ŽIVOT ILI ŽIVOTARENJE…

tamoiovde-logo
Šta hrabre čini hrabrim?

Danas, više nego ikada pre, da bismo živeli baš onako kako želimo, potrebna je velika hrabrost. Ako živimo u stalnom strahu, sa zabranama, kočnicama i odricanjima, velike su šanse da ćemo završiti tužni, sa osećanjem bezvrednosti, dezorijentisanosti i praznine.

Lavirint-duseStvarnost od nas zahteva da imamo dovoljno istrajnosti, hrabrosti i dovoljno drskosti – to je formula uspeha na svim poljima života. Za sve veštine koje stičemo u životu potrebna je hrabrost koja podrazumeva odvažnost.

Još je Aristotel govorio da hrabrost prethodi svim drugim vrlinama, jer ih omogućuje. A stara izreka kaže: „Budi hrabar i dobićeš snagu koja se ne vidi”. Zahvaljujući njoj, možemo se izboriti sa svim problemima i nedaćama, i pronaći izlaz i iz najtežih situacija.

Svi smo sigurno barem jednom u životu žalili što nismo bili barem malo smeliji, odvažniji. Neki čak smatraju da se razlika između života i životarenja najbolje vidi po hrabrosti – čoveka koji životari, napustila je svaka pomisao na hrabrost koja je potrebna da bismo otvorili nove mogućnosti, donosili teške odluke, bili u stanju da priznamo svoje greške i oprostimo greške drugima.

Prilike za iskazivanje hrabrosti pružaju nam se svaki dan – javlja se u raznim oblicima, a može izaći na videlo u različitim situacijama: na radnom mestu, u društvu, u raspravama, prilikom donošenja bilo kakvih odluka. Ljudi sa malo, ili nimalo hrabrosti dive se ili zavide onima koji je imaju i obično drugima prepuštaju da donose odluke umesto njih. Strah ih je da naprave iskorak u svom životu, a pritom propuštaju brojne životne prilike, jer se naprosto – previše boje.

Sigurnost, ma koliko bila teška, lakše se podnosi od novog izazova. Mnogo je onoga što bismo možda mogli, ali se ne usuđujemo da probamo i zbog toga stojimo u mestu. Uskratili smo sebi mnogo lepih trenutaka, puno potencijala je ostalo neostvareno, puno zadovoljstava neproživljeno – upravo usled nedostatka odvažnosti. Za postizanje uspeha, pobedničke životne strategije, važni su odvažnost, predanost i dovoljno energije da je sprovedemo do kraja. Ako nemamo takvu strategiju, drugi će se preko nas penjati do cilja.

Možda se ipak ne kaže slučajno da sreća prati hrabre – njihova energija i pozitivne misli baziraju se na onome što najviše žele i tome vrednim radom streme. A pozitivne misli i dela, daju i plodonosne pozitivne rezultate. Na žalost, mnogi hrabrost očekuju od drugih, a malo je i sami iskazuju, ne znajući da jedino šta možemo u životu da izgubimo, jeste šansa.

Nedostatak odvažnosti, ili bolje rečeno, strah, uvek dovodi do toga da se suzdržimo, postanemo inertni, pristanemo na manje od željenog, prihvatimo manje od onog što možemo, da ugušimo našu različitost i da činimo sve da bismo se uglavili u kalupe i uklopili u okolinu. A strašljivost vodi razočarenju, umesto nadi i odvažnosti. Ako se ne preseče i ako uznapreduje, pretvara se u očajanje i beznađe.

Samo dobra procena

Hrabrost, pa prema tome i odvažnost, jedna je od najcenjenijih osobina koju možemo razviti tokom života, a za nju zaista nikada nije kasno. Kako je hrabrost uglavnom povezana sa našim strahovima, da bi je podigli moramo se suočiti sa njima. Bojimo se nepoznatog, a više od svega ljudi se boje neuspeha. Ne usuđuju se da nešto pokušaju ili da menjaju iz straha da u tome neće uspeti, i zbog toga najčešće se ne fokusiraju na ono što žele, već na ono što im drugi nameću.

Strah od neuspeha je lanac kojim su sami sebe vezali. Lakše je povući se kada se suočite s nečim čega se bojite, ali hrabri ljudi strah tretiraju kao svoju prednost. Nije to odsustvo straha, već njihova procena da su druge stvari važnije. Hrabri ljudi prepoznaju trenutak u kojem je hrabrost neophodna i svesno je primenjuju. Oni znaju kada se suoče s jednom poteškoćom, da će imati više hrabrosti da se nose sa sledećom. Jedna od najvećih hrabrosti je – znati sebi pomoći. Mnogi su razlozi za gubitak ohrabrenja, a kad ih detektujete, moći ćete da im se suprotstavite.

Hrabrost označava sposobnost suočavanja sa strahovima, preprekama, problemima i hvatanje u koštac sa njima. Suočiti se sa strahom znači ući u strah: „Bojim se, ali ću svejedno probati. Suština hrabrosti je u tome da se oslobodimo svih misli koje ne doprinose kvalitetu naših života, da imamo smelosti da budemo najbolji što možemo, da razbijemo svoje šablone i ukorenjene naslage straha, i rizikujemo sve dok ne shvatimo da to u stvari i nije rizikovanje, već svakodnevni odvažni život bez sputanosti. Da bismo to učinili, moramo da činimo neke stvari koje inače ne činimo i da budemo spremni da se u datoj prilici suočimo sa svojim „demonima” ili potencijalnom preprekom, što zahteva spremnost na žrtvu, snagu i istrajnost do uspeha, kao i želju za samoodržanjem.

Strah i hrabrost se uče

Prava hrabrost, prava borba ne vodi se spolja. Prava borba je unutra, to je unutrašnja pobeda. Niko se ne rađa sa urođenim strahom, niti sa urođenom hrabrošću. Strah i hrabrost se uče. Učimo prvenstveno od svojih roditelja, zatim učitelja, sredine u kojoj živimo, vršnjaka…

Ako je ne posedujemo dovoljno, uvek je tokom života možemo povećati, tvrde stručnjaci. Oni savetuju kako da sami ohrabrite svoju hrabrost: osvestite svoje snage; budite samosvesni i samopouzdani; borite se s preprekama; „brusite“ svoje oružje – napredujte u onome u čemu ste jaki; istupite iz svoje „udobne zone i prihvatite nepoznato uprkos svojim strahovima; borite se za ono što verujete da je ispravno; ne dopustite drugima da vam govore kako treba da živite i šta je za vas ispravno; ne brinite šta će ljudi reći za vaše životne izbore; stanite iza svojih stavova kada je to potrebno; priznajte svoje greške, ali treba i znati otići kada treba; ne čekati da vam sreća zakuca na vrata; potražiti pomoć i podršku od drugih”…

Od vas se ne očekuje da budete savršeni, već da date sve od sebe, najbolje što znate i dopustite sebi ponekad da rizikujete. Kada osetite strah od nečega ili nekoga, zapitajte se „Šta najgore može da mi se dogodi“? Borba sa sopstvenim strahovima ili područjima na kojima smatrate da biste trebali da se razvijate je – hrabrost.

Za želje treba imati petlju

Suština hrabrosti je iskoračiti u nešto novo. Ne dopustite da vašim ponašanjem upravljaju strah ili odbačenost. Budite odlučni i hrabri da dohvatite šta želite, jer ako propustite životnu priliku, neko drugi će je iskoristiti. Sreća u životu vredna je rizika, zato nemojte odustati olako od svojih snova. I oni koji misle da su hronični „gubitnici“, mogu, ako se potrude, od života dobiti ono što žele. Nema sigurnosti u životu, ali postoje mogućnosti.

Ponekad je više nego neophodno da skupimo petlju, zasučemo rukave i dobro pospremimo sopstveni život, jer nove ideje, želje i iskustva su one stvari koje nas čine živim. Jedina prepreka u ostvarivanju naših želja je naš strah ili nemanje vere u sebe i svoje sposobnosti. Potrebno je razumeti da hrabrost ne znači da strah ne postoji, već označava akciju- delovanje uprkos strahu. Biti hrabar ne znači da ćete biti pošteđeni neuspeha ili da nikada nećete morati da priznate poraz. Biti hrabar samo znači biti aktivniji i donositi odluke samostalno, na osnovu sopstvenih procena, a zatim prihvatiti posledice nezavisno od toga da li je li reč o uspehu ili neuspehu.

Zbog svoje odvažnosti, hrabri ljudi ne boje se da rizikuju, krenu u nepoznato, otkrivaju nove stvari i da svoje probleme shvataju kao izazove. S obzirom da i iz neuspeha možemo puno da naučimo, to ne sme da bude argument koji će nas odbijati od preuzimanja inicijative. Odvažne osobe kada ne uspeju, traže uzroke u sebi i način da sledeći put to isprave.

Potrebno je doneti odluku da nećemo prihvatati kompromise, jer ustupci nikada ne donose potpuno ispunjenje i zadovoljstvo. Preispitajte sebe koliko zaista živite onako kako ste želeli, a koliko je vaš život kompromis ili odricanje, i videćete u kojoj meri strah upravlja vašim životom. Ne može se uvek igrati na sigurno, nekad moramo napraviti rizične korake bez obzira na ishod. Gurajte sami sebe. Testirajte sopstvene granice. Malim korakom krenite i svaki dan vežbajte, učite hrabrost. Ne bojte se neuspeha.

Uvek imate dva izbora – pobediti strah ili ostati na istom mestu i ne postići ništa. Upustite se u situacije koje vam inače ne bi bile posebno prijatne i isprobajte nešto novo. Hrabrost nemojte smatrati kao nedostižnu osobinu, već kao neophodnu veštinu, kako bi ste mogli da izađete kao pobednik iz mnogih ličnih borbi i dilema u životu. Uvek budite hrabri, glasno, otvoreno i jasno kažete svoje mišljenje, bez straha da će vas neko osuditi zbog toga. Nikada nećete dobiti ono što želite, ako to i ne zatražite.
Piše Vesna Bantić
Izvor:treceoko.novosti.rs (Lavirint duše)

__________________________________________________________________________________

PRIZORI SADAŠNJI I POTONJI…

TAMOiOVDE-logoBioluminiscentne pečurke

images-2013-Lockwood_2133542_398246450Na desetine bioluminiscentnih pečurki, čije zelene stabljike sijaju obasjane svetlom punog meseca, klija iz mrtvog debla.
Ova vrsta – Mycena lucentipes – raste na stablima cvetajućeg drveća u prašumama Brazila i Portorika.

Nepoznato je da li je jestiva.
Izvor:nationalgeographic.rs



Večno svetleće gljive odnosno Micena lukaeterna rastu u ostacima Atlantske šume u blizini Sao Paola, Brazil. Emituju vrlo jarku žutozelenu svetlost 24 sata dnevno iz svojih gelom obloženih pora. Uzorak DNK te vrste gljiva koji je zapravo sinteza gena što potiču iz pet različitih regija omogućava naučnicima razumevanje porekla i razvoja bioluminiscentnih gljiva. Od 1.5 miliona vrsta gljiva na zemlji, samo je 71 vrsta poznato po svetlećim svojstvima, a Micena lukaeterna je jedna od vizuelno najupečatljivijih među njima.
Izvor:dnevno.hr


DA LI STE ZNALI: SVETLEĆE PEČURKE

svetlece_pecurke_2-150x150

foto:neobično.rs

svetlece-150x150

foto:neobično.rs

svetlece_pecurke_5-150x150

foto:neobično.rs

„Lisičja vatra“ (Foxfire), takođe ponekad nazvana „vilinska vatra, vrsta je gljive koja svetli u mraku.
Iako nije poznato koja je svrha ovog svetla, pretpostavlja se da ono ima za cilj da privuče insekte da prošire svoje spore, ili da deluje kao upozorenje gladnim životinja, pa bi svetlost upućivala na to da je gljiva otrovna.

Na sugestiju Bendžamina Frenklina, ove su gljive bile korišćene kao osvetljenje na jednoj od prvih podmornica.
Zanimljivo je da je prvi pisani dokument o ovoj gljivi zabeležio još Aristotel, 382. godine pre nove ere, gde je opisao da je, za razliku od vatre, svetlost ove gljive hladna.
Iako je svetlo uglavnom slabo, u nekim slučajevima može biti dovoljno jako da pod njim može da se čita.
Ako vam je stigao visok decembarski račun za struju, ove svetleće pečurke dobar su način da smanjite potrošnju svoje električne energije.
Izvor:pokazivac.com


Svetleće pečurke koje rastu u Japanu

timthumb.phpTokom kišnih sezona u delovima Japana po raznim šumama počinju da rastu svetleće pečurke. Hemijska reakcija u njima proizvodi enzim koji im omogućava da emituju svetlost. Naučnici još nemaju pravo objašnjenje za ovaj fenomen jer je skoro otkriven.

Izvor:neobicno.com


Svetleće biljke bi mogle da zamene ulično osvetljenje

339850_svetleca-biljka_ffAmerički naučnici su genetski modifikovali biljke kako bi svetlele u mraku i koje bi uskoro mogle da zamene ulično osvetljenje, prenosi “Dejli mejl”.
Genetičari su u biljke preneli gene iz svitaca koji su zaslužni za svetljenje ovih insekata.

Naučni tim iz Kalifornije se nada da će uskoro moći da modifikuje i veće biljke i drveće kako bi u budućnosti predstavljali prirodnu alternativu električnim svetiljkama.

Za dobijanje svetlećih biljaka naučnici su iskoristili enzim luciferaza ( od latinskog lucem ferre – nosilac svetla) koji se nalazi u genima bioluminescentnih bića kao što su svici, neke vrste meduza, gljiva, bakterija…

Oni su zatim pomoću posebnog softvera u laboratoriji dizajnirali nove sekvence DNK sa ovim enzimom, koje su ubacili u agrobakterije – bakterije koje mogu da prenesu svoje gene na biljke.

Na taj način su naučnici uspešno napravili male biljke koje svetle, ali su im potrebna dodatna novčana sredstva kako bi genetski modifikovali velike biljke.
I. Kešanski

Izvor:blic.rs


Priredio: Bora*S

 

OKRENI-OBRNI, NE MOŽE BEZ TRUTA …

tamoiovde-logo

ŽIVOT JEDNE ŽENKE

Zamislite – tek što ste se rodili, a vaša budućnost već izgleda neveselo.

TamoiOvde-1003402_904132_sx Posle, sve u svemu, kratkog detinjstva kada su o vama vodili računa i hranili vas, bili ste još kao dete primorani na rad, na čišćenje tamnog i prenatrpanog doma i brigu o mnogobrojnim sestrama. Potom bi vas postavili da stražarite kako biste štitili dom od opakih uljeza. Ukoliko preživite, ostatak života potrošićete u potrazi za sićušnim količinama hrane iz prolaznih izvora, najčešće ne za sebe, već za zajedničku ostavu.

Vikendi? Praznici? Zaboravite ih.

Za samo nekoliko nedelja, istrošićete se do smrti. A povrh svega, nikada nećete spoznati ljubav.

Vaša sestra, s druge strane, započeće svoju karijeru prvo ubijanjem svojih suparnica, provodeći se zatim u velikom stilu. Tokom niza orgija sa hiljadama učesnika, izvršiće preljubu sa 20 muškaraca, koji su (doslovno!) spremni da umru za ovu privilegiju.

 Posle povratka sa takvog razvrata, ona će biti tretirana kraljevski.

U stvari, do kraja svog života ona će biti okružena lojalnim personalom koji će je hraniti, čistiti je i udovoljavati svakoj njenoj želji.

Ako ikada bude napuštala gnezdo (što se retko događa) biće u društvu nekoliko hiljada sluškinja koje će dati sve od sebe kako bi joj pronašle najprikladniji novi dom. Vaša sestra živeće 20 puta duže nego vi i biće jednog dana ponosna majka stotinama hiljada potomaka, dok ćete vi umreti kao usedelica.

Nepravda? Svakako!

Ali vi ste onda samo pčela radilica. Pošto je za vašu sestru dobro da bude matica.

Aleksandra i Lars Čitka

Izvor: vreme.com/ Alexandra Chittka, Lars Chittka (2010) Epigenetics of Royalty. PLoS Biology 8(11);
Prevod: I. Umeljić



 KAKO JE PČELINJI KRALJ POSTAO ŽENKA

TamoiOvde-1003402_batlxerDa bi u patrijarhalnom svetu naučnici uopšte prihvatili ideju o tome da jednom zajednicom kao što je pčelinja može upravljati ženka bilo je neophodno da se promene društvene okolnosti – zagonetka matice se rešava u doba kad se kraljevima odrubljuju glave, a drugi „obični“ ljudi zauzimaju njihovo mesto

ARISTOTEL: Kćeri maslina

TamoiOvde-1003402_AristotelI pored prilično apsurdnih ideja poput onih da pčele „skladište buku u glinenim sudovima“ ili da „nose kamenje sa sobom kako ih vetar ne bi oduvao“,

Aristotel je imao prilično impresivan uvid u stvarna dešavanja u košnici. U svojoj Istoriji životinja izložio je sve što je bilo poznato o pčelama pre dve i po hiljade godina. Opisao je različite vrste ćelija saća, vladare i trutove, način na koji se hrane i neguju larve, kao i podelu rada u košnici.

A zapazio je i da se pčele roje prateći svog „kralja“. Ipak, kolebao se oko načina na koji se reprodukuju, u stvari, nije ni bio siguran da li se pčele uopšte reprodukuju. U vezi s tim, Aristotel iznosi nekoliko ideja koje su bile široko prihvaćene u njegovo vreme, kao što je ona da pčele svoje potomstvo pronalaze i sakupljaju sa cvetova različitih biljaka, a najviše sa maslina – ostalo je zapisano da je u godinama sa dobrim rodom takođe bilo i mnogo pčela. Doslovce, smatralo se da pčele rastu na drveću.

Aristotelove ideje, koje su prihvatili i slavni pisci kao što si Plinije i Vergilije, oblikovale su gledišta naučnika o pčelama tokom naredna dva milenijuma.

ČARLS BATLER: Ženska monarhija

Stvari su se promenile objavljivanjem dve značajne knjige, Ženske monarhije Čarlsa Batlera i Teatra letećih političkih insekata Semjuela Purhasa, od kojih je ova druga objavljena četiri decenije posle prve. Ni jedna ni druga knjiga nisu se mnogo bavile pčelarskom praksom već dostignućima pčelarske nauke posle Aristotelovog vremena.

Hempširski paroh Čarls Batler, koji se pored istraživanja pčela bavio i reformom engleskog jezika, objavio je 1609. godine danas čuvenu knjigu Ženska monarhija (Feminine Monarchie), u kojoj je popularizovano gledište da je vladar košnice zapravo „kraljica“.

TamoiOvde-1003402_PachamamaKnjiga je objavljena šest godina posle smrti engleske kraljice Elizabete I, tako da ideja da žena vlada državom nije bila strana za njega. Batler nije pružio, u naučnom smislu, verodostojne razloge koji bi ga naveli da prihvati ovo gledište. To je, zapravo, dve decenije pre njega, učinio španski pčelar Mendez de Tores, mada Batler po svoj prilici nije znao za njegovo otkriće.

Dakle, matica je bila kraljica, vladarka, mada ne i majka pčela. Hempširski paroh je smatrao da radilice generišu potomstvo sparivanjem sa trutovima. Imao je takođe i ideju o tome na koji način nastaje „plemstvo“: „pčele-dame neguju se u nekoliko kraljičinih palata na izuzetan način. Zlatna supstanca, kako god da je nastala, ne pretvara se u crvića, već odmah poprima oblik pčele“. Ova ideja datira još od Aristotelovog vremena.

Kao što vidimo, naglašavanje analogije košnice sa „savršenom monarhijom, najprirodnijim i najsavršenijim oblikom vladavine“ obmanulo je Batlera.

Teorijska razmatranja koja nemaju nikakve veze sa iskustvom definitivno su se pokazala vrlo malo korisna za razumevanje biologije pčela i bili su potrebni čvrsti dokazi, iz iskustva. To je naučnike navelo da ih pribave.

JAN SVAMERDARM: Aura seminalis

TamoiOvde-1003402_Svamerdarmov crtez reproduktivnih organa matice levo trutova desno Jan Svamerdarm (1637–1680), jedan od slavnih pionira anatomije, došao je tokom svog kratkog života do nekoliko izuzetnih otkrića. Svamerdarm se obrazovao pod uticajem velikih holandskih prirodnjaka, koji su se bavili prevashodno ljudskom anatomijom, ali je veoma brzo svoju pažnju usredsredio na insekte. Koristio je, za to vreme, veoma sofisticiranu opremu za disekciju i mikroskop, i bio je prvi naučnik koji je utvrdio kako izgledaju unutrašnjost insekata i njihovi organi. Saznanja do kojih je došao objavio je – zajedno sa prelepim ilustracijama – u svojoj knjizi Bybel der Nature, koja je u štampanom izdanju publikovana 1737. godine.

 Svamerdarm je primetio da matica ima potpuno razvijene jajnike sa jajima i „posudu“ za spermu, pa je zaključio da je „kralj pčela, kako se obično naziva, zapravo žensko“. Značajno je spomenuti da Svamerdarm nikada nije upotrebio termin „kraljica“, što može imati veze sa njegovim republikanskim sklonostima.

 Ma koliko da je njegovo rezonovanje bazirano na poznavanju anatomije bilo moćnije od njegovih prethodnika, odvelo ga je ipak na stranputicu. Naime, na osnovu anatomije genitalija trutova izveo je zaključak da je nezamislivo da oni mogu da oplode ženku. Izgledalo mu je, iz njegove „anatomske perspektive“ da seksualni čin kod pčela mora biti nešto drugačiji od proste kopulacije, odnosno snošaja. Odatle je dalje zaključio da se „oplodnja ženki pčela odvija na jedan krajnje neobičan način“, i to isključivo pomoću misteriozne mirisne izlučevine koju je on nazvao aura seminalis. Svamerdarm je čak planirao da ovu ideju eksperimentalno ispita, ali to nikada nije učinio. Pa ipak, prošao je čitav jedan vek dok ova njegova hipoteza nije pobijena.

RENE REOMIR: Zagonetka reprodukcije

 Kao što to Svamerdarmova zabluda ilustruje, i anatomija ima svoja ograničenja ako se prihvati kao jedini ključ za razrešenje nepoznanica vezanih za ponašanje pčela, posebno zagonetke sparivanja matica. Razrešenje misterije omogućio je jedan naizgled jednostavan izum – košnica sa staklenim zidovima. Među prvima koji je u naučne svrhe upotrebio ovu košnicu bio je francuski erudita i pronalazač Rene Reomir (Rene Antoine Ferchault de Reaumur, 1683–1757), koji je, takođe među prvima, počeo da sprovodi maštovito osmišljene eksperimente sa pčelama. Reomir je posmatrao i do detalja opisao kako se polažu jaja i kako se razvija leglo. Otkrio je i da pčele regulišu temperaturu u košnici, a poznato je da je on izumeo termometar i da jedna skala za merenje temperature nosi njegovo ime.

 Prvi je upotrebio boje kako bi obeležio pčele. Istraživao je sudbinu obezmatičene pčelinje zajednice i opisao šta se dešava u košnici kada joj se doda matica. U svojoj knjizi Memoires pour Servir a l’Historie des Insects iz 1714. godine detaljno je prikazao anatomiju i život medonosnih pčela. I pored bezbroj pedantno sprovedenih eksperimenata i posmatranja života unutar košnice, s ciljem da dokaže da celokupno potomstvo potiče od matice, Reomir nikada nije uspeo da vidi sparivanje matice. Zatvarao je u staklenu košnicu nesparene matice i trutove kako bi ih privoleo da se spare, ali nije imao uspeha.

FRANSOA IBER: Rešenje zagonetke

TamoiOvde-1003402_Fransoa Iber  Ostavljeno je švajcarskom prirodnjaku i verovatno prvom specijalizovanom istraživaču pčela, Fransoa Iberu (Francois Huber, 1750–1831), da razreši ovu misteriju. Iber je u ranoj mladosti ostao slep i oslanjao se na svog spretnog pomoćnika Fransoa Birnana (Francois Burnens).

 Iber i Birnan su sproveli bezbroj eksperimenata kako bi oborili ranije hipoteze o oplodnji matice, posebno Svamerdarmovu teoriju o aura seminalis. To su i učinili na jedan vrlo jednostavan način.  Postavili su izbušenu kutiju sa trutovima u zapečaćenu košnicu u kojoj su se nalazile samo neoplođene matice.

 Pošto iz ove situacije nije proisteklo nikakvo potomstvo Iber i Birnan su zaključili da je ipak potrebno nešto više od Svamerdarmove aura seminalis da bi se oplodila matica, a da je i Reomir to propustio da primeti.

 Još jedna, u to vreme raširena ideja bila je da matica zbog svoje „plemenitosti“ nije upražnjavala uobičajeni čin oplodnje, već da je umesto toga vršila neku vrstu samooplodnje – raniji istraživači su kao potvrdu za ovu pretpostavku navodili činjenicu da je iz košnice u kojoj nije bilo trutova, ipak, izlazilo potomstvo. Kada su Iber i Birnan zapečatili košnice bez trutova i smestili nesparene matice unutra, potomstvo opet nije izlazilo. Istovetno stanje primećeno je i kada su trutovi zatvarani u košnicu sa neoplođenim maticama, pa su istraživači odatle izveli zaključak da se čin oplodnje mora odvijati izvan košnice.

Konačno, juna 1788. godine Iber i Birnan su primetili da matica u pratnji trutova napušta košnicu, i da se ne vraća pre nego što bude obeležena „oplodnim znakom“ i ispunjena muškom semenom tečnošću. Iako su Iberova istraživanja, publikovana 1806. godine, okončala debatu oko reprodukcije i popularizovala ideju o oplodnim letovima, on ipak nije bio prvi koji je to primetio. Petnaest godina pre Ibera, slovenački pčelar Anton Janša objavio je prvi prikaz „svadbenog leta“ matice, što je prošlo gotovo nezapaženo.

ADAM ŠIRAH: Poreklo matice

TamoiOvde-1003402_Matica sa oplodnim znakom neposredno po povratku sa sparivanjaGodine 1760. nemački sveštenik Adam Širah (Adam Gottlob Schirach, 1724–1773) utvrdio je šta se događa sa košnicom koja ostane bez matice.

Uočio je da, ubrzo nakon nestanka matice pčele počinju da povećavaju neke od ćelija koje sadrže radilično leglo i da larvu hrane obilnijom količinom nešto drugačije hrane. Ukoliko se radilične larvice smeste u ovakve ćelije, postaće matice, primetio je Širah.

Očigledan zaključak bio je da se matice prirodno ne razlikuju od radilica, ali da ishrana i nega određuju koja će larvica postati matica. Ova ideja bila je dočekana sa velikim skepticizmom i oštrim neodobravanjem, možda i zbog toga što je išla ispred duha vremena oličenog u predstavi o prirodnoj hijerarhiji na čijem vrhu stoji upravljač, bez obzira na to da li je reč o pčelama ili o ljudima. Brižljivo sprovedenim eksperimentima, Iber je potvrdio i popularizovao ovu ideju u svetu koji je u njegovo vreme bio spremniji da je prihvati, videvši da se kraljevima odrubljuju glave i da drugi „obični“ ljudi zauzimaju njihovo mesto.

JAN ĐERZON: Partenogeneza

Još jedan sveštenik, ali iz Šlezije, Jan Đerzon (Jan Dzerzion 1811–1906), ponudio je moguće objašnjenje prave prirode trutova. Đerzon je bio najpoznatiji pčelar svog vremena. Vodio je prepisku sa Mendelom i jedini je istraživač pčela po kome je jedan grad dobio ime (Đerzonov). Značajno je doprineo unapređenju pčelarske tehnike i bio je pedantan eksperimentator i pažljivi posmatrač. Pronašao je način na koji mogu optički da se razlikuju oplođena od neoplođenih jaja, jedna i druga položena od strane oplođene matice.

Na osnovu činjenice da matica može da izleti iz košnice a da se ne spari, zaključio je da se trutovi razvijaju iz neoplođenih jaja, a radilice i matice iz oplođenih. Takođe je zaključio da „dok je kod složenijih životinjskih vrsta muškarac savršeno i dominantno stvorenje, kod insekata je sasvim suprotan slučaj. Kod pčela, „savršena ženka je centralna figura koja čitav roj drži na okupu“. Stoga je, trutove, s obzirom na to da su „nesavršeniji“, jednostavnije stvoriti bez pomoći mužjaka. Svoju, za to vreme politički veoma nekorektnu pretpostavku publikovao je 1835. godine u jednom malom pčelarskom časopisu i opet je, kao i neki njegovi slavni prethodnici, naišao na snažan otpor i neodobravanje svojih savremenika.

Dva veka posle Svamerdarma pčelari su u takvim časopisima i dalje raspravljali o tome da li su trutovi mužjaci!

Naučnici su dve decenije kasnije presudili u prilog „nepopularne“ Đerzonove hipoteze.

Godine 1857. Teodor fon Sibold, profesor zoologije iz Minhena odbranio je Đerzonovu hipotezu. Argumente u prilog teorije o partenogenezi zasnovao je na rezultatima eksperimenata Augusta fon Berlepša i Mendela, koji su otkrili da kada se ukrste svetlija italijanska podvrsta pčela (Apis mellifera ligustica) i tamnija nemačka podvrsta pčela (Apis mellifera mellifera) trutovi uvek imaju boju matice, dok radilice odlikuje neka međunijansa ili šarenolikost. Povrh svega, posmatrajući pod mikroskopom jaja iz trutovskih i radiličnih ćelija, Sibold je jedino na radiličnim jajima, ali ne i na jajima koja su bila u trutovskim ćelijama, primetio spermu, ili kako on kaže „semeno vlakno“.

Definitivno je bilo potvrđeno da se trutovi razvijaju iz neoplođenih jaja.

ivan umeljić/Autor je urednik „Pčelarskog žurnala“, naučnopopularnog časopisa za pčelarsku kulturu; umeljic.com



Priredio: Bora*S