DOM VISIBABE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

Stara planina-jedna od poslednjih oaza pravog vesnika proleća

Tan2014-2-21_111055148_4_620x0STAROPLANINSKE vrtače i uvale oko Crnog vrha, obrasle grabom, mahovinom i sitnom bukovinom, na nekih 12 kilometara od Pirota prema Gornjem Visoku, stanište su retke vrste džinovskih visibaba, koje polako ali sigurno nestaju na Balkanu, ali i u ostatku Evrope.

Ova vrsta pravih vesnika proleća u Srbiji se može naći na svega još nekoliko lokacija, a ima retka staništa i u Turskoj, Bugarskoj i na nekim grčkim ostrvima. U zemljama zapadne Evrope ih više nema.

16 (2)Student završne godine postdiplomskih studija beogradskog Šumarskog fakulteta Filip Jovanović, ne propušta priliku da svakog proleća u rodnom kraju obiđe staništa ove retke biljke koja mu je na studijama praktično tema.

 – Zaljubljenici u prirodu iz zapadnoevropskih zemalja dali bi pravo bogatstvo da pronađu džinovske visibabe, koje su u njihovim krajevima poodavno iščezle, da se samo slikaju kraj njih, da uživaju u njihovoj lepoti i okruženju – kaže Jovanović. On dodaje da u Evropi ima svega dvadesetak vrsta ovih biljaka, ali da nisu sve vesnici proleća, kako se to obično u narodu veruje.

16 (3)_620x0– Prave visibabe, poput ove džinovske, uspevaju na nadmorskim visinama od 1.100 do 1.400 metara. Jedini pravi vesnik proleća je džinovska visibaba – objašnjava Jovanović.

– Ima onih koje cvetaju u jesen, a najviše vrsta precveta do prolećne ravnodnevice. Nažalost, ima i „zaljubljenika u prirodu“ koji nisu svesni vrednosti ove biljke, pa je beru ili jednostavno iščupaju sa sve korenom i stave u vazu dok ne uvene.

Prema njegovim rečima, osim što su pravi dragulj u prirodi, visibabe imaju veliku ulogu i u fitofarmaciji, odnosno medicini.

V. Ćirić/novosti.rs

_______________________________________________________________________________________________

STARA PLANINA- BABIN ZUB


Foto: Bora*S

SMISLIM NEKU LJUBAVNU I POEM JE…

TAMOiOVDE____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Deda Nacko je timočki Filip Višnjić

Najdan Ristić (82) iz staroplaninskog sela Štrbac, iako potpuno slep, radi sve seoske poslove i – ređa stihove o svom kraju

 TamoiOvde-Najdan-Ristic-2Slep sto odsto, ali vidi i pamti što niko u Štrpcu, podno Stare planine, pa i  celoj Timočkoj krajini, ne može, niti će moći. Niže stihove u desetercu deda Najdan Ristić (82) o borbama partizana na brdu Karadžin, o predratnim gazdama i poratnim komunstima, o svadbama i veseljima, prelima i igrankama, seoskim vašarima, o životu naroda na Staroj planini. Završio je četiri razreda škole, bio odličan i primeran, vredan i poslušan, i delija sve do 20. godine kad su mu se oči zamutile.

Obnevideo je. Uporan i oran nije posustajao: oženio se, kućio i stvarao imetak, odškolovao sina jedinca za ugled celoj Srbiji.

– Moj Danilo je jedini doktor seizmologije u Makedoniji. Najviše škole završio je u Tokiju, u Japanu. Kada se vraćao iz Japana lađom je stigao kubik i po njegovih knjiga. Priznat je u celom svetu, predaje u Americi, Nemačkoj, Australiji. Naši ga stalno zovu, ima ponude za posao u mnogo zemalja…

Pitajte samo Viobrana, on mi je pomogao da se prvi put zaposli u Knjaževac – govori Najdan držeći za ruku komšinicu Persu koja je uvek uz njega. Ona mu  je, otkako mu je, pre dve godine, supruga umrla jedini zaštitinik. Sa njom deli i dobro i loše, i malu seljačku penziju

– Juče smo po onolikoj žegi, veli Persa, brali pasulj. On jedan, ja drugi red, važno je da oseti da sam blizu. Kad je u njegovom dvorištu i kući, niko mu ne treba. Sam spremi drva, napoji i nahrani stoku, samelje jarmu za svinje. I po noći se snalazi. Naučio je gde je šta, Bog ga takvog dao.

Kasnije je Najdan pred svima demonstrirao mlevenje kukurzne jarme.

Na brdašcu iznad sokaka leto prvodi 84-godišnji Viobran…

Viobran Stanojević, sedamdesetih godina prvi policijac Srbije u vreme Tita i Rankovića.

Najdan i Persa poštuju ga kao najrođeniejg.

TamoiOvde-Persa-5-Persa je stub i jedne i druge kuće. Podmeće leđa gde muškarci ne mogu i neće. Samoća je očvrsla. Najdan joj dođe kao drug i prvi sused kome se mora pomoći, mada se on ne da. Svaki dan je u njivi ili staji, uveče i izjutra sastavlja pesme i kad dođu praznici i nedlejom okupi narod i govori stihove.Verujem da ima na stotine zdravica i narodnih pesmarica, dosetki i umotvorina.

Nekad je imao i gusle. On je Filip Višnjić Stare planine i Timoka. Stalni je učesnik “Susreta sela”, bez njega nisu mogle ni emisije “Znanje imanje”, razne seoske manifestacije – objašnjava Viobran zadovoljan što je Najdan prodao ceo tovar svoje rakije od 400 litara.

-Niko ne može da proda ni akov, a on rasproda i vino i rakiju – dodaje bivši šef srpske policije i Najdanov školski drug ne spominjući svoj vinograd iz kojeg ne izlazi od jutra do sunčeva smiraja.

Najdan žali za starim Štrpcem kada je bilo 180 kuća i oko hiljadu duša. Pamti i 120 volovskih zaprega koje su bile glavni oslonac u gradnji ogromog zdanja Doma kulture. Danas se spalo na 130, 140 starina i samo – jednog đaka koji putuje do susednog Trgovišta.

-Momak će u osmi razred i kad ga završi za godinu, Štrbac, prvi put u svojoj istoriji, neće imati dece u školi. Naša škola je zatvorena pre dve godine – veli Persa.

Deda Najdan, pred rastanak sa gostima, slatko je iskapio čašu vina, izdiktirao svoj, Persin i Danilov telefon, zamolio da mu se javi ako bude na TV i odgovorio na pitanje šta mu je najlepše u životu bilo i ostalo: – Žene nikad ne mogu da zaboravim.

I sad smislim neku ljubavnu pesmu i poem je da svi čuju. Takav sam, pa šta mogu.

Još da mi Bog nije uzeo oči…

Autor: B.Filipović /mc.kcbor.net

ALEKSANDRIJA, PRESTONICA SEĆANJA…

TAMOiOVDE________________________________________________________________________

PRESTONICA SEĆANJA

Jedan mladić je imao 25 godina kada je na krilima ratničke i osvajačke slave osvojio Egipat 332. godine pre nove ere.

103270_aleksandrija-by-ramblurr_af

Foto by Ramblurr/Flickr.com

Odlučio je da prestonica novoosvojene zemlje bude na morskoj obali, a kao idealno mesto poslužiće jedna luka na obali Sredozemnog mora sa savršenom klimom i prilazom Nilu u čijem zaleđu je ležalo slatkovodno jezero Mariut. Zapovedio je svom arhitekti Dinokratu da baš tu sagradi zajedničku prestonicu Afrike, Evrope i Azije – tri kontinenta tadašnje civilizacije. Tako je rođena Aleksandrija.

103269_aleksandrija-by-mrsnooks_af

Foto by MrSnooks/Flickr.com

  Aleksandar Veliki nikad neće videti svoj grad. Nova osvajanju su ga odnela dalje i kada je, desetak godina kasnije, umro – njegovo telo će biti prebačeno iz Vavilona i sahranjeno u centru Aleksandrije. Nad grobom je podignut hram Soma, a ljudi i dan danas uzalud tragaju za staklenim kovčegom u kome leži balsamovano i zlatom optočeno telo velikog osvajača. Nadživeo ga je grad koji je osnovao.

 

Aleksandrija je danas metropola sa pet miliona stanovnika koja se prostire na obali Sredozemnog mora u dužini od gotovo sedamdeset kilometara. Iz aviona noću izgleda kao zlatna brazletna na vratu kakve egipatske princeze, danju to je kosmopolitski mravinjak sa svojim kapijama Sunca i Meseca, širokim bulevarima (kornišima), spomenicima što svedoče o vekovima stare slave i čuvaju magiju velikih ljudi, velikih ratova i velikih ljubavi.

103268_aleksandrija-by-miriam.mollerus_af

Foto by Miriam.Mollerus/Flickr.com

 Tu je čuvena Kleopatra slomila srce rimskim vojskovođama Gaj Juliju Cezaru i Marku Antoniju i tako spašavala svoje carstvo, a kada joj to nije uspelo i sa proračunatim Oktavijanom koji je nameravao da je odvede u Rim i pogubi kao robinju, ona se obavila egipatskim kobrama čiji su je ujedi odveli u večnost i legendu.

Iako na svakom koraku srećete “toponime” savremene civilizacije u vidu restorana brze hrane, fri šopova, prodavnica, univerziteta, samo jedan pogled na njene spomenike vraća vas u vrtlog vekova i podseća da su ljudi prolazni, a ovaj grad večan.
 

103267_aleksandrija-by-iyng883_af

Foto by Iyng883/Flickr.com

103266_aleksandrija-by-fighting-irish-1977_af

Foto by Fightung Irish 1977/Flickr.com

103264_aleksandrija-by-a.m.-kuchling_af

Foto by A.M.Kuchling/Flickr.com

103265_aleksandrija-by-eviljonius_af

Foto by Eviljohnius/Flickr.com

99827_crveno-more-----derek-keats_af

Foto by Derek Keats/Flickr.com

Pompejev stub je jedan od retkih sačuvanih spomenika antičke Aleksandrije napravljen od crvenog granita iz Asuana, visok 22 metra i posvećen Dioklecijanu. Na mestu jedne uklonjene turske tvrđave iskopani su ostaci Rimskog pozorišta sa mermernim sedištima za 700-800 gledalaca u kome se za vremena vladavine Ptolomeja nalazio Panov vrt, a kasnije vile i kupatila. Sa platoa obnovljene čuvene Aleksandrijske biblioteke posmatra vas bista Aleksandra Velikog mermernog pogleda uprtog ka jugu. Ona je , zapravo, bila deo Aleksandrijskog muzeja, filozofske ustanove koju je dao da se sagradi jedan od Ptolomeja, naslednika istoimenog Aleksandrovog generala. U međuvremenu, biblioteka je rušena i paljena mnogo puta, poslednji put je obnavljena krajem prošlog veka.

Ovde su tri veka pre nove ere vršeni proračuni za gradnju čuvenog svetionika Faros na isturenom rtu istoimenog ostrva koje će kasnije sa kopnom povezati nasip Hepstadion ( “dug sedam stadiona”). Svetionik Faros bio je zaštitni znak Aleksandrije i jedno od sedam svetskih čuda antike. Bio je sagrađen od krečnjaka, imao je četiri dela, bio je visok oko 135 metara, a njegova kupa se završavala sedam metara visokom statuom Posejdona – boga mora. On je Arapima, koji su ga zvali El Manara, poslužio kao prototip za minarete, tornjeve pored džamija sa kojih se vernici pozivaju na molitvu. Propadao je postepeno, uništavan ljudskom rukom i zemljotresima, tu je građena džamija, a danas na njegovom mestu stoji tvrđava Kaitbej koju je podigao istoimeni sultan krajem petnaestog veka.

Poseban doživljaj pružaju Montaza vrtovi, kompleks od 50 hektara, koji su danas mondensko letovalište a nekada su bile rezidencije poslednjih egipatskih kraljeva iz dinastije Muhamed Alija. Ovde su u prelepim palatama, okruženi bogatstvom i hiljadama konkubina, živeli Abuz Hilmi, Fuad i poslednji egipatski kralj Faruk koji je abdicirao 1952. godine i sa poslugom i blagom isplovio put Venecije. Danas ove vrtove pohode romantici kako bi prošli njegovim Mostom ljubavi i večno ostali zaljubljeni.

Aleksandriju su osvajali Persijanci, Arabljani, padala je u ruke Evropljana a tragovi ovih potonjih su vidljivi u fasadama građevina izgrađenih u neoklasicističkom stilu i secesiji. Kad je sredinom prošlog veka Naser proglasio nacionalizaciju, stotine hiljada Evropljana napustilo je ovaj grad, ali je pečat starog kontinenta ostao i Aleksandrija ima sve odlike jednog mediteranskog grada.

Aleksandriju valja doživeti i, zašto da ne, ostati u njoj poput velikog grčkog pesnika Konstantina Kavafija (1863-1933). On je u doba najveće slave živeo u stanu iznad jednog bordela, a iza ćoška grčke crkve u današnjoj ulici Šaria Šarm el Šeik i pevao elegije gradu koji ga je zauvek kupio.

“Ti govoriš: Otići ću nekoj drugoj zemlji,
nekom drugom moru
i grad ću pronaći bolji nego što je ovaj…
Al ne, drugu zemlju, drugo more
ti pronaći nećeš.
Ovaj grad će zauvek te pratit…”

www.superodmor.rs