TRENUCI SAMO
Kada bih svoj život mogao ponovo da proživim
pokušao bih u sledećem da napravim više grešaka,
ne bih se trudio da budem tako savršen,
opustio bih se više.
Bio bih gluplji nego što bejah, zaista
vrlo malo stvari bih ozbiljno shvatao.
Bio bih manji čistunac.
Više bih se izlagao opasnostima, više putovao,
više sutona posmatrao, na više planina popeo,
više reka preplivao.
Išao bih na još više mesta na koja nikad nisam otišao,
jeo manje boba, a više sladoleda,
imao više stvarnih a manje izmišljenih problema
Ja sam bio od onih što je razumno i plodno
proživeo svaki minut svog života: imao sam, jasno,
i časaka radosti.
Ali kada bih mogao nazad da se vratim,
težio bih samo dobrim trenucima.
Jer, ako ne znate, život je od toga sačinjen,
od trenutaka samo; nemoj ih propuštati sada.
Ja sam bio od onih što nikada nikuda nisu išli bez
toplomera, termofora,
kišobrana i padobrana;
kad bih opet mogao da živim,
lakši bih putovao.
Kada bih ponovo mogao da živim,
s proleća bih počeo bosonog da hodam
i tako išao do kraja jeseni.
Više bih se na vrtešci okretao,
više sutona posmatrao i sa više dece igrao,
kada bih život ponovo pred sobom imao.
Ali, vidite, imam osamdeset pet godina,
i znam da umirem.
Horhe Luis Borhes
Slavni argentinski književnik Horhe Luis Borhes rođen je u Buenos Ajresu 24. avgusta 1899. godine.
Rođen u porodici špansko-britansko-portugalskog porekla, Borhes je pre maternjeg naučio engleski jezik, a već u šestoj godini napisao je svoju prvu priču.
Ranu mladost proveo je u Evropi, a po povratku u Argentinu pokrenuo je nekoliko književnih časopisa, objavio prve knjige poezije i zbirku eseja Sedam traženja.
Godine 1935, objavljena je njegova Opšta istorija beščašća, a pet godina kasnije Antologija fantastične literature.
Bio je direktor Nacionalne biblioteke i profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Buenos Ajresu.
Poslednjih dvadeset godina života, Borhes je, iako potpuno slep, neumorno pisao: Peščanu knjigu, Nove priče Bustosa Domeka, Istoriju večnosti i druge eseje.
Dobitnik je mnogih međunarodnih književnih priznanja, ali njegovo delo, uprkos brojnim nominacijama, nije ovenčano Nobelovom nagradom.
Delo ovog poete, maštara i jednog od najvećih intelektualaca savremene kulture, presudno je obeležilo latinoameričku književnost i svrstalo ga među najveće svetske pisce.
Izvor:rts.rs
DANAS
Danas bih mogao –
da te volim kao juče,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko – puno dalje
nego što je vreme,
puno dalje nego što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz ukrštenice zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću.
Danas bih, najzad, mogao
da se probudim srećan
kad sam te već sanjao
i tvoje usne snom ljubio!
Sve bih danas mogao
jer danas je dobar dan:
za herojski život običnog tempa,
za ljubav i poneki poljubac
što ga tamo daleko
na tvoje čelo
smesta povetarac
ušunjavši se između zavesa
nošen mojom željom
i srebrnom trakom meseca
PRAVEDNICI
Čovek koji obrađuje svoj vrt, kako je želeo Volter.
Onaj koji je zahvalan što na zemlji ima muzike.
Onaj što sa zadovoljstvom otkriva neku etimologiju.
Dva službenika koja u nekoj kafani južnog predgrađa igraju ćutljivi šah.
Keramičar, koji smišlja boju i oblik.
Štampar, koji lepo komponuje ovu stranu koja mu se možda i ne sviđa.
Žena i čovek, koji čitaju poslednje tercine izvrsnog speva.
Onaj što miluje zaspalu životinju.
Onaj što opravdava ili želi opravdati zlo koje su mu učinili.
Onaj koji je zahvalan što na zemlji postoji Stivenson.
Onaj što više voli da su drugi u pravu.
Te osobe, koje ne znaju jedna za drugu,
spašavaju svet.
SREĆA
Onaj što grli ženu je Adam.
Žena je Eva.
Sve se dešava prvi put.
Video sam nešto belo na nebu.
Kažu mi da da je to Mesec, ali šta mogu učiniti sa jednom reči i jednom mitologijom.
Pribojavam se drveća. Tako je lepo.
Mirne životinje mi prilaze da im kažem njihova imena.
Knjige u biblioteci nemaju slova. Kad ih otvorim, naviru.
Kad prelistavam atlas, ocrtavam oblik Sumatre.
Onaj koji pali šibicu u mraku pronalazi vatru.
Iz ogledala nas gleda onaj drugi.
Onaj što posmatra more vidi Englesku.
Onaj što izgovara Lilijenkronov stih ušao je u bitku.
Sanjao sam Kartaginu i legije koje su je opustošile.
Sanjao sam mač i vagu.
Blagoslovena neka je ljubav u kojoj nema onoga
koji poseduje ni one koja je posedovana,
već se oboje jedno drugom predaju.
Blagosloven nek je ružan san koji nam otkriva da možemo stvoriti pakao.
Onaj što siđe na reku sišao je na Gang.
Onaj što gleda peščani sat vidi raspadanje carstva.
Onaj što se igra bodežom sluti Cezarovu smrt.
Onaj što spava je svi ljudi.
U pustinji sam video mladu Sfingu koju tek što su isklesali.
Nema ničeg starog pod suncem.
Sve se događa prvi put, ali na večni način.
Onaj što čita moje reči izmišlja ih.
Priredio: Bora*S