 do 7.000. Sadašnji kan je neke među njima kaznio zbog pljačke, dok je druge oterao kako ne bi izdržavao gotovane. Ostavio je samo njih 700 za čuvare ženskinja, a od tog broja svega njih 12 drži kod sebe i oni su nalik na njegove kućne ađutante.

3. TRGOVCI LAŽNIM ZLATOM

Obično kamenje, nađeno u stepama, prodaje se kao drago. Kinesku robu Evropljani menjaju u Indiji za zlatni prah

feljton-trgovci_620x0  Kineski trgovci iz Majmačina

NA mnogim mestima u Kini uspostavljene su carine, gde se za kana skuplja po pet odsto. U svakom mestu gde se ubiraju ta sredstva, na kanalima i rekama, izgrađeni su veliki brodovi, obojeni raznim bojama i ukrašeni malim zastavama na kojima stoji garda. Ako neki trgovac ne plati dažbinu onda gubi robu, ali kada jednom plati i o tome dobije potvrdu ili etiketu, više nigde, u celom carstvu, tu taksu ne mora da plati.

Kinezi ne trguju ni s jednom državom u susedstvu, niti u te države šalju svoje trgovce. Izuzetak su samo neka ostrva između Kine i Japana, gde šalju bogatu flotu koja plovi pod zaštitom vojnih brodova. Iz Japana dobijaju najveći deo zlata i srebra i najbolje manufakturne proizvode, drvene i porcelanske, visokog sjaja i fino izrađene, onakve kakve Kinezi ne umeju da prave. I sva najbolja galanterija koja se u Kini može naći uvezena je iz Japana. Japanska obrada svake stvari trostruko je bolja od kineske i kad god se vidi neka stvar zapanjujuće lepote, onda se kaže da je to „sijamska proizvodnja“, jer oni sve druge strane zemlje, a naročito Japan, nazivaju Sijamom.

Trgovina sa mongolskim zemljama nije bogata. Tu se mahom trguje pamučnim platnom, svilom, svilenim damastom i drugim svilenim materijalima, pirinčem, duvanom i čajem i ta se roba razmenjuje za razne domaće životinje. Naročito je mongolska ovčetina trostruko više cenjena od kineske.

S ruskim podanicima trguju krznom i drugom robom, ali ta trgovina nije bogata, pošto nerado dozvoljavaju izvoz zlata i srebra, iako nikome ko to želi nije zabranjeno da kupi te metale. Mada u Kini posebno zlata ima u izobilju, koje se u velikoj količini dovozi iz Indije i Japana, ipak, kad bi se radilo o velikoj količini, vlasti bi svakako zabranile njihovo iznošenje iz zemlje.

_________________________________________________________________________________

KONZULE NE PRIMAJU

PRE nekoliko godina Francuzi su u Kantonu ostavili jednog konzula koji se predstavljao kao trgovac, ali kada se on kasnije pozvao na svoje privilegije, gubernator je naredio da i njega i sve ljude koji su bili u njegovoj pratnji istuku. On se zatvorio u kuću pripremivši oružje za odbranu, pa mu je bilo dozvoljeno da se ukrca u brod i da otplovi u svoju zemlju. Posle toga Kinezi nisu primili nijednog konzula ni agenta.

_________________________________________________________________________________

Tokom četrdeset godina Rusi su imali veliku dobit u trgovini s Kinezima, a mahom se sastojala od krzna i morževih zuba, jer su u ono doba Rusi imali vlast i nad drugom obalom reke Amur, dok su Mandžurci bili naoružani radi osvajanja Kine, te nisu imali vremena da se bave lovom. Međutim, po sklapanju Nerčinskog mira, ruski podanici su se povukli i sa jedne i sa druge strane reke Amur i prestao je rat u Kini.

I mada je tamo postojao ruski bazar za krzna i drugu vrednu i unosnu robu, gde se ponajviše trgovalo samurovinom, krznom risa, hermelina, kune, veverice, lisice, morževim kljovama, fokama i drugim, zato što su svi ministri i ljudi od ugleda koristili plemenita krzna, za carevanja sadašnjeg kana trgovina robom iz Rusije i cele Evrope postala je znatno siromašnija. Pre svega zato što vladar zabranjuje da bilo ko, sem onih koji su u rangu velmoža, nosi bogatu odeću, a posebno samurovinu i hermelin. Drugo, nije više uobičajeno da se koristi evropska galanterija, a vladaocu su još i svi Evropljani mrski, pa je stoga povećao carinu u dva morska pristaništa, sa pređašnjih 10 na čak 16 procenata.

Pomorska trgovina sada nije zabranjena Portugalcima, Špancima, Francuzima, Englezima i Holanđanima koji iz svojih zemalja dovoze malo robe – najboljih štofova, ogledala, pamučnu tkaninu s primesama vune ili svile i drugo, mada glavnu osnovu njihove trgovine čine srebrni taliri koje razmenjuju za razne svilene kineske materijale i čaj. Potom kinesku robu odvoze u Indiju, gde je menjaju za zlatni prah, srebrne poluge, lekovito korenje i trave, pa se natovareni njome vraćaju u svoje evropske luke.

Pomenute nacije su u kineskim lukama izložene uvredama, nemaju tu svoje konzule, niti bilo kakve privilegije, već trguju pod pritiskom. Naime, kada se približe tvrđavi na puškomet i pre no što istovare deo robe na obalu, primorani su da istovare kormilo i artiljerijsko oruđe s polovinom opreme i da sve to daju pod stražu Kinezima. Kad obave trgovinu i utovare robu, najpre moraju da otplove na udaljenost veću od puškometa, pa tek onda mogu da pošalju po brodsko kormilo i brodsku artiljeriju koja je čuvana pod stražom.

U Kini nema dragog kamenja niti se ono prodaje. Mogu se naći samo neke vrste rubina, safira i hijacinta. Međutim, oni nisu jarkih boja i mali su, a kada se kojim retkim slučajem i pojavi neki veći rubin ili istočni topaz dobre boje, izvoz je zabranjen, pa se to može samo u velikoj potaji činiti, jer su Kinezi proglasili da je drago kamenje namenjeno isključivo za upotrebu na carskom dvoru. Ima, pak, pojedinih ljudi koji prodaju lažno kamenje, sastavljeno od nekakvih smesa, sasvim nalik na pravo, toliko dobro napravljeno, da bi se, bez posebne testerice ili dijamanta i najbolji evropski zlatar prevario.

Stvarno je zapanjujuće da u carskom, prestonom gradu Pekingu nije moguće javno kupiti za 100 rubalja dragog kamenja, dok je ono koje se prodaje kod njihovih trgovaca sasvim obično kamenje koje se nalazi u stepama. Ne prodaju se ni smaragdi, a kamoli dijamanti. Naši Evropejci njihove lažne bisere proglašavaju pravima, ali je mene jedan Kinez, moj prijatelj, uveravao da su upravo takvi lažni: napravljeni su od neke smese od praha drugih loših bisera i to tako dobro, da se i sami Kinezi mogu prevariti. Takav biser, čak i kad ga čekićem razbiju i dalje izgleda kao pravi.

Isto tako prodaju i beli bakar nalik na srebro, od kojeg veoma vešto prave prilično lepo posuđe i druge stvari, pa onda više puta varaju i prodaju ih kao srebrne. Pored toga prodaju i žutu bronzu tako dobro krivotvorenu, da se po boji i težini može porediti sa zlatom!

4.BRAT BRATU NE VERUJE

Trgovci nikada ne mere tačno, i to nije zabranjeno, niti sramotno. Dešavalo se da se pisma stranih vladara vrate neotpečaćena

 feljton-zmaj_620x0                                       Kineski zmaj, simbol sreće i napretka

ZLATO u Kini nije skupo i od njega se izvozom u Rusiju postiže najveća dobit, ali taj metal ne menjaju rado za rusku robu, već ga više prodaju za srebro.

Sadašnji kan je zabranio izvoz žute bronze, jer on od bakra kuje novac, koji se zove hiesi i koji u sredini ima rupu, pa se onda te kovanice nanižu u stotinama i hiljadama komada na debeli kanap, kako bi se lakše brojale. Kan u tim bakrenjacima sada isplaćuje najveći deo plata svojoj vojsci, a budući veoma škrt, sve zlato i srebro stavlja u blagajnu. Običan narod lako prihvata te bakrenjake koji su toliko lagani, da vrednost jedne naše rublje odgovara ukupnoj vrednosti od oko 600 rečenih bakrenjaka, a po težini jedan pud tih novčića odgovara težini oko četiri rublje.

Zlata i srebra u Kini ima veoma mnogo i u tome se sastoji kinesko bogatstvo, s tim što postoje različiti stepeni čistoće, a najčistije je ono zlato i srebro koje poseduje kan i ono je za pet do šest procenata čistije od ostalog. Kinezi su toliko vešti da bez ispitivanja, samo probom na kamenu, mogu da odrede tačnu cenu i veliki su prevaranti kada je reč o ovom metalu. Svaki trgovac, makar trgovao i sitnicama, uvek u džepu ima malu vagu i makaze. Makazama proba kakvoću zlata i srebra i reže ih, a vagu koristi za njihovo merenje. Kao i u svemu drugom, nikada ne mere tačno, već se trude da izmere na tuđu štetu i to niti je zabranjeno, niti je sramotno. Jedni drugima ni najmanje ne veruju i niko nikome ne pozajmljuje novac, kao što pred njihovim sudom ne važe priznanice.

Radi koristi narodne i radi zarade kanske, u stonim gradovima drže prebogate posebne dućane koji ne zaostaju za evropskim bankama i u njima imaju velike količine zlata i srebra koje pripadaju kanu. U tim dućanima daju zajmove pod zalog, plaća se po jedan procenat mesečno, a ono što je ostavljeno u zalog mora biti dvostruko vrednije od srebra uzetog na zajam. Ako se za šest meseci zalog ne otkupi ili ako se ne promeni založna priznanica, zalog propada i bankar ga prodaje u korist kanovu, pa pričaju da se od takvog prihoda u Kineskom carstvu svake godine skupi nekoliko miliona talira.

Kad su mi kineski ministri prigovarali zašto ruski car uopšte trguje i šalje karavane, kad, tobože, veliki vladari ne treba da trguju, ja sam im ovako odgovarao: „A zbog čega onda kineski kan trguje u zalagaonicama, kad je to veća sramota nego slanje karavana?“

Oni su mi odgovarali da se to, tobože, ne radi zbog koristi vladara, već naroda. Onda bih ja uzvraćao da je to i dalje trgovina.

Iz susednih zemalja, milioni džakova pirinča prevoze se u Kinu kada u njoj letina loše rodi i to se plaća državnim novcem, a potom se deli kao milostinja po provincijama koje su najviše stradale od gladi i drugih nedaća. Takvo dobročinstvo činio je otac sadašnjega kana i dešavalo se da on tokom jedne godine iz državne blagajne u korist naroda izda od 16 do 20 miliona talira. U Kini se često kaže da „to i nije bila milostinja, već zajam podanicima, jer su oni, pošto su na taj način opstajali, više danka plaćali, a kad bi umrli, propali bi i kapital i dobit od kapitala“.

Zato je taj prošli vladar uživao ugled u celoj Kini. Poštovali su ga kao boga koji čini dobra ljudima na zemlji. Kan koji danas caruje toliko je škrt da u kakvoj god da se oskudici narod nađe, on nikada ne pomaže, već samo uzima. Siromašnima nikada ne daje milostinju već govori da je „svako ko traži milostinju lud i od nebeskog Boga zaboravljen i bolje da umre, nego da moli za milost, jer time rđav primer drugima daje, pošto su podanici dužni da se izdržavaju svojim radom i da plaćaju danak svome vladaru kao božanstvu zemaljskom“.

_________________________________________________________________________________

POŠTOVANI DALAJ-LAMA

KINESKI je običaj da nikuda ne šalju ambasadore i izaslanike, a njihov car nema običaj da piše nijednom velmoži ni krunisanoj glavi, a ako piše carsko pismo, onda piše nekako s visine, pa makar to pismo bilo upućeno svetom rimskom caru ili ruskom caru ili francuskom kralju. Ambasadore i izaslanike šalje jedino Tibetancima, gde živi veliki dalaj-lama, njihov arhipatrijarh ili papa i duhovni poglavar svih budista u svim azijskim zemljama.

_________________________________________________________________________________

Pre no što bi ambasadorima i izaslanicima u Kini dopustili da budu primljeni kod kana, morali su tri puta po tri puta da se klanjaju pred kanskim stolom koji je bio postavljen posred sale i prekriven žutim svilenim damastom, a potom da akreditivno pismo spuste na sto. Neki među njima kana uopšte nisu videli, već su razgovarali s ministrima, a ako bi uopšte dobili odgovor na pismo, onda bi on bio napisan tako gordim stilom, s visine, kao kad bi se obraćali svojim podanicima. Nekad se događalo da zapečaćena pisma stranih gospodara i ne otpečate, već ih bez odgovora pošalju nazad. To se dogodilo ne samo sa ruskim poslanikom Spafarijem, već i sa Evropljanima, od kojih su jednog portugalskog izaslanika ubili u tamnici.

Ovako gorda ceremonija delimično je prekinuta za vreme boravka ruskog poslanika g. Izmajlova, koji je starom kanu predao državno pismo i udostojen je time što je dobio mesto naspram generala u kanskoj dvorani i sam kan mu je ukazao mnoge izvanredne počasti, za razliku od prethodnika. Međutim, zbog nenaklonosti kineskog dvora, ovo se nije završilo nikakvim drugim dobrom za Ruse, sem davanja dozvole za prolazak jednog karavana.

Meni su ukazali više poštovanja nego g. Izmajlovu i dali su mi treće po redu mesto od tajnih savetnika kana, državno pismo sam predao samom kanu koji je sedeo na prestolu i sve što mi je poverilo Nj. C. V. povoljno je završeno u Pekingu, dok su granice određene onako kako je to zaključeno u opštem ugovoru, o čemu sam u svojim izveštajima i u registru predmeta sve podrobno naveo.


5.HAREM PREMA – GUBERU!

Muškarac može da ima i 20 žena pod uslovom da ih redovno hrani. Pokojnik u sanduku čuvan u kući 40 dana

feljton-vencanje_620x0  Grupna svadba u današnjoj Kini

 NAJPOŠTOVANIJI ljudi u Kini su upućeni u filozofiju i druge visoke nauke, imaju savršen um, a drugi o njima misle da je nebeski Bog posredstvom idola dopustio da taj čovek pronikne u tako visoku nauku koja se odnosi na božansku suštinu prirode i na pouzdano rasuđivanje o ljudskom životu.

Drugo, poštuju ljude koji se razumeju u civilnu vlast, smatrajući da je Bog njima omogućio da se posredstvom idola obuče i steknu veštinu radi održavanja mira u carstvu, deljenja pravde narodu i valjanog obavljanja državnih poslova.

Treće, poštuju vojnike, iako njih manje nego gorepomenuta dva ranga, i kažu da su vojnici potrebni za čuvanje gospodara i zaštitu države, a oni koji pravedno i hrabro služe i gospodaru i državi, ti zaslužuju zemaljsku nagradu i čast iako Bog na nebesima i idoli nikakvu nagradu za ubistvo ne daju, jer su ubice bogovima i idolima uvek mrske.

Četvrto, poštuju zemljoposednike, smatrajući da su to dobri ljudi koji se trude da ratarstvom obezbede hranu narodu, što je Bogu nebeskom i idolima veoma milo, jer kad ne bi bilo tog četvrtog ranga, onda bi narod pomro od gladi. U skladu s takvim verovanjem kan jednom godišnje odeva ratarsku nošnju, pa ralom poore neki deo njive, seje, a potom, kada žito rodi, sam žanje i od tog žita idolima, poglavito Jupiteru, žrtvu od svog rada prinosi. Tom činu prisustvuju svi iz njegove svite i svi njegovi rođaci.

Peto, poštuju slikare, umetnike, zanatlije, trgovce i sve ostale ljude koji su vični kakvom zanatu i raznom umetničkom ukrašavanju, jer ih smatraju ljudima potrebnim za stvaranje umetničkih dela, za trgovački zanat i slična zanimanja, verujući da su i oni od Boga nebeskog stvoreni i da su ih idoli u ta znanja uputili, kako bi svojim veštinama mogli ne samo sebe već i rodbinu svoju da nahrane i državnu kasu popune, nikome zla ne nanoseći, bez pljačke i nasilja.

Šesto, na svim verskim svečanostima njihove lame i duhovnici uživaju veliko poštovanje i oni nikakve dažbine ne plaćaju i mogu da nose odeću žute boje, što je ostalim podanicima pod pretnjom smrtne kazne zabranjeno. Međutim, ti sveštenici ni na kakvom skupu nemaju mesta među gospodom, jer se kaže da oni služe bogu nebeskom i idolima koji im ukazuju čast i poštovanje, pa među ljudima ne mogu polagati pravo na čast i privilegije.

Kada u Kini ženik nađe nevestu, ako je ona plemenita roda, onda, dogovorivši se s roditeljima ili rođacima o mirazu, on ugovara svadbu koja nije naročito svečana. Samo se okupi nekoliko rođaka, devojku stave u nosiljku, ukrase je cvećem i drugim ukrasima, dovedu je ženiku i njih dvoje se sretnu na dvorišnoj kapiji. Kada je otac ili majka ili ako nema roditelja, neki bliski rođak, izvedu iz nosiljke ili iz jednoprega i uzevši je za ruku predaju ženiku, izgovaraju sledeće reči: Predajem ti ovu nevestu za ženu, voli je i poštuj.

Time je svečanost završena, svatovi se vraćaju kući, a ženik nevestu uzima za ženu i posle tri dana priređuje neveliki banket na kome će nahraniti tazbinu i svatove i time je sve gotovo. Siromašne žene mogu se kupiti za po nekoliko lana srebra i svako ih kupuje prema svojim mogućnostima i posle nekog vremena mogu ih prodati drugome, a sebi kupiti neku drugu. Kod Kineza poligamija ili višeženstvo nije zabranjeno, pa muškarac može da ima i 20 žena i to nije sramno, sem u slučaju da ne može da ih nahrani. Ono što ponajviše začuđuje u tim njihovim običajima jeste to što žene nisu ljubomorne jedna na drugu i što muža i dalje primaju u postelju i posle takvog izbora. Prema svoj deci se jednako ophode, ali prvi sin ili ćerka imaju nešto više prava nego ostala deca.

Bračni blagoslov ni od koga ne primaju, već samo u policiji zapišu da se, na primer, u nekoj kući nastanila osoba ženskog ili muškog pola ili je takva osoba umrla, da bi to znao gradski stražar.

_________________________________________________________________________________

SVAKOM ZANATU SVIRKA

PEKINŠKA policija je po nečemu iznad svih u svetu, jer razne zanatlije imaju svoje instrumente na kojima po ulici sviraju i svaki se po tom svom instrumentu prepoznaje i tako mu se i kuća prepoznaje, pa se tačno zna gde je krojač, gde bolničar, gde neko ko neki drugi zanat obavlja. I niko ne sme da svira na instrumentu koji ne pripada njegovom zanatu, već svaki zanat mora da se drži svog instrumenta.

_________________________________________________________________________________

Na ulici, na vratima svake kuće visi kamena pločica na kojoj domaćin, jednom u 24 sata, mora da navede koliko je duša došlo u njegov dom, a koliko ih je otišlo. Policajci prolazeći ulicom beleže te brojeve u knjigu i onda o tome obaveštavaju načelnika kvarta, ovaj pukovnika, a pukovnik načelnika policije, pa se tako uvek zna koliko je ljudi u prethodna 24 časa stiglo u Peking, ili koliko će ih otići iz Pekinga i o tome policija jednom nedeljno izveštava Senat. Senat pak izveštava Tajni vrhovni savet, a Savet podnosi izveštaje kanu.

Nigde na svetu nema manje svečanosti kod sklapanja braka nego što je to slučaj kod Kineza, dok nasuprot tome, sahrana podrazumeva ogromnu pompu i troškove, od čega mnogi posle zapadnu u siromaštvo.

Kad neko umre, onda su njegovi rođaci, pre svega, dužni da kupe mrtvački sanduk lepe izrade, ukrašen lakom u boji i zlatom i da ga prekriju raznim cvećem kao i da mrtvaca uviju u najbolje belo platno, polože ga u sanduk koji potom zatvore i drže ga u kući 40 dana. Celu porodicu i rodbinu oblače u belu žalbenu odeću, a pred kovčegom koriste razne mirise i miomirisne trave. Nekoliko lama dolazi radi molitve i danju i noću kraj mrtvog stražare s mnoštvom sveća, dok lame čitaju molitvu nadajući se da će, čak i ako je pokojnik bio grešnik, idoli moći da ga oslobode od greha i da njegovu dušu predaju Bogu nebeskom, a ne Jerlihanu ili Luciferu.

Na taj način, čineći svako koliko god može, 40 dana drže pokojnika u sanduku, a potom ga uz veliku pompu na nosiljci nose van grada, do groblja i tamo ga sahranjuju, a lame bogato daruju. Ko god ne organizuje takvu ceremoniju kada mu neko umre, osudiće svoju porodicu na večnu nesreću i odbacivanje.

 Sava Vladislavić / Izvor: novosti.rs

_________________________________________________________________________________

NARUDžBENICA – KNjIGU „Tajna informacija o snazi i stanju kineske države“ možete kupiti u prodavnici RTS na Zelenom vencu (Jug Bogdanova 2) ili naručiti na telefon (011) 655 28 57 i mejl prodaja@rts.rs

 

_________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

SVETE, OVO JE DETE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

Tematski nazvana „DETE 2012„,  36.Međunarodna izložba fotografije otvorena je u subotu, 15.  decembra u galeriji  borskog Muzeja rudarstva i metalurgije.

DSC06599tio17

Adriano Favero (Italy)-The aplle-Gold PSA medal

DSC06618tio45

Makowski Maciej (Poland)- Alice 5- Gold FIAP medal


Priređena povodom  Dana  Muzeja, izložba „Dete 2012“ okupila je 550 autora iz više od 60 zemalja. 

U organizaciji su pored Muzeja domaćina i slavljenika, učestvovali i  Centar za kulturu grada Zaječara i Foto klub „202“ iz ovog grada.

 Muzej rudarstva i metalurgije u   Boru  osnovan je 1961. godine,  kao zavičajni, da bi vremenom prerastao u specijalizovanu, na ovim prostorima jedinstvenu muzejsku ustanovu. Stručnjaci ove ustanove više od pola veka štite, istražuju, čuvaju, publikuju i prezentuju bogato kulturno istorijsko nasleđe sa ovih prostora.
DSC06589tio10

Isolde Stein-Leibold (Germany)-Mila

DSC06614tio32

Cemil Guven (Turkey)-Villge girl

Na izloženim fotografijama,  objektivom fotoaparata uhvaćen je i zabeležen dečji nevin, ali i znatiželjan i prodoran  pogled, nespretan ali i virtuozni pokret, radost, duga ali i tuga u oku, toplina zagrljaja ali hladnoća i ravnodušnost okoline, osmeh i kolač, ali i muva na usni, ruka u ruci ali i otisak dlana na obrazu, mlada i obojena, ali i već posivela duša…

Pogledaj DETE, trgni se i razmisli, razmisli SVETE!

Bora*S

Napomena: Ovo je samo deo izloženih gotografija. Ovde objavljene fotografije nastale su fotografisanjem fotografija, te je otud njihov kvalitet manji u odnosu na orginalne.


DSC06582TIO3

Noohi Ali (Iran)- Into the life-SALON praise

DSC06606tio27

Ahmad Khatiri (Iran)-Alone

DSC06580iTiO

Carrieri Luigi (Italy)- Fuga preciptosa-Gold UPI medal

DSC06600tio18

Ali Majed (Kuwait)-Last look-Gold FSS medal

DSC06581TIO2

Alhadi Mohd (Oman)-Deep sorrow-FIAP praise

DSC06601tio19

Orozim Miran (Slovenia)-First love-Gold SALON medal


DSC06584TIO5

Ebrahim Isa (Bahrain)-Shame-SALON praise

DSC06613tio30

Van Chung Bui (Vietnam)-Kongchro eyes

DSC06593tio14

Bukhman Boris (Ukraine)- Oncology 1

DSC06612

Basia Stankiewicz (Poland)-Julek

DSC06585TIO6

Brian Ross(United Kingdom)-Reenactment

VREME HEROJA I SMRTI – KOLUBARSKA BITKA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________

tamoiovde-logo

Na današnji dan, 16. novembra 1914. godine počela čuvena Kolubarska bitka koja je trajala trideset dana i noći

Jedno od najvećih stratišta srpskog naroda, Kolubarska bitka vođena je na frontu dugom 150 kilometara, protiv dva puta brojnijeg i nesrazmerno jače opremljenog zavojevača vojske Austrougarske carevine.

Tada je jedna mala srpska zemlja bacila u ovaj sudbonosni sudar 250000 boraca koje su činili svi ljudi grada i sela, sva inteligencija i čitav podmladak jednog naroda.

  Komandant austrougarskih snaga general Oskar fon Poćorek komanduje bitkom prvo iz Tuzle, a zatim iz Banje Koviljače. Pred sam početak bitke izveštava carevinu rečima: “Srpske jedinice se povlače u neredu prema Kragujevcu i nema izgleda za borbu“.

Naime Poćorek je očekivao da će gro srpskih snaga braniti grad Valjevo, da će uspeti da potisne srpsku vojsku i da je na reci Kolubari, koja se izlila tri kilometra oko sebe, uništi. Srpska vrhovna komanda ga je preduhitrila naredivši svojoj Prvoj armiji da brani Valjevo, a ostalim jedinicama da se na vreme povuku preko reke Kolubare.

Tako je 16. novembra 1914. godine počela čuvena Kolubarska bitka koja je trajala trideset dana i noći.

Jedno od glavnih žarišta bitke na Kolubari je bilo Vrače brdo koje se nalazi nadomak Lazarevca, a koje je bilo po petnaest puta u toku dana čas u rukama jednih, čas u rukama drugih. Na ovom brdu je izginulo oko 20 000 srpskih i 30 000 austrougarskih vojnika. Svi su oni zajedno pohranjeni u spomen kosturnici crkve Sv. Velikomučenika Dimitrija u Lazarevcu, po čemu je naš srpski narod jedinstven u svetu.

Naime, udostojili smo svoje neprijatelje, koji su nam naneli toliko zla, palili zemlju, vešali žene, decu i ostalo civilno stanovništvo, toga da budu sahranjeni u kripti jedne od najlepših naših crkava i time ih po dostojanstvu izjednačili sa svojim kraljevima koje smo na isti način pohranili u kripti crkve Sv. Vel. Georgija na Oplencu.

Ova bitka se izučava na svetskim vojnim akademijama, a karakteristična je po tome što se jedna mala vojska suprotstavila jednoj velikoj sili i pobedila. Naš vojnik je pobedio hrabrošću, vojnom taktikom i veštinom. Poznato je da je naš vojnik bio hrabar, disciplinovan i veoma poslušan, evo i jednog primera te discipline.

Sa kote Mačkov kamen jedan poručnik šalje svoj izveštaj komandantu:

„Gospodine majore na ovoj koti je pola moje jedinice izginulo, dozvolite mi da se povučem.“
„Ne dozvoljavam.“, odgovara komandant, inače major Tucaković poreklom iz Užica.

Malo kasnije opet se poručnik obraća majoru:
„Gospodine, mitraljez mi je pogodio obe noge, dozvolite mi da odem da se previjem, krvarim.“
„Krvari, ne dozvoljavam.“, odgovora major.

Nešto kasnije major se obraća poručniku:
„Sine, izdrži još malo, Srbija gleda u tvoja leđa.“

Srpska vojska je i vojno-taktički pobedila austrougarsku vojnu silu. Naime, kad je srpska komanda prozrela šta Poćorek sprema, a on je krenuo sa svojom petom armijom na Beograd, naredila je svojim snagama da se povuku iz Beograda i da se zbiju oko reke Kolubare 40 kilometara od Beograda. Ostala je samo jedna jedinica za odbranu grada Beograda, mala ali izuzetno hrabra vojska, koja je branila Beograd, ali ga nije odbranila.

Neprijatelj 3. decembra ulazi u Beograd. Istog dana Austrougari prave jednu veliku vojnu paradu kojoj prisustvuje i sam Poćorek. Svetska štampa piše da srpski vojnik više ne postoji, a po celoj austrougarskoj carevini deljene su ironične posmrtne liste da je grad Beograd umro.

General Živojin Mišić

Komandant prve armije general Živojin Mišić 2. decembra izdaje naredbu na svoju ruku u Gornjem Milanovcu, jer se vrhovna komanda nije složila, da se rano izjutra 3. decembra krene u kontraofanzivu i da se napadne neprijateljska šesta armija.

Mišić je dobro ocenio situaciju jer se nosio mišlju da iskoristi slavlje Poćoreka u Beogradu. Imao sam čast da u našoj crkvi u Lazarevcu razgovaram sa komandirom prve čete koja je izvršila proboj, jedan je od 1300 kaplara, koji opisujući proboj kaže:

Na Suvoboru je moja četa puzila jednom prostranom livadom prema neprijateljskim rovovima. Čitavu livadu je prekrila gusta magla, ali na moju nesreću i mojih vojnika, magla je iza naših leđa počela polako da se diže i postojala je opasnost da nam neprijatelj otkrije položaje. U takvoj situaciji bio sam u kratkoj nedoumici, a zatim sam naredio juriš. Pošto je trubač zasvirao juriš, veoma poznat švabama, neprijateljski vojnici su napustili svoje rovove i dali se u bekstvo. Tako smo bez mnogo napora zauzeli neprijateljske rovove. Ovaj događaj se brzo raširio po čitavom frontu, na kome se vrlo brzo krenulo u kontraofanzivu“.

Vojvoda Stepa Stepanović

Ovaj poraz je bio Poćoreku treći za redom u njegovoj vojnoj karijeri. Prvi je bio 28. juna 1914. god. u Sarajevu, prilikom atentata na prestolonaslednika Ferdinanda, bio je u automobilu sa prestolonaslednikom. Drugi, pak u avgustu mesecu iste godine i porazu u bici na Ceru, a treći na Kolubari.

Sam austrougarski car koji mu je za pobedu na Drini dodelio najviše odlikovanje, posle Kolubarske bitke je izjavio: “Znao sam, ne može se magarac sa lavom izboriti“.

Po narodnosti Poćorek je bio Čeh, a posle Kolubarske bitke nije pominjan u austrougarskim vojnim krugovima. Poručivali su mu iz vrhovne komande da izvrši samoubistvo, odnosno da se obesi. On im je na to odgovorio: „Kada doživim da jedan austrougarski vojskovođa pobedi srpsku vojsku, tada ću to učiniti“.

Pre Kolubarske bitke odigrala se avgusta meseca bitka na Ceru gde je austrougarska doživela poraz, ali prilikom povlačenja, naročito u Mačvi neprijatelj je palio srpska sela i vešao srpski narod. Zbog toga se za vreme Kolubarske bitke narod povlačio sa vojskom jer nije smeo da čeka neprijatelja. Bilo je to vreme smrti , kako kaže Dobrica Ćosić.

1300 kaplara

U borbi za Vrače brdo 20. novembra, poginuo je i Dimitrije Tucović. Prvo je bio sahranjen pod jednim hrastom na samom bojištu, pa je zatim prenet na šušnjarsko groblje, a odatle u spomen kosturnicu gde mu je telo bilo položeno u sanduk broj tri. Izvesni Draža Marković, tadašnji funkcioner, je preneo njegovo telo na Slaviju.

Srpski narod je u toku Cerske i Kolubarske bitke mnogo postradao, ali upečatljiv je primer jedne majke koja je povlačeći se ispred Austrougara sa sobom vodila i svoja tri sina, dvojicu za ruke, a trećega u torbi na leđima. Posle dugog puta, umora, golotilje, gladi, majka odlučuje da jednog od njih ostavi, a to je značilo skoro sigurnu smrt.

Posle dugog razmišljanja i borbe sa sobom odluka je pala na najmlađeg u torbi. Majka ga ostavlja na jednoj steni i odlazi, ali okranuvši se, dete se na nju nasmeje, a ona sažalivši se vraća se da ga uzme i nastavlja dalje put.

Nakon dužeg puta, majka ne može dalje i opet odlučuje da ostavi najmlađeg sina, ali opet okrenuvši se da ga vidi još jednom, ona se vraća i uzima sina i kako je znala i umela uspeva da pronese svoja tri sina kroz ratni vihor.

Naredne 1915. godine u Srbiji je harao pegavi tifus. Oba starija sina su podlegla bolesti i umrla, a majci je ostao u životu jedino najmlađi sin koga je ona htela da ostavi, da je gleda i brine o njoj. Naš narod za to ima jednu lepu poslovicu koja kaže: „Na mrđanu kuća ostaje“.

Najveće zasluge za pobedu u Kolubarskoj bici pripadaju vojvodi Živojinu Mišiću komandantu prve armije. Značajno mesto pripada i vojvodi Stepi Stepanoviću, koji je rođen na Torlaku i čitav život proveo u vojnoj službi. Sa svojom Drugom armijom bio je sve do osloobođenja. Sa svojom vojskom je prošao golgotu Albanije, ostrva Krfa i Vida, na kojima su mnogi srpski vojnici ostavili svoje kosti. Odlikovao se skromnošću tako da iako je bio srpski vojvoda nije imao svoju poslugu, jeo je iz vojničke činije, a čitav život spavao u vojničkom krevetu.

Pored vojnika Prve i Druge armije u ovoj spomen kosturnici sahranjene su i kosti vojnika Treće armije kojom je komandovao general Pavle Jurišić – Šturm, kao i vojnici užičkog korpusa sa komandantom Aleksom Vukomanovićem. Najveći broj izginulih u Kolubarskoj bici, tačnije 75 posto čine vojnici moravske jedinice.

Kasnija istorijska dešavanja, naročito ona posle Drugog svetskog rata, kreirana od strane lojalnih sledbenika komunističke revolucije, načinila su jednu istorijsku nepravdu radi očuvanja bratstva i jedinstva među jugoslovenskim narodima.

Naime, na predlog i naredbu tadašnjeg visokog funkcionera komunističke partije, Jovana Veselinova, negde pred proslavu pedesetogodišnjice Kolubarske bitke (1964. god), broj od 250000 srpskih vojnika koji su učestvovali u Kolubarskoj bici je u spomen- kosturnici vidno izbrisan i prepravljen na 120000, a sve to na račun ostalih jugoslovenskih naroda, koji su istini za volju učestvovali u Kolubarskoj bici, ali zasigurno ne na našoj, srpskoj već neprijateljskoj strani.

Kada je ušao u spomen – kosturnicu i video na zidu brojku od 250000, rekao je „Mnogo je to“, i bez skrupule i trunke poštovanja prema tim žrtvama odokativnom metodom rekao neka to bude naprimer 120000. Šta drugo reći do „srpska sramota“.

Prekrajali smo istoriju, odricali se naših predaka, očeva, dedova, ignorisali smo njihove žrtve na kojima danas počiva naša država i naša sloboda, stideli smo se svoga imena i zato nam se danas dešava to što nam se dešava. Plašim se da iz istorije nismo ništa naučili, te smo dužni ponovo da je proživimo.

Svim ovim žrtvama za ljubav i slobodu svih nas neka je večan pomen, slava i hvala.

Амин.

(Na osnovu kazivanja i dugogodišnjeg služenja Bogu u hramu Sv. Velikomučenika Dimitrija u Lazarevcu protojereja stavrofora Živorada Jakovljevića.)

crkvaulazarevcu.org

____________________________________________________________________________________________

Naslov: Bora* S

TEČE VREME, SVE SE MENJA, ALI NEMA RAZLIKE, NE…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

Tekst, odnosno priču koja sledi, napisao je čika Jova Zmaj, davne 1905. godine.

Vreme teče, sve se menja. Ili, ipak- ne?

MILOSTIVA VRANA

images

Foto: freakingnews.com

Pre nekoliko godina obznanio je neki pouzdan gospodin kakvu je vranu posmatrao na svome seoskom imanju.

Svaki dan po više puta dolazila mu je jedna vrana pred kuhinjska vrata da tu nađe bačen zalogaj. Kad što za jelo nađe, ona to ne pojede, već odnese u kljunu nekuda, i to u vrt iza nekog žbuna. Moglo se pomisliti da to nosi svojim mladim vranicama, ali pošto je bilo rano proleće, kad ptice svoje mlade još ne izlegu, to je ona nađeno jelo morala nekom drugom odnositi.

Tek kada se po peti-šesti put vrati, ona onda pojede ako još nešto nađe.

Taj gospodin nije mirovao dok nije ušao u trag tom njenom postupku. Iza onog žbuna našao je on jednu bolnu vranu, koja nije mogla leteti da sama sebi traži hranu. Toj bolesnici nosila je milostiva vrana te ponude. I kao što rekoh, sama nije htela ni zalogaja okusiti dok nije prvo svoju bolesnu drugaricu nasitila.

Ja ne znam šta ćete vi reći na to, al’ ja ovu vranu više poštujem nego ponekog bogataša koji sedi na nagomilanom blagu, i nevoljnom bratu neće ni od suviška svoga da pomogne.

A gle ovu vranu, ona je prvo nevoljnicu namirivala, pa je tek onda na sebe pomišljala.

 J. Jovanović  Zmaj 

____________________________________________________________________________________________

KADA BIH BAREM NASLIKAO RUMENO I OBLO TELO NEKE SELJANČICE…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________________

PISMO IZ ARLESA – Vinsent Van Gog

Mili Teo, oprosti.

Nema više nikoga ko bi mi želeo pozirati.
Ne postoji osoba spremna da za mene bude nepomična nekoliko sati. Nijedan prijatelj iz gostionice (strahovito sam im dosadio, podsmevaju mi se već, osetim), nijedna žena koja me voli toliko da bi pristala na ovekovečivanje.
Samo vreli, kričavi krajolik, bolno rumeni cvetovi i nešto jadnog nameštaja koji si mi kupio u selu.

Znam da ćeš i ovaj put biti razočaran i zabrinut zbog mazarija koje niko ne želi kupiti. Oprosti.
Kada bih barem naslikao rumeno i oblo telo neke seljančice i po narudžbi onda dodao krila.
Rumeno i oblo telo neke seljančice ušlo je u moju sobu.
Prijatno iznenađenje, svakakako. U prostor usmrđen bojama i terpentinom, miris otežalog polena unela je mesareva kći, koju otac šalje po narudžbu. Rekao sam da sedne.
Sela je na stolicu koju sam upravo slikao.
Nisam imao snage da joj zamerim. Golemi bokovi su se prelivali preko rubova stolice, širokim leđima potpuno je zaklonila naslon.
Njena kosa, ugrejana podnevnom jarom, unela je u sobu boju suncokreta. Te oči hteo sam naslikati zelenosivom bojom mlade masline.
Usne su joj bile kao dve kriške sočne narandže, a jezik se pomaljao lenjo i vlažio ih dugo i polako.
Pitao sam se šta bi rekla kada bih umrljanim prstima preprečio cukre slankastog znoja koji su nestajali među njenim toplim dojkama.
Ili kada bih u vrelu školjku svojih usta usisao njenu prkosno napućenu donju usnu.
Hteo sam oskrnaviti njenu jedrinu, zaseći, zagristi u to meso, liznuti njenu zdravu, gustu krv. Ali, nisam je smeo uplašiti.
Stišavao sam plimu koja me je iznutra razbijala.
Upijao sam njene boje, nepomičan, pamtio taj sklad.
Po prvi put hteo sam naslikati savršeni red. Razodevao sam je, nepomičan, dešifrovao punoću njenih udova skrivenih čistim i grubim platnom. Dosađivala se.
Htela je poći i nisam je smeo zaustavljati.
Pratio sam je pogledom dok se udaljavala. Da sam samo smeo da se pokrenem, stigao bih je, čini se, jednim skokom, oborio lukavstvom, iako se činila krupnijom i jačom od mene, kao bog iz savane bih nam stvarao svet, a onda bismo hiljadu i prvog dana ležeći u izgaženoj, prezreloj travi, počinuli.
Vratio sam se svojoj slici.

Devojčino odsustvo na njoj bilo je nepodnošljivo. Sve je valjalo raditi nanovo.
Stolica je u stotinama žutih tonova morala sačuvati svaki njen pramen. Plavi rub oko stolice – neka je od mogućih nijansi njenog dečijeg pogleda. Zemljani pod – boje su debelih obraza preplanulih od rada u polju.
Tanke vlati duvana zamotane u čistu hartiju tačno su na mestu na kojem su se do pre koji tren spajala njena vlažna bedra. A pored njih, tamna i bliska, uvijena za prijatan susret sa dlanom i usnama – lula za kojom, umoran, žudim.
Moja svest se muti, a slika izranja kao kakav san.Naslikao sam mesarevu kćer.

Posrećilo mi se, ipak, Teo.
Šaljem ti ovaj akt, iako sumnjam da ćeš razumeti. Ispričaću ti nekad čaroliju njegovog nastanka.
Već slutim da si razočaran i zbunjen.
Pitaš se šta ja, zaboga, mislim…
Zar bi to iko želeo kupiti?
Jalovu sliku, na kojoj nema ništa drugo do žuta, neugledna stolica, starinska lula i suvišan i neuverljiv,beli smotak duvana.
Oprosti mi, Teo, grešnome.
Jednom ću, valjda, imati snage da ti objasnim.
Do skorog viđenja.

Tvoj umorni brat Vincent.

Septembar 7, 1881.

*** Vinsent Van Gog (30. mart 1853 — 29. jul 1890) jedan je od trojice najvećih slikara postimpresionizma i jedan od najcenjenijih slikara uopšte.

<

p style=“text-align:justify;“>Na tržištu slika danas njegova zaostavština vredi milijarde dolara. A on je gladovao, u najbukvalnijem smislu.  Slikao je bez predaha, sliku za slikom, za života, mada mu je brat bio trgovac slika, prodao je samo jednu.

Priredio: Bora*S

IZAĐI DA SKITAMO…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.

Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.

Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.

Sonja , izađi da skitamo,
noćas je nestvarno lijep grad.

 Vito Nikolić