KARIKE U LANCU ČUDNIH POJAVA…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Stručnjaci u Kuršumliji zapanjeni: Ne znamo uopšte čime se ovi skakavci hrane, jer ne jedu biljke!?

Stručna ekipa za ekologiju i poljoprivredu, koja je juče obišla selo Belo Polje u kojoj je primećena najezda skakavaca, zaključila je da nema štete na usevima u tom selu u kuršumlijskoj opštini.

2„Skakavci koji su se pojavili u tom selu su nepoznata vrsta i ne hrane se biljkama„, potvrdio je Beti stručni saradnik za poljoprivredu opštine Kuršumlija Jovica Đinović.
Skakavci crne boje, veličine do tri centimetra, nikada do sada nisu viđeni u ovim krajevima i nepoznata su vrsta insekata iz roda skakavaca. Đinović je rekao da su se rojevi insekata koncentrisali na asfaltnom putu i nekoliko metara pored puta, u dužini od nekoliko stotina metara.
Zaključili smo da nema štete na poljoprivrednim usevima i da se ovi skakavci ne hrane biljem. Nije nam poznat njihov lanac ishrane. Ovi skakavci su crne boje, potpuno drugačiji od onih kojih ima na ovom području. Oni su na ovom mestu doživeli svoj vrhunac po broju jedinki“, kazao je Đinović.

On očekuje da se broj tih skakavaca smanji, jer ih većinu gaze automobili na putu. Skakavci u kuršumijskom selu Belo polje juče su se pojavili na asfaltnom putu, nadomak sela. Njihovo prisustvo je ugrozilo nekoliko domaćinstava, jer prete da uđu u kuće.
Pojedini meštani su se žalili da su ih skakavci ujedali, pa su se organizovali da se metlama brane od njih. Meštanin Svetozar Koprivica (81) kaže da su skakavci napali i izujedali njegovog psa.

Opština Kuršumlija je naložila stručnim ekipama da prate kretanje i razvoj situacije, nakon čega će preduzeti odgovarajuće mere radi sprečavanja najezde.
Roj skakavaca se već dva dana nalazi na putu u selo Belo polje i oni se kreću ka drugim kuršumlijskim selima.
Izvor:dnevni.rs/vesti// četvrtak, 26 jun 2014 /(Vestinet)

_____________________________________________________________________________________________________

Tornado: U selu kod Lazarevca vetar uništio krovove na svim kućama!

Nezapamćeno nevreme pogodilo je juče oko 19 časova selo Šopić kod Lazarevca! Za samo tri minuta tornado je oduvao krovove sa svih stotinjak kuća u ovom mestu.

3Snažan vetar odneo je čitave krovove sa domova, a najstariji meštani kažu da ne pamte da se nešto ovako dogodilo u njihovom kraju, piše „Alo“.
Uplakanu i nemoćnu, sedamdesetogodišnja Lenku Pavlović zatičemo ispred doma na koji se srušilo stablo jasena.
– Sine, nema ko da mi pomogne. Ja sam ovde sama, a jasen mi je uništio potpuno kuću. Polomljeni su mi prozori, voda mi je pokvasila sve stvari, ne znam gde ću noćas da spavam – priča kroz suze baka.
Oluja je u Šopiću iščupala je strujne stubove, a stotine metara kablova leže na putu. Žestoko su pogođena i sela Burovo, Dren i Rudovci.
Nešto slabiji vetar je u centru Lazarevca polomio drveće, ali još uvek nema podataka o pričinjenoj šteti i broju povređenih.
Na magistrali je vetar podigao šleper pun keramičkih pločica i prevrnuo ga putu, pa je izazvao zastoj na putu.
– Nikada u životu ništa tako nisam osetio. Kada sam osetio snagu vetra, zaustavio sam kamion, ali je drvo probilo šoferšajbnu. Posle nekoliko sekundi, vetar je podigao kamion i prevrnuo ga. Nisam se nikada tako nisam uplašio. Bilo je kao na filmu. Sve je trajalo ne više od tri minuta.
Sreća je što nisam povređen – priča vozač prevrnutog vozila.
Izvor:dnevni.rs/vesti// četvrtak, 26 jun 2014 11:24/(Alo)

_____________________________________________________________________________________________________

Priredio:Bora*S

JAHANJE KONJA OKRENUTOG NAGLAVAČKE…

TAMOiOVDE_____________________________________________________

Najčudnije skulpture na svetu

Magična česma koja lebdi u vazduhu, kralj koji jaše na naopačke okrenutom konju, viseći nosorog, obešeni čovek i džin koji proždire decu, samo su neke od čudnih, bizarnih i zabavnih skulptura, koje pokazuju šta sve čovek može da osmisli i oživi u umetnosti. Neke od njih su postale izuzetno popularne, a neke izazivaju podsmeh ljudi koji prolaze pored njih.

Širom sveta umetnici su za sobom ostavljali skulpture. Neke od njih postale su uvažena umetnička dela, a neke, iako nisu baš umetničke, privlače ogromnu pažnju.

Magicna cesmaMagična česma u Španiji

Jedna od najzanimljivijih je magična česma u španskom mestu El Puerto de Santa Maria. Naizgled, ona lebdi u vazduhu pomoću snažnog mlaza vode, a u stvari postoji skrivena šipka u mlazu vode. Ipak, mora se priznati da je odlična optička varka.

Spomenik Petru Velikom u Moskvi svakako je jedan od čudnijih. Osmislio ga je gruzijski vajar Zurab Cereteli u čast obeležavanja 300 godina od ustanovljavanja ruske mornarice. Podignut je 1997. godine, težak je hiljadu tona i osma je najviša statua na svetu.

Statua Petra VelikogRusku prestonicu „krasi“ statua Petra Velikog na brodu

Od početka je bio predmet kritika. U novembru 2008. godine proglašena je, po izboru Virtual Tourist, za osmu najružniju građevinu na planeti, a 2010. godine časopis Forejn polisi uključio ga ja u svoju listu najružnijih spomenika. Po odlasku bivšeg gradonačelnika ruske pretonice Jurija Luškova sa pozicije, moskovske vlasti su, navodno, toliko želele da se reše spomenika da su ponudile da ga presele u Sankt Peterburg.

Kralj-VaclavČeški kralj Vaclav na naopačke okrenutom konju

Kruže i glasine da je spomenik prvobitno bio osmišljen za komemoraciju 500 godina od Kolumbovog prvog putovanja, ali pošto nije mogla da se nađe američka mušterija promenjena mu je namena u ovu koju i danas ima.

Pomalo komična skulptura češkog kralja Vaclava kako jaše konja okrenutog naglavačke urađena je u Pragu.

Češka prestonica dom je i bizarnih skulptura, od kojih je svakako najupečatljivija skulptura obešenog čoveka na vrhu zgrade.

Kad smo već kod bizarnosti, ništa bolja nije ni ukrasna statua na fontani u Bernu koja prikazuje džina koji jede malu decu. Izrađena je 1546. godine, a treba da predstavlja grčkog titana Hrona koji proždire svoju decu.

Obeseni covek i dzin koji jede decuSkulpture obešenog čoveka i džina koji jede decu u Pragu i Bernu

Malo vedrija svakako je skulptura visećeg nosoroga u Potsdamu u Nemačkoj. Isto tako čudne i pomalo smešne svakako su velika kašika sa višnjom u Mineapolisu, kao i skulptura bebe u Derbišajeru u Velikoj Britaniji.

Jedna od najunikatnijih statua nalazi se u Melburnu. Spomenik Šarlu le Trobu uglavnom je običan, sem što je okrenut naopačke i „stoji“ na glavi.

Skulptura bebeSkultpura bebe u Derbišajeru u Velikoj Britaniji

Nadaleko poznata i jedan od najprepoznatljivijih detalja u Briselu je statua dečaka koji gasi požar – Maneken pis.

Veoma zanimljiv je i spomenik biciklistima koji svake godine učestvuju u kultnom sportskom događaju Tour de France. Urađen od aluminijuma i čelika, otkriven je 1995. godine, a konačno ime mu je Le Tour de France dans les Pyrénées.

Skulpture u Melburnu i PotsdamuStatua Šarla la Troba u Melburnu i visećeg nosoroga u Potsdamu

Izvor:rts.rs


Čudne skulpture i spomenici

Velika-kasika-sa-visnjomManeken-pisSpomenik-Tour-de-France


 

 

ZANIMLJIVE DRŽAVE…

TAMOiOVDE____________________________________________________________________________________________________

NAJČUDNIJE DRŽAVE SVETA

Kada sledeći put, iznervirani gužvom u saobraćaju, malim penzijama ili nekom suludim administrativnim postupkom, odlučite da nazovete Srbiju „banana republikom“, trebalo bi da imate u vidu da naša država, i ovakva kakva je, ipak nije najgora na planeti.

Iako su nas stariji učili da se ugledamo na bolje od sebe, a ne da u lošijima tražimo izgovor, s vremena na vreme nije naodmet da raspoloženje popravimo upravo takvim poređenjima. Pri tom, ne misli se na nerazvijene zemlje takozvanog trećeg sveta, niti bilo šta slično.

Ovoga puta, Pressmagazin donosi listu pet najčudnijih i najapsurnijih (nazovi) država na svetu. Neke su čak i međunarodno priznate, druge su pak dignute u vazduh (bukvalno), a treće nemaju nijednog stanovnika iako se prostiru na milion i po kvadratnih kilometara. Sve su, međutim, beskrajno zabavne, naročito ako imate tu privilegiju da ne živite u njima.

10NAURU

Veličina: 21 km2

Populacija: 13.005

Lokacija: Tihi okean (nedaleko od ekvatora)

Nauru je najmanja nezavisna republika na svetu, istovremeno i jedina republika bez prestonice, ali kada bi to bio najozbiljniji problem ove mikronacije iz Tihog okeana, Nauru verovatno ne bi ni bio na ovoj listi…

Nakon što su se 1968. najzad otresli kolonista i proglasili nezavisnost, Nauruanci su pod svoju kontrolu stavili i jedino prirodno bogatstvo na ostrvu: bogata nalazišta fosfata koja su se eksploatisala još od 1907. godine. Sedamdesetih godina prošlog veka, štaviše, građani su spadali među najbogatije i najsrećnije ljude na planeti. Više od 95 odsto radno sposobnog stanovništva bilo je zaposleno u državnoj upravi, a zdravstveno osiguranje i besplatno školovanje bili su dostupni svima.

Ali, ništa nije večno, pa tako ni rezerve fosfata. Kada je iscrpljen jedini izvor prihoda na ostrvu, Nauruanci su shvatili da su u ozbiljnom problemu. Državna kasa ostala je prazna, a godine lagodnog življenja, konzumiranja alkohola i masne hrane ostavili su traga na stanovništvu. Nauruanci, naime, danas spadaju među najgojaznije nacije na svetu, a neverovatnih 40 odsto stanovništva boluje od dijabetesa tipa 2!

Početkom devedesetih godina prošlog veka, nova vlada došla je na ideju da finansijske probleme reši tako što će stvoriti „poreski raj“ za bogataše iz inostranstva, ali se ni ova opcija nije pokazala naročito uspešnom. Iako su Rusi pokazali interesovanje da „ulože“ čak 70 milijardi dolara u Nauru, njihov novac bio je toliko prljav i sumnjiv da nijedna veća banka nije želela da učestvuje u transakciji.

Takav razvoj situacije doveo je do toga da Nauru danas služi kao svojevrsni kamp za ljude koji čekaju da im Australija odobri azil, mada se u poslednje vreme spominje i kupovina još jednog ostrva, na koje bi se Nauruanci preselili i počeli sve ispočetka…

3VESTARKTIKA

Veličina: 1.610.000 km2

Populacija: 0 (uglavnom)

Lokacija: Antarktik
Vestarktika se prostire na više od milion i po kvadratnih kilometara na zapadu Antarktika, a osnovao ju je Amerikanac Trevis Mekhenri 2001. godine, pozivajući se na navodnu „rupu u zakonu“, odnosno Antarktičku povelju (dogovori kojim su regulisani međunarodni odnosi u vezi sa jedinim nenaseljenim kontinentom na planeti). Tom poveljom se, između ostalog, zabranjuje državama da polažu pravo na teritoriju zapadnog Antarktika, ali je Mekhenri kasnije tvrdio da nigde ne piše da je to zabranjeno i pojedincima.

Kao i mnogi drugi osnivači mikronacija i država, i Mekhenri je poslao pisma na adrese stranih vlada, obaveštavajući ih da je Vestarktika veoma zainteresovana da sa njima uspostavi diplomatske odnose. Većina ga, naravno, nije udostojila odgovora. Iako na Vestarktici, shodno klimatskim uslovima, nema žive duše, Mekhenriju to ipak nije smetalo da u opticaj pusti poštanske marke i kovani novac…

4ROUZ AJLEND

Veličina: 0,0004 km2

Populacija: 0

Lokacija: Italija (obala kod Riminija)
Italijanski inženjer Đorđo Rosi izgradio je 1967. platformu na obali Riminija, na kojoj je zatim otvorio i nekoliko lokala kojima je pokušao da privuče turiste. To mu nije bilo dovoljno, pa je godinu dana kasnije došao na ideju da proglasi nezavisnost od Italije i stvori svoju mini-državu. Reakcija italijanskih vlasti, međutim, bila je sve samo ne očekivana. Iako su druge države mahom ignorisale slične osobenjake, Italijani su Rosija shvatili ozbiljno. Na njegovu „državu“ gledali su kao na veoma maštovito rešenje kako da se turistima uzmu pare, pa su u skladu sa tim i delali.

Ukratko, jednog jesenjeg jutra 1968. na platformu su poslata četvorica policajaca da uspostave kontrolu, a kada su to i učinili, na scenu je stupila ratna mornarica. Nekom je, iz nepoznatih razloga, bilo veoma stalo da stavi tačku na tada najmlađu i najmanju državu na svetu, pa je ona ubrzo minirana i dignuta u vazduh…

5HUT RIVER

Veličina: 75 km2

Populacija: oko 20 stalnih državljana, plus 15.000 izdatih pasoša

Lokacija: Zapadna Australija
Imenom Hut River nekada se označavala provincija na zapadu Australije, ali se danas na toj lokaciji nalazi istoimena kneževina, koju je 1970. godine proglasio izvesni Leonard Kesli. Ovu mikronaciju osnovalo je pet uglednih familija iz tog kraja, koje su sedamdesetih godina prošlog veka došle u apsurdan sukob sa australijskim vlastima oko distribucije pšenice.

Tih godina u „zemlji kengura“ na snagu je stupio novi zakon kojim je određena tačna količina pšenice koju jedno domaćinstvo može da proda, a kako je u Hut Riveru svako domaćinstvo proizvodilo bar 1.000 puta više od dozvoljenog maksimuma, sukob sa vlastima praktično se nije mogao izbeći.

S tim u vezi, prepisku sa nadležnim organima vodio je pomenuti Kesli, koji je tada bio na funkciji administratora provincije Hut River. Kada je postalo jasno da će se dve strane teško sporazumeti, Kesli je počeo da se predstavlja kao „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Leonard Prvi“. Međutim, ne zato što je naprasno poludeo, već zbog toga što se pozvao na stari (mada nikad zvanično ukinuti) zakon koji je svaki sukob sa članovima kraljevske porodice tumačio kao izdaju, uz podrazumevajuće konsekvence za tako ozbiljan prestup. Pa makar se radilo i o vladi Australije.

Bilo kako bilo, sve do 1976. na snazi je bio status kvo, da bi zatim Pošta Australije izgubila strpljenje i odbila da dalje nosi pisma u takozvanu kneževinu. Takođe, ponovljeni su i zahtevi da stanovnici Hut Rivera moraju da plaćaju porez Australiji, jer će u suprotnom svi završiti u zatvoru.

Na takve ultimatume, međutim, Kesli je odgovorio objavom rata, pa se Pošta naprasno predomislila, a ceo sukob gurnut je pod tepih. Do dana današnjeg, takođe, stanovnici kneževine ne plaćaju porez…

7SILEND

Veličina: 0,00055 km2

Populacija: između 6 i 27

Lokacija: Velika Britanija (10 km od obale)
Verovatno najčuvenija mikronacija na svetu, iako na Silendu živi jedva dvadesetak ljudi, a često ni toliko. Priča je manje-više poznata, ali nije zgoreg podsetiti se: Silend je, u stvari, vojna platforma po imenu „Raf tauer“, koju su Britanci izgradili za vreme Drugog svetskog rata u Severnom moru, desetak kilometara od obale. Nakon završetka sukoba dugo je bila napuštena, a onda ju je 2. septembra 1967. zauzeo Pedi Roj Bets sa porodicom i saradnicima, posle nešto slobodnijeg „tumačenja“ međunarodnog prava.

Pedijev sin Majkl priveden je godinu dana kasnije zbog otvaranja vatre na britanski vojni brod, ali su Bejtsovi nekim čudom uspeli da dobiju pravnu bitku, budući da je sud uzeo u obzir činjenicu da se incident dogodio izvan britanskih teritorijalnih voda.

U žižu svetske javnosti ova državica je dospela i 1978, kada je „premijer“ Silenda Aleksander Ahenbah, uz pomoć nekoliko Holanđana, pokušao da preuzme apsolutnu vast na platformi. Pedi Roj Bets u tom se trenutku nalazio „van zemlje“, ali je brzo okupio „vojsku“ i u helikopterskom desantu ponovo uspostavio kontrolu nad Silendom.

Pomenute uzurpatore holandskog porekla Pedi je uskoro pustio na slobodu, ali je Ahenbaha, nemačkog državljanina, zadržao kao ratnog zarobljenika optuživši ga za izdaju. Zanimljivo, tokom njihovog zatočeništva, holandske i nemačke vlasti tražile su od Velike Britanije da organizuje oslobađanje njihovih građana, ali su Britanci odbili da se upliću u sukob, pozivajući se na presudu iz 1968.

Nemačka je zatim poslala diplomatu u Silend, koji je nakon višenedeljnih pregovora uspeo da isposluje oslobađanje Ahenbaha. Pedi je, brže-bolje, protumačio ovaj potez Nemačke kao priznavanje Silenda kao države…

Autor: Aleksa Jovanović/Press

OSTAVLJANJE TRAGOVA…

TAMOiOVDE______________________________________________________________________________

„Ja  i sve prijatelje smatram tragom, jer da nije tako ne bih se uopšte bavio pisanjem. Čak i pisac ma koliko se pravio skroman, kako ja kažem u jednoj pesmi, osvrćemo se na svoj život drag s tajnom nadom, da smo ostavili trag. Cela stvar i jeste u tome što je pisačka želja primarna da ostavi trag o svom postojanju i o ljudima koji su postojali u vremenu dok je on postojao.“

133946_brana-crncevic-foto-03-fonet_igqBRANISLAV CRNČEVIĆ
(Kovačica, 08.02.1933 — Beograd, 14.04.2011)

Brana Crnčević je bio književnik, aforističar, novinar, scenarista. Rođen je 8. februara 1933. godine u Kovačici. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Svoju karijeru je započeo kao službenik predstavništva zrenjaninske pivare u Novom Sadu, a zatim je usledila novinarsko-urednička faza. Bio je dugogodišnji urednik „Ježa“ i rubrike za kulturu u listu „Duga“. Objavljivao kolumne u raznim listovima i časopisima, među kojima su „NIN“, „Politika“ i „Pečat“.

Prvu knjigu za decu „Bosonogi i nebo“ objavio je 1963. godine, a potom i prvu zbirku aforizama Piši kao što ćutiš.

Na književnu scenu je stupio pod pseudonimom Vinon Rumski i Branislav BIP. Tokom svoje karijere duge bezmalo pola veka, objavio je tridesetak knjiga za decu, romana, priča, televizijskih drama, zbirki pesama i aforizama…

Dobitnik je nagrade „Zmajevih dečijih igara“ za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za decu 1987. godine.

BIBLIOGRAFIJA:
1963. Bosonogi i nebo;1963. Cipelice od krokodilske kože; 1963. Njen prvi čaj; 1965. Devojka sa tri oca; 1965. Kafanica, sudnica, ludnica; 1965. Piši kao što ćutiš; 1968. Dunavo; 1967 – 1971. Zanati; 1971. Kapetan i lula; 1971, 1981, 1989, 2006. Dnevnik jednog…  1978. Peta strana sveta; 1982. Sibiri; 1982. Emigrant i igra; 1984. Mrav dobra srca; 1985. Snovi bez tumačenja; 1990, 2006. Srpska posla; 1992, 2006. Srpska i hrvatska posla; 1994. Glasnik; 1997. Crni đavo, crveni rep I, II ; 2001. III; 2001. Pesme; 2003. Zaštitnica umetnosti i druge pripovetke; 2005. Zemlja nadimaka; 2006. Knjiga zadušnica; 2006. Obećani svet; 2007. Sedam mokrih majica i drugi zapisi; 2008. Ima da nas nema; 2009. Čuvari pepela; 2010. Šta ima.
Tekst: Aforizmi

Od kako sedim od kako sivim, ne stižem da se molim i kajem,
                                                                               u tvojoj ruci moja živi,
                                                                               u tvome srcu moje traje.
                                                                               . . .
                                                                               Odrobovao sam sve slobode,
                                                                               i bio žrtva mržnje svake,
                                                                               i ne dam da me iz tebe vode,
                                                                               u brodolomce i ludake.
                                                                               . . .
                                                                               A kada počnu košmarne zime,
                                                                               ako se spoji decembar s majem,
                                                                               šapni u sebi moje ime,
                                                                               i ja ću znati da još trajem.

KAD BI MENI DALI

Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola dana ja bih dao nekom
ko je dobar, a slučajno sam.
 
Igrali bi, pričali bi nešto,
trčali bi, skakali bi vešto
ja i dobar, a slučajno sam.
 
Kad bi meni dali kišobran,
ja ga ne bih potrošio sam.
Pola mesta ja bih dao nekom
ko je dobar, a slučajno sam.

Kišilo bi, dok mi koračamo,
pola tamo a pola ovamo.
Stavili bi dan pod kišobran
ja i dobar, a slučajno sam.
 
Kad bi meni dali jedan dan,
ja ga ne bih potrošio sam.

KRIK

U pesme skriven ko u šume,
u lišću reči i travi duše,
ja čekam da i zver razume
u mome grlu krik ugušen.

Kricima mrtvim zvona zvone,
mozak, ko nebo, naoblačen.
Suze mi kao zveri gone
a nemam kome da ih plačem.

I čujem svoje krike nove,
probijaju se kroz sve straže.
Dobro je što ih u grlu love
jer nemam kome krik da kažem.

BRANISLAV, BRANIK DECE
Branislav Crnčević, satiričar i humorista, pisac komedija i tužno-smešnih priča o životu ljudi. Čovek sa tucetom oštrih pera i jezikom koji ne prašta; čovek koji ismeva ludosti odraslih.
  Branislav, branik je dece, stvaralac koji se klanja detinjstvu i ume da ga, u svojim pesmama i pričama, uznese iznad života odraslih. Njima Crnčević traži crno pod noktima, smatrajući da je higijena, čistota čovekove duše, najvažnija u životu. A decu voli, zabavlja ih, zasmejava do suza. Svu decu smestio je u svoju knjigu Bosonogi i nebo.
  Onako velik, onako krupan, onako snažan, onako visok, onako rukat, onako kosat, onako plećat, onako nogat a, u stvari, Mrav dobra srca.
  Brana zna odakle dolazi kiša, gde sve pada kiša, na koga pada kiša, zna čak i kako je kiša stala:
 
A, evo, kako je kiša stala:
Zamislila se: gde bi još pala?
Pa nije znala.

  Kod Crnčevića nema šale, kad su u pitanju odrasli. Ali kod Crnčevića ima šale kada se obraća deci. On ume da se igra, zato ga deca često primaju u igru, a on ume igru da rasplamsa, da je produži, da je zasmeje, da je zavrti, a u centru svake igre je dete-čovek. Njegova pesma Igra počinje predivnim stihovima u slavu ljudskog roda:

Hajde da izaberemo dan.
Hoćete vi da ga izaberete?
Dobro.
Izaberite dan lep da kao čovek u pesmi stoji…

Dragan Lukić: „Moji savremenici“/Izvor:riznicasrpska.net

MRAV DOBRA SRCA
 
Tri miliona i jedan mrav žive, rade i spavaju
u mravljem gradu,
ispod velike kruške, u hladu.
Oni imaju kuće na sprat, na tri, na devet spratova,
oni navijaju budilnike na pet, da bi se na vreme probudili.
Tačno u pet zazvoni milion satova,
tada mravi ustaju, galame, prave zbrku,
oblače se, peru zube u trku,
kada zazvoni šest nema nikoga u gradu;
svi su na radu.
 
Ujutro mravlje starešine po spiskovima prozivaju:
mrav taj i taj.
Mravi se po imenima odazivaju.
Svak mora da kaže: Tu sam! I: zdrav;
kada se javi tri miliona i jedan mrav
tada je spisku kraj.
 
Pri tri dana, tek što se jutro zaplavilo,
mravi se tri puta u grupe prestrojavali
i tri puta se prebrojavali.
Starešine su iz spiskova prozivali:
mrav taj i taj.
Mravi se, po imenima, odazivali.
Kako god okreneš: tri miliona mrava!
I kraj!
Šta je sa jednim mravom? Zar spava!

Sutradan isto, i prekosutra isto,
tri miliona mrava trese glavom:
Tu ima nešto čudno! Tu nešto nije čisto!
 
To zanimljivo postaje,
zašto, i koji mrav nedostaje?
 
Nema mrava koji je najviše pevao i galamio,
on se, zbog nečeg, osamio.
 
Šta mu je? — čude se tri miliona mrava
u mravljem gradu,
ispod velike kruške u hladu.
Šta mu je?
Zašto samuje?
 
Tri dana nije ni reč prozborio,
mravi koji sa posla kući hitaju
njegovu majku pitaju:
Da li se odobrovoljio? Da li je progovorio?
 
Tri dana ništa nije ručao,
sam je po gradu lutao
i zamišljeno ćutao,
ili na stepeništu čučao.
 
Svi se pitaju: Šta mu je?
Šta mu je? Zašto samuje?
 
Sve je u mravljem gradu zbunio.
Mrvicu keksa su mu nudili,
a on se uzjogunio:
nije ni prstom maknuo, niti je taknuo.

A jutros, tek što se dan zaplavio,
neko je bučno prozor otvorio
i mravljem gradu javio:
„Progovorio je! Progovorio!“
 
Zašto je mrav tri dana ćutao?
Što nije ručao?
Što je zamišljen gradom lutao?
I na stepeništu čučao?
 
— Pre kekoliko dana — veli — moj je tata
oterao gladnog cvrčka sa vrata.
I, sada, neću ni da se maknem,
dok ne dovedete cvrčka da sa mnom ruča
neću ništa da taknem!
 
Pa sada
u mravljem gradu,
ispod velike kruške, u hladu,
tri miliona mrava trčka i traži cvrčka.

 LJUTITO MEČE
 
  Mesec obuko čizmice žute,
oblaci obukli plave kapute
pa cele noći nebom jezde.

  Dole, u šumi, jedno meče
zamišljeno, već treće veče,
gleda u zvezde.
 
  Meče se ljuti već treći dan
što ga teraju u zimski san
i zamišljeno stalno ćuti.
  Tata se ljuti, mama se ljuti
i svi mu vele:
  Otkad postoje med i pčele,
otkad postoje sunce i veče
nismo videli takvo meče.
 
  „Šta ćeš da radiš“, mama ga pita,
  „kad lišće sasvim, sasvim požuti
  i sneg napada iznad rita?“
  A meče, ćuti.

  „Šta ćeš da radiš“, baka mu veli,
  „kad svet od snega sasvim pobeli?“
 
  Tata se ljuti, mama se ljuti,
  a meče ćuti.
  Odjednom, meče ljutito reklo,
  šta ga je peklo:

  „Neću da spavam, neću, i tačka.
  Zašto ne spavaju zec i mačka?
  I ptica iznad naših glava
  zašto ne spava?“

  A onda tiho, tiho reče:
  „Baš mi je krivo što sam meče.“

  Sad mama ćuti i tata ćuti
i svi su strašno zabrinuti.
Meče se ljuti:

„Uzeću“, kaže, „trotinet,
idem međ decu, među svet.
Neću da spavam. Neću, i tačka.
Što ne spavaju zec i mačka?“
 
Mesec obuko čizmice žute,
oblaci obukli plave kapute
pa cele noći nebom jezde.
A jedno meče već treće veče
neće da spava. Gleda u zvezde.