LEGENDE O VILAMA…

 tamoiovde-logo

Legende o vilama iz našeg kraja – Miloš Lukić

Vilin lug – Crna trava

U jugoistočnoj Srbiji, u maloj kotlini gde se reka Čemernica uliva u Vlasinu, nalazi se naselje sa oko 400 stanovnika. Danas se to naselje zove Crna Trava.

Legenda kaže da se nekada mesto na kome se sada nalazi Crna Trava zvalo Vilin Lug i tada tu nije bilo naselja. Iz okolnih mahala ljudi nisu smeli da zalaze u carstvo vila. Samo su čobani prolazili tuda čuvajući stoku, ali i tada su se trudili da što pre prođu kroz kotlinu.

Uoči Kosovskog boja, kada se vojksa skupljala iz cele Srbije, jedna divizija je putovala duž Vlasine naišla je na kotlinu sa mekom zelenom travom i bistrom brzom rekom. Neznajući za ime i prirodu mesta vojvoda koji je komandovao vojskom naredio je da se tu ulogore i prenoće.

Vojska se probudila preporođena, odmorna i puna neke energije koju niko nije razumeo. I konji su poigravali i kopali kopitama meku zemlju nestrpljivi da krenu dalje.

Pri izlasku iz kotline divizija se srela sa malom vojskom. Kada ih je vojvoda prekorio da idu pogrešnim putem na boj, oni su mu sa čuđenjem ispričali da se boj već odavno završio i da su oni ustvari preživeli ranjenici i da se vraćaju svojim kućama sa bojnog polja.

Čuvši to, vojvoda se okrenuo prema kotlini i prokleo je bujnu i meku travu što ih je tako opojila i uspavala da su propustili boj, nazvavši je Crnom Travom.

Dubočke kraljice

Nekada je u Istočnoj Srbiji, u okolini sela Duboka bio običaj da se na dan praznika Duhovi okupljaju devojke da igraju i pevaju po kućama u selu za dobrobit porodice i celog sela. Grupu čine tri ili četiri devojaka i isto toliko momaka i nazivaju se kraljice i kraljevi.

Postojalo je samo jedno pravilo. Dve grupe nisu smele da se sretnu taj dan inače će se desiti nešto strašno.

Upravo se to i dogodilo. Kad su dve grupe krenule da se vraćaju svojim kućama, srele su se ispred Dubočke pećine. Kako nijedna grupa nije htela da se pomeri da propusti drugu, izbio je veliki sukob i jedna od kraljica je pala smrtno ranjena. Poslednjim dahom na samrti je proklela sve da će od sada na taj dan neka devojka da umre u kraju.

Da bi umilostili pokojnu Kraljicu iznedrio se običaj u kome mlada devojka zvana Rusalja igrala i padala u trans. Dok je u transu ona komunicira sa svetom mrtvih i moli Duhove za blagostanje svih.

Dok je Rusalja na zemlji u transu oko nje igraju momci i devojke držeći zapaljene sveće, duge noževe, svežanj pelina i bele rade, kao i venac od belog luka da bi je odbranili i sačuvali od nečastivih sila. Takođe je veoma važno da Rusalju uz igru prati muzika gajdaša, jer je muzika vodi kroz trans i vraća nazad do sveta živih.

Od tada se svake godine okupljaju ljudi ispred Dubočke pećine, biraju Rusalju koja će da umiri i umilostivi mrtvu Kraljicu i ostale Duhove i koja će doneti blagostanje celom kraju.

Koreograf Borivoje Talevski je za Nacionalni ansambl KOLO je uradio i stilizovanu koreografiju na tu temu, koju možete pogledati ovde.

Izvor: ljubiteljifantastike


 

TIBET, POSLEDNJA KARIKA…

TAMOiOVDE____________________________________________________________________________

Tibet, zvuči kao nešto šire od geografskog pojma

Ali, kao šta?

Image94Ubedljivo je tumačenje jednog Nemca koji je posle dvadeset godina provedenih u “tibetanskim šumama i manastirima”, već kao budistički sveštenik i sa odgovarajućim imenom Lama Anagarika Govinda, pisao : “Važnost tibetanske tradicije za naše vreme i duhovni razvoj čovečanstva jeste u tome da je Tibet poslednja živa karika koja nas spaja sa civilizacijama iz daleke prošlosti. “Egipat, Mesopotamija, Grčka, Inke i Maje” izgubljeni su za naše znanje, osim nekih oskudnih fragmenata.

“Opet, preživele stare civilizacije Indije i Kine” prožete su mnogim slojevima različitih kulturnih uticaja, tako da je teško, ako ne i nemoguće odvojiti različite elemente i prepoznati njihovu izvornu prirodu. “Srećom, nešto je ostalo. “Tibet duguje prirodnoj izolaciji i nedokučivosti (koja je u poslednjim vekovima pojačana političkim uslovima) što je uspeo ne samo u održavanju već i očuvanju živih tradicija iz dalekih prošlosti, znanja o tajnim snagama ljudske duše i najvišim dostignućima ezoteričnih učenja indijskih svetaca i mudraca.”

Image95Autor knjige “Tibetanska medicina” Sreten Petrović kao dugogodišnji dopisnik Tanjuga iz Južne Azije i urednik za nauku, imao je “zdravstvenih teškoća nepoznatih lekarima savremene medicine” i zbog toga je pristao da ode kod tibetanske lekarke na periferiji Nju Delhija. Taj susret mu je doneo izlečenje i fascinaciju Tibetom. Ovaj feljton preneće neka od objašnjenja misterije za kojima je autor tragao godinama i koja je sakupljao.

Odveli su me u naselje Sarvi Prija Marg, na periferiji Nju Delhija, tibetanskoj lekarki Dolkar Kangkar koja je trebalo da me oslobodi neobičnih zdravstvenih tegoba nepoznatih lekarima savremene medicine.

dr-dolkar-khangkar

Dr Dolkar Kangkar – Tibetanska doktorka koja je izlečila Sretena Petrovića

Vi se plašite kupatila, progovorila je.

Žene koje su me dovele, glasno su se nasmejale, na Tibetankinom licu pojavio se blagi, a na mom kiseli osmeh, ali tvrdnja koju je ona glasno izgovorila u deliću sekunde odagnala je sve moje sumnje da su me doveli vračari. Tvrdnja je bila tačna, a nastala je ovako. Posle jednogodišnjeg boravka u Indiji zaboleli su me zglobovi na rukama, zatim je počelo kočenje mišića.

Kad god bih na dotrajalom teleksu pripremao izveštaje za redakciju, suze su mi tekle niz lice. Lekari čiju sam pomoć zatražio nisu mogli da mi pomognu i morao sam da se vratim u Beograd. Posle tri sedmice, koliko su me ispitivali u najboljoj beogradskoj bolnici, oprezno, da me ne uvrede, lekari su me pitali: jesam li ja doista od nečeg bolestan?

U međuvremenu, bolovi u zglobovima i mišićima su se smanjivali, a kad su potpuno prestali, odlučio sam da pokušam ponovo i krenuo sam nazad. Na domaku Delhija, dok su piloti pripremali avion za sletanje, iznenada me je zabolela leva ruka. U prvi mah sam pomislio da je bol odraz podsvesnog protivljenja povratku u Indiju, ali kad sam u kabini ugledao pramenove magle bilo mi je jasno da je avion ušao u niske monsunske oblake i da mene ruka boli od vlage.

U Delhiju istorija se ponovila. Bolovi su se pojačavali iz dana u dan, mišići su bivali sve ukočeniji i evo sada sedim pred tibetanskom lekarkom, kažu vrlo poznatom i cenjenom, koja mi, umesto dijagnoze, saopštava da se plašim kupatila. Tačno je, priznao sam. Ali zašto? Kad se okupate, imate utisak da vam vetar duva kroz zglobove.

Image96Ni ta rečenica nije sadržavala nijedan element koji bi se mogao nazvati dijagnozom u onom smislu u kojem sam ja navikao da ih čujem, ali je, takođe, bila neverovatno precizan opis stanja u koje sam dolazio kad god bih se okupao. I to je tačno, opet sam priznao. Ali zašto? Kakvu vodu pijete? Pitala je. Zbog opasnosti od ameba pio sam prokuvanu vodu, proceđenu kroz naročiti kamen. Ispostavilo se da je takva voda bez mineralnih soli neophodnih kostima. Regeneracija zglobova nije potpuna… Na površini zgloba levog ramena imate rupu. Hrskavica upada u tu rupu, zateže tetive, tetive zatežu mišiće. (Rendgenski snimak napravljen kasnije u bolnici savremene medicine pokazao je da je tibetanska lekarka bila upravu.

Image97Četiri puta dnevno tokom sledeća tri meseca tucao sam tibetanske lekove kuglice, pretvarao ih u prah, pio ih sa “što toplijom vodom” i “na što prazniji stomak”, najmanje pola sata pre doručka, ručka i večere i kasno uveče. To je zakon za uzimanje tibetanskih lekova). Lekarka mi je zatim pročitala i “puls” moje supruge. Rekla je:

Vama nedostaje deo želuca. Šteta je što su vam to isekli. Mogli smo da vas izlečimo! (I to je bilo tačno. Tri godine pre pregleda kod Tibetanke, ona je bila podvrgnuta hirurškom zahvatu poznatom u medicini kao “bilrot II”. Lekari su joj isekli veći deo želuca, jer su samo na taj način mogli da prekinu krvarenje iz perforiranog čira. Život joj je visio o koncu. Spasli su je u poslednjem trenutku.

Image98Gruba i brza analiza istorije nauke neumoljivo je otkrivala da postavljanje dijagnoze čitanjem pulsa prevazilazi nivo razvoja savremene medicine. Otkuda onda to znanje tibetanskoj lekarki?

Naviknut da razmišljam u okvirima sopstvenog vremena i prostora, sedeo sam zbunjen pred pripadnicom druge civilizacije i tražio očiglednu grešku u svom poimanju sveta. Gruba i brza analiza istorije nauke neumoljivo je otkrivala da postavljanje dijagnoze čitanjem pulsa prevazilazi nivo razvoja savremene medicine.

Otkuda onda to znanje tibetanskoj lekarki? Počeo sam da joj postavljam pitanja, ali me je ona prekinula i predložila da razgovaram sa njenom majkom dr Lobsang Dolmom, najpopularnijom lekarkom tibetanske medicine. Potražio sam odgovore u intervjuima sa dr Dolmom, ali se broj pitanja samo povećava. Razgovarali smo više puta, kad bi ona sa severa Indije, iz Daramsale gde živi većina tibetanskih izbeglica, došla u Nju Delhi.

tangkaNjeni odgovori bili su toliko van sveta u kojem sam živeo da se više od jedne decenije nisam usudio da objavim te intervjue, jer nije mogla, niti je umela da mi pomogne da nađem važnu kariku-odgovor na neizbežno pitanje:

“Otkud pripadnicima jednog od najzaostalijih naroda na svetu nauka koja se graniči sa naučnom fantastikom i prevazilazi najviša znanja savremene civilizacije, otkud im za zapadnu medicinu potpuno nepoznato znanje o uspostavljanju dijagnoze čitanjem 20 osnovnih vrsta pulseva, otkud im formula kojom veoma otrovni tečni element živu, poput alhemičara, pretvaraju u lekoviti sastojak.

izvor: www.znanje.org