KUKU RIKANJE JE SMISAO ŽIVOTA…

TAMOiOVDE_____________________________________________

ZAJEČARAC  KUKURIČE ZA 1.500 DINARA!

Pritisnuti nemaštinom, mnogi Zaječarci su prinuđeni da nude razne usluge boljestojećim sugrađanima ne bi li zaradili koji dinar.

3daa548df3a7c35dfeb00ecdaf2cb7fc_LBandere su prepune oglasa u kojima se nudi sve: od kupovine namirnica, loženja kotlova, šetanja pasa…

 – Zalepio sam oglase da radim sve kućne poslove. Nameštao sam kvake, popravljao drvenariju, čak sam jednoj gospođi menjao sijalice jer “ne može da dovati plafon” (uzeo sam joj 100 dinara za dve sijalice), ali najčudniji je bio slučaj kada me pozvao gospodin i pitao hoću li da ga budim svako jutro! – priča Zaječarac Mika (neće, kaže, da se imenuje jer bi možda izgubio mušterije).

images– Ponudio mi je 1.500 dinara, bio sam baš zadovoljan. Pitao sam ga ima li neku želju, šta da mu kažem u slušalicu, a on će “hoću da mi kukuričeš”.

Prihvatio sam, ali sam mu za to kukurikanje tražio još 1.500 dinara i on je pristao. Pa ne znam ko ispada ovde gluplji, ja ili on – smeje se Mika.

Mnoge Zaječarke prave torte i kolače za novac, a jedna domaćica nam je ispričala da ju je mušterija naterala da pojede skoro pola kilograma kolača.

– Starija gospođa mi je telefonom naručila rafaelo kuglice i ja sam joj ih odnela kući. Onda me je zamolila da sve to pred njom pojedem. Na moje čuđenje, ona je objasnila da je vrlo gadljiva, da ne može znati jesam li ja prala ruke ili, ne daj bože, pljunula u smesu. Shvatila sam da me ne ponižava, već je stvarno fobična, pa sam počela da jedem. Srećom, uvidela je da “ne pljujem u kolače”, pa me prekinula na pola i od tada odlično sarađujemo! – kaže Jasmina Petrović.

Radojica Radonjić (58) kaže da je bez posla, da živi od 6.000 dinara pomoći i da već ima dve mušterije, iako je tek dao oglas da loži kotlove.

– Tek sam počeo, ništa mi se neobično nije dogodilo. Ja samo ujutru založim kotao da se domaćini ne bi mučili ili uprljali i za to naplaćujem 4.000 dinara mesečno – kaže Radojica zadovoljno.

Ima puno mladih koji šetaju kučiće, a cena po satu je od 50 dinara pa naviše. Srednjoškolac koji kaže da ovako zarađuje za užinu i za izlazak u grad kaže da jednom umalo nije udario gazdaricu posred lica.

– Kad vratim kuče, vlasnici, svi do jednog, pitaju da li je ljubimac “obavio ono” i da li je stolica tvrda ili meka. Ali kada mi je nafrakana baba koja kucu naziva ćerkom pružila kesu da joj donesem ono na uvid, umalo je nisam tresnuo! – kaže mladić.
Nezaposlena meštanka Olga Đorđević, koja je ponudila pomoć starijim osobama, zasad ima samo jednu stalnu mušteriju, ali nam je ispričala da ima puno seksualne zloupotrebe u oglašavanju.

– Desilo se da se moja poznanica stara 30 godina javila na oglas gde je penzioner ustupao stambeni prostor u svojoj kući, a zauzvrat tražio pomoć u nabavljanju namirnica i sitnim kućnim poslovima jer ima 70 godina. Ona se uselila, ali je nakon nekoliko dana “nemoćni starac” počeo seksualno da je napada, pa je pobegla – priča nam Olga.

Čuvarka dnevnih novina

Zaječarka Milinka M., koja čisti po kućama i nabavlja namirnice starijim osobama, priča da je zbog novca bila bodigard dnevnoj štampi. – Jedan strani penzioner tražio je da ga svako jutro čeka dnevna štampa ispred vrata. Nakon par dana komšije su shvatile da mogu džabe da čitaju novine, pa su počeli da ih kradu. Gastarbajter nije prihvatio da zvonim i da mu lično uručim novine, pa sam svaki dan stražarila na hodniku sve dok on ne ustane i pokupi ih – kaže Milinka.

Suzana Božinović/Timočke Vesti



KAFANA „DŽERIMA“ UŠLA U KNJIGU SOCIOLOGIJE…

TAMOiOVDE_____________К A Z U J  K R Č M O  DŽ E R I M O

Čuvena niška kafana ušla i u knjigu sociologa Dragoljuba B. Đorđevića. Mehana sa periferije počivala na gazdi, konobarici i pevaljki

KAFANA DŽERIMA

ČUVENA niška krčma „Džerima“, koja je opevana u još čuvenijoj pesmi „Kazuj krčmo Džerimo“, svoje zlatno doba davno je proživela, još sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka. A ta kafana, pokraj auto-puta „Bratstvo-jedinstvo“, ušla je i u knjigu profesora sociologije na Niškom univerzitetu dr Dragoljuba B. Đorđevića.

 Autor u knjizi „Kazuj krčmo Džerimo: periferijska kafana i okolo nje“, na osnovu vlastitog iskustva skicira život u poznatoj kafani, u Donjem Komrenu kod Niša, sedamdesetih godina minulog veka. I to kako bi uobličio odlike i društvene funkcije „periferijske kafane“ – „osobenog tipa ugostiteljskog objekta na obodu grada, koji počiva na gazdi, konobarici i pevaljki“.

 – Ako je kafana istinski životni nauk, nezaobilazna društvena institucija, pogotovu kod Srba i na Balkanu, i svojevrsna sociološka laboratorija, onda je red da se podvrgne naučnom proučavanju kao zasebna oblast istraživanja. U tom bi slučaju odgovarajući naziv bio sociologija kafane – veli Đorđević, kome je minule sedmice uručena nagrada „Desimir Tošić“ za najbolju knjigu iz beletristike u 2011. upravo za „Kazuj krčmo Džerimo…“.

OPEVANA KAFANU

„Džerima“ je opevala Radmila Todorović-Babić u pesmi „Kazuj, krčmo Džerimo“, za koju je aranžman na tradicionalni južnjački melos sačinio Bakija Bakić, a kompoziciju izvodi Usnija Redžepova.

Kroz kazivanje o jednoj kafani, Đorđević raspravlja o periferijskom životu, o kocki i kockarima, seksualnim izopačenostima, drogi i kriminalu…

Analizira se i lik Radeta Živkovića – Džerime, vlasnika krčme, njegov odnos sa meštanima, gazdovanje kafanom, anegdote.

– Živković je višestrana ličnost i retka osoba – kazuje Đorđević – Nije bez pokrića s kafanom ušao u narodnu pesmu, sada i u sociološku književnost, kao što nas ne bi iznenadilo ako uskoro postane predmet filmskog dokumentarca ili literarni junak.

Džerima je nepogrešivo prepoznavao „srodnike“, ljude sličnog kova, i prema njima se odnosio popustljivo: od toga da su mogli duže ostati u kafani, znači i kada je za većinu već važio fajront, dotle da im je pozajmljivao pare kako bi mogli da se „provode“, plaćaju muziku i naručuju iće i piće. Takvi su ga retko izneveravali.

Živković, inače bivši autoprevoznik, na kraju kafanske večeri, koja je isticala uvek posle ponoći i propisanog radnog vremena, često je bio na mukama sa mušterijama: kako da ih privoli da napuste objekat. Prosto naprosto, i „suva i mokra braća“, uljudni i pijani posetioci, nisu olako želeli da se udalje. Kafedžiju je počesto hvatala nervoza, i tada je znao da bude neprijatan i grub, da viče i silom izgoni noćobdije uz omiljenu reč „raus“.

DOŠAO INSPEKTOR

Dosao u kafanu glavni sanitarni inspektor koji, inače, ima pravo da zatvori takve objekte. Svi se poplašili, pa i Rade Džerima. „Ništa, ništa“, veli inspektor, „samo sam navratio da se uverim da li zaista Džera čuva ovce u crnom odelu, beloj košulji, mašni i cipelama“.

U krčmi Džerima često je bilo i incidenata – tuča i lomnjave čaša, flaša i inventara, pa je gazda svagda bio pripravan da na vreme reaguje.

Držao je motku ispod šanka, i kad neko počne da krši on očas vadi močugu i nemilosrdno udara remetioca. Jednom se desilo da Džerima skoro „ubije na mrtvo“ nedužnog gosta, jer mu je izazivač nereda lukavo podmetnuo lom ispod astala.

Nimalo nije bilo lako i prijatno biti vlasnik periferijske mehane, u kojoj je znala da zavlada „drumska kultura“, ali je Džerima krčmar kakav se poželeti može: iako nije na svaki kalup stavljan, jeste dobar čovek, prostodušan i lafčina.

 OLIČENjE GAZDE

Krčma „Džerima“ je poodavno zatvorena, a Rade Živković se sada izdržava od mizerne penzije i nakupništva na Donjokomrenskoj zelenoj pijaci.

Nekolicina nekadašnjih stalnih gostiju kafane, koje je Rade nekoć pomagao u pravo vreme, „kad se nije imalo, a mnogo toga žudelo“, sada mu istovrsno uzvraća, u za njega pravo vreme, jer je fizički i imovinski onemoćao.

Miša Rostović /novosti.rs