GUGLOVA POČAST MIKI ALASU…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________________

Miran, tih, skroman, čovečanski jednostavan, natčovečanski obdaren, Mihailo Petrović je bio jedan od najvećih sinova našeg naroda, ocena je slavnog Milutina Milankovića

djordje-karadjordjevic-i-mika-alas

Đorđe Karađorđević i Mika Alas

Juče je Gugl ispisao svoj logo lokalizovan za Srbiju u znaku još jednog srpskog velikana, ovoga puta Mihaila Petrovića Alasa, rođenog na jučerašnji dan pre 145. godina.

Slavni Mika Alas pripada onom uskom krugu ovdašnjih uglednika koji su uspeli da, uprkos svemu, usklade svoje mnogobrojne talente, znanja i emocije, tako da prvo ne bude na smetnji drugom i trećem, niti drugo prvom i trećem, takođe ni treće prvom i drugom. Umesto da se međusobno guše ili, što je još gore, da se isključuju, Mika Alas je svoje talente, znanja i emocije, kao retko ko, harmonizovao na način redak u srpskom javnom životu, nauci i kulturi.

Njegovo sladostrašće nije ugrozilo predanost violini, njeni zvuci nisu ga odvojili od profesure, pedagoški rad nije sputao privrženost nauci, nauka nije samlela literaturu, literatura nije opozvala zadatke otadžbine, zadaci otadžbine u ratu nisu ugasli njegov antirežimski stav u miru, stanje mira nije umrtvilo Alasovu okrenutost otkrivanju uvek novog.

U slučaju Mike Alasa, a to je prilično retka pojava na ovim prostorima, i alaski izazovi, i muzička banda, i profesura, i pedagogija, i nauka, i literatura, i otadžbinski zadaci, stajali su u harmoničnoj vezi. Znatiželja i žeđ za avanturom i putovanjem, zov dalekih horizonata, ka kojima streme hrabri, ali svesni slobode, bila je ta vezivna nit u njegovom životu ispunjenom visokim dometima na mnogim poljima stvaranja. Ova nit je omogućila Petroviću da bude sorbonski doktor nauka (1894), velikan matematike, savski i dunavski alas, muzikant po beogradskim kafanama i svadbama (,,Suz”), osnivač Beogradske matematičke škole, ratnik i akademik, pronalazač i državni šifrant, izvanredan pisac, artiljerijski pukovnik u rezervi koji se 1941, iako ima 73 godine, javlja i stavlja na raspolaganje ratnoj komandi, da bi ponovo branio otadžbinu, a onda neće da se preobuče u ponuđeni ,,civil”, nego kao ratnik bira nemačko zarobljeništvo.

Oronulog zdravlja, pušten je iz nemačkog zarobljeništva posle tri meseca, posredovanjem italijanske kraljice Jelene, pošto se svojoj tetki s tom molbom obratio princ Đorđe Karađorđević, verovatno Alasov najbolji prijatelj.

Mihailo Petrović je umro u okupiranom Beogradu 8. juna 1943. godine, u stanu na Kosančićevom vencu na kome je i odrastao.

Sutradan su alasi s Dunava i Save preneli u kovčegu posmrtne ostatke ,,svog majstora” od njegove kuće na Kosančićevom vencu do Saborne crkve, gde se od svog prijatelja, uz udaljene zvuke violine, oprostio slavni Milutin Milanković, koji je izgovorio i ove reči: ,,Miran, tih, skroman, čovečanski jednostavan, natčovečanski obdaren, Petrović je bio jedan od najvećih sinova našeg naroda”.

Svakako je Milanković znao šta kazuje i jasno je da to nisu bile prigodne reči kada se, pogotovo u našoj tradiciji, onaj ko putuje u večnost ,,kuje u zvezde”.

I mora biti da je kao Alasov prijatelj znao da se taj veliki čovek i um srpske nauke i kulture, već bio pripremao za svoje poslednje putovanje, kada je u poznim godinama išao kao član međunarodne ekspedicije da istražuje zaleđene zemaljske polove i nepregledna prostranstva okeana.

,,Ja sam već u godinama – što sam uradio, uradio… Ako se živ vratim sa ovog putovanja – to je čist ćar. Ako, pak, na putu umrem – ništa ne mari. Biću sahranjen tamo gde me smrt snađe. Najbolje će biti ako umrem na lađi, pa me bace u more da me ribe pojedu i osvete mi se što sam ih mnogo lovio i jeo. Mi, Srbi, smo inače navikli da se sahranjujemo u moru. Znate već da postoji ’plava grobnica’ u Jonskom moru, pored ostrva Vida, ’ostrva smrti’ u blizini Krfa, pa neće ni meni smetati da odem u neko more. Bar se neće mučiti oko moje sahrane.

Blizina reke privukla je Miku Alasa u ranom detinjstvu, spustio se na obale reke Save i potom, kako je odrastao i upoznavao prijatelje alase, stigao do Dunava, a onda, kao zreo čovek, glasoviti profesor i matematičar, zaplovio i velikim, svetskim morima.

Tako taloženo životno iskustvo, protkano izuzetnom istraživačkom pronicljivošću i naučenjačkom strogošću, oslonjeno na duboke, arhetipske slojeve koji podrazumevaju i veštinu pripovedanja, omogućilo je Alasu da 1940. godine objavi ,,Roman jegulje”, knjigu koja teško da ima premca u srpskoj literaturi, a o kojoj se, nažalost, tako malo zna.

Uostalom, to i ne čudi, pošto se malo zna i o samom Mihailu Petroviću, o Miki Alasu, koji u svom gradu nema ni spomenika, mada pripada samom vrhu piramide srpskih velikana u svetu nauke, obrazovanja i kulture.

Ako je za utehu, Gugl je juče pokazao da se u ,,velikom svetu” za Miku Alasa vrlo dobro zna i da spomenik tom velikanu, saglasno vremenu, može da bude podignut u digitalnom svetu.

Slobodan Kljakić/ politika.rs/

objavljeno: 07.05.2013.