ZBOGOM, UMESTO DOVIĐENJA…

tamoiovde-logo

Preminuo Arsen Dedić

Legendarni kantautor Arsen Dedić preminuo je u ponedeljak uveče u 78. godini u bolnici u Zagrebu, javio je Jutarnji list.

74665770655d237a1cf394637746609_v4_bigDedić je pre više od dve nedelje smešten na bolničko lečenje zbog sepse, nakon što mu je prethodno ugrađen veštački kuk. Poslednjih dana mu se zdravstveno stanje naglo pogoršalo i otkazali su mu bubrezi. Preminuo je 17. avgusta 2015. u Zagrebu.

Rođen je u Šibeniku 1938. godine. U Zagrebu je upisao Pravni fakultet, koji je napustio 1959. a u istom gradu je upisao Muzičku akademiju, na kojoj je diplomirao 1964. Gotovo celoga život aje pisao pesme, pa se sredinom šezdesetih otisnuo u kantautorske vode.

Prvi album „Čovjek kao ja“ objavljuje 1969, a od tada je snimio na desetine ploča. Njegov muzički stil se može opisati kao mešavina mediteranske pop muzike, šansone i džeza. Šezdesetih je nastupao na mnogim festivalima pop muzike u SFRJ. Sem poezijom i muzikom, amaterski se bavio slikarstvom.

Objavio je na desetine knjiga, zbirki pesama. Pisao je muziku za pozorište, film, televiziju i reklame. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a jedna od najznačajnijih je ona iz San Rema 1982. za „autorsku šansonu“.

Muzički pečat Arsena Dedića na muzičku scenu SFRJ je ogroman. Nećete pogrešiti ako kažete da ono šta su Šarl Aznavur, Žak Brel, Leonard Koen, Serž Gejnzbur i Skot Voker predstavljali za svetsku, to je Arsen bio za muzičku scenu dvadesetdvomilionske Jugoslavije.

Iza sebe je ostavio suprugu Gabi Novak, sina Matiju Dedića i ćerku Sandru.

Vreme i mesto sahrane biće naknadno objavljeni.
Izvor: b92.net/Jutarnji list /ponedeljak, 17.08.2015

__________________________________________________________________________________________

Balada o prolaznosti

Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi –
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: „Kopno!“
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli –
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet –
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo –
to je tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: „Neka“
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si: „Zbogom“
govoreć: „Doviđenja“.

__________________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________________

Čistim svoj život

Čistim svoj život, kroz prozor, ormar stari, čistim svoj prostor od nepotrebnih stvari.. Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život, petkom odvoze smeće kada se nada budi, i kad je blago veče.. Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život od onih šupljih ljudi, kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi.. Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme, malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme.. Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život od prividnog svijeta, od ljubavi bez traga, od jeftinih predmeta.. Gdje li sam ih kupio? Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život, to hrđa je i tmina, i ostat ću bez ičeg al bolja je tišina…

__________________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________________

 Dodatak: ARSENE DEDIĆU…

Priredio: Bora*S

KRAVA IZ OPREZA KRAVE SE KLONI …

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

ILI PAK,

I KRAVE IMAJU NAJBOLJE DRUGARICE

46720454251cab4407ed58697075731_330x467I kakve one veze imaju sa magnetima i hardverima? Ili u čemu je sličnost između krava, ptica i lososa?

Kada bi vodila dnevnik ishrane, prosečna krava bi upivala kako je pojela oko sto kilograma trave, koje je pomešala sa devedesetak litara izlučevina pljuvačnih žlezda. Sve to staje u njenom stomaku čiji je kapacitet najčešće oko sto osamdeset litara, piše Dejli Telegraf.

I krave imaju svoje najbolje drugare i pod velikim su stresom ako ih razdvojite, tvrdi profesorka Krista Meklenan sa Univerziteta u Nortemptonu. Ona je godinama posmatrala rad srca i nivo kortizola kod krava koje su bile razdvojene od svojih prijateljica, dokazujući da su krave veoma druželjubiva bića.

Osim toga, prof. Meklenan tvrdi da ukoliko se prema kravi ophodimo kao prema ravnopravnom biću, koje pazimo i negujemo, dobićemo znatno više mleka – i do dvesta litara više na godišnjem nivou.

Kada krave pasu, u sebe unose i male komade metalnih žica, uglavnom sa ograda imanja, ali i druge sitne metalne objekte. To u njihovim organima izaziva iritaciju poznato kao “hardverska bolest”.

Kako bi se izlečila ta bolest, osmišljen je “magnet za krave”. Reč je o malom plastičnom cilindru u koji je smešten magnet. Nakon što dospe na dno kravinog stomaka, magnet privlači sve metale koje je krava progutala, usled čega metali nestaju sa mesta na kojima su izazivali iritaciju.

Sa koje god “strane” dolazio, vazduh koji ispuštaju krave odgovoran je za četiri procenta emisije gasova staklene bašte na svetskom nivou.

Nisu samo ptice te koje jezde u jatima sa savršenom formacijom. I krave imaju svoj strateški raspored, iako možda na to ranije niste obraćali pažnju. Profesorka Sabina Begal sa Dizburg – Esen univerziteta u Nemačkoj, dokazala je da i krave prave svoje formacije, baš poput ptica ili pak lososa.

Dodatno proučavajući više od osam hiljada fotografija na Google Earth-u, prof. Begal je utvrdila da su krave u najvećem broju slučajeva usmerene ka severu ili jugu.

Još uvek ne znamo zašto.

b92.net

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Svete krave

Dok svaka trpi svoje uže
I svaka svoj nož iznad glave
Samo su one izvan muže –
Nedodirljive, svete krave

Vrijeme je zlo i nesigurno
Mnoga će zauvijek iza brave
Krava iz opreza krave se kloni
Sigurne su jedino svete krave

Nikada ništa nisu dale
A svi se klanjaju, svi ih slave
Samo ih kolju gladne oči
Dok gradom gaze svete krave

A mi koje smo davale rogove i papke
I koje su vukli za rep i za vime
Nas će na panjeve i na kuke
Kao obične krave, anonimne

A mi koje smo smjerno vukle kola
I davale putem mlijeka i mesa
Nas već polako klanici vode
Dok svete krave dižu u nebesa

Arsen Dedić

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

 Kako to izgleda kad krava oseti slobodu…

 Jedna grupa krava u Nemačkoj osetila je slobodu po prvi put kad ih je udruženje aktivista spasilo iz kaveza na mlečnoj farmi i pustilo u prirodu.

Iako većina njihovih rođaka nikad ne oseti slobodu i život provede na veštačkoj svetlosti kaveza, ove životinje su doživele lepšu sudbinu i, po svemu sudeći, umeju da uživaju u tome.

http://www.youtube.com/watch?v=eCgqGy9xk7g

timerobber.wordpress.com

Priredio: Bora*S

REČI KOJE ME NISU MOGLE NAĆI…

TAMOiOVDE________________________________________________

MOJA LJUBAVI

Završila se igra:
vatra početka,
slast i tajanstvo tvog prvog grijeha,
gotovo je…

x_727b3b2d_large

  To nije više ni veselje ni slatka dosada.
Ti, mala moja,
ženska sa žura, džepna damo,
nasmijana i onesviještena ljubavnice,
moje dijete i moja majko-
Postala si neizreciva, a
počelo je bezznačajno..

Zatekao sam se kako ti telefoniram
u ljepoti večernje kiše,
koja je samo provalija nada mnom..
… potreba da te dotaknem,
tvoja usta…

    Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi
osipa se…
Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala,
u riječima koje su mi pripadale,
ali me nisu mogle naći.
Ti si postala moja odbrana,
dobrovoljno progonstvo,
pobjeda nada mnom, moja muka,
ljubomora na život,
moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama,
nemoguća zemlja, potrebno tijelo,
moja ruka i glava.

I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao
sada me obuhvaća, ovdje, daleko i zauvijek-
u svim uglovima života.
Postaješ bezimena,
nepoznata i smrtnonosna,
moj život i spas od života-
MOJA LJUBAV !!!

                                 Arsen Dedić

Foto: fuckingweirdfeelings.tumblr.co



SKLONI MI SE, VELIČANSTVO……

TAMOiOVDE_______________________________________________

U Novom Sadu, 28. januara 2006. godine, otputovao je na VELIKI KRAJ i pridružio se zvezdama.

U znak sećanja. I poštovanja.

Bora*S



VELIKI KRAJ

Ne pozivam te
ali za sobom nisam zatvorio vrata.

DcrnobeloUmro sam
doputovao na veliki kraj
i dobro mi je najzad.

Da vidiš prostranstva!
Samo —
odavde se nikuda ne može.


SVE MOJE ŽENE

Duško Trifunović o svojoj novoj zbirci stihova „Veliko spremanje“ — Žene su pogonsko gorivo za misleće ljude. Pera Zubac nalazi da su, ove moje pesme ljubavne, i ja se sa tom žanrovskom odrednicom, slažem, kaže popularni pesnik.

BILO da život prođe u nekom redu ili, pak, zbrci i neredu, posle nagomilanih godina, pred neki kraj ili odlazak, ljudi, po nekom pravilu, „pospreme“ za sobom… Ali, učine to, samo, za sebe. Svođenjem računa, podvlačenjem crte, porukama, opraštanjem i oproštajima, uostalom, na hiljadu načina…

Pesnik Duško Trifunović je „raspremio“ proživljeno i doživljeno — stihom. Sve je sažeo u svojevrstan literarni testament od nekoliko pesama uvrštenih u njegovu najnoviju knjigu simboličnog naslova „Veliko spremanje“, u izdanju novosadskog „Stilosa“. Pesme za koje Trifunovićev pesnički sadrug Pero Zubac kaže, da su ljubavne: „napisane kao razgovor sa nekim veoma dragim i bliskim sa udaljenim kobnim lenkinskim sindromom“. Zubac je to pojasnio a Trifunović se sa tom žanrovskom odrednicom složio:

– U punoj i potpunoj pesničkoj zrelosti Duška Trifunovića evo knjige u kojoj je pesnik i nov i literarno zavodljiv kao u svojim blistavim počecima, naletima mladosti koja progovara samosvešću o prolaznosti, o krajevima koji se uzalud razmiču od početka…

U ovoj, po broju stihova nevelikoj knjizi, više je ljubavnih pesama nego i u jednoj Trifunovićevoj pesničkoj knjizi do sada.

Antologičari, sve brojniji a i izbirljiviji, srećom, ljubavnog pesništva ili pesništva ljubavi u nas, zahvatali su, do sada najvećma iz bisernog kladenca Trifunovićevog ranog opusa, tek ponesto iz „Sok sobe“, a sada će imati priliku da se suoče sa potpunim pesama o ljubavi, znači, jednostavnim, jasnim, univerzalnih poruka: pesmama u kojima počiva iskazano „sveopšte ljuveno“, sveljudska bol i opšteljudsko u sreći voljenja.
„… Oko mene je svet, kome sam davno mogao reći zbogom, a ostao sam tek zato samo, da malo budem s tobom„.
Obraćajući se nekoj ženi, prisno sa „Draga moja“ Duško Trifunović u uvodu ove knjige čitaocima stavlja do znanja da je to „s tobom“, sa nekim dragim — njegova životna tema. Punih pet decenija koliko piše.

 – Žene su pogonsko gorivo za misleće ljude. Jedina prava ljubav je između muškarca i žene — tvrdi pesnik kome je i u ovoj knjizi, žena – osa, oko koje se sve okreće. — Ali, to nije jedna žena. Jer nikad ne postoji jedna žena i jedan muškarac. Ima mnogo žena, kojima se, posredstvom jedne „zamišljene“, obraćam i sve su one moje…

Čitajući pesme objedinjene „Velikim spremanjem“, čitalac ne može da zanemari setnu pesničku notu koja je naglašeno prisutna. Trifunović i ne pokušava da je zakamuflira nekim drugim objašnjenjem do onim jednim, istinitim:
  -Dođe vreme kad čovek treba da se povuče, jer ga na to primorava starost, bolest… koje umeju da ponize, povrede… Davno sam u nekim drugim knjigama napisao da je sav život umiranje, čim se rodimo započinjemo borbu za opstanak, počevši od malih boginja pa do momenta kad osetimo potrebu da to, što je bilo „između“, nekom dragom poverimo, ostavimo saznanje… Ovu toplu iskrenu knjigu, Trifunović završava stihom (opet posvećenim Njoj, Ženi):
Vidiš, Bože, kako ti se molim sačuvaj mi onu koju volim. Nastavite sa čitanjem

SHANSON SANS PAROLES…

TAMOiOVDE_________________________________________________________________________________________________

PJESMA BEZ RIJEČI

Tebi je svaki brbljicac draži,

tebi sve treba doslovno reći,

a ja ti ne znam pričati laži;

prava je ljubav „Pjesma bez riječi“.

 

Tebi bi trebalo probiti uši;

Na žalost nisam od te sorte.

Ja pjevam tebi u svojoj duši

vječni Lied ohne Worte.

 

Kako se tamo dospije, zna se.

Treba sve javno, treba sve naglas,

tu opet nema nikakve šanse

moja Sancion sin palabras.

 

Izabrao sam najteže staze;

asocijacije, žalobni mol,

Drugi lupaju posljednje fraze

a ja Chanson sans paroles.

 

Kad srce govori – usta šute,

al ovaj manir takve ne vole

i što ja zapravo tražim tute

sa svojom Canzone  senza parole?

 

Ja sam temeljit, ja sam sa sela,

al tebi su svi ti laskavci preči.

Oni su hitro prešli na djela,

a ja još nisam ni na riječi.

 Arsen Dedić (Narodne pjesme,1979.)

TAJANSTVENO MLEVENJE KAMENA …

TAMOiOVDE_______________________________________________________________________________

 NE VOLIM GRADOVE 

Ne volim gradove sa slavnom prošlošću

razglednice Venecije i Praga

gdje se oko moje duše kupi

nostalgija, zaraza i vlaga. 

 

Ne volim gradove teška kiša pada

u otrovnoj vodi temelji im gnjiju

moje srce ne može da svlada

Budimpeštu, Beč i Opatiju.

Ne volim gradove ni nadohvat moru

misteriju ulica Trogira i Rima 

ja se tamo pomirim sa smrću

jer je lijepa i lakša u njima.

A volim gradove nove, bezimene

u kojima se jutros kamen melje

koji ružni ustaju iz blata

da udare vlastite temelje

i volim gradove same, bez porijekla

koji su još uvijek u skelama, ništa

razliveni beton, kreč i daske

tajanstvena noćna gradilišta.

I volim gradove

što neucrtani

na kartama svijeta ne miruju

i

 koji se prvi put večeras

sa životom strasno dodiruju.

A. Dedić

DA SU ME UKRALI CIGANI…

TAMOiOVDE_______________________________________________

Da su me ukrali Cigani u tužnom gradskom parku,
u mornarskom odijelu, i nestali u mraku,
odveli bi me daleko, gdje stiže samo želja,
pred začuđenim licem mojih roditelja.

Da su me ukrali Cigani, ne bi me bilo briga,
jer bih mislio da se samo nastavlja igra.
Svi bi tvrdili da sam sa sretne zvijezde pao
i ništa o svom životu ja nikad ne bih znao.

Da su me ukrali Cigani, imao bih slobodu
da pijem svoje vino i pijem svoju vodu.
Bio bih bogat i voljen, a vračara bi mi rekla
da nemam svog imena i da sam bez porijekla.

Da su me ukrali Cigani, još dok sam bio dijete-
iz ovog mrtvog grada, iz nevolje i sjete;
imao bih svoj šator i medvjeda na lancu,
svoju zvjezdanu kuću, konja i kruh u rancu.

Da su me ukrali Cigani, provodio bih dane
Ležeći u travi kraj auto-strade,
Svirao bih gitaru i prelazio milje,
ljubeći jedno biće slobodno i divlje.

Arsen Dedić