BORKOVAČKO JEZERO…

tamoiovde-logo

Jezero Borkovac

Borkovačko jezero leži na južnim padinama Fruške gore i udaljeno je samo nekoliko kilometara od centra Rume.

Jezero se prostire na površini od 42 hektara a maksimalna dubina je pet metara. Ova akumulacija nastala je 70-ih godina izgradnjom brane na potoku Borkovac.

Pored prvobitne namene za navodnjavanje zemljišta, ovo je danas značajna turistička destinacija za sve ljubitelje prirode i ribolova. Izuzetno je bogato raznim vrstama riba, pa se svake godine početkom maja organizuje takmičenje u ribolovu.

Jezero ima uređenu plažu sa tuševima i pratećim sadržajem, pa u vrelim letnjim danima postaje pravo mesto za odmor i rekreaciju.

Ovo jezero još krasi i ekološki „Akva-kamp”, koji čine četiri kućice smeštene na baržama. Svaka kućica ima nekoliko ležaja, dve prostrane terase ukrašene cvećem i poseduje svoj čamac kojim se gosti prevoze do obale.

Ovakav smeštaj je pravi izbor za sportske ribolovce i sve one koji traže jedinstven i potpun doživljaj.

Tik uz jezero se nalazi Borkovačko izletište a na samo pet kilometara udaljenosti i Pavlovačko jezero.

Izvor:  fruskac


 

ŠIROM OTVORENIH OČIJU…

tamoiovde-logo

Možete li naučiti da gledate pod vodom?

“Kad je naišla plima, deca su počela da plivaju, ali ne na način koji je bilo ko od nas video ikada ranije. Ličili su na morska stvorenja, ronili su širom otvorenih očiju – bili su kao mali delfini”.

144937539256d56f2891966702705995_v4_big

Foto: James Chew / Flickr.com

Duboko u arhipelagu u Andamanskom moru, nedaleko od obala Tajlanda, živi malo pleme Moken naroda.

Ovi morski nomadi od malih nogu uče svoju decu da love ribu roneći i najveći deo dana provode na moru u potrazi za hranom.

Deca stiču i jedinstvenu “opremu” za to: njihov vid pod vodom je perfektan.

Ispostavlja se da bi uz malo vežbe, bilo koja mlada osoba mogla da stekne njihove jedinstvene sposobnosti.

Ana Gislen sa Lund univerziteta u Švedskoj 1999. je istraživala različite aspekte ljudskog vida, kada joj je jedan kolega predložio da ispita ovu .

Sedela sam u mračnoj laboratoriji tri meseca, pa sam s oduševljenjem odlučila da idem u Aziju”, kaže Gislen.

Ona je sa šestogodišnjom ćerkom putovala na Tajland i zajedno s njom provela neko vreme u Moken plemenu, prateći ih u njihovom lovu i borbi za opstanak.

Ustanovila je da oni mogu da uhvate ribu, zato što je primete i na više metara dubine, što je sposobnost koju Gislen i njena ćerka nisu imale.

Onda je pokrenula eksperiment, kako bi ispitala kako ta deca zaista vide. Dete bi zaronilo i postavilo čelo na jednu ploču. Odatle bi mu bila prikazana karta sa vertikalnim ili horizontalnim linijama. Svaki put kad bi zaronili, linije bi postajale sve tanje i zadatak da odrede položaj linija postajao je sve teži.

Međutim, ispostavilo se da Moken deca vide dva puta bolje od malih Evropljana, koji su kasnije učestvovali u istom eksperimentu.

Šta je tako posebno u njihovim očima?

Gislen je zaključila da su se deca kroz mnogo decenija, pa i vekova prilagodila na gledanje pod vodom, a da to ne ugrozi njihov opšti vid.

Ispostavilo se i da zenice ovih mališana mogu maksimalno da se prošire i skupe, kao i da njihovo očno sočivo može da promeni oblik. Na sličan način se prilagođavaju oči foka i delfina.

U normalnim okolnostima, kada pokušavate da gledate pod vodom, sve je toliko mutno, da oko čak i ne pokušava akomodaciju. To nije uobičajen refleks”, kaže Gislen. “Ali Moken deca mogu i da smanje zenice i da promene oblik svog sočiva”.

Ona je testirala i odrasle Mokene, ali oni nisu pokazali nikakve posebne sposobnosti, kada je reč o gledanju pod vodom, možda zato što odrasli love prvenstveno kopljem nad površinom vode.

Kako starimo, naša očna sočiva postaju sve manje fleksibilna, pa je razumljivo što odrasli gube ovu sposobnost”, kaže Gislen.

Što je najzanimljivije, Moken deca nemaju nikakve genetske predispozicije za dobar podvodni vid. Drugi eksperiment koji je podrazumevao treniranje malih Šveđana da gledaju pod vodom pokazao je da i oni mogu steći podjednako dobre rezultate. Ipak, njih su pekle oči zbog soli u vodi, ali Mokeni nisu imali taj problem.

Gislen se nedavno vratila na Tajland da obiđe svoje prijatelje, ali su se stvari u međuvremenu promenile. Cunami je 2004. potpuno razrušio dom Mokena. Od tada je tajlandska vlada vredno radila da ih preseli i zaposli u Nacionalnom parku.

Ponovo je testirala iste ispitanike koji su sad već tinejdžeri i ponovo su postigli vrhunske rezultate. Odrasle nije mogla da ubedi da i oni pokušaju da se testiraju, jer su bili suviše stidljivi. Ipak, sigurna je da su oni izgubili svoju sposobnost.

Mokeni su možda poslednji narod na planeti koji jasno vidi pod vodom, ali niko od njih više ne provodi mnogo vremena na moru.

Sumnjam da će neka od njihove dece koja danas odrastaju imati tako izuzetan vid”, kaže Gislen.

Izvor: b92.net

____________________________________________________________________________________

RITUALNI RIBOLOV…

tamoiovde-logo

Na hiljade ljudi opkoli malo jezero: Ovakav ribolov niste videli!

U podnožju planine na Maliju leži malo selo koje se zove Bamba.
Kada suva sezona dosegne svoj vrhunac u ovom selu sve presuši, sve osim jezera prepunog somova u kojem je strogo zabranjen ribolov izuzev za vreme rituala.

Jezero-Antogo-e1448796991190-600x360Svake godine se u Bambi odigra spektakl – drevni ribarski obred Antogo u kojem stotine ljudi skače u jezero kako bi ulovili što više ribe golim rukama.

Ovo je “najluđi ribolov na svetu” i traje oko 15 minuta, napetost je ekstremna i neodoljiva.

U prošlosti, Bamba je bila prekrivena bujnim zelenim šumama i jezerom, a voda u njemu se smatrala svetom jer je stanovnicima sela nudila obilje ribe. No, kako je vreme prolazilo, klima se promenila i regija se pretvorila u suvo, neplodno, stenovito područje.

Malo sveto jezero, veličine olimpijskog bazena, ostalo je kao poslednja uspomena na ovo, nekada plodno, zemljište.

ribolov-1Na dan Antogo rituala ljudi iz okolnih sela dolaze na jezero naoružani samo košarama i drugim ručno napravljenim alatima za ulov ribe. Žene ne učestvuju u ritualu, jer se smatraju nečistim zbog njihovog menstrualnog ciklusa.

Odjednom, na hiljade muškaraca skoči u jezero grabeći sve što mogu. Oko 15 minuta kasnije pucanj označava kraj rituala.

Sve ulovljene ribe se stavljaju u kožnu torbu i daju najstarijem čoveku, koji će osigurati pravilnu raspodelu ribe među svim selima koja su učestvovala u najbizarnijem ribolovu na svetu.

Izvor:vestinet.rs (Telegraf.rs, Pixelizam.com)

SVI STANOVNICI POTOMCI JEDNOG ČOVEKA…

tamoiovde-logo

Upoznajte ostrvo nasred okeana na kom su svi stanovnici potomci jednog čoveka!

420249_ostrvo2_fIzolovanu zajednicu čine 62 stanovnika.

Ovde nema kriminala ni stresa, a najbliže naseljeno kopno je udaljeno 4.800 kilometara.

Na jednom od Kukovih ostrva koralnog porekla nema ubistava niti krađa. Meštani, koji su skoro svi potomci Engleza Vilijama Marstersa, ne koriste novac, već praktikuju robnu razmenu.

420252_ostrvo5_ffGorivo i namirnice koje se ne mogu naći na ostrvu dopremaju se brodovima dvaput godišnje. Putovanje „na kraj sveta“ nije moguće avionom niti helikopterom, već samo brodom s Tahitija, i traje devet dana.

Život na Palmerstonu prilično je jednostavan. Ostrvljani preko nedelje pecaju ribu, jedinu sirovinu koja se izvozi, a vikendom se okupljaju u crkvi i kupaju.

Struju i internet imaju samo po nekoliko sati dnevno, a ostrvo raspolaže sa dva zajednička toaleta. Umesto tekuće vode, koristi se kišnica.

419703_ostrvo3_fIncest – zbog malog broja stanovnika, meštani Palmerstona sklapaju brakove sa svojim rođacima.- Sestra i ja imamo šestoro dece, a jedno je zaostalo u razvoju – kaže Bil Marsters.

300 ljudi živelo je na ostrvu između 1950. i 1970., ali su mnogi otišli u potragu za partnerom ili obrazovanjem

– Na Palmerstonu se niko ne bije i ništa ne može da pođe po zlu. Naučili smo da delimo sve što imamo. Recimo, ako mi ponestane pirinča, zamoliću komšiju da mi pozajmi malo i on će to rado učiniti – kaže gradonačelnik Bob Marsters.

Međutim, veliki izazov predstavljaju oluje, kao i činjenica da brodovi sa zalihama mogu da zakasne. Jednom su brod čekali 18 meseci.

420251_ostrvo4_ffKako na ostrvu nema zubara, najstarija meštanka Mama Aka (92) morala je da otputuje u Rarotongu, prestonicu Kukovih ostrva, odakle je uspela da se vrati tek kroz šest meseci.

Novinar Bi-Bi-Sija Tomas Martinsen jedan je od retkih koji su posetili Palmerston.

Upitavši meštanina šta bi se dogodilo kada bi neko ukrao kokosov orah, dobio je odgovor:

– Napunio bih kolica kokosovim orasima i odneo ih kod njega. Krađa bi značila da mu je hrana potrebna, ali je previše ponosan da bi je tražio.

419704_71877043williammarsters304_hf

Predak: Vilijam Marsters

Parčence kopna u nepreglednom okeanu prvi je naselio Englez Vilijam Marsters sa ženom i njenim dvema rođakama pre 150 godina.

Tamo ga je kao čuvara poslao tadašnji vlasnik ostrva, britanski trgovac Džon Brender.

Nakon Brenderove smrti, kraljica Viktorija je dodelila Palmerston Vilijamu Marstersu, koji je kasnije dobio 23 dece sa svojom suprugom, ali i njenim rođakama.

Od 62 trenutna stanovnika ostrva, samo dve učiteljice i jedna medicinska sestra nisu njegovi direktni potomci.

Izvor: vestinet.rs (Blic)

__________________________________________________________________________________________

MA KOLIKO DIVLJA I HIROVITA BILA, OČARAĆE VAS…

tamoiovde-logo

Drina, moćna reka sa hiljadu lica

Kanjon, na pojedinim mestima dubok i hiljadu metara, treći je po veličini u svetu. Silina vode ukroćena je izgradnjom brana, a najpoznatija jezera su Višegradsko, Zvorničko i Perućac

drina (5)_620x0Divlja i pitoma, brza i spora, neukrotiva i poslušna, vijugava i ravna. Drina.

Ali, ma koliko nepredvidiva i hirovita bila, jedno je izvesno – očaraće vas!

Reka sa hiljadu lica ima moć da, kako je rekao književnik Isak Samokovlija, zanosi kao živo, božanstveno biće. Začarala je i Roberta De Nira kada je 1967. putujući auto-stopom prespavao jednu noć na livadi kraj Drine, da bi nekoliko godina kasnije ćerku nazvao imenom, po mnogima, najlepše reke na Balkanu.

Gde je Drina najlepša, pitanje je koje će izazvati žučnu raspravu među njenim obožavateljima. Jedni je najviše vole tamo gde je brza, snažna i neumoljiva – u planinskim predelima gde useca kanjone i prolazi kroz klisure. Drugi više vole njeno pitomije lice, pa im je draži deo niže od Ljubovije gde se pretvara u ravničarsku reku.

Nastala spajanjem crnogorskih reka Pive i Tare na Šćepan polju, teče silovito Bosnom i Hercegovinom, kroz Foču, Goražde, Višegrad, nastavlja kroz Srbiju, da bi se smirila i kapitulirala pred Savom kod Sremske Rače. Duž celog toka od 346 kilometara smenjuju se klisure, šume i pejzaži koji oduzimaju dah. Kanjon Drine, na pojedinim mestima dubok i hiljadu metara, drugi je po veličini u Evropi i treći u svetu, posle Kolorada i Tare.

U davnoj prošlosti bila je Drina granica između Zapadnog i Istočnog rimskog carstva, u nešto bližoj prostor gde su se u Prvom svetskom ratu vodile bitke između Srbije i Austrougarske, a danas je linija razdvajanja Srbije i Bosne i Hercegovine. Znala je Drina da poplavi okolna naselja, 1896. odnela je Ljuboviju i poplavila most u Višegradu.

Njena silina zato je ukroćena izgradnjom brana, a najpoznatija jezera su Višegradsko, Zvorničko i Perućac. Ali, i dalje važi ona „ko nauči da pliva u ćudljivoj Drini, bezbedan je u vodi do kraja života“.

drina (3)Kada zaplovite kanjonom od Višegrada do Bajine Bašte, smenjivaće se nestvarni predeli krečnjačkih litica i golih stena koje kao da je vajar isklesao, sa tek ponekim borom koji štrči iz kamena.

Izolovani od civilizacije, ušuškani između dve obale koje su u pojedinim delovima tako blizu da ćete imati utisak da možete da dohvatite drveće, čućete tišinu. Na poslednjoj stanici sačekaće vas najčešće fotografisan prizor na Drini – kuća na steni u sred reke, ovekovečena i fotoaparatom Nacionalne geografije.

U blizini je letnja turistička atrakcija, akumulaciono jezero Perućac. Nastalo je kad je Drina pregrađena branom dugom 460 metara i visokom 90 metara. Jezero „čuva“ planina Tara koja nestvarnu zelenu boju Drine čini još čarobnijom.

Atrakcija Perućca je i Vrelo, jedna od najkraćih reka na svetu, dugačka samo 365 metara, zbog čega je meštani zovu „godina“. Manjak u dužini, Vrelo nadomešćuje u atraktivnosti, jer u Drinu utiče stropoštavajući se sa velike visine praveći moćan i efektan vodopad.

drina (1)Nastavlja dalje Drina ka Ljuboviji, Malom Zvorniku, Banji Koviljači, Loznici, da bi se kod Sremske Rače ulila u Savu. Zahvaljujući ratvoju turizma, poslednjih godina sve je veći izbor smeštaja.

Etno selo Vrhpolje, nedaleko od Ljubovije, biser je azbukovačkog kraja u kom Drinu zovu reka života. U kućicama nalik starim brvnarama doživećete Srbiju s početka 19. veka jer se duh prošlih vremena oseća na svakom koraku, od petrolejki, do tronožaca.

U kompleksu Sunčana reka u Banji Koviljači jedno naselje nosi ime po Robertu de Niru, u znak zahvalnosti što je Drinu predstavio svetu. Nije De Niro jedini filmadžija koji se ovde zaustavio. Plaža u blizini nosi naziv Šotrina jer je poznati reditelj tu snimao pojedine scene popularnih serija „Greh njene majke“ i „Nepobedivo srce“.

Ušla je Drina i u Nobelovim priznanjem ovenčanu književnost. Najpoznatiji most, a Drina ih ima mnogo, opisao je Ivo Andrić. Ćuprija u Višegradu, zadužbina Mehmed Paše Sokolovića, izgrađena je 1571. godine kao delo Mimara Sinana, jednog od najvećih arhitekata tog doba. Nisu ga srušile prirodne nepogode, izdržao je nalete ljudskog besa, pa nema razloga da ne poverujemo Andriću da će trajati večno. Kao i moćna reka koja plovi ispod njega.

SPLAVARENjE DO OKTOBRA

drina (4)Drinska regata održava se tradicionalno u julu u Bajinoj Bašti kako bi sačuvala uspomenu na splavare koji su krajem 19. i početkom 20. veka svakodnevno savladavali talase plahovite reke. Kada je u Perućcu izgrađena hidroelektrana, najveća na Drini, splavari su morali da napuste reku, ali tradicija je ostala. Ove godine, najposećenija letnja manifestacija u zapadnoj Srbiji održava se od 15. do 19. jula.

Start revijalne regate, koja se organizuje pretposlednjeg dana, je u Perućcu, a cilj je Rogačica. Osim centralnog događaja, spuštanja plovila niz Drinu, program čine i egzibicioni skokovi sa mosta u Rači, koncerti Bijelog dugmeta, Van Goga, benda Dejana Petrovića, takmičenje u pripremanju riblje čorbe, nadmetanja mladih i pionirskih trubačkih orkestara sa područja zapadne Srbije. Inače, spuštanje čamcima aktuelno je tokom cele sezone, od aprila do oktobra.

RAJ ZA RIBOLOVCE

drina (2)Drina je dom za oko 30 vrsta riba, od kojih su najpoznatije pastrmka, som, lipljan. San svakog ribolovca je mladica, koju zovu i kraljicom Drine. Najteže ju je uhvatiti, ali strpljenje i upornost se isplate jer su neki primerci teški i do 30 kilograma.

Poslednjih godina, nažalost, mogu se „upecati“ i flaše, plastične boce, limenke, pa i poneki stari šporet. Ovi primerci ljudskog nemara kvare bistrinu Drine koja se ubraja među najčistije reke u Srbiji.

KAMELEONSKA PRIRODA
Ime je dobila po Drinosu, mitološkom paganskom božanstvu kome su prinosili i ljudske žrtve. Dugo su je u narodu zvali i Zelenika, zbog nestvarne smaragdne boje. Ima, ipak, trenutaka, posebno leti, kad Drina postaje plavičasta kao more, pa i kristalno prozirna zimi. Za kameleonske promene, tvrde upućeni, zaslužni su planktoni. Ne menja Drina samo boju, već i pravac, naročito na potezu od Višegrada do Zvornika. Otuda i izreka „ne ispravljaj krive Drine“ kao upozorenje da je reč o uzaludnom poslu.
Marija Dedić

Izvor:novosti.rs


TAMOiOVDE FotoPlus


Priredio: Bora*S

STVARAN SVET U KOJEM ŽIVIMO…

TAMOiOVDE-logo
Film „Zemljani“: Delo koje morate odgledati i koje će vam promeniti život!

Svi oni koji kažu za sebe da su ljubitelji životinja trebalo bi da pogledaju film „Zemljani“. Oni koji se interesuju kako funkcioniše svet u kome živimo i ko stoji iza napretka ljudske rase, ne smeju da okreću glavu od istine.

1403692818ky_deadcowsPredstavljamo vam film koji velike korporacije i vlade ne bi volele da odgledate!

Da bismo postali samosvesni pojedinci koji žive u 21.veku moramo se suočiti sa realnošću i izaći iz fabrikovanog sistema.

Film Zemljani (eng. Earthlings) je dokumentarni film višestruko nagrađivan na festivalima i koji se smatra za jedno od najvažnijih dela iz oblasti prava životinja i zaštite životne sredine.

Izašao je 2005. godine i prvenstveno je zamišljen je kao projekat podizanja svesti građana o sterilizaciji kućnih ljubimaca.

BeFunky_earthlings1Zahvaljujući producentu, scenaristi i reditelju Shaunu Monson-u koji je počeo da istražuje sve aspekte životinjske eksploatacije i njihove povezanosti sa ljudima, ovaj projekat obuhvatio je: tržište kućnih ljubimaca, azile i skloništa, mesnu industriju, industriju kože i krzna, industriju morske hrane, korišćenje životinja za zabavu i medicinske svrhe.
Originalnu muziku je komponovao Moby, a narator je holivudski glumac Joaquin Phoenix koji je dobio nagradu za humanitarni rad na ovom dokumentarcu.

Ovaj film sadrži zbir snimaka koje su reditelju dostavili ljudi iz udruženja za zaštitu životinja, pojedinci i organizacije. Autentičnost snimaka je potvrđena dugotrajnim istraživačkim radom, a autor i sam apeluje na početku dela na javnost koja odbacuje istinu.

Mi vas samo možemo zamoliti da film odgledate do kraja.

BeFunky_Earthlings_March1Scene su jezive, uznemiravajuće, groteskne ali imajte na umu jedno: scene su realne!

Sve ovo što vidite danas, sve ovo što će u vama izazvati buru emocija i što će vas naterati da zažmurite – se dešava svakog dana širom sveta.
Nevezano za to da li ste vegetarijanac, da li planirate da prestanete da nosite krzno ili ne, ovo delo morate pogledati!

Čak i ako posle ovoga ne budete promenili ništa u svom životu, važno je da bar budete svesni šta se dešava životinjama širom sveta.

BeFunky_earthlings_1.jpgSpoznati istinu je prvi korak ka promenama.

Film „Zemljani“ jedno je od dela koja mogu podstaći sve nas na aktivizam, na nepristajanje na monstruozni sistem koji od nas traži da žmurimo nad patnjom drugih živih bića.

Otvorite oči i ma koliko bilo teško pogledajte svet u kome svi živimo.

Ako vam se ono što vidite ne dopadne, znajte da ga uvek možete promeniti…

Stisnite zube i odgledajte ovaj film!

______________________________________________________________________________________________


Autor: zivotinje.rs

______________________________________________________________________________________________

TREBA IH OSTAVITI NA MIRU…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Sentinelci – jedan od najprimitivnijih naroda na svetu

U Bengalskom zalivu u Indijskom okeanu se nalazi Severni Sentinel, ostrvo površine 72 km2 na kojem živi možda i najprimitivniji narod na svetu, narod koji još uvek ne poznaje poljoprivredu i koji još uvek ne zna da zapali vatru. Narod koji, gledano po tehnološkom napretku, još uvek živi u Kamenom dobu.

aaaaaaaa24Sentinelci, jedan od najizolovanijih naroda na svetu, još uvek nisu imali uspešan kontakt sa civilizacijom, uglavnom jer se više niko i ne usuđuje da poseti njihovo ostrvo, s obzirom da svakog stranca zaspu kišom kamenja i strela.

Ko su Sentinelci?
Danas o Sentinelcima ne znamo gotovo ništa. Par informacija koje posedujemo možemo da zahvalimo prethodnim pokušajima ekspedicija koje su se uglavnom završile tragično, zatim zahvaljujući avionskim, helikopterskim ili satelitskim snimcima.
Veruje se da oni direktno potiču od prvih ljudi koji su napustili Afriku i da verovatno žive na Andamanima (grupa ostrva u Bengalskom zalivu) oko 60.000 godina.

Činjenica da je njihov jezik toliko različit čak i od drugih naroda Andamana, sugeriše na to da nisu imali kontakt sa drugim ljudima već hiljadama godina.

Ukupan broj stanovnika Severnog Sentinela je skoro pa nemoguće tačno utvrditi, a prema nekim procenama, Sentinelaca ima minimalno 40, a maksimalno 500 (kao prosek se uzima 250). U 2001. godini, prema popisu stanovništva Indije, na ostrvu je zabeleženo 39 osoba (21 muškarac i 18 žena), međutim ovo istraživanje je sprovedeno sa udaljenosti i gotovo sigurno ne predstavlja tačnu brojku.
Sentinelci, kao i drugi autohtoni narodi Andamana, se često opisuju kao ”negritos”, narod karakterističan po relativno niskom stasu (Sentinelci su visoki oko 160 cm), tamnoj koži i jako kovrčavoj kosi. Koliko se to može zaključiti iz daljine, čini se da su jako zdrav narod, što je čista suprotnost od ostalih naroda Andamana koji su ”imali koristi” od zapadne civilizacije.

Kako Sentinelci žive?
aaaaaHTML3Prema svim standardima, Sentinelci još uvek žive u Kamenom dobu, uz jedan izuzetak – oni ponekad prave oruđe i od gvožđa koje pronađu na obali, a koje more izbaci od starih olupina brodova. Uglavnom su uvek goli, osim kad love, a tada se prekriju lišćem ili nekim drugim prirodnim vlaknima.
Oruđe prave od kostiju, kamena i drveta. Njihovo naoružanje se sastoji kopalja i ravnih lukova koji su poprilično precizni. Dokumentovano je da koriste i najmanje 3 vrste strela, za lov na kopnu i u vodi. Imaju ribarske mreže, kao i primitivne kanue koje koriste za ribolov i sakupljanje školjki iz lagune, ali ne i za izlete na pučinu. Što se tiče hrane, jedu uglavnom ribu, kokose, svinje, a verovatno i ostalu divljač koju ulove u gustim šumama ostrva.
Sentinelci još uvek ne poznaju koncept poljoprivrede i svu hranu love ili sakupljaju. Takođe, istraživanja su pokazala da oni još uvek ne znaju da zapale vatru, a vatru koju pronađu (nastalu prirodnim katastrofama, kao što su zapaljena trava ili šumski požari koje uzrokuju munje ili spontano sagorevanje organskih depozita) kontrolišu i dugo održavaju kao žar.

Pokušaji uspostavljanja kontakta

aaaaaaa4Njihovo ostrvo zvanično pripada Indiji, ali u praksi, Sentinelci imaju potpunu autonomiju, a indijske vlasti su ograničene na povremeno posmatranje i opšte sprečavanje bilo kakvog pokušaja da se ostrvu pristupi.
Od 1967. godine indijske vlasti su pokušale da stupe u mirni kontakt sa Sentinelcima pod pokroviteljstvom antropoloških istraživanja. Te ”kontakt ekspedicije” su se sastojale od niza poseta u kojima su nosili darove poput kokosa koje su ostavljali na obali, ali gotovo su svi pokušaji dočekani kišom strela i kamenja.
Za neko vreme, činilo se da je postignut neki ograničeni uspeh, međutim program je obustavljen u kasnim 1990-im, nakon niza neprijateljskih susreta koji su rezultirali sa nekoliko smrtnih slučajeva. Pored toga, postoji i ozbiljna opasnost za Sentinelce da bi mogli da pokupe neku ”zapadnu” bolest, poput obične prehlade, a koja bi za njih mogla biti kobna.

Nakon velikog cunamija koji je u decembru 2004. godine pogodio regiju, vlasti su proverile stanje na ostrvu kako bi utvrdili da li je iko od Sentinelaca preživeo. Nakon krakog izviđanja utvrđeno je da se ostrvljani bave svojim poslom kao i obično, kao da cunamija nikada nije ni bilo.
 Godine 2006, Sentinelci su ubili dva ribara koji su ilegalno lovili ribu u blizini ostrva, a takođe su kišom strela oterali i helikopter koji je došao da pokupi tela. Prema trenutnoj politici indijske vlade, ostrvljane jednostavno treba pustiti na miru, a bilo kakav pokušaj kontakta je strogo zabranjen.

Izvor:zanimljiveinformacije.com

_____________________________________________________________________________________________________

OČI TVOJE…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Osam paukovih očiju sve vidi!

TamoiOvde-1378507607Tamoiovde-ps22Paukovi-skakači imaju šest malih i dva velika oka.

Zahvaljujući tome, njihovo vidno polje pokriva 360 stepeni.

 

Oni love po danu i izvanredno uočavaju boje, a plen naročito hvataju koristeći čulo vida.

Pokret detektuju malim očima koje imaju široko vidno polje. Velike oči imaju nešto uže vidno polje, ali zato vide veoma precizno.

Pauk-skakač svoje oči usmerava na objekat tako što pokreće mrežnjaču, dok sočivo ostaje u istom položaju. Pritom se ne menja ni boja njegovog oka, koje je najtamnije kad gleda ispred sebe u žrtvu.

Ova životinja prepoznaje svoju žrtvu na udaljenosti od 30 centimetara. Kad joj se približi, još jednom proceni situaciju, a zatim skoči sa udaljenosti koja može biti 40 puta duža od dužine njegovog tela.

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Kameleon svakim okom vidi drugačije

1378663165ch23Kameleon može istovremeno da gleda napred i nazad, pa stoga u svakom trenutku može biti usredsređen na traženje plena ispred sebe i istovremeno motriti da li je bezbedan.

 


Ova životinja ima konusne oči i može nezavisno da ih pokreće, pa jednim, na primer, može gledati na gore, a drugim na dole.

Kad opazi plen, kameleon okrene oba oka u istom pravcu, koncentrišući se na žrtvu.

ch33Vidna polja oba oka se u tom trenutku preklapaju, pa kameleon vidi trodimanzionalno.

On tako može da se koncentriše na plen i sa velikom preciznošću ga pogodi svojim dugim, lepljivim jezikom, a zatim i pojede.

 

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Sipe vide i u potpunom mraku

 1378594005si23Džinovske sipe imaju najveće oči među svim životinjama. Stoga mogu da love i na mestima gde nema nimalo svetla.

Najveći primerak ovog glavonošca, dužine i do 18 metara, ima oči veće od tanjira.

Sipe žive u dubinama okeana, gde mogu zapaziti i najmanji zračak svetlosti, kakav je, na primer, onaj koji emituju svetleće životinje.

Građa oka sipe slična je građi ljudskog oka.

Sadrži dijafragmu dužice, sočivo sposobno za prilagođavanje i veliku komoru ispunjenu tečnošću. Mrežnjače su drugačije, jer su kod sipa oivičene izduženim čulnim organima koji sadrže vidne pigmente.

TamoiOvde-si32Oko sipe je stoga oštrije i preciznije.

Druge vrste morskih sipa pri lovu gledaju levim okom nagore i pri slaboj svetlosti koja dopire s površine vode razlikuju nejasne obrise.

Njihovo desno oko dotle traga za svetlećim organizmima koji žive u morskim dubinama.

Na desnom oku kod sipe nalazi se organ koji pojačava svetlosne zrake.

___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Izvor: zivotinje.rs  

Priredio: Bora*S

ČUDOVIŠNA RIBA U NERETVI…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________________________________________________________________

NI RIBA, NI JEGULJA:

Paklara-naredja-riba-na-svetu-3

Foto: bljesak.info

   Reč je o ribi dugoj 55 centimetara, koja se popularno zove paklara, a nalazi se na crvenoj listi najređih svetskih riba.

  Ova riba nema čeljusti, već ima stalno otvorena usta, ima jednu nosnicu, dva oka i sedam škržnih otvora

 

  Tomislav Limov iz Gabele izvukao je iz Neretve ribu dugu 55 centimetara, nalik jegulji, koja se popularno zove paklara (petromyzontidae), a nalazi se na crvenoj listi najređih svetskih riba.

 

On i njegovi prijatelji ostali su začuđeni ovim ulovom, jer se radi o ribi koja nema čeljusti već ima stalno otvorena usta, okružena pipaljkama, a još je veće iznenađenje činjenica da ova riba nije do sada viđena ni ulovljena u Neretvi.

 

Paklara-naredja-riba-na-svetu-1

Foto: bljesak.info

Prema podacima dostupnim na internetu, ova riba je živi fosil koji se već 500 miliona godina gotovo nije promenio.

Danas su sve vrste paklara toliko retke, da su stavljene na “crvenu listu” akutno ugroženih životinja.

Pretežno žive u morskim obalnim vodama i slatkoj vodi.

Paklare nemaju čeljusti, a okrugla usta s rožnatim zubima oblikovana su za sisanje. Imaju jednu nosnicu, dva oka i sedam škržnih otvora. Takva usta paklarama omogućuju pripijanje za podlogu, ali i za njihov plen. One se usnim levkom priljube uz svoje žrtve i onda im sisaju krv i tkivo.

Paklara-naredja-riba-na-svetu-2

Foto: bljesak.info

  Rečna paklara obično napada ribe, a hrani se i uginulim životinjama.

  Osim toga, paklare su poznate i po tome što deo života provode u slatkim vodama, a deo u moru.

  U svakom slučaju ovaj neobičan ulov podstakao je zanimljive ribarske priče, pa su se neki odmah zapitali da li je i ova riba možda Neretvom krenula prema Evropskoj uniji, koja je udaljena svega nekoliko kilometara.

Telegraf.rs / Izvor: poskok.info

PUTEVI JEGULJA…

TAMOiOVDE_______________________________________________________

GDE SE MRESTE JEGULJE?

Jegulja -jedno od najčudnijih živih bića jeste svakako dugačka, ljigava riba čije telo ima zmijolik oblik.

jegulja

Odrasla jegulja i jeguljice

  Kad biste obeležili jednu jegulju i pratili njen put, utvrdili biste da u raznim vremenskim intervalima prelazi plivajući na stotine kilometara vodama okeana, da grabi uzvodno rekom, ili se izvija i koprca vijugajući preko vlažne trave na kopnu hitajući ka mestu kome je vodi njen instinkt, ka mestu gde će naći obilje hrane.

Svaka jegulja koju ljudi uhvate u Evropi ili Americi, čak i ona uhvaćena u potoku daleko na kopnu, izlegla se iz jednog od približno 20 miliona jaja koja je položila njena mati-jegulja na dubini od 200 do 300 metara, negde u vodenim prostranstvima Atlantskog okeana u blizini Bermudskih ostrva!

210824438_de0bc706a8

Jegulja (foto rach2k)

Obična jegulja, tamnomrke boje, ima glatku debelu kožu i najčešće je bez krljušti.

Tek nedavno su ljudi saznali o poreklu mladih jegulja, ili „jeguljica“, kako ih negde zovu.

Sada je već sasvim poznato da se najpre pojavljuju kao prozirna telašca ispod same površine okeanskih voda. Posle dužeg vremena taj staklasti oblik postepeno gube i dobijaju obrise kakvi krase odraslu jegulju.

I upravo u vreme tog prerastanja iz jednog u drugo stanje odvoje se milioni jegulja-mladica i zaplivaju u pravcu Evrope.

Međutim, jegulje ne zalaze u tokove evropskih reka sve dok ne uđu u svoju treću godinu života. Drugi pak deo mladih jegulja u doba njihove transformacije zapliva u pravcu Amerike i po isteku prve godine života ulazi u tekuće vode.

27726905_6050ade2f7

Murina, vrsta jegulje (foto Peter Harrison)

   Pošto provedu četiri do dvanaest godina u tekućim vodama, za koje vreme porastu i do dužine od 60 cm do čitavog metra, sve odrasle jegulje silaze niz tokove reka da se više nikada i ne vrate.

Otplivaju sve do Bermudskih ostrva, razmnožavaju se u dubinama okeana i potom umiru!

   Lov na jegulje se obično zbiva u vreme kada jegulje silaze nizvodno, što znači od početka meseca jula pa sve do oktobra — ponekad i nešto kasnije — dakle, pri njihovom povratku u predele Bermudskih ostrva.

Godišnji ulov jegulja samo u području Atlantika dostiže jedan milion kilograma.

                                     ELEKTRIČNA JEGULJA

 Električna jegulja (Electrophorus electricus) je pripadnik grupe električnih riba.

To su ribe koje svoje žrtve hvataju ili se brane od neprijatelja puštanjem električnih udara. Bliske su srodnice i sasvim slične drugim ribama i jedina je razlika njihova sposobnost da stvaraju i ispuštaju električne udare.

29144192_20db014afaNaučnicima ni do danas nije pošlo za rukom da objasne poreklo i sposobnost stvaranja elektriciteta u ovih riba.

Najopasniji predstavnik vrste električnih riba jeste električna jegulja (eng. Electric eel) koja živi u vodama Južne Amerike. Ponekad je zovu „brazilska električna jegulja“. Ovo zmijoliko crnkasto stvorenje je stanovnik reka koje se ulivaju u Amazon i Orinoko. Po dužini naraste i do 2 m, pa i više.

Udarom svoga repa, u kome su smešteni organi za proizvodnju električne struje, može da ošamuti životinju veliku kao konj.

Zabeleženi su slučajevi da su od električnog udara ove ribe ljudi ostajali paralisani i po nekoliko časova!

Izvor:riznica.rs


NAJHLADNIJE NASELJE NA SVETU…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

Prosečna temperatura u selu Ojmajkon u Rusiji iznosi minus 50 stepeni Celzijusa.

Ojmajkon je nahladnije mesto na svetu, pošto je u tom selu najniža izmerena temperatura iznosila čak minus 71,2 stepena.

rusija-sibir-jakutija-dete-hladno-smrzavanje-rojters-1357822363-251377

Foto: Reuters

Selo broji 500 stanovnika a naziv Ojmajkon u prevodu glasi „voda koja se ne zamrzava“, što je prilično ironično imajući u vidu ekstremno niske temperature u tom mestu tokom zime.  

Većina meštana se greje na ugalj i drva. Mnoge kuće nemaju kupatila, već poljski WC.

Biljnih kultura nema, tako da ljudi uglavnom jedu meso irvasa i konja. Jedna prodavnica u selu opskrubljuje žitelje Ojmajkona potrebnim namirnicima, prenosi Daily Mail.

Meštani se bave uzgojem irvasa, lovom i ribolovom. Lekari smatraju da je razlog zbog kojeg meštani ne pate od neuhranjenosti taj što mleko životinja koje piju sadrži mnogo mikroelemenata veoma dobrih za zdravlje.

Škole rade čak i kad su temperature ekstremno niske. Deca, zapravo, ne idu u školu samo ako se temperatura spusti ispod  -52 stepena.

Uprkos ledenoj zimi, leta u Ojmajkonu su topla. Temperature iznad 30 stepeni nisu retkost u junu, julu i avgustu.

Električna centrala zavisi od uglja, a kada se poremeti njegova dostava selu, meštani se oslanjaju na drva. U slučaju da struje nema pet sati, cevi u zgradama se smrzavaju i pucaju.

ojmiakon

Foto:.meteorete.

Niske temperature u Ojmajkonu suočavaju njegove žitelje sa nizom problema. Mastilo penkala se zamrzava pa ne mogu da pišu, naočare im se lede i lepe za lice, baterije se prazne… 

Neki od meštana tvrde da imaju običaj da kola ostavljaju upaljena ceo dan, samo da bi mogli da ih upale kad malo otopli.

Čak i da postoji mobilna telefonija u tom mestu, ona ne bi mogla da funkcioniše po tako hladnom vremenu.

Još jedan veliki problem sa kojim se meštani suočavaju su sahrane. Zbog leda koji pokrije zemlju, potrebno je i po tri dana da se iskopa rupa i sahrani pokojnik. 

Uprkos svemu tome, mnogobrojne agencije su uvrstile Ojmajkon u turističke destinacije a aranžmane nude upravo tokom zime, računajući da ima avanturista koji žele da iskuse život na minus 50 stepeni.

srb.time.mk /autor: Mirjana Pantić izvor: Novi magazin


NAJHLADNIJE DESTINACIJE NA SVETU

Zamislite samo kako je ljudima koji žive na najhladnijim mestima na svetu, gde je temperatura po nekoliko desetina stepeni ispod nule.

Vostok, AntartikVOSTOK, ANTARKTIK

Ruska istraživačka stanica nalazi se u neposrednoj blizini Južnog pola, i to na visini od oko 3.500 metara nadmorske visine.

Vostok se ubraja u jedno od najhladnijih naseljenih mesta na svetu gde je 1983. godine izmereno čak 89,2 stepeni Celzijusa ispod nule. Kako piše „Telegraf“ tu se nalazi i jezero, oko četiri kilometra ispod debelog leda.

Eureka, KanadaEUREKA, KANADA

I na severu Islanda se nalazi istraživačka stanica koja je 1947. godine osnovana kao meteorološka. Prosečna godišnja temperatura ovde iznosi oko minus 20 stepeni, a tokom zime pada i na minus 40.

Ovo mesto je vrlo primamljivo turistima, ali je putovanje veoma skupo, pa je za ovu avanturu potrebno više od dvadeset hiljada evra.

Denali, AmerikaDENALI, AMERIKA

Ovo je najviši vrh u Severnoj Americi i vrlo dugo je smatran najhladnijim mestom na celom svetu, obzirom da temperature zimi dostižu i do minus 40 stepeni.

Ipak, ovaj vrh nije naseljen i do njega je teško doći, pa u čarima pogleda sa najvišeg mesta Severne Amerike mogu da uživaju samo profesionalni planinari. Ukoliko to ipak niste, možete da uživate malo niže, u toplijem Denali nacionalnom parku.

Ulan Bator, MongolijaULAN BATOR, MONGOLIJA

Ulan Bator se nalazi u mongolskoj stepi na oko 1.300 metara visine, a turisti ga opisuju kao najhladniju prestonicu na svetu jer se temperatura tokom januara retko diže iznad minus 16 stepeni.

Svi koji se zateknu u njemu spas od hladnog vremena nalaze u Muzeju kamila i Muzeju političkog progona, kao i mongolskim manastirima.

Omjakon, RusijaOJMJAKON, RUSIJA

Oko 350 kilometara južno od arktičkog kruga smešteno je maleno selo Ojmjakon. Njegovi stanovnici se tokom zime suočavaju sa vrlo niskim temperaturama, a 1926. godine izmerena temperatura bila je 71 stepen Celzijusa ispod nule.

Od prvog susednog mesta Jakutska ovo selo je udaljeno oko 800 kilometara.

             Izvor: Z. N./superodmor.rs


priredio: Bora*S