FINA DEVOJKA IZ BEŠKE…

tamoiovde-logo1Bila je prva Beščanka koja je završila fakultet i jedina srpska slikarka koja je u to vreme mogla da se podiči pridevom „akademska”

Ispod prašine zaborava – slikarka Danica Jovanović

autoportret

Autoportret

Od najranijih dana je sanjala da postane slikarka.

Želja joj se konačno ostvarila, kad je u martu 1914. godine diplomirala na Ženskoj slikarskoj akademiji u Minhenu i stekla zvanje akademske slikarke.

Sudbina joj ipak nije bila naklonjena. Iz Minhena je uskoro morala da se vrati u rodnu Bešku, jer je jula 1914. godine izbio Prvi svetski rat. Poznata po rodoljubivim osećanjima, uhapšena je, zajedno s još nekoliko uglednih meštana, i nakon prekog suda streljana na Petrovaradinskoj tvrđavi 12. septembra.

U skromnoj seoskoj kući u Beški ostale su njene slike i uspomena koju je do poslednjeg dana života čuvala njena majka Mileva.

Mnogo godina kasnije, kad je počela da prodaje kćerkine slike, one su privukle pažnju muzeja i kolekcionara i ime Danice Jovanović sve češće se pojavljivalo u javnosti. Sto godina posle njenog rođenja, 1986. godine, na monografskoj izložbi u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu prikazano je jedva trideset slika i dva skicenbloka. Posle toga ime Danice Jovanović više nije bilo nepoznato. Do 2007. godine, kad je objavljena monografija i priređena druga monografska izložba, broj radova porastao je na preko sedamdeset, a slikarkin uzbudljivi život u velikoj meri je rekonstruisan. Od autorke tridesetak slika, ona je postala složena umetnička ličnost, ravnopravni učesnik u likovnom životu svog vremena i nezaobilazna karika u srpskoj istoriji umetnosti.

Put u svet

motiv-srbije

“Motiv iz Srbije“

Još kao dete, Danica Jovanović izbegavala je kućne obaveze i, skrivajući se od starijih, na svemu što joj je bilo pogodno za to, crtežom izražavala svoje utiske sveta. Kad se 1899. godine obnavljala beščanska crkva, upoznala je mladog studenta slikarstva Stevana Aleksića, tek pristiglog iz Minhena, koji je pomagao ocu Dušanu. Četrnaestogodišnja devojčica, opsednuta željom da se usavrši „u slikarskoj veštini”, tek 1903. uspela je da ode u Novi Sad i upiše Višu srpsku devojačku školu. Zahvaljujući daru i upornosti, skrenula je pažnju direktora škole i perovođe Dobrotvorne zadruge Srpkinja Novosatkinja Arkadija Varađanina. Članice Zadruge pomagaće joj do završetka studija. S Varađaninom će se dopisivati sve do pred smrt i iz tih pisama saznajemo najviše podataka ne samo o njenoj svakodnevici, već i o upornosti i strasnoj zaljubljenosti u slikarstvo.

Žensko odeljenje Umetničko-zanatske škole bilo je logičan nastavak Daničinog školovanja posle mature u Novom Sadu. Nekoliko fotografija, pominjanje njenog rada u prikazu izložbe iz jula 1909. godine, kao i nežno pismo koje joj je uputio beogradski student Martin Doda Ivanaj, uz kasnija prisećanja kolega slikara, čine sve što znamo o tom razdoblju njenog života. Njene školske drugarice bile su Vidosava Kovačević, Ana Marinković, Milica Čađević i Enestina Volf koju je poznavala još iz Novog Sada. Prijateljstvo ju je vezivalo za buduću violinistkinju Jelicu Lomić i čuvenu novinarku i spisateljicu Milicu Jakovljević, Mir Jam.

Čitala je Dučićeve pesme a, mada veliki patriota, verovatno nije uzela učešća na protestnom mitingu žena i u pokretu za bojkot austrougarske robe koji je u Beogradu predvodila tada već poznata slikarka Nadežda Petrović. Kao austrougarski podanik morala je da se drži podalje od takvih skupova. Iz ovog doba sačuvana je jedna mrtva priroda s očiglednim uticajem Dragutina Inkiostrija: na stolu zastrtom narodnim ćilimom postavljene su gusle, ibrik i tikva, elementi srpske tradicije i folklora.

seljak

“Seljak sa naramkom sena“

seljanka

“Seljanka u voću“

 



Nakon dve godine u Umetničko-zanatskoj školi, stekli su se uslovi za nastavak školovanja „na strani”. Pored umetničke zrelosti, koja će joj otvoriti vrata Ženske slikarske akademije u Minhenu, presudno je bilo nastojanje Arkadija Varađanina da joj obezbedi novčanu pomoć. Njena prva dobrotvorka bila je Dana Jovanović iz Velike Kikinde, jedan od osnivača ženskih dobrotvornih društava u Rumi i Kikindi.
„Da li ću Vas opravdati pred milostivom Jovanovićkom uverićete se; jer da nemam toliku volju za milom mi slikarskom veštinom, ne bih ni pravila ovaj očajan korak i uznemiravala Vaše plemenite duše”, pisala je Varađaninu u jesen 1909.

danica

Danica Jovanović ispred ateljea Oberpolinger u Minhenu, 1913.

„Godine 1909. spremala se Dana za daleki put. Nameravala je da obiđe mesta gde su radili veliki majstori. Htela je da svoje putovanje počne s Minhenom. Tada je u Beški priređena zabava, čiji je prihod namenjen za njen put u Minhen. Davan je komad ’Jogunica’. Iz Novog Sada došli su svi Danini profesori i mnogo, mnogo bogoslova.

U selu takvog slavlja nikad pre, ni posle, nije bilo. Milan Varićak, tada još student veterine, bio je neumoran i u igri i u spremanju zabave. Sama Dana pripremila je i dekor i predstavu…

Prihod je bio lep i Dana, puna nade u budućnost i puna vere u sebe, otišla je u svet. U Minhenu se našla sa zemljakom Slavkom Vorkapićem, slikarem čije se ime danas pronosi od Holivuda pa do ravnog Srema. Drugovali su i učili školu. Zatim su u Beču zajedno obilazili muzeje i divili se delima stranih slikara”, sećala se mnogo godina kasnije Daničina prijateljica Angelina Obreški.

Kao ptica, mala i plava

Radost zbog dolaska u Minhen i upisa na Akademiju ubrzo je pomutila vest o smrti dobrotvorke Dane Jovanović. Brigu o školovanju preuzela je kćerka Laze Dunđerskog i supruga senatora Stevana Jovanovića, Olga, a Danica je dobila stipendiju i od Petrovaradinske imovne opštine. Zaštitništvo Olge Jovanović pretvoriće se u brižno prijateljstvo koje će Danici u najtežim trenucima pomoći da istraje. Posle smrti oca i sestre Ljubice 1912, kao i sestre Zorice 1913. godine, Danica, sama u Minhenu, doživljava teške trenutke. Kad joj je kći Sofija krenula na svadbeno putovanje, Olga Jovanović joj u Minhen šalje crno odelo, skladni i strogi kostim koji Danica nosi na fotografijama.

„Veoma mi je prijatno bilo kad su me udostojili visokom posetom svojom, ali dragi g. Varađaninu, ja sam se našla do najvećeg stepena zabune. Pogledavši sebe, mantil prljav, sav zamazan od boja, ruke prljave, čak ni lice nije bilo čisto. Gospođa me je pogledala od glave do pete pa se nasmejala – dakako da je pomislila, e – ova je baš pravo mazalo.”

Odlična studentkinja, Danica na trećoj godini dobija dozvolu da kopira u Staroj pinakoteci. Na pitanje Arkadija Varađanina koliko traju studije, odgovara „što je više prakse, što više godina studirati, to bolje”. Danici je bilo stalo da dobije „sigurnu diplomu” kako bi mogla da predaje u školi.

Želela je da posle studija ode u južnu Srbiju, da prosvećuje žene i uči ih narodnim šarama, ali je čeznula da pre toga ode u Pariz i Rim, „gde je svaka stopa klasična”.

U jednom pismu objašnjava da joj je „glavna struka portret i akt (glava i čovečje telo) i da je ta struka najteža, no ja sam tu struku izabrala i ta mi je struka mila i draga. Osim te struke privatno se bavim i drugim stvarima, kao Stilleben, Landschaft i dr. Osim toga, kad imam malo vremena bavim se kompozicijom i narodnom ornamentikom”.

predeo

“Seoski predeo“

Godine života „na strani” nisu izbrisale svest o potrebi da se stvaralaštvom i znanjem podstakne napredak čitave zajednice, posebno ženske. Pored mrtvih priroda koje je naslikala u Minhenu, većina njenih slika prikazuje žensku figuru u prirodnom okruženju: seljanke odevene u živopisne narodne nošnje, zaokupljene svakodnevnim poslovima. Kartonska podloga i mali format govore u prilog činjenici da su ove slike nastale na licu mesta, pod vedrim nebom, kao i figure malih prodavaca lubenica, gajdaša i seljaka.

Odlučnost i želju da ličnim primerom u slikarstvu pomogne isticanje kulturno-nacionalne ideje u srpskom narodu, pokazala je članstvom u srpskom akademskom društvu „Srbadija” u Minhenu.

Danica nije bila jedini student slikarstva pridružen „Srbadiji”: u različitim razdobljima članovi su bili Aleksandar Sekulić, Cvijeto Job, Kosta Josipović, Mihajlo Milovanović, Branko Popović i drugi. U martu 1914. godine izabrana je za blagajnicu i upravo zbog uspešnog sređivanja finansija društva, na poslednjoj sednici 13. juna iste godine dobila je pohvalu za „energičan rad”. Njen rad u „Srbadiji” učinio je da je predsednik društva Stojan Aralica bolje pamti od ostalih „Minhenaca”.

„Bila je strasno zaljubljena u slikarstvo. Kao da je sada vidim kako u minhenskoj Pinakoteci kopira Rubensovu ’Otmicu’: blondinka, malecna rastom, sa ’užasno mnogo pegica’. Veoma inteligentna. Izvanredno vedar tip čoveka, bez trunke mračnosti. Nije bila lepa… ni privlačna… ni koketa. Nije se trudila da se dopadne. Volela je muško društvo. Stalno je bila sa studentima, muškarcima. Ali nikako nije bila tip takozvane sifražetkinje. Ona je srbovala. A šta bi drugo mogla da radi? Šta je trebalo da radi? Bila je Srpkinja. Sva. I samo to.”

Aralica misli da je Dana bila bezuslovno darovita devojka. Ipak bila je još đak. „Još nije imala svoje slikarske note”, preneo je novinar Vuk Dragović u svojim beleškama sećanje slikara Stojana Aralice. Na sličan način je pamti pisac Andra Franićević, kao najboljeg druga, skromnu i milu, uvek u muškom društvu.
„Bila je velika Srpkinja. I izvanredno dobra kao čovek… Bila je kao jedna ptica. Mala, plava… Nisam znao da je spremna na heroizam. Ali bila je Vojvođanka… A to je bilo dosta i za heroizam…”

otmica

“Otmica Leukipovih kćeri“

Preko Save

Leto 1912. godine Danica je provela na imanju Olge Jovanović u Hajdučici, u Banatu. Posmatrajući fotografiju dvorca utonulog u francuski park, okruženog ribnjacima i prostranim poljima, možemo pretpostaviti da je to bio jedan od najspokojnijih razdoblja u njenom životu. Njen povratak u Minhen poklapa se s počekom Prvog balkanskog rata, u koji su, kao dobrovoljci, otišli njene kolege slikari i mnogi Beščani. O ratu je mogla da se obavesti preko filmskih žurnala koji su prikazivani u minhenskim bioskopima, ali i preko ilustrovanih novinarskih reportaža u knjigama Jaše Tomića i „Ilustrovanoj ratnoj hronici”.

Fotografije konjičkog pukovnika Dragutina Andonovića prikazivale su kulu Leke kapetana, Vezirov most, most kod Ljum kule, albanske planine prekrivene snegom. Austrougarsko državljanstvo verovatno je i ovaj put bilo prepreka da se Danica otisne put krajeva u kojima se ratovalo, ali je ona ipak te predele zabeležila na svojim slikama: Most kod Ljum kule i Vezirov most, nekoliko seljaka i seljanki u nošnjama „iz Stare Srbije”, izgled Prizrena, vojnike na mrtvoj straži. Još jednom je slikarstvom podržala ideju nacionalnog oslobođenja. Sasvim sigurno je tog leta 1913. godine prelazila Savu i slikala seljake i seljanke iz Posavine, posećivala rodbinu u Beogradu, poklanjala slike.

Njeno kretanje dodatno zamagljuje činjenica da je početkom leta, pred povratak kući iz Minhena, u policijski karton kao odredište upisala Pariz. Nekoliko dana kasnije javila se Arkadiju Varađaninu iz Beške, što sasvim sigurno znači da do Pariza nikad nije stigla. Takođe je poznato da je u avgustu 1914. godine, kad je rat već bio u jeku, prelazila u Beograd, o čemu svedoči njena slika srušenog savskog mosta. Kao austrougarski podanik koji često prelazi granicu na Savi i krstari Srbijom u želji da dobije zaposlenje, morala je da probudi sumnje vlasti. Njena mladost i obrazovanje bili su slaba garancija lojalnosti, tako da je njeno kretanje i ranije bilo predmet pažnje mađarskih agenata, te se ona konačno, tog kobnog septembarskog dana, našla među šestoro Beščana koje su austrijski vojnici uhapsili i kao taoce odveli u Petrovaradin.

Danica Jovanović imala je svega dvadeset sedam godina kad su pucnji u rano jutro 12. septembra 1914. godine prekinuli njen život u šancu na Petrovaradinskoj tvrđavi.

Neostvareni snovi

danica2Pored kopije „Otmica Leukipovih kćeri” koju je pomenuo Stojan Aralica, platna koje je ostalo nedovršeno na štafelaju, u njenoj roditeljskoj kući sačuvana je i jedina slika iz Beograda, nekoliko skica u ulju s Akademije, kao i veći broj portreta i mrtvih priroda. Njihova sadržina je jednostavna, sačinjena od keramičkog ćupa, staklenog bokala, glavica luka, jabuka, cveća.

Shvatajući njihov izgled kao vizuelni izazov, Danica ih je slikala gustom pastom, ekspresivnim potezima. Na sličan način prikazala je i slike lica, počev od autoportreta na kom je sebe naslikala baš onakvom kakvom su je opisali i savremenici. Sitna, plavokosa, svetlih očiju, na sopstvenom liku otkriva svu složenost samoposmatranja i samoispitivanja.

Akademska slikarka, kako je s ponosom odmah počela da se potpisuje, s namerom da do 1915. bude „gotova s nekim svojim planovima – i onda, u ime Boga izlaže”, gleda nas neumoljivo i odlučno.

Sličan postupak nalazimo na portretu nepoznatog starca s plavim očima, ali je vrhunac ekspresije slikarka ostvarila u danas najpoznatijoj slici „Ciganka”. Po autentičnoj strasti s kojom je slikan, ovaj portret često je doživljavao poređenja sa slikama Nadežde Petrović. Svaki potez na ovom malom platnu govori o oslobađanju dugo sputavanog temperamenta, o snažnom potezu koji će trenutnom utisku dati posebnu izražajnost.

Nažalost, posle ove slike umetnički uspon Danice Jovanović tragično je prekinut. Još od beogradskih dana školovana na temeljima minhenskog slikarstva, tokom studija na Ženskoj slikarskoj akademiji preuzela je zakasneli nemački impresionizam, ali i nameru da se izražava gestom i bojom, istovremeno ne odbacujući mogućnost prihvatanja simbolističkih izražajnih sredstava.

U postupku umetničkog odrastanja istaknuto je prisustvo nacionalno-prosvetiteljskog činioca, kao odlučujućeg faktora u izboru tematike. Rezultat je simbolički, koloristički, ekspresivan i na svojevrstan način nacionalno obojen opus koji, uprkos ovako neusklađenim i višeznačnim epitetima, deluje jedinstveno i celovito.

Slike i dokumenti koji povremeno izlaze na svetlost dana ne menjaju bitno sliku o njoj. I mada nam se čini da smo je konačno upoznali, mnogo toga o Danici Jovanović ostaje nedokučivo, a malo je verovatno da ćemo do kraja uspeti da proniknemo u njene umetničke nedoumice i snove.
Autor: Jasna Jovanov
Izvor:politikin-zabavnik.rs/br.3042/2010



 

1ced522bd8552a621b8968f27b3300dd

„Ciganka”

hkd7lmm267c4d3t4xerd

Izvor fotografija:tvorac-grada.com



 

Priredio: Bora*S

SLIKANJE LIRIČNIH RASPOLOŽENJA…

TAMOiOVDE_______________________________________________________________

Na današnji dan, 24. decembra 1883. godine, rođen je slikar i grafičar Stojan Aralica, član Srpske akademije nauka i umetnosti i JAZU


STOJAN ARALICA
(Škare, Lika, 24. decembar 1883 – Beograd, 4. februar 1980)

Život Stojana Aralice može se pratiti preko studija u Minhenu (1909–1914), kratkotrajne praške etape, pariskog usavršavanja, života u Zagrebu i konačnog prelaska u Beograd 1941, gde – osim boravka 1946/48. u Stokholmu – ostaje do kraja života.

Stojan-AralicaKao i u životnim razdobljima, i u njegovom slikarskom opusu razlikujemo četiri jasno odvojena perioda: minhenski, pariski, zagrebački i beogradski.

Tokom školovanja u Minhenu tematski preovladavaju portret i akt, po formi bliski akademizmu i kasnim odjecima secesije. Kratkotrajnu prevlast forme nad bojom (1922–25), posle dolaska u Pariz (1926), smenjuje period umetničkog sazrevanja. Uključujući se u žive lokalne tokove, okreće se od dekorativnog ka čisto likovnom interesovanju.

Ranije naglašena forma punog volumena, postepeno se rastače u kolorisane površine. Ta velika prekretnica započinje malim aktovima i mrtvim prirodama, rađenim u Lotovom ateljeu, da bi se koloristička organizacija slike razvila na pejzažima Malakova, Kasisa i posebno Sen Tropea.

Neophodno prečišćavanje završilo se u sledećem, zagrebačkom periodu (1933–1941), kada se Aralica ponovo uključuje u aktuelne umetničke tokove u zemlji. Postupak blizak fovistima posebno se ističe na primorskim pejzažima – Dubrovnik, Orebić, Korčula.

Najzad, beogradski period, posebno između 1951. i 1959. godine, može se smatrati stvaralačkim zenitom Stojana Aralice. Slikanjem liričnih raspoloženja u širokim, slojevitim namazima, na seriji pejzaža iz Rovinja, Beograda i sve češće Like, izdvojio se iz okvira intimističke slike, da bi je razvio do monumentalne celine opšteg značenja.

Mada je Araličino slikarstvo bilo u stalnom kontaktu sa aktuelnim zbivanjima u evropskoj umetnosti, u užem smislu ono, ipak, pripada podneblju naših slikara kolorista, čije stvaralaštvo crpi snagu i inspiraciju s vlastitog, domaćeg tla. Nizom značajnih dela koja je naslikao u godinama posle oslobođenja (1944) doprineo je i daljem razvoju savremene umetnosti druge polovine dvadesetog veka.

____________________________________________________________________________________________

Voćnjak (1929)

Jedan od najstarijih pariskih pejzaža, Voćnjak iz 1929. godine, najavljuje grupu slika rađenih u duhu nove kompozicije.
Na ovom platnu iz pariskog ateljea u Malakovu javljaju se burni sukobi agresivnog kolorističkog slikanja i postupka svetlo-tamno.

s-aralica-vocnjak-1929-szpb-1Zanimljivo je da se predmeti u prvom planu nalaze u dubokoj senci, dok su snažni, zvučni tonovi povučeni u dubinu prostora drugog plana, na krovove udaljenih zgrada ili na nemirno nebo. Najzanimljiviju novost predstavljaju bogata, gusta pasta emajlnog sjaja i prodor reskih crvenih boja koje izbijaju iz nekadašnje orkestracije prigušenih smeđih tonova.

Pojava tog novog zvuka zabeležena je već na prvom Araličinom javnom predstavljanju u Parizu, na Jesenjem salonu 1927, kao i na Salonu nezavisnih 1928. godine. Tom prilikom kritičar Journal des Debats završava svoje poglavlje o pejzažu: „Milo i Aralica oduševljavaju se pred prirodom, plahovito i nervozno”. Početkom 1929. godine Stojan Aralica pojavio se iznenada u Beogradu, kao prvi samostalni izlagač u tek otvorenom Umetničkom paviljonu na Malom Kalemegdanu. Tada je Todor Manojlović pozdravio Aralicu, kao trećeg borca, posle Save Šumanovića i Petra Dobrovića, za „potpunu pobedu kolorizma i tzv. čisto ‘slikarskog slikarstva’”. Upravo ga je Manojlović svrstao među umetnike koji su „iz jednog tonskog i plastičnog načina prešli, naprasno, u najraskošniji i najsvetliji dvodimenzionalni kolorizam, u jednu takoreći ‘peinture-peinture’ ”.

Plava kapija (1930)

Godine 1928. Marko Čelebonović okupio je u Sen Tropeu malu koloniju jugoslovenskih slikara. Pored samog Marka, Mila Milunovića i Marina Tartalje, tu je i Stojan Aralica. Novi doživljaj slikanja u prirodi u velikoj meri je pomogao slikaru da brže i do kraja izgradi svoj novi likovni jezik.

s-aralica-plava-kapija-1930-szpb-2 Ako je u pariskom ateljeu, u tamnim senkama ulica u Malakovu, nalazio opravdanje za postupak u kom su se mešali kolorističko i tonsko slikanje, sad se osetio oslobođenim da se u punoj meri prepusti svom unutrašnjem nagonu – svetlosti i boji.

U tom smislu Plava kapija, inače jedan od motiva sa Azurne obale, reprezentuje njegova platna na kojima atmosfera ustupa mesto kolorističkoj orkestraciji, ton boji, a linija treperavoj arabesci. Zanimljivo je da slikar – poput Montičelija – gotovo potpuno zaobilazi motiv mora, zadržavajući se na detaljima na kojima puno sunčano osvetljenje čini da boje vibriraju.

Rezultate svojih novih inspiracija Aralica je prikazao na zajedničkoj izložbi s Milunovićem, Čelebonovićem i Uzelcem, u pariskoj galeriji Bernheim Jeune 1931. godine. Tom prilikom komentator lista Comoedia zaključio je svoj članak visokim komplimentom: „Ovih četrdesetak slika kojima smo mogli da se divimo kod Bernhajma, veoma modernim po izrazu i tendencijama, nisu samo predstavnici savremenog jugoslovenskog slikarstva, već čine čast pariskoj školi iz koje su četvorica slikara zahvatila ono najbolje u svojoj umetnosti.


Enterijer (1933)

Stojan Aralica vratio se 1933. godine iz Pariza u umetnički život Zagreba kao afirmisani slikar, čije su stvaralačke snage bile u punom naponu. Međutim, bez obzira na ugled koji ga je pratio, u početku nije imao uslova za miran umetnički rad.

s-aralica-enterijer-1933-szpb-3Bez ateljea i sigurnih prihoda, jedno vreme je bio prinuđen da honorarno predaje crtanje u IV realnoj gimnaziji. Prvi atelje u kom je mogao normalno da radi ustupio mu je Hinko Jun, vajar i profesor Škole za umjetnost i obrt. Konačno, u zgradi iste škole, dobio je atelje starog Otona Ivekovića u kojem je ostao do izbijanja rata i svog odlaska u Beograd. Ipak, uprkos pomenutoj situaciji kad je bio bez ateljea, Aralica je od samog početka vredno slikao.

Pored pejzaža i figure u enterijeru, te dve za njega najomiljenije i najvažnije teme, nastao je i izvestan broj mrtvih priroda i, naročito, bonarovski komponovanih enterijera. Jedan od prvih svakako je i Enterijer iz 1933. godine. Data kao intiman isečak iz svakodnevnog života, ova slika karakteristična je po kolorističkom zvuku, poznatom još iz pariskih dana.

U brzom postupku slikar je bojom izvlačio oblik predmeta, rešavao plitku perspektivu, komponovao planove. Potez je širok, faktura slobodna, boje izrazito intenzivirane, pri čemu još uvek dominira topla crvena. Kao u najvećem broju slučajeva, Aralica je pokazao prefinjen sluh, koji se ispoljavao u orkestracijama prečišćenog zvuka, povezujući kitnjaste ritmove, rascvetane širom platna, u skladne celine. Vedra, optimistička gama nadjačava potisnutu melanholiju, jedva nagoveštenu ponekim ugašenijim tonom.


Žena sa slamnim šeširom (1934)

Novi, zagrebački period u slikarstvu Stojana Aralice, koji je potrajao od 1933. do izbijanja rata i okupacije 1941. godine, predstavlja logičan nastavak pariskih rezultata. Kad je u pitanju tematika, to su predeli s Jadranskog primorja, mrtve prirode, retko portreti.

s-aralica-zena-sa-slamnim-sesirom-szpb-4Ako se može govoriti o nekoj novini, onda je to povratak figure na njegova platna, ali kao figure u pleneru; dakle, opredeljenje za izbor intimnog motiva, određenog punim, neposrednim kontaktom s prirodom, s tim što uvek dominiraju svetlost i boja. Nesumnjivo, reprezentativan primer takvog interesovanja jeste poznata Žena sa slamnim šeširom.

Na ovoj slici, gde mu je pozirala njegova supruga Karin, figura se nametnula kao centralna tema, okružena i dopunjena detaljima plenera, odnosno mrtve prirode. Ono što je pri tom zanimljivo, jeste dosledno Araličino opredeljenje za postupak blizak impresionističkom. Poreklo tog postupka nalazimo još na pariskim motivima, kao što je, recimo, Mrtva priroda sa belim bokalom (1930). Iz gustog tkanja reljefne fakture, gde su boje nanošene sočnim in pasto postupkom, iz nekadašnje „kajgane” – kako je to svojevremeno nazvao jedan pariski kritičar – razvio se sistem kosih poteza, kojim su prečišćene, svetle boje polagane u jasnom komplementarnom sazvučju.

Žena sa slamnim šeširom predstavlja najkarakterističniji primer ovakvog slikanja, koje bismo mogli uporediti sa impresionističkim slikarstvom Renoarovog tipa. Čista u zvuku, rafinirana u jednostavnim, ali skladnim odnosima zelenih i crvenih, plavih i žutih tonova, ova slika predstavlja izuzetno ostvarenje ne samo u Araličinom opusu.

Izvor: pavle-beljanski.museum



STOJAN ARALICA je rođen u selu Škare (Otočac, Lika).

Posle gimnazije u Otočcu, u Osijeku završava učiteljsku školu i počinje da se bavi slikarstvom. Prve pouke iz slikarstva dobio je u privatnoj školi Henriha Knira u Minhenu. Godine 1910, upisuje se u klasu Karla Mara na minhenskoj Visokoj školi za likovnu umetnost, a dve godine kasnije prelazi u klasu Ludviga Herteriha.

Po izbijanju Prvog svetskog rata vraća se u Zagreb i otvara privatnu slikarsku školu. Potom odlazi u Prag, gde pohađa grafički odsek Akademije za likovnu umetnost, kod Augusta Bremsa, a potom kod Maksa Švabinskog. Deo života je proveo u Rimu, Parizu, Stokholmu, a jedno vreme je proveo u selu Brestač kod Rume, gde je radio kao učitelj. Posle 1948. godine se nastanjuje u Beogradu gde ostaje do kraja života.

Njegov opus čini preko 1.500 umetničkih dela. On se hronološki može podeliti na minhensku, parisku, zagrebačku i beogradsku fazu, sa jasno određenim stilskim obeležjima. U prvoj fazi vidljivi uticaji akademizma i secesije. Počinje sa portetima i sakralnim motivima, da bi potom nastavio da radi portete i aktove. U Parizu iz osnova menja umetnički pristup, a najčešći motivi su mu pejzaž i mrtva priroda. U vreme kada je živeo u Zagrebu slikao je vlastiti doživljaj predela sa Jadrana. To je najuspešnije doba njegovog stvaralaštva, sa slikama punim topline, svetlosti i intezivne čiste boje. Njegovo delo je puno vedrine i optimizma, sa istančanim osećajem za boju i prozračnu atmosferu mediteranskog podneblja. Najznačajnije slike: „Motiv iz Lošinja“, „Žena sa slamnim šeširom“, „Portret B. Petronijevića“, „Put“ i dr.

Dominantan slikarski stil mu je u duhu pariskog postimpresionizma i lirske apstrakcije.

Dopisni član SANU postaje 14.11.1965; redovni od 7. marta 1968. godine. Bio je član JAZU (Jugoslovenske Akademije Znanosti i Umetnosti) u Zagrebu, član je ULUS-a i umetničkih grupa Oblik, Dvanaestorica i Šestorica. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Osijeku, Karlovcu, Beogradu, Splitu, Stokholmu, Somboru. U Otočcu je 1972. osnovao fond Stoajna Aralice.

Umro je u Beogradu, 4. februar 1980. godine, a sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

Izvor: Vikipedija


Priredio: Bora*S