MATEJINO PERNATO CARSTVO…

tamoiovde-logo

Mateja Bogdanović (12), iz sela Veliki Krivelj nadomak Bora, od pete godine uzgaja živinu i najmlađi je uzgajivač rasne živine u Srbiji.

Mateja-4-300x214

Sam brine o preko stotinu svojih ljubimaca, a štedi od užine kako bi kupio nove vrste.

Ovaj mladi uzgajivač ne samo da sam vodi računa o svojim pernatim prijateljima i njihovom podmlatku, već su mu oni najveća inspiracija za slikanje i pisanje priča i pesama.

Za ovaj hobi sam se zainteresovao kad sam imao pet godina. Roditelji su mi kupili crtani film “Ružno pače“, a kad sam ga odgledao još više sam se zainteresovao za tu vrstu životinja i rešio da nabavim jedan par plovki, nakon čega su, došle i ostale – priseća se mali Mateja – Trenutno imam 16 vrsta živine: domaće, divlje i mutave patke, indijske trkačice, pekinške i ćubaste patke, kineske labudaste guske, morke, domaće i tovne ćurke, domaće i japanske svilaste kokoške, brame, kokinkine, fenikse čokoko i japanske prepelice. Skoro sam vršio popis i trenutno imam 121 jedinku, ali to nije sve, jer neke tek treba da se izlegu – ponosno priča Mateja.

Iako ima samo dvanaest godina, Mateja stalno proširuje znanja o svojim ljubimcima i to iz stručnih knjiga koje nabavlja na sajmovima knjiga i na poljoprivrednim sajmovima, ali i preko interneta.

mateja-3-300x210Živinu izučavam iz stručne literature o njihovom uzgoju, a iskustva i savete razmenjujem sa starijim kolegama uglavnom preko interneta. Nedavno sam se upoznao sa jednim odgajivačem iz Austrije, koji je rodom iz Požarevca.

On je treći u Evropi po uzgoju kokinkina, ali se time više bavi iz hobija, a ne radi zarade. Živinu uglavnom nabavljam putem razmene sa drugim ljubiteljima ovih pernatih životinja, jer je to poprilično skup hobi, pa moram da se snalazim – kaže najmlađi Bogdanović.

Mateja je učenik šestog razreda Osnovne škole “Đura Jakšić“, a kolika je njegova ljubav prema živini pokazuje i činjenica da za razliku od svojih vršnjaka, umesto da igra igrice na kompjuteru ili ide na fudbal sa drugarima, čim dođe iz škole on ulazi u zadnje dvorište kako bi se pozabavio i namirio svoju živinu.

Mateja-2-237x300 Odrasle jedinke jedu žito i kukuruz koje mi uzgajamo, ali se ishrana pilića razlikuje u zavisnosti od vrste. Recimo, za pačiće i guščiće se u koncentrat ubacuje zeleniš poput maslačka, deteline i repe, koji se isecka i sve se to pokvasi kako se ne bi zadavili. Ćurići jedu koncentrat, kuvana jaja, a mogu i koprive, ali ih ja ne hranim koprivama zato što mogu da uginu ako u organizam unesu previše gvožđa. Redovno im dajem i kapi za imunitet – priča Mateja – Naravno, dešava se da se ponekad i razbole, ali je to kod nas retko jer im održavamo higijenu.

Koke, recimo, mogu da dobiju sušicu. To su gliste koje stvaraju osećaj sitosti i ova bolest napada samo koke. Ta bolest se leči, ali ako se ne uspe u tome moraju se odstraniti, kako se ne bi zarazile druge vrste – nastavlja Mateja-Kad porastem voleo bih da upišem veterinu, da bih mogao još bolje da brinem o svojoj živini. A, najomiljeniji predmet u školi mi je biologija – kaže Mateja.

Od svojih neobičnih ljubimaca Mateja kaže da najviše voli guske.
mateja-5-300x232Kineske labudaste guske najviše volim, a u čuvanju živine mi pomaže pradeda. Ne volim da mi se neko previše meša u odgoj živine, tako da ih on uglavnom hrani ujutru kad ja idem u školu. Međutim, rasnim kokama i pilićima, koji su u boksovima, uveče stavim više hrane, pa ih pradeda ne mora hraniti ujutru, jer imaju dovoljno dok ja ne dođem. Inače, odrasle jedinke se hrane dva puta, a pilići i do četiri puta dnevno. Ima dosta obaveza, ali mi nije teško, jer ja to radim iz ljubavi – priča mali Bogdanović .

Ovaj mladi uzgajivač kaže da prepelice nije teško uzgajati, kako većina ljudi misli.
Imam knjigu “Japanske prepelice – kokoške budućnosti“, gde sam pročitao da su njihovo meso i jaja mnogo zdravi. Ne zahtevaju puno prostora i nege. Kokica je teška oko 135 grama a mužjaci su oko 125 grama. U proseku ženke snesu od 250 do 300 jaja, ali nije izuzetak kad snesu i po 400 jaja u toku godine. Njeno jaje je oko 10 puta manje od odrasle jedinke – objašnjava Mateja.

Indijske trkačice su vrsta patke koja je baš retka, a Mateja kaže da ih je jedva nabavio u Nišu i da ih za sada ima tri. Interesantno je da ove patke ne plivaju. Jedna od Matejinih želja je i da nabavi mandarinsku patku, koja se smatra za jednu od najlepših plovuša.

Na poslednjem sajmu poljoprivrede nabavio sam još neku stručnu literaturu i još sedam vrsta živine, jer sam ih ranije imao devet. Tamo sam, između ostalog, nabavio kokinkine, koke koje imaju duga pera, male su, zdepaste, a noge im se ne vide. Imaju i gaće. Na sajmu sam prvi put uživo video somborsku kaporku. To je krupna koka koja daje veliki prinos i u mesu i u jajima – objašnjava strastveni ljubitelj pernatih životinja.

Mateja kaže, da mu je strast prema ovim pernatim bićima probudila još jednu, novu ljubav, a to je vajanje i oblikovanje figurica njegovih mezimaca od najrazličitijih materijala.
Pravim razne figurice živine od beolina, gline, folije i sličnih materijala. Beolin je, inače, sličan plastelinu i glini, a kad se napravi figurica ona se kuva i postaje tvrda. Izlagao sam ih na “Majskom likovnom salonu“pre nekoliko godina, ali više volim to da radim za sebe – kaže Mateja – Pored toga, volim da crtam i slikam, kao i da pišem priče i pesme, ali je sve sa istom tematikom, sve je povezano sa mojim ljubimcima – nastavlja Mateja Mateja-1_-300x293Trenutno se pripremam za takmičenje u Lazarevcu i pišem jednu priču. Inače, slao sam pesme i priče za školske listove i neke su objavljene. Prošle jeseni sam dobio nagradu za jednu pesmu o ekologiji, koja ima 12 strofa. Sada više pišem priče – priča ovaj talentovani dečak.

Mateja kaže da je najviše pripitomio morke i ćurke, koje, čim ga ugledaju, krenu za njim i dođu da se maze. A već na samom ulasku u kokošinjac, primetna je ljubav koju im ovaj budući veterinar svakog jutra, pre polaska u školu, nesebično pokazuje.

LEPO ALI ZAHTEVNO
Ivana Bogdanović, majka ovog svestranog dečaka, kaže da ne pravi razliku između Mateje i starijeg sina Vladimira, ali ističe da je biti majka talentovanog deteta ujedno i lepo i zahtevno.

Mateja je odličan đak, a svoj talenat za umetnost pokazivao je od najranijeg detinjstva. Interesovanje za živinu u njemu su najviše pobudili moji baba i deda, koji su ga najviše i čuvali dok je bio mali. Vremenom je ta ljubav prema pernatim životinjama rasla, a on je to pokazivao tako što je pravio figurice, slikao ih i pisao o svojim prijateljima pesmice i priče. On je divno dete, ali ne bih volela da se promeni i da ga ova medijska pažnja ponese – kaže majka Ivana.
Izvor:bor-sve.net

___________________________________________________________________________________________________

 

NOVA GODINA U CARSTVU FLORE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________

«Caricino»: novogodišnje kolo oko procvetale višnje

U Moskovskom muzeju-zabranu za Novu godinu su pripremili okićene višnje, kaktuse, kafeno žbunje, čak i bambus…

4krug_sveta_2_13

© Фото: «Голос России»

 To su obavezni atributi praznika u različitim zemljama. Neke tradicije su već nezasluženo zaboravljene.

 U staklenoj bašti u Moskvi su odlučili da ih obnove i demonstriraju «Novu godinu u carstvu Flore» – tako se zove izložba, posvećena simbolima zimskih svečanosti u različitim kulturama.

 Glavni simbol novogodišnjih praznika je, svakako, – drvo. Okićeno drvo. Pitanje je kakvo je ono? Na primer, u Rusiji se taj praznik ne može zamisliti bez jelke sa igračkama. One ukrašavaju ne samo trgove u gradovima, već praktično sve kancelarije, stanove. Međutim, u prastaro doba, kada su Sloveni slavili Novu godinu u martu, ritualno drvo je bila ne jela, već višnja.

Jelka je «prešla» u Rusiju iz Nemačke, odlukom cara-reformatora Petra I. To se desilo tek 1699. godine. Da bi poštovali i prošlost, i današnjost, u caricinskoj oranžeriji su predstavili i jelku, i višnju, koja cveta. Pored njih, tu se nalaze urma – novogodišnjne drvo Iračana, kafeno žbunje, koje kite za praznik u Nikaragvi, i kaktus agava, pod čijim širokim lišćem kriju novogodišnje poklone stanovnici Kanarskih ostrva.

Posebno su izložena niska drvca nara i mandarina, i to s plodovima. «Tu su važni upravo plodovi, – precizirala je u intervjuu «Glasu Rusije» kurator izložbe Lidija Komisarova. – U Kini ne slave Novu godinu bez mandarina, u Grčkoj – bez nara!»

Izraz «par mandarina» na kineskom jeziku znači «zlato». Zlato je bogatstvo. Zato svaki čovek, kada ide u goste, nosi sa sobom dve mandarine, jer time želi domaćinu dobrobit, bogatstvo, zdravlje. Kada on odlazi, on takođe dobija od domaćina za uzvrat dve mandarine. U Grčkoj je uobičajeno da domaćin za novogodišnju noć razbio o kućni prag najveći plod nara – što dalje odlete zrnca, to će veći biti u toj kući dobrobit, radost, bogatstvo.

Posebne su priče na toj izložbi novogodišnji običaji. O njima pričaju vodiči, kao i specijalne tablice s tekstovima, koje vire pod zelenim eksponatima. Na primer, u Španiji od prastarog doba svaki stanovnik za 31. decembar priprema 12 plodova grožđa – koje pojede tačno u ponoć, zamislivši neku želju.

U Vijetnamu stave na praznični sto saksiju s narcisima – to je simbol radosti. U Japanu prave specijalne novogodišnje kompozicije «kadomacu»: u osnovi su bor i bambus, ih stave «za sreću» kod ulaza u svaku kuću…

Na izložbi u oranžeriji mogu se videti grožđe, bor, bambus, narcisi, đurđevci i jorgovan. Direktor muzeja-zabrana «Caricino» Natalija Samojlenko:

Kada shvataš da za Novu godinu možeš videti i mirisati izvrsne cvetne arome, divno cveće i tek sazrele male mandarine i plodove nara, zamišljaš svu raznovrsnost ovog sveta… Čini mi se, sve to omogućuje novi pogled na prirodu.

Izložba u «Caricinu» je mogućnost da se izvrši pravi novogodišnji put oko sveta.

Kada je napolju zima, a u divnoj oranžeriji miriše cveće, zaista nastaje osećaj čuda.

Izvor:serbian.ruvr.ru