„KAMENO SELO“- LEPOTA, DUH, TRADICIJA, NAGRADA…

tamoiovde-logo

Priča o lepotama zaboravljenog sela – Gostuša

Na krajnjem istoku zemlje, na obroncima Stare planine i 30 kilometara udaljeno od Pirota, nalazi se selo Gostuša. Duh minulog vremena i tradicija čuvanja stoke, pravljenja gastronomskih specijaliteta i autentična arhitektura, samo su neki od razloga koji su uticali na moju posetu krajem marta prošle godine

srb-pirotsko-selo-gostusa

Kameno selo. Izvor fotografije: http://www.novosti.rs

 U pratnji članova Turističke Organizacije Pirota, krenuli smo obilaznicom oko Zavojskog jezera, do sela Gostuša.

Put Pirot – Gostuša, nekada je bio kraći za desetak kilometara, međutim 60-ih godina XX veka, došlo je do urušavanja zemlje, nestanka nekoliko sela i brda iznad reke Visočice, što je uslovilo nastanak prirodne akumulacije Zavoj. Dugo oko 20 kilometara, a široko oko 3 kilometara, jezero je godinama predstavljalo prepreku stanovnicima na pomenutoj relaciji.

Slika-2

Mapa puta Pirot- Gostuša

Obilaznica je dužine oko 30 kilometara, a asfaltirani put novost je i za meštane. Lokalna samouprava je njegovom izgradnjom poboljšala povezanost stanovnika ovog kraja. Na nekadašnjem rimskom putu, selo Gostuša brojalo je oko 1.500 stanovnika od kojih je ostalo stotinak, uglavnom starih.

Šetnja uskim, krivudavim putevima, okruženih sa svih strana urušenim kućama, za koje sam na prvi pogled mislila da su prazne, učinila je da se zainteresujem za ovaj kraj zemlje.

207267441951bb547b2104b666058755_orig

Zemljani put kroz selo. Izvor fotografije:www.b92.net

Podignute na nizbrdici, bez savremenih materijala, oronule trošne kuće od kamena i blata, prekrivene kamenim blokovima, prepuštene su zubu vremena.

Meštani koji u njima žive, bili su prinuđeni da ih obnove, pa u masi ravnih kamenih blokova, poneki visoko izdignut crep narušava specifičan naziv – Kameno selo.

Nadmorska visina od 700 metara pogoduje razvoju jedinstvene mikro-klime.

Pašnjaci iznad sela, vekovima su od sredine maja do kraja oktobra bili preplavljeni sa preko 15 hiljada grla stoke.

492901455(6)

Pašnjak. Izvor fotografije:www.turistplus.hr

Danas trojica čobana, čuvaju svega 1.500 grla koza, ovaca i goveda, pa se tradicija bavljenja stočarstvom ipak održala.

Zahvaljujući pašnjacima i povoljnoj klimi, mleko odličnog kvaliteta koristi se za pravljenje čuvenog pirotskog kačkavalja. Već decenijama predstavlja specijalitet trpeza, čak u Austriji, Nemačkoj, Francuskoj, a način promocije je od usta do usta. Ne pravi u velikim količinama a njegova jedinstvena receptura sačuvana je u ovom kraju.

DSC25591

Stare kuće u Gostuši. Izvor fotografije: http://www.pirotskevesti.rs

Zalaganje studenata Arhitektonsko-građevinskog fakulteta u Nišu i stručnjaka niškog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, učinilo da se stvore predispozicije da Kameno selo postane zaštićena ambijentalna celina i kulturno dobro.

Svetska banka finansirala je obnovu, a Turistička organizacija Pirota podržala je ideju meštana da se okrenu razvoju turističke delatnosti. Podignuta su kategorisana turistička domaćinstva i etno-kuće.

Boravak u njima, idealno je rešenje sve češćim turistima, koji će uz tradicionalne specijalitete domaće kuhinje i život sa meštanima, moći da spoznaju lepote autentičnog sela. U letnjim mesecima, mogu se spustiti i do obližnjeg Zavojskog jezera i brčkati se do popodnevnih sati, a ukoliko ne mogu bez grada, neke potrebe zadovoljiće Pirot.

Nekoliko sati provedenih u prirodi i boravak u jednom od domaćinstava ispunila su moja očekivanja, a nadam se da će Kameno selo postati stanica svim turistima pri poseti parka prirode Stara planina. Ukus kafe, meda i domaće rakije učinio je da iz sela krenem zadovoljna, a posetu severnoj obali jezera, upotpunio je zalazak prvog prolećnog sunca.

Autorka teksta: Jelena Đokić

Izvor:portalmladi.com/05.02.2015

_____________________________________________________________________

Selu Gostuša nagrada Evrope nostre

Studiju zaštite sela na Staroj planini je uradio tim arhitekata – konzervatora Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Niša

GOSTUSA

„Kameno selo“ Gostuša na Staroj planini (Foto Evropa nostra)

Evropska komisija i Evropa nostra izabrale su 28 laureata iz 16 zemalja u oblasti nasleđa za 2016. godinu i nagradile ih za dostignuća u oblasti konzervacije, istraživanja, posvećene službe i edukacije, treninga i podizanja svesti.

Nezavisni stručni žiri pregledao je 187 aplikacija, među kojima je i upravo nagrađena studija zaštite sela Gostuša na Staroj planini koju je uradio tim arhitekata–konzervatora Zavoda za zaštitu spomenika kulture iz Niša.

Studija zaštite ugroženog narodnog graditeljstva u ovom malom, ali jedinstvenom selu, predstavlja dokaz da posao može da se obavi uz primenu visokih standarda zaštite, zahvaljujući čvrstoj posvećenosti i odlučnosti, uprkos ograničenim sredstvima. Istraživanje u svrhu konzervacije je bilo izrazito temeljito i sprovedeno je sa jasnim akcionim planom i vizijom”, napisao je član žirija o ovom projektu u Gostuši.

Među nagrađenima su: obnova pešačke rute građene na strmim obroncima kanjona koja danas omogućava posetu ovoj prirodnoj lepoti (Španija); razvoj digitalizacije koji je rezultirao u digitalizaciji gotovo devet miliona životinjskih, biljnih i geoloških vrsta Evrope i šire, koji je od neizmernog značaja za istraživače (Holandija); posvećenost zaposlenih nacionalnom muzeju kroz neplaćeni rad tokom tri godine kako bi održali muzej otvorenim u teškim političkoj situaciji (Bosna i Hercegovina); projekat podizanja svesti koji ohrabruje građane da brinu o spomeniku od kulturnog i istorijskog značaja u svojoj zajednici i da ga stave u upotrebu (Finska). Prvi put nagrada se dodeljuje projektu sa Islanda: rehabilitaciji i konzervaciji Francuske bolnice u Faskrudsfjorduru i pretvaranju u muzej.

Kulturno nasleđe ujedinjuje ljude, stvara mostove između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Istovremeno, generiše ekonomski rast, promoviše održivi razvoj i podstiče društvenu participaciju i inkluziju – koje su danas važnije nego ikada. Zato podržavamo nagradu i druge projekte u oblasti nasleđa kroz program Kreativna Evropa i nastavićemo sa ovom vrstom podrške”, izjavio je Tibor Navračić, evropski komesar za obrazovanje, kulturu, omladinu i sport. 

Nasleđe je pokretač održivog ekonomskog razvoja i kohezivni faktor naših multikulturalnih društava, kao što je pokazano od strane institucija Evropske unije i jasno demonstrirano kroz skorašnji izveštaj `Kulturno nasleđe vredi za Evropu`. Drago mi je što će se ovogodišnja ceremonija dodele nagrada održati u mom rodnom gradu Madridu, u tako posebnom mestu kao što je pozorište Zarzuela,” dodao je Plasido Domingo, operski pevač i predsednik Evrope nostre.

Pobednici Evropske nagrade za nasleđe 2016. slaviće svoj uspeh 24. maja u istorijskom pozorištu Zarzuela u Madridu kada će ih ugostiti komesar Evropske unije Tibor Navračić i maestro Plasido Domingo.

Dobitnici nagrada predstaviće svoja dostignuća tokom Sajma izvrsnosti 24. maja u centralnoj zgradi Arhitektonskog koledža u Madridu i učestvovaće u aktivnostima tokom Evropskog kongresa iz oblasti nasleđa u Madridu (22–27. maja), u organizaciji Evrope nostre u okviru projekta ‘Mainstreaming Heritage’, podržanog od strane Evropske unije kroz program Kreativna Evropa. 

Autor: K. R.

Izvor:politika.rs/07.04.2016.

___________________________________________________________________________________

„Kameno selo“ na Staroj planini mami turiste

Selo Gostuša na Staroj planini, koje zbog činjenice da su skoro sve kuće u selu vekovima unazad pravljene isključivo od kamena nazivaju i „kamenim selom“, sve je interesantnije turistima iz zemlje, ali i inostranstva upravo zbog jedinstvenog izgleda i očuvane arhitekture.

 

207267441951bb547b2104b666058755_v4 big

Gostuša / Facebook

Zbog posebne arhitekture koja karateriše selo stiče se utisak da je ovde vreme stalo pre par stotina godina. Selo je bilo osuđeno na nestajanje, ali je zahvaljujući Svetskoj banci u okviru projekta razvoja seoskog turizma i oživljavanja pasivnih krajeva selo najzad dobilo asfaltni put, izgrađen je most u selu koga je pre par godina odnela bujica a u selu već ima i nekoliko kategorisanih seoskih domaćinstava koja se bave seoskim turizmom.

Gostuša je tridesetak kilometara udaljena od civilizacije ali je proteklih godina zbog katastrofalnog puta do nje bilo moguće doći isključivo terenskim vozilom, što više nije slučaj.

Jedan od začetnika seoskog turizma u Gostuši Dragan Vidanović kazao je Tanjugu da je upravo zahvaljujući pomoći Svetske banke potpuno preuredio staru dotrajalu kuću ali uz uslov da zadrži svoju autentičnost.

„Krovovi su ovde od kamenih ploča, kako se vekovima unazad pravilo, dimnjak je od kamenih ploča, a fasadu smo „okrečili“ običnom zemljom, a ne krečom. Zemlju za krečenje kopali smo tu blizu sela pa je ona drevnim postupkom „okrečena“ tako da se u potpunosti uklapa u ceo ambijent“, kaže Vidanović.

Istakavši zadovoljstvo gostima koji su posećivali drevno selo, Videnović navodi da su to uglavnom doktori, ozbiljni ljudi koji ostaju bez daha kada dođu ovde, probaju pravi staroplaninski med, probaju staroplaninsku hranu, jagnjetinu, čisti ovčiji sir koji se može probati samo ovde.

„Dolaze ljudi iz Beograda, Niša, bili su i Izraelci ovde u selu. Oni su ostali bez daha kada su videli kuće i kako je sve građeno od kamena. Bili su ljudi koji su obišli dosta interesantnih sličnih destinacija u svetu i rekli su da su slična sela videli još samo u Turskoj“, navodi Vidanović.

Prema njegovim rečima od kako je asfaltiran put do sela osetno je veća posećenost, a samo u proteklih godinu dana deset porodica se vratilo u selo.

„Renoviraju se kuće, obrađuje se zemlja, sade se bašte i tako ljudi ‘krpe’ kućne budžete i proizvode zdravu hranu, tako da tokom leta ovde boravi i do 200 ljudi. Život se vratio u selu koje je do pre samo par godina osuđeno na siguran nestanak“, kaže Vidanović.

Direktor Turističke organizacije Pirot Bratislav Zlatkov potvrđuje da je za boravkom u seoskim kategorisanim gazdinstvima sve veće interesovanje.

„Osim Gostuše turisti se najviše interesuju za Zavojsko jezero, zatim sela Dojkinci, Rsovci, kao i za srednjovekovne manastire u ovom kraju. Ova sezona će sigurno biti rekordna jer smo već na početku sezone 15. maja premašili broj noćenja od cele prošle godine“, kaže Zlatkov.

Izvor:b92.net/Tanjug 14.06.2013.

____________________________________________________________________________________

Priredio: Bora*S

MANASTIR LJUBOSTINJA…

tamoiovde-logo

Na otoku ravničarske zemlje omeđene Grabovačkim brdom i Ljubostinjskom rekom, pod Bogdanjem i crkvicom koju je Jug Bogdan podigao svojoj zaštitnici, nikla je još jedna zadužbina. Ljubostinja.

Da je Milica gradi i ukrašava. Da joj brine o rastu i lepoti i nadgleda neimare i ikonopisce. I da u njoj jednoga dana pronađe mir i sebe u Gospodu

carica-Milica

Carica Milica

– Neka se zove Milica. Da svakome bude mila. Da milost oko sebe širi. I da živi u milosti Božijoj – rekao je njen otac. Otkrio je želju za njenu budućnost. Svoj san o njenom životu. A da je drugačije sanjao, mogao je i Jelena da je nazove. Imala je pravo na to ime uzvišenih, taj znamen vladarki i carskih kćeri. Bila je Nemanjićka. I to od onih po krvi. Došla je na svet u domu župana i vojvode Vratka. A pre njih bejahu župan Vratislav, pa župan Dmitar, pa Vukan, sin Nemanjin …

 … Tako je Milica rasla srođena sa plavetnilom svoje krvi kao sa plavetnilom svojih očiju. Videla je sebe kao izdanak na bujnom čokotu svetorodne loze Nemanjića. Ta je slika bila u njenim mislima kao slatki kolač u ustima. I do kraja života nosila je svoje gospodstvo ne kao haljinu nego kao kožu. „

(Tekst iz knjige „Igra anđela“ Ljiljane Habjanović Đurović)

Na levoj obali Ljubostinjske reke, pet kilometara severno od Trstenika, nalazi se manastir Ljubostinja, sa crkvom Uspenja Presvete Bogorodice. Manastir je zadužbina knjeginje Milice, podignut krajem XIV i početkom XV veka. U njemu se knjeginja Milica postrigla u čin monahinje, dobila ime Evgenija i tu prikupila oko sebe udovice vlastele poginule u boju na Kosovu (1389. godine) prepustivši presto svom starijem sinu Stefanu. Ovde je umrla i sahranjena u crkvi sa leve strane od ulaza, gde se nalazi i grobnica.

Uglješina žena, Jefimija, jedna od prvih žena u Srbiji koja se bavila književnošću i umetnošću, izvezla je u zlatu, na svili, čuveni pokrov sa pohvalom knezu Lazaru, kao dar manastiru i njen grob se nalazi sa desne strane ulaza u crkvu. Takođe sa desne strane ulaza u soleju nalazi se i grob Stefana, Jefimijinog sina kesara Uglješe, koji je bio u srodničkim vezama sa Milicom i despotom Stefanom.

Nekoliko zapisa svedoči da se u manastiru služilo sve do poslednjih decenija XVII veka. Na njegovim zidinama nalaze se zapisi iz 1643. i 1673. godine. Tokom XVII veka manastir je oživeo, a njegovo bratstvo se istaklo u borbi protiv Turaka u doba Kočine krajine 1788. godine. U njemu je boravio i sam Koča Aranđelović, sa oberlajtnanom Vujadinovićem i majorom Branovačkim, koji su proklamacijom pozvali narod na oružje, a sam manastir je hranom i ostalim potrebama pomogao Kočinu vojsku. Zbog toga 1788. godine Turci popališe manastir a monasi se razbegoše.

ikonostas

Ikonostas crkve Uspenja Presvete Bogorodice

U XIX veku manastir je obnovljen, a 1822. godine ispisan ikonostas. Poslednja veća opravka nestručno je izvedena prvih godina XX veka, pa je crkva tom prilikom spolja omalterisana, a izvesni detalji njene arhitekture potpuno izmenjeni.

Crkva ima sve odlike spomenika moravske škole. Nad trolisnom osnovom uzdiže se kupola koja se oslanja na četiri slobodna stupca. Na zapadnoj strani nalazi se priprata zasvedena prostranom niskom kupolom. Spoljašnjem izgledu crkve majstor je posvetio naročitu pažnju.

osnova-crkve

Osnova crkve Uspenja Presvete Bogorodice

Sve četiri fasade ukrašene su bogato izrezbarenim kamenim prepletima, koji u vidu širokih pojaseva uokviruju vrata, prozore; nižu se u povezanim arkadama duž triju poligonskih apsida, ili ispunjavaju arhivolte iznad plitko usečenih dekorativnih niša. Karakteristični horizontalni kordon – venac deli spoljne zidove u dva dela; u donjem su smešteni prozori sa jednim otvorom ili dva (bifore), čiji su završeci ocrtani šiljatim lucima, kakve srećemo u venecijanskoj gotici ili islamskoj arhitekturi; u gornjem delu preovlađuju rozete ispunjene raznovrsnim čipkasto izrezanim ornamentima.

Ljubostinja

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice

Arhitektura ljubostinjske crkve ubraja se među najreprezentativnije spomenike moravske škole. Francuski vizantolog Gabrijel Mije ističe, sa oduševljenjem, da je ova crkva moravsku arhitekturu dovela do savršenstva.
Zanimljivo je da su nam se sačuvala imena graditelja i slikara Ljubostinje. Na kamenom pragu vrata koja vode iz priprate u hram uklesan je natpis: Protomajstor Borović Rade. To je poznati Rade Neimar iz narodnih pesama koji je gradio crkvu.

Slikar Makarije zapisao je svoje ime na luku iznad istih vrata. On pripada grupi makedonskih slikara koji su pred navalom Turaka prešli na sever i radili u državi srpskih despota.

zivopis

Knez Lazar i knjeginja Milica

Na freskama su tačno zabeležena odela, nakit, insignije vladara, što je veoma važno za proučavanje materijalne kulture onoga vremena. U priprati na zapadnom zidu sačuvali su se likovi: levo od ulaza knjeginje Milice i kneza Lazara, a desno despota Stevana i njegovog brata Vuka.

Od živopisa u hramu sačuvano je samo malo fragmenata: Isceljenje uzetoga u južnoj pevnici; Arhanđeo Gavril, Sveti Teodor Studit, Sveti Juda, Sveti Teodosije i Sveti Jefrem Sirin na severozapadnom stupcu; Arhanđeo Mihail, Sveti Sava Jerusalimski, Sveti Simeon Srpski i Sveti Sava Srpski na jugozapadnom stupcu.

Zidanje Ljubostinje

– Vladika Nikolaj Velimirović –

Haj, Bože mili a Bože jedini
Šta se ono čuje iz daljine?
Dal’ to zveče sablje agarjanske,
Il’ jauče sirotinja raja;
Niti zveče sablje agarjanske,
Nit’ jauče sirotinja raja
No to čekić o kamen udara
Teški čekić Rada neimara
I njegovih trista kamenara.
Čekić tuče, čarne gore huče
Čekić bije, zverinje se krije.

1.
Kad je Rade pos’o počinjao
Sabrao je pet stitin’ majstora
Pa ovako njima govorio:
„Braćo moja i družino draga
Pozvala me carica Milica,
Najslavnija srpska udovica
Da joj zidam crkvu Ljubostinju
Njenoj duši vječnu zadužbinu
Ka što zidah slavnome Lazaru
Zadužbinu crkvu Ravanicu
Da se i njoj poje liturđija
Ovog sveta kano i onoga.

2.
„Al’ čujte me moja braćo draga
Nije zidat’ crkvu ka džamiju,
Nit je zidat crkvu ka ćupriju.
Kad se crkva pravoslavna zida
Prvo duša od greha se vida,
Pa se kadi tamjanom molitve,
Opasuje pasom uzdržanja
I svijetim pričešćem zalaže,
Tako samo i Gospod pomaže.
Eto vas je pet stotin’ majstora
Prije nego crkvu otpočnemo
Da postimo neđeljicu dana
Da postimo i Boga molimo
Sedmog dana da se pričestimo
Svetom Krvlju Hrista Spasitelja.

3.
„I još braćo zavjet da činimo
Da držimo petak i srijedu
I ostale poste po zakonu
Od zlih djela da se ustežemo
I od psovke, đavolje ulovke
I od svake zlobe u mislima
U mislima tajnim u srcima
Odvojeni od svojijeh ljuba
Da živimo strogo po hrišćanski
Po hrišćanski i po manastirski
Više sada nego li ikada
Dok zidamo crkvu Ljubostinju
Caričinu carsku zadužbinu
Tako nam je ostalo od starih
Kad je Savo svetu Žiču zid’o
Kralj Vladislav crkvu Mileševku
A kralj Stevan Visoke Dečane.

Ljubostinja2

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice

4.
„Pa sad braćo da se razumjemo
Ko je voljan ‘vaki zavjet dati
Taj će moći sa mnom rabotati
Nek ostane, nek u Rada gledi
Rade će se njemu odužiti
A carica Radu neimaru.
Koj drugačije misli i umuje
Taj nek ide, prosto neka mu je
Neka zida po kalu kaldrme,
Begovima kamene konake
Hadžijama niz drumove hanove
I hodžama arapske džamije
Pa nek radi nek se hljebom hrani
Za tog nema posla ni dinara
U družini Rada neimara.

5.
Kad to čuše pet stotin’ majstora
Dvje stotine njih se izdvojiše
Na ramena alat zaturiše
Pa odoše kude koji znade.
Ostadoše tri stotin’ majstora
Ostadoše zavjet položiše
Zavjet Bogu i Bogorodici
A svom Radu vjernost i poslušnost.

 7.
Zida Rade crkvu Ljubostinju
Muški zida, ženski ukrašuje
Đevojački po mermeru veze
Po mermeru kano po đerđefu
Rukom zida, srcem Boga moli
Da zaštiti crkvu oda svuda
Te da traje do Strašnoga Suda.

8.
A Milica pokraj Rada stoji
Svaki kamen miluje i broji
Na svakome voštanicu pali
Suze lije, vako namjenjuje:
„Ovaj kamen neka spomen bude
Mom Lazaru čestitom koljenu
Vojskovođi krstonosne vojske
Što za Hrista pade na Kosovu
Da se vječno pjeva i spominje
U nebesnom carstvu Božijemu
I u svakom domu Srbinovu.

9.
Ovaj drugi neka spomen bude
Mom babajku starom Jug Bogdanu
Ćutljivome starcu na jeziku
Ali glasnom u viteškom boju.
O moj babo, spomen ovaj mali,
Al’ suzama ja ga više zali
Nego krečom Rade neimare.

10.
„Ovaj treći mojoj staroj majci
Miloj majci mojih devet brata
Devet brata devet Jugovića
Što iz oka suze ne pustila
Ni za jednim sinom ni rođakom
Dok joj srce puče za Damjanom
Kad joj gavran pusti iz oblaka
Iz oblaka pa u krilo majci
Mrtvu ruku mog brata Damjana.
Tebi majko ovaj kamen mali
Suzama ga tužna ćerka zali
Vrele suze s vrelim krečom smeša
S vrelim krečom Rada neimara.

11.
„A sad Rade, slavni neimare
Glačaj meni devet kamenova
Nek blistaju ka sestrinske suze
Sve za pomen mojih devet brata
Devet brata devet Jugovića.
Glačaj dletom a ja ću rukama
I rukama i čelom i licem
Nek osjete njine svete duše
Koliko ih miluje sestrica
Sad žalosna robinja Milica.
Evo palim na svakom kamenu
Od mirisna voska voštanicu
Da Bog prosti moga milog Boška
Barjaktara sve careve vojske
I Vojina, Vlatka i Damjana
I ostale Bog da prosti redom …
Reč je slaba – jezik mi se suši
Ali eto – lakše mi je duši.“

Ljubostinja3

Crkva Uspenja Presvete Bogorodice

12.
Kad to čuo Rade neimare
I njegovih trista kamenara
Opustiše ćekić i mistriju
Zaplakaše kao deca mala
Pa je Rade kroz plač besjedio:
„Gospo naša, carice Milice
Ti jedina rodu uzdanice
Ta ne plači, srce nam ne paraj
Ne slabi nas i ne malaksavaj
Ova crkva treba da je pjesma
Pjesma Bogu iz doline plača.
Pjesma snaži ruke neimara
Težak poso pjesma olakšava
Ka što biva među žeteoci
Međ’ kopači i među orači
Među tkalje i među vezilje.
I ja gospo bejah na Kosovu
A sa braćom i rodbinom cjelom
Svi ostaše grobom na bojištu
Sam se vrati potucalo Rade;
Da sam hteo za njima plakati
Obadva bi oka isplakao
Te ti ne bih danas ovde bio
Ni zidao tvoju zadužbinu
Slijep ne zida svojijem rukama
Teke pipa tuđu zidariju.
Nego pjevaj Gospo ili ćuti
Primi savjet, na me se ne ljuti.

13.
„No počuj me što ću besjediti
Što je prošlo, niko ne povrati
Što će doći niko ne odvrati,
Nego skupi trista udovica
Sve kosovskih sinjih kukavica
Da pjevaju pjesmu budućnosti
Da pjevaju srpskom vaskrsenju
Tako ćemo, o carice svjetla,
Nosilice svenarodnog bola
Svenarodnog bola i nadanja
Tako ćemo tvoju zadužbinu
Brzo svršit i srećno dovršit“.

14.
Milica je mirno saslušala
Pa je Radu vako besjedila:
„Mudra glavo, neimare Rade
Mudro misliš i mudro govoriš
Poslušaću kako me sjetuješ
Al’ dopusti crkvi do slemena
Da ja sama plačem za Kosovom
Da oplačem kosovske junake
Da ožalim prošlost Srbinovu,
A po tome, Boroviću Rade,
Od slemena do vrha kubeta
Nek se ori pjesma budućnosti.

22.
„A sad Rade gle kubeta zida
Vitka, svjetla, visoka i krasna
da nam budu spomen budućnosti
Budućnosti svjetle Srbinove
Izidane na gorkoj prošlosti
Na mukama mnogih mučenika
Na žrtvama mnogih vitezova
Na suzama mnogih udovica
I na pisku mnogih siročića.
Sada sestre pjesmu zapjevajte
Zapjevajte pjesmu radosnicu
Zapjevajte srpskoj budućnosti
I budućim srećnim koljenima
Što će doći posle ropske noći
Zapjevajte srpskom vaskrsenju
Dokle Rade uzdiže kubeta
Na bijeloj Ljubostinji crkvi.“ 

Ljubostinja4

Konaci

23.
Kad to čulo trista udovica
U grlu su suze ustavile
Pa drhtavim glasom zapjevale
Zapjevale pjesmu radosnicu
Radosnicu srpskoj budućnosti
„O svevišnji Bože nad vojskama
Nad vojskama nebesnih anđela
I vojskama srpskijeh ratnika
Blagoslovi srpska pokoljenja
Što će doći posle ove noći
Da s’ umnože s Tvojom pomoći
Kad Ti htedneš i Ti kada rekneš
Suho drvo ozelenjet mora
Kad Ti htedneš i Ti kada rekneš
Srpski će se vaskrs zablistati
Tvojom slavom Srbi proslaviti
Porušeni dvori opraviti
I kandila hladna upaliti
Uprljano ime Isusovo
Opraće se vodicom od ruža
Uspravit se slomljeni krstovi
A zamukla zvona zazvoniti
Zemlja će se krstom osvještati
Narod će se Hristu pokloniti
Zavladaće pravda i sloboda
Zacariti ljubav i istina
Naša sela pjesmom napuniti
S mladićima starci će igrati
S nevjestama bake likovati.
Hvala Bogu i Božjoj milosti
O da divne srpske budućnosti
Krasne, svjetle, visoke i slavne
Ka kubeta carice Milice
Što ih gradi neimare Rade.
Sve će tako biti ako Bog da
I bijela crkva Ljubostinja
Naše mile Gospe zadužbina.

Ljubostinja5

Crkva Svetog Đorđa

24.
To sve sluša Rade neimare
Pa od milja i on zapjevao
Još povika na trista majstora
Da i oni glasno zapjevaju.
„Kad kosovske, braćo, udovice
Pjevat mogu narodu i Bogu
I u noći čekati svanuće
A u ropstvu sreću i slobodu
Šta j’ ostalo nama junacima
Što sa Lazom bismo na Kosovu?
No pjevajte, braćo moja draga
Sve pjevajte i opet pjevajte
Dok na crkvi kubeta svršite
Kubeta nas sa nebom vezuju
I sa svetom Nebesnom Srbijom
I sa svjetlom našom budućnošću
Tako reče gospođa carica
I ostalih trista udovica.“
Tad zapjeva tri stotin’ majstora
Zapjevaše muški glasovito
Čekićima pjesmu udvojiše
Sve pjevaše i popijevaše
Dokle svetu crkvu dovršiše.

25.
Eto tako, Srbi i Srpkinje,
Ljubostinja kako se gradila
Pola s plačem a pola s pjevanjem
To je sudba pravoga čovjeka
I to nam je sudba Srbinova
Bez plakanja nema radovanja
Bez trpljenja nema ni spasenja
Bez Golgote nema Vaskrsenja
Jedno s drugim kada se udruže
Liče trnju oko rujne ruže.
To je znala carica Milica
Ljubostinjska slavna ktitorica.
Sad na nebu ko zvezda se sija –
Sveta srpska mati Evgenija.

___________________________

1. „Manastir Ljubostinja“ – izdavač Manastir Ljubostinja
2. „Zidanje Ljubostinje“ – Vladika Nikolaj Velimirović, izdavač Manastir Ljubostinja
Izvor:zaduzbine-nemanjica.rs



MOJE VREME U LJUBOSTINJI…



Boras*S

POGLED NA RAVNICU SA VRŠAČKE KULE…

tamoiovde-logo

Vršačka kula posle deceniju otvorena za posetioce

Simbol grada iz 15. veka posle šestogodišnjih radova konačno obnovljen. Karte do septembra besplatne. Staro zdanje moderna lepotica sa tri unutrašnja nivoa i Kapija-kulom

v-28-VRSAC_620x0Na ulazu u Vršačku kulu, koja sa strmog brda stražari nad Vršcem već šest vekova, više od deset godina je stajao natpis „Ne penji se, opasno po život“.

Napuštena i zapuštena, tako je nemo svedočila o prošlim vremenima sve do 2008. godine, kada su gradski čelnici konačno rešili da je ponovo vrate u život. Ipak, niko od građana tada nije očekivao da će prepoznatljiva kula sa „zubima“ dobiti potpuno drugačiji izgled – i to onaj iz 15. veka, kada je sagrađena kao deo Vršačkog utvrđenja.

Obimna rekonstrukcija završena je posle šest godina, pa je kula od petka konačno otvorena za javnost. Za to vreme, staro zdanje je postalo moderna lepotica sa tri unutrašnja nivoa i dodatnom Kapija-kulom, ali jedan detalj iritira mnoge – krov od šindre, koji je prekrio „zube“ na vrhu i učinio je neprepoznatljivom.

U lokalnoj samoupravi se pravdaju da se nisu mešali u posao struke. Projektanti iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture pak ističu da postoje pretpostavke da je Kula prvobitno bila natkrivena, te da u ovom „radikalnom“ potezu nema ničeg spornog. Kako god, ovaj srednjovekovni simbol Vršca zauvek je izgubio stari šmek, ali će mu nove generacije, koje se ne sećaju kako je Kula nekada izgledala, sigurno udahnuti novu dušu, koja će ubuduće privlačiti turiste.

– Bilo je dosta polemika, ali smatram da nismo pogrešili što smo u dogovoru sa pokrajinskim zavodom odlučili da na temeljima nekadašnjeg utvrđenja, koji su otkriveni tek pre petnaestak godina, podignemo novi zamak. Kula je samo prva faza u oživljavanju ovog srednjevekovnog objekta – naglasio je predsednik opštine Vršac Čedomir Živković.

SEOBA REPETITORA?

TIK uz samu Vršačku kulu i temelje budućeg utvrđenja nalazi se repetitor, koji ne samo što zaklanja pogled na panoramu celog Vršca i vizuelno narušava koncepciju starog zdanja, već je, kažu nadležni, bez ikakvih dozvola šezdesetih godina prošlog veka podignut usred arheološkog nalazišta. Lokalna samouprava zato smatra da bi taj objekat, koji je, inače, prvi u Srbiji počeo da emituje digitalni signal, trebalo premestiti na drugu lokaciju.

v-37-VRSAC---Vrsacka-kula_620x0Veruje se da je Vršačko utvrđenje podigao despot Đurađ Branković oko 1439. godine, sa težnjom da sebi obezbedi sklonište s druge strane Dunava pod naletom Turaka na Smederevo.

Od polukružne kule, kamenih zidina i unutrašnjih prostorija, jedino je sadašnja kula preživela brojna ratna razaranja tokom vekova, pa čak i bombardovanje 1999. godine, kada je potpuno uništen obližnji repetitor.

– Sve to, ali i višedecenijska nebriga, ostavili su traga na Kuli, pa je rekonstrukcija bila veoma zahtevna. Čak smo nabavili i autentičan sivi kamen, koji smo donosili iz kamenoloma Ram – kaže Dragiša Vučinić, savetnik predsednika opštine, dodajući da je ukupna vrednost dosadašnjih radova bila oko 70 miliona dinara.
Kula sada ima tri nivoa. Na trećem je napravljen zatvoreni vidikovac, sa kog pogled „puca“ na ceo grad i nepreglednu banatsku ravnicu.

RADNO VREME

VRŠAČKOM kulom će gazdovati Gradski muzej u saradnji sa TOO Vršac. Oni će, za početak, preko projekta javnih radova angažovati troje ljudi, koji će brinuti o zdanju. Ideja je da Kula bude samoodrživa, pa će se ulaz naplaćivati 100 dinara, ali će promotivni period trajati do kraja avgusta.

Radno vreme će biti svakog dana, osim ponedeljka, od 10 do 17 časova.

Jelena Jovanović
Izvor: novosti.rs| 02. jun 2015.

_________________________________________________________________________________________

 

IMGP1688

Moje vreme na Vršačkom bregu

_________________________________________________________________________________________

ONI SU SO ŽIVOTA…

tamoiovde-logo
Hormoni su veza između psihe i tela, prirodni neurotransmiteri, koji putem nervnih završetaka prenose informacije od jedne do druge ćelije u organizmu. Imaju ogroman značaj na psihofizičko zdravlje, jer utiču na većinu procesa u organizmu.

hormoniКreiraju raspoloženje, plodnost i starenje, daju i oduzimaju energiju, vraćaju vitalnost, lep izgled i blistavu kožu, jer podstiču aktivnost epidermalnih ćelija. Od njih zavisi kakav će nam biti metabolizam, koliko ćemo porasti, hoćemo li biti zdravi.

Dok su u ravnoteži, gotovo da nismo ni svesni da postoje, ali svaki njihov disbalans dobro `prodrma` organizam. Smatraju se produktima žlezda s unutrašnjim lučenjem, ali ih luče i drugi unutrašnji organi i tkiva. Iako utiču na oba pola, ipak žene čine bližim prirodi od muškaraca…

– Psihofizičko zdravlje žene, lepotu i dinamiku starenja u dobroj meri kreiraju polni hormoni progesteron i estrogen, čiji nivo u kasnim tridesetim i ranim četrdesetim počinje da varira. Ali, do tada, zahvaljujući njima, kosa nam je sjajna, koža glatka, a kosti i krvni sudovi elastični. Dok je lučenje ovih hormona normalno i izbalansirano i mi se lepo osećamo i dobro izgledamo.

Sа dolaskom menopauze nivo estrogena opada za 40 do 60 odsto, progesteron može da padne i na nulu, odnosno da ga uopšte nema, što često izaziva velike zdravstvene probleme – kažе za naš list dr Mirjana Velimirović, ginekolog Doma zdravlja `Savski venac` iz Beograda.

Ljubav i želja

U tim slučajevima preporučuje se dodavanje prirodnog progesterona u vidu preparata, injekcija, suplemenata na bazi konopljike, mace, ženšena, sladića, poljske preslice i kineske anđelike. Postoje i kreme s prirodnim progesteronom, čiji su uobičajeni sastojci soja i divlji jam.
Iako otkriven tek 2005. godine, oksitocin je postao veoma poželjan, jer slovi za hormon ljubavi, a dr Velimirović objašnjava i zašto:

– Oksitocin se uvek vezuje za polni želju, polni odnos, jer mu se koncentracija naglo povećava posle seksualnog čina. Što se više luči, partneri postaju privrženiji jedno drugom, i sve društvene, obrazovne ili ekonomske razlike, koje su do tada postojale – nestaju. Oksitocin se često naziva `krivcem` za brzo sklopljene brakove ili ishitrene odluke, jer se ispostavi da je ljubav bila kratkog daha, kao i vreme za koje je delovao ovaj hormon.

Naša sagovornica objašnjava da je interesantno da se ovaj hormon luči u različitim periodima kod žene i muškarca, kad su u ulozi budućih roditelja: telo žene posle porođaja je preplavljeno oksitocinom, što objašnjava njenu privrženost novorođenčetu. Budući očevi su snažnom uticaju oksitocina izloženi dok traje trudnoća, kada iskazuju veću pažnju, ljubav i nežnost prema ženi koja nosi njihovo dete.

Hrana za mozak

Dr Svetlana Jelić, endokrinolog i načelnica Odeljenja endokrinologije u Kliničko-bolničkom centru Bežanijska kosa,upozorava da važan uticaj na zdravlje velikog dela populacije imaju insulin i hormoni štitaste žlezde.

– Insulin je hormon koji luči pankreas i njegovo smanjeno lučenje može biti veoma opasno, jer dovodi do šećerne bolesti.Koliko će se lučiti insulina zavisi od toga koliko ima šećera u krvi: ako ima više šećera, onda će se lučiti više insulina i obrnuto – kaže dr Jelić.
U medicini insulin se naziva i master ili glavni hormon, jer deluje na sve ćelije organizma i većinu endokrinih i metaboličkih procesa. On je glavni hormon koji deluje na mozak i reguliše moždane funkcije, jer mozak ne koristi masti i proteine za metabolizam, već šećere. Inače, hormoni štitaste žlezde utiču i na rad srca, varenje, raspoloženje, kvalitet kože. Poremećaj u lučenju hormona štitaste žlezde češći je kod žena, može da oteža začeće i iznošenje trudnoće, a nekad se otkriva tek iz laboratorijskih analiza.

Radost i euforija

Nadbubrežna žlezda luči serotonin – hormon sreće i zadovoljstva,koji prethodi adrenalinu. Bez njega nema radosti srca, euforije, života, a prva asocijacija na ovaj hormon je – čokolada. Ta namirnica povećava nivo serotonina, što budi osećaj zadovoljstva.
U hormone koji regulišu raspoloženje spadaju i dopamin ineropinerfin, koji su odgovorni za stanje budnosti, uzbuđenja, mentalno rasuđivanje. Nizak nivo ovih hormona donosi depresivno raspolozenje, umor i slabu koncentraciju.Dopamin ima važnu ulogu i kada smo zaljubljeni, jer podstiče posvećenost partneru. Nalik njemu je endorfin – hormon privrženosti, koji se takođe luči u mozgu, a po svojstvima je sličan morfijumu: dovodi telo u stanje smirenosti, vodi stabilnijim odnosima i jačoj vezanosti.

Kortizon kao alarm

Većina stručnjaka hormone definiše kao hemijske glasnike koji nose poruke od žlezda u kojima se stvaraju do svih ćelija u tkivima i organima.
Oni su u stanju da konstantno održe koncentraciju svih hemikalija i elektrolita u telesnim tečnostima. Od mnogih podela postoji i ona na steroidne i peptidne hormone. Steroidni – zaduženi za brze reakcije tela tipa `bori se ili beži`, aktiviraju se prilikom opasnosti, a najvažniji je kortizol. Njima pripadaju hormoni za seksualno sazrevanje i seksualne funkcije (estrogen i testosteron).
Peptidni hormoni su lanci aminokiselina i daju dobar san, nivo koncentracije šećera u krvi, regulišu sagorevanje masti, formiranje i nadgradnju mišića, a najvažniji su insulin i hormon rasta.

Uticaj podneblja

Hormonalna struktura u organizmu zavisi od genetskih, bioloških, psiholoških faktora, ali i od podneblja.

Žitelji Mediterana, zbog dužine i broja sunčanih dana imaju stabilniji nervni i emocionalni hormonalni sistem, pa su tolerantniji, ekstrovertni, brzo reaguju.

Severnjaci su, pak, introvertni, više skloni razmišljanju, melanholični, flegmatični.

Danijela Kljajić

Izvor:biljeizdravlje.rs

______________________________________________________________________________________________

NA PUTU DO LUDILA…

TAMOiOVDE-logo______________________________________________________________________________________________

CRVENO PILE, ŠARENA PODVALA

10Ofarbani pilići, radost za decu koja se završava razočarenjem

Veoma često se mogu videti neobične fotografije na kojima su pilići crvene, plave, zelene, ljubičaste, narandžaste i druge, za ovu vrstu živine, neuobičajene boje.

O čemu se zapravo radi? O fotomontaži, optičkoj varki, o novoj egzotičnoj podvrsti domaćih ptica, ili je to plod nečije fantazije, realizovane pomoću kompjuterskog programa? Nije reč ni o jednoj od pomenutih mogućnosti. Cilj spomenutih ostvarenja je sticanje materijalne koristi, bez zazora od neprirodnih i nehumanih postupaka.

Velika potražnja
Pilići u boji zaista postoje i proizvode se zbog velike potražnje u mnogim zemljama. Njihovo odgajanje ne smatra se nikakvim čudom, naprotiv, u mnogim zemljama to je uobičajena pojava. Ukrašavanjem pilića prvi su počeli da se bave u u SAD, Kini i Indiji. Onda su se u to upustile mnoge arapske države (Iran, Irak, Bahrein, Sadijska Arabija, Liban, Jordan i dr.). Naročito velika potražnja za obojenim pilićima je u Kini, Maleziji, Indiji, Maroku i SAD, gde raznobojni, pahuljasti pilići neprestano privlače pažnju potencijalnih kupaca. Posebnu reakciju oni izazivaju kod dece, i kad ih povodom nekog praznika dobiju na poklon kao kakvu „igračku“ onda su najsrećniji na svetu. Nažalost, njihova radost je kratkog veka. Ubrzo tokom procesa izrastanja perja pilići gube boju, taj unikatni ukras koji ih je činio privlačnim. Umesto radosti i oduševljenja nastupa razočarenje i odbačene „igračke“ vrlo često dospevaju na ulicu, gde ubrzo stradaju.

„Farbanje“ embriona
Neprirodna, odnosno nestandardna obojenost pilića nastaje primenom specijalnog postupka koji mogu sprovesti samo obučeni profesionalci, koristeći pritom i specijalne uređaje. U određenom stadijumu razvoja embriona, odnosno osamnaestog dana inkubacije, u embrion u jajetu se, pomoću naročite igle, ubrizgava određena doza tzv. hranljive boje. Nakon ubrizgavanja, otvor na ljuski jajeta zatvara se nekom vrstom voska.

Kao rezultat pomenutog postupka, iz jajeta će se izleći pile odabrane boje.

Plavi, zeleni, crveni ili drugačije obojeni pilići nisu više poslednji modni krik. U besomučnoj trci za profitom već su se pojavili fluorecentni pilići koji sijaju ultravioletnom svetlošću. I ta predstava svetlećih „igračaka“ traje nekoliko nedelja, odnosno do trenutka kad „pahuljastim raznobojnim lopticama“, umesto obojenog paperja, počne da raste pravo perje i pilići se postupno pretvaraju u obične sasvim neupadljive kokice i petliće.

(Bez)opasne boje
Ne postoji jedinstveno mišljenje o tome koliko je bezopasan pomenuti postupak. Proizvođači tvrde da boje apsolutno ni na koji način ne utiču na razvijanje samog embriona i da su specijalne hranljive boje sasvim bezopasne. One jedino utiču na boju njegovog paperja.

Međutim, društva za zaštitu životinja tvrde da mnogi embrioni uginu posle tretmana ubrizgavanja boja i da za to postoje mnogi dokazi. Pretpostavljena smrtnost nije jedini i osnovni razlog negodovanja društava za zaštitu životinja i Partije zelenih. Stvar je u tome što kupci tih ljupkih raznobojnih pilića u većini slučajeva kupuju upravo njih kao ukras, dečju igračku, a ne kokice koje će ubrzo od njih postati.
Partija zelenih ulaže napor kako bi se zaustavila prodaja ovih živih loptica koje kupci nabavljaju kao igračke, ne razmišljajući o tragičnoj sudbini jadnih pilića. Zeleni su, kao i mnogi drugi ljudi koji su uključeni u borbu za zaštitu bespomoćnih pilića, uspeli da na Floridi, putem zakona, zabrane bojenje životinja. U planu je da se takav zakon primeni i u ostalim saveznim državama Amerike.
Da bi se podržao pokret ljubitelja prirode jednostavno treba sprovesti bojkot kupovine obojenih pilića.

Ali, kako odoleti i ne obradovati dete kad ih vidi i poželi kao svoju igračku?!

Ljubiša Ž. Petrović

Izvor:zov.rs/Naslov:Bora*S

______________________________________________________________________________________________

ŠTA JE ČOVEK? DEFINIŠITE MI GA …

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

I NAPRAVIĆEMO VAM KOPIJU

___________________________________________________________________________________________________

Zbog čega nas užasavaju roboti koji liče na ljude

Još od “Piksarovog” probnog kompjuterski animiranog filma “Tin toj” iz 1988, kada je publika pokazala izrazitu odbojnost prema realističnom liku ljudske bebe po imenu Bili, uočen je fenomen da crtani likovi i roboti koji veoma podsećaju na ljude kod ljudskih posmatrača izazivaju neprijatan osećaj i nelagodnsot. Ovaj fenomen je u međuvremenu od robotičara Masahira Morija dobio naziv “Ankani veli” (sablasna dolina).

231850_robot_f

Džil je jedan od najrealističnijih humaniodnih robota

Poučen iskustvom, “Piksar” se preorijentisao na likove kao što su žive igračke, čudni roboti i automobili koji govore, a robotičari i psiholozi se trude da otkriju psihološku pozadinu ovog fenomena. Njegovo razumevanje bi se, naime, moglo pokazati kao ključno u predstojećim godinama, kada se očekuje da čovekoliki roboti, odnosno “virtuelni družbenici”, nađu svoje mesto u našim domovima i preduzećima.

Fenomen “sablasne doline” znači, naime, da ljudski izgled i ponašanje mogu veštačku tvorevinu da približe posmatračima – ali samo do one tačke dok veštački lik ne pokuša nesavršeno da oponaša realno ljudsko ponašanje, govor i mimiku, kada se osećaj bliskosti naglo pretvara u odbojnost, tj. u doživljaj “sablasne doline”.

Ako se krećete poput ljudskog bića, ali su vam pokreti neskladni, ili ne uspostavljate pravi kontakt očima, to izaziva neprijatan utisak – smatra kognitivni psiholog Ajs Sejgin, koji se bavi proučavanjem ove problematike na Univerzitetu Kalifornije u San Dijegu.

 

Verujem da je stvar u tome što čovekolike pojave u mozgu izazivaju neka očekivanja. A ako ova očekivanja nisu zadovoljena, u mozgu nastaje problem” – što je kod humanoidnih robota današnjeg stepena savršenosti još uvek neminovno.

– Evolucija nas je naučila da otkrivamo već i mala odstupanja od uobičajenog ljudskog izgleda i ponašanja, koja ukazuju na bolesti, mentalne ili fizičke probleme, koji mogu biti i opasni – objašnjava psihološkinja Talija Vitli sa Koledža Datrtmut.

231861_humanoidni-robot02-reuter-toru-hanai_ffOna, stoga, smatra da insistiranje na ljudskom izgledu robota nije poželjno, osim ako zaista ne uspemo da ih učinim savršenima, što prema rezutatima ispitivanja znači da po izgledu i ponašanju moraju najmanje 65% da odgovaraju pravim ljudima.

Pored toga, većina nas još uvek ne očekuje (niti želi) u svom životu čovekolike robote kao ljubavnike, kućnu poslugu i virtuelne družbenike, mada postoje i neke oblasti u kojima je humanoidni izgled robota nesumnjivo poželjan, pa čak i neophodan. U pitanju su, recimo, roboti koji služe za praksu studentima medicine, ili pak oni koji se koriste za snimanje opasnih scena u filmovima.

D. Milojković | Izvor: blic.rs/07. 04. 2012.

Džuls je jedan od najrealističnijih humaniodnih robota:

_____________________________________________________________________________________________________

Da li bi vas prevarila? Pogledajte najnoviju japansku „roboticu“

234607_24robot02-fonet_ff

Džeminoid F simulira ljudski glas dok govori i smeje se, i u stanju je da pokaže 65 ljudskih osećanja

Humanoidni roboti poslednje generacije polako brišu granicu između mašine i čoveka, bar naizgled. Japan je predstavio robota u ženskom obličju, koji priča, peva i može da pokaže 65 izraza lica, od kojih, na primer, osmeh, pa čak i izraz čuđenja.

Hiroši Išiguro, japanski naučnik i robotički dizajner sa Univerziteta Osaka, u zapadnom Japanu, kaže da je njegov cilj da napravi robota za koga će ljudi misliti da je ljudsko biće.
– Šta je čovek. Definišite mi ga i napravićemo vam kopiju – kaže Išiguro.

234609_24robot04-fonet_ff

Robot se osmehuje okupljenima u tržnom centru u Hongkongu

Neki od njegovih dosadašnjih androida dostižu cenu od čak 1,2 miliona dolara, dok “džeminoid F” košta “samo” 110.000 dolara.

Profesor Išiguro takođe je poznat po tome što je napravio robota-dvojnika.

Devojka-robot može da se smeši, pomera obrve i usne, iako uglavnom ima izgled zbunjenosti na licu.

234473_geminoid-f01-afp_ff

Džeminoid F predstavlja najinteligentniju generaciju robota

Takođe, može da govori i peva, emituje muzičke snimke, i da kopira pokrete posmatračevih usana.

Robot poseduje 12 servo-motora, koji rade na pritisak vazduha, što joj omogućava da oponaša ljudske emocije na licu.

I.F. | Izvor: blic.rs/12. 04. 2012.

_______________________________________________________________________________________________________________

 Uskoro na tržištu roboti sa emocijama

Za nepunih godinu dana na tržištu će se pojaviti humanoidni roboti za ličnu upotrebu koji će, osim što će „raditi“ kao dadilje pa čak i prijatelji za zabavu, biti sposobni da izražavaju emocije – tako bar tvrdi izvršni direktor japanske kompanije SoftBank.

478512_robot-reuters_f

Robot Pepper

U februaru 2015, počeće prodaja ovih robota koji su predviđeni da služe kao dadilje, medicinske sestre, radnici hitne medicinske pomoći ili čak prijatelji za zabavu, i koji će koštati 198.000 jena (1.900 dolara).

Biće sposobni za učenje i izražavanje emocija, najavio je izvršni direktor Softbanka, Masajoši Son, na konferenciji za novinare, na kojoj ga je pratio elegentni primerak robota po imenu „Pepper“, i koji je sa novinarima i ćaskao piskavim, dečačkim glasom, prenosi Tportal.

Prototip robota za ličnu upotrebu biće predstavljen inače ove nedelje i posluživaće kupce u prodavnicama mobilnih telefona Softbank firme u Japanu.

Son tvrdi da će to biti roboti koji će prvi put u ljudskoj istoriji dobiti srce, i emocije.
Ali kaže i da će kompanija SoftBank ovim biznisom proširiti poslovanje na sektor koji se smatra ključnim za rešavanje nedostatka radne snage u društvu čije stanovništvo ubrzano stari.
Tanjug | 06. 06. 2014. | Foto: Reuters | Izvor: /blic.rs

_______________________________________________________________________________________________________________________

Priredio: Boras*S

 

MAGIJA PRIRODE…

TAMOiOVDE_______________________________________________________

Ovi ljudi silaze da vide magiju prirode…
U SAD-u se nalazi najfotografisaniji i najmagučniji kanjon na svetu…

Foto Wikipedia, Matthias Kabel

Foto Wikipedia, Matthias Kabel

 „Kanjon Antilopa“ nalazi se u sred rezervata Navaho indijanaca, u američkoj saveznoj državi Arizoni. Erozijom Navaho peščare i uticajem reka i potoka ovaj kanjon je dobio potpuno nestvaran izgled.
Kanjon je star skoro 190 miliona godina. 

Ulaz na njega moguć je samo uz prisustvo vodiča iz plemena Navaho jer poseta kanjonu može biti veoma opasna. Kiše u ovom delu Amerike jesu retke ali kada počnu da padaju, padaju naglo i traju veoma kratko, ali ipak znaju da potope ceo kanjon. Zbog jednog ovakvog pljuska 1997. godine život je u poplavi izgubilo 11 evropskih turista.

Kanjon je podeljen na gornji i donji deo. Gornji deo kanjona na navaho jeziku zove se “Tsé bighánílíní“ i u prevodu znači „Mesto gde voda teče kroz stene“, veoma je posećen zbog pristupačnosti i igre svetlosti koja je u ovom delu potpuno magična.
Drugi, donji deo na navaho jeziku se zove “Hazdistazí’ i znači „Spiralni kameni lukovi“, udaljen je nekoliko kilometara od gornjeg, prilično je nepristupačan i veoma je atraktivan za turiste željne avanture i adrenalina.

Lepotu samog kanjona nemoguće je opisati rečima, ali zato slike oduzimaju dah.

Izvor: prva.rs


MLADA I LEPA SA RUŽNIM I BOGATIM…

TAMOiOVDE_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Uticaj medija na muško-ženske odnose

Savremeno društvo praktično je nezamislivo bez medija, koji su odavno postali sastavni deo svakodnevnice, tako da bi funkcionisanje čoveka današnjeg vremena bilo nezamislivo bez ogromnog priliva informacija koji nude. Odraz njihove ekspanzije i uticaja na društvo je enorman i sa tendencijom ka još većem porastu, što se najbolje može uočiti transgeneracijskim posmatranjem.

opposites_attract_by_divineerror_1600x1200 (Custom)

Foto:shoppingstyle.rs

  Pisanje pisama izumrlo

  Nekada su ljudi najintenzivnije komunicirali putem žive reči, ili pisama.     Telefon je bio izum koji je doneo ukidanje vremenske i prostorne distance u komunikaciju koja nije direktna. Danas se najčešće i sa ljudima iz komšiluka, kao i sa onima koji žive na drugom kontinentu, komunicira putem interneta. Naravno da se ovakav uticaj medija utkao u sam razvojni put ljudi predstavnika novih sajber generacija, tako da su mediji evidentno postali faktor koji učestvuje u formiranju same ličnosti, izbijajući po svom značaju na sam vrh hijerarhijske lestvice, tik pored porodice i vršnjačke grupe.

 Da se kao i na mnoge druge segmente naših života to odražava i na muško- ženske odnose, kao i na same predstave o sebi koje ljudi formiraju, dokazi su mnogobrojni.

 Nažalost, ove poruke i dalje obiluju sterotipima i predrasudama, ali uz obogaćenje i dopunu jedne iskrivljene slike realnosti, naročito u zemljama u tranziciji. Mediji nas svakodnevno „bombarduju“ prikazima muškaraca i žena. Poruke koje mediji šalju različite su za žene i za muškarce i oni kreiraju posebne, prepoznatljive, uglavnom stereotipne slike žena i muškaraca.

 Stereotipi su pojednostavljene i vrlo često iskrivljene mentalne slike. Javljaju se uz određenu polnu grupu i podrazumevaju čitav niz karakteristika, bilo fizičkih, bilo psihičkih, koje tu grupu opisuju i određuju. Priroda stereotipa vezanih za muški pol karakteriše pripadnike ovog pola kao agresivnije, bezosećajnije, nezavisnije, objektivnije, dominantnije i aktivnije od pripadnika drugog pola. Žene su pasivnije, pričljivije, nežnije i osećajnije.

Ženska meta-bogat i uspešan muškarac

 Stereotip da žena treba da bude lepša od muškarca veoma je raširen širom sveta. U savremenom svetu najviši socijalni ideal predstavlja mlada i lepa žena udata za bogatog i profesionalno uspešnog muškarca.

 Vrlo ružni i neprivlačni muškarci, ako su oženjeni ženstvenim i privlačnim ženama, obično se doživljavaju kao mnogo lepši, sposobniji i uspešniji u društvu. S druge strane, činjenica da je žena udata za zgodnog muškarca, nema nikakvog značaja za procenu njene ličnosti. Ako ambiciozna žena nije udata, nije koketna i ako se trudi da dođe do cilja neseksualnim sredstvima, obično se doživljava kao muškobanjasta, a želja za uspehom tumači se posledicom kompleksa inferiornosti.

  Žene se svakodnevno, putem medija, podsećaju da je mit o ženskoj moći vezan za njen šarm i ženstvenost, i da se ženi bez seksualne privlačnosti teško otvaraju bilo koja vrata, bez obzira na obrazovanje i oštrinu duha. Posledica toga je da one u proseku ulažu mnogo veću energiju i materijalna sredstva za negovanje tela i održavanje svoje lepote, nego u razvoj svog duha i individualnosti.

 Zadržavajući ovaj stereotip, žene upadaju u zamku, jer uprkos svojoj želji da postanu slobodne i samostalne, prihvatajući standarde koje im društvo nameće, negujući svoje telo više nego svoj duh, od sebe stvaraju objekat i plen i troše mnogo vremena i energije tražeći potvrdu svoje lepote, umesto svojih sposobnosti i svoje ličnosti. Žene koje viđamo u medijima su uglavnom mlade, atraktivnog fizičkog izgleda, u funkciji „ulepšavanja“.

 Mladi ljudi, pogotovo mlade devojke, osećaju snažan pritisak medijskih prikaza koji im sugerišu da je fizički izgled prioritet. Mediji su deo jedne ogromne mašinerije koja ima za cilj da ostvari profit aktiviranjem najdubljih, sveprisutnih i opšepoznatih strahova, želja i nadanja ženske populacije.

Medijska eksploatacija seksualnosti

 Što se tiče seksualnosti, mediji uglavnom eksploatišu seksualnost. Prisetite se reklama koje gledate na TV i u novinama. Reklame su prepune seksualnih aluzija, jer je seksualnost ono što prodaje proizvod.

 Uprkos vetrovima emancipacije koji planetom duvaju skoro ceo vek, žene još žive pod tiranijom postojećih shvatanja o standardima ženske lepote i u strahu da mogu biti odbačene i zamenjene lepšim, mlađim i seksualno privlačnijim ženama. Lep izgled žene postaje njena uniforma, bez koje joj se može lako desiti da izgubi radno mesto i bude zanemarena u poslu ili u braku. Privlačno lice i telo ženi mogu osigurati ekonomski oslonac, sigurnost i uspeh u društvu.

 Obična žena nalazi se u psihološkoj rastrzanosti između objektivnih uslova i očekivanja okoline. Sa televizijskog ekrana joj se projektuje lik uspešne poslovne žene novog veka, ona u svako doba dana mora besprekorno da izgleda, da nosi modernu garderobu, da je šarmantna i seksi. Sa druge strane, ona mora i besprekorno da kuva, pere veš, podiže decu, održava kuću. Naravno, u realnosti ovo je nemoguće ostvariti, tako da žena počinje da sumnja u sebe i da se pita da li je sve u redu s njom. Kod žene se stvaraju kompleksi i nesigurnost. Ženi se navodno otvaraju vrata za karijeru, ali ako ne zasnuje porodicu do određenog roka, okolina je sažaljeva i posmatra kao neadekvatnu ili „neostvarenu”. Porodica je ipak „pravo” merilo njenog „uspeha”.

A šta je sa muškarcima?  Kako se oni snalaze u ovakvom vrednosnom sistemu i kriterijumima privlačnosti?

 Muškarci su u medijima prikazani kao aktivni, ozbiljni i stiče se utisak da se oni bave jako važnim stvarima. To je ideal koji oni teže da ostvaruju, što naravno nije nimalo jednostavno. U svakodnevnom životu muškarci su samo ljudska bića, koja se takođe suočavaju sa svojim ograničenjima, strahovima, problemima, ali i osećanjem velikog pritiska usled očekivanja i kriterijuma koji se pred njih postavljaju. Takođe, nesigurnost u sopstvenoj polnoj ulozi je velika cena koje muškarac u savremenom svetu mora da izdrži, kao posledicu preuzimanja sve većeg broja društvenih uloga dostupnih suprotnom polu. Istovremno i dalje su prisutna predrasudna mišljenja da postoje neke socijalne uloge koje se za muški pol smatraju nedopustivim i neoprostivim, kao što su na primer kućni poslovi, ili čak i briga o deci.

 Pored socijalno osnažene žene muškarac se oseća pozvanim da se takmiči i dokazuje, stalno u strahu da će ispasti gubitnik. Oseća se ugroženo i strahuje od gubitka svoje pozicije u polnoj ulozi, sa kojom blisko povezuje svoju seksualnu ulogu dominantnog osvajača, i često može izgubiti seksualnu moć ili adekvatnost ukoliko se na drugim životnim planovima oseća neostvareno.

TamoiOvde-imagesSvi gube

 Nažalost, u potrazi za idealnom partnerkom koja bi trebalo pored besprekornog fizičkog izgleda da zadovolji i još mnogobrojne zahteve poželjnih osobina ličnosti i socijalnih veština, preuzme brojne porodične uloge i domaćinske poslove, često u sudaru sa realnošću bivaju razočarani diskrepancom između očekivanja i mogućnosti. Ili se suočavaju sa nedostupnošću željenog objekta, koji je, nasuprot njima u potrazi za drugačijim vrednostima i stoga trajno nedostižan. U potrazi za idealizovanim slikama dozvoljavaju realno dostupnim, mogućim partnerkama i prilikama da budu propuštene, usled uverenja da imamo neograničene mogućnosti izbora.

Dakle to je rat, ali u njemu nema pobednika, ima mnogo poraženih.

Lažni moral

 Posledice koje ovakav medijski trend ima poprilično su velike, ali i jasne. Standardi koje ovakav životni stil nameće povremeno zaista izlaze iz okvira ostvarljivog i dostižnog. Ukoliko jednu opšteprihvaćenu pojavu svetskih razmera pokušamo da preselimo na naše prostore, situacija postaje još gora. Specifični društveni momenat u zemlji i nepovoljne tranzicione okolnosti takođe su se veoma nepovoljno odrazile na oba pola. Ono što u našim uslovima muškarcima dodatno otežava situaciju je nedovoljno mogućnosti za samoostvarivanje i uspeh. Osećanje ugroženosti često je zapravo njihova surova realnost. Muška deca iz radničke klase su tokom svog odrastanja u devedesetim mogla da „biraju” između dva puta kojim će se pokušati da se uzdignu iznad očaja svog okruženja- ili kroz kriminal ili kroz sport. Devojčice su, sa druge strane, bile upućene na samo jedan – one se okreću jedinom početnom „kapitalu” koji imaju- svojim telima.

Mlada i lepa sa ružnim i bogatim, par našeg doba

 Dolazi do opšteg fenomena gde devojke izlaze sa starijim, imućnijim muškarcima i kriminalcima. Mladi muškarci, ne shvatajući poziciju u kojoj se žena nalazi, svaljuju krivicu na žrtvu i time samo doprinose lažnom moralu koji opravdava nasilje nad ženom. Ovaj model biva svesno guran kroz popularnu kulturu i medije. Nikada u zemlji nije bila veća beda i nikada nismo imali više kurseva za manekenke i fotomodele. Na televiziji nikad nije bilo više glamura. Mladim ženama se dokazuje da se jedino svojim izgledom mogu probiti. Lansiran je stereotip izgleda koji muškarci navodno žele i kome se žena mora prilagoditi da bi bila primećena i prihvaćena. Postoji jasan kalup fizičkog izgleda i odeće na koji se žene ugledaju.

 Robovanje izgledu je glavna odlika čitave generacije žena. Kroz spotove, reklame i muzičke emisije turbo-folka, stanovništvo je dobijalo poruku šta bi trebalo da bude njegov sistem vrednosti, kako se treba ponašati i oblačiti, koje ličnosti i profesije treba vrednovati. Mladi su kroz emisije različitih stanica dobijali svoje uzore, i tako bili upućivani kako da formulišu i konstruišu svoj seksualni identitet. Ove poruke bile su u znaku vrednosti potrošačkog društva. Turbo-folk postaje srpska kultura, koja propisuje poželjne standarde ponašanja, odevanja, osećajnosti i stavova prema životu, edukujući svoju publiku da ceni luksuz, prihvati potrošački mentalitet.

Turbo-folk

 Turbo-folk stil je, dakle, kroz medijsku prezentaciju potpuno obeležio medijsku i kulturnu scenu Srbije poslednje decenije 20. veka, a aktuelno je prisutan i danas. Muško-ženski stil u turbo-folku od muškarca je očekivao da bude opasan, robustan, muževan. Tip muškarca je mačo, koji vozi skupa i brza kola, nosi najnoviji model mobilnog telefona, a po potrebi može da potegne i pištolj. Njegovu osnovnu preokupaciju i sistem vrednosti čini novac, na bilo koji način stečen. On je kriminalac ili, češće, novi srpski biznismen.

 Žene služe tome da ih on ,,troši”. U ženi koju izabere za svoju saputnicu obožava sopstvenu snagu i moć.

Lažni idoli

Mladi muškarac prinuđen je da prihvati ovakav nasilnički obrazac muške seksualnosti da bi u takvom svetu potvrdio svoju muškost. Žena u turbo-folku je poželjni objekat i roba. Ona svojim izgledom treba da privuče muškarca, da ga uzbudi. Njena privlačnost treba da potvrdi status muškarca u čijem je društvu, ili, pak, da predstavlja statusni simbol u muškarčevom odsustvu, uz pomoć večernjih haljina, uske garderobe, odeće poznatih modnih kreatora, skupe obuće i nakita. Ovakvom izgledu se na kraju milenijuma pridodaju silikonske grudi i efekti plastičnih hirurških intervencija na licu, kao modni hit, u cilju postizanja što ,,savršenijeg” izgleda.

Raspad morala

 Usled siromaštva i raspada moralnih normi dolazi do zabrinjavajuće prostituizacije žene u medijima. Ova moda konstantno se plasira na televiziji, i u nedostatku boljeg identifikacionog obrasca u ovim kriznim vremenima sledi je zapanjujuće veliki broj, pre svega mladih, žena, kojima televizija nudi iluziju brzo dostižne slave i statusa. Verovatno je suvišan komentar da ovakva vrsta poruke poslata mladima je više generacija formirala po principu potpuno pogrešnih, ali vrlo čvrsto usvojenih obrazaca ponašanja. Kompletan nedostak zdravih alternativa koje bi bile ponuđene, i potpuni izostanak rada na sebi i stvaranja socijalnih veština, u cilju poboljšanja kvaliteta odnosa sa okolinom praktično da su mlade ljude stavili pred svršen čin. Univerzalne etničke norme i pravila dospevaju u drugi plan, ili bivaju potpuno zanemarene.

Površni vrednosni sisitem

 Površni vrednosni sisitem dovodi do stvaranja površnih odnosa, površne komunikacije i nedostatka razumevanja, sve veće otuđenosti i duhovne praznine. Usled neinvestiranja energije u razvijanje intelektualnih, socijalnih i pre svega emotivnih sposobnosti i kapaciteta, i veština potrebnih da one dostignu potrebni nivo, komunikacija postaje nekvalitetna, i distancirana.   Upravo tu leži paradoks da se nasuprot opadanja kvaliteta komunikacije povećava njen kvantitet.

 U savremenom svetu neograničenih mogućnosti kontaktiranja i komunikacije bez ograničenja i prepreka, prostornih i vremenskih, novi modeli donose i nove dileme i nedoumice. Da li telefonska komunikacija, sms poruke, mailovi, chat čine da smo jedni drugima pristupačniji i dostupni u svakom trenutku, ili je to zapravo privid, jedna pseudobliskost koja nikako ne može zameniti pravu, koja bi trebalo neminovno da uključuje i neverbalnu komponenetu?

TamoiOvde

Foto: nin.co.rs

 Internet chat

  Da li je slučajnost da novi programi za chat podrazumevaju imitaciju života, gde  jedni drugima korisnici internet usluga u pauzama kucanja poslovnih sadržaja šalju poljupce, zagrljaje i poklone?

 Razmenjujemo baš ono što nam nedostaje, čineći to možda suviše olako i ne pridajući značaj koji takvi izlivi osećanja treba da podrazumevaju. Ono što se nameće je da se paralelno razvijaju oblici kvazi komuniciranja i vrednosni sistemi lažnog morala koji plasira potrošačko društvo.

 Postavlja se pitanje kako će se mlade generacije snalaziti u sve prisutnijem trendu virtuelne stvarnosti i mnogobrojnih mogućnosti koje ne iziskuju ulaganje i investiranje u emotivnom smislu.

 Emotivni odnosi na ovakav način u najmanju ruku poprimaju drugačiji oblik, ako nije preoštro reći da se razvodnjavaju, gube suštinu i kvalitet.

Jedno je svakako sigurno, o krajnjem ishodu bićemo obavešteni putem medija.

Autor: Milena Stamenković, psiholog / stetoskop.info

INSPIRISANO ŽIVOTOM…

TAMOiOVDE____________________________________________________________________________________________________________________________________________

Priroda je već rešila mnoge tehnološke zagonetke – sve što treba je da ih iskopiramo

megatropolis-city-in-the-sky-hrama-8-537x368U svojim brojnim sveskama, Leonardo da Vinči crtao je najrazličitije mehaničke životinje, uključujući ptice, viline konjice, pa čak i mehaničkog čoveka-viteza. Za većinu njegovih nacrta mnogo kasnije utvrđeno je da ih je bilo nemoguće konstruisati tako da “mašine” zaista budu funkcionalne, dok se za viteza pretpostavlja da je nekada možda i bio napravljen, da je mogao da se kreće, pomera ruke, glavu, vilicu…

Da Vinči je ovog viteza pravio kako bi udovoljio svom pokrovitelju Ludoviku Sforci, zaljubljeniku u oružje i uopšte opremu za rat. Vitez je trebalo da služi kao zabava u palati “Sforca” u Milanu: na vrhuncu zabave, kada se okupe sve zvanice, vitez je trebalo da se pojavi i veoma teatralno pokaže svoje sposobnosti zabavljajući i oduševljavajući milansku aristokratiju.

No, Da Vinči nije radio na ovim mašinama samo zarad koristi, već je kao pronalazač i naučnik bio fasciniran prirodom, studiozno je proučavao i pokušavao da je imitira, ispitujući sve njene zakone. Bio je fasciniran letenjem pa je tokom života napravio ogroman broj studija o anatomiji ptica i načinu na koji uspevaju da lete.

U svesci datiranoj na 1505. godinu sa 18 manjih stranica dimenzija 21×15 centimetara koja se danas nalazi u biblioteci “Reale” u Torinu, Da Vinči je najpre zapisao svoja razmišljanja o letenju ptica, da bi onda ponudio mehanizam za letenje čoveka. Među nekoliko planova mašina za letenje skicirao je i jedrilicu i napravu nalik helikopteru – sve po uzoru na ptice. Zna se da je želeo da svoje mašine isproba na brdu u blizini Firence, ali u tome nije uspeo.

ČOVEK-PTICA

Smatra se da je Leonardo prvu leteću mašinu nacrtao 1490. godine. Bila je to ogromna letelica koja je podsećala na slepog miša. Da bi se pokrenula krila, čovek-letač morao je da koristi i ruke i noge. Iako znamo da letelica nikad nije napravljena, ovo je za to doba bilo neverovatno dostignuće i inspiracija za brojne druge pokušaje. Neke od ovih mašina konstruisane su po Da Vinčijevom nacrtu i testirane u XXI veku – pojedine su se pokazale kao vrlo uspešne, dok su druge bile totalni promašaj.

Ornithopteri, letelice sa krilima koja tokom letenja prave pokrete nalik pticama, nisu samo maštarija iz davnina, starija i od Leonarda, već se izrađuju i u 21. veku.

Čovek je od davnina kopirao prirodu.

Zašto i ne bi kada među njenim stvorenjima postoje savršene žive naprave čiji izgled, način života i osobine ne samo da inspirišu stvaraoce već se mogu u potpunosti preslikati i ukrasti kao dobre ideje za čovekovo stvaralaštvo. Priroda je tako rešila mnoge od najvećih tehnoloških zagonetki iz oblasti hemije, proizvodnje energije i hrane, transporta, ambalaže…

Zanimljivo je da je čovek tek u 20. veku skovao termine koji opisuju imitaciju prirode u tehnologiji. Američki pronalazač Oto Šmit je transfer ideja od biologije ka tehnologiji nazvao biomimetika, a termin bionika smislio je 1960. psihijatar i inženjer Džek Stil opisujući “nauku sistema čije su neke od funkcionalnosti preslikane iz prirode” . Međutim, ovaj termin s vremenom je počeo da označava upotrebu veštačkih delova tela kojima se elektronski upravlja, kao i povećanje ljudske moći zahvaljujući upotrebi takvih pomagala (natprirodna snaga). Umesto toga, od osamdesetih godina 20. veka uglavnom se govori o biomimikriji – nauci i tehnologiji koje, inspirisane prirodom, pokušavaju da reše probleme čovečanstva.

Ljudi koji se bave pronalazaštvom inspirisanim prirodom, netremice posmatraju svet oko sebe – biljke, životinje, mikrobe, insekte… pokušavajući da shvate kako oni funkcionišu, da uoče obrasce, sisteme, oblike, boje. Biomimikriji je veoma doprineo razvoj tehnologije – mikroskopa koji je uveličao predmete merene nanometrima, kamere koje mogu kvalitetno da snime i usporeno reprodukuju nekada nevidljive događaje, raznih optičkih uređaja, vozila…

KAO SPAJDERMEN

Primera biomimetike u poslednjih nekoliko decenija ima nebrojeno. Pomenimo samo “mačje oči” koje su dobile izuzetno rasprostranjenu upotrebu. Mačke, kučići i još neke životinje na oku imaju reflektivni sloj koji se nalazi iza mrežnjače. On odbija svetlo koje stiže do mrežnjače i vraća se nazad u oko, pa ono počinje da je emituje.

Zatim, čičak traka – napravio ju je četrdesetih godina Švajcarac Žorž de Mestral, čovek koji je redovno čistio svog psa od čičaka. Posle jedne velike šetnje po Alpima, skinuo je čičkove sa psa i stavio ih je pod mikroskop – video je gomilu kukica i petlji koje su se mrsile u bilo koju mekšu površinu. Trebalo mu je par godina da patentira proizvod, ali danas, zahvaljujući tome, sasvim mala deca mogu sama da se obuvaju, a nebrojeno drugih proizvoda u svom sastavu ima čičak traku.

Kompanija Lenovo dizajnirala je neke od laptopa iz prestižnih serija pažljivo posmatrajući životinje. Na primer, stopice od laptopa, koje služe da uređaj ne klizi sa stola, napravljene su kao jastučići nalik mačijoj šapi. Pera na ventilatoru napravljena su u obliku koji vrlo podseća na krila sove, ptice koja leti gotovo bešumno.

Poznati primer je i “geko traka”, za koju je ideja ukradena od gmizavca čije nožice sa donje strane prekrivaju milioni mikroskopskih dlačica. Na razvoju ove trake još se radi, a cilj naučnika je da stvore materijal sa usmerenim prianjanjem. On će se lepiti na glatku površinu, ali će prestati da prianja ukoliko se promeni smer prianjanja, odnosno kontaktni ugao sa podlogom. Po tom sistemu Spajdermen, bar u filmovima, uspeva da rukama “hoda” po plafonu.

NOVA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA

Poslednjih godina biomimikrija se intenzivno populariše – brojne kompanije uključile su se u istraživanja i proizvodnju inspirisanu prirodom, a najrazličitije organizacije – uključujući i one koje redovno upozoravaju na prebrzo izumiranje vrsta – pokrenule su razne projekte kako bi animirale javnost i skrenule pažnju na jedan sasvim nov pogled na zgrtanje profita i zelenu proizvodnju.

Zoološki vrt u San Dijegu započeo je program biomimetike još pre pet godina, a nedavno je završena studija o potencijalnom ekonomskom uticaju biomimetike na ekonomiju SAD. Procenjeno je da bi ona za 15 godina mogla godišnje da pomogne u ostvarivanju oko 300 milijardi dolara profita, a uz nemerljivu korist za životnu sredinu, zahvaljujući i smanjenju zagađenja, uštedela bi i oko 50 milijardi koje se troše na ekološke sanacije.

Tekst: Marija Vidić /elementarium.cpn.rs

KO JE, U STVARI, BIO DRAGOŠ…

TAMOiOVDE____________________________________________________

„Ko je mogao da u ovom otmenom čoveku uglađenih manira prepozna čuburskog dečaka odraslog na džombastoj kaldrmi ulice Filipa Filipovića, izubijanih kolena, sa kriškom hleba namazanom mašću i posutom alevom paprikom?

dragosh5Njegovim nestankom, nestalo je nekoliko svetskih jezika kojima se briljantno služio, nestala je gotovo Aleksandrijska biblioteka i mnoštvo imaginarnih muzeja u njegovoj glavi. U bašti Kluba književnika, čini se, još uvek blešte njegova legendarna bela odela sa kao zvezdana noć tamnim leptir-mašnama, razbijajući opšte sivilo.

Džentlmen, bonvivan i dendi, polemičar i svađalica, slikar i pisac, poliglota, erudita, kosmopolita i nacionalista, televizijski voditelj i ratni reporter, dobrovoljni izgnanik, hrišćanin ili paganin, arbiter elegantorum – ko je, u stvari, bio Dragoš?

Momo Kapor/www.dragoskalajic.com


Da je živ, danas bi slavio 70.  rođendan.

„Praunuk čuvenog rektora Bogoslovije u Sremskim Karlovcima, sin kraljevskog oficira i profesorke univerziteta, slikar i istoričar umetnosti školovan na prestižnoj Akademiji lepih umetnosti u Rimu, majstor karatea i fascinantni erudita, Dragoš Kalajić je bio pravo otelotvorenje onog nedostižnog antičkog ideala – primer harmonije visokog duha, osetljive duše i gvozdenog tela.

D.Kalajić, foto V.Pejaković

D. Kalajić, foto V. Pejaković

Sav iz jednog poteza, celovit u svom mišljenju i ponašanju, on je više podsećao na mermerni kip nekog drevnog heroja, nego na čoveka, našeg savremenika. On je radio na samom sebi, na svojoj spoznaji, svojim lektirama, svom hodu, držanju, govoru, pogledu. Poput vajara, lično je oblikovao svoj konačni izgled, sklanjajući ono što ne može da izdrži najviše zahteve koje je, nemilosrdno, postavljao pred sebe.

Njegova omiljena izreka bila je, nimalo slučajno, ona Ničeova: Ono što me ne ubije, čini me jačim. Ova opasna misao je svog tvorca dovela do tragičnog kraja, s one strane razuma, u veliku usamljenost i ludilo; Dragoša je ona samo učinila još jačim kaleći ga, poput ognjene senke, plamenom svoje tajne“.

Dragoslav Bokan “Moj Dragoš Kalajić“


dra8trkac-2000omaz-leonardu