SVET U ČAMCU…

tamoiovde-logo

Kako izgleda život Šodagora koji žive i rade na brodićima na bangladeškim rekama i kanalima

Foto: Kathrine E. Starkweather

Kad neko na podneblju naše zemlje odnekud izađe i za sobom slučajno ili namerno ne zatvori vrata, verovatno će za sobom začuti: „Zatvori ta vrata, nisi rođen u čamcu!“ Da li u strahu da ga slučajno ne ubije promaja ili iz puke pristojnosti, taj koji je jeknuo možda se makar jednom zapitao šta zaista znači „roditi se u čamcu“, a možda i nije. Kako to izgleda može saznati od Šodagora iz Matlaba, u Bangladešu, koji to znaju bolje od ma kog drugog.

Ako bismo Šodagore morali da svrstamo u neku kategoriju po pokretljivosti, svrstali bismo ih u polunomade, ljude koji žive i rade na malim drvenim brodovima, kojima plove uzduž i popreko bangladeških reka i kanala. Nekada su se selili od dva do tri puta godišnje, dok se danas samo pojedinci sele. Oni koji danas imaju potrebu za promenom sredine u kojoj su do tada živeli, čine to do dva puta godišnje, i tako iz godine u godinu, krećući se u bohorima – u skupinama brodića, koje mogu napuštati iz različitih razloga (želja za bliskošću sa rođacima, želja za boljim poslom, želja mladih za stanovanjem sa ljudima svojih godina i dr.).

No, ma koliko njihovo celoživotno krstarenje zvučalo privlačno, njihov život nije nimalo lak, niti jednostavan, ponajviše zbog jedinstvenih ekoloških okolnosti tog okoliša. Šodagori su, zahvaljujući tim okolnostima, izloženi izvesnim porodičnim i ekonomskim teškoćama, koje ih primoravaju da pažljivo smišljaju svaki svoj korak, iliti zamah vesla, zbog sopstvene i dobrobiti svog potomstva.

Kada je u pitanju potomstvo, roditelji se svakodnevno dogovaraju i donose odluke o tome koliko će ko utrošiti vremena i snage na rad i raspodelu dobara, a koliko na staranje o deci. Dok očevi nastoje da snagu i vreme uliju u snabdevanje porodice namirnicama, majke nastoje da se, koliko mogu, posvete podizanju dece i pripremi hrane. Kako priprema hrane pruža više slobode nego što pružaju druga zaduženja, briga o potomstvu iz praktičnih razloga pada na pleća onih koji se staraju o trpezi.

Šodagori svoja zaduženja dele na različite načine. Hoće li neko ribariti, trgovati ili upravljati brodićem, ili kuvati, praviti kakve alate ili nešto popravljati, zavisi od starosti i društvene klase, mada, zaduženja se, ipak, pretežno dele po pripadnosti muškom ili ženskom rodu. Otuda, ako je već potrebno primeniti jednostavnu, praistorijsku podelu rada: muškarci su mahom lovci, a žene sakupljači, što dalje značajno utiče na njihovu društvenu organizaciju i način na koji se vrši raspodela hrane.

Foto: Kathrine E. Starkweather

Međutim, gotovo polovina ženske populacije posvećena je zaduženjima koja su krajnje nekompatibilna sa staranjem o deci. Žene Šodagora trguju sa drugim ženama koje žive i rade na kopnu: dobar deo dana provode na nogama, noseći teške korpe na glavama, a dok obilaze tržnice, sa sobom nikako ne mogu da povedu svoje najmlađe. One koje ne trguju potpuno se posvećuju domaćinstvu ili pomažu muškarcima u ribolovu. Muškaraci se, inače, skoro isključivo bave ribolovom.

Događa se da se muškarci odreknu ribolova na nekoliko meseci ne bi li se starali o deci na brodićima, dok žene trguju na kopnu. U retkim slučajevima, kad muškarci ožene dve ili više žena, podela rada nije toliko rigidna i svakom članu porodice pruža više slobode: primera radi, dok muškarac ribari, jedna žena se može starati o deci, druga polako pripremati obroke, a treća natenane trgovati na kopnu.

Kad se, pak, muškarci ne odriču ribolova, onda povedu decu sa sobom, što ume da zadaje poprilično brige ako deca još nisu naučila da se snalaze sa vodom, sa rečnim strujama i drugim preprekama koje se skrivaju ispod namreškane vodene površine. Stoga, deca Šodagora već u svojim prvim godinama uče da plivaju, a vrsni plivači postaju već sa pet godina. Pošto nauče da plivaju i ojačaju, postaju i čuvari svoje mlađe braće i sestara i, time, značajno pomažu svojim roditeljima.

U suštini, ne bi li preživeli, ekonomski prosperirali i valjano vodili brigu o potomstvu, Šodagori se služe svojevrsnim strategijama podele rada, koje se mogu skladno podeliti u četiri kategorije:

(1) tradicionalna: žena ostaje u brodiću tokom cele godine, starajući se i o deci, i o trpezi, dok je otac posvećen ribolovu;

(2) prema sezonama: žena radi tokom sušne sezone i tada muškarac brine o deci, dok je tokom kišne sezone obrnuto;

(3) zajednički rad: i žena i muškarac rade zajedno tokom čitave godine i vode decu sa sobom;

(4) ostaviti decu kod kuće: žena i muškarac rade tokom cele godine (što odvojeno, što zajedno) i ostavljaju decu kod kuće.

Godišnja doba i ekologija umnogome utiču na podelu rada Šodagora, kao i na učinkovitost ribolova i trgovine. Žene trguju ponajviše prilikom sušne sezone u Bangladešu (od novembra do aprila), kad su putevi prohodni. Što su putevi prohodniji, trgovina je bolja, jer prohodnost podstiče pad cena. S druge strane, ribolovci češće mogu da se pohvale svojim ulovom kad nastupi kišna sezona, jer tad reke obiluju različitim vrstama ribe. No, kad su ribolovci u pitanju, njima su rečni putevi važni koliko i ženama kopneni: što im je brodić bliži reci Megna, jednoj od tri najveće reke u Bangladešu, to manje na njihov rad utiče smena godišnjih doba.

Mada, koje god da godišnje doba nastupi, Šodagori su tokom čitave godine okruženi vodom – najvažnijim izvorom prihoda za porodicu, a ujedno i najvećom pretnjom. Naime, deci ne gode ekološke prilike u kojima odrastaju, niti roditeljima godi neprestano staranje o njima, pokrenuto i podržano strahom od njihovog pada u vodu i davljenja. U Bangladešu, najčešći uzrok prerane smrti je davljenje, nezavisno od boravka na kopnu ili u brodiću. Međutim, Šodagorima, kojima je sve(t) u čamcu, mnogo je teže nego sunarodnicima kojima se ne ljulja i ne njiše tlo pod nogama, jer stalno moraju držati oko na onim najmlađim, koji još nisu dovoljno stasali da bi shvatili da treba da se paze i, ponajpre, nauče da plivaju.

Tekst: Boban Trifunović

Izvor: elementarium.cpn.rs

____________________________________________________________________________________________

AKO NE POSADIM DRVO, NE MOGU ZASPATI OD MUKE…

tamoiovde-logo

Čuvar prirode: Od 12. godine svaki dan posadi po jedno drvo

I dok mnogi misle da svojim zalaganjem ne mogu napraviti nikakvu razliku u svetu u kojem žive, Abdul Samad Šeik, vozač rikše iz Bangladeša, živi je dokaz da mali doprinos može imati i te kakav značaj. Naime, od svoje 12. godine on svaki dan sadi po jedno drvo, što znači da je u proteklih 48  godina posadio više od 17.500 stabala.

Zamislite samo kako bi svet bio bolje mesto za život kada bi svaki čovek sledio njegov primer. Abdul Samad, u Bangladešu poznat i kao Drvo Samad, radi kao vozač rikše i dnevno zarađuje oko 1,25 dolara, što je jedva dovoljno da prehrani svoju porodicu.

Međutim, i uz taj skroman prihod, on sve ove godine uspeva da svaki dan kupi bar po jednu mladicu i posadi je negde u svom gradu Fardiupuru.

On smatra da je to njegova dužnost na ovom svetu i tvrdi da noću ne može zaspati ako taj dan nije posadio bar jedno drvo.

“Ako ne posadim drvo, ne mogu zaspati od muke. Ovo radim od svoje 12. godine i većinu stabala sam posadio na državnoj zemlji, gde sam siguran da ih niko ne sme dirati. Redovno ih obilazim, zalivam. Volim sva živa bića, volim i životinje, ali za drveće sam nekako posebno vezan“, kaže on.

Samad sa suprugom Jornom i četvoro dece živi u skromnoj drvenoj kolibi. Iako nekada nemaju novca da sastave do kraja meseca, on ne odustaje od sadnje drveća. Supruga mu često drži pridike zbog toga što i to malo novca troši na mlada stabla, ali on je jednostavno ne sluša.

“Njegovi prihodi su zaista minimalni, često nemamo da izdržimo celi mesec. Nekada mu zabranim da troši novac na sadnice, ali on me jednostavno ne sluša”, kaže Jorna. Ipak, deca imaju drugačije mišljenje. “Još nijednom mom ocu nisam rekao da ne sadi drveće, jer znam da čini dobru stvar i drago mi je što je istrajan i svaki dan posadi bar jedno”, kaže Kutub Udin (30), Abdulov sin.

I Abdulove komšije znaju za njegovu svakodnevnu naviku i kažu da to čini bukvalno celi život. Neka stabla koja je posadio u najranijem detinjstvu danas su već ogromna.

“Samad je primer za sve nas, on je izuzetan čovek. Njegov rad me zaista inspiriše. Nije samo stvar u drveću. Samad je izuzetan komšija, pomaže nam u svemu. Samo ga zamolite za nešto, on će dati sve od sebe da vam pomogne. On je tip ličnosti koji je neophodan u svakom društvu”, kaže komšija Sakandar.

Samad kaže da je drveće počeo da sadi jer mu je bog tako rekao. Za ovih 48 godina posadio je tačno 17.532 stabala.  Za svoje zasluge nedavno je i odlikovan. Naime, bangladeški mediji su mu dodelili nagradu od 100.000 taka (1.253 dolara) kako bi sebi i svojoj porodici izgradio bolji dom. U govoru povodom primanja nagrade Abdul je rekao da se on trudi da bude čuvar prirode te pozvao sve da slede njegov primer i štite okolinu. “Ja ne mogu sam, potrebna mi je pomoć i ostalih“, rekao je Abdul.

odditycentral.com

       Izvor: Živeti sa prirodom

________________________________________________________________  

EKSTREMI…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________

Gde kiše nije pala 14 godina, a gde pada grad od kilogram

Svetska meteorološka organizacija napravila je listu ekstremnih vremenskih prilika. Na njoj se nalaze najniža i najviša zabeleža temperatura, mesto gde je palo najviše kiše, kao i mesto gde je zabeležen najstrašniji grad.

 Najniža temperatura

Najveći minus zabeležen je u Vostoku, na Antarktiku, gde je izmereno čak minus 89,2 stepena Celzijusa 21. jula 1983. godine

 Najviša temperatura 

359427_jaja-reuters-2_ff

U Dolini smrti možete peći jaje na kamenu (Rojters)

„Dolina smrti“ u Kaliforniji je ušla u istoriju kada je u leto 1913. godine izmereno neverovatnih 56,7 stepeni Celzijusa.

________________________________________________________________________________________

Najviše padavina u minutu

U američkoj državi Merilend, u mestu Junionvil, zabeležen je rekord 4. jula 1956, kada je u minutu napadalo 31,2 milimetra kiše.

 Najviše padavina za 24 sata

388614_b6659009_ffU toku jednog dana, najviše kiše je palo dok je prolazio ciklon Denis, u Fok-Fokum ostrvu u Indijskom okeanu. Čak 1,825 metra je palo u toku 24 sata, od 7. do 8. januara 1966. godine.

_________________________________________________________________________________________

 Najjači grad

344774_dscf4257_ffNajjači grad ikada je padao u Gopalgandžu, u Bangladešu, 14. aprila 1986. godine, kada su poginule 92 osobe.

Prijavljeni su komadi leda teški kilogram.

_________________________________________________________________________________________

Najduži sušni period

399075_deathvalley19820816desertincomingnearshoshones_ffNajduži period bez padavina je izmeren u Čileu, u mestu Arika, gde nije pao ni kap kiše 14 godina, od oktobra 1903. do januara 1918. godine.

__________________________________________________________________________________________________________________

  Najviši hladni gejzir

405181_20130119reutersjim-urquhartyellowstone-national-parkdi004495985_ffU Andernahtu, u Nemačkoj, zabeležen je 16. septembra 2002. mlaz vode visok 61,5 metara koji je izbacio gejzir.

_________________________________________________________________________________________

Najhladniji put 

Ruski Kolima autoput je najhladniji put na svetu, gde temperature nekada padaju i na minus 67,7 stepeni. Da stvar bude strašnija, jedan deo ovog puta se zove „Put kostiju“ u znak sećanja na zatvorenike koji su umrli gradeći ga.

_________________________________________________________________________________________

Najveća ledena pustinja

410155_antarktik-foto-ap-1_ffNajveća ledena pustinja koja se ne nalazi u polarnom regionu je na teritoriji Kanade. Nalazi se u Kluan nacionalnom parku i prostire na području od 21.980 kvadratnih kilometara.

_________________________________________________________________________________________

Naseljeno mesto sa najnižom temperaturom  

214478_kopaonik4-beta_ffSibirsko mesto Ojmjakon je najhladnije mesto gde ljudi žive, van Antarktika. U njemu temperature padaju do minus 68 stepeni Celzijusa.

_________________________________________________________________________________________

J.Ć. | Foto: AFP | blic.rs