TAMOiOVDE____________________________________________________________________________________
Već više godina muči me čovekovo otuđenje od ljudi i prirode.
Svoje odgovore na ovaj problem pokušavam da nađem u dugim šetnjama kanjonom planinske rečice Kamenice na Divčibarama.Već nekih 20 godina silazim niz njega, posmatram tok reke, kamenje ,okolinu, živi svet. Jednog jutra pođoh niz rečicu i dođoh do kamena koji je poput malog ostrva virio iz vode. Sedoh na njega i izvadih beležnicu da bi u taj mah u useku na kamenu spazio dva mala plava zvončića, udaljena santimetar jedan od drugoga. Upitah se zar je moguće da se tu, makar i na kratko pojavio život.
I kako je opstao uprkos plahim vodama i žarkom Suncu?
No, ubrzo zaboravih na njih i počeh da zapisujem zapažanja za svoju buduću knjigu Petnaest kilometara niz Kamenicu.
U neko doba Sunce me natera da promenim mesto. Prikupljajući stvari s kamena, ugledao sam sliku koju nikada neću zaboraviti.
Da bi se odbranili od Sunčevih zraka, zvončići su se spojili. Krunica jednog cveta ušla je u krunicu drugog, ova se zatvorila i tako sprečila gubitak vode, zajedničku smrt.
Bio sam toliko opčinjen ovim slučajnim otkrićem da sam ostao kraj rečice da sačekam rasplet.
U smiraj dana, kada se povukla žega i kanjonom Kamenice zastrujao hladan vazduh, krunice zvončića su se otvorile, dva cveta su se razdvojila, a njihova plava boja se vratila. Život je još jednom slavio.
Ovo mi je bilo jedno od najdražih otkrića u kome sam našao novu veru i nadu u snagu prirode i života.
Tekst: Vladimir Ajdačić
Foto: Bora*S