„KUČAJ-BELJANICA“ NOVI NACIONALNI PARK…

tamoiovde-logo

Posle više od 30 godina, Srbija dobija šesto područje prirode sa najvišim stepenom zaštite. Deo ove netaknute prirode su i najveći rezervoar pitke vode u Srbiji i prašumski rezervati

Dragana Petraš / Foto I. Marinković

POSLE više od tri decenije, Srbija će dobiti novi nacionalni park! Planine Kučaj i Beljanica, uz Frušku goru, Đerdap, Taru, Kopaonik i Šar-planinu, biće šesto prirodno područje pod najvišim stepenom zaštite.

U „elitnom“ društvu, ovi predeli netaknute prirode naći će se jer su najveći rezervoar pitke vode u Srbiji, imaju velike površine pod šumama u okviru kojih je nekoliko prašumskih rezervata, tri stroga prirodna rezervata, oko 150 speleoloških objekata, 12 spomenika prirode…

Zvanično proglašenje novog nacionalnog parka „Kučaj-Beljanica“, kako „Novosti“ saznaju, očekuje se naredne godine. Njegova severna „granica“ je Beljanica, a južna Kučaj, pod čijim najvišim vrhom izvire Resava. Obuhvataće 50.000-60.000 hektara, najviše u opštini Despotovac, kao i u atarima Žagubice, Bora i Boljevca. U Zavodu za zaštitu prirode Srbije kažu da će biti svrstan u prvu kategoriju kao zaštićeno područje od međunarodnog i nacionalnog izuzetnog značaja.

– Mnogo je prirodnih vrednosti koje kučajsko-beljanički planinski masiv „kvalifikuju“ da bude proglašen novim nacionalnim parkom u Srbiji – kaže Dragana Petraš, koordinator izrade studije zaštite „Nacionalni park Kučaj-Beljanica“. – Ovo područje je, pre svega, najveći rezervoar pitke vode u Srbiji sa mnogobrojnim kraškim izvorima i vrelima. Osim toga, ima očuvane velike površine pod šumama. Bukove sastojine u okviru kojih je izdvojeno nekoliko prašumskih rezervata. Ujedno, Kučajske planine su najveći nenaseljeni prostor u Srbiji.

Dosad je na području budućeg nacionalnog parka, po rečima naše sagovornice, zaštićeno 12 spomenika prirode, tri stroga rezervata prirode – Vinatovača, klisura Resave i Busovača, kao i jedan predeo naročite prirodne lepote.

– Pećine i drugi speleološki objekti, njih 150, posebno su blago ovog kraja, a najpoznatije su Velika Atula i Radoševa i Zlotska pećina – priča Petraš. – Iz bogatog geonasleđa izdvajaju se Lazarev kanjon, čuvena prerast Samar, uvala Rečke i Busovata. U čitavom području rastu stare, reliktne biljne vrste kao što su tisa, grab, bršljan, jorgovan… Stanište je 755 takozvanih biljnih taksona, što je petina ukupne flore naše zemlje, a čak 45 je u Crvenoj knjizi flore Srbije. Tu raste i srpska ramonda, cvet feniks čijim se nošenjem na reveru u Srbiji obeležava Dan primirja u Prvom svetskom ratu.

Planinska celina Kučaj-Beljanica, kaže naša sagovornica, dom je i za 23 odsto faune gmizavaca, 130 vrsta ptica i 70 odsto ukupne faune sisara. Među njima su i ris, vidra, mrki medved i vuk koji su na Crvenoj listi ugroženih kičmenjaka Srbije.

* Lazarev kanjon / Foto ZZPS / Dragan Bosnić

– Oblast novog nacionalnog parka, istovremeno je bogata i kulturno-istorijskim nasleđem, još od praistorije – naglašava Petraš. – U okolini Despotovca nađeni su najstariji ostaci ljudskih naseobina na ovim prostorima, a naselje u Zlotskoj pećini u kom su izrađivani nakit, alatke i oružje, postojalo je od četvrtog milenijuma pa do sedmog veka pre naše ere. Tu su i manastiri Manasija i Ravanica, ali i Senjski Rudnik, i Aleksandrov potkop, koji je nepokretno kulturno dobro od velikog značaja.

ČEKAJU 20 GODINA

PRVA obimna istraživanja područja Kučaj-Beljanica urađena su još 1949. godine – kaže Dragana Petraš. – Tada su u tom kraju, zaštićeni i proglašeni i prvi spomenici prirode – Velika Atula i Radoševa pećina. Potonja obimna, višegodišnja istraživanja stručnjaka našeg Zavoda potvrdila su da planinska celina Kučaj-Beljanica poseduje osobine nacionalnog parka. A, sama ideja da to i zvanično postane, „provlači“ se dvadesetak godina.

SRPSKE PRAŠUME

PRAŠUME Vinatovača i Busovata su već strogo zaštićeni prirodni rezervati kučajsko-beljaničkog planinskog masiva – objašnjava naša sagovornica. – Poznati su po očuvanim, vrlo kvalitetnim bukovim šumama. Među njima ima mnogo stabala starijih od 200 godina, dok su neka stabla bukve pravi gorostasi – visoki po 46 metara i prečnika većeg od metra.

J. MATIJEVIĆ 

Izvor: novosti.rs/27. maj 2017.

________________________________________________________________

 

BAJKOVITO VENČANJE…

TAMOiOVDE_________________________________________________________

LJUBAVNA  ZAKLETVA VITEZA I PRINCEZE

U manastiru Manasija, posle šest vekova, plemićko venčanje. Zvanice u kostimima srednjeg veka.  Lepa Ruskinja za kneza povratnika.  U pratnji dvaju viteza-barjaktara i plemkinje, na konju vrancu u rano nedeljno jutro, u portu manastira tvrđave Manasija ušetali su Anastasija Mironjuk i Hadži Zoran Mrđenović.

  Mlada, Ruskinja, u ručno vezenoj haljini, kakve su nosile srpske kneginje, mladoženja u odori srednjovekovnog viteza, prošli su kroz špalir kostimiranih zvanica i u svečarskom miru uputili se ka Crkvi Svete Trojice.

Tu, na samo korak od moštiju zaštitnika i zadužbinara despota Stefana Lazarevića, poznatog i kao Visoki Stefan, Anastasija i Hadži Zoran zakleli su se na večnu ljubav. Liturgiju je služio otac Jovan iz Crne reke.

Bajkovito venčanje odisalo je duhom prošlih vremena, utopljenih u mirise svežeg poljskog cveća, manastirskog tamjana i sveća.

U ceremoniji koju je organizovao kraljevski red vitezova, a koji deluje pod pokroviteljstvom Linde Karađorđević i sa blagoslovom patrijarha srpskog gospodina Irineja uživali su brojni ugledni gosti. Mnogi su stigli izdaleka, iz Rusije, Francuske, Engleske, Nemačke, Grčke i Španije. Oduševljeni smo, kao da smo ušetali u bajku – rekli su roditelji Anastasije Mironjuk, koja će rodnu Moskvu zameniti Beogradom. Posle 600 godina bilo je ovo prvo kompletno viteško plemićko liturgijsko venčanje u Srbiji.

Tačno toliko, punih šest vekova, prošlo je od početka gradnje Manasije, zadužbine hrabrog i mudrog despota i jedne od naših najvrednijih i najlepših srednjovekovnih svetinja. Posle ritualnog venčanja i pričešća, usred živopisne prirode, u dvorištu manastirskog utvrđenja ukrašenog sa 11 visokih kula, koje su čuvali komandiri viteške garde, održana je borba mačevalaca, a streličari su nišanili – jabuku. U dramskom programu rekonstruisane su srednjovekovne bitke vitezova, a plemkinje su plesale uz zvuke srednjovekovne srpske muzike.

Tek venčana Anastasija mušku bebu podigla je visoko, a ovaj simboličan čin koji najavljuje sreću, porod i blagostanje, propratile su mladoženjine reči zahvalnosti: – Kraljevski red vitezova oživljava ono najuzvišenije iz srpskog zadremalog duha. To je vera, ljubav i nada da će se među nama javljati kroz naše potomke, Stefan, Lazar, Miloš, Sava… i da će nam svet opet lepo odgovoriti… Amin!

SLOVO O LJUBAVI

Hadži Zoran Mrđenović, slikar i glumac, predsednik je Reda vitezova. Rođen je u Parizu. U Beograd, grad njegovih roditelja, preselio se kad je počelo bombardovanje. – Biti vitez, znači ostati veran svojoj sudbini, kao što je to bio despot Stefan Lazarević – kaže Zoran. Uz drevnog viteza uvek je stajao duhovnik: jedan je bio misao, drugi akcija. A despotovo renesansno delo „Slovo ljubve“ govori da je bio i – nežan čovek! 20.07.2012.

forum-srbija.com


MOJE VREME U SISEVCU…

tamoiovde-logo

U prirodnom i čovekovom rukom kreiranom ambijentu,  kako bi udovoljio svim čulima našim, zaklonjen i ušuškan u prelepoj kotlini, na obroncima Kučajskih planina, vekuje Sisevac.

Do polovine 20.veka rudarsko (rudnik uglja) a danas, izazova i hvale vredno turističko mesto, 24 kilometara severoistočno od Ćuprije.

Šta je to zapravo što ovo mesto čini poželjnim, da  bi smo Ovde  proveli  recimo, makar jedan lep i ispunjen vikend?

Najpre, zaista predivan sveukupni ambijent, izuzetni mikroklimatski uslovi, opijajuća i okrepljujuća tišina, skoro idealni uslovi za odmor, ribolov, sportske i rekrativne aktivnosti ili tek samo (ne)obične  šetnje… Nogu pred nogu, s rukom u ruci…

tamoSvakako da neizostavno treba otići do manastira Sisojevac.

 Kako izvori kažu, ovo srednjevekovno zdanje podigao je monah Sisoje Sinatije, krajem 14.veka. Crkva je građena od sige i kamena peščara, crvene i žućkaste boje. 

Naravno, sudbina ovog, slična je sudbini drugih manastira srpskih-rušen i pustošen od strane tuđina, obnavljan pa ponovo pustošen.

Na sreću, danas je on u punom sjaju zahvaljujući potpunoj obnovi koja je izvršena osamdesetih godina 20.veka.

 potoc48daraOvde u Sisevcu izvire reka Crnica. Snažno vrelo ispod ogromne stene, potpuno, od krečnjaka bele vode! Otkud onda Crnica?

 Čista voda iz rečnog toka “hrani” nadaleko poznati ribnjak pastrmke, da bi nakon toga nastavila svoj tok kroz duboku i atraktivnu klisuru.

Neposredno kraj samog vrela Crnice, usred borove šume, nalazi se nekada reprezentativni hotel „Borje”. Kažem nekada, pošto on trenutno nije u funkciji. Šteta, koji god da je razlog u pitanju.

 iz-dubineNa, par stotina metara od ovog, na takođe izuzetnoj lokaciji ali u “punoj formi” je restoran sa sneštajem „Potočara”, koji pored izvanredne kuhinje i dobrog smeštaja poseduje i otvoreni bazen sa lekovitom, termomineralnom vodom.

U neposrednoj blizini je za pecaroše i u letnjem periodu kupače jezero, na čijoj se glatkoj površini ogledaju manastir i okolna brda.

 na-jezeru I eto najkraćeg mogućeg opisa ovog zaista slikovitog i prijatnog mesta, do kojeg se najudobnije stiže asfaltnim putem koji od Ćuprije vodi ka Senju, ali je moguće ovde doći i iz pravca Despotovca ili Paraćina. 

Autor: Bora Stanković