5. O SREĆI
“Sreća, to je osećanje da čovek ima što mu je najpotrebnije. Neki su mudraci smatrali srećom samo suficit čovekovog blagostanja. Čovekova sreća, međutim, ne može nikad biti potpuna ako i svaki svoj prohtev uzme za potrebu; a to je baš najčešći slučaj.
Svaki uspeh i svaki dobitak znači radost, ali ni sreća nije u stalnim uspesima, nego samo u ostvarenju jedne centralne namere. Zato nije čudo što je skromnost smatrana za sreću već otkad ljudi postoje. Simpatični pisac Abe Prevo je govorio da mu je dovoljno za srećan život da ima jedan vrt, jednu kravu i dve kokoši.
Slično su govorili i stari Grci: da je Diogen srećniji od Aleksandra, jer mu ovaj silnik niti može što dati, niti šta oduzeti. Umerenost, koja je išla do samoodricanja, bila je zlatna vrlina za grčke mudrace. Atinski besednik Fokion odbio je da primi darove svog obožavaoca Aleksandra, i osećao se ipak srećniji nego njegov drug sa tribune, Demad, koji ih je redovno primao. Sokrat je predavao besplatno svoju nauku, čak i bogatašima kao što su bili njegovi učenici Alkibijad i Kritija, a odbio je makedonskom kralju Arhelaju da živi na njegovom dvoru, izgovarajući se da ne može primiti dobročinstvo osim ono koje i sam može drugom učiniti.
Rimljani su čak smatrali da čovek vrši prevaru, ako od nekog primi uslugu koju mu nije u stanju vratiti.
– Bezuslovno, najveći je deo sreće u samoodricanju. Kada bi ljudi razumeli koliko malo je potrebno da se bude srećan, izbegli bi time najgorče dane u životu. Nesreća je što niko ne meri sreću prema sebi i svojim potrebama, nego prema drugom, i to prema najsrećnijem.
Manija svih ljudi je da usvajaju tuđa merila i za svoj sopstveni život. Prava sreća čovekova biće ako postigne svoje oslobođenje od drugih ljudi; a osloboditi se, to je najpre odvojiti svoju sudbinu od presije tuđih primera, dajući svom životu pečat svoje sopstvene prirode i svojih ukusa. Tada bismo razumeli da sreća za Petra ne mora biti što i sreća za Pavla.
Svaki čovek ima u svom životu mnogo planova, ali nema nego jedan cilj. Ko razmisli taj će lako taj cilj naći, jer je on u našoj strasti i našoj volji vrlo izražen, iako često zamagljen i nerazgovetan. Taj cilj, to je sva sudbina čovekova na svetu.
Kao čovek koji se iz doma krenuo u grad, tako se čovek iz ništavila krenuo u život za svojim ciljem sasvim jasnim. Tim ciljem stvarno počinje čovekov život i njime svršava, skoro u precizan sat. Dok god cilj nije ostvaren, čovek postoji, jer je sav u sili i akciji; a kad je najzad cilj postignut, čovek prestaje da bude sila i akcija, i postaje sam nepotreban, čak često i štetan svome delu. Veliki čovek čak i umire u takve dane. Cilj i sudbina su nerazlučni, i oboje su božanskog porekla. Retko je kad čovekov cilj zao; mogu biti zla samo sredstva.
Čoveku koji jasno razazna kud hoće, sve njegove unutarnje sile isti čas krenu istim pravcem, i mnogim takvim ljudima moćne volje ne može se ništa odupreti. Samo po sugestiji tuđoj ili po poremećenosti instinkta, čovek izgubi taj smisao cilja ili pobrka prava sredstva za njegovo ostvarenje.
Inače, postoji jedan apsolutni odnos između onoga što hoćemo i što možemo. Niko ne poželi oboriti lava, kao Herakle; niti trčati kao trkač sa Maratona; ni postati imperator, kao Napoleon; ni svirati kao Paganini. Svako zna unapred koliki teret može dići, i koliko stopa daleko može skočiti, jer postoji jedan dinamičan odnos između nas i cilja. Niko, osim poremećeni duhovi, ne želi apsurdume. Čovek koji vidi cilj, najjasnije, taj je čovek najsilniji. Nomo unis ideae , jeste najjači čovek, jer je sav koncentrisan, neodoljiv, nepobedan. To su često veliki zavojevači, ali takvi su i veliki artisti, oboje deca sunca i slave. Jedno lice u Ibzenovoj drami kaže da ima ljudi koji nešto hoće tolikom silom da im se ništa ne može odupreti; a za mene to nešto jeste cilj ciljeva, koji je centralna sila u čoveku.
Velikim ljudima njihovi veliki ciljevi nikad ne izgledaju nemogućni, i oni ih odista postižu sa istom lakoćom sa kojom i mali ljudi postižu svoje male ciljeve. Jedna od velikih sreća čovekovih bila bi u tom da brzo uoči cilj, i odmah brzo nađe i sigurne puteve u tvrđavu gde ga očekuje sve blago cara Radovana. A nesrećni su oni koji ne uoče svoj pravi cilj, ili promaše prava sredstva.
Daroviti Benžamen Konstan, pisac i političar, govorio je za sebe da je sva njegova katastrofa bila u tom što nikad nije znao šta hoće. Velika je nesreća drugog opet u tom što nikad nije znao šta može. Najveći broj ljudi ne zna šta hoće, a veliki broj ljudi ne zna koliko može. Najređi je slučaj čoveka koji zna i šta hoće i koliko može.”
Jovan Dučić ( Iz poglavlja knjige „Blago cara Radovana“)