POSLEDNJI LUČAR SA ZLATIBORA…

tamoiovde-logo

Neđo Grujičić se od desete godine i sada kao penzioner, bavi gotovo zaboravljenim poslom na planinskim vrletima.

Nova-Varos-cepanje-luca_620x0-620x330

(Foto: Novosti)

U vrletima planine Murtenice Nedeljko Neđo Grujičić (59), penzionisani drvoseča, rabadžija i drvodelja, kopa panjeve i žile davno odsečenih crnih borova „stolaša“ i smolom natopljene zublje i komade iznosi na pijace.

Kilo luča je 150, a veza 50 dinara. Proredili su se kupci, a žene su mi glavne mušterije: na Zlatiboru ga kupuju i stare i mlade, utegnute gospođe na visokim štiklama i domaćice, da im zamiriše u šifonjerima i tera moljce, dok ga u Novoj Varoši pazare za potpalu vatre“, kazuje Neđo, poslednji izdanak lučara u kraju.

Uz obaveze na porodičnom imanju u novovaroškom selu Draglici, Neđo se bavi i poslom o kome najbolje svedoči starovlaška izreka: „Nema luča bez zguča“. Treba što dublje zakopati, namučiti se i grbaču poturiti, ali i u potragu ne ići bez pomoćnika i oštra alata, pre svega krampa, ćuskije vagare, sekire, pa malja, klina…

Traganje za žilama „stolaša“ ušlo mu je u krv još od 10. godine, kada je sa kiridžijama obilazio sela ariljskog i moravičkog kraja.

Bilo je to, kaže, zlatno doba, dok se luč koristio za osvetljenje, pre dolaska struje, pa se luč trampio za pasulj, rakiju, kukuruz, prasad…- Na okućnici Grujičića, koja je nastala krčenjem šume, najmanji posečeni bor 1927. godine imao je 12, a najveći 24 kubika.

Ovde su brojne porodice pekle katran, a moji preci su poslednji katranicu potpalili 1966. godine i od zarade kupili njivu u Dragačevu. Još vadim luč iz panjeva pripremanih za katran – podseća Neđo i onako, više za sebe, pripoveda:

Iz šume se lučevina ne može izneti bez konja i samara. E, nema više ni ko da naloži samar, umro Ljubo Marić iz Ljubiša. A ni Murtenica više nema stolaša…

Najbolji je luč u žilama, onaj što je crn ko goveđa pršuta, a težak ko olovo“, govori Neđo o iskustvu gorštaka.

Glavna žila „stolaša“ u prisojima ispod Medveđeg brda i Brijača duga je i po tri metra. Iz jednog panja izvadio sam 400 kila luča.
Izvor:vaseljenska/ Novosti

_________________________________________________________________________________________

ČOVEK KOJI JE POMERIO PLANINU…

tamoiovde-logo

Dašrat Mandži je 22 godine proveo prkoseći prirodi i osvajajući je uz pomoć jednostavnog alata.

Falguni Devi, supruga Dašrata Mandžija, povredila se 1950. godine i uputila se ka Gaji, u kojoj se nalazila najbliža medicinska ustanova.

images-2015-10-covek_koji_je_pomerio_planinu_aps_740501253Međutim, od sela Galur, u kom su Falguni i Dašrat živeli, Gaja je bila udaljena čak 50 kilometara kopnenom linijom.

Falguni je na putu ka bolnici umrla.

Ipak, Gaja je od Galura udaljena samo osam kilometara vazdušnom linijom, a između njih se nalazila planina.

Ovo selo, međutim, nije bilo na listi prioriteta za izgradnju puta i nije bilo izgleda da će se to promeniti.

Devet godina nakon Falgunine smrti, Dašrat je odlučio da nešto preduzme kako njegove komšije ne bi dočekala sudbina njegove pokojne supruge.

Zato je prodao koze i od novca koji je tada dobio kupio uže, čekić i dleto. Uputio se ka planini i polako počeo da „kopa“ put kroz planinu.

files.php

Foto: YouTube/Printscreen

„Kada sam počeo da ‘krčim’ planinu, ljudi su me nazivali ludakom“, priznao je jednom prilikom Dašrat, „ali je to samo očeličilo moju odlučnost.“

Iako je Mandžijev podvig zabranjen Zakonom o zaštiti indijske prirode, niko nije ni pomišljao da ga kazni zbog toga što je olakšao život svojim komšijama i porodici.

Nakon 22 godine rada, između Galura i Gaje prostirao se prav put dug jedan kilometar i širok pet metara.

Iako mi se većina na početku rugala, nekolicina njih mi je kasnije pomogla dajući mi hranu i kupujući mi alat“, rekao je Dašrat.

Ovaj neobično odlučan čovek preminuo je 2007. godine od kancera, a iako je za života uglavnom ismevan, savezna država Bihar mu je organizovala državnu sahranu.

Nakon što je 2011. godine snimljen dokumentarni film o njemu nazvan „Čovek koji je pomerio planinu“, ceo svet je čuo za ovog skromnog čoveka i njegov neobičan život.


Izvor:nationalgeographic.rs

_________________________________________________________________________________________

MOJE VREME ZA LEPŠU STOL PLANINU…

TAMOiOVDE______________________________
Stol, izuzetna planina nadomak Bora, pored svih neverovatnih atributa koji je čine posebnom, za nekoliko godina zaogrnuće se zimzelenom odorom.

U subotu 6. novembra,   članovi  udruženja građana „Crni vrh 45“ iz Bora i društva „Soko“ Bor, učestvovali su u akciji pošumljavanja istočne padine Stola. Na izuzetno strmom, teškom i nepristupačnom terenu, 35 volontera zasadili su oko 1500 zimzelenih sadnica.

Ako se ima ima u vidu, da su većinu činili učenici borskih srednjih škola, od kojih se neki prvi put susreću sa alatkama poput ašova, krampa, motike ili sekire, ovo je svake hvale vredan poduhvat. Dokaz je ovo takođe, da se uz malo dobre volje i ličnog primera,  mladi ljudi mogu  motivisati i pokrenuti u pravcu kojim svi (nadam se) želimo da idu.

Ka Ljubavi.

U ovom slučaju prema prirodi.

Bilo mi je pravo zadovoljstvo da učestvujem u svemu ovome.

Akcija pošumljavanja planine Stol nastavlja se i 7. novembra.

Organizator ovih aktivnosti je udruženje građana “ Crni vrh  45 „.

Tekst i foto: Bora Stanković