ČOVEK KOJI JE TRPEO PONIŽENJA ZBOG SVOG KIŠOBRANA…

tamoiovde-logo

Oko 1750. godine, Englez po imenu Džonas Hanvej vratio se sa svog putovanja po Francuskoj odakle je doneo kišobran, čudnu spravu koju je počeo da nosi sa sobom po kišnim danima.

Ugledavši Hanveja sa kišobranom u rukama, ljudi su ostali u šoku. Neki su mu zviždali i rugali se dok je prolazio, dok su drugi jednostavno zurili u neverici, pitajući se ko je taj čovek koji ni malo ne mari što je počinio toliki društveni greh.

Džonas Hanvej bio je prvi čovek koji je sa kišobranom u rukama bez stida paradirao ulicama Engleske 18. veka. Mnogi Englezi su upotrebu kišobrana videli kao simbol slabosti karaktera, a naročito je bilo apsurdno videti jednog muškarca sa takvim gnusnim, ženskim predmetom u rukama.

Inspirisan suncobranom, izumom koji je vekovima čuvao plemstvo dalekog istoka od sunca, kišobran je počeo da se koristi u Francuskoj početkom 18. veka zahvaljujući trgovcu Žanu Mariusu. On je osmislio laganu verziju suncobrana koji je mogao da se sklapa, dodavši pritom hidroizolacioni materijal čija je namena bila da korisnika zaštiti od kiše i snega.

Godine 1712, jedan od Mariusovih kišobrana pazarila je francuska princeza Palatin i ovaj predmet ubrzo postaje najpopularniji modni dodatak među plemkinjama širom Francuske. Marius je od kralja dobio petogodišnje ekskluzivno pravo proizvodnje i prodaje kišobrana, a 1759. francuski naučnik Navaro predstavio je mehanizam koji je otvarao kišobrane pritiskom na jedno dugme.

Tokom godina, Hanvej je zbog svog kišobrana trpeo različite oblike nasilja od prolaznika koje je sretao na ulici, a najgore pretnje dolazile su od kočijaša.

U Engleskoj tog doba, primarni oblik transporta bila je konjska kočija koja je imala dva točka i kabinu i u kišnim danima posao kočijaša bi cvetao. Međutim, jedan čovek i njegov kišobran pretili su da ugroze posao. Plašeći se da će ostati bez prihoda, kočijaši su Hanveja ponižavali gađajući ga smećem, a zabeleženo je i da je jednom prilikom jedan kočijaš pokušao da ga pregazi svojim vozilom. Hanvej je ostao nepovređen, ali mu je vratio tako što ga je istukao kišobranom.

Kočijaši zaista jesu imali razloga za strah jer je vremenom sve više i više ljudi počelo da nosi kišobrane. Interesovanje za ovim, nekad osporavanim predmetom, toliko je poraslo da je tri meseca nakon smrti Džonasa Hanveja 1786, u novinama objavljena prva reklama jednog proizvođača koji je nudio kišobrane sposobne da se otvore i zatvore sa velikom lakoćom zahvaljujući inovativnoj ručki sa oprugom. Ne nose svi junaci ogrtače, neki nose i kišobrane.

Izvornik:  kafenisanje.rs

______________________________________________________________

„DАМА“ DOSPELA I NA NOVČANICE…

tamoiovde-logo

Širom Britanije, izložbama, koncertima, priredbama, obeležena dva veka od smrti Džejn Ostin (1775-1817). Kada je umrla, novine nisu zabeležile ni vest, nije se znalo da je autor poznatih romana.

Engleska banka pustiće novčanicu od 10 funti sa likom čuvene spisateljice

Londonski „Tajms“ minule nedelje ispravio je dvestogodišnju nepravdu prema Džejn Ostin (1775 – 1817). Na dan kada je umrla, 18. jula, objavljen je in memoriam ovoj književnici, čija slava i popularnost, čak i na početku trećeg milenijuma predstavljaju svojevrstan globalni fenomen. Vest o njenoj preranoj smrti, u leto 1817, međutim, nije zabeležio ni „Tajms“, niti bilo koje druge novine. Nije se znalo da je baš ona anonimni autor tada već poznatih romana „Razum i osećajnost“, „Gordost i predrasude“, „Ema“, „Mensfild park“, od kojih je neke potpisala samo sa „Dama“. Ni na njenoj nadgrobnoj ploči u katedrali u Vinčesteru, gde počiva na mestu namenjenom ćerki vikara iz Hempšira, nema oznake da je bila pisac.

A upravo ispred Vinčesterske katedrale, prošlog utorka, guverner Engleske banke Mark Karni, predstavio je novih 10 funti na kojima je utisnut lik Ostinove, čime je postala četvrta žena u istoriji koja je dobila počast da se nađe na britanskim novčanicama. Portret koji je izabran za monetu, inače najpoznatiji u široj javnosti, nije nastao prema živom modelu (jedini takav sačuvan uradila je amaterski njena sestra). Posthumno je skiciran na zahtev izdavača, kako bi sve brojnijoj čitalačkoj publici, pružio predstavu o izgledu autora kome je prvi rukopis („Gordost i predsrasude“) – odbijen.

Povodom dva veka od smrti, ovih dana, izloženo je u Hempširu, grofoviji u kojoj se rodila i provela najveći deo života i umrla, na stotine umetničkih dela – skulptura, slika, instalacija – inspirisanih njenim likom i stvaralaštvom. Ova izložba postavljena na tri lokacije (Vinčesterska katedrala, Biblioteka u Čoton hausu i Muzej Crvene kuće u Krajsčerču), samo je od desetina upriličenih povodom godišnjice.

Na postavci „Misteriozna gospođica Ostin“ izložen je njen svileni kaput i tašnica, ali i rukopis alternativnog završetka posthumno objavljenog romana „Pod tuđim uticajem“, dok izložba „Džejn odlazi na bal“, u potpunosti rekonstruiše igranke na koje je odlazila i kao važne društvene događaje opisala u svojim knjigama – od cipela i haljina, do jelovnika, atmosfere, tema razgovora…

Muzika iz te epohe, na originalnim instrumentima, svirala se na koncertu u Vinčesterskoj katedrali, dok su na memorijalnoj službi pevane njene omiljene himne, ali i čitane molitve koje je pisala.

Tokom čitave godine, u Hemširu, ali i Batu (banji u kojoj je Džejn jedno vreme živela, a njene junakinje letovale), Torkiju i drugim krajevima Engleske, organizuju se razgovori, literarne radionice i konkursi, performansi, piknici, šetnje, časovi kuvanja, koji oživljavaju vreme u kome je živela, ali i čuvaju uspomenu na ženu čija se dela danas čitaju, možda više nego ikad, na svim krajevima planete – od Kine i Australije, do Latinske Amerike. Tajna dugovečnosti romana sa desetinama filmskih i televizijskih adaptacija, verovatno leži i u tome što su posvećeni pitanjima srca i razuma, nepromenjenim do današnjih dana.

Rođena u Stiventonu, u porodici sa šestoro braće i starijom sestorm Kasandrom, koja je pripadala nižem srednjem sloju (otac Džordž bio je parohijski sveštenik), Džejn je bila kritičar društvenih nepravdi (pravo nasleđivanja prvog sina), oštroumni posmatrač klasnih razlika (bespoštedno duhovita u predstavljanju blaziranih aristokrata, halapljivih novobogataša, ambicioznog sveštenstva) i odličan poznavalac ljudske prirode. Za devojku svoga doba, stekla je solidno obrazovanje u školama u Oksfordu, Sautemptonu i Redingu, a prvu priču objavila je sa 14 godina.

Posle očeve smrti 1805. godine, sa majkom i sestrom, napustila je Hempšir i preselila se kod brata Fransisa u Sautempton. Posle četiri godine, njen drugi brat, Edvard, ponudio im je da se vrate u stari kraj, gde im je na imanju u Čotonu obezbedio kuću, gde je sada smešten muzej spisateljice. Njeno zdravlje, međutim, naglo je narušeno 1816. godine. Mada do danas nije tačno utvrđeno, pretpostavlja se da je patila od Adisonove bolesti. Tražeći sebi lek uputila se u Vinčester. Smrt je bila brža od slave i literarnog priznanja. Imala je 41 godinu kada je umrla.

LEK ZA DUŠU

Stvaralaštvo Džejn Ostin, iz jednog neliterarnog aspekta, na Univerzitetu u Oksfordu, proučavala je i dr Pola Birn. Ona tvrdi da su romani „Razum i osećajnost“, „Gordost i predrasude“ i drugi čitani vojnicima koji su teško podneli strahote Prvog svetskog rata. „Prepisivani“ su im kao „lek za dušu“, jer su im davali osećaj sigurnosti i mira u surovom okruženju.

NEPRIKLADNA LjUBAV

Bez obzira na to što su svi njeni zapleti vezani za ljuvav, ima onih koji veruju da je Džejn Ostin nikada nije imala u sopstvenom iskustvu. Ipak, zabeleženo je da je dok je bila u 20- tim godinama, u rodnom Stiventonu upoznala tek diplomiranog pravnika irskog porekla Toma Lefroja, koji je verovatno bio ljubav njenog života. Iz pisama sestri Kasandri, vidi se da se između njih dvoje razvila jaka emotivna veza, ali je sredina smatrala neprikladnom, jer su oboje bili bez novca. Lefroj koji je napravio zapaženu pravničku karijeru i decenijama nadživeo Džejn, priznao je, mnogo kasnije, da mu je bila mladalački zanos.

RAZUM KAO MOTIV ROMANA

Dobri prihodi i status u društvu, koji je žena sticala udajom u njeno vreme, motivi su svih šest romana Džejn Ostin. Jedinu bračnu ponudu koju je sama dobila, od šest godina mlađeg ali pomalo nezgrapnog suseda Harisa Big-Vitera, ipak je odbila. Bilo je to u vreme kada joj je štampano prvo delo („Razum i osećajnost“), pa se pretpostavlja da se nadala kako će živeti samostalno od pisanja. To se nije ostvarilo i finansijski je ostala zavisna od svoje braće tokom čitavog života. Ekonomisti su preračunali da je, u današnjem novcu, od četiri romana objavljena za života, zaradila oko 25.000 dolara.

Večernje novosti

Izvor:odknjigedoduse.com

______________________________________________________________

MORAM DA IMAM SOPSTVENI VRT…

tamoiovde-logoVrtovi koji mame uzdahe

Ako ovih dana žudite da pobegnete u hlad nekog prelepe bašte pune cveća i zelenila, evo prilike da, barem u mašti, „prošetate“ stazama najlepših vrtova Evrope

30-basta_620x0
Moneov vrt
Kada se 1883. godine nastanio u malenom Živerniju, Klod Mone, slavni francuski impresionista, verovatno nije ni slutio da će svet opčiniti ne samo svojim slikama, nego i čuvenom, živopisnom cvetnom paletom u prekrasnoj bašti koju je ovde podigao.
Vrt je podeljen na dva dela. Jedan se nalazi ispred kuće i karakteriše ga dubina, simetrija i raznovrsnost boja. Od cveća su najzastupljeniji irisi, narcisi, božuri, suncokreti, ruže i livadsko cveće. Na prelazu vrta nalazi se drvo paulovinija i grmovi lavande u kombinaciji sa narandžastim azalejama. Drugi deo krasi asimetrija, jezerce sa ribama, japanski most sa visterijom, žalosne vrbe i bambusi.

Vrt Ninfa
Udaljen svega 70 km od Rima, Vrt Ninfa koji se prostire na površini od 105 hektara, sigurno je jedan od najromantičnijih na svetu.
Krasi ga 1.300 različitih biljaka, uključujući i retke vrste iz Brazila, Irana i Severne Afrike.
Osnovala ga je Engleskinja Ejda Vilbraham, dok je Kaetani, muzičar i štićenik mađarskog kompozitora Franca Lista, osmislio potočiće i vodopade, stvorivši tako božanstvene melodije bašte.

Kaetanijeva supruga, Margerit Čapin obogatila je baštu ružama, irisima, petunijama i bambusima. Banane, američki ljiljani i japanski javor takođe se mogu videti pored ruža koje su obgrlile 21 metar visok čempres.
Vrt je od aprila do novembra prepun cveća.

Ako ste u mogućnosti, obavezno ga posetite.
Izvor:.novosti.rs

______________________________________________________________________________________________

Longlit Lavirint je najduži na svetu!

Longleat Hedge Maze (Longlit lavirint) se nalazi u bašti oko dvorca Longleat u Engleskoj, koji se nalazi u blizini sela Horningšam odnosno blizu grada Varminster. 

Untitled-1_620x0Ovo je najduži lavirint ( od žive ograde) na svetu! Dizajniran je i napravljen još 1975 . godine.

Untitled-4Dužina lavirinta odnosno hodnika je dužine 2,72 kilometara, dok je visna zidova od žive ograde oko 2.5 metra. Takođe ovaj ogormni lavirint se prostire na površini od oko 1,5 hektara zemljišta, a sastoji se od 16.000 engleskih tisa.

Sa ovim brojkama ovo je najduži lavirint na svetu.

Kolika je veličina ovog lavirinta govori i to da je za orezivanje ove žive ograde potrebno skoro više od mesec dana! A orezivanje ograde obavlja se na svakih 6 meseci!

Untitled-3Lavirint u Longlitu ima nekoliko ćorsokaka, dok su na nekoliko mesta postavljeni mali mostovi kako bi posetioci mogli lakše da vide gde se nalaze, a tu je i središnji deo u kojem se nalazi mali toranj.

Nemojte da vas zavaraju ove slike i da vam se ovaj lavirint čini tako malim.

Untitled-2Uzbudljiva šetnja najdužim lavirintom sveta Longlitom može potrajati i do sat i po vremana lutanja.

Naravno u današnje vreme uz GPS uređaj ili Google maps uređaje mnogi su „varali“ u lavirintu, a i u slučaju da zalutate uvek su tu putokazi.

Ipak mislimo da je avanturu mnogo lepše „okusiti“ onako na običan i fer način zar ne?

Izvor:novosti.rs

______________________________________________________________________________________________

______________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

POTOK NEPOZNATE DUBINE…

TAMOiOVDE_______________________________________________

Bolton Strid: Potok čija dubina nikada nije izmerena (i iz kojeg niko nije izašao živ)

Bolton Strid, naizgled bezopasan potočić, je klasični primer prirodne zamke – vuka u jagnjećoj koži, jer se ispod same površine vode kriju brze struje i dubina koja još uviek nije izmerena.

Bilo da zagaze u potok u neznanju, ili namerno, iz Bolton Strida još nikada niko nije izašao živ. Bolton-Strid-1Stopa smrtnosti u ovom potoku iznosi 100%!

Bolton Strid je zapravo samo jedan deo toka bezopasne, oko šest metara duboke reke Wharfe koja teče kroz Yorkshire u Engleskoj, ali kada dođe u područje opatije Bolton, čini se kao da se reka okrene na stranu, a njena širina se pretvori u dubinu. U ovom području reka Wharfe (gde postaje poznata kao Bolton Strid i gde je mnogi zovu potok a ne reka) je široka do dva metra, zbog čega i izgleda kao klasični potok, njezina struja je daleko jača, a dubina još uvek nepoznata.

Bolton-Strid-2Iako oko potoka postoje znakovi koji upozoravaju na opasnosti, s vremena na vreme se dešavaju slučajevi poput onog kada je jedan par otišao da prošeta do njega i zauvek nestao.

Relativno je uobičajeno da ljudi pomisle da mogu preskočiti potok, ili ga preći hodajući preko kamenja, jer se na prvi pogled zaista čini da je poprilično plitak. Ali… nažalost, dovoljna je samo jedna greška da padnu u vodu i izgube život.
U većini slučajeva, tela onih koji su pali u potok nikada nisu pronađena, a pretpostavlja se da takvih ima na desetine…

Izvor: pixelizam.com


RASTUĆI SPOMENIK LJUBAVI…

TAMOiOVDE______________________________________________

Zasadio 6.000 hrastova u obliku srca kao uspomenu na preminulu suprugu

hrastovi-u-obliku-srca-02Vinston Hoves je pre 15 godina zasadio 6.000 stabala hrasta u obliku srca kao uspomenu na svoju preminulu suprugu Dženet.

Ovaj prelep spomenik ljubavi se nalazi na njegovoj livadi u Južnom Glosterširu u Engleskoj i godinama je bio skriven od očiju javnosti dok ga slučajno nije otkrio jedan pilot balona na vruć vazduh koji je krstario širom zemlje i uslikao ga.

hrastovi-u-obliku-srca-03Kada je Vinstonova supruga preminula, on je pažljivo isplanirao i zasadio hrastove, a donji deo srca je usmeren ka kući u kojoj je Dženet provela detinjstvo.

Puno visokih narcisa okružuju ovo srce i daju mu topao žuti okvir koji je vidljiv iz aviona.

Pilot aviona je rekao da često putuje balonom Velikom Britanijom, ali da je ovo najlepši prizor koji je video sa visine.



 

 ekokuce.com



P. S.

Verujem da ste nakon ovog saznanja razneženi i moguće, setni.

No, budite srećni da ste zdravi i živi, da volite i da ste voljeni. Moguće da i u vašu čast već raste, makar jedno drvo.

P.S. & Naslov: Bora*S

DAN KOJI JE PROMENIO SVET- „BEATLES“…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________

Pre 50 godina „Bitlsi“ prvi put stigli u Ameriku, a dočekalo ih 4.000 histeričnih tinejdžera

spek-bitlsi_620x0KAŽU da svet ne može da se promeni za dan.

Ali, tog 7. februara 1964. godine, svet se promenio!

Pre pola veka letom 101 „Pan amerikena“ liverpulski čupavci „Bitlsi“ sleteli su u 13.20 na njujorški aerodrom „DžFK“, gde ih je dočekalo 4.000 histeričnih tinejdžera, 200 novinara i više od 100 policajaca. Terminali su bili načičkani mladim ljudima koji su uzbuđeno plakali i vrištali, a Tom Volf, koji je pratio ovaj događaj za „Herald tribjun“, primetio je da su neke devojke pokušale da se bace preko potpornog zida.

– Imao sam osećaj kao da ogromna hobotnica svojim pipcima grabi avion i uvlači nas u Njujork – prokomentarisao je bubnjar Ringo Star u dokumentarcu „Antologija Bitlsa“. – Nismo mogli da verujemo šta se dešava. Sedeli smo u automobilima, pod jakom policijskom pratnjom i zapanjeno posmatrali kako se tinejdžerke tiskaju okolo i bacaju na kola.

Džon Lenon, Pol Makartni, Džordž Harison i Ringo Star su zvuk američkog rokenrola prilagodili svom stilu i uspeli da stvore jedinstvenu muziku. U Ameriku su stigli 77 dana posle ubistva predsednika Kenedija, dok je zemljom i dalje vladala opipljiva depresija, a zabrinutost zbog rata u Vijetnamu rasla. Svojim talentom, šarmom i energijom, „Bitlsi“ su to promenili. Odmah po sletanju, na aerodromu su održali i prvu američku konferenciju za štampu, koja je bila prilično haotična, budući da je buka u prostoriji bila tolika da su se jedva mogli čuti pitanja i odgovori. Evo kako je to, otprilike, izgledalo.

Novinar: Hoćete li nešto da nam otpevate?

Džon Lenon: Ne, prvo tražimo pare!

Novinar: Koliko novca mislite da iznesete iz SAD?

Džon Lenon: Oko pola krune.

Ringo Star: 10 dolara!

Novinar: Hoćete li se ošišati dok ste ovde?

Džordž Harison: Ja sam se juče šišao!

Ringo Star: Istina, trebalo je da ga vidite prekjuče.

Novinar: Šta mislite o Betovenu?

Ringo Star: Odličan je, naročito tekstovi njegovih pesama. 

spek-bitlsi-u-tekstDva dana kasnije, 9. februara, „Bitlsi“ su prvi put nastupili u Americi, u čuvenom šou programu Eda Salivena.

Mada je pozorište „Maksin Eliot“ na Brodveju, odakle je emitovan šou, imao samo 700 mesta, organizatorima je stiglo čak 50.000 zahteva za ulaznice.

„Bitlsi“ su uživo otpevali pet pesama, među kojima i „I njant to hold your hand“, „She loves you“, i standard „Til there njas you“. Šou je pratilo 73 miliona Amerikanaca, odnosno polovina domaćinstava koja su tada posedovala TV aparat. Tehničari koji su radili šou rekli su da je te večeri nastao takozvani „snimak publike“. Naime, tinejdžerke su toliko bile histerične i bučne, da je jedna kamera sve vreme bila uperena u njih i pratila reakcije. Vrištanje za pop zvezdama nije bilo novina u to vreme. Frenku Sinatri se to desilo decenijama ranije, baš kao i Elvisu Prisliju, deset godina pre dolaska „Bitlsa“ u SAD.

Ali nikada se u američkoj istoriji nije dogodilo da toliko mladih ljudi izbezumljeno vrišti u istom trenutku.

Prvi američki koncert „Bitlsi“ su održali 11. februara u vašingtonskom „Koloseumu“, a 12. i 13. februara nastupali su u njujorškom „Karnegi holu“. U rodnu Englesku vratili su se 22. februara, da bi u avgustu 1964. opet došli u Ameriku na turneju.

Jedini su na planeti koji su osvojili ceo svet, bez ijednog ispaljenog metka.

ZID NA AUKCIJI

PLASTIČNI komad scenske kulise, dimenzija 1,2 sa 0,6 metara, koji su „Bitlsi“ potpisali tokom njihovog istorijskog nastupa kod Eda Salivena, biće ponuđen na aukciji 26. aprila u Njujorku i očekuje se da dostigne cenu od 800.000 do čak milion dolara! Osim autograma, na komadu plastičnog zida nalaze se i karikature Džona, Pola, Džordža i Ringa. Dosad su najveću cenu dostigli ručno oslikan „rols-rojs fantom 5“ Džona Lenona, koji je prodat 1985. na aukciji za 2,23 miliona dolara i rukom ispisan tekst pesme „Sve što ti treba je ljubav“ prodat 2005. za 1,25 miliona dolara.

V. M. P. |novosti.rs

___________________________________________________________________________________________

___________________________________________________________________________________________

CNN priprema dokumentarnu seriju “Šezdesete”

tv cnn sezdesete 1_620x0Desetodelna dokumentarna serija, čiji je izvršni producent oskarovac Tom Henks, baviće se, po mišljenju mnogih, najznačajnijom dekadom 20. veka.

NA Nacionalnoj geografiji smo gledali “Osamdesete”, serijal o događajima i ljudima koji su obeležili tu deceniju, u pripremi su i “Devedesete”, a kakve su bile šezdesete, saznaćemo zahvaljujući Si-En-Enu.

Desetodelna dokumentarna serija, čiji je izvršni producent oskarovac Tom Henks, baviće se, po mišljenju mnogih, najznačajnijom dekadom 20. veka.

Šezdesete su bile neverovatan period koji su obeležile kulturne i globalne promene – podseća Džef Cuker, predsednik Si-En-Ena. – Bile su to godine antiratnih protesta, ljudskih prava, “Bitlsa”, inovativne tehnologije i politike. Veoma smo zadovoljni što ćemo, u saradnji s Tomom Henksom, predstaviti ovu specijalnu seriju našoj publici.

Emitovanje počinje u novembru, specijalom “Ubistvo Džona Kenedija” kojim će se obeležiti pola veka od smrti najvoljenijeg američkog predsednika. Prva epizoda baviće se zaključcima Vorenove komisije koja je istraživala atentat na Kenedija, ali i uticajem ovog događaja na Ameriku i njenu politiku.

Nakon toga sledi pauza do aprila kada se serija vraća na program s temama poput droge, rokenrola i “slobodne ljubavi”.

Osim korišćenja starih snimaka (iz javnih i privatnih arhiva), slikanju šezdesetih doprineće i intervjui s istoričarima poput Dejvida Mekulofa i javnim ličnostima, poput voditelja vesti Dena Radera i Roberta Meknila (on je pratio posetu predsednika Dalasu tokom koje je Kenedi i ubijen).

V.N. |06. oktobar 2013./ novosti.rs

___________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

LEPOTICA UMA…

TAMOiOVDE_____________________________________________________

TamoiOvde-Eliot-crnoibeloNikada nije prekasno da postanete osoba kakva ste mogli da budete„, zapisala je Džordž Eliot (Meri En Evans), engleska književnica, koja je rođena na današnji dan, 22. novembra 1819. godine.

Bora*S


 

Život je bajka – Džordž Eliot (Meri En Evans)

LEPOTICA UMA

Ako je ove redove ispisao muškarac, verujem da je to jedini muškarac otkako je sveta i veka koji je u potpunosti ovladao ženskim umom”, napisao je Čarls Dikens kad je pročitao knjigu Džordža Eliota.

 
 
 

TamoiOvde-03-01Da od početka ne bude nikakve zabune: Džordž Eliot, pisac romana „Vodenica na Flosi”, bila je – žena.–

Doduše, ime koje je kao već zrela osoba uzela, bilo je nedvosmisleno muško. Istini za volju, Džordž nije nosila muška odela kao što je to često činila francuska književnica Žorž Sand, ali je po svoj prilici ostala duboko uverena da žena pisac bolje prolazi kod izdavača i čitalaca pod velom muškog imena.

Dakle, Džordž Eliot rođena je kao Meri En Evans, 22. novembra 1819. godine u Vorikširu, u Engleskoj. Bila je najmlađe dete Roberta Evansa, šumara, a potom upravnika imanja Vuton Hol. Kristina Pirson, Merina majka, bila je Robertova druga žena. Meri En imala je stariju sestru Kristinu, brata Isaka i polubraću Frančeska i Roberta.

U sedamnaestoj godini Meri En ostala je bez majke i postala glavna domaćica u očevoj kući. Sve obaveze prihvatala je bez pogovora. Bila je veoma pobožna…

Prevodilac, novinar, pisac

Ocu Robertu ipak je bilo stalo da mu kćerke budu obrazovane. I Meri En i Kristina pohađale su škole za devojke. Ubrzo je svima bilo jasno da je gospođica Evans veoma obdarena i da joj pisanje ide od ruke. Posebno je zanimala filozofija. Sa zadovoljstvom je čitala dela nemačkih i francuskih filozofa. Počela je da radi kao prevodilac s nemačkog u listovima „Coventry Herald”, „Fraser’s Magazine” i „The Leader”. Kad je Robert Evans umro 1849. godine, tridesetogodišnjoj kćerki ostavio je izvestan imetak i ona je odlučila da taj novac potroši na putovanja.

Po povratku u Englesku postala je pomoćnik urednika filozofskog časopisa „Westminister Review”. Tako je bilo sve do 1854. godine kad je novinarka donela odluku da život posveti pisanju. Napustila je novine.

Od 1858. godine kad je napunila trideset devet godina, počela je da koristi ime Džordž Eliot. Pod ovim pseudonimom objavila je prvu knjigu „Scene iz svešteničkog života”. Njena tri rana romana „Adam Bid” (1859), „Vodenica na Flosi” (1860) i „Sajlas Marner” (1861) temelje se na sećanjima na detinjstvo i devojaštvo u Koventriju. Knjige su postigle veliki uspeh. I kraljica Viktorija divila se delu Džordža Eliota…

Zanimljiva je priča koja se tiče njenog pseudonima. Naime, kad je objavljena njena prva knjiga, primerci su poslati na razne adrese pa su knjigu dobili i Tenison i Raskin, kao i mnogi drugi ugledni književnici i kritičari. Jedino je Dikens primetio da s knjigom „nešto nije u redu”: „Ako je ove redove ispisao muškarac, verujem da je to jedini muškarac otkako je sveta i veka koji je u potpunosti ovladao ženskim umom”, napisao je mudri Čarls Dikens.

Izvesno vreme Meri En je odbijala da prizna da je ona napisala dela Džordža Eliota. Čak su njeni najbliži prijatelji bili veoma iznenađeni kad su naposletku otkrili ko je zapravo pisac poznatih književnih dela. „Ovo iskustvo me je prosvetlilo”, napisala je Meri En u svom dnevniku ovim povodom. „Spoznala sam koliko se zapravo međusobno ne poznajemo.”

Veličanstveno ružna

 
 

TamoiOvde-LEPOTICA UMA 03-02Spomenik književnici Džordž Eliot u Nanitonu

 Džordž Eliot nije bila lepa. Imala je prilično krupnu glavu za svoj vitki stas, plave oči i vrlo dugačak nos. Pisac Henri Džejms opisao je kao „veličanstveno ružnu ženu dubokog glasa”.  Desna ruka bila joj je upadljivo duža od leve.

 Uvek je nosila crnu haljinu i bila veoma nespretna, nevična ženskim poslovima. Muž je od milošte zvao Poli, a ona je sebe nazivala Klematis, po puzavici koja se u jeziku cveća naziva lepoticom uma. Tako je i potpisivala svoja mladalačka pisma.

 U društvu su je veoma cenili mada su se neki i zgražavali zbog njenog otvorenog zalaganja za slobodnu ljubav. Družila se s Francom Listom, Robertom Brauningom, Henrijem Džejmsom, Ivanom Turgenjevom i drugim poznatim umetnicima svog vremena.

 Roman „Vodenica na Flosi” iz 1860. godine verovatno je najpoznatije delo Džordž Eliot. U liku glavne junakinje Megi Taliver mnogi su kasnije prepoznali ličnost spisateljice. Dve godine kasnije napisala je istorijski roman „Romola”. Kasnija dela (posebno „Midlmarč – slika provincijskog života”) nisu više plod sećanja na mladalačke dane, već izražavaju pogled na svet i književnost.   Preselivši se u London, Džordž Eliot uskoro postaje član vodećih intelektualnih krugova.

 Što se ličnog života tiče, izabrala je teži put od uobičajenog: živela je u braku, ali kao nevenčana žena pisca i zoologa Džordža Henrija Luisa. Često je isticala da bez njegove podrške svakako ne bi objavila nijedan roman. Zato je kao pseudonim uzela muževljevo ime. Par nije mogao zvanično da se venča jer je Džordž Luis bio oženjen i imao četiri sina sa suprugom Agnes. Ali, kad ga je ona napustila i rodila dvoje dece njihovom prijatelju Torntonu Hantu, Džordž je smatrao brak razvrgnutim.

Džordž Eliot bila je jedna od prvih žena koje su javno govorile i pisale o kontracepciji. Sama nije želela da ima dece, a s tom odlukom složio se i njen nevenčani muž.

Meri En Evans umela je lepo da svira klavir. Trudila se da održi dobru fizičku kondiciju zbog čega je redovno igrala tenis i badminton. Iznad svega obožavala je frenologiju. Smatrala je sebe dovoljno veštom da po obliku lobanje zaključi kakva je neko (bio) osoba.

Kasni brak

Kad je Luis umro, književnica se udala za američkog bankara Džona Valtera Krosa. Džon je bio dvadeset godina mlađi i već izvesno vreme njen finansijski savetnik. Čini se da je mladi suprug bio još trapaviji od svoje žene: prve bračne noći, u romantičnoj Veneciji, on je s terase pao u kanal! Srećom, preživeo je. Ali, zli jezici ispleli su priče o tome kako je Džon pokušao da izvrši samoubistvo kad je shvatio da se oženio – babom! Bilo kako bilo, po povratku u London, gospodin i gospođa Kros nastanili su se u kući u Čelsiju. Nažalost, sreća ovog neobičnog bračnog para nije dugo trajala. Jedne hladne jesenje večeri Meri En i Džon otišli su na koncert. Ona se prehladila i dobila upalu grla. Ubrzo je upala prešla na bubrege od kojih je i ranije bolovala.

Umrla je 22. decembra 1880. godine s Biblijom u rukama .


Rekla je…
Džordž Eliot (1819–1880)

NIKAD NIJE KASNO DA POSTANEŠ ONA OSOBA KOJA SI MOŽDA MOGLA POSTATI.

ŽENSKO SRCE MORA DA BUDE ODREĐENE VELIČINE, NIKAKO VEĆE, INAČE ĆE GA PRIKLJEŠTITI I SPLJOŠTITI KAO STOPALA KINESKINjA.

ŽENSKA SREĆA NASTAJE KAO I KOLAČI: PO TAČNO ODREĐENOM RECEPTU.

PUSTOLOVINA NIJE NEGDE IZVAN ČOVEKA, VEĆ U NjEMU SAMOM.

SVA ZNAČENjA, KAO ŠTO NAM JE POZNATO, ZAVISE OD TUMAČENjA.

NEKA JE BLAGOSLOVEN UTICAJ ISKRENE DUŠE PUNE LJUBAVI NA DUŠU DRUGE OSOBE.

PREKOMERNA KNjIŽEVNA PROIZVODNjA UVREDA JE ZA DRUŠTVO.

VOLIM NE SAMO DA BUDEM VOLJENA, VEĆ I DA MI KAŽU DA ME VOLE.

VOLIM DA POKUŠAVAM DA OSTANEM U DRUGOM STANjU, ALI NISAM SIGURNA ŽELIM LI DA IMAM DECU.

NE PORIČEM DA SU ŽENE BUDALASTE. SVEMOĆNI BOG UČINIO IH JE SRODNIM MUŠKARCU.

NAJSREĆNIJA ŽENA, BAŠ KAO I NAJSREĆNIJE NACIJE – NEMA ISTORIJU.

ONO ŠTO ČOVEK NAJČEŠĆE ŽELI JESTE SLEDEĆE: DA MU BUDALA KAŽE KAKO JE MUDAR.

BEZ OBZIRA NA TO DA LI ĆE SREĆA DOĆI ILI NE, ČOVEK MORA DA SE PRIPREMI DA ŽIVI BEZ NjE.

M. Ognjanović

Izvor: politikin-zabavnik.rs


 

Vodenica na Flosi – O knjizi

vodenica_na_flosi-dzordz_eliot_sPorodica Taliver živi udobnim seoskim životom u Engleskoj dvadesetih godina devetnaestog veka.

Tom je mladić ambiciozan u svojim planovima da se školuje. Megi je devojka koja voli da sanjari. Nad njihovu srećnu i bezbrižnu mladost nadvija se oblak crnih slutnji kada gospodin Taliver zapadne u finansijske probleme zbog kojih može izgubiti vodenicu na Flosi. Ta situacija samo će zbližiti brata i sestru.

Ali okolnosti se samo pogoršavaju i oni su primorani da se suoče sa novom situacijom. Tom je trezven i spreman da se priključi porodičnom poslu. Megi je mnogo osetljivija. Pokušava da pobegne od stvarnosti i utehu nalazi u dugim, romantičnim šetnjama sa mladim gospodinom Filipom Vakemom. Njen voljeni brat ne odobrava vezu dvoje zaljubljenih. Krah u njihovoj doskora srećnoj porodici je na pomolu.

Vodenica na Flosi je najpoznatiji romana Džordž Eliot – najpopularnije autorke viktorijanske književnosti koja je svoja književna dela objavljivala pod muškim pseudonimom. To je činila ne samo jer je smatrala da će njen književni rad biti mnogo ozbiljnije shvatan ako bude prezentovan kao rad pisca, a ne spisateljice, već i da bi sačuvala svoju privatnost.

Izvor: laguna.rs



Priredio: Bora*S

 

LETETI, LEPO JE UMETI I SMETI…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________________________

BRZ KAO MUNJA: „Leteći čovek“ u egalu sa lovačkim avionom

Jetman

foto:soletron.com

Jetman-Spitfire-450Retko ko na svetu može reći da se nekada u životu bolje proveo od čuvenog “jetmana”.

Ovaj “leteći čovek” nedavno je putovao rame uz rame sa legendarnim avionom “Spitfire” .

Ivs Jetman Rosi vinuo se u nebo zajedno sa letelicom “Spitfire”, koja je bila glavni adut britanske vojske u Drugom svetskom ratu.

Leteći čovek je paralelno s avionom nadletao Švajcarsku u svom odelu napravljenom od ugljeničnih vlakana.

jetman_yves_rossy

foto:puterablog1malaysia.blogspot.com

Rosi, nekadašnji švajcarski  vojni pilot, postao je 2006. godine prva osoba koja je letela uz pomoć krila na motorni pogon i od tada je preleteo Engleski kanal, Alpe i Veliki kanjon.

-Leteti u formaciji sa ovom prelepom mašinom je neverovatno iskustvo –  rekao je on.

Inače, originalna ratna relikvija nalazi se u Imperijalnom ratnom muzeju aerodroma u Daksfordu (Velika Britanija).

MH343 jedan je od najpoznatijih aviona “Spitfire” koji je i dalje ispravan.

Napravljen je 1943. godine i sačuvao je sve originalne delove.

izvor:telegraf.rs / priredio: Bora*S

NAJLEPŠI MOSTOVI NA SVETU…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________

Mostovi su vekovima predstavljali simbol spajaja i udruživanja, ali su takođe i na neki način predstavljali obeležje i statusni simbol grada.

Kojim se mostovima danas divimo?

Wannabemagazine.com

Lepi jesu, ali i daleki.

Ipak, nedostaje Ovde, najlepši a svakom od nas dostupan most.

Bora*S

GDE VAM JE NAJLEPŠE…

TAMOiOVDE________________________________________________________________________________________________

Zanimljiv intervju sa Harijem Micidisom, koji nam je kazao sopstvena iskustva o mnogim mestima i zemljama u kojima je boravio, prenosim u celosti  sa stranice Grupovina.rsBlog.

Kakva su vaša iskustva?

NAJBOLJA MESTA ZA ODMOR

Poznajete li nekoga ko je bio u doslovno svakoj zemlji na svetu?

Pa je, pošto ih je obišao sve, krenuo da obilazi i zabačene i malo poznate regione i odcepljene regione.

Razgovarali smo sa čovekom koji je uspeo da se zavuče bezmalo u svaki kutak na planeti. Preneo nam je svoje utiske, najbolje i najgore, o mestima na kojima je bio. Važna napomena – razgovor smo vodili na  srpskom (odgovore prenosimo bez ikakvih naknadnih ispravki).

Iako Grk, Hari Micidis je naučio srpski i to, videćete, odlično, a Srbija mu je jedno od najomiljenijih odredišta na planeti.

  1. Bio si doslovno u svakoj zemlji na svetu, tako da verovatno nema pozvanijeg čoveka da se sa njim razgovara na temu turizma i putovanja. Znam da sebe ne doživljavaš kao klasičnog turistu i da mesta ne posmatraš i vrednuješ očima običnog turiste pa me zanima koji su faktori koje uzimaš u obzir kada sastavljaš liste najomiljenijih i najmanje omiljenih zemalja, odnosno mesta na svetu.

Habarovsk (Sibir) – Šta može da se radi sa peskom…

 Svakako nisam turista. Pre nekoliko godina sam išao u Tunis sa prijateljem iz Srbije. Aranžman je bio sasvim u redu, nemoj me pogrešno shvatiti, ali ja sam patio. Naravno da nije do Tunisa – samo da više ne mogu biti među brucošima! Verovatno zvuči užasno oholo… U svakom slučaju, meni je mesto lepo kada su ljudi izvorni, nepokvareni, i više cenim mesta gde je turizam nepoznat pa su ljudi iznenađeni kada me vide ili kada shvate da ne znam njihov jezik (to se uvek desava u Brazilu pošto očigledno mogao bih da prođem za Brazilca, dok ne otvaram usta). Svakako mesto mora da ima nešto lepo da se vidi i radi, ali ponekad može to da bude samo prizor običnih ljudi koji žive svoj život, ništa više. Ili nešto od prirodne lepote ili možda lepe arhitekture ili bar atmosfere, u razvijenijim zemljama volim pešačke zone ili lep centar grada. Rusija ima jako lepih centara čak u najzabitijim gradovima. Bitno je za mene da postoji neka vrsta infrastrukture, recimo neki kafić, neki manje-više svetski restoran, lično ne mogu da budem recimo u nekoj pustiniji bez ičega jako dugo, nisam toliko veliki pustolovac! Takođe ocenim politiku i način života, istoriju zemlje kao doprinos svetu, bezbednost, lepotu ljudi (svakako da je bitna!), hranu i odnos cena-kvaliteta. Na kraju oduzimam poene svim zemljama koje su priznale Kosovo.

 2. Moram da primetim da je pre par godina Srbija bila vrlo visoko na listi najomiljenijih zemalja, ako se dobro sećam među prvih deset. Vidim da je sada ispala s top 10 liste. Kako je došlo do ove promene? A pre toga, kako je uopšte Srbija zauzela tako visoko mesto na tvojoj listi s obzirom na to da i nije baš poznata kao neko udarno turističko odredište?

Beograd – Vojni muzej

Sada je Srbija na 31-om mestu između 243 zemlje i teritorije, što nije uopšte loše. I dalje sam fasciniran i oduševljen Srbijom, koju smatram drugom otadžbinom (moja prva otadžbina Grčka je na 48-om mestu). Verujem da su Srbi u suštini jako fini i dobrodušni, istorijko nasleđe je zaista bogato, ima lepe kontraste sa severa do juga pa je smatram raznovrsnom, i da ne govorimo o pljeskavici i krempiti. Kao Grk sam uvek imao najbolju dobrodošlicu u Srbiji, naročito kada sam počeo da učim vaš jezik. Jeste da je Srbija malo pala na reng listi. Imao sam nekoliko ružnih iskustava sa ljudima, i takođe vidim da ništa se ne menja, nema napretka, sve je isto, fali ta dinamika koja je potrebna da zemlja bude u toku globalnih dešavanja. Da tražim novine danas ili u 2002. čitao bih iste stvari. u nekoj meri to je i lepo, zemlja ostaje staromodna i zato ima ‘šarm’ ali pošto Srbiju iskreno volim, želeo bih da vidim konkretne promene i srećnije ljude. Zato je Srbija dobila tek dvojku (od deset) kada je politika i način zaposljenja u pitanju. Ali imaće uvek čistu desetku što se tiče hrane!

  3.  Da se zadržimo još malo na Srbiji. Rado bismo čuli od tako iskusnog putnika, šta misli koje su srpske komparativne prednosti a koje mane kad je o turizmu reč? Da si savetnik srpskog ministarstva za turizam, šta bi ih tačno savetovao?

St Mary’s – Neočekivano mirno, ostrvo St Mary’s u lancu Scilly Islands, kod Kornvalije, Engleska.

 Smatram da do sada ne postoji poseban brending Srbije, sto je i prirodno – prioriteti su bili drugačiji. Međutim, to se svakako mora menjati što brže. Srbija ima ogroman potencijal za sve vrste turizma, od seoskog do gradskog do zimskog i avanturističkog. Video sam jako lepe brošure, i sajt turističke organizacije je jako dobro urađen, ali je pitanje ko će da ga traži tj. čovek koji će ga naći već zna i zanima se za Srbiju. Najlakše i najkonkretnije, što se već dešava, je razviti opciju ‘vikend’ destinacija, ali je problem što to ‘pomaže’ samo Beograd i okolinu. Da sam ja savetnik, organizovao bih za svakog turistu večeru u tipičnoj srpkoj kući. Ovo je nezaboravno iskustvo. Platio bih dobrovoljce da prihvate strance u kući na večeru, i na kraju da im daju i neki suvenir da bi imali šta da pokažu prijateljima kod kuće. Ono što je oduševilo i dalje oduševi mene svakako bi imalo isti uticaj i na druge. Inače, malo ko van Srbije zna za prirodnu lepotu zemlje i raznolikost među regionima. To treba istaknuti zajedno sa blagom propagandom kada su istorijska mesta u pitanju. Znam da nema dosta sredstava, ali smatram da je bitno da bude Srbija sve više prisutna na sajmovima širom sveta. Srbija se i dalje smatra divljom zemljom, to nije lako da se menja pošto se ružne stvari najteže zaborave. Svakako je potrebno strancima omogućiti boravak, bitno je da postoji nešto tipa ‘dnevna karta’ za saobraćaj i mnogo bolji kvalitet hotela, naročito van Beograda. I da ne govorim o autobuskoj i železničkoj stanici u samom glavnom gradu, što je često prvi utisak turista. Ali kada je brending u pitanju mislim da je prvi cilj da ubedimo same Srbe. Svi moji prijatelji iz Srbije letuju ili zimuju u inostranstvu. Svi se šepure kako su bili u Beču ili u Parizu, ali nisam čuo kako se neko ponosi da je išao u Tršić ili u Vrnjačku Banju. Mislim da je potrebno da se menja stav, da se veruje da je odmor u Srbiji ‘kul’. Kako to može, nemoj mene pitati, ipak nisam stručnjak!

 4. Balkan ne uživa baš neku zavidnu reputaciju u svetu i ljudi ga sigurno ne dovode automatski u vezu sa turizmom. Možeš li ovaj region u nekoj budućnosti da zamisliš kao top turističku destinaciju?

 Što se mene tice, jeste top. Uvek kažem da mi je najbolje na Balkanu, ali i ja sam Balkanac zar ne? Šteta što svi mene smatraju ludakom. Moramo biti realni, teško da Balkan bude top. U svemu novac igra svoju ulogu. Gledajte Emirate ili Brazil, sta rade da se promovišu, ali to je njima lakše pošto imaju ekonomsku moć. Balkan će uvek biti za one koje traže nešto više, nešto van običnih tokova, i nekako je teško da se ovde razvija porodični turizam, ali to ne znači da nema mesta za poboljšanje. Prvi korak bi bio ojačanje međubalkanskih saobraćajnih i kulturnih veza. Recimo, Rumunija je Srbiji komšija ali ipak i dalje važi kao nešto jako daleko, mnogo dalje nego, recimo, Nemačka. Rumunija je prelepa, zanimljiva, do neke mere ‘otkačena’ zemlja koju valja otkriti. Tako da smatram da bi bolja komunikacija među turističkim organizacijama na Balkanu dobro uticala na ‘unutrašnijem’ turizmu u regionu.

 Indonezija – U Fak Faku, nadam se da nije i beba na prodaji.

  5. Beograd se povremeno nađe na raznim listama gradova sa dobrim noćnim životom. Živeo si u njemu izvesno vreme, kako ti doživljavaš srpsku prestonicu? Ima li ona realne šanse da jednom postane top vikend destinacija poput Budimpešte ili Praga recimo? I, opet, koje bi to bile prednosti a koje mane Beograda kao turističke destinacije?

 Znaš, pišem ovo iz gradića koji se zove Fak Fak (zaista!) u Indoneziji, daleko od svega poznatog. Pročitao sam reč Beograd i odmah kao da me je pogodila neka struja, neka toplina, dobra energija. Beograd je predivan grad i čudi me da ljudi često kukaju kako je prljav i nefunkcionalan, to uopšte ne stoji. Mislim da Beograd ima više nego realne šanse da bude bolji od svih gradova u istočnoj Evropi, samo je u pitanju promocija, otvaranje boljih i jeftinijh avionskih linija, bolji kvalitet hotela i tako. Beogradu nista ne fali, ne znam čoveka koji je došao i da se nije oduševio. Ja nisam noćni tip, ali čujem da je provod odličan i da ima nešto za svaki ukus. Svakako su Srbi živi bez potrebe da budu pijani, što nije slučaj u nekim drugim zemljama.

  6. Zabave radi, daj nam svoju trenutnu top 10 listu zemalja i najgorih 10 s pratećim komentarima.

 Može. Samo da napomenem da kao zemlje smatram i autonomne teritorije, zato ih ima na mom spisku 243 (nisam ocenio 4 gde nisam bio dovoljno dugo i fali Tokelau koja je jedina autonomna teritorija gde nisam jos bio).

Top 10

Falklands – Slika priča same za sebe

 1. Falklands ostrva  – Divlja lepota, pingvini i stara britanska kultura kakve više nema u Britaniji. Ne može bolje.

2. Portugal – Najsimpatičniji, setni ljudi, lepi mali gradovi, zanimljiva istorija, fado.

3. Reunion (Francusko ostrvo na Indijskom okeanu) – Mešavina svih kultura sa francuskim šmekom i tropskom klimom. Francuzi ga namerno čuvaju za sebe, lukavi su.

4. St. Barts (Francusko ostrvo na Karipskom moru) – Suština francuske elegancije sa lepim plažama.

5. Brazil – Da li ovo moram da objasnim? Jednostavno …Brazil!

6. Bonaire (Holandsko ostrvo na Karipskom moru) – Pusto, nepoznato, mirno, imaćete plažu samo za sebe i ljudi su ‘holandsko’ vaspitani.

7. Island – Bio sam tamo drugi put u septembru i oduševio sam se skroz. Teško da se prevaziđe prirodna lepota sa vodopadima,

Island 1 – Jokulsarlon, glečer.

glečerima i gejzerima na svakoj strani. Ljudi, za razliku od ostalih Skandinavaca, su topli i brbljivi.

8. Novi Zeland – Prelepi pejzaži, dobri ljudi, otvorena i mešana kultura, odlična organizacija (smatram da imaju najbolju turističku organizaciju u svetu).

9. Argentina –  ‘Sestra’ Brazila, samo sto se govori španski, i da, ovde postoji i hladni jug, koji doprinosi raznolikosti.

10. Meksiko – Očigledno je da volim latinske zemlje, zar ne? Meksiko je najšarenija zemlja što postoji i svi su zaista bili prijatni a da ne govorimo o neverovatno niskim cenama.

Slede Turska, Zelenortska ostrva, Namibija, Izrael i Indonezija.

 Spisak užasa

10. Bahame – znam, znam, mislite da je ovde raj. Dok ne vidite bestijalno debele Amerikance u šorcevima i užasnu uslugu od nevaspitanog lokalnog stanovništva. Džabe im lepe plaže.

9. Saudijska Arabija – verovatno ću da poginem pošto ovde pišem. Bez dodatnih komentara.

8. Francuska Gvijana – Mada je ovaj deo Francuske zvanično deo EU, ne bi mogao biti više udaljen. Tu se ne može prošetati bez opasnosti od ljudi ili od komaraca.

7. Sudan – Istripovani službenici, poluzavršene zgrade na svim stranama, nepodnošljiva vrućina i muve.

6. Ostrvo Asension (Britansko ostrvo na Atlatiku) – Bio sam zaglavljen ovde 5 dana i samo da nisam poludeo. Nema ništa, ama ništa.

5. Južni Sudan – Kao Sudan, samo gore (ako je moguće).

4. Gvijana – Još vise istripovani i neprijatni službenici, opasno je svugde, i umesto da kombinacija lokalne i indijske kulture bude zanimljiva, samo bude čudna, ne uklapa se nikako.

3. Belize – Još jednom, džaba im more. Najgori ljudi što sam ikad sreo.

2. Vatikan. Da li moram ovo da objasnim? Gori od samog pape, nema plaža i sve je greh!

1. Gambija – Jadna Gambija, koja je inače popularna kod (verovatno tupavih) turista iz Engleske i Nemačke. Tipična zemlja gde ne radi ništa, ljudi te ‘gnjave’ čim izađeš iz hotela, sve je skupo zbog turizma i svi mrze belce pošto smatraju da su kolonijalisti. I nema ništa da se vidi osim sveopšte bede.

Da li sam previse nemilosrdan?

 7. Jako su mi zabavne tvoje statističke liste, među njima i lista neočekivano prijatnih iznenađenja kao i lista najgorih razočarenja. Mene su, recimo, iznenadili Nica, Ženeva i Dubrovnik na listi najgorih razočarenja ali i Minsk, Pjongjang, Monrovia, Harare, Bangui i Tirana na listi prijatnih iznenađenja?

-Indonezija

Zabavan si ti! Iznenađenje ima veze sa očekivanjima, nemoj to zaboraviti. Moji su roditelji išli u Dubrovnik davne 1966. godine kada su bili beskrajno zaljubljeni i opisali su mi najlepše mesto na svetu. Kada sam konačno išao u 2009. bio sam razočaran u velikoj meri zbog antisrpske propagande koja je izložena u centru da je svi turisti vide. Naravno da je Dubrovnik lep u klasičnom smislu, ali sam očekivao mnogo više. To važi i za Nicu i za Ženevu. Od Minska nisam očekivao ama ništa. Video sam klasičan grad sa impozantnom arhitekturom, sa dosta opuštenim ljudima (imao sam sreću što je bilo toplo i vedro, naravno da je i to važno) i zanimljivim muzejima. Pjongjang u Severnoj Koreji ima lepotu van ovog sveta, kako ne može da bude prijatno iznenađenje grad od dva miliona koji je sasvim tih noću? Bangui u Centralnoafričkoj republici važi za jedan od najopasnijih gradova sveta ali je meni bio simpatičan, ljudi su bili nasmejani i vidno iznenađeni što su videli turistu, deca mahala svugde sa ushićenjem, našao sam odličnu francusku poslastičarnicu. Tiranu vredi posetiti. Grad je van svih očekivanja. Tako je, sve zavisi od toga šta ste očekivali pre, ne postoji objektivnost.

 8. Na listi najboljih gradova srednje veličine nalaze se i Novi Sad (na 10. mestu) i Trebinje (na 17.).  Na istoj listi su i Jerusalim, Strazbur, Velington pa i Kigali u Ruandi. Lista deluje prilično šarenoliko i nekoherentno. Šta je ove gradove okupilo na jednom mestu tj. na istoj listi?

 Prvo da kažem da su ovi spiskovi po azbučnom redu, tako da ne postoji red ovde, Trebinje je posle Novog Sada zbog azbuke. Čisto sam na ovoj listi stavio mesta za koja smatram da imaju to ‘nešto’ što ih razlikuje od drugih gradova iste veličine. Novi Sad je dragulj i trebalo bi da se razvije posebna turistička ponuda prema tome. Kigali je, za afričke pojmove, jako zelen, prijatan grad koji je uspeo od pakla građanskog rata da napravi nešto sasvim novo, urbano bih rekao, što je prava retkost na tom kontinentu. Velington na Novom Zelandu je možda najlepši glavni grad što postoji, sa baštama, šetalistom na obali i mnogo kafića, upravo pošto nije velik je kvalitetan. Svi ovi gradovi imaju srednju veličinu, što znači da su gradovi, ne sela, ali ne toliko veliki da bi se čovek izgubio u njima. Moram da vam kažem da ne volim ogromne metropole, mnogo više volim gradove između trista hiljada do milon stanovnika (svestan sam toga da je Trebinje mnogo, mnogo manji).

  9. Kakva je ovo Best Travelled World1221 lista na kojoj si se našao na drugom mestu? Pojasni nam malo. Koji je sistem bodovanja i kako se uopšte utvrđuje ko su najveći putnici na svetu? Kako se vodi i ko vodi zvanične statistike o najvećim putnicima na svetu

San Francisko

Kako bih želeo da budem na drugom mestu zaista! Ipak nisam. Dobro, da objasnim. Mi pomalo ‘ćaknuti’ svetski putnici međusobno konkurišemo i ima raznih spisaka koji uključuju razna mesta. Najjednostavnije je samo računati priznate nezavisne zemlje na svetu (njih ima 194) pa onda se računa u koliko je svaki čovek bio. Verovatno ima oko stotinu ljudi širom sveta koji su bili u svim zemljama, kao i ja, ali tu nastaje problem šta znači ‘biti u zemlji’. Neki smatraju da je poseta na aerodromu dovoljna, što je za mene skrnavljenje! Onda postoji jedan klub, verovatno najpopularniji, koji je poznat kao Travelers Century Club, i ima 321 ‘poena’. Kod njih su, na primer, Sardinija i Sicilija posebne od same Italije. Oko 30-ak ljudi je bilo u više od 300, većinom stariji Amerikanci, ja trenutno imam 297 ali do kraja godine nadam se da cu stici do 300. MTP (mosttraveledpeople.com na internetu) ima 872 delića. Smatrao sam da su svi ovi spiskovi nejasni kada su mesta i kriteriji uključenja u pitanju, zato sam, zajedno sa ‘kolegom’ putnikom iz Poljske pokušao da sastavim svoj spisak. Teško nam je bilo, mora da se jako dobro poznaje svetska geografija. Posle 4 meseca uspeli smo da se dogovorimo. Podelili smo sve zemlje srednje veličine na 2-3 regiona, dok smo veće zemlje podelili drugačije i ponekad dodali bitna ostrva. Na drugom sam mestu pošto je ovaj spisak jako nov i još ga nismo stavili na posebnom sajtu pa ljudi ne znaju za njega. Sajt (www.thebesttravelled.com) se sada gradi i biće online uskoro. Verovatno ću biti u Top 20, bar se nadam, ali teško da zaista konkurišem za prva mesta, ja imam 40 godina dok oni na vrhu obično imaju najmanje 60-ak godina. Svako mesto je jedan poen, ne zavisi od ‘teškoće’, tako da je poen za London (mi smatramo da je grad dovoljno bitan da je poen za sebe) iste vrednosti kao poen za, recimo, udaljeno ostrvo Bafin u Kanadi.

  10.Čitaoci popularnog turističkog sajta lonelyplanet.com sastavili su svoju listu preporuka za putovanja za ovu godinu godinu. Na listi gradova su i Rejkjavik, Lisabon, Berlin, Istambul, Puebla, Bangkok, London, Barselona i Rio de Žaneiro, a na listi zemalja Slovenija, SAD, Indija, Filipini, Italija, Kolumbija i Meksiko. Kako komentarišeš ove preporuke s obzirom da si bio u svim ovim zemljama, a pretpostavljam i u svim ovim gradovima?

 Meksiko – Stanica ‘Divisadero’ na klasičnoj vozačkoj liniji Chihuahua-Los Mochis.

Da, bio sam na svim gorespomenutim mestima. Ne znam kakvi su im kriterijumi. Što ne Amsterdam ili Taljin? Ipak moram da priznam da nije loš spisak. Kada su gradovi u pitanju, od evropskih gradova i ja bih istakao Rejkjavik, Lisabon, Berlin i Barselonu mada London svakako ne bih! Radujem se sto je Puebla na ovom spisku, pošto je manji grad u Meksiku koji sada ima jako lošu reputaciju zbog narkobandi itd. Puebla je prelepa. A reci mi koliko su Slovenci platili da bi bili na listi? Šalim se naravno. Ne znam, meni je Slovenija dosadna jako. Bio sam tamo dvadesetak puta a nikad prenoćio nisam niti bih hteo. SAD na spisku? Kako to? Ako želite da se suočite sa paranojom i strahom da će sve što radite i kažete biti protumačeno kao terorizam, onda izvolite. Čudi me što zemlje poput Novog Zelanda, Indonezije ili Mozambika nisu na spisku.

 11. Na kraju, kako izgleda Hari Micidis lista preporuka za 2012?

 Preporučujem da ljudi rade ono što je njima lepo. Ne dajem konkretne preporuke pošto je svaki ukus drugačiji i to se mora poštovati. Pogledajte moj websajt www.charalampos.cc pa sami pretražite vise od 27.000 slika i odlučite gde vam je najlepše.

Izvor: GRUpisanje