KAKO PISATI TERAPEUTSKA PISMA…

tamoiovde-logo

Praksa pisanja terapeutskih pisama pomaže, kada:

  • Osećate da imate mnogo neiskazanih reči, emocija i bola prema nekom čoveku;
  • Ne možete da rešite problem u odnosima s nekim čovekom, zato što vam se ne otkriva ili vas ignoriše;
  • Potrebno vam je rešiti problem u odnosima, ali ne želite da uvlačite druge ljude

Kako pisati terapeutska pisma: instrukcija

1. Kupite posebnu svesku A4 formata.
2. Napišite pismo maksimalno iskreno, nemojte da filtrirate ništa, nemojte se ograničavati literalnim jezikom.
3. Za vreme pisanja nemojte se vraćati na već napisano, nemojte redaktirati.
4. Poželjno je da rukopis bude čitljiv.
5. Posle završavanja svog pisma možete početi pisati odgovor od lica drugog čoveka.
6. Vodite prepisku dok se ne razreše svi konflikti u odnosima.
7. Kada je ispisano sve što ste imali reći, pisma se mogu spaliti.

Terapeutsko pismo se sastoji iz šest delova

U prvom delu ispišite gnev i krivicu koju osećate prema konkretnom čoveku, – sve šteo vam dolazi u glavu. Nemojte da se stidite u izrazima: u pismu je veoma važno izraziti sve nakupljene emocije.

Možete koristiti izraze:

«Strašno mi smeta kada…»

«Užasno me ljuti kada…»

«Do smrti mi je dosadilo kada…»

«Kako si mogao…»

«Veoma sam se umorila od toga, što …»

«Ne mogu da trpim kada ti…»

  1. U drugom delu iskažite uvređenost i gorčinu koja je u vama unutra. Te emocije ste se bojali ispustiti, one su vas polako uništavale, nanosile vam bol. Kada se setite nečeg vezanog sa osećanjem gorčine, u duši osećate tugu i teško vam je na srcu. Budite maksimalno iskreni sa sobom.

Na primer, kroz sledeće fraze:

«Vređa me kada…»

«Teško mi je kada…»

«Osećam se užasno, zato što…»

«Na smrt sam se uvredila, zato što…»

«Veoma sam razočarana time što…»

  1. U trećem delu pišete o strahovima i brigama koji su se u vama nakupili. To što ste odavno hteli reći, izraziti, no bojali ste se zbog raznih okolnosti i razloga.

Možete početi ovako:

«Bojim se da…»

«Strašno mi je od toga što…»

«Ja uopšte nisam htela…»

    4. U četvrtom delu izrazite vaše pokajanje i osećanje odgovornosti za to, šta je proizlazilo u vašim odnosima. Moguće je da ćete u toku pisanja postati svesni i svoje krivice u nečemu, pojaviće se nove saznanja. Napišite, za što ste vi bili odgovorni u tim odnosima, moguće je da ste sami nešto uradili neispravno.

Evo nekoliko fraza, koje vam mogu pomoći da započnete taj deo:

«Žeo mi je, što…»

«Veoma mi je žao u vezi toga, što…»

«Molim te oprosti mi to, što…»

«Ja uopšte nisam htela…»

  1. U petom delu iskažite namere i želje po povodu vašeg daljeg opštenja s tim čovekom, kakve odnose biste hteli.

Fraze koje možete da iskoristite:

«Ja hoću…»

«Meni bi želeo da…»

«Ja se nadam da…»

«Bilo bi dobro, ako bi mogli…»

  1. U šestom, završnom delu veoma je važno izraziti ljubav, opraštanje, razumevanje i zahvalnost. Moguće je da ćete na kraju pisma shvatiti koliko su važne lekcije, koje ste naučili zahvaljujući tom istom čovekom, i budete mu iskreno blagodarni za to – tada je potrebno zapisati i te reči, takođe!

Varijante za izražavanje tih osećanja:

«Ja te volim zato što …»

«Hvala ti zato što…»

«Ponosna sam na tebe, zato što…»

«Ja prekrasno shvatam da…»

«Ja ti opraštam to što…»

Nekoliko saveta pri pisanju terapeutskih pisama

Dobro bi bilo ako svi delovi vašeg pisma budu primerno iste veličine.

Nemojte se zaustavljati prilikom pisanja pisma, nemojte praviti pauze – pišite pismo odjednom do kraja. Ako prekinete pisati pismo pre nego pređete k poslednjoj tački o ljubavi, sav smisao propada. Smisao je u tom, da se kroz sve emocije dokopamo do ljubavi.

Znajte jedno: čovek ne može suviše da se razljuti, još više da se uvredi, ako te emocije nisu zasnovane na ljubavi. Budite trpeljivi, pišite pismo do kraja.
Možete se vraćati ranijim tačkama, ako se pojave emocije vezane sa njima.
Emotivna napetost može biti skinuta samo ako čovek dosledno prođe kroz sve grupe emocija, koje leže povrh ljubavi.
Ako «preskačete» neki iz emocionalnih slojeva, konflikt se neće razrešiti do kraja i unutar vas će se i dalje nagomilavati emocionalna napetost

Posle pravilno napisanog pisma mogu biti tri stanja:

1. Stanje opustošenosti unutra. Pri sećanju o konfliktnoj situaciji iz prošlog unutar vas će biti sve prosto spokojno, emocije će potpuno isčeznuti iz sećanja.

2. Stanje lakoće. Setivši se situacije, unutar vas će se pojaviti prihvatanje i komfort.

3. Ozarenje. To je nešto slično blesku u saznanju: «Eto zašto je sve tako proizašlo!» – shvatićete, zašto je sve proizašlo tako, a ne drugačije, unutar vas će se pojaviti blagodarnost i ljubav!

Kada ste već napisali sve šta ste hteli adresatu, treba da napišete sebi odgovor od njega. Za to uzimite opet čist list papira i počnite pisati pismo adresirano sebi.

Na primer „Draga ćerko, Polina…“ I počinjete da zapisujete misli koje vam dolaze u glavu. Možda ćete se zadiviti tome šta pišete, ali ćete na kraju zasigurno dobiti odgovor na svoja pitanja i shvatićete poziciju drugog čoveka.

Shvatićete motive njegovog odnosa prema vama. Pisaćete to što vam nikada ranije nije dolazilo u glavu. Osetićete ogromno olakšanje. U duši će vam se pojaviti ljubav i uvaženje. U realnom životu odnosi će biti uspostavljeni ponovo. To je razultat koji ćete imati.
Ponekad je potrebno napisati nekoliko pisama tamo i nazad. Ponekad se taj posao oduži, posebno ako su u pitanju odnosi sa roditeljima. Ali to je vredno tog truda.

VažnoPre nego što počnete da pišete, neophodno je da vi realno želite da izmenite odnose s ličnošću kojoj planirate da pišete. Zato što je očišćenje i praštanje, koje proishodi pri pisanju pisma, dovoljno bolno. Ispliva mnogo suza i boli koje smo pokušavali da ne proživimo i koje smo pažljivo čuvali u svojim grudima. Sve to ćete da „izbacite iz srca“ i da tamo nađete ljubav! Ona se sakriva iza ogromnog sloja boli i uvreda. Neophodno je da želite da volite! Inače nema smisla da se piše.

Kome se mogu pisati pisma? Roditeljima, bivšem mužu, načelniku, drugarici, detetu, sestri (bratu). Svima onima na koga ste uvređeni ili koga ste vi uvredili.
Kakve teškoće mogud a se pojave?

Mnogi počinju da pišu i ne dolaze do kraja. Praksa pisanja je dovoljno prosta, ali istovremeno može da se pojavi mnogo pitanja. Može da se pojavi mnogo razloga da to ne radite, da ne pišete, da ne preživljavate bol. Može vam se odjednom učiniti da je i tako već dovoljno dobro. Razloga će se pojaviti ogromno mnoštvo, samo da se ne piše.

Molim vas, nemojte odustati. Pišite pisma, sve dok se ne pojavi ljubav prema vašem adresatu.

Metoda radi odlično i predstavlja alternativu poseti psihologu.

To je veoma efektivna praktika i pomogla je već mnogima.

Neka pomogne i vama!

http://www.facebook.com/womansanga

Izvor:  poznajsebe


ZMAJEVA RAZGLEDNICA PRVA NA SVETU…

TAMOiOVDE___________________________________________________________________________________________

Prva razglednica na svetu štampana je u Beču, 1871. godine, odakle je poslata u Sombor. Najzaslužniji za njenu izdradu bili su poručnik austrougarske vojske Petar Manojlović, i naš čuveni književnik Jovan Jovanović Zmaj.

Razglednicafeature-368x189Iz čitave serije ovih ilustrovanih dopisnica sačuvan je samo jedan primerak, koji je 1963. otkupio nepoznati belgijski kolekcionar, postavši tako vlasnik jednog od najvrednijih filatelističkih rariteta!

Idejni tvorac prve razglednice u svetu bio je geodetski oficir austrougarske vojske, poručnik Petar Manojlović iz Sentemaša (današnjeg Srbobrana), poznati crtač, tehničar i kartograf, čije se ime vezuje za nekoliko uspelih edicija toga vremena.

Pošto je bio bliski prijatelj Jovana Jovanovića Zmaja, koji je u Beču štampao političko – satirični list „Zmaj“, Manojlović je tokom jedne od svojih čestih poseta redakciji predložio čika Jovi da izradi specijalne ilustrovane dopisnice radi obavljanja kraće prepiske redakcije sa čitaocima.
– Manojlović je idejnu skicu pripremio krajem 1870. Kada je njegov crtež odobrila redakcija „Zmaja“, izrada razglednica u bakrorezu poverena je poznatom bečkom rezbaru Valdhajmu, koji je naručenu količinu predao redakciji početkom aprila 1871. Ova prva ilustrovana dopisnica u svetu imala je sve karakteristike razglednice u današnjem smislu: sliku na prednjoj strani sa određenim prostorom za adresovanje, odnosno poštansku marku, dok je poleđina karte ostavljena prazna za saopštenja – objašnjava Mile Vojinović, somborski hroničar.

Razgledvi-225x300Razgledi-225x300Prva razglednica na svetu poslata je iz Beča u Sombor (levo), Jovan Jovanović Zmaj (desno)

_____________________________________________________________________________________________________

 Uopšte, i sama ilustracija na razglednici bila je prilično impresivna, s obzirom na to da je štampana u srcu Austrougarske.

Naime, na prednjoj strani karte predstavljen je zmaj sa raširenim krilima, kome iz čeljusti sevaju munje, a iz nozdrva izlazi oganj, dok u kandžama drži jednu povijenu traku za adresiranje na ime primaoca. Ispod zmaja vidi se pejzaž, i to, levo – detalj sa vedutama Istambula i minaretima džamija, ispred kojih stari Turčin puši lulu, a na desnoj strani – voz koji izlazi iz tunela, dok su u pozadini zidine Moskve sa kupolama pravoslavnih crkava. U sredini, između Moskve i Istambula, prikazan je deo mora sa jedrenjacima i lađama, među kojima je i parobrod – točkaš sa grbom tadašnje Kneževine Srbije!
Čitava slika je zapravo simbolizovala objedinjavanje slovenskog življa u istočnom delu Evrope, što je, u najmanju ruku, bila vrlo nepopularna tema u Austrougarskoj, kao uostalom i list „Zmaj“. Zbog tog „politički nekorektnog“ sadržaja, jedini sačuvani primerak ove razglednice imao je nesvakidašnju istoriju.

razgledv-300x225

Ulica Kralja Aleksandra u Somboru

– Razglednica je 19. maja 1871. godine predata na pošti u Beču, odakle je prosleđena u Sombor, na adresu Dimitrija Manojlovića, somborskog advokata i strica autora razglednice, Petra. Međutim, kada je oprezni advokat na razglednici video motiv prostora koji je naseljavao pravoslavni slovenski živalj, odbio je da je primi. Pošto je precrtao natpis „Sombor“, vratio je razglednicu pošiljaocu, redakciji „Zmaja“, sa propratnim tekstom: Ja sa zmajem nikakva posla neću da imam – ne prima se – priča Vojinović.

Na ovu razglednicu su, inače, bile zalepljene dve marke: jedna od pet krajcara (crvene boje) i jedna od deset (plave boje). Igrom slučaja, pronađena je tek 1964. godine, a pošto je filatelistima bila nepoznata, iste godine je izložena na jednoj filatelističkoj aukciji u Parizu.
– Sve do 1963, smatralo se da je izumitelj prve razglednice izvesni knjižar Švarc, iz Oldenburga. On je 1875. izrezao kartone u veličini tadašnjih poštanskih dopisnica, na koje su mu štampari otisnuli kliše sa crtežom iz jedne stare nemačke pesmarice, koja je sadržavala vinske pesme iz područja Rajne. Konkretno, reč je o ilustraciji za pesmu Petputapestotina đavola. Međutim, kada je otkrivena Manojlovićeva razglednica, trebalo je revidirati dotad važeći stav, što nije bilo lako. Tako se među svetskim filatelistima zapodela višegodišnja rasprava, u kojoj je učestvovao i Novosađanin Mirko Verner, koji je, na kraju, dokazao da je Manojlović osmislio najstariju sačuvanu razglednicu u svetu – kaže somborski hroničar Mile Vojinović.

Remek dela štamparstva
Prve razglednice rađene su u tehnici litografije i bile su prava remek dela tadašnjeg štamparstva. Kod njih se na prednjoj strani nalazila ilustracija, a na poleđini mesto samo za adresu i poštansku marku. Poruke su se ispisivale na prednjoj strani pored ili preko ilustracije. Tek od 1905. godine zadnja strana razglednice je podeljena jednom vertikalnom linijom na dva jednaka dela. Desno od linije se ispisivala adresa primaoca i lepila poštanska marka, a levo od nje sadržaj poruke. Ovakav tip razglednica se upotrebljava i dan danas (pogledaj prvu sliku, gore).

Srbija na razglednicama

Razglediii-225x300Prvu seriju razglednica u Srbiji objavila je knjižara Velimira Valožića u Beogradu, 1895. godine. Tu seriju krasio je Pogled na Kalemegdan sa Save (panorama Beograda), Pozorište (Narodno pozorište sa spomenikom knezu Mihailu) i Novi konak (današnji Stari dvor). Na jednima je pisalo Pozdrav iz Beograda, a na drugima Želi vam Srećnu novu godinu Knjižara Velimira Valožića. Iduće godine Velimir Valožić objavio je još jednu seriju u kojoj je, osim Beograda, bilo i 16 razglednica sa slikama gradova Srbije. Autor ovih prvih serija je Vladislav Titelbah, poznati ilustrator, a dvorski fotograf Milan Jovanović je autor fotografija.
Izvor: / srbinside.rs/ July 19, 2013.

_____________________________________________________________________________________________________

 

POŠALJITE GA SV. PETRU…

TAMOiOVDE____________________________________________________________

Pismo Napoleonu vraćeno uz napomenu „proslediti sv. Petru“

napoleon_310x186Iako je umro pre gotovo dva veka, francuskom imperatoru Napoleonu Bonapartu izgleda i dalje stiže pošta.

Da li je reč o kompjuterskoj greški ili o nepoznavanju nacionalne istorije, te francuski Nacionalni institut za statistiku i ekonomske studije (Insee) poslao je nedavno popisni obrazac slavnom francuskom vojskovođi na adresu u Ajaču, na Korzici, a tamošnja pošta je pošiljku vratila uz napomenu: „Umro 1821. Molim, proslediti pismo svetom Petru“.

Neobičan slučaj, koji je ubrzo osvanuo i na internetu, preneo je list „Kors Maten“ koji savetuje institutu da hitno proveri svoje podatke kako ne bi ponovo bio predmet sprdnje na društvenim mrežama.

Insee je barem mogao da pismo adresira na Dom invalida, gde se danas nalazi Napoleonov grob“, zaključuje ne bez šale korzikanski list.

Istine radi, samo nekoliko koraka dalje od broja 3. u ulici Sen Šarl u Ajaču, na koji je pismo poslato, nalazi se muzej Bonaparte, smešten u kući u kojoj je Napoleon rođen i u kojoj su izloženi predmeti i nameštaj koji je pripadao bivšem imperatoru.

Izvor:novosti.rs/Tanjug

__________________________________________________________________________________________

OGLAS…

TAMOiOVDE________________________________________________________

Traži se jedan svet, prekjuče iščezao.

Traži se jedna polovna nedelja bez vesti o nesrećama i ratovima. Traže se prijatelji, makar dotrajali, svi oni iščezli, raseljeni, umrli, izgubljeni, poženjeni — traže se svi oni što su nas raznosili komad po komad, deo po deo: delove našeg vremena, naše ljubavi; traže se da vrate ljubav. 

*** Traže se svi oni barovi u kojima smo učili da se opijamo i igramo ingliš valcer, traži se Megi Friza, Desa Kesa, Lili Petobanka, koje su plesale igru sa sedam velova pod lažnim imenima Kora Kent, Beti Bup, Lulu Brekfast, traže se ma gde bile, ma za koga srećno udate. Traže se.

I još se traže svi oni podvodači, stranci, pokeraši, bleferi, sve one lepe žene i ukleti pesnici što su prvi sedeli u kafe-baru Terazije, dok je bio još nov-novcat i dok se u njemu služilo vruće mleko u čašama optočenim srebrom. Traže se svi oni bivši ministri, generali, policajci, doušnici, isluženi špijuni, pederi, arhitekte s olinjalim leptir-mašnama, sve one kurve se traže što su nekada sedele u plišanom Mažestiku i pile kapuciner u šest po podne, pričajući da ih je zaveo profesor matematike kad su mu odnosile pismene zadatke kući na ispravku.

Traže se da dođu na ponoćni bal kod Nebojše kule, mrtvi ili živi, i zaigraju valcer Na lepom plavom Dunavu s vilenjacima, vešticama, duhovima i davnim davljenicima. Traže se.

 ***

Traži se onaj ulični časovnik na banderi pod kojim smo čekali, pod kojim su nas čekali, onaj sat što još otkucava u našem pamćenju. On se traži.

Ispod njegovih kazaljki upoznavali su se budući ljubavnici.

Ispod tih kazaljki proživljavane su najveće tragedije sedamnaestogodišnjaka, prema kojima je brodolom neke krstarice — bura u čaši vode. Čekanje bez ikakve nade. Ispod njih su kockari ugovarali partiju pokera u sve što poseduju. Ispod njih su lopovi dogovarali pohare. Ispod tog istrošenog brojčanika dangube su dangubile, prevarene verenice čekale svoje srećne suparnice sa naoštrenim noktima i živom sodom, bekrije pokušavale da utvrde koliko kasne za svojim životom, neuspeli — koliko je uspeh odmakao ispred njih, bolesni — koliko im još preostaje sati, ilegalci — koliko treba čekati dok se ne rasprsne paklena mašina, policajci —  hoće li naići neko sumnjiv, gimnazijalci — koliko će još potrajati školski čas sa koga su pobegli…

Sve to ispod uličnog časovnika koji se traži.

Jedanput bismo primetili da mala kazaljka stoji na šest, a velika na dvanaest, i ne bismo se čestito ni okrenuli, a kazaljke su ponovo stajale na šest i na dvanaest, samo bi između ta dva pogleda protekao ceo život. I on se traži — taj život što promiče od danas do sutra, onaj život što je kolao, ključao, puzio, preklinjao, voleo, cmizdrio, čekao, bogoradio, zaustavljao se, podizao i ponovo padao, i opet se dizao ispod onog uličnog časovnika koji se traži, a koji je ko zna kuda odnesen.

 ***

Traži se nada.

U ovom malom oglasu traži se ona davna nada polagana u sebe same i u vreme koje dolazi. Ako ta nada izneveri, ako se ta nada ne vrati, njene dugove ne priznajemo za svoje.

U ovom malom oglasu traže se i vlasnici onih adresa koje nam još stoje po fiokama. Traže se da nam oproste što im ne pišemo i što ne mislimo na njih.

Traže se dedovi, pradedovi, bake, prabake, stričevi, ujne, ujaci, braća od stričeva, tetaka i ujni, kumovi se traže, šuraci, šurnjaje, deveri, pašenozi, punci, tašte i svekrve, susedi; poslužitelji koji su nas gledali kako ulazimo mali, manji od makova zrna, a izlazimo iz škola veliki, i ne primetivši da stoje u kapijama gimnazija i fakulteta, svi oni železničari i nepoznati vojnici koji su nam u vagonima treće klase nudili pečeno pile iz masne hartije i vino iz pletara, i one starice što su nas darivale smokvama i stavljale nam bosiok na jastuk da lepše sanjamo, i one gazdarice iz iznajmljenih soba što su nas zvale na kafu u kuhinju, a bili smo im dužni; svi oni što su nas puštali da besplatno uđemo na stadion i u bioskope, svi oni što su nam punili džepove orasima, a torbe slaninom i crnim hlebom, kad smo odlazili i  obećavali sami sebi da ćemo ih se setiti i da ćemo vratiti dobro dobrim, svi oni koje smo zaboravili, zaokupljeni sami sobom.

Traže se svi oni koje smo ostavili u sporednim sobama, u podrumima i po tavanima, u kasarnama i bolnicama, na usamljenim salašima, na grobljima bez pratnje, svi oni koje smo ostavili bez cigareta i razglednica, svi oni koji nam danas govore vi kada se sretnemo, svi oni što nikada nisu ništa tražili od nas, nego samo davali. Svi oni se traže.

 ***

Traži se jedan džemper.

Vuna mu je ostrižena sa hercegovačkih ovaca. Plela je jedna seljanka sa Pelješca. Plela jedna devojka iz Beograda, koja je odavno udata. S vremenom je primio boju londonske magle. Bio je to džemper koji prianja uz telo poput sopstvene kože. Nosio sam ga godinama, sve dok od njega ne napravih ličnost.

Njegov levi rukav mirisao je na gar starih železnica. Njegov desni rukav mirisao je na povratak iz vojske, džip »vilis« i tovatnu mast za konzerviranje motora.

Onaj deo koji zovu ranfla mirisao je na »gerlen« jedne mlade dame; prednja strana — na trule  daske jednog splava na Adi Ciganliji, kada se spava potrbuške.

Bilo je tu još nekih mirisa: hladnih hodnika sa rasutim đubretom, kiselog kupusa bez mesa iz menze »Stari grad«, pa onda mirisa nekih uličnih uglova, kad čovek ne zna šta drugo da radi nego da pridržava leđima neki zid da se ne sruši — svega i svačega je u njemu bilo.

Uveče, na moru, taj džemper se mogao elegantno nositi svezan oko vrata. Na njemu se ležalo, volelo, u njemu se kisnulo. U Vrsaru ga je zakrpila neka ljubazna starica, jer se pocepao na trnju.

Šta je sve čuo, šta je sve upijao kao sunđer, koga sve nije dodirivao, odakle sve nije bio izbačen sa svojim vlasnikom, taj stari sivi džemper!

Jedanput, na nekom dugom putovanju, poče da mi nedostaje. Ne znam šta bih sve dao samo da je ponovo na meni! Kako sam mogao da ga ostavim kod kuće! Vratih se ranije nego što sam nameravao. Pootvarah sve ormare — nije ga nigde bilo!

Odnela ga neka Ciganka, sa ostalim starim stvarima, u zamenu za ćurku.

Da niste slučajno negde videli moj džemper?

Niko ništa ne zna o njemu. Šta da radim?

Molim gospođu Ciganku da mi vrati bar izgubljene mirise. Džemper može da zadrži.

 ***

Traži se jedna reč.

Traži se ona reč što mi je već danima navrh jezika, a nikako da je izgovorim i, možda, napišem. Tražim već godinama tu strašno važnu reč kora bi me spasila, a ne mogu nikako da je nađem, pa izlazim da je tražim po ulicama. Pre toga, otvaram sanduče za pisma (možda mi je neko poslao poštom?), ali tamo su samo neplaćeni računi i opomene.

Odlazim da je tražim po Terazijama: možda sedi pred Moskvom i pije pivo, a možda je u kiosku sa novinama; kupujem dve i po kile novina — nema je ni tamo.

Možda je u tek olistalim krošnjama i peva zajedno sa horom raspomamljenih dživdžana? Možda je  u izlogu sajdžije? Možda je neko izgubio ili bacio u presahlu Terazijsku česmu? A možda je izgrickana, sa semenkama, na trotoaru ispred bioskopa »20. oktobar«?

Šta radiš? — pitaju me poznanici.

Šta da im kažem? Da tražim neku reč, a ne mogu nikako da je nađem? Sve što su tražili, to su i  našli, zato što i nisu hteli ništa naročito.

Lepo se vidi: umrle su u njima prave reči, a ostali samo brojevi i opšta mesta. Reči, reči, reči…

Kako naći onu pravu koju toliko dugo tražim?

 ***

Traži se svaštara; ona divna, debela sveska kupusara, koju smo nekada davno zvali svaštarom.

Svaštara! Čudesna reč. Među njenim koricama ima Cezarovih pohoda, levih i desnih pritoka Sene, ima nepravilnih glagola, sasušene jagorčevine i jednačina sa tri nepoznate. U njoj su naši prvi stihovi, u njoj smo vežbali svojeručni potpis, sabirali ocene pred kraj godine, u njoj je dvesta puta zapisano neko ime u koje smo zaljubljeni, a odmah posle toga kazna — dvesta pedeset puta ispisana rečenica: Ne valja se kititi tuđim perjem!

Crteži na marginama, mrlje od užine, zagonetke, igra podmornica i potapanja, razliveno mastilo (tragovi suza), citati i diktati, u njoj je ljubav… Mnogi od nas maturirali su samo sa tom jednom jedinom sveskom,  svaštarom, koja je lako mogla da stane u levi džep kaputa. Sedeli smo na njoj u parku, u proleće, kada je trava još vlažna. njom smo se gađali na velikim odmorima ili je držali nad glavom umesto kišobrana, dok smo još umeli da trčimo no kiši. Kao da smo već tada znali da život nije samo jedan predmet i da ne može stati u jednu jedinu svesku, na kojoj piše Istorija.

Možda se taj život, u stvari, najprijatnije osećao u onoj staroj svaštari, koju smo usput negde zagubili, a koja se traži u ovom oglasu. 

Momo Kapor /Najbolje godine i druge priče/

Foto ilustracija: Bora*S


JEDAN JE NEPONOVLJIVI ČELZI…

TAMOiOVDE……………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………..

RAZGLEDNICA: LONDON

Ono što je Ist Said Side za Njujork, Beverli Hils za L.A ili 16 Arondisement za Paris, to je Čelsi za London.

Čelsi je nastao u osmom veku kao malo blatnjavo saksonsko selo na obalama Temze.

4401_ocp_w380_h300Sam naziv potiče od saksonskih reči Cealc Hythe. Početkom 16 veka, ova mala čaršija počinje da bude magnet za buržuje, što bi ga zvali u to vreme Selo Palata.

Počev od Kralja Henrija VIII, pa do kraljice Elizabete I svi su žuljali kočije kroz zemljani Kings Road, jednu od današnjih glavnih ulica punu lukzunih butika i restorana, odakle i sam naziv ulice potiče.

Kako je Kraljevina počela da se širi sa kolonijama, tako je vremenom i Čelsi počeo da akumulira bogatstvo. Kap znoja svakog roba oblila je svaku crvenu ciglu u Čelsiju do dana današnjeg.

Danas, cena prosečne kuće je ovde preko milion funti. Ovaj kraj je poznat i po piscima koji su proveli deo svojih života ovde. Oskar Vajld, Mark Tven, Henri Džejms… bili su samo jedni od mnogobrojnih koji su pisali u miru i tišini u najbezbednijem naselju na svetu.

U novije vreme Stonsi, Bitlsi i Erik Klepton imali su ovaj deo Londona kao adresu u ličnoj karti, čak štaviše Britanski pank se rodio ovde.

Kings Road je neko vreme bio privatna ulica Kralja Džordža. Čak se i izmišljeni Džejms Bond vodi pod adresom ovde. Sedamdesetih godina su pankeri, muzičari, slikari i pisci potisli buržuje iz Čelsija. Danas je ovo mesto bankara, investitora, bivših političara gde može da se nađe poneki glumac koji je napravio pare u Hollivudu, kao Hju Grant ili Majkl Kejn.

Ako si žedan, vodu možes kupiti samo u nekom ekskluzivnom restoranu ili Kartier radnji pod uslovom da kupiš nešto kod njih. Nema nikakvih radnji za običan svet.

Zavukao sam se u francuski bistro sav od keramike, i gledam kako se svetske pare vrte ukrug. Na stolu leži današnji Figaro, Cajtung i ostale evropske top novine. Ovaj deo grada je privukao dosta buržuja iz Evrope. A u isto vreme Erl Kadogan, koji drži skoro celi Čelsi, šamara ih po ušima počev od rente pa do lizinga i to sve na „kratak period“. On praktično ništa ne prodaje. U njegovim rukama je najskuplji deo ove planete. A nije ni čudo kad je njegova familija osnovala agenciju za nekretnine još u 16 veku.

Što se tiče pridošlica, odnosno stranih tajkuna, investitora je u zadnje vreme sve više.

Uglavnom svi slede stari engleski pravilnik.

Oni prvo ošišaju svoju domovinu, pa kad dođu ovde, onda njih šiša Kraljica.

I na kraju svi su srećni i zadovljni.

Aleksandar Mitrović / danas.rs