I BILO JE U NJOJ NEČEG…

tamoiovde-logo

PJESMA O INGE BARČ

Inge Barč, glumica posle prevrata izgubljena

u tajanstvenim okolnostima…

Ovo je slovo o Inge Barč,

u svoj prostoti,

namijenjeno potomcima.

Ona je bila riđa, ali ne sasvim – neki sjaj je na kosi

bujao –

živjela je s Finkom. Fink je bio režiser. Iz snobizma

se komunizma igrao

(ima takvih i kod nas na Mazovjeckoj).

A Inge? Inge je imala u sebi neku draž njemačku,

onaj akcenat u riječi „Mond“ – mjesec…der Mond,

im Monde…

A Fink je bio glupak i blondin.

Istorija prosta: upravo sam bio stigao iz Poljske…

Berlin…Berliiiin…dažd…

Gvozdeni Fridrih kao mora srce mi davio ludo…

Dosada – i odjednom čudo!

Malo pozorište! Malo srce u podzemlju!

Čuje se pjesma: autor, Kurt Tuholski.

Vidim Inge sjedi za klavirom,

pjeva i svira: ah, kakva mora biti kad ustane!

Ustala je. Grudi je imala male, savršene

i – oprostite molim – trbuh

tako joj se divno pod haljinom ocrtavao

da počeh vikati bravo i drečati: – Živio trbuh!

a neki Englez na to progunđa: – He’s gone mad –

Ovaj je lud.

Prošlo je ljeto, jesen i zima,

i još proljeće, i još neko ljeto,

i opet jesen puna magle i dima.

(Ja volim jesen – eto.)

Dok jednog dana čujem ja –

državni udar. Coup d’etat.

Državni udar, uzgred, imao je u sebi nečeg od zvijezde

vitlejemske

za kojim se vuklo 3 000 000 mađioničara.

I sve je bilo kao spremljeno za scenu:

sjedim ja sa Ingom u Tirgartenu,

a jesen u Berlinu, u Tirgartenu,

to su, gospodo moja, takve strune…

Sa drveća magla se dimi,

vjetar nizak kao bas –

i odjednom Inge: – Wiffen Sie waf?

(Ona je uvijek govorila nekako preko zuba.)

Wassen Sie was? Meni je

dosadilo da živim.

-Hm…

Pogledah u nju, cigaretu pušim –

nisam Vispanjski, ali ipak u duši

ne mogah ovu njenu izjavu da primim.

Prekasno: Revolver nije bio veći od ruže:

Pik! I njene oči počeše da kruže

au – dela, po metafizici njemačkoj.

Neki debeljko je sjedio, pivo pio,

nije ni zadrhtao, niti se začudio

jer takvo pik! To se moglo ubiti najviše kakvo dijete.

A zatim je imala još duže trepavice;

leš je mirisao na jesen, na crnu kafu, na gljive

i besmislice.

Barč Inga!

Šteta!

Tvoj talenat je mogao vrijedjeti mnogo sterlinga.

Inge Barč!!!

Vratih se u hotel.

40 lula za jednu noć – soba sva crna od dima…

Ne, to ne može tako; to je suviše prosto: dosadno,

tu treba, da se tako izrazim,

dopisati nekakve komentare –

da, šta ja znam, da krvavi zločini režima,

da je osumnjičena zbog semitizma,

da…mrtva…u logoru…gnjila…

Biće to sjajan članak od 300 redova.

(U Poljskoj zvani „kobila“).

Recimo da je to bilo jedne jeseni,

na primjer, prije jedno tri godine.

No, i ako urednik ne izmijeni,

biće ovako:

„Nije izdržala u zagušljivim stegama režima

Inge Barč, glumica, posle prevrata nestala u sumnjivim

okolnostima…“

A na kraju možda nešto od Rilkea,

o ljubavi,

o samoći koja davi,

a naslov običan: Inge Barč.

Šteta.

Lijepa.

Mlada.

Pleća kao somot persijski.

I bilo je u njoj nečeg…

ženskog,

neuhvatljivog,

dalekog,

nečeg što treba hvatati noktima.

K. I. Gałczyński


Izvor: kljucnekosti.wordpress.com


 

DALEKO JE SUNCE…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

 Norveški gradić prvi put obasjalo Sunce

Tehnika je učinila čudo za stanovnike Rjukana, norveškog gradića udaljenog 150 kilometara zapadno od Osla

03a_620x0v

Foto Tanjug

 Smeštena u dnu doline, ova varoš bila je stalno u senci tokom dugih zimskih dana, ali zahvaljujući džinovskim ogledalima, stanovnike sada greju sunčevi zraci.

 Često se zimi žalimo na manjak sunčanih dana, ali to nije ni približno problemu s kojim se suočavaju pojedine oblasti u skandinavskim zemljama.

 Slučaj Rjukana je bio posebno akutan. Ovaj industrijski i turistički grad nije imao ni tračak sunca od septembra do marta kada su sunčevi zraci previše niski da bi se probili preko planinskog lanca na koji je grad naslonjen.

 Ovako duga i tmurna zima negativno je uticala na moral stanovnika, ali je i odvraćala potencijalne turiste.

  Pre oko sto godina, jedan od građana Rjukana predložio je da se visoko u planini postave ogledala od kojih će se odbijati sunčevi zraci direktno na grad. Čak je u tu svrhu pripremio detaljne nacrte.

Projekat je bio intersantan, ali zbog tehnoloških razloga nikada nije ostvaren.

U međuvremenu je izgrađena žičara, kojom su stanovnici lakše mogli da odu po neophodni melanin u predele pod suncem.

 

TamoiOvde-03Senoviti gradić je tonuo sve dublje u depresiju sve dok vlasti nisu odlučile da prekopiraju projekat pomoću kojeg se jedan italijanski grad rešio sličnog problema.

Ogledal, postavljena na vrh planine, kontroliše kompjuter koji ih pomera u zavosnosti od položaja sunca, tako da grad uvek bude obasjan svetlošću. Solarne ploče, pak, obezbeđuju potrebnu energiju za automatsko pranje ogledala i njihovo daljinsko manipulisanje.

Stanovnici Rjukana kažu danas da im se život potpuno promenio. Centar grada postao je omiljeno mesto okupljanja, na kojem se deca rado igraju.

Zaista je poseban osećaj osetiti tople sučeve zrake dok šetate trgom. Sve to smo učinili za naše bledunjave mališane„, kazao je u izjavi za londonski „Telegraf“ gradonačelnik Rjukana.


Izvor:novosti.rs/Tanjug | 24. oktobar 2013.