OKRENUTI PREMA PONORU…

tamoiovde-logo

„Postoji dakle osećaj da živimo u vremenu neobične nesigurnosti. U proteklih stotinu godina slomile su se tolike davno uspostavljene tradicije – tradicija porodičnog i društvenog života, vladavine, ekonomskog poretka i verskih uverenja.

Foto ilustracija: Bora*S

Kako godine prolaze, čini se da imamo sve manje i manje uporišta za koje bismo se mogli uhvatiti, sve manje stvari koje bismo mogli smatrati apsolutno ispravnim i istinitim, pouzdanim za sva vremena.

Za neke je to dobrodošlo olakšanje od ograničenja koje nam nameću moralne, društvene i duhovne dogme. 

Za druge je to opasan i užasavajući prekid sa razumom i pameću , jer nastoji da sroza ljudski život u beznadežni haos.

Foto ilustracija: Bora*S

Možda je većini trenutni osećaj olakšanja dao kratak predah, da bi nakon toga usledila najdublja anksioznost.

Jer, ako je sve relativno, ako je život tek bujica bez oblika ili cilja, u čijim poplavama ne može potrajati apsolutno ništa što bi se spasilo, osim same promene, čini se da je to nešto u čemu “nema budućnosti”, a samim tim ni nade.”

Alan Vots
 Mudrost nesigurnosti: Poruka iz doba anksioznosti


 

MI SMO IMALI…

tamoiovde-logo

SUTRA ĆE SE LJUDI SASTAJATI

Sutra će se ljudi sastajati ispod plastičnih lipa,
iz upotrebe možda će izaći i mrtvačka kola.

Foto ilustracija Bora*S

A mi smo imali sreću: ovo prava mjesečina za nesrećne sipa
svoju svjetlost preko našeg bola.

Mi smo imali sreću. Nas još uvijek može da obraduje maslačak u polju,
a u sutrašnjim rečenicama jedva ako riječi maslačak uopšte bude.

Progres se toliko rašepurio da se bojim da je na pomolu
vrijeme u kome ćemo dobiti i prve umjetne ljude.

Foto ilustracija Bora*S

Oni će imati sve kao i mi, svoje klubove, svoja svetilišta.
Imaće svoje pjesnike, poneki od njih možda će i vaseljensko ime steći.
Igraće golf, skupljati marke, organizovati festivale, posjećivati pozorišta.

Imaće sve kao i mi, samo što “Ja te volim” neće znati reći.

Izet Sarajlić (1930 – 2002.)


 

MIT O PTICI…

tamoiovde-logo

Prvi deo

I

Ko u ramenima oseća zemljinu težu
kao prikriveni bol,
pripada potomstvu onih što su u drevna vremena
znali za veštinu lebdenja:
onoj potpuno drukčijoj vrsti naših predaka,
ne ovih što nas dosežu krvlju iznutra,
već nekih prozračnih što nas dotiču samo spolja
usnama zlatnim kao večnost.

Foto ilustracija Bora*S / Izvor fotografije: mikaantic777.blogspot.com

To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili
neizlečivo mučenje da mislimo.
I u amanet dobili zenicu što ne sabira
i ne odašilje utiske,
nego je čulo sa iskustvima jednog sutra.
Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.

II
Teško je danas i opisati te naše čudnovate pretke
obrasle vetrom i svetlošću.
Jedino nas još zagrljaji pomalo podsećaju
na njihov način letenja.
Ili to, kad neočekivano otkrijemo u sebi
mogućnost da stvaramo takve oblike
iz kojih – kad se primakne uho i oslušne –
dopire lepet krila.
Ako se i znalo za postolja u njihova doba,
to nisu bila uporišta i temelji, već katapulti.
U prevelikoj strasti da prevaziđu sve što tone
ispisivali su pesme u prostoru pomoću takvih dimenzija
koje nas dovode na samu ivicu panike.
Već tada bili su: sutra. Već tada bili su: mi.

III
U znak sećanja na te predivne, jake ljude,
pokušao sam jednog sumraka dole na obali reke
da i sam uobličim nešto potpuno neograničeno.
Da smislim takvu vrstu strogosti i čistote
koja bi od fantastičnog stvorila uverljiv gest.
Pokušao sam da naučim svoje delo da misli.
Da ima belu radoznalost.
Usudio sam se da nađem odgonetku
da li smo oblikovanjem nečega oduzeti od sebe
ili smo sebi vraćeni.

IV
Ali pre same odluke da priđem samom činu stvaranja
valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne,
suprotno klube svesti.
Bio sam dužan da ispitam da li rođenje nije
ili rođenje jeste
obična senzacija premotavanja živog.
Morao sam da oljuštim prethodnu opnu sebe.
Trebalo je da odložim sva druga već izučena učenja
i budem spreman da razjasnim da li je stvarno početak
baš tako – na početku.

V
Bio sam na putu da otkrijem
poslednju slobodu bezazlenosti:
razmak između pripadanja i pripadanja,
između izdvajanja-od i izdvajanja-u.
Kad jednom dospem do toga, rekoh sebi,
da više ne činim nasilja,
jer nemam razloga da primoravam stvari
na nešto drugo no što oduvek jesu,
prevazići cu pravljenje i razumeti stvaranje.
Prevazići ću umetnost. Imaću živi dokaz
gde je početak i kraj kugle.

VI
Zatim sam oprao tabane, čelo i oči u reci.
Moja večernja molitva bila je sva od sumnje.
Zar izučavanje stvaranja nije uporno raspitivanje
o svetovima što i ne znaju za protoplazmu,
a ipak žive i ipak su od nečega?
Možda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni,
jer iz njih dopire nešto što nazivamo: prazno?
Možda smo mi njima: ništa.
Možda smo mi njima: prazno?
Koliko puta su prošli kroz nas,
a i ne znamo njihovu nameru?
Koliko puta smo prošli kroz njih,
a i ne znaju našu nameru?
Da li je oblik oblik, ili je nešto drugo oblik?

VII
Poklonio mi se vatar. Poklonila se tišina.
I sumrak se poklonio. Ovo su njihove reči:
Kako da nađete granice i pročitate krajeve,
ako ih uporno tražite na mestu gde ih nema?
Svako je dno – svemir nečemu ispod njega.
Svako je nebo – plićak nečemu iznad njega.
Kako dodirnuti kraj, kad je to samo zglob?
U provinciji barskog bilja
i trska je primer za ogromno.
Kome je oko – okean, i kitovi su mu – trunje.
Ko hoće da opipa rubove neka ne isteže ruke.
Treba presaviti um.

Foto ilustracija: Bora*S

Možda vi i znate da letite,
ali još niste probali na sve moguće načine.

VIII
Poklonio sam se vetru. Poklonio se tišini.
Mislim da sam razumeo.
Čitava stvar je, znači, u vatrometu hitrine
kojom se emituje i prima um u povratku.
Zato se kaže da dosezanje nije ništa drugo
do – prepoznavanje sopstvene poruke.
Zato se kaže da je prostor: iskustvo
kojim nas je dodirnuo sopstveni dodir
kad nam se vratio iz budućnosti.
Možda me je to sunce pozlatilo na zalasku:
bio sam čudno smiren, sa riđim oreolom kose.
Bio sam spreman za stvaranje.

IX
Celog života opsedala me je želja
da stvorim sebi živu pticu.
Pticu koja je samo jednom.
Možda je trebalo da to pokušam ranije.
Bio sam dete i, vrlo nepogrešivo,
dospevao sam do svega u šta umem da poverujem.
Oblikujući bezobličja, uzimao sam šaku ničega.
I ništa nisam dodavao. I ništa nisam oduzimao.
A imao sam uvek na dlanu nešto novo.
Kakva magičnost materijala!
Kakva čudesna linija!
Kakva raskoš boja i površina, senki i svetlosti!
Celog života opsedala me je želja
da stvorim pticu drukčiju od svih ostalih.

X
Napuštajući detinjstvo, sve više sam se hvatao
za sadržine koje se mogu zarobiti
i sačuvati kao dokaz.
Nekad mi je bilo važno da sebi pokažem sebe.
Docnije mi je sve to postalo nedovoljno.
Pred kraj dečačkog doba već sam umeo da se ponašam
namerno, kao izložba.
Nekad su me privlačile samo tajansvene nauke.
Sada sam stojao opčinjen pred čarolijom običnog.
Kako nisam imao ničeg sem peska,
ja sam ga pokvasio u vodi i umesio pticu,
jer odjednom sam švatio da umem takve stvari.
Zinuo sam, isukao sam mač iz svoje kičme:
udahnuo sam mojoj ptici čelično sečivo umesto krila.

XI
Sve sam to činio nečujno, sporo i neprimetno.
Malo sam nakrivio glavu, zatim sklopio oči:
razmišljao sam o pesku što se talasa i prosipa,
a ipak ima svoj mir, i povezanost, i sigurnost,
jer niko ga nije uhvatio da žuri.
Naiđu nepogode.
I on ih utiša svojom težinom.
Prolaze stoleća.
I on ih nadživi i zatrpa.
Niču i sahnu civilizacije.
I on im poravna tragove.
Šta posle vredi najveća bina vekova,
ako okolo nema gledališta?
Smrt nije završetak predstave,
već nedostatak publike.

XII
Eto zašto se neke stvari umeju polako, kao pesak,
dok se prislanja uho na gluvi prostor oko sebe
i osluškuje zvuk koji nas čini drukčijima od ostalih.
Samo onaj, ko nije uhvaćen da žuri,
može se uzvisiti nad početkom i krajem,
i biti vladar jednog predela,
istraživač lepote ili ružnoće stvari oko sebe
i vojskovođa sna.
Ko žuri – zakasniće. Široko začuđenih zenica
ostaće zauvek pobeđen. Zauvek samo podanik.

XIII
Budi oprezan, rekoh sebi. Budi isuviše oprezan.
Valjanost pomnog motrenja na takve oblike zbivanja
koji se izluče jednom, pa bezbroj puta umnože,
zove se: mogućnost mogućeg.
Tako ti dokažu sve, a zataškaju objašnjenje
kako nastaje ličnost.
U mnoštvu istih klikera dete će svaki razlikovati.
Ne zna da kaže po čemu. Ne zna to ni da nazove.
Dete ne zna vajarstvo, ali prepoznaje oblike,
jer im pripada.
Budi oprezan da se ne svrstaš u ono
što ne zaslužuje čak ni da bude opovrgnuto.

XIV
Iz daleka, zvezde se čuju kao vasiona.
Iz daleka, ptice se čuju kao jato.
Iz daleka, ljudi se čuju kao čovečanstvo.
Nije dovoljno samo čuti.
Treba se setiti ušima.
Treba imati smisla za beskonačnost blizine.
Ko nema takvo uho – nema sluha.
Ko nema sluha – nisam siguran da je živeo.

XV
I rekao sam sebi još i ovo:
naučio si napamet kako se događaju razlike
između tkiva leoparda i tkiva ananasa,
i šta je ono zbog čega belutak nije pahuljica
niti ameba – medved.
Odbaci sva druga učenja i odluči da dokučiš
zašto je ličnost – ličnost.
U prevelikoj zabludi da stalno otkrivaš tajne,
promaklo ti je da odgonetneš javnost oko sebe.
Naučio si napamet samo otkrića mudrih,
umesto da si učio šta to mudri prikrivaju.
Sad, rekoh sebi, budi oprezan.
Ne odgonetaj tajnu, nego čin odgonetanja.

XVI
Dan, isuviše pognut, zalazio je za brda
natovaren obiljem ljubičastog i sivog.
Kakvo neverovatno slepilo, razmišljao sam
posmatrajući odlazak boja.
Nešto mi je govorilo da sam uspeo
da obuhvatim dlanovima prostor prema spolja.
Ne znam kako drukčije da nazovem taj zagrljaj
što se prostire iz unutrašnjosti u svim pravcima.
Nešto mi je govorilo da dodirujem rubove obrisa
i da polako počinjem da razumem vajarstvo.

XVII
Postoje stvaraoci koji gospodare snovima.
Ne znam kako to čine, ali zaista sanjaju
to što su sebi odredili.
Meni nedostaje stanje razumne umetnosti.
Ja nikada unapred ne znam šta ću uistinu usniti.
I uvek kad zaklopim oči – tonem u nered i haos.
U unutrašnjost sna.
Tako i ovog puta: potpuno nepripremljen,
odjednom sam se sreo sa početkom života,
na početku svog velikog i najčudesnijeg sna.
To je strašna samoća.
Jedino mesto gde dostojanstvo potpuno prestaje.
Poznanstvo sa sopstvenim delom.
Prvi put bio sam istinski preplašen.

XVIII
Postoje stvaraoci čiji se vid zadržava
kao brid dlana karateiste, zaustavljen i ukroćen
tačno na onoj skrami gde prebiva čarolija.
Ja vidim ispod kože čvrstih i tamnih predmeta.
Vidim zglobove prostora i nervni sistem vremena.
Ne znam da vidim oblik, ako mu ne vidim bezobličje.
Ne primećujem vidljivo bez njegovog nevidljivog.
Svako me delo pri susretu ponovo do bezumlja zapanji.
I ono koje sam prevazišao. I ono koje tek prevazilazim.
Ko pristane na stvaranje, pristao je na čuđenje.

XIX
I mora pristati i na strah.
Odjednom, usred čarolije, pokosila me je slutnja:
šta sam ja tome čudu sto mi na dlanu pulsira?
Tvorac?
Ili tek čuvar smisla?
Šta je to, što ćelijama tog bića kaže: dosta je?
Jesam li ja odlučio da se dalje ne razlažu?
Jesam li ja odlučio dokle mogu da rastu?
Da li sam ikada primetio bar u nekom svom postupku
nečiji krajnji cilj?
Šta gospodari mojom mudrošću? Mojim umećem?
I slobodom?
Nije li moja sloboda – sloboda da budem usmeren?
Nisu li moje delo i moj život – tuđ zadatak?

XX
Čija je ovo ptica?
Šta ja to prenosim? Čiju poruku?
Šta je to ššto mojoj ruci kaže: dosta je?
Jesam li ja odlučio da više ništa ne dotičem
i da je oblik završen?
Zašto sam odjednom prestao da zgrćem pesak i vodu
i dodajem životu još života?
Zašto je svako moje delo tek zakasneli oblik misli?
Čijih misli?
Ko je to već usavršio sva moja savršenstva?

XXI
Odjednom mi se učinilo da me iz Mlečnog puta
odande, gde zvezde tonu u prastaru budućnost,
izgubljeno iza obronaka prostora i vremena
posmatra neka iznurena svetlost: nešto okruglo crno.
Da, neko me je gledao.
Nešto je nečim motrilo to što činim.
Odjednom, nisam znao šta sam:
čim upotrebim sebe, vidim – za dah pre toga,
već ono tamo crno mene je upotrebilo.
Jesam li konačno bio pred licem pravca
koji od mene beži prema – ovamo?

XXII
U dramaturgiji toga što u neznanju zovemo haos
to tamo crno oko sigurno mora znati:
šta sam bio pre mene,
šta sam sad dok sam ja,
i šta ću biti kad ne budem.
Mora znati i to: otkud meni dar
da činim žive stvari.
Jesam li prorok? Kurir? Ili nekakav bog?
Da li sam ja to probio izlaz u neko drugo
mnogo prostranije unutra?

XXIII
Da bih opisao to nešto crno što me posmatra
sa neporubljenih nebesa južnog avgusta,
bilo bi potrebno mnogo reči,
– toliko je to crno usisalo govora
u svoje ćutanje.
Da bih ga sagledao u celini,
oko bih morao da izokrenem naopako,
– toliko je to crno vezalo mnogobojnog
u svoj čvor.
Da bih ga obuhvatio,
morao bih da pristanem da i ono mene obuhvati,
– toliko je to crno bilo unutrašnja umetnost
okrenuta ka spolja.
Jesam li bio pred duhom neke drukčije prirode?
Jesam li bio ovde ili sam bio još negde?
Jesam li sada pre ili sam sada već i posle?
Kako se postiže naše istinsko stanje:
prisustvom ili neprisustvom?

XXIV
Poklonio sam se reci. I pesku sam se poklonio.
Moja je duša, rekoh, raskoračena i razroka,
a jedino mi čvrsto tle: neravnoteža u glavi.
Zemlja je princip materinstva.
Ko će, ako ne moja mati, da mi objasni
o koji smisao da se oduprem?
Da se ne ponašam kao potok
koji ima užasan strah od potopa.
Da se ne ponašam kao busen
koji ima užasan strah da će ga zakopati u zemlju.
Da se ne ponašam kao plamičak sveće
koji ima užasan strah od požara.
Mogu li od vas da naucim kako se menja ritam pameti?
Nedostaje mi, vidim, nekakva vaša vrsta boga.

XXV
Kad dodirujem prstima ukus talasa,
u komešanju vode osećam poljubac svetlosti.
Kad dodirujem prstima ukus belutka,
u belom srcu vulkana osećam poljubac sazvežđa.
Kad dodirujem prstima ukus svojih usana,
u dahu osećam poljubac neprolaznog.
Šta je sa oblikom svetlosti kad uđe u oblik tame?
Ima li ličnu ili bezličnu svest?
Šta je sa prirodom svetlosti kad uđe u prirodu tame?
Ima li ličnu ili bezličnu sadržinu?
Kako da utvrdim šta sam:
jednina ili množina?

XXVI
Naše učenje nije sistem, rekoše oni.
Ali može postati znanost,
ako ne bude bezglavo prihvaćeno,
već stalno opovrgavano sa mnogo oštroumlja.
I tada oni, koji su njim nadahnuti,
dokazujući u odbrani nepogrešivost svoje vere,
moraće da se uspnu do takvih domašaja
koji se zovu i: razumevanje.
Naše učenje nije nikakva gotova nauka.
Jer gotove su nauke uvek na strani one nosivosti
koja uspešnije zavarava i opsenjuje istinom.
Dokaz nije u istini. Ona je uvek istinita.
Dokaz je u veštini upotrebljavanja istine.

XXVII
Učili su me zatim kako da mislim i kazujem.
Ne doticati oblik šljunka,
nego oblik svojih prstiju u sadržini kamena.
Ne udisati miris trave,
nego miris svojih nozdrva u sadržini bilja.
Ne osluškivati zvuk vetra,
nego zvonjavu svoga uha u sadržini vazduha.
Ne sagledavati sjaj mesečine,
nego blistavost svoga oka u sadržini svetlosti.
Ne kušati ukus kiše,
nego ukus svog daha u sadržini vodenog.
Premnogo reči utrošeno je da se objasni
šta je sve potrebno ćutanju.

XXVIII
Mi nismo u dosluhu sa nebom, rekoše,
i teže nam je da pronađemo pitanje nego odgovor.
I mi se grčimo u strahu i prevelikom neznanju
pred onim crnim gore što usisava svetlost.
Gledajte ovaj prirodni poredak oko nas,
to umnožavanje iskusnih nagona,
ta krda istovetnog, taj stampedo života,
to nelogično: logiku prirode.
Pupoljci svih boja i oblika izleću iz svoje duše
odmah u nepogrešivom pravcu – prema suncu.
Svaka nova kap izvora zna da siđe ka reci
kao da tuda prolazi ko zna po koji put.
I mi i vi preskočili smo prvu reč.
Sve oko nas je druga reč, kao i ptica koju držite.

XXIX
Kako objasniti, rekoše, to što je želatin ikre
vičan plivanju čim se izmresti?
Kako objasniti to, što sve, bez ikakvog čuđenja,
ima već gotove navike?
Svi počinju da žive tako zapanjujuće sigurno
kao da ih je neko pre toga dugo dresirao.
Možda je prošlost samo zanemarena sadašnjost?
Možda je sadašnjost samo zanemarena budućnost?
Možda je nepoznato samo zanemareno poznato?
Idite, rekoše, i završite svoje delo. 

. . .

Miroslav Antić


 

ČOVEKOVA POTRAGA ZA SMISLOM…

tamoiovde-logo

ZAŠTO SE NISTE UBILI: Traženje smisla življenja

„Život, dakle, ima smisao i zadržava ga do kraja. Ali od presudnog značaja za život svakog pojedinca je da se preda tom smislu.

Foto ilustracija: Bora*S

Jer pouka koju sam ja dobio u koncentracionim logorima i koju su, u međuvremenu, potvrdila psihijatrijska istraživanja na ratnim zarobljenicima je sledeća: šansu da prežive imali su uglavnom oni koji su bili psihološki usmereni na budućnost, na neki zadatak koji treba da ispune u budućnosti, na smisao čije ostvarenje ih je u neku ruku očekivalo, ili na neku osobu koja ih je čekala s ljubavlju…

I pitam se ne bi li sve to moglo da se proširi izvan pojedinačnog ljudskog života i primeni na produženje života čovečanstva u celini. Možda je istina da i čovečanstvo ima svoju šansu da preživi atomsko doba ako se ljudi, i svi narodi, okupe na zajedničkim zadacima, ako svi budu zahvaćeni ne samo onim što logoterapija naziva voljom za smislom već i zajedničkom voljom za jednim zajedničkim smislom?“

Viktor Emil Frankl– iz predgovora knjige “Zašto se niste ubili“


 

PROSTOR ŠTO PRIPADA NAMA…

LJUBAVNO PROSTRANSTVO

Volim te samo toliko koliko mogu da te prežalim
Od težine reči vazduh se sabija
i naša ljubav se puni ekrazitom

Ilustracija: Ulje na keramici by Bora*S

Što god si ti dalje
to je veći prostor što pripada nama
i svet izgleda pitom

Ako si ti kraj mora
do mora sve je naše

Ako si navrh planine
ili na starom mestu u aleji
ili u prošlosti s robljem u Misiru
ili u budućnosti na Kasiopeji

Što god si dalje
to je veći prostor što pripada nama

To  prostranstvo opravdava postojanje moje duše
među drugim svetinjama.

Duško Trifunović


 

ŽIVIMO U DRUŠTVU SPEKTAKLA…

tamoiovde-logo

Mario Vargas Ljosa: Opasno je kad razum zaćuti

„Većinu intelektualaca danas ne interesuju društveni problemi i politika. Umetnici je preziru, štaviše, veruju da umetnost i književnost ne smeju da se “uprljaju politikom”, koju povezuju sa neuspehom, korupcijom i nasiljem. Traži se nezavisnost, a ne angažovanost. Ja nisam takav!

Mario Vargas Ljosa 1982. godina

Pripadam generaciji u kojoj je bilo nezamislivo da pisac ne učestvuje, na bilo koji način, u društvenim debatama. Smatram da umetnici i intelektualci imaju određenu odgovornost da nešto urade, makar da razjasne neke društvene i političke teme. Naročito sada kada vlada tolika kriza i kada se ceo svet pita šta će biti sutra. Intelektualci ne smeju da ćute, moraju da reaguju na ovoliku zabrinutost ljudi.

Mi danas doslovno živimo u društvu spektakla. Na narod ne utiču “misleći ljudi”, već fudbaleri, sportske zvezde, komičari, pevači… Oni su dokaz površnosti koja karakteriše današnju kulturu. Ovo je kultura medija – važna je slika, a ne ideje i razum. To nosi velike opasnosti za društvo.

Ljudima ne treba zabraniti zabavu, naprotiv! Ali, ako se kultura svede samo na zabavu i provod, biće degradirana i ponižena i nestaće jedan od važnih izvora kritičke svesti prema onome što nas okružuje. To je ozbiljan problem savremenog društva.

Važno je da reagujemo odmah i izbegnemo budućnost koju će činiti mašine, veliki ekrani i građani pretvoreni u zombije, koji rade po automatizmu. Nažalost, čini mi se da je ovakva budućnost vrlo izvesna. Zato moramo da je sprečimo, da se mobilišemo, da kulturu vratimo na ono što je tradicionalno i bila – izvor kritike i oruđe protiv rezignacije, apatije i konformizma.“

INTERVJU: Mario Vargas Ljosa, Večernje novosti, 23. jun 2013.

Ceo intervju sa Ljosom možete pročitati ovde >>

Autor: Ana Popadić
Izvor: Večernje novosti

____________________________________________________________________________________________________

Mario Vargas Ljosa, peruanski je romanopisac, novinar, esejista, profesor na više univeziteta i dobitnik Nobelove nagrade.

Rođen je u Arekipi, u Peruu 28. marta 1936. godine.

Pre nego što je postao poznati književnik radio je kao voditelj i novinar. Diplomirao je književnost na Univerzitetu San Markos u Limi i doktorirao na Univerzitetu u Madridu 1959. godine.

____________________________________________________________________________________________________

 

BUDUĆNOST KAO NA DLANU…

tamoiovde-logo

I ništa te kao ne boli

Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.

Foto ilustracija: Bora*S

Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.

I ti si kao sretan.

Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.

Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.

Svi se kao brinu o svima.
Svatko je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I nista te kao ne boli.

Enes Kišević

________________________________________________________________________________________

KRSTA, SRBA, LALA…

tamoiovde-logo

Kako će se zvati jedini orlić krstaš u Srbiji?

Mladučne jedinog para orlova krstaša u Srbiji, ptice sa nacionalnog grba, na svojim plećima poneće budućnost ove vrste u našoj zemlji.

Foto: Wikimedia Commons / AngMoKio

Orao krstaš (carski orao), ptica sa nacionalnog grba, kritično je ugrožena vrsta – postoji samo jedan odrasli par u Srbiji! Međutim, dobili su prinovu. Orlić se izlegao na severu Banata. Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije pozvalo je građane da predlože ime za mladunca.

„Kada u celoj Srbiji imamo samo dve odrasle ptice, ovaj mladunac je više nego dragocen. Prošle godine smo uspeli da ispratimo i sačuvamo do izletanja dva mlada krstaša koja smo nazvali Duško i Lilika. Ove godine u Rusiji se održava Svetsko prvenstvo u fudbalu na kojem nastupa i reprezentacija Srbije, popularno nazvana Orlovi. Bilo bi nam izuzetno drago da ove godine mladunac krstaša dobije ime po nekom od članova reprezentacije, možda baš po selektoru Mladenu Krstajiću, čije ime i prezime nose veliku simboliku“, reči su Milica Mišković.

Dodala je da stižu razni predlozi, a prednjače KrstaSrbaLala. Poziv je otvoren do kraja juna.

Volonteri u misiji: Spasavanje orla krstaša

Od orlića zavisi budućnost ove vrste u Srbiji

Populacija orlova krstaša u Srbiji smanjivala se tokom 20. veka zbog gubitka staništa, nedostatka hrane i ubijanja. Početkom 21. veka poznati su bili jedino parovi na Fruškoj gori, ali su i oni nestali pre nekoliko godina. Krstašima su potrebna prostrana područja, sa dovoljno hrane, mirna i udaljena od naselja. Čuvari ih danonoćno čuvaju od uznemiravanja i proterivanja.

Sezona košenja je u jeku i, nažalost, naše ptice su jako osetljive na prisustvo čoveka na terenu u blizini gnezda, tako da smo mi ovde da obezbedimo da se ne prilazi previše blizu, da se ptice ne bi uplašile„, rekla je za RTS Miškovićeva, dok je Marko Tucakov iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu prirode dodao: „To je jedna velika ptica, kojoj treba veliko stablo na kojem pravi veliko gnezdo. Ukoliko se potrudimo i obezbedimo takve uslove, imaćemo više orlova krstaša. Za sada imamo tog jednog i od tog jednog zavisi budućnost ove vrste u Srbiji„.

Ukoliko vas zanima kako izgleda svet iz perspektive orla krstaša, pogledajte video:

Autorka Aleksandra Kekić

Izvor:agroklub.rs


BUDUĆNOST UMA…

tamoiovde-logo

Mičio Kaku: Budućnost uma

U novoj Biblioteci odlomak iz novog hit izdanja Heliska, knjige Budućnost uma,od autora koji je najpoznatiji promoter nauke na svetu danas

Tekst: Mičio Kaku (Odlomak iz knjige Budućnost uma, Heliks 2014)

Da biste stekli predstavu o tome kakva bi mogla biti vanzemaljska svest, osvrnućemo se na strategije koje je priroda usvojila za razmnožavanje živih bića na Zemlji. Postoje dve osnovne reproduktivne strategije u prirodi s dubokim posledicama po evoluciju i svest.

Prvu strategiju primenjuju sisari: napraviti malobrojno potomstvo koje se potom pažljivo i ponaosob odgaja do zrelosti. Ovo je rizično rešenje, jer se u generaciji napravi tek po nekoliko potomaka, ali pretpostavlja se da će odgajanje povećati verovatnoću preživljavanja. To znači da se svako novorođenče neguje i pažljivo gaji tokom određenog perioda.

Ali postoji druga, mnogo starija strategija koju primenjuje najveći deo vrsta u biljnom i životinjskom carstvu, uključujući insekte, gmizavce i većinu drugih životnih oblika na Zemlji. Ideja je da se napravi veliki broj jaja ili semenki i potom se ti produkti prepuštaju sami sebi. Bez negovanja, najveći deo potomstva ne preživi, tako da samo nekoliko izdržljivih jedinki opstane do sledeće generacije. To znači da roditelji ne ulažu nikakvu energiju u svaku narednu generaciju, te se razmnožavanje oslanja na prosek u preživljavanju; tako se produžava vrsta.

Te dve strategije dovode do iznenađujuće različitih stavova prema životu i inteligenciji. Prema prvoj strategiji, svaki pojedinac je važan. Ljubav, negovanje, naklonost i vezivanje se vrednuju visoko u ovoj grupi. Ta strategija razmnožavanja je uspešna samo ako roditelji ulažu znatnu količinu dragocene energije da očuvaju mlade. Nasuprot tome, po drugoj strategiji nimalo se ne ceni pojedinac, već je bitno preživljavanje vrste ili grupe u celini. Za članove grupe individualnost nema nikakav značaj.

Strategija razmnožavanja ima značajne implikacije po evoluciju inteligencije. Na primer, kada se sretnu dva mrava, razmenjuju ograničenu količinu informacija putem mirisa i gestova. Iako su informacije koje dva mrava razmenjuju krajnje šture, pomoću njih uspevaju da naprave tunele i odaje i objedine ih u mravinjak. Premda pčele međusobno komuniciraju izvodeći ples, slične su mravima po tome što kolektivno dejstvuju: prave složeno saće i lociraju udaljene bokore cveća. Dakle, njihova inteligencija nije toliko odlika jedinke, nego proističe iz sveukupne interakcije čitave košnice i iz njihovih gena.

Razmislimo sada o inteligentnoj vanzemaljskoj civilizaciji zasnovanoj na drugoj strategiji, sličnoj kakvoj inteligentnoj vrsti pčela. U takvom društvu pčele radilice koje svakodnevno lete tražeći polen potrošna su roba. One se ne razmnožavaju, već žive s jednim jedinim ciljem, da služe košnici i matici, za koju su spremne da se žrtvuju. Veze koje povezuju sisare njima ništa ne znače. Hipotetički posmatrano, to bi moglo da utiče na njihov svemirski program.

Pošto je nama vredan život svakog astronauta, mnogo resursa se troši da bi se oni vratili živi. Veliki deo troškova svemirskog putovanja odlazi na stvaranje uslova za život za kosmonaute, tako da mogu da izvedu povratno putovanje i uđu u atmosferu. Ali civilizacija inteligentnih pčela možda ne smatra život svakog radnika toliko vrednim, te bi njihov svemirski program mogao da košta mnogo manje. Njihovi radnici ne bi morali da se vraćaju kući. Svako putovanje bi moglo biti jednosmerno i to donosi značajnu uštedu.

Zamislite sada da smo sreli vanzemaljca sličnog pčeli radilici. Kad naiđemo na pčelu u šumi, ona će obratiti pažnju na nas isključivo onda kad ugrozimo nju ili košnicu. Inače mi za nju ne postojimo. Stoga verovatno ni vanzemaljsku radilicu nimalo ne bi zanimalo da uspostavi kontakt ili da podeli svoje znanje s nama. Držala bi se svoje osnovne misije, ignorišući nas. A i vrednosti koji mi negujemo bile bi gotovo beznačajne za nju.

Sedamdesetih godina, na antene sondi Pionir 10 i 11 prikačene su plakete s najvažnijim informacijama o našem svetu i društvu. Na plaketama se veličala raznovrsnost i bogatstvo života na Zemlji. Naučnici su tada pretpostavljali da su vanzemaljske civilizacije kao mi, radoznale i zainteresovane za kontakt. Ali kada bi plaketu našla neka takva vanzemaljska pčela radilica, vrlo je verovatno da joj ništa ne bi značila.

Uz to, pčele radilice ne moraju da budu izrazito inteligentne, nego samo dovoljno inteligentne da služe interesima svoje košnice. Dakle, ako bismo poslali poruku planeti inteligentnih pčela, verovatno bi ih malo zanimalo da pošalju odgovor.

Čak i ako bi mogao da se uspostavi kontakt s takvom civilizacijom, komunikacija bi se verovatno teško izvodila. Na primer, kada komuniciramo jedni s drugima, razlažemo ideje u rečenice zasnovane na strukturi subjekat/predikat kako bismo izgradili narativ koji često predstavlja ličnu priču. Većina naših rečenica ima narednu strukturu: „Uradio sam to“ ili „Oni su uradili ono“.

Zapravo, u književnosti i razgovorima uglavnom koristimo pripovedanje, često protkano sopstvenim ili tuđim iskustvima i dogodovštinama koje smo doživeli mi ili naši uzori. Ovde se pretpostavlja da su naša lična iskustva glavni način otkrivanja informacija.

Međutim, civilizaciju zasnovanu na inteligentnim pčelama možda ne bi zanimali lični narativi. S obzirom na to da su izrazito opredeljene za život u kolektivu, njihove poruke možda nisu lične, već svedene na činjenice, s važnim informacijama nužnim za košnicu, umesto na lične trivijalnosti i tračeve koji bi mogli da poboljšaju položaj pojedinca u društvu. Zapravo, njima bi naše pripovedanje moglo biti pomalo odbojno, jer stavlja ulogu pojedinca ispred potreba kolektiva.

Takođe, pčele radilice bi imale potpuno drugačiji osećaj za vreme. Pošto su radilice potrošne, možda ne bi imale dug životni vek. Moguće je da bi učestvovale u projektima koji su kratkoročni i dobro definisani. No mi živimo mnogo duže, ali takođe smo svesni protoka vremena i biramo projekte i zadatke koje možemo da završimo u okviru svog života. Podsvesno izvodimo projekte, uspostavljamo veze s drugima i ciljeve u skladu s konačnim životnim vekom. Drugim rečima, živimo u jasnim etapama: samci, u braku, podižemo decu, penzionišemo se. Često, iako nesvesni toga, pretpostavljamo da ćemo živeti, na kraju i umreti, u konačnom vremenskom okviru.

Ali zamislite bića koja žive hiljadama godina, ili su čak i besmrtna. Njihovi prioritet, ciljevi i ambicije bili bi potpuno drugačiji. Mogli bi se upuštati u projekte koji bi trajali mnogo ljudskih vekova. Na međuzvezdana putovanja često se gleda kao na čistu naučnu fantastiku, jer, kao što smo videli, konvencionalna raketa putuje do obližnje zvezde približno sedamdeset hiljada godina. Za nas je to neostvarivo dugo. Ali za vanzemaljski oblik života, taj period bi možda bio potpuno nevažan. Na primer, moguće je da su u stanju da ulaze u hibernaciju, da uspore svoj metabolizam ili naprosto žive neodređeno dugo.

KAKO IZGLEDAJU?

Naši prvi prevodi tih vanzemaljskih poruka verovatno će nam dati nekakav uvid u njihovu kulturu i način života. Na primer, sasvim je moguće da su vanzemaljci evoluirali od grabljivica te da zato imaju neke njihove karakteristike. (U načelu, predatori na Zemlji su pametniji od plena. Tigrovi, lavovi, mačke, psi i drugi lovci primenjuju lukavštine da bi se prikradali, presretali i krili; za sve to potrebna je inteligencija. Sve te životinje imaju oči na prednjoj strani lica, što znači da poseduju stereo-vid, da bi se usredsredile na lovinu.

Životinje koje su plen, s očima postrance kako bi opazile predatora, mogu samo pokušati da pobegnu trčeći. Zato i kažemo „lukav kao lisica“ i „glupa guska“.) Vanzemaljski oblici života možda su prerasli mnoge predatorske instinkte svojih dalekih predaka, ali verovatno predator i dalje živi u nekom delu njihove svesti (na primer, u vidu težnje za zauzimanjem teritorije, za širenjem i, po potrebi, nasiljem).

Ako razmotrimo ljudsku rasu, vidimo da postoje najmanje tri komponente koje su u osnovi razvoja naše inteligencije:

Palac naspram ostalih prstiju, što nam omogućava da pomoću alatki manipulišemo okruženjem i preobražavamo ga.

Stereo-vid ili 3D oči lovca.

Jezik, koji omogućava da akumuliramo znanje, kulturu i mudrost kroz generacije.

Kada uporedimo ove tri komponente s karakteristikama životinja, opažamo da tek nekoliko životinja ispunjava te kriterijume za razvitak inteligencije. Na primer, psi i mačke nemaju sposobnost hvatanja niti složeni jezik. Hobotnice imaju napredne pipke, ali ne vide dobro i nemaju razvijen jezik.

Moguće su varijacije ova tri kriterijuma. Umesto naspramnog palca, vanzemaljac bi mogao imati kandže ili pipke. (Jedini preduslov je sposobnost manipulisanja okruženjem pomoću alatki napravljenih tim dodacima.) Možda ne bi imao dva oka, već mnogo više, poput insekata. Ili bi bio opremljen senzorima zvuka ili UV svetlosti namesto vidljive svetlosti. Najverovatnije bi imao stereo-vid lovca, jer su predatori načelno inteligentniji od plena. Takođe, umesto jezikom zasnovanim na zvukovima, moglo bi se desiti da vanzemaljci komuniciraju pomoću različitih oblika vibracija. (Jedini zahtev je da razmenjuju informacije među sobom kako bi uspostavili kulturu koja se proteže kroz mnoge generacije.)

Ali van ta tri kriterijuma, sve je moguće.

Dalje, svest vanzemaljaca bi mogla biti odraz njihovog okruženja. Astronomi sada uviđaju da najrasprostranjenije okruženje za život u univerzumu možda nisu planete kao što je Zemlja, na kojima možete uživati u toploti svetlosti s matične zvezde, već ledeno hladni sateliti u orbiti oko planeta veličine Jupitera, milijardama kilometara udaljeni od zvezde.

Rašireno je mišljenje da Evropa, ledom okovan Jupiterov mesec, krije tečni okean ispod zaleđene površine, zagrevan plimskim silama. Evropa se, kružeći oko Jupitera, sažima u različitim smerovima usled velikog gravitacionog privlačenja Jupitera, što izaziva trenje duboko u unutrašnjosti tog meseca. Tako se stvara toplota i formiraju se vulkani i okeanski ventili usled kojih se led topi pa nastaju tečni okeani. Procenjuje se da su Evropini okeani prilično duboki, zapremine višestruko veće od okeana na Zemlji. Budući da je moguće da oko 50 posto svih zvezda na nebu kruže planete veličine Jupitera (stoput ih je više nego planeta nalik Zemlji), najrasprostranjeniji oblik života mogao bi se nalaziti na ledenim mesecima gasovitih džinova kakav je Jupiter.

Zato će prva vanzemaljska civilizacija s kojom se budemo sreli najverovatnije biti vodenog porekla. (Takođe je verovatno da su ti vanzemaljci izašli iz okeana i naučili da žive na ledenoj površini svog meseca, daleko od vode. Razloga je više. Pre svega, svaka vrsta koja neprestano obitava pod ledom imaće prilično ograničen pogled na kosmos. Nikada neće razviti astronomiju niti svemirski program, jer će misliti da je sav univerzum taj okean pod ledenom kapom. Drugo, pošto voda stvara kratke spojeve elektronskih komponenata, nikada neće konstruisati radio ili televiziju ukoliko ostanu pod vodom. Da bi ta civilizacija napredovala, mora ovladati elektronikom, a elektronika ne može postojati u okeanima. Dakle, ti vanzemaljci su verovatno našli način da napuste okean i da opstanu na kopnu, kao što smo mi uradili.)

Šta se dešava ako ovaj životni oblik evoluira u civilizaciju sposobnu za svemirska putovanja i u stanju da dođe do Zemlje? Hoće li i dalje biti biološki organizmi kao što smo mi ili će biti postbiološka bića?

 

 Mičio Kaku, jedan od najplodotvornijih autora naučnopopularnih knjiga, pisac „Fizike nemogućeg“, „Paralelnih svetova“ i „Hiperprostora“, pod lupu je stavio najsloženiji objekat u poznatom kosmosu – ljudski mozak – i zapitao se kakva je budućnost uma u svetlu savremenih naučnih istraživanja i vrhunskih tehnoloških prodora.

Tajne funkcionisanja mozga živih bića u novije vreme se otkrivaju, pre svega, zahvaljujući računarima i sofisticiranim skenerima. Nekadašnji ekskluzivni domen naučne fantastike poslednjih decenija postao je deo stvarnosti. Tehnologije koje su ranije smatrane nemogućim, kao što je snimanje sećanja, telepatsko komuniciranje, video-zapisi snova i telekineza, demonstrirane su u laboratorijskim istraživanjima.

„Budućnost uma“ je pouzdan i fascinantan uvid u uzbudljive eksperimente koji se danas sprovode širom sveta, a zasnovani su na dostignućima u neuro-naukama i fizici. Možda ćemo jednoga dana razviti „pilulu za pamet“, koja će nam poboljšati pamćenje; biti u mogućnosti da prenesemo memorijske sadržaje naših mozgova na računar, neuron po neuron; odaslati misli i emocije u lokalni „internet“ tuđeg mozga; upravljati računarima i robotima svojim umom; pomeriti granice besmrtnosti; čak i uspeti da pošaljemo svest daleko u kosmos.

Kaku predstavlja i radikalno novu teoriju svesti koju primenjuje da bi na potpuno nove načine objasnio mentalne bolesti, veštačku inteligenciju i vanzemaljsku inteligenciju.

Mičio Kaku je doktorirao na Kalifornijskom univerzitetu u Berkliju. Bavi se istraživanjima na polju teorije superstruna, supergravitacije, supersimetrije i hadronske fizike. Veliki je popularizator nauke. Napisao je nekoliko najbolje prodavanih naučnopopularnih knjiga o najintrigantnijim tokovima moderne fizike, između ostalog „Fizika nemogućeg“, „Paralelni svetovi“, „Hiperprostor“. U javnosti često istupa protiv nuklearnog naoružanja i zloupotrebe nauke i izražava brigu zbog globalnog zagrevanja i terorizma.

Izvor: elementarium.cpn.rs

____________________________________________________________________________________________

JEZIVA MOĆ…

 tamoiovde-logo

Naučnici će uskoro moći da „brišu“ strahove iz MOZGA LJUDI

Zašto biste se suočavali sa svojim strahovima kada naučnici mogu jednostavno da ih izbrišu iz vašeg mozga?

foto-ilustracija: pixabay.com

Upravo to je ono što istraživači kažu da bi mogli da urade u studiji objavljenoj u ponedeljak u magazinu “Nature of Human Behavior”.

Većina tretmana za fobije i posttraumatski stresni poremećaj uključuje upotrebu lekova koji mogu da imaju neželjeno propratno dejstvo ili terapiju averzije koja zahteva suočavanje pacijenata sa njihovim strahovima.

Ali, istraživači navode da bi nova tehnika – dekodirana neurološka povratna informacija, nazvana ‘DecNef’, mogla da ‘ukloni određene strahove iz mozga’ putem skeniranja mozga i upotrebe veštačke inteligencije.

Istraživači su kod ispitanika stvorili traumatično sećanje tako što su ih podvrgavali šokovima svaki put kada bi videli određenu boju, piše Gardijan.

Putanje u mozgu koje stvorio novi strah ponekad bi se pojavljivale podsvesno, čak i kada se ispitanici ne bi plašili ili razmišljali o tome.

Kada bi se to desilo, istraživači bi davali ispitanicima nagradu, a strah bi vremenom zamenila druga osećanja, piše Njuzer.

Stručnjaci veruju da bi postepeno uspeli da ublaže fobije ukoliko bi otkrili koje putanje u mozgu su tačno povezane sa uobičajenim strahovima, poput straha od paukova ili zmija.

Doktor Micuo Kavato se nada da će početi sa primenom nove terapije u narednih nekoliko godina.

(B92.net, Newser)

Izvor: vestinet.rs

______________________________________________________________

BUDUĆNOST VEZA…

tamoiovde-logo

Osećanja više nećemo moći da sakrijemo

Stručnjaci predviđaju na osnovu razvoja tehnologija kako će izgledati naši odnosi prema drugima. Oni smatraju da nećemo moći da sakrijemo emocije od drugih: Tehnologija će učiniti da budemo „emotivno osetljiviji“: Uređaji nam pomažu da vidimo otkucaje srca, da merimo nivo holesterola, broj unetih kalorija, a uskoro ćemo nositi gedžete koji će pokazivati partnerove emotivne biomarkere. Tako da uprkos ljudskoj tendencji da sakrije osećanja, gedžeti će otkriti šta nas to „pali“ (rast feromona) ili nas nervira (raste nivo kortizola), piše sajt Psychology Today.

sarkazam-pixabayGenetika će nam pomoći da prepoznamo i procenimo potencijalne partnere

Već postoje testovi za genetsku procenu sa kojom verovatnoćom par može da prenese bolest na svoju decu, a u ne tako dalekoj budućnosti ljudi će moći da postave rezime svog genoma (na primer koliko u njihovim genima ima apetita za seksom i kolika je inteligencija) na Match.com profil zajedno sa podacima o težini, visini i sklonostima.

Budućnost može da bude takva da ćemo ugrađivati čip u našu decu. Najveća zabrinutost roditelja jeste da će se njihova deca izgubiti ili da će biti kidnapovana. Ugrađeni GPS može da im pomogne, mada će za mnoge ovo delovati nehumano.

Propast braka će se ubrzati

Ubrzanje će se pojaviti jer sve više žena postaje finansijski nezavisno, a to je povezano i sa velikom stopom razvoda. Ipak, ljudi i dalje žele formalne dugoročne odnose.

U poslednje vreme, postoje obnovljivi bračni ugovori koji traju nekoliko godina. Na taj način, ugovor nudi fleksibilnost, a ljude tera da daju najbolje od sebe i smanjuje stopu razvoda. Takođe, ljudi nemaju više velika očekivanja od braka, to više nije „zajedno do kraja života“ – bez obzira koliko su novca potrošili na taj „poseban dan“.

Stopa rađanja će nastaviti da opada. To je dalje izazvalo opadanje broja brakova. Kako strani autori predviđaju, srednja klasa sebi neće moći finansijski da priušti odgajanje dece.

Heterocentričnost će opasti. Čitavo društvo uključujući škole, fakultete, i medije sve više podržava toleranciju na seksualnu različitost. Kao rezultat toga, seksualna različitost biće mainstream.

Ono što psiholozi sa sajta Psychology Today predviđaju jeste otvorenost i prihvatanje seksualnog opredeljenja. Na primer, sve više ljudi biće panseksualno – odnosno privlačiće ih ljudi oba pola, i različitih seksualnih orjentacija.

Tehnologija će u budućnosti, kao i sada, zameniti kontakt licem-u-lice, ali to ne znači da ćemo prestati da žudimo za kontaktom sa ljudima od krvi i mesa: sa prijateljima, porodicom, partnerom ili našim ljubimcima.

Ništa ne može da zameni dodir, zagrljaj, prisni kontakt, mimiku, osmeh, izraz lica…

Autor: N.V.
Foto: Pixabay
Izvor: BIZLife



 

ŠKOLA „OSTAVITE DECU NA MIRU“…

tamoiovde-logo

Zašto “lenji” roditelji imaju srećne porodice

Časovi baleta, tenisa, klavira, engleskog, posete igraonicama i prijateljima. Moderan roditelj je u svakodnevnoj trci da obezbedi što više u strahu da ne radi dovoljno kako bi osigurao zlatnu budućnost svojim potomcima. Ako se prepoznajete u ovom opisu koristiće vam da saznate više o školi lenjeg ili neaktivnog roditeljstva.

225461_456638321076335_360762566_nTom Hodžkins je autor knjige i bloga “The Idle Parent” (Neaktivan roditelj, slobodan prevod) koji podstiču roditelje da na neaktivan način pristupe roditeljstvu.

Naime, roditelji su ubeđeni da će učiniti najbolje za svoju decu ako ih stalno zabavljaju, ispunjavaju im želje i čine sve da im pruže veliki izbor aktivnosti. A kad na zabavu ne misle roditelji tu su televizori, kompjuteri i igrice.

U čemu je tu problem?

Kako kaže Tom Hodžkins, sve ove aktivnosti predstavljaju dodatno opterećenje (u vidu novca i vremena) za već veoma zauzete roditelje. Osim toga, imaju i još jedan negativan uticaj na decu koja postaju nesposobna da se brinu sama o sebi i da sama sebe zabave.

Kada stimulacija dolazi iz spoljnog sveta – bilo da se radi o novom kursu, kompjuteru ili televiziji, deca gube sposobnost kreiranja sopstvenih igara. Ona, u stvari, zaborave kako da se igraju.
Previše stumulisana deca očekuju konstantnu zabavu i zabavljače toliko da se čovek mora zapitati “Šta se desilo sa njihovom maštom?”.

Šta preduzeti?

Hodžkins predlaže jednostavno rešenje koje će ovim porodicama olakšati život i učiniti ga jeftinijim, koje će doneti zadovoljstvo u život dece, učiniti ih samodovoljnim i pomoći im da postanu srećna. Deca koja su sama sebi dovoljna umeju da kreiraju svoj život i ne zavise od mame, tate ili nekog drugog.

Rešenje se, po njemu, zove “neaktivno ili lenje roditeljstvo” i ono veruje u rečenicu “ostavite decu na miru”.

Zauzetom roditelju ova ideja može da izgleda suprotno njegovom instinktu. Zar nam se ne govori uvek da moramo da radimo više a ne manje? Svaki roditelj je pod nekom sumnjom da ne radi dovoljno ili da radi sve pogrešno i da je potrebno raditi više i bolje. Ali, ako se previše mešamo u sve ne dozvoljavamo našoj deci da porastu učeći sama. Dete koje je prezaštićeno neće znati da se brine o sebi.

Šta je to neaktivno roditeljstvo?

Ponašanje koje vodi sigurnom dobitku, kaže Hodžkins. Manje posla za vas a bolje za vaše dete, za uživanje u svakodnevnom životu i takođe za ličnu nezavisnost i sposobnost.

Naravno, neaktivno roditeljstvo ne znači zapostavljanje i puštanje dece da rade šta hoće ili šta god im padne na pamet. Postoji velika razlika između bezbrižnosti i nebrige. Koliko god to zvučalo neverovatno, neaktivan roditelj je veoma odgovoran roditelj. Pre svega jer se celo njegovo nedelanje zasniva na poštovanju deteta i veri u to malo biće.

Neodgovoran roditelj, nastavlja Hodžkins, je onaj koji šetka dete od ustanove do ustanove i predaje ga bilo zabavljačima bilo virtuelnom svetu. Cilj porodice je da bude zajedno. Zbog toga je potrebno osloboditi se prekovremenog rada i bespotrebnih izlazaka i provoditi više vremena sa porodicom, i to kući, za sreću cele porodice.

Šta to znači u praksi?

Nemojte misliti da je lako biti neaktivan roditelj jer je upravo suprotno. Lako je uključiti televizor i pustiti decu da igraju igre na kompjuteru. Ne dozvoliti im da uključe ove aparate je ono što izaziva svađu. Teško je isterati decu u dvorište da se igraju dok vam kukaju za igricama. Ali, samo nekoliko minuta posle te krize videćete decu koja se lepo i srećno igraju napolju.

Nema mesta za mučenike u roditeljstvu. Zamislite da se vi žrtvujete iz dana u dan da biste na kraju imali nervoznu, nezadovoljnu i ljutu decu. Mislite na sebe, kaže Hodžkins. Sreća roditelja je na prvom mestu, jer “kad su roditelji srećni i deca su srećna”. Evo i konkretnih načina da to postignete.

Ograničite aktivnosti vašeg deteta na jedan ili dva dana nedeljno – ili na broj koji daje pravu ravnotežu vašoj porodici.

Sami razmislite o tome kako svakodnevna rutina i obaveze utiču na vas. Organizujte dane tako da vaše dete ima uvek dovoljno vremena za slobodnu igru.

Ne plašite se da kažete detetu da ne može da se bavi nekom aktivnošću ili da mu objasnite da je potreban kompromis.

Jedite zajedno kao porodica u večernjim satima jer se na taj način lako podstiče razgovor o proteklom danu.

Isključite televizor ili računar i pošaljite decu napolje.

Zapamtite da ne važe ista pravila za svu decu – deca su često veoma različita međusobno.

Budite kreativni. Pripremite kutiju slučajno izabranih bezbednih predmeta (loptu, šerpicu, nalepnice) i stavite mu u sobu da se sa njima igra.

Neka vam spavanje bude prioritet (naročito kod manje dece). Sve porodice su srećnije ako su roditelji odmorni.

Probajte kampovanje. Na kampovanju ima dovoljno vremena, prostora i inspiracije za dobru igru.

Izvor: zelenaucionica.com (najboljamamanasvetu.com)



 

KAD VAM PUPAK ZATREPERI…

tamoiovde-logoNarodna verovanja: Saznajte šta znači kada vam treperi usna, oko, obrva…

narodno-kolo_600Kao što postoje objašnjenja za brojne pojave na ljudskom telu koje su smišljali naši preci, tako su se očito rodila i ova verovanja.

Zanimljivo je kako su ljudi gotovo uobičajene svakodnevne pojave na ljudskom telu spojili s proricanjem budućnosti.

Šta znači kada zatreperi…

Vrh glave – pretkazuje dobit ili ćete dobiti sina
Zadnji deo vrata – doći će neki stranac i doneti darove
Teme glave s desne strane – bićete sudija
Teme glave s leve strane – lepo ćete se provesti u veselom društvu
Čelo – čućete loše vesti , ali neće biti velike štete
Potiljak – loše će vas vesti ožalostiti, no posle ćete se opet radovati
Čelo između očiju – ići ćeš na put i dobro se provesti
Teme iznad desnog oka – čuvaćete zadužbinu, koju ćete primiti
Teme iznad levog oka – sve što ste zamislili ostvariće se
Desno uvo – čućete dobru vest
Levo uvo – čućete lošu vest
Zašumi desno uvo – nadajte se dobrim vestima i veselju
Zašumi levo uvo – loše vesti će vam doneti tugu
Zatreperi gornji deo desnog uva – očekujte borbu i svađu
Zatreperi gornji deo levog uva – dobićete dobru vest od prijatelja
Desna obrva – vaš sin će biti na dobiti
Leva obrva – ove godine očekujte obilje u hrani
Obe obrve – očekujte veselje
Koža između obrva – prijatelj će vas obradovati
Desno oko – što poželite to će vam se ostvariti
Levo oko – pripašće vam neka čast, no to će vas rastužiti
Gornji kapak desnog oka – očekujte veselje
Donji kapak desnog oka – dobićete novog prijatelja
Gornji kapak levog oka – dobićete muško dete ili ćete imati srećan život
Donji kapak levog oka – dobićete lošu vest
Celi nos – čeka vas loša vest
Jedna strana nosa – biće vam ukazana čast ili ćete se jako truditi u nečemu
Gornja usna – doći će vam nepoznati gosti
Donja usna – pobedićete neprijatelje
Obe usne – ljubićete se s prijateljima
Brada – srešćete osobu koja će vas obradovati
Desno rame – bićete zdravi
Levo rame – bićete tužni
Mišić na desnoj ruci – bićete tužni
Mišić na levoj ruci – pronaći ćete izgubljeno
Desni lakat – postaćete važna osoba
Desni dlan – bićete milostivi
Levi dlan – izbegnućete lošu vest i biti veseli
Obe dojke – preuzećete neki posao
Desna dojka – ostaćete dugo na jednom mestu
Leva dojka – neko će vam učiniti neko dobro
Pupak – primićete počasti
Desno koleno – u kući ćete naći bogatstvo
Levo koleno – nešto loše će vam se dogoditi
List na desnoj nozi – rešićete se nečeg
List na levoj nozi – rastaćete se s prijateljem i više ga nećete videti
Desna peta – radovaćete se dobrim vestima
Leva peta – bićete ukoreni od starije osobe
Desni taban – bićete žalosni zbog neke vesti
Levi taban – dobićete veliko bogatstvo
Palac desne noge – ljudi za koje se brinete srećno će se vratiti s putovanja
Palac leve noge – izbeći ćete napade

Izvor: balkanspress.com/(Dnevne.rs)


Nadnaslov: Bora*S

SAT KOJI BROJI MILIONE…

tamoiovde-logoIza ove priče se krije ključ norveškog blagostanja o kome svi maštaju

To što je Norveška tako bogata, i nije nešto nepoznato. Ova zemlja je peta u svetu po izvozu nafte na čemu godišnje zarađuje čak 40 milijardi dolara.

putovanje_620x0_620x0

Ilustracija

Ali tome treba pridružiti i dinamičnu, moćnu ekonomiju koja obezbeđuje prosperitet čitavom društvu. Međutim, u svim istraživanjima o visini zarada, Norveška zauzima i jedno od vodećih mesta u svetu po ujednačenosti visine primanja njenih građana.

To je, između ostalog, i ono što je Norvešku izdvaja od ostalih država koje izvoze naftu, bilo da je reč o zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza ili Bliskog istoka. U njima je upravo „crno zlato“ izvor najvećih zarada koje vladajućim elita obezbeđuju nenormalno bogatstvo, dok ostalo stanovništvo zavisi od socijalne milostinje koje su im namenili lideri, ili mrvica koje uspeju da iscede iz posustalih ekonomija.

Kako uopšte Norveška upravlja svojim energetskim blagom, mogla bi biti poučna lekcija i za druge zemlje koje raspolažu sa takvim resursima. A, ona se najlakše uči ako se skokne severno od Osla do luke Stavanger u Severnom moru, prestonicu naftne industrije ove zemlje.

Holadska bolest

Dok nije otkrivena nafta 1969. godine, Stavanger je bio ribarska luka čiji se najbolji dani povezuju sa bumom u lovu haringi, koji se iznenada završio još davne 1870. godine. Neočekivani kolaps ribolova ostavio je ovaj grad, ali i samu Norvešku, sa potpuno beskorisnom flotom drvenih jedrenjaka i ruiniranom poljoprivredom koja je bila daleko iza suseda, koji su već uveliko koristili blagodeti ubrzane industrijalizacije u toj oblasti.

Međutim, nafta je sve izmenila.

„Životni standard u Norveškoj je 1960. godine bio za 30 do 40 procenata niži od švedskog ili danskog“, priča Bruno Gerard, iz Poslovne škole iz Osla. „Trenutno, naš standard je suštinski viši od obe ove zemlje.“

Znaci napretka vidljivi su svuda oko Stavangera koji je od grada od 90.000 ljudi iz šezdesetih, prerastao u regionalni centar za više od 200.000 stanovnika.

U stavangerskoj luci leže usidreni džinovski brodovi izrađeni u obližnjem brodogradilištu za potrebe naftnih platformi, u gradu je 10.000 studenata, podignuta je nova koncertna hala i nekoliko muzeja, dok se u neposrednoj blizini protežu ogromne staklene bašte u kojima na veštačkom svetlu, tokom dugih, tmurnih zima, sazreva svež paradajz.

Slični prizori mogu se videti duž čitave zapadne obale Norveške, gde je raštrkano 70 naftnih platformi.

Mada je naftna industrija pretvorila pet miliona Norvežana u bogataše, to nije bio put bez brojnih izazova. Mnoge druge države iskusile su na svojoj koži kako nafta može da napravi potpuni haos u njihovim ekonomijama, učvršćujući ovaj bogati izvozni sektor dok su se potpuno urušavale ostale eksportne grane, tako da je ovaj fenomen dobio i svoje ime – „holandska bolest“, pre svega zbog toga što je dramatično unazadio uspešan industrijski sektor u toj zemlji nakon otkrića bogatih nalazišta prirodnog gasa u Severnom moru, čega nije bila pošteđena u jednom trenutku ni sama Norveška.

Strah od naftnog cunamija

Ali nakon toga, šteta koja su pretrpeli Norvežani, ostavila je trajni strah od cunamija naftih prihoda duboko u njihovim srcima. Stoga je Norveška odlučila da uradi ono što Irak ili drugi izvoznicima nafte nikada nisu pomislili da učine: utvrdila je limit prihoda od nafte koji mogu da se ulažu u ekonomiju.

Na samom početku, Vlada te zemlje je odlučila da čitav profit koje su ostvarile državne kompanije od nafte investira u istraživanja novih izvora, ali se i tu, neočekivano, pojavio krajnje neobičan problem: 1995. godine zarada je bila mnogo veća od onoga što je moglo da se apsorbuje ulaganjima, tako da je Norveška bila prinuđena da napravi poseban državni fond u kome bi čuvala profit od nafte daleko od uticaja na ekonomiju zemlje, proglašavajući ga imovinom budućih generacija Norveške.

Nakon toga je Vlada posebnom odlukom zabranila sebi da koristi više od četiri procenta tog novca za ulaganje u postojeću infratrukturu ili druge javne projekte, i svu zaradu investirala u poslove u drugim državama, sklanjajući sama od sebe pozamašnu zaradu od nafte.

Sat koji broji milione

Jedno od obeležja stavangerske luke je niska moderna zgrada sa tornjem sa jedne strane koji, kada se malo bolje zagledate, podseća na naftnu platformu. Zdanje je podignuto kao Norveški muzej nafte u kome se može videti kako se razvijala ova industrija, kako bi građani shvatili značaj ovog izvoznog resursa.

Svake godine između 10.000 i 12.000 studenata poseti ovu ustanovu u kojoj se nalazi jedan od najupečatljivijih eksponata – ogroman digitalni brojač na kome se ogromnom brzinom smenjuju cifre pokazujući koliko se novca od nafte slilo u Norveški državni fond od 1995. godine. Časovnik trenutno pokazuje brojku od 890 milijardi dolara, tako da svaki građanin Norveške raspolaže pozamašnom “ušteđevinom”.

Zvanično, samo maleni deo ovog bogatstva se izdvaja za državne penzije, njegova glavna svrha je da osigura da norveška ekonomija ne postane zavisna od nafte, i tako očuva njenu snagu i živost u trenutku kada presuše izvori nafte.

Do sada, ta zamisao besprekorno funkcioniše.
Izvor:novosti.rs(Slobodna Evropa)

____________________________________________________________________________________

NARODNI VEČITI KALENDAR…

tamoiovde-logoROŽDANIK: Proverite šta vam predviđa narodni horoskop!

‘Narodni večiti kalendar’ je knjiga koju je imala gotovo svaka kuća. U njemu su se mogla naći raznorazna tumačenja, od proricanja sudbine, pa do gatalica za plodnu i berićetnu godinu

13_620x0
Ono što skoro već 200 godina privlači pažnju je Roždanik, astrološka tumačenja objašnjena prostim, narodnim jezikom, po kom su se hotoskopski znaci izjednačavali sa mesecom u kom su rođeni.

JANUAR (ili Vodolija)
Ko se pod ovim znakom rodi biće mnogo govorljiv, dosetljiv, nepostojanog mišljenja, tojest, jedno govori a drugo misli, Iskren je i prostodušan, mnogo pije i za čas se razgnevi i plane. Kad se opije, zanesen je i fantast, grli i ljubi svakog i drugima za šalu služi. Belegu rođenja imaće na grudima, ramenu, noktima ili plećkama. Sudbina bića njegovoga jeste mesec januar, u kome mesecu biće mu dani srećni i uspešni.

Sudbina dobitka njegovoga je februar u kome će njegov trud sa dobitkom biti naplaćen, a osobito imaće sreće u trgovini sa vodom skopčanoj. U junu biće opasno bolestan, no opet će ozdraviti. U julu dogodiće se da se oženi, koje ako tada učini, biće ljubljen od svoje supruge. Nego vrlo mlad ženiće se i prva žena umreće mu, a posle 30 godina tek će dobro poživeti u svakom zadovoljstvu. Bolove će imati u žilama, kolenima i glavi. Smrt mu predstoji od vode i zato mu se treba čuvati od kupanja, a ako se od toga uzčuva, umreće prirodnom smrću, i to ako preživi 25. godinu doživeće 70. Sudbina smrti mu je avgust.

Ako se rodi devojka u ovome znaku, biće žena lepa, pljosnatog i plavog lika, lakoma je i tvrdica i voli dugo da spava. Postavši udovicom sa drugim mužem dobro će živeti. Vasceli dan larma i čavrlja za malenkosti, njojzi ništa nije po volji i lako postane nadžak-baba, a komšije osete njen „kratak“ jezik. U februaru da ne jede petlovo meso. Bolovaće od glavobolje i groznice. Preinačenje života imaće u 3, 16. i 26. godini i ako ove godine preživi pre 76. neće umreti.

FEBRUAR (ili Ribe)
Koji se pod ovim znakom rodi, biće srednjeg rasta, nosa pljosnata, debelih usana, telom težak i kratkog vrata. Biće gord i pijanica a ako se baci na knjige biće viđen i čestit. Sa svojim naukama hvaliće se. Putovaće po stranim predelima i mnoga nasledstva od stranaca dobiće. Obogatiće se i postaće dobar gazda, a sirotinju gledaće i paziće, i svakom gostoljubiv biće. Posečen po glavi biće, a belegu rođenja imaće na obrazu, ruci ili glavi. Biće dobar lovac. Od groma će propatiti, oronuće od gvožđa, a zmija će ga napasti no neće ga ujesti.

U februaru sve će mu za rukom polaziti i puno napretka imati. U novembru će biti bolestan, ali će ozdraviti. Nameriće se na ženu koja ima muža, zbog nje će u svet poći, ali će se nazad vratiti. Žena će mu umreti i drugu će uzeti. Bolovaće od nogu, zuba i očiju. Život njegov se deli u više odseka, ali dva su najvažnija i to: ako preživi 9. i 28. godinu živeće sve do 90.Sudbina njegove smrti je mesec decembar i neka se čuva tada.

Devojka ako se rodi u ovome znaku, biće krasnog lika, bolovaće od nogu u mladosti, biće žena pametna, svima ljupka a tuđinima dobra, u licu smeđa, rumena obraza, stasita, obrva lepih, bolovaće u 3. i 5. godini i ako ove preživi, onda će mnogo živeti. Od nečista duha propatiće, od zime da se čuva a imaće od gvožđa znak na glavi ili ustima. Dobro će poživeti i mnogi će je hvaliti. Dobru decu imaće, ali će je jedno ražalostiti. Druga preinačenja imaće u 10, 15, 25. i 30. godini i ako preživi ove godine, poživeće 81 godinu. Bolovaće od glave.

MART (ili Ovan)
Ko se rodi pod ovim znakom biće slabokrvan, za posao dobar i veran sluga, kratkih obraza i velikih usta, premudar, pošten, duha junačkoga i za nikakav strah neće znati. Srdit je i ljutit, no sve to ga brzo prođe, ali kada se ponovo naljuti za štogod, žile mu na čelu nabreknu.

Biće bogat i pošten no ne za dugo, a po nekom vremenu će opet čast i bogatstvo zaslužiti. No budući da će više puta štetovati, toga radi neće biti vrlo bogat a ni siromah. Zbog nauke biće poštovan i do velike slave dospeće, putovaće po raznim zemljama, ali da se čuva od nevaljalog društva. Staro drvo raniće ga i oronuće. U martu imaće sreće u svemu a osobito na vodi. Živeće duže od svoje braće i svojih roditelja.

Sa prvom zenom neće biti dugo a sa drugom imaće mnogo poroda i svakom srećom biće obdaren. U avgustu predstoji mu bolest i šteta sa svake strane.U septembru i novembru bogatstvo i svaka dobit. U januaru dobar uspeh, u maju svaka šteta i nesreća. Znak rođenja imace na glavi ili na butini i voleće mnogo svoju ženu. Sreća mu se ukazuje na istočnim stranama a život mu se deli u dva odseka, to jest: ako preživi 22. doživeće 69. Sudbina smrti njegove jeste mesec oktobar, a uzrok smrti nekakva crnoća zuba. U istom mesecu treba mu se čuvati od najmanjih voda a isto tako i od uzvišenijih mesta. Bolovaće od kostiju i žila.

Žensko rođeno u ovome znaku biće lica nežnog, očiju smeđih, svakome dopadljiva i naravi blage, samo će u mladosti bolešljiva biti. Ako preživi šestu godinu živeće dugo, biće čestita i poštena domaćica, čuvarna i razumna zbog čega će u žalost pasti. Kozje meso da ne upotrebljava, padaće pokatkad u bedu, bolovaće u kolenima i srcu,a ako preživi 12, 15. i 36. godinu, doživeće duboku starost. Belege će imati na ramenu i grudima. Bolovaće od srca, kolena i zuba.

APRIL (ili Bik)
Muško dete rođeno ovoga znaka biće ruse kose, čela zalizana, usana zavraćenih, stidljiv, visoke nauke dostignuće, a u svakom poslu vredan i dobronameran. Biće krasnorečiv, no pri svem tom ipak poštovan će biti od ostalog sveta. Imaće strašan pogled i opaljeno lice. Voleće igre i svaku drugu razuzdanost. Na očima ili ramenu imaće znak koga s rođenjem dobiva. Voli rat i vojevanje, ali se od toga da i odvratiti, dobre je duše i duha, voli pesmu i svirku i tajne će dobro čuvati.

Nikoga za savet neće pitati, a neće slušati ni one koji ga dobronamerno savetuju. Biće veliki ženskaroš ali ipak kod lepog pola imaće malo sreće, jer u ponašalju prema njemu iz preterane učtivosti plašljiv je. U aprilu ima sreću i dobitak. U maju njegov posao ima puno uspeha. Biće vrlo protivan svakoj pa i najmanjoj nepravdi. Ako se rodi noću, biće bogat a ako danju, biće siromašan, dobra dela će činiti a malo će dobročinstva primati. Putovaće po tuđim zemljama i u zimsko doba dopašće bede, ali će se ipak s pravdom izbaviti.

Da se čuva od rđava društva, jer može čak i smrtne bolesti od njih zaraditi.U januaru i februaru može sa uspehom trgovati. Preživeće svoje roditelje, imaće poroda i to najviše žensku decu. Život mu se deli u dva odseka, to jest ako preživi 8. to će onda preživeti i 58. godinu. Sa plavim ljudima nikakva prijateljstva neće imati niti će ih trpeti. Bolovaće od glave i očiju. Sudbina smrti njegove je mesec novembar.

Devojka ako se rodi u ovome znaku imaće ista preinačenja života kao i muški rođeni u Biku. Biće pljosnatog lica, vesela pogleda, puna glasa, razgovorna, bolovaće od glave i creva. Duhom biće mučena, od vatre će se uplašiti, znak će imati na grudima i glavi. Malo govori, zaljubljena je, ali to je kao ono „Tija voda duboka je“. Reč svoju verno drži. Bolovaće od glave i trbuha.

MAJ (ili Blizanci)
Onaj ko se pod ovim znakom rodi biće lep, čista lika, hitar, oštra pogleda, sklon ka naukama i dospeće do velike mudrosti, pa zbog čega može se i na veliki stepen slave popeti. Biće pametan, milostiv i sažaljiv, obdaren sa velikim duhom, te će mu njegovi drugovi zavideti. Novce će lako i brzo zarađivati, ali neće ih znati da ceni i zbog toga će imati nevolja. Po licu sudeći, biće miran, niskog uzrasta i slobodouman, no, kada se naljuti, mnogo govori. Biće upoznat sa velikim ljudima.

Znak rođenja imaće na glavi ili na noktima. Često će davati povoda svađi, a u sredini svoga veka iznenada će se obogatiti. U septembru će se oženiti i supruga će mu roditi blizanke. U oktobru mu predstoji nemoć i slabost. U novembru oženiće se po drugi put i svaka radnja i posao ispašće mu po njegovoj želji. Život mu se deli u dva odseka i to ako preživi 24. godinu doživeće 70. U aprilu imaće svake neugodnosti i štetu sa svake strane. Sudbina smrti njegove pada u mesecu decembru. Bolovaće od stomaka i prsiju.

Kći pod gore navedenim nebeskim znakom lepe je i blage prirode, lepog i pravilnog uzrasta, ali ne baš velika, nije brbljiva, ne govori čoveku iza leđa, nego ovakom otvoreno u brk kaže šta hoće i šta o njemu misli, koje se svojstvo vrlo retko nalazi kod žena. Biće u mladosti punokrvna, a kasnije će je boleti glava i imaće posla sa sudom. Čuvarna je i redna, u kupovanju i prodavanju je srećne ruke, varati ona ne zna, ljubi od sveg srca i osobito je verna. Po tuđim zemljama putovaće, ali će se natrag vratiti. U mesecu maju da ne jede meso goveđe, zečje, praziluk i petlovu glavu. Životna preinačenja imaće kao i muški rođeni ovoga meseca. Belegu će imati na ruci, nozi i bedrima. Bolovaće od glave.

JUN (ili Rak)
Ko se u ovome znaku rodi, biće razuman, voleće da se lepo i čisto nosi, za nauke neće mariti. Imaće potpuno i lepo telo, biće beo i nežan. Sreće biće nepostojane, na jelo i piće neće mnogo držati, a za laži i prevare ne daje ni pet para. Znak rođenja imaće pod pojasom a isto tako i ranu od psa. Voli da bude hvaljen i čašćavan, pomalo je lakouman, ali je zato veliki pobornik istine i prijatelj umerenosti.

Sudbina njegovog bića jeste mesec jun kada će mu svaka radnja biti uspešna. Dopašće zla no će se izbaviti. Sa znojem lica svoga obogatiće se neka se čuva zmije. Deca će mu biti samovoljna a žena džandrljiva i neverna. Nadživeće svoju ženu, a ženska deca će ga razveseliti pod stare dane. Imaće sreće u trgovini i u lovu. Život mu se deli u dva odseka, ako preživi 32. doživeće 66. godinu. Sudbina smrti njegove jeste maj, a uzrok smrti nekakav otok u kolenima. Bolovaće od šuljeva, zuba, ruku i nogu.

Devojka koja se rodi u znaku Raka, biće lepa, tanka, graorastih očiju, gostoljubiva, bolovaće od očiju. Dobre je volje, ima veselo srce i narav, voli pesmu i svirku i sama rado peva. Laka je na hodu i u jelu a brza na poslu. Uzrast i oblik krasiće je do duboke starosti. Sve gleda sa ljubaznošću, a i kada je progone, ne traži nikakve osvete, već želi da svojom blagošću dovede sve u red. Ostaće u mladosti za mužem žalosna i u drugog zaljubiće se. Za decom žaliće, u kući svojoj će umreti. Preinačenja života imaće u 1, 4, 18. i 50. godini, koje ako preživi živeće do 85 godina. Bolovaće od glavobolje i groznice.

JUL (ili Lav)
Pod ovim znakom rođen biće sklon dobrim delima, junačan, razuman, trudoljubiv, ljubiće istinu i pravdu i kod velike gospode biće omiljen. I uopšte od svih ljudi biće poštovan i to naročito od stranih (više), nego li od sopstvenih prijatelja. Od lepšeg pola biće naročito ljubljen i zbog toga srećan, u ljubavi uživaće.

Biće dobronameran, dugih obraza i držaće mnogo do svoje časti, imaće povelike zube, a telesnog uzrasta biće pravilnog. Znak rođenja imaće na grudima ili na jednoj strani tela. Vlast će dobiti, ali će se i svoje kuće zaželeti. Beda će ga snaći no izbaviće se, pa će onda u miru proživeti. Biće bogat i ljubazan starešina. Ljutina mu brzo dođe, ali se odmah i odljuti. U julu imaće veliku sreću a u avgustu njegova radnja imaće uspeha i dobro će se sa svojim ortacima slagati. Voleće mnogo svoju braću, a imaće decu srditi kao što je i on sam. Sa svojom decom malo će radosti dočekati i uživati. U drugoj polovini života postaće bogat. Život mu se deli u dva odseka: ako preživi 31. to će preživeti i 76. godinu. Bolovaće od glave i pleća.

Devojka rođena u ovome dobu biće pametna, blaga, stasita. Obdarena je lepotom i zna lepo da govori. Žestoke naravi biće, no prema tuđima ljubazna. Pri porođaju mučiće se, dobru sreću imaće. Noću vode da ne pije, od groma da se čuva, niti pod za svakvim drvetom da stoji kad traje grmljavina. Rodiće sina i kćer zbog koje će imati nekakve neprijatnosti. Od ljudi će imati mnoga poštovanja i svi će joj odobravati, jednom rečju niko joj neće moći da bude neprijatelj. Zbog neke bede nastradaće u 15. godini, no izbaviće se. Bolovaće od očiju, zuba i pleća. Preinačenje života imaće u 11, 19. i 23. godini, što ako preživi, 80 godina dočekaće. Bolovaće od glave i zuba.

AVGUST (ili Devica)
Onaj ko se u ovome mesecu rodi biće milostiv, dobre volje, lako će učiti i imaće sklonosti prema naukama i umetnosti. Treba da se čuva od velikih ljudi i da se sa takvima ne druži. Govorljiv biće, a znak rođenja imaće na licu, kolenu ili na grudima. Imaće nasmejano lice i biće nepostojanih misli. Nek se čuva vode. Noge će ukvariti, sa konja pašće i u glavu će se ubiti (udariti). Od gvožđa će imati ranu. Za ženom će otići i kuću steći, dece će dosta imati. Za svoju čast i život dosta polaže. Biće ljubljen od stranih i starih ljudi, ali od svojih rođenih biće omrznut. Zna da bude i zavidljiv a i ljute naravi.

Mnogo će iskati a malo davati. Najveća sreća mu je u junu, ali će to neko drugi prisvojiti. Sreća i dobitak pratiće ga po nekad i u avgustu. U julu da se uzdrži od ženidbe. Ako preživi 40 dočekaće duboku starost. Bolovaće od očiju i zuba.

Devojka koja se rodi u gore opredeljeno vreme prve godine bolovaće, biće vedrog i belog lica i kose, stasita, mnogi će je prositi. Radovaće se tuđem uspehu, sa visine će padati, bolovaće od čela, zver će je ugristi, nogu će uganuti i od sve bede izbaviće se. Koliko dobra bude uživala, toliko će i zlu biti podložna. Po nekad pada u gnev i plač i zbog toga pati od glavobolje. Znak rođenja imaće na srcu, grudima ili vratu. Udaće se dobro i imaće mušku decu, ali će je jedno dete razalostiti. Svako će za nju reći da je srecna. Preinačenje života imaće u 1, 5, 28, 37. i 40. godini što sve ako preživi duboku starost će dočekati. U onaj dan u koji se rodila u taj će se i razboleti. Sudbina smrti je mesec januar. Bolovaće od groznice i glavobolje.

SEPTEMBAR (ili Vaga)
Ko se pod ovim znakom rodi biće lepe pojave i držaće se pravde i istine. Znak rođenja imaće na ruci ili licu. Biće ljute naravi, no ljutnja će ga ostaviti. Imaće veliki nos a uzrasta srednjeg. Odelom razmetaće se, biće ženskar, putovaće ludo u tuđe zemlje, no umreće u svojoj otadžbini. Od vode će propatiti. Promučiće se zbog neke prevare. Imaće belegu drvetom dobivenu. U septembru svaki posao biće mu uspešan, a u oktobru velika sreća i napredak, no najveća sreća pratiće ga u julu.

Obogatiće se u zrelim godinama. Biće jogunast i neće lako od svojih planova odustajati. Razume se u sve poslove, a kada on govori, svi ga slušaju. Prva žena će ga ožalostiti a druga obradovati. Imaće više ženske dece, a svoje roditelje nadživeće. U starosti će se obogatiti, ali će od dece svoje pretrpeti veliku žalost. Ako preživi 44-. i 60. godinu, živeće dosta dugo. Sudbina smrti mu je decembar. Bolove će imati u prsima i leđima.

Devojka koja se rodi u ovo doba biće široka obraza, u trećoj godini pretrpeće bolove, imaće mnogo prosioca, biće bleda lica, govorljiva i brbljiva pa ipak rado slušana. U jednog mladića zaljubiće se i ako ga uzme, putovaće sa njim po stranim zemljama. Plašiće se u snu, radiće na svoju volju, to jest nikoga neće slušati, od zle žene biće napadnuta, noću da ne švrlja, bolovaće u plećima, glavi i grudima.

Muškima je vrlo naklonjena i zbog toga je susedi ogovaraju. Ipak lako ne otkriva svoju ljubav, nego je u tajnosti čuva. U bračnom životu biće vrlo srećna, a i ovako neće je neka velika nesreća napasti. Mirno će poživeti i još mlada će izroditi decu. Bolove će imati u prsima i glavi.

Od zlih ljudi savete da ne prima niti da se sa njima druži. Znak rođenja imaće na grudima i licu. Preinačenje života predstoji joj u 3, 7, 17. i 40, što sve ako preživi, živeće i 100 godina. Bolove će imati u prsima i glavi.

OKTOBAR (ili Škorpija)
Sin koji se rodi pod nebeskim znakom Škorpije može lako da se oda bludnim stvarima ako od svojih roditelja ne bude pravilno vaspitan. Zle je i opake naravi, voli novac i sklon je lažima i prevarama. No pored svih ovih svojih nedostataka biće sklon ka dobrim delima, radi čega će biti poštovan od velike gospode i starešina.

Mnoga će dobra činiti a malo primati. Telesnog uzrsta biće srednjeg, imaće veliki korak i biće sasvim hladnokrvan, dostignuće poveći čin i biće ljubljen od mnogih, no on će sam biti sasvim odan ženskom polu. Putovaće po vodi, a raniće ga drvo i gvožđe. Znak rođenja imaće na plećkama ili grudima. U novembru imaće veliku korist, a skoro svake zime biće bolešljiv. U aprilu ako se oženi, biće srećan u braku. U junu imaće veliku sreću. U septembru biće u nevolji, to jest povrediće ga nekakve lažne tužbe, no naposletku izaći će sve na dobro. Život mu se deli u dva odseka, ako preživi 44. doživeće i 80. godinu. Sudbina smrti mu je mesec maj; zato neka se tada čuva od vode. Bolovaće od kostobolje i groznice.

Žensko rođeno ovoga meseca biće uzrasta visokog, očiju velikih, duge kose i telom lepa i nežna.U trećoj godini bolovaće, radiće sve na svoju volju, od vode će se uplašiti a od vatre propatiti. Pseto će je ujesti, za mladića udaće se i ostaviće ga. Lako svojim ponašanjem zadobije poverenje i naklonost velike gospode. Imaće valjanu decu, a ona sama voleće svoje roditelje i biće sa njima pažljiva. Brzo će se naljutiti i ožalostiti a još brže odljutiti i razveseliti. Za drugim mužem neko vreme brižna će biti. Bolovaće u 3, 12, 27. i 36. godini. U sredini veka svoga pašće u tešku bolest, što ako preživi, doživeće do 89. godine, no zatim ubrzo će umreti. Bolovaće od glave i trbuha.

NOVEMBAR (ili Strelac)
Ko se pod ovim znakom rodi biće razuman, pametan i pravdoljubiv, očiju crnih, krasnorečiv i gibak u mišicama. Imaće često glavobolju i probade. Znak rođenja imaće na grudima ili na čelu, biće sklon ka svakom dobročinstvu. Istinit je, dobar govornik i ima meku kosu i dobru volju. Brzo plane a još brže se smiri. Veseljak je i zabavljač u društvu, a kada mu neko poveri nekakvu tajnu, ume da je čuva. Zmija će ga napasti. Sa braćom ili rođacima će se terati i suditi a za drugoga bi i glavu svoju založio. Od roditelja će dobiti imanje i biće imućan.

Sudbina njegovog bića je mesec novembar, i zato u ovome mesecu imaće svaku sreću. U decembru šta god bude počeo na dobro će izaći. Ženski rod vrlo rado ima i ljubi ali sve časno i pošteno. Ženiće se dva puta, no sa prvom (ženom) neće imati dece. Putovaće po stranim zemljama i biće od svoga oca na dobar put izveden. Bolovaće od očiju i zuba. Ako preživi 28. doživeće i 77. godinu. Sudbina smrti njegove je mesec april, kada se treba čuvati od drveta.

Devojka rođena u ovo doba biće prava, duge kose, očiju plavih, obrve smeđe imaće. Uzeće dobroga muža, a treba da se čuva od besnog psa i zle žene. Padaće sa visine, u glavu biće ranjena, no neće umreti. Udavaće se samo jedanput, ali će imati dosta dece i to možda i blizance. Zbog muža će u žalost padati, ali će opet sama sebe iz nevolje izvući i na pravi put dovesti. Jedno od njene dece će je ražalostiti i dosta toga na žao učiniti. Preinačenje njenoga života biće u 8, 11. i 22. godini, što ako preživi, živeće do 76. godine. Bolovaće od grudnih bolesti, glavobolje i kostobolje.

DECEMBAR (ili Jarac)
Muško dete rođeno ovoga meseca, snažno je, nosa široka, obraza lepih, biće krasnorečiv i kada govori, vikaće. Oštar je, ljutit, na majku liči, blage savete a i psovke na jedno će uvo čuti a na drugo ispustiti. Od njega će malo ko hasne imati. Obećava mnogo a ispunjava malo no poverene mu tajne čuva veoma, duha biće slobodnog, u trgovini nepošteno će se vladati, dobitak će mu propasti, ženiće se više puta, raniće se gvožđem u nogu. Od drveta nek se čuva, vatra će ga opeći. Znak rođenja imaće na grudima, čelu, bedrima ili kolenu.

Dvouman je, u bezumlju pogrešiće zbog žene. Ako se u julu oženi, biće srećan. Mnogu će zemlju proći. Nikako se ne može skrasiti na jednom mestu već stalno ide tamo-amo. Roditelje svoje baciće u tugu no opet će ih obradovati. U januaru pratiće ga sreća i uspeh, u decembru svaka radnja će mu na dobro izaći. Brakolomac je. Život mu se deli u dva odseka: ako preživi 25 doživeće i 55. godinu. Sudbina smrti njegove je mesec juli. Bolovaće od stomaka i šuljeva.

Ženska rođena pod ovim znakom, omalena je, rumena i snažna crnih očiju. Ako se rodi u dan praznika, biće gostoljubiva. Belegu imaće po sredini tela. Dete će jedno roditi u bolesti i izgubiće ga. Dobro će proživeti u starosti, ali imaće neku napast od jedne žene. Ona ne govori mnogo, ali često govori sama sa sobom. Teži za slavom i često sama sebe hvali. Vodu noću da ne pije, kozje i petlovo meso da ne jede u ovome mesecu. Preinačenje života imaće u 3, 12, 28. i 42. godini i ako ovo sve preživi doživeće i do 79. godine. Bolovaće od nogu, glave i trbuha.

Autor: dnevno.rs
Izvor:novosti.rs

____________________________________________________________________________________

FINA DEVOJKA IZ BEŠKE…

tamoiovde-logo1Bila je prva Beščanka koja je završila fakultet i jedina srpska slikarka koja je u to vreme mogla da se podiči pridevom „akademska”

Ispod prašine zaborava – slikarka Danica Jovanović

autoportret

Autoportret

Od najranijih dana je sanjala da postane slikarka.

Želja joj se konačno ostvarila, kad je u martu 1914. godine diplomirala na Ženskoj slikarskoj akademiji u Minhenu i stekla zvanje akademske slikarke.

Sudbina joj ipak nije bila naklonjena. Iz Minhena je uskoro morala da se vrati u rodnu Bešku, jer je jula 1914. godine izbio Prvi svetski rat. Poznata po rodoljubivim osećanjima, uhapšena je, zajedno s još nekoliko uglednih meštana, i nakon prekog suda streljana na Petrovaradinskoj tvrđavi 12. septembra.

U skromnoj seoskoj kući u Beški ostale su njene slike i uspomena koju je do poslednjeg dana života čuvala njena majka Mileva.

Mnogo godina kasnije, kad je počela da prodaje kćerkine slike, one su privukle pažnju muzeja i kolekcionara i ime Danice Jovanović sve češće se pojavljivalo u javnosti. Sto godina posle njenog rođenja, 1986. godine, na monografskoj izložbi u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu prikazano je jedva trideset slika i dva skicenbloka. Posle toga ime Danice Jovanović više nije bilo nepoznato. Do 2007. godine, kad je objavljena monografija i priređena druga monografska izložba, broj radova porastao je na preko sedamdeset, a slikarkin uzbudljivi život u velikoj meri je rekonstruisan. Od autorke tridesetak slika, ona je postala složena umetnička ličnost, ravnopravni učesnik u likovnom životu svog vremena i nezaobilazna karika u srpskoj istoriji umetnosti.

Put u svet

motiv-srbije

“Motiv iz Srbije“

Još kao dete, Danica Jovanović izbegavala je kućne obaveze i, skrivajući se od starijih, na svemu što joj je bilo pogodno za to, crtežom izražavala svoje utiske sveta. Kad se 1899. godine obnavljala beščanska crkva, upoznala je mladog studenta slikarstva Stevana Aleksića, tek pristiglog iz Minhena, koji je pomagao ocu Dušanu. Četrnaestogodišnja devojčica, opsednuta željom da se usavrši „u slikarskoj veštini”, tek 1903. uspela je da ode u Novi Sad i upiše Višu srpsku devojačku školu. Zahvaljujući daru i upornosti, skrenula je pažnju direktora škole i perovođe Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja Arkadija Varađanina. Članice Zadruge pomagaće joj do završetka studija. S Varađaninom će se dopisivati sve do pred smrt i iz tih pisama saznajemo najviše podataka ne samo o njenoj svakodnevici, već i o upornosti i strasnoj zaljubljenosti u slikarstvo.

Žensko odeljenje Umetničko-zanatske škole bilo je logičan nastavak Daničinog školovanja posle mature u Novom Sadu. Nekoliko fotografija, pominjanje njenog rada u prikazu izložbe iz jula 1909. godine, kao i nežno pismo koje joj je uputio beogradski student Martin Doda Ivanaj, uz kasnija prisećanja kolega slikara, čine sve što znamo o tom razdoblju njenog života. Njene školske drugarice bile su Vidosava Kovačević, Ana Marinković, Milica Čađević i Enestina Volf koju je poznavala još iz Novog Sada. Prijateljstvo ju je vezivalo za buduću violinistkinju Jelicu Lomić i čuvenu novinarku i spisateljicu Milicu Jakovljević, Mir Jam.

Čitala je Dučićeve pesme a, mada veliki patriota, verovatno nije uzela učešća na protestnom mitingu žena i u pokretu za bojkot austrougarske robe koji je u Beogradu predvodila tada već poznata slikarka Nadežda Petrović. Kao austrougarski podanik morala je da se drži podalje od takvih skupova. Iz ovog doba sačuvana je jedna mrtva priroda s očiglednim uticajem Dragutina Inkiostrija: na stolu zastrtom narodnim ćilimom postavljene su gusle, ibrik i tikva, elementi srpske tradicije i folklora.

seljak

“Seljak sa naramkom sena“

seljanka

“Seljanka u voću“

 



Nakon dve godine u Umetničko-zanatskoj školi, stekli su se uslovi za nastavak školovanja „na strani”. Pored umetničke zrelosti, koja će joj otvoriti vrata Ženske slikarske akademije u Minhenu, presudno je bilo nastojanje Arkadija Varađanina da joj obezbedi novčanu pomoć. Njena prva dobrotvorka bila je Dana Jovanović iz Velike Kikinde, jedan od osnivača ženskih dobrotvornih društava u Rumi i Kikindi.
„Da li ću Vas opravdati pred milostivom Jovanovićkom uverićete se; jer da nemam toliku volju za milom mi slikarskom veštinom, ne bih ni pravila ovaj očajan korak i uznemiravala Vaše plemenite duše”, pisala je Varađaninu u jesen 1909.

danica

Danica Jovanović ispred ateljea Oberpolinger u Minhenu, 1913.

„Godine 1909. spremala se Dana za daleki put. Nameravala je da obiđe mesta gde su radili veliki majstori. Htela je da svoje putovanje počne s Minhenom. Tada je u Beški priređena zabava, čiji je prihod namenjen za njen put u Minhen. Davan je komad ’Jogunica’. Iz Novog Sada došli su svi Danini profesori i mnogo, mnogo bogoslova.

U selu takvog slavlja nikad pre, ni posle, nije bilo. Milan Varićak, tada još student veterine, bio je neumoran i u igri i u spremanju zabave. Sama Dana pripremila je i dekor i predstavu…

Prihod je bio lep i Dana, puna nade u budućnost i puna vere u sebe, otišla je u svet. U Minhenu se našla sa zemljakom Slavkom Vorkapićem, slikarem čije se ime danas pronosi od Holivuda pa do ravnog Srema. Drugovali su i učili školu. Zatim su u Beču zajedno obilazili muzeje i divili se delima stranih slikara”, sećala se mnogo godina kasnije Daničina prijateljica Angelina Obreški.

Kao ptica, mala i plava

Radost zbog dolaska u Minhen i upisa na Akademiju ubrzo je pomutila vest o smrti dobrotvorke Dane Jovanović. Brigu o školovanju preuzela je kćerka Laze Dunđerskog i supruga senatora Stevana Jovanovića, Olga, a Danica je dobila stipendiju i od Petrovaradinske imovne opštine. Zaštitništvo Olge Jovanović pretvoriće se u brižno prijateljstvo koje će Danici u najtežim trenucima pomoći da istraje. Posle smrti oca i sestre Ljubice 1912, kao i sestre Zorice 1913. godine, Danica, sama u Minhenu, doživljava teške trenutke. Kad joj je kći Sofija krenula na svadbeno putovanje, Olga Jovanović joj u Minhen šalje crno odelo, skladni i strogi kostim koji Danica nosi na fotografijama.

„Veoma mi je prijatno bilo kad su me udostojili visokom posetom svojom, ali dragi g. Varađaninu, ja sam se našla do najvećeg stepena zabune. Pogledavši sebe, mantil prljav, sav zamazan od boja, ruke prljave, čak ni lice nije bilo čisto. Gospođa me je pogledala od glave do pete pa se nasmejala – dakako da je pomislila, e – ova je baš pravo mazalo.”

Odlična studentkinja, Danica na trećoj godini dobija dozvolu da kopira u Staroj pinakoteci. Na pitanje Arkadija Varađanina koliko traju studije, odgovara „što je više prakse, što više godina studirati, to bolje”. Danici je bilo stalo da dobije „sigurnu diplomu” kako bi mogla da predaje u školi.

Želela je da posle studija ode u južnu Srbiju, da prosvećuje žene i uči ih narodnim šarama, ali je čeznula da pre toga ode u Pariz i Rim, „gde je svaka stopa klasična”.

U jednom pismu objašnjava da joj je „glavna struka portret i akt (glava i čovečje telo) i da je ta struka najteža, no ja sam tu struku izabrala i ta mi je struka mila i draga. Osim te struke privatno se bavim i drugim stvarima, kao Stilleben, Landschaft i dr. Osim toga, kad imam malo vremena bavim se kompozicijom i narodnom ornamentikom”.

predeo

“Seoski predeo“

Godine života „na strani” nisu izbrisale svest o potrebi da se stvaralaštvom i znanjem podstakne napredak čitave zajednice, posebno ženske. Pored mrtvih priroda koje je naslikala u Minhenu, većina njenih slika prikazuje žensku figuru u prirodnom okruženju: seljanke odevene u živopisne narodne nošnje, zaokupljene svakodnevnim poslovima. Kartonska podloga i mali format govore u prilog činjenici da su ove slike nastale na licu mesta, pod vedrim nebom, kao i figure malih prodavaca lubenica, gajdaša i seljaka.

Odlučnost i želju da ličnim primerom u slikarstvu pomogne isticanje kulturno-nacionalne ideje u srpskom narodu, pokazala je članstvom u srpskom akademskom društvu „Srbadija” u Minhenu.

Danica nije bila jedini student slikarstva pridružen „Srbadiji”: u različitim razdobljima članovi su bili Aleksandar Sekulić, Cvijeto Job, Kosta Josipović, Mihajlo Milovanović, Branko Popović i drugi. U martu 1914. godine izabrana je za blagajnicu i upravo zbog uspešnog sređivanja finansija društva, na poslednjoj sednici 13. juna iste godine dobila je pohvalu za „energičan rad”. Njen rad u „Srbadiji” učinio je da je predsednik društva Stojan Aralica bolje pamti od ostalih „Minhenaca”.

„Bila je strasno zaljubljena u slikarstvo. Kao da je sada vidim kako u minhenskoj Pinakoteci kopira Rubensovu ’Otmicu’: blondinka, malecna rastom, sa ’užasno mnogo pegica’. Veoma inteligentna. Izvanredno vedar tip čoveka, bez trunke mračnosti. Nije bila lepa… ni privlačna… ni koketa. Nije se trudila da se dopadne. Volela je muško društvo. Stalno je bila sa studentima, muškarcima. Ali nikako nije bila tip takozvane sifražetkinje. Ona je srbovala. A šta bi drugo mogla da radi? Šta je trebalo da radi? Bila je Srpkinja. Sva. I samo to.”

Aralica misli da je Dana bila bezuslovno darovita devojka. Ipak bila je još đak. „Još nije imala svoje slikarske note”, preneo je novinar Vuk Dragović u svojim beleškama sećanje slikara Stojana Aralice. Na sličan način je pamti pisac Andra Franićević, kao najboljeg druga, skromnu i milu, uvek u muškom društvu.
„Bila je velika Srpkinja. I izvanredno dobra kao čovek… Bila je kao jedna ptica. Mala, plava… Nisam znao da je spremna na heroizam. Ali bila je Vojvođanka… A to je bilo dosta i za heroizam…”

otmica

“Otmica Leukipovih kćeri“

Preko Save

Leto 1912. godine Danica je provela na imanju Olge Jovanović u Hajdučici, u Banatu. Posmatrajući fotografiju dvorca utonulog u francuski park, okruženog ribnjacima i prostranim poljima, možemo pretpostaviti da je to bio jedan od najspokojnijih razdoblja u njenom životu. Njen povratak u Minhen poklapa se s počekom Prvog balkanskog rata, u koji su, kao dobrovoljci, otišli njene kolege slikari i mnogi Beščani. O ratu je mogla da se obavesti preko filmskih žurnala koji su prikazivani u minhenskim bioskopima, ali i preko ilustrovanih novinarskih reportaža u knjigama Jaše Tomića i „Ilustrovanoj ratnoj hronici”.

Fotografije konjičkog pukovnika Dragutina Andonovića prikazivale su kulu Leke kapetana, Vezirov most, most kod Ljum kule, albanske planine prekrivene snegom. Austrougarsko državljanstvo verovatno je i ovaj put bilo prepreka da se Danica otisne put krajeva u kojima se ratovalo, ali je ona ipak te predele zabeležila na svojim slikama: Most kod Ljum kule i Vezirov most, nekoliko seljaka i seljanki u nošnjama „iz Stare Srbije”, izgled Prizrena, vojnike na mrtvoj straži. Još jednom je slikarstvom podržala ideju nacionalnog oslobođenja. Sasvim sigurno je tog leta 1913. godine prelazila Savu i slikala seljake i seljanke iz Posavine, posećivala rodbinu u Beogradu, poklanjala slike.

Njeno kretanje dodatno zamagljuje činjenica da je početkom leta, pred povratak kući iz Minhena, u policijski karton kao odredište upisala Pariz. Nekoliko dana kasnije javila se Arkadiju Varađaninu iz Beške, što sasvim sigurno znači da do Pariza nikad nije stigla. Takođe je poznato da je u avgustu 1914. godine, kad je rat već bio u jeku, prelazila u Beograd, o čemu svedoči njena slika srušenog savskog mosta. Kao austrougarski podanik koji često prelazi granicu na Savi i krstari Srbijom u želji da dobije zaposlenje, morala je da probudi sumnje vlasti. Njena mladost i obrazovanje bili su slaba garancija lojalnosti, tako da je njeno kretanje i ranije bilo predmet pažnje mađarskih agenata, te se ona konačno, tog kobnog septembarskog dana, našla među šestoro Beščana koje su austrijski vojnici uhapsili i kao taoce odveli u Petrovaradin.

Danica Jovanović imala je svega dvadeset sedam godina kad su pucnji u rano jutro 12. septembra 1914. godine prekinuli njen život u šancu na Petrovaradinskoj tvrđavi.

Neostvareni snovi

danica2Pored kopije „Otmica Leukipovih kćeri” koju je pomenuo Stojan Aralica, platna koje je ostalo nedovršeno na štafelaju, u njenoj roditeljskoj kući sačuvana je i jedina slika iz Beograda, nekoliko skica u ulju s Akademije, kao i veći broj portreta i mrtvih priroda. Njihova sadržina je jednostavna, sačinjena od keramičkog ćupa, staklenog bokala, glavica luka, jabuka, cveća.

Shvatajući njihov izgled kao vizuelni izazov, Danica ih je slikala gustom pastom, ekspresivnim potezima. Na sličan način prikazala je i slike lica, počev od autoportreta na kom je sebe naslikala baš onakvom kakvom su je opisali i savremenici. Sitna, plavokosa, svetlih očiju, na sopstvenom liku otkriva svu složenost samoposmatranja i samoispitivanja.

Akademska slikarka, kako je s ponosom odmah počela da se potpisuje, s namerom da do 1915. bude „gotova s nekim svojim planovima – i onda, u ime Boga izlaže”, gleda nas neumoljivo i odlučno.

Sličan postupak nalazimo na portretu nepoznatog starca s plavim očima, ali je vrhunac ekspresije slikarka ostvarila u danas najpoznatijoj slici „Ciganka”. Po autentičnoj strasti s kojom je slikan, ovaj portret često je doživljavao poređenja sa slikama Nadežde Petrović. Svaki potez na ovom malom platnu govori o oslobađanju dugo sputavanog temperamenta, o snažnom potezu koji će trenutnom utisku dati posebnu izražajnost.

Nažalost, posle ove slike umetnički uspon Danice Jovanović tragično je prekinut. Još od beogradskih dana školovana na temeljima minhenskog slikarstva, tokom studija na Ženskoj slikarskoj akademiji preuzela je zakasneli nemački impresionizam, ali i nameru da se izražava gestom i bojom, istovremeno ne odbacujući mogućnost prihvatanja simbolističkih izražajnih sredstava.

U postupku umetničkog odrastanja istaknuto je prisustvo nacionalno-prosvetiteljskog činioca, kao odlučujućeg faktora u izboru tematike. Rezultat je simbolički, koloristički, ekspresivan i na svojevrstan način nacionalno obojen opus koji, uprkos ovako neusklađenim i višeznačnim epitetima, deluje jedinstveno i celovito.

Slike i dokumenti koji povremeno izlaze na svetlost dana ne menjaju bitno sliku o njoj. I mada nam se čini da smo je konačno upoznali, mnogo toga o Danici Jovanović ostaje nedokučivo, a malo je verovatno da ćemo do kraja uspeti da proniknemo u njene umetničke nedoumice i snove.
Autor: Jasna Jovanov
Izvor:politikin-zabavnik.rs/br.3042/2010



 

1ced522bd8552a621b8968f27b3300dd

„Ciganka”

hkd7lmm267c4d3t4xerd

Izvor fotografija:tvorac-grada.com



 

Priredio: Bora*S

BEZ ŽURBE U BUDUĆNOST…

TAMOiOVDE-logo

Amiši iz Pensilvanije

Iako su svi prihvatili moderan način života, u SAD postoji narod koji u svom bajkovitom okruženju živi po pravilima nepojmljivim savremenom čoveku

Neki potpuno drugačiji svet!
amisi-iz-pensilvanije-bez-zurbe-u-buducnost-1338411792-169020Dok većina ljudi koristi Fejsbuk, i dok se naše devojke nerviraju zbog toga da li da za maturu obuku haljinu s dezenom zmije ili krokodila, negde u Pensilvaniji Amiši žive potpuno udaljeni od modernog načina života.
Ne voze preskupe automobile, i u kočijama kaskaju za savremenim svetom, a nalaze se na samo nekoliko sati od Njujorka, koji nudi bukvalno sve…

I dok turistima iz automobila trešti Rijana, dok žeđ gase „koka-kolom“ i slikaju ih najnovijim foto-aparatima, oni spuštene glave prolaze pored njih jer im religija ne dozvoljava da se fotografišu.
Reč je o religioznim grupama koje naglašavaju skromnost, porodicu i zajednicu, a žive u naseljima u 22 američke države i Kanadi. Amiši nemaju istu religiju, a zajednička veza im je uglavnom nemačko poreklo.

Drugačiji u svemu
I među Amišima postoje razlike. Neki čak voze automobile i nude svoje farme kao turističke atrakcije, dok drugi ne žele nikakvu komunikaciju. Oni jašu konje, nemaju struju u kućama, a deca im idu u privatne škole i završavaju samo osam razreda, a do venčanja rade na porodičnoj farmi.Većina njih govori tri jezika – kod kuće koriste dijalekat holandskog, pri molitvama koriste nemački, a u školi uče engleski, kojim se služe kada razgovaraju s turistima.

Ne koriste ogledala
Devojke i žene oblače se u skromne haljine s dugačkim rukavima, preko kojih nose ogrtače i kecelje. Nikada ne seku kosu i vezuju je u punđu. Na glavama imaju belu kapicu ako su udate, a crnu ako nisu. Ne nose nakit i ne koriste velika ogledala.

Muškarci nose tamna odela bez revera, crne čarape, cipele i crni ili slamnati šešir. Nemaju brkove, ali nakon venčanja obavezno puštaju bradu.

Porodica je najvažnija
Porodica je za Amiše centar sveta i izbor partnera je najvažnija odluka u njihovom životu. Dečaci i devojčice počinju da traže supružnike posle 16. godine. Kada napune dvadesetu, bliži se dan venčanja. Ali, da bi se par venčao, oboje moraju biti iz crkve koja ih priprema za zajednički život. Mladić pita devojku da li će se udati za njega dajući joj porcelan ili sat. Mladi čuvaju tajnu do jula ili avgusta i tek tada roditeljima saopštavaju svoje planove.

Haljina za svadbu i sahranu
Nedeljom se svi okupljaju u crkvi i tog dana se obelodanjuje da par želi da se venča. Nakon službe mladin otac saopštava datum venčanja i poziva prisutne da dođu. Devojka za to vreme sprema večeru i zajedno provode veče sve dok ne dođu roditelji da se upoznaju. Nakon toga imaju samo nekoliko dana da pripreme venčanje.

Venčanica mlade nije bela, već plava. Sve na njoj mora biti novo i ona sama pravi skromnu haljinu, koja nema čipku, detalje, veo ni cveće. Venčanica se kasnije koristi za svaku svečanu priliku, i na kraju je običaj da je sahrane u njoj. Mladoženja nosi crno odelo, belu košulju, kravatu i šešir.

Dan venčanja kod Amiša započinje u četiri ujutru. Iako je venčanje, krave se moraju pomusti, a i svi ostali poslovi moraju biti završeni pre nego što gosti dođu. Cela ceremonija odvija se u mladinoj kući.

Ne učestvuju u izborima
Amiši se drže van svih društvenih tokova i, iako su u Americi, kao da nisu deo nje. Plaćaju poreze jer su na to obavezni zakonom, ali ne učestvuju u izborima, ne žele državne penzije i ne žele zdravstvenu zaštite za starije građane.

Povratak u stvarnost
Kada se nakon ovog iskustva vratite u Njujork, ponovo nailazite na gužvu, jurnjavu, nove kolekcije u izlozima skupih radnji i trčanje za dolarima. Jednom rečju, na sjaj i bedu modernog načina života. Amiši, daleko od gradske vreve, žive mirno i dostojanstveno…
Autor: Ekipa Kurira

zvor:kurir-info.rs

______________________________________________________________________________________________

ISTRAŽIVANJE POKAZALO

Deca Amiša, odrasla na seoskim farmama na severu američke savezne države Indiane, ne pate od astme, dijabetesa, alergija, niti bilo kojeg oblika savremenih bolesti.

1369557-amish-kids

Deca Amiša su zdrava | Foto: foter.com

Istraživanje o zdravlju amiške dece

Švajcarski naučnik Mark Holbrejhm koji je istraživao zdravlje amiške dece kaže: “Zaključak je da je stopa savremenih oboljenja veoma, veoma niska kod amiške dece. Zaista, kao da postoji nešto što štiti amišku decu, a šta je to i dalje ostaje nejasno. ”

Istraživači su uspoređivali decu odraslu u relativno zdravim, ruralnim sredinama i došli su do zaključka da su Amiška deca zdravija od dece odrasle na evropskim farmama. Šta više, u posljednjih 20 godina zabeleženo je svega nekoliko amiške dece koja su bila alergična na nešto.

Inače, amiške porodice, od kojih mnoge vuku korene upravo iz Švajcarske, žive u prirodi, daleko od gradova, hrane se organski gajenom hranom, i veoma su religiozne.

Savremene bolesti gotovo nepoznate

Inače, još ranije je pisano o odličnom mentalnom zdravlju Amiša i činjenici da u ovoj zajednici jednostavno ne postoji autizam – što svakako nije samo puka slučajnost. Naime, konvencionalna medicina je često zbunjena time što Amiši nemaju iskustva s autizmom, ili bilo kojom drugom poteškoćom s učenjem koje predstavljaju pošast današnjeg tehnološkog društva.

Oni žive u društvu koje se, prema shvaćanjima prosečnih Amerikanaca, koji imaju problema s gojaznošću, dijabetesom, srčanim bolestima, autizmom, i koje je zahvatila moralna kataklizma, vodi staromodnim idealima. Amiška prehrana se sastoji od organske hrane, svežih, lokalno uzgojenih proizvoda, a što je veoma bitno, oni se uglavnom ne vakcinišu. Uprkos činjenici da farmaceutska industrija ulaže veliki novac u kampanju za vakcinaciju i upotrebu veštačkih lekova, bolesti srca, rak i dijabetes su gotovo nepoznati u amiškim selima.

Zdrava hrana, bez GMO-a i velika inteligencija

Hrana koju amiši jedu su organski proizvodi starih sorti uzgajani isključivo na organskom đubrivu i ove zajednice se nikada nisu susrele s GMO-hranom. U dosadašnjem istraživanju zdravlja Amiša registrovano je samo tri slučaja autizma kod njihove dece. Od tih troje, za dvoje je jasno dokazano da su bila vakcinisana.

Prvi slučaj je bilo kinesko dete koje je primilo brojne vakcine pre nego što je usvojeno od strane porodice Amiša. Drugi je bio redak slučaj u porodici Amiša koji su podlegli propagandi i medicinskom pritisku za vakcinisanje svoga deteta. Pojedini “naučnici” tvrde da Amiši očito imaju poseban super-gen koji ih čini imunim na brojne bolesti savremenog doba.

Takođe, još jedna karakteristika Amiša, a koja je malo poznata, jeste da su oni inteligentniji, s izuzetno naprednom veštinom pisanja koja je na fakultetskom nivou, iako mnogi od njih nikada nisu studirali.

Izvor:alo.rs

______________________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

DOBA NOVOG IZUMIRANJA…

TAMOiOVDE-logo

___________________________________________________________________________________________

Da li je raznovrsnost na Zemlji doživela svoj maksimum, i kako naučnici sa Stenforda gledaju na budućnost biodiverziteta?

izumiranjePlava planeta buja od života. Rezultati 3,5 milijardi godina evolucije svojom raznovrsnošću uljuljkuju u osećaj sigurnosti. Koralni grebeni i kišne šume, kao predstavnici biodiverziteta na Zemlji, svedoče o dobu njegovog vrhunca u čitavoj istoriji planete. Nikada nas nije bilo više.

Ipak, dok predstavu živo izvode nebrojeni učesnici, iza kulisa se krije manje optimistični obrt. Bez većih iznenađenja, glavnu ulogu će u ovome odigrati – čovek.

Stopa nestajanja

slonoviOd 1500. godine, 322 vrste kopnenih kičmenjaka više ne postoje, dok populacije preostalih vrsta pokazuju prosečan pad od 25%. Situacija nije bolja ni kod beskičmenjaka, gde 67% posmatranih populacija takođe nestaje velikom brzinom.

Velike životinje, koje čine megafaunu i uključuju slonove, nosoroge, polarne medvede i brojne druge vrste širom sveta, suočene su sa najvećim rizikom od izumiranja. Ova pojava se savršeno uklapa u kalupe prethodnih masovnih izumiranja.

Populacije velikih životinja rastu sporije i generalno imaju malobrojnije potomstvo. S druge strane, njihova veličina ih čini veoma poželjnim metama za lovce. Ukoliko bi se njihov opstanak doveo u pitanje, to bi uzdrmalo ne samo stabilnost ostalih vrsta već bi dramatično uticalo i na čoveka.

Zabeležen je i uznemirujuć trend u nestajanju beskičmenjaka. U poslednjih 35 godina, ljudska populacija se udvostručila, dok je broj beskičmenjaka, poput buba, leptira, pauka i crva, opao za 45%.

Insekti oprašuju oko 75% useva na svetu, što čini oko deset odsto ekonomske vrednosti svetskih zaliha hrane. Oni takođe igraju ključnu ulogu u procesu kruženja hranljivih materija i raspadanja organske materije, što podstiče i pomaže produktivnost ekosistema. Nestajanje ovih vrsta bi sasvim sigurno stavilo ogroman znak pitanja na budućnost čovečanstva.

Čovek kao katalizator

koralZaintrigiran neituitivnom slikom biodiverziteta, profesor biologije sa Univerziteta Stenford, Roberto Dirzo, zajedno sa svojim kolegama se ozbiljno posvetio perspektivi trenutno postojećih vrsta životinja u našem ekosistemu.

Imajući u vidu činjenicu da je do danas nestalo 98% dokumentovanih vrsta, situacija u kojoj se biodiverzitet nalazi možda ne zvuči zabrinjavajuće. Otkad je nastao život na Zemlji, planeta je preživela nekoliko masovnih izumiranja i uspešno se zalečila i oporavila.

Poslednji među njima odigrao se pre 66 miliona godina, i odneo je sa sobom tri četvrtine biljnog i životinjskog sveta, uključujući i dinosauruse, te nas uveo u eru kenozoika, doba sisara, u kom i danas živimo. U poslednjih 540 miliona godina, desilo se ukupno pet ovako dramatičnih događaja, koji su sa lica Zemlje zbrisali preko polovine živog sveta.

Ipak, postoji jedna suštinska razlika između prethodnih pet, i šestog događaja, na čijem se pragu nalazimo. Dok su oni bili izazvani prirodnim, planetarnim procesima ili katastrofalnim udarom asteroida, šesto masovno izumiranje može biti posledica isključivo – čovekovog delovanja.

Žrtve antropocena

čovekMada i dalje nije zvanično odobren od strane naučne zajednice, termin „antropocen“ zauzima sve više prostora u geološkoj hronologiji. Skovan je osamdesetih godina prošlog veka, a odnosi se na opseg ljudskog uticaja na Zemljin ekosistem.

Drugim rečima, ukoliko komisija Geološkog društva iz Londona da kredibilnost ovom terminu, antropocen će biti korišćen kao ime za epohu u kojoj je čovek svojom aktivnošću izvršio ogroman uticaj na klimu, biodiverzitet i, što je naročito kontroverzno, izumiranje vrsta.

Početak epohe će najverovatnije biti doveden u vezu sa industrijskom revolucijom, mada postoje stanovišta da ga treba povezati sa mnogo ranijim događajem, poput procvata poljoprivrede u neolitu.

„Mnogo toga ostaje nepoznato u pogledu izumiranja u antropocenu“, kaže profesor Dirzo, „ovi nedostaci u znanju ometaju našu sposobnost da predvidimo i limitiramo njegove uticaje. Jasno je, međutim, da je izumiranje životinjskih vrsta sveprisutna komponenta šestog planetarnog masovnog izumiranja, kao i glavni pokretač globalnih ekoloških promena.“

Tekst: Nevena Grubač

Izvor:elementarium.cpn.rs

_____________________________________________________________________________________________________

 

SLASNO KONZUMIRANJE…

TAMOiOVDE____________________________________________________________________________________________

Da li će ova buba spasiti svet?

Iako vrlo mala, jedna buba može da nahrani sve gladne na planeti. Potrebno je samo ljudima objasniti kako da je uzgajaju i problem gladi može biti rešen, kažu autori ovog projekta.

bubaSurlaši su male i skromne bube, ali za Muhameda Ašura oni su rešenje mnogih problema u zemljama u razvoju, piše CNN.

Ovi skromni insekti mogli bi da iskorene glad i neuhranjenost, izvuku zajednice iz siromaštva i snize nivo ugljen-dioksida.

Za biće dugačko svega nekoliko centimetara to je veliki učinak ali i moć.

Ašur je s nekoliko kolega studenata s univerziteta Mekgil pokrenuo kompaniju Aspire sa ciljem da predstavi uzgajanje insekata zemljama kojima nedostaje hrane i nutritivnih sastojaka.

Ova ideja je prošle godine dobila nagradu Hult, koju je pratilo milion dolara uloženih u projekat. Nakon što su dobili nagradu, oni su pokrenuli pilot program u Gani, gde je čest problem nedostatka hrane.

Trenutno 75% predškolaca i dve trećine trudnica u Gani pati od anemije, tvrdi Svetska zdravstvena organizacija.

„U ruralnoj zajednici, ishranu uglavnom čine ugljeni hidrati. Zbog nedostatka proteina, kojih ima u ribi i junetini, oni jedu nešto što nije hranljivo“, kaže dr Klement Akotsen Mensag, entomolog i istraživač s Univerziteta u Gani.

buba2

Foto: BY-YOUR-⌘/Flickr.com

„Surlaši su odličan suplement“, dodaje on.

U 2013. godini Organizacija za hranu i agrokulturu pri UN-u je objavila izveštaj pozivajući na konzumaciju insekata širom planete.

U izveštaju je zaključeno da insekti imaju vrlo slične nivoe proteina kao i govedina, a pobeđuju u nivoima gvožđa, kalijuma, cinka, fosfora i nekoliko amino-kiselina.

„Tamo gde ima manjka gvožđa, manjka i edukacije i poverenja u vlasti. Ukoliko odete u neko malo selo blizu Akre, teško ćete nagovoriti žene da piju tablete gvožđa ili neke druge suplemente“, tvrdi on.

„Na ovaj način predstavljamo gvožđe i proteine na način mnogo bliži ovoj kulturi“, dodaje on.

U nekim delovima Gane već je prihvaćeno konzumiranje surlaša.

„To nećete videti u svim delovima Gane, ali gde se konzumira, to se čini s velikom slašću“, kaže Ašur.

Proces uzgajanja surlaša nije komplikovan. Neko ko je neobrazovan, ali vredan, može pokrenuti proizvodnju za kratko vreme.

Projekat Aspire cilja na farmere koji žive u ruralnim zajednicama, gde zemlje ima u izobilju. Oni bi obezbedili farmerima alatke i obučili bi ih besplatno, a potom kupili surlaše i distribuirali ih širom zemlje. U planu je i mlevenje brašna od surlaša.

 (B92)

ŠTA JE ČOVEK? DEFINIŠITE MI GA …

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

I NAPRAVIĆEMO VAM KOPIJU

___________________________________________________________________________________________________

Zbog čega nas užasavaju roboti koji liče na ljude

Još od “Piksarovog” probnog kompjuterski animiranog filma “Tin toj” iz 1988, kada je publika pokazala izrazitu odbojnost prema realističnom liku ljudske bebe po imenu Bili, uočen je fenomen da crtani likovi i roboti koji veoma podsećaju na ljude kod ljudskih posmatrača izazivaju neprijatan osećaj i nelagodnsot. Ovaj fenomen je u međuvremenu od robotičara Masahira Morija dobio naziv “Ankani veli” (sablasna dolina).

231850_robot_f

Džil je jedan od najrealističnijih humaniodnih robota

Poučen iskustvom, “Piksar” se preorijentisao na likove kao što su žive igračke, čudni roboti i automobili koji govore, a robotičari i psiholozi se trude da otkriju psihološku pozadinu ovog fenomena. Njegovo razumevanje bi se, naime, moglo pokazati kao ključno u predstojećim godinama, kada se očekuje da čovekoliki roboti, odnosno “virtuelni družbenici”, nađu svoje mesto u našim domovima i preduzećima.

Fenomen “sablasne doline” znači, naime, da ljudski izgled i ponašanje mogu veštačku tvorevinu da približe posmatračima – ali samo do one tačke dok veštački lik ne pokuša nesavršeno da oponaša realno ljudsko ponašanje, govor i mimiku, kada se osećaj bliskosti naglo pretvara u odbojnost, tj. u doživljaj “sablasne doline”.

Ako se krećete poput ljudskog bića, ali su vam pokreti neskladni, ili ne uspostavljate pravi kontakt očima, to izaziva neprijatan utisak – smatra kognitivni psiholog Ajs Sejgin, koji se bavi proučavanjem ove problematike na Univerzitetu Kalifornije u San Dijegu.

 

Verujem da je stvar u tome što čovekolike pojave u mozgu izazivaju neka očekivanja. A ako ova očekivanja nisu zadovoljena, u mozgu nastaje problem” – što je kod humanoidnih robota današnjeg stepena savršenosti još uvek neminovno.

– Evolucija nas je naučila da otkrivamo već i mala odstupanja od uobičajenog ljudskog izgleda i ponašanja, koja ukazuju na bolesti, mentalne ili fizičke probleme, koji mogu biti i opasni – objašnjava psihološkinja Talija Vitli sa Koledža Datrtmut.

231861_humanoidni-robot02-reuter-toru-hanai_ffOna, stoga, smatra da insistiranje na ljudskom izgledu robota nije poželjno, osim ako zaista ne uspemo da ih učinim savršenima, što prema rezutatima ispitivanja znači da po izgledu i ponašanju moraju najmanje 65% da odgovaraju pravim ljudima.

Pored toga, većina nas još uvek ne očekuje (niti želi) u svom životu čovekolike robote kao ljubavnike, kućnu poslugu i virtuelne družbenike, mada postoje i neke oblasti u kojima je humanoidni izgled robota nesumnjivo poželjan, pa čak i neophodan. U pitanju su, recimo, roboti koji služe za praksu studentima medicine, ili pak oni koji se koriste za snimanje opasnih scena u filmovima.

D. Milojković | Izvor: blic.rs/07. 04. 2012.

Džuls je jedan od najrealističnijih humaniodnih robota:

_____________________________________________________________________________________________________

Da li bi vas prevarila? Pogledajte najnoviju japansku „roboticu“

234607_24robot02-fonet_ff

Džeminoid F simulira ljudski glas dok govori i smeje se, i u stanju je da pokaže 65 ljudskih osećanja

Humanoidni roboti poslednje generacije polako brišu granicu između mašine i čoveka, bar naizgled. Japan je predstavio robota u ženskom obličju, koji priča, peva i može da pokaže 65 izraza lica, od kojih, na primer, osmeh, pa čak i izraz čuđenja.

Hiroši Išiguro, japanski naučnik i robotički dizajner sa Univerziteta Osaka, u zapadnom Japanu, kaže da je njegov cilj da napravi robota za koga će ljudi misliti da je ljudsko biće.
– Šta je čovek. Definišite mi ga i napravićemo vam kopiju – kaže Išiguro.

234609_24robot04-fonet_ff

Robot se osmehuje okupljenima u tržnom centru u Hongkongu

Neki od njegovih dosadašnjih androida dostižu cenu od čak 1,2 miliona dolara, dok “džeminoid F” košta “samo” 110.000 dolara.

Profesor Išiguro takođe je poznat po tome što je napravio robota-dvojnika.

Devojka-robot može da se smeši, pomera obrve i usne, iako uglavnom ima izgled zbunjenosti na licu.

234473_geminoid-f01-afp_ff

Džeminoid F predstavlja najinteligentniju generaciju robota

Takođe, može da govori i peva, emituje muzičke snimke, i da kopira pokrete posmatračevih usana.

Robot poseduje 12 servo-motora, koji rade na pritisak vazduha, što joj omogućava da oponaša ljudske emocije na licu.

I.F. | Izvor: blic.rs/12. 04. 2012.

_______________________________________________________________________________________________________________

 Uskoro na tržištu roboti sa emocijama

Za nepunih godinu dana na tržištu će se pojaviti humanoidni roboti za ličnu upotrebu koji će, osim što će „raditi“ kao dadilje pa čak i prijatelji za zabavu, biti sposobni da izražavaju emocije – tako bar tvrdi izvršni direktor japanske kompanije SoftBank.

478512_robot-reuters_f

Robot Pepper

U februaru 2015, počeće prodaja ovih robota koji su predviđeni da služe kao dadilje, medicinske sestre, radnici hitne medicinske pomoći ili čak prijatelji za zabavu, i koji će koštati 198.000 jena (1.900 dolara).

Biće sposobni za učenje i izražavanje emocija, najavio je izvršni direktor Softbanka, Masajoši Son, na konferenciji za novinare, na kojoj ga je pratio elegentni primerak robota po imenu „Pepper“, i koji je sa novinarima i ćaskao piskavim, dečačkim glasom, prenosi Tportal.

Prototip robota za ličnu upotrebu biće predstavljen inače ove nedelje i posluživaće kupce u prodavnicama mobilnih telefona Softbank firme u Japanu.

Son tvrdi da će to biti roboti koji će prvi put u ljudskoj istoriji dobiti srce, i emocije.
Ali kaže i da će kompanija SoftBank ovim biznisom proširiti poslovanje na sektor koji se smatra ključnim za rešavanje nedostatka radne snage u društvu čije stanovništvo ubrzano stari.
Tanjug | 06. 06. 2014. | Foto: Reuters | Izvor: /blic.rs

_______________________________________________________________________________________________________________________

Priredio: Boras*S