DVADESET PRVI…
Nečisti mač i krst bogougodnika,
Već dugo iste ruke svetom pronose.
Tuđim se bolom hrane horde silnika
I svojom rukom plaste tuđe otkose.
U očima im siti vuci glad glođu
I kosti ratnika slobode izmišljene.
Drsko braneći krezubog zverinja vođu,
Ne plašeći se ni ljudi ni vaseljene.
Što sila biva veća čovečnost je manja.
Nebo bez oblaka, a dan noći sličan,
Svaki korak dalje porazom odzvanja,
Zverinju i plenu isto je bezličan.
Anđelko Zablaćanski