ČEMU, HTEO BIH DA KAŽEM…

TAMOiOVDE____________________________________________________________

    1940.

         VI

Moj mladi sin me pita: Da li da učim matematiku?
Čemu, hteo bih da kažem.

Malograđanska-svadba

Malograđanska svadba-npozoristeso.co.rs

Da su dva komada hleba više od jednoga,
Primetićeš ćeš i bez toga.

Moj mladi sin me pita: Da li da učim francuski?.

Čemu, hteo bih da kažem. Sva vlast propada.

Ako samo rukom protrljaš  trbuh i jecaš,
razumeće te svak.

Moj mladi sin me pita: Da li da učim istoriju?

 Čemu, hteo bih da kažem.

 Nauči glavu u zemlju da sabiješ

 Pa ćeš  možda  preživeti.

Da,

uči matematiku, kažem,
Uči francuski, uči istoriju!

Bertold Breht 


 

A VOLEO BIH DA SAM MUDAR…

tamoiovde-logo (1)

ROĐENIMA POSLE NAS

I
Zaista, živim u mračno vreme!
Bezazlena reč je glupa.

Bezbrižno čelo
znak je neosetljivosti. Onaj ko se smeje
Samo još nije primio
Užasnu vest.

Kakvo je to vreme u koje  je
Razgovor o drveću gotovo zločin
Zato što podrazumeva ćutanje o tolikim zlodelima!
Zar onaj što tamo mirno prelazi ulicu
Zbilja nije kod kuće za svoje prijatelje
Koji su u nevolji?

Istina: još zarađujem za život.
Ali verujte mi: pukim slučajem.

Ništa
od svega što činim ne daje mi za pravo da se sit najedem.
Slučajno sam pošteđen. (ako me napusti sreća,
biću izgubljen.)

Kažu mi: Jedi i pij! Budi srećan što imaš šta!
Ali kako da jedem i pijem
Kad ono što pojedem otimam gladnome,
A čaša vode koju popijem nedostaje žednome?
A ipak jedem i pijem.

Voleo bih i da sam mudar.
U starostavnim knjigama piše šta je mudro:
Ne mešati se u spor u svetu i svoj kratki vek
Proživeti bez straha.
Održati se i bez nasilja,
Zlo uzvraćati dobrim,
Svoje želje ne ispunjavati, nego ih zaboravljati –
Smatra se mudrim.
Ja sve to ne mogu:
Zaista, živim u mračno vreme!

II
U gradove sam došao u vreme nereda
Kad je u njima vladala glad.
Među ljude sam došao u vreme buna
I zajedno sa njima sam se bunio.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.

Jeo sam između bitaka,
Legao sam na počinak među ubice.

Ljubav sam vodio nemarno,
A prirodu gledao bez strpljenja.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.

Putevi su u moje vreme vodili u močvare.
Govor me je odavao dželatu.
Malo šta sam mogao. Ali bi vlastodršci,
Nadam sam se, sedeli bezbednije da mene nije.
Tako mi je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.

Snage su bile slabe. Cilj je
Ležao veoma daleko.

Bio je jasno vidljiv, premda za mene
Gotovo nedostižan.
Tako je proteklo vreme
Koje mi je bilo dato na zemlji.

III
Vi što ćete izroniti iz potopa
U kome smo mi potonuli,
Spomenite se,
Kad budete govorili o našim slabostima,
I mračnog ovog vremena
Kome ste umakli.

Jer mi smo išli, menjajući zemlje češće no cipele,
Kroz ratove klasa, očajni
Kad je samo nepravde, ali ne i bune bilo.

A znamo i sami:
Mržnja, čak i prema podlosti,
Unakažava crte lica.
Gnev, čak i onaj zbog nepravde,
Čini glas promuklim. Ah, mi
Što htedosmo da pripremimo tle za ljubaznost,
Sami nismo mogli biti ljubazni.

Ali vi, kad najzad dođe vreme
Da čovek čoveku bude drug,
Spomenite nas se
S trpeljivošću.

Bertold Breht


 

NEŠTO MI ŽAO RIBICA…

TAMOiOVDE_______________________________________________________

KAD BI AJKULE BILE LJUDI

„Kad bi ajkule bile ljudi“, upitala je mala gazdaričina kćer gospodina Kejnera, „da li bi bile bolje prema malim ribama?“

ajkule i ribice „Naravno“, reče on. „Kad bi ajkule bile ljudi, imale bi velike kutije u moru u kojima bi živele male ribe. U ovim habitatima bi držale sve vrste hrane – i biljke i životinje. Starale bi se da kutije uvek imaju svežu vodu, i uopšte bi pazile na sve sanitarne mere. Ako bi, na primer, neka ribica povredila svoja peraja, odmah bi bila zbrinuta, kako ajkule ne bi bile lišene nje zbog prerane smrti.

Da male ribe ne bi bile utučene, bili bi održavani veliki podvodni festivali, jer srećne ribe imaju bolji ukus od nego tužne. U školama bi ribice učile kako da uplivaju u čeljusti ajkule. Učile bi geografiju, na primer, tako da kada velike ajkule odlutaju negde, umeju da ih pronađu.

Najvažnije bi bilo, naravno, moralno obrazovanje ribica.

 Učile bi da je Najveća i Najlepša stvar za ribicu da se žrtvuje radosno i da mora verovati u ajkule, posebno kada joj obećavaju svetlu budućnost.

Malim ribama bi se govorilo da se do ovakve budućnosti može stići samo ako nauče da budu poslušne. I nadasve, morale bi da se čuvaju svih osnovnih, materijalističkih, egoističkih i marksističkih frakcija, i da odmah prijave ajkulama ako neke od njih počnu da manifestuju takve tendencije.

 Kad bi ajkule bile ljudi, naravno, vodile bi ratove međusobno radi osvajanja stranih kutija sa ribicama i stranih ribica. Pustile bi svoje ribice da ratuju za njih. Učile bi strane ribice da postoje ogromne razlike između njih i ribica drugih ajkula. Male ribe, tvrdile bi, su glupe, ali ćute na različitim jezicima i stoga se ne mogu razumeti međusobno. Svaka ribica koja ubije nekoliko neprijateljskih ribica u borbi – malih stranih riba, glupih na različitim jezicima – dobile bi malu medalju od morske trave koju bi zakačile na grudi i bile nagrađene titulom „heroj“.

Kad bi ajkule bile ljudi, naravno, imale bi umetnost.

Bilo bi izložbi predivnih slika čeljusti ajkula u slavnim bojama. Pozorišta na morskom dnu bi prikazivala ribice heroje kako ponosno uplivavaju u čeljusti akjule uz melodičnu muziku koja draži njihove uši i velike misli koje uspavljuju njihova čula.

Čak bi postojala i religija kad bi ajkule bile ljudi.

Propovedali bi da ribice počinju da žive tek kada dospeju u stomake ajkula. Štaviše, ako ajkule ikada postanu ljudi, ne bi sve ribice bile ravnopravne kao što su sad. Nekim bi bili dati položaji, bile bi postavljene iznad drugih. Onim značajnijim bi bilo dopušteno da proždiru manje. Ovo bi sigrno bilo na zadovoljstvo ajkula, koje bi za sebe onda imale veće primerke.

Značajnije ribice bi bile odgovorne za čuvanje reda među ostalim: postale bi profesori, oficiri, graditelji kutija za ribice, itd.

Ukratko, more bi postalo civilizovano tek kada bi ajkule bile ljudi.“

Bertold Breht



IZMEĐU ODAKLE I KUDA…

TAMOiOVDE________________________________________________________________________________________

PROMENA TOČKA

Sedim kraj druma.

Šofer menja točak.

Nije mi se sviđalo odakle dolazim.

Neće mi se sviđati kuda odlazim.

Zašto promenu točka

Posmatram sa nestrpljenjem?

B.Breht

Foto: A.Shahmiri

A PITAŠ LI…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________________

SEĆANJE NA MARIJU A.

U senci šljive vreme stalo tiho,
Bio je plavi septembarski dan
I bledu, mirnu dragu ja sam njiho
U zagrljaju, kao tihi san
Na letnjem nebu ležao je meko
Nad nama oblak. Gledao sam nju.
Bio je beo i mnogo daleko
Taj oblak. Posle nije bio tu.

Dani su prošli, meseci protekli,
Niz reke plovi i dobro i zlo.
Možda su ljudi šljive sve posekli.
A pitaš li, da l’ beše ljubav to?
Ja ću ti reći: ne sećam se ničeg,
Pa ipak, znam šta misliš, znam to, da,
Al’ stvarno više ne znam njeno lice,
Znam samo još: poljubio sam ga.

Bertold Breht

 

SLUŠAJ DOK GOVORIŠ…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________

SLUŠAJ

Nemoj prečesto govoriti kako si u pravu učitelju!

Neka to sami učenici uvide!

Nemoj suviše polagati pravo na istinu:

Ona to ne podnosi.

Slušaj dok govoriš!

B. Breht