ZLA REČ RANJAVA…

tamoiovde-logo

Zla reč ranjava jače nego što izgleda

Čuti bujicu uvreda isto je što i primiti gomilu udaraca po glavi. I to nije preuveličavanje – naš mozak, kako pokazuje kompjuterska tomografija, ne uočava razliku između fizičkog nasilja i slovesne agresije rečima.

Kako se odbraniti?

Mnogi godinama žive u uslovima verbalnog nasilja, ali ne sumnjaju da nešto nije u redu, zato što su uvrede i poniženja odavno postali deo njihovog životakaže Patrisija Evans, autor knjiga „Kako se izbaviti od verbalne agresije[1].

Međutim, takvi odnosi nanose ozbiljnu štetu psihi čoveka – naš mozak doživljava verbalnu agresiju kao fizičko nasilje. „Kompjuterski tomogram velikog mozga, čoveka koji sluša gnevne uvrede na svoju adresu i tomogram čoveka koga samo što su udarili po glavi, izgleda isto,“ – kaže Evans.

Još dve ozbiljne posledice agresije rečima – stalna poniženja izjedaju naše osećanje lične vrednosti i slabe pažnju, postajemo rasejani, teško nam se skoncentrisati.

Nazivajući „glupostima“ vaše reči ili postupke, agresor insistira na tome da je njegova reč uvek poslednja.

Verbalna agresija – nije obavezno grubo psovanje, vika i pretnje. Beskrajne primedbe i „šaljive“ uvrede, molbe u vidu naredbi jednako povređuju. Evo još nekoliko primera verbalne (slovesne) agresije za koje moramo da znamo. Odbijanje ili ćutanje. Kako razmišlja agresor: „Kod mene je ono šta tebi treba i mogu da ti to dam ili ne dam, zato ja kontrolišem situaciju.“ Ili: „Ako ti ne odgovaram, tj. odbijam da ti odgovorim, tada sam siguran da će sve ostati kao pre. Ja ne trebam da tražim tvoje mišljenje. Ja ne govorim „ne“ i ne govorim „da“. Ti si na muci, a ja ničim ne rizikujem.

Suprotstavljanje. Postupajući suprotno vašim molbama i željama agresor je siguran: „Ja mogu da mislim i odlučujem za oboje. Ti misliš pogrešno, a ja ispravno. Ako te nateram da posumnjaš u sebe i svoje mišljenje, lakše će mi biti da te kontrolišem.

Potcenjivanje. Ne pridajući važnost vašim rečima i postupcima, nazivajući ih „glupostima“, „buncanjem“, „nečem nebitnim“, agresor je uporan da zadnja reč uvek mora biti njegova. „Ja mogu da potcenjujem tvoje reči i postupke, a ja sam sam izvan kritike i nikome ne svodim račune. Ja odlučujem. Kada shvatiš koliko si ništavan/ništavna, lakše će mi biti da te kontrolišem.

Zla reč ranjava jače nego što izgleda

„Šaljive“ uvrede. Nazivajući uvrede „samo“ šalom, agresor ima u vidu: „Meni takvu radost pričinjeava da vidim kako te vređaju moje reči da ne mislim da prestanem. Ja smatram da se moje reči trebaju prihvatati s humorom. Ja mogu da govorim šta želim. Ja vladam situacijom“.

Grubo prekidanje. Naglo prekidajući razgovor, ignorišući vaše reči, agresor ističe: „Ja nisam dužan da uvažavam tvoje mišljenje i da ti odgovaram, ti si neadekvatna osoba, zato ja mogu da završim razgovor kad zaželim – ja odlučujem“.

„Sami si kriv/kriva“. Izjavljujući da ste vi sami krivi za to što vas on vređa, agresor želi da vas natera da mislite: „Ti si sam kriv/kriva za to što te to boli i za to što ja tako s tobom razgovaram i tako ti se obraćam, i uopšte, za sve ono što mi ne polazi za rukom si ti kriv/kriva. I ja ne treba da menjam svoje ponašanje.

Optužba i primedbe. Optužujući i kritikujući, agresor dobija još jednu šansu da pokori našu volju: „Kada ti govorim da ne misliš i ne postupaš kako treba, ja počinjem da te kontrolišem“.

Kako se zaštititi

Osluškujte sebe. „Ako se pored neke osobe stalno osećate kao na iglama i patite od osećaja niže vrednosti („Stalno radim kako ne treba“), podsmevaju vam se, najverovatnije da ste podvrgnuti verbalnoj agresiji. – objašnjava Evans.

Oslušnite na koji način s vama razgovaraju. Da li vam govore vam (odlučuju za vas), kakav ste vi čovek, šta hoćete u životu? Niko osim nas samih ne može da zna i da odlučuje šta mi želimo, o čemu razmišljamo, šta osećamo. Verujte najpre svojim osećanjima, oslanjajte se na njih.

Prestanite da okrivljujete sebe. „Potrebno je da shvatite da agresija nije vaša krivica, već psihički problem onoga ko vas vređa – ističe Evans. Sve što je njemu potrebno jeste totalna kontrola nad vama“. Ako neko iz vašeg okruženja nameće krivicu za agresorevo ponašanje na vas, ne žurite da odmah okrivite sebe. „Jednom sam imala konsultaciju sa ženom čiji je muž imao naviku da viče na nju bez ikakvog povoda, a njena majka je smatrala da je i ona delomično odgovorna za takvo ludo ponašanje supruga, – priča Evans.To je potpuno netačno mišljenje i nanosi veliku štetu psihi.“

Suprotstavljajte se. Nema smisla objašnjavati i opravdavati se – umesto toga počnite da postavljate granice: „Ne želim to da slušam“, „stop, odmah da si prestao“.

Nađite grupu podrške. Važno je da nađete nekoga s kim možete da razmotrite svoj položaj, da mu kažete šta vam je na srcu. To može biti neko od rodbine, drugova ili psihoterapeut koji je dostojan vašeg poverenje.

Ne pokušavajte da promenite agresora. Čovek može da se promeni na bolje, ako stvarno zaželi, ali vi ne možete da ga promenite samo vlastitim naporima. Ali, zato vi možete da se odnosite prema sebi sa poštovanjem i da se pobrinete za svoja osećanja.

 [1] Patricia Evans „How to deal with verbal aggression“

Tekst: Ksenija Tatarnikova 

http://www.psychologies.ru

Izvor: poznajsebe



 

VELIKE POPLAVE SE PAMTE KAO BUNE ILI RATOVI…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

I Andrić je pisao o poplavama: „Velike poplave se pamte kao bune ili ratovi“

28483-ivo_andric_wiki

Foto: Wikipedia

U nepravilnim razmacima, od dvadesetak do tridesetak godina, nailaze velike poplave koje se, posle, pamte kao što se pamte bune ili ratovi, pisao je književni velikan, nobelovac Ivo Andrić u odlomku „Veliki povodanj“ romana „Na Drini ćuprija “ u kojoj opisuje poplave koje su pogađale Višegrad i Bosnu i Hercegovinu.

Sećamo se tog odlomka, i prenosimo ga u njegovom izvorniku, u danima kada katastrofalne poplave, kao u ta stara vremena koja opisuje Andrić, ponovo pogađaju naše krajeve i ostavljaju štete pa „pokolenje provede ostatak svog veka u popravljanju šteta i nesreća koje je ostavio veliki povodanj“:

„Žućkast porozan kamen od kog je most sagrađen, čvrsnuo je i zbijao se od naizmeničnog uticaja vlage i toplote; i večito bijen vetrom koji ide u oba pravca dolinom reke, pran kišama i sušen sunčanom žegom, taj kamen je s vremenom ubeleo zagasitom belinom pergamenta i sijao je u mraku kao osvetljen, iznutra.
Velike i česte poplave koje su bile teška i stalna beda za kasabu, nisu mu, mogle, ništa. One su dolazile svake godine, u proleće i jesen, ali nisu uvek bile jednako opasne i sudbonosne po varoš pored mosta. Svake godine, bar, po jednom ili dva puta, nabuja Drina i zamuti se i s velikim šumom pronosi kroz lukove mosta odvaljene plotove s njiva, izvaljene panjeve i mrk talog od lišća i granja iz pribrežnih šuma.
U kasabi stradaju avlije, bašte i magaze najbližih kuća. I sve se svrši na tom. Ali, u nepravilnim razmacima, od dvadesetak do tridesetak godina, nailaze velike poplave koje se, posle, pamte kao što se pamte bune ili ratovi i dugo se uzimaju kao datum od kog se računa vreme i starost građevine i dužina ljudskog veka. („Na pet-šest godina prije velikog povodnja”, „Uz veliki povodanj”.)

Posle tih velikih poplava, malo šta ostane od pokretnog imanja u onoj većoj polovini kasabe koja leži u ravnici, na peščanom jezičku između Drine i Rzava. Takva poplava baca celu kasabu za nekoliko godina unatrag. To pokolenje provede ostatak svog veka u popravljanju šteta i nesreća koje je ostavio „veliki povodanj”. Oni, do kraja života, izazivaju, u međusobnim razgovorima, strahotu jesenje noći kad su, po studenoj kiši i paklenom vetru, uz svetlost retkih fenjera, izvlačili robu, svak iz svog dućana i iznosili je gore, na Mejdan, u tuđe kuće i magaze.

Kad su, sutradan, u mutno jutro, gledali, s brega, dole, na tu kasabu koju vole nesvesno i silno kao rođenu krv i posmatrali mutnu zapenjenu vodu kako dere ulicama u visini krovova na kućama i po tim krovovima, s kojih voda s praskom odvaljuje dasku po dasku, pogađali čija kuća još stoji uspravno.
O slavama i Božićima ili u ramazanskim noćima, sedi otežali i brižni domaćini, živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i najteži događaj njihovog života, na „povodanj”. Na odstojanju od petnaestak ili dvadesetak godina u kojima je opet ponovo tečeno i kućeno, „povodanj” je dolazio kao nešto i strašno, i veliko; i drago, i blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve ređih ljudi tog naraštaja jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća. I oni su se osećali čvrsto vezani sećanjem na tu minulu nevolju.

Zato oni tako vole te uspomene na najteži udarac koji ih je u životu zadesio i nalaze u njima zadovoljstva koja su mladima nerazumljiva. Njihova su sećanja neiscrpna a oni su u ponavljanju tih sećanja neumorni; dopunjuju se u razgovoru i podsećaju; pogledaju, samo, jedan drugom u staračke oči sa sklerotičnom, požutelom beonjačom i vide ono što mladi ne mogu ni da naslute; zanose se sopstvenim rečima; tope svoje sadašnje svakodnevne brige u sećanju na veće koje su davno i srećno prošle.
Sedeći u toplim sobama svojih kuća, preko kojih je nekad prošla ta poplava, oni su, s naročitom nasladom, po stoti put prepričavali pojedine dirljive ili tragične prizore. I što je sećanje bilo teže i mučnije, to je prijatnost od pričanja bila veća. Gledani kroz duvanski dim ili čašicu meke rakije, ti su prizori bili često maštom i daljinom izmenjeni, uvećani i doterani, ali to niko od njih nije primećivao i svak bi se zakleo da su, upravo, takvi bili jer su svi, u tom nesvesnom ulepšavanju, učestvovali.

Tako je uvek živelo još po nekoliko staraca koji su pamtili poslednji „veliki povodanj” o kom su uvek mogli da govore među sobom, ponavljajući mladima da nema više starih nesreća, ali ni nekadašnjeg dobra i blagoslova…
Jedna od najvećih poplava ,uopšte, koja se desila u poslednjoj godini 18. veka, naročito se dugo pamtila i prepričavala.

U tom naraštaju, kako su starci, docnije, pričali, nije bilo, gotovo, nikog ko se dobro sećao poslednje velike poplave. Ipak su svi bili tih kišnih jesenjih dana na oprezu znajući „da je voda dušmanin”. Ispraznili su magaze najbliže reci; obilazili su, noću, s fenjerom, po obali i osluškivali huk vode jer su stari ljudi tvrdili da se po nekom naročitom zujanju vodene matice može poznati hoće li poplava biti jedna od onih običnih, koje svake godine pohode kasabu i nanose neznatne štete, ili će biti jedna od onih, srećom retkih, koje preplave i most, i varoš, i odnesu sve što nije tvrdo zidano i utemeljeno.

Sledećeg dana, videlo se da Drina ne raste i kasaba je te noći utonula u dubok san jer su ljudi bili premoreni od nesna i uzbuđenja prošle noći.
Tako se desilo da ih je voda prevarila. Te noći je naglo i nezapamćeno nadošao Rzav i, crven od blata, zajazio i zaptio Drinu na ušću. Tako su se obe reke sklopile nad kasabom…“.
Autor: klix.ba/ 24sata.rs/ 22.05.2014.

 

ŽIVE RANE OD „MILOSRDNOG ANĐELA“…

TAMOiOVDE_____________________________________________

Pre trinaest godina, 24. marta 1999. godine, bez odobrenja SB UN počelo je bombardovanje SR Jugoslavije (SRBIJE i CRNE GORE)

Tokom 78 dana bombardovanja stradalo 2.500 ljudi, a procenjena šteta iznosi oko 30 milijardi dolara.

 Ne seća se samo onaj ko se tada nije rodio. Zaglušujući zvuk sirena zaparao je vazduh. Iz Avijana u Italiji, krenuo je let „Milosrdnog anđela“, kako je NATO nazvao svoju akciju protiv Savezne Republike Jugoslavije.

Ubrzo, zatresla se cela zemlja.
Napad je počeo oko 20 časova, 24. marta, 1999. godine.

Devetnaest zemalja Alijanse, bez odobrenja SB UN, obrušilo se najpre na kasarne i protivvazdušnu odbranu Vojske Jugoslavije. U Batajnici, Mladenovcu, Prištini.

 Tokom 78 dana i noći bombardovanja, u 30.000 vazdušnih naleta ispaljeno je 50.000 razornih projektila.

Stradalo je 2.500 ljudi, 500 civila, a među njima 79 dece. Ranjeno je 12.500 stanovnika.

Teško je razorena infrastruktura, privreda, škole, zdravstveni centri, spomenici kulture, medijske kuće.
Ondašnje vlasti u Beogradu štetu su procenile na oko 100 milijardi dolara i zatražile nadoknadu od članica NATO. S druge strane, grupa srpskih ekonomista izvagala je da je šteta bila – 29,6 milijardi dolara (podatak koji se uzima kao relevantan). Zanimljiva je i računica italijanskih analitičara. Oni su upozorili: za te pare moglo je da se prehrani 79 miliona ljudi na planeti, gde vlada glad.

 Žrtve bombardovanja…
Nema grada i naselja koje NATO bombe nisu načele. Najviše su stradali Aleksinac, Surdulica, Kuršumlija… Pod ruševinama su ostale čitave porodice. U Aleksincu, Milići su stradali u jednom trenu. Otac Dragomir, majka Dragica i njihova kćerka Snežana. Pod bombama ugašen je život i devetomesečne Bojane Tošović i njenog tate Božine iz Merdara. U Novom Pazaru stradali su, zajedno, Marko Simić (2) i njegov tata Vladan.

U Batajnici, ubijena je trogodišnja Milica Rakić. U Vladičinom Hanu, bomba je pogodila zagrljene maturante gimnazije, Milana Ignjatovića i Gordanu Nikolić. Na Varvarinskom mostu bomba je pogodila Sanju Milenković (15), devojčicu kojoj su profesori predviđali briljantnu karijeru matematičara.

Pod ruševinama porodične kuće u Ralji kod Sopota, završio se život malih Pavlovića, Stefana i Dajane. Pod naletom bombi u istom času, stradao je i njihov tata Vladimir. U Murinu, u Crnoj Gori, dugo su otkopavali tela devojčica iz Prištine, koje su kod rodbine potražili spas – Julijane Brudar i Olivere Maksimović, sa kojima je stradao i njihov drug Miroslav Knežević.
U pamćenju su još prizori slomljenih novosadskih mostova. Sprženog voza u Grdeličkoj klisuri. Uništenog valjevskog „Krušika“. Čačanske „Slobode“. Niške pijace, na kojoj je, u sedmom mesecu trudnoće, ubijena Ljiljana Spasić, student završne godine medicine.

Povodi za napad
Neposredni povod za bombardovanje SRJ bila je akcija srpske policije u Račku, jednom od najvećih uporišta takozvane OVK, 15. januara 1999. godine. Tadašnji šef Verifikacione komisije OEBS na Kosmetu, američki general, penzioner Vilijem Voker, predstavio je ovu akciju javnosti kao „masakr“ albanskih civila. Toga dana i počela je, dotad, nezapamćena medijska kampanja. Priprema za bombardovanje.

 Ovaj besomučni napad zavšren je 10. juna usvajanjem Rezolucije 1244 SB UN. Dan ranije predstavnici Vojske Jugoslavije i NATO, u Kumanovu su, pod jednim šatorom, potpisali Vojnotehnički sporazum, kojim je utanačeno povlačenje naših vojnih i policijskih snaga. I, ulazak u južnu srpsku pokrajinu međunarodnih trupa – Kfora.
Multinacionalne snage, u čijem sastavu je bilo 37.200 vojnika, iz 36 zemalja, imale su zadatak da obezbede mir za sve nacionalne zajednice na Kosmetu. A kako su ga „obezbedile“, govori podatak da je od početka njihovog mandata sa Kosova i Metohije proterano 280.000 Srba i drugih nealbanaca. Kidnapovano – 1.500. U južnu srpsku pokrajinu ušlo je, tada, 800.000 Albanaca. Od toga – trećina koja na Kosmetu nikada nije živela.

Savetnici i lobisti
Vilijem Džeferson Klinton, pod čijom su se kapom vukli potezi akcije NATO, danas je samo „pratilac“ svoje žene Hilari, državnog sekretara Amerike. Albanci su mu se odužili ulicom i bilbordima. Tadašnji državni sekretar SAD Madlen Olbrajt troši penzionerske dane. Generalni sekretar NATO u vreme akcije na SRJ, Havijer Solana, do pre dve godine kreirao je spoljnu politiku Evropske unije. Od tada ga malo ima u javnosti. Vesli Klark, komandant Alijanse, kopredsedavajući je lobističke grupe za etanol. Džejmi Šejn, portparol NATO, i danas je visoki funkcioner zapadnih vojnih snaga, zadužen za „bezbedonosne izazove“. Toni Bler je izaslanik svoje zemlje za Bliski istok, a istovremeno savetnik vlada Gvineje, Ruande, Liberije i Sijera Leonea. A Vilijem Voker, koji je sve zakuvao, i dalje je omiljeni lik u Prištini, gde su ga nedavno oduševljeno dočekali.

Izvor: smedia.rs/



nato_bombardovanje_276653402
AWACS i F16